Drug don Camillo

Upute za uporabu Ovu pripovijest – posljednju po redu, iz serije “Mondo Pic-colo–Don Camillo” – objavio sam u nastavcima u posljednjihčetrnaest brojeva (godište 1959.) milanskog tjednika Candido,koji sam osnovao 1945. i koji je imao važnu promidžbenu uloguu presudnim izborima u Italiji 1946. i znatno je utjecao naporaz komunističke partije. Candido više ne izlazi, prestao je u listopadu 1961., ponaj-više jer su Talijani uslijed gospodarskog čuda i otvaranja premaljevici potpuno izgubili zanimanje za sve što vonja na antiko-munizam. Sadašnji Talijani pripadaju generaciji ispravnih, savjesnih,antinacionalista, boraca za crnačka prava, a odgojeni su u školikorumpirane politike, neorealističkih filmova i društveno-sek-sualne lijeve književnosti. Zbog toga, više nego generacija, to je degeneracija. (Kako je lijepa bila uboga Italija iz 1945.!) Vraćali smo se izgladnjeli iz koncentracionih logora i našliItaliju u ruševinama. Ali, nad jamama zalivenima vapnom, u kojima su se ras-padale kosti naših nevinih mrtvaca, pirkao je svjež i čist vjetarnade. Koje li razlike između sirote Italije iz 1945. i sirote Italijemilijarderke iz 1963.! Među neboderima gospodarskog čuda puše topao vjetar inosi prašinu koja smrdi na lešine, blud i govna.

6 Giovannino Guareschi U Italiji milijarderki koja živi svoj ‘dolce vita’, umrla je sva-ka nada u bolji svijet. To je Italija koja nastoji združiti odvratneđavolje spirine i blagoslovljenu vodicu, dok se mnogobrojnačeta ljevičarskih svećenika (koji nimalo ne nalikuju don Ca-millu) pripravlja na blagoslov, u Kristovo ime, crvenih zastavaAntikrista. Candido nije mogao preživjeti u crvenoj Italiji milijarderki i,zapravo, je umro. A pripovijest koja se pojavila 1959. u tim novinama, ako joši živi toliko koliko su uspjeli preživjeti njezini likovi, izvan jedanašnjeg vremena. A njezina uglavnom dobrohotna polemika protiv komuniz-ma može, danas, biti prihvaćena i promatrana samo u vremenuu kojem je nastala. Čitatelj bi mogao, dakle, prigovoriti: “Ako je tvoja pripovijestizvan vremena, jer su ljudi promijenili svoj stav prema komu-nizmu, zašto je nisi ostavio da mirno počiva u Candidovugrobu?” Zato što – odgovaram – još uvijek postoji grupa malobrojnihkoja nije promijenila mišljenje o komunizmu i SovjetskomSavezu i moram o njima voditi računa. Prema tome, ovu svoju pripovijest namjeravam posvetitiameričkim vojnicima poginulima u Koreji, posljednjim junač-kim braniteljima opkoljenog Istoka. Poginulima u Koreji, pre-živjelima i njihovim dragima, jer ni oni ne mogu promijenitimišljenje. Posvećujem je i talijanskim vojnicima poginulima u Rusiji išezdeset tisuća i trojici palih u ruke Rusima i nestalih u straš-nim sovjetskim logorima, a da njihova sudbina još nije poznata. Njima je posebno posvećeno poglavlje ‘Tri stručka pšenice’. Ova moja pripovijest je posvećena i tri stotine emilijanskihsvećenika koje su ubili komunisti u krvavim danima oslobo-đenja, te pokojnom Papi Piju XII. koji je izopćio komunizam injegove saveznike. Posvećena je i Primasu Mađarske, nepokorenom KardinaluMindszentyju i junačkoj Crkvi Mučenici.

Drug don Camillo 7 A Njima je posebno posvećeno poglavlje: ‘Tajni Kristovagent’. Posljednje pak poglavlje (‘Kraj priče koja kraja nema’) na-mjeravam posvetiti pokojnom Papi Ivanu XXIII. A zatim (neka mi bude oproštena slabost) ne samo iz onihrazloga svima znanim, nego i zbog jednog posve osobnog ra-zloga. U lipnju '63., među izjavama koje daju novinama svjetskeličnosti, pojavila se ona gospodina Auriola, socijalista, koji jebio Predsjednik Republike Francuske kad je Papa Roncalli bioapostolski nuncij u Parizu. Na jednom mjestu gospodin Auriol doslovno kaže: “Jednoga dana, prvog siječnja 1952., prisjećajući se mojihsvađa s gradonačelnikom i župnikom moje općine, poslao mi jekao novogodišnji dar Guareschijevu knjigu 'Il piccolo mondo diDon Camillo' s ovom posvetom: Gospodinu Vincentu Auriolu,Predsjedniku Republike Francuske, za razonodu i duhovni uži-tak. Potpis: a. J. Roncalli, apostolski nuncij”. Don Camillo iz 1959. je isti onaj don Camillo iz 1952. i ja samhtio objaviti ovu pripovijest – iako je izvan vremena – za razon-odu i (oprostite na uobraženosti) duhovni užitak malobrojnihprijatelja koji su mi preostali na ovom smućenom svijetu. AUTOR Roncole–Verdi, 16. kolovoza 1963.

ZLATNA GROZNICA Kada su u ponedjeljak oko podne izašle novine, eksplodiralaje atomska bomba. Jedan mještanin polučio je glavni zgoditak na nogometnojkladionici dobitkom od deset milijuna. Novine su navodile da se radi o izvjesnom čovjeku po imenuPepito Sbezzeguti, ali u mjestu ne bijaše ni Pepita ni Sbezzegu-tija. Službenik mjesne poslovnice, pred navalom uzbuđenog puka,raširi ruke: — U subotu je bio sajam pa sam masu listića prodao stran-cima. Možda je dobitnik jedan od njih, pa će tek izaći na vidjelotko je. Međutim, na vidjelo nije izašlo baš ništa, pa su se ljudi i daljeuzrujavali jer im se činilo da je taj Pepito Sbezzeguti lažno ime.Možda Sbezzeguti, da, jedan takav možda je bio među pridošli-cama na sajmu, ali nikako i jedan Pepito! Kad se netko zove Pepito, onda ne dolazi na seoski sajamgdje se prodaju žito, sijeno, stoka i sir.

10 G i o v a n n i n o G u a r e s c h i — Za mene je to izmišljeno ime — reče jedan gost za dugihraspri u gostionici Molinetto. — Kad netko upotrijebi izmišlje-no ime, to znači da nije stranac nego domaći koji želi ostati ne-poznat. Takvo je obrazloženje bilo polovično i neuvjerljivo, ali jeprihvaćeno kao strogo logično, pa je svijet svu pažnju usredoto-čio na mještane, a okanio se stranaca. Ta potraga bijaše žestoka, kao da se ne radi o pobjedniku nakladionici nego o pravom zločincu. Bez žestine, ali s jednakom pažnjom pozabavio se ovom do-godovštinom i don Camillo. A kako mu je izgledalo da Krist nebi bio dobrohotan prema ovom njegovu uhođenju, don Camillose opravdavao: — Isuse, ne činim ja to iz bolesne znatiželje nego zbog osje-ćaja dužnosti. Zato što zaslužuje prezir svojih bližnjih svakionaj koji je primio tako veliko dobročinstvo Providnosti Božje,a sada ga skriva! — Dragi don Camillo — odgovori mu Krist — dopustimo,premda tako nije, da se Providnost Božja zanima za sportskukladionicu. Ipak, ni tada Providnosti Božjoj ne bi bila potrebnareklama. Uostalom, slučaj govori sâm za se, a poznat je u sva-koj bitnoj pojedinosti, a to je da postoji osoba koja je izvuklavelik dobitak. Zašto te muči znatiželja da saznaš tko je taj sret-nik? Bilo bi bolje da te više zanimaju nesretnici koje je zaobišlasreća, dragi moj don Camillo. Ali u mozgu don Camilla bio je zaboden čavao, pa ga je tajnaPepita sve to više zaokupljala. Konačno, bljesak munje osvijetli tamu. Da zazvoni u najveće zvono, poželi don Camillo kad je pro-našao ključ odgonetke tog imena; jedva je odolio napasti da po-tegne konop svog velikog zvona. Ipak, ovoj je napasti odolio, alidrugoj nije, pa je brže-bolje navukao ogrtač i odjurio u selo. Za nekoliko časaka stiže pred Pepponeovu radionicu, gdjeopet nije odolio napasti da se ne zaustavi i priviri da bi pozdra-vio načelnika: — Dobar dan, druže Pepito!

Drug don Camillo 11 Peppone odloži alat i zgranuto ga pogleda: — Što želite time reći, velečasni? — Ništa. Pepito je, u stvari, samo deminutiv od Peppone. Amoglo bi se još k tome s pomoću premetaljke, ispremiješati Pe-pito Sbezzeguti pa bi se dobilo nešto što nevjerojatno nalikujena ime i prezime Giuseppe Bottazzi. Peppone se mirno opet prihvati posla. — Hajte vi s tim pričama uredniku Nedjeljnog kviza, jer ovonije mjesto gdje se odgonetavaju zagonetke, već gdje se poštenoradi. Don Camillo zavrti glavom: — Baš mi je žao što ti nisi onaj Pepito koji je izvukao desetmilijuna. — I meni je žao — procijedi Peppone. — Ako ni zbog čegadrugog, a ono zbog toga što bih vam ponudio dva-tri milijuna pabih vas tako otpravio kući. — Ne brini ti, Peppone, ja usluge činim besplatno — odgo-vori don Camillo i krene. Nakon dva sata cijelo je mjesto točno znalo što je to preme-taljka, i nije bilo kuće gdje ime i prezime Pepito Sbezzeguti nijebilo nemilosrdno isjeckano da bi se otkrilo sadrži li ono ime iprezime Giuseppe Bottazzi. Iste večeri je u Pučkom domu održan izvanredni sastanakglavnog stožera crvenih. Uze riječ Smilzo (Suhi), pa reče: — Šefe, reakcionari su se ponovo prihvatili svoje propagan-dističke taktike klevetanja. U mjestu sve vri. Optužuju te da siti dobitnik deset milijuna. Treba snažno djelovati i klevetnikepribiti uza zid. Peppone raširi ruke: — Nije to nikakva kleveta, za nekoga reći da je na kladioniciizvukao deset milijuna — odgovori Peppone. — Kleveta je neko-ga optužiti da je počinio nešto nečasno, a dobiti na kladionicinije nečasno.

12 G i o v a n n i n o G u a r e s c h i — Šefe — odgovori mu Smilzo — političko klevetanje je čaki onda kad se protivnik optuži za neki časni postupak. Kad godneka optužba Partiji nanosi štetu, treba to smatrati klevetom. — Smiju nam se iza leđa — doda Brusco (Grubi). — Trebato spriječiti. — Potreban je proglas! — uzvikne Bigio (Sivi). — Proglas ćesve objasniti. Peppone slegne ramenima: — Dobro, sutra ćemo to riješiti. Smilzo izvuče iz džepa jedan listić: — Da se ne mučiš, mi smo ga već pripremili. Ako se slažeš,dajmo ga odmah u tisak pa sutra neka visi! Smilzo naglas pročita: “Potpisani Giuseppe Bottazzi izjavljuje da nema ništa za-jedničko s Pepitom Sbezzegutijem, dobitnikom deset milijunana kladionici. Uzalud me reakcionari nastoje oklevetati pois-tovjećujući me sa spomenutim milijunašem. Iz svega toga pro-viruje njihov fašizam. Giuseppe Bottazzi” Peppone klimne glavom: — Da, u redu je: ali dok ne vidim crno na bijelo, neću ni od-govoriti crno na bijelo. Smilzo se ne složi s tim: — Šefe, čini mi se da bi bilo glupo čekati da netko na tebepuca, pa tek onda odgovoriti pucnjavom. Pravilo je pucati se-kundu prije protivnika. — Pravilo je opaliti vritnjak onima koji se pačaju u mojeosobne stvari. Ne trebaju meni branitelji, kadar sam se ja bra-niti i sâm. Smilzo se uvuče u se i promrmlja: — Ako misliš tako, onda je stvar gotova. — Ja mislim tako — zaurla Peppone i šakom udari po stolu.— Svatko za se, a Partija za sve! Članovi glavnog stožera raziđoše se ne baš uvjereni.

Drug don Camillo 13 — Dopustiti da te optužuju da si izvukao deset milijuna, zamene je znak slabosti — primijeti putem Smilzo. — Pogotovošto i ona premetaljka komplicira stvari. — Nadajmo se dobru — uzdahne Bigio. *** Poslije svih ovih brbljarija stiže i crno na bijelo: mjesni po-ljoprivredni list objavio je člančić pod naslovom “Zagrebi Peppo-nea i eto ti Pepita”. Selo se valjalo od smijeha jer je člančić pote-kao iz vješta pera. Tada se glavni stožer sastane u Pučkomdomu i jasno i glasno izjavi da je potrebna energična interven-cija. — U redu — odgovori Peppone — dajte proglas tiskati i iz-vjesite ga! Smilzo otrči u tiskaru i sat potom don Camillo primi iz rukuBarchinija prvi otisak. — Nezgodno će to biti za novine — sjetno primijeti don Ca-millo. — Ako je zaista izvukao te milijune, ne bi takvo što obja-vio. Ukoliko ih već nije naplatio, bilo sâm, bilo preko nekogadrugog. — Nije se ni maknuo odavde — uvjeravao ga je Barchini. —Cijelo mjesto pazi na nj. Bilo je već kasno i don Camillo pođe na počinak kadli ganetko u tri sata noću probudi. Bijaše to Peppone. Peppone je ušao kroz vrt, a kad je bio već u hodniku, stadezavirivati kroz pritvorena vrata. Bio je jako uzbuđen. — Nadam se da me nitko nije vidio — prozbori. — Čini mise da me uhode. Don Camillo ga zabrinuto pogleda: — Da nisi slučajno poludio? — Nisam, ali čini mi se da hoću — sjedne Peppone i obrisaznoj. — Razgovaram li ja s popom ili s mjesnim novinama? —priupita Peppone. — Zavisi od toga što ćeš mi reći. — Dolazim na razgovor k popu.

14 G i o v a n n i n o G u a r e s c h i — Pop te sluša — ozbiljno će don Camillo. Peppone premjesti šešir u rukama, pa se ispovjedi: — Velečasni, podebelo sam slagao. Pepito Sbezzeguti sam ja. Don Camilla je atomska bomba pogodila u tjeme pa on načasostade bez daha. — Ti si, dakle, dobitnik deset milijuna na kladionici! — us-klikne kad je došao k sebi. — Zašto nisi to prije rekao? — Ni sada nisam rekao zbog toga što razgovaram s popom,a vas zanima samo laž. Ali don Camilla je zanimalo deset milijuna pa prezirno po-gleda Pepponea i zgromi ga oštrim riječima: — Sramota! Jedan drug, jedan proleter, pa da izvuče desetmilijuna na kladionici! Neka se buržuji, kapitalisti bave tim ga-darijama! Pravi komunist mora pare zaraditi u znoju lica svoga. Peppone bubne: — Velečasni, nije mi do šale. Nije valjda zločin igrati nasportskoj kladionici. — Nit se šalim niti tvrdim da je to zločin, već jednostavno is-tičem da jedan pravi komunist ne smije igrati na sportskoj kla-dionici. — Gluposti, pa svi igraju. — To je loše. A u tvom je slučaju još gore jer si ti jedan odonih koji moraju rukovoditi proleterskom borbom. Sportskakladionica je podmuklo oružje koje je izmislila kapitalističkaburžoazija da bi se obranila od proletarijata. Jedno vrlo učinko-vito oružje koje buržoaziju ništa ne košta. Naprotiv, donosi jojveliku korist. Dobar komunist ne potpomaže nego se iskrenobori protiv sportske kladionice. Peppone ljutito slegne ramenima. — Ne uzbuđuj se, druže! Sve što služi obmanjivanju radni-ka da do boljeg života može doći na drugi način, a ne putemproleterske revolucije, protivno je narodnom boljitku, a korisnonarodnim neprijateljima. Podupirući sportsku kladionicu ti iz-daješ narodnu stvar! Peppone odmahne rukom i uzvikne:

Drug don Camillo 15 — Velečasni, nemojmo uvijek sve svoditi na politiku! — Druže, a proleterska revolucija? Peppone zatopće nogama. — Razumijem te, druže — zaključi s podsmijehom don Ca-millo. — Konačno, ti si u pravu! Bolje deset milijuna danas negoproleterska revolucija sutra. Don Camillo podjari vatru, a zatim na nekoliko trenutakazašuti pa se obrati Pepponeu: — Zar si došao ovamo samo zato da mi kažeš da si dobiodeset milijuna? Peppone se preznoji: — Kako da ih naplatim a da nitko ne dozna? — Pođi tamo osobno. — Ne mogu, pod nadzorom sam, ne mogu osobno jer sutraizlazi proglas. — Pošalji neku povjerljivu osobu! — Nemam ni u koga povjerenja. Don Camillo odmahne glavom: — A što da ti kažem? Peppone mu turi pod nos omotnicu: — Pođite vi, velečasni! Peppone ustane i pođe prema vratima, a don Camillo osta-ne zagledan u omotnicu. *** Istog jutra don Camillo pođe na put, a za tri dana eto ga na-trag. Vrati se kasno uvečer pa, prije no što će u župni dvor, po-đe na razgovor s Kristom pred velikim oltarom. Imao je uza se kovčežić, položi ga na oltarsku ogradu i otvo-ri ga: — Isuse — ozbiljno reče — tu je deset smotaka po sto nov-čanica, po tisuću lira svaki. Ukupno deset milijuna za Peppo-nea. Slobodan sam ponizno te upozoriti da taj bezbožnik nijezaslužio ovakvu nagradu.

16 G i o v a n n i n o G u a r e s c h i — Reci to onima iz sportske kladionice — posavjetuje gaKrist. Nakon toga don Camillo s kovčežićem krene svojim putem,popne se na prvi kat župnog dvora i tri puta upali i ugasi svje-tlo kako se bio dogovorio s Pepponeom. Peppone, koji je bio na straži u svom domu, odgovori palećii gaseći dva puta svjetlo u svojoj spavaćoj sobi. Nakon dva sata stiže u župni dvor sav zakukuljen, uđe pre-ko vrta i zakračuna za sobom vrata. — Dakle? — upita don Camilla koji je čekao u blagovaonici. Don Camillo mu samo pokretom ruke pokaže na kovčežićkoji je ležao na stolu. Peppone se približi i drhtavim rukama otvori kovčežić. Čelo mu obli znoj kad ugleda onoliko smotaka novčanica. — Deset milijuna? — prošapće. — Da, deset, možeš ih prebrojiti. — Ne, neću. I dalje je kao začaran gledao one smotuljke. — Jasno — uzdahne don Camillo — dan-danas je deset mi-lijuna lijepa hrpica. Ali što će od toga biti sutra? Dovoljna jeneka loša vijest pa da sve to izgubi vrijednost i pretvori se uhrpu kartušine. — Trebalo bi to odmah u nešto uložiti — zabrinuto će Pep-pone. — Za deset milijuna može se kupiti pristojan posjed, zem-lja ostaje uvijek zemlja… — “Zemlja seljacima”, kaže komunizam, a ne kovačima.Oduzet će ionako sve. Komunizam će pobijediti. Svijet skreće li-jevo, dragi druže! Peppone je i dalje zurio u novčanice. — Zlato — reče — zlato bi trebalo kupiti. Zlato se može sa-kriti. — A kad ga sakriješ, što ćeš dalje s njim? Ako dođe komuni-zam, sve će biti racionalizirano i nacionalizirano pa ćeš zlatomorati ostaviti tamo gdje leži i ništa nećeš moći kupiti. — A poslati ga u inozemstvo?

Drug don Camillo 17 — Oho, baš si pravi kapitalist! A zatim ga odnijeti u Ameri-ku jer je Europi suđeno da sva postane komunistička, pa će ko-načno i Amerika, onako sama, na kraju postati plijen Sovjet-skog Saveza. — Amerika je jaka — reče Peppone. — Tamo komunistinikad neće stići. — Ništa se ne zna; budućnost je u rukama Rusije, dragidruže! Peppone uzdahne i sjedne: — Vrti mi se u glavi, velečasni. Deset milijuna! — Poberi robu i nosi je kući. Ali, vrati mi kovčežić. On jemoj. Peppone usta: — Ne, velečasni! Molim vas, zadržite vi radije sve! Sutraćemo o tome, ja sada ništa ne razumijem. I Peppone ode, a don Camillo uzme kovčežić, uspne se nakat i izvali se u postelju. Bio je mrtav umoran, ali nije dugo spa-vao jer ga u dva sata noću probudiše pa je morao sići. Bio je toPeppone sa ženom, oboje zabrađeni. — Velečasni — objasni Peppone — shvatite me! Moja bižena htjela vidjeti kako izgleda deset milijuna. Don Camillo pođe po kovčežić i stavi ga na stol. Pepponeova žena, čim ugleda novčanice, problijedi. Don Ca-millo je strpljivo gledao kraj predstave, zatim zaklopi kovčežić iotprati Pepponea i njegovu ženu do vrata. — Pokušajte zaspati! — dobaci im don Camillo. Vrati se u postelju, ali u tri ujutro već je morao sići pa seopet našao pred Pepponeom. — Pa, dobro, zar još nije završilo hodočašće? Peppone raširi ruke: — Velečasni, došao sam po kovčežić. — Sada? Ni u snu: već sam ga sakrio na tavan i sigurno je dane idem po njega. Dođi sutra, spava mi se i zima mi je… Moždanemaš povjerenja?

18 G i o v a n n i n o G u a r e s c h i — Ma, ne radi se o povjerenju. Pretpostavimo da vam se desineka nesreća, kako ću ja onda dokazati da su ti novci moji? — Ajde mirno spavati, kovčežić je zapečaćen i na njemu jetvoje ime. Ja mislim na sve. — Razumijem, velečasni… Ipak će biti bolje da su novci umojoj kući. Don Camillo primijeti neku promjenu u glasu koja mu se nesvidi, pa i on promijeni ton: — A o kakvom ti to novcu pričaš? — upita ga. — O svome. O onome po koji ste vi išli u Rim. — Ti si lud, Peppone. Sanjaš. Ja nikada nisam podigao tajtvoj novac! — Kladionički listić je moj — procijedi Peppone. — Ja samPepito Sbezzeguti. — Ali na svim zidovima piše da to nisi ti. To je tvoja izjava. — Jesam, a Pepito Sbezzeguti je premetaljka od GiuseppeBottezzi. A ti se zoveš Bottazzi, a ne Bottezzi. Moj ujak je Giu-seppe Bottezzi i ja sam umjesto njega podigao listić. Drhtavom rukom Peppone ispiše Pepito Sbezzeguti na rubunovina koje su bile na stolu, a zatim ispiše svoje ime i provjeri: — Prokletstvo! — zaurla. — U listiću sam napisao E umje-sto A. Ali novac je moj! Don Camillo pođe uza stube da legne u krevet, ali Pepponekrene za njim, sveudilj ponavljajući da je novac njegov. — Ne uzbuđuj se, druže! — opomene ga don Camillo, uđe usobu i legne. — Tih deset milijuna neću ti ja pojesti. Upotrijebitću ih za tvoju stvar, za narodnu stvar, podijeliti ih siromasima. — Do vraga i siromasi! — zaurla Peppone sav izvan sebe. — Svinjo reakcionarna! — usklikne don Camillo koprcajućise među plahtama. — Idi i pusti me da spavam! — Dajte mi novac ili ću vas ubiti kao psa! — krikne Pep-pone. — Uzmi ta svoja govna i bježi — promrmlja don Camillo ada se i ne okrene.

Drug don Camillo 19 Kovčežić je stajao na komodi, Peppone ga zgrabi, sakrije podogrtač i zdimi. Don Camillo je čuo kako su se zalupila vrata u hodniku, pauzdahne: — Isuse — strogo reče — zašto si dopustio da dobije na spo-rtskoj kladionici? Zašto mu upropaštavaš život? Taj jadnik nijezaslužio takvu kaznu. — Prije si mi predbacivao da taj dobitak nije zaslužio, a sadada je taj novac nepravedna kazna… Očito je da se nas dvojica nerazumijemo — odgovori mu Krist. — Isuse, nemam ja posla s tobom, nego s kladionicom — is-pravi se don Camillo tonući napokon u san.