Divlje godine

-2-

Branka PrimoracDivlje godine Fraktura -3-

Copyiright ∂ Branka Primorac i Fraktura 2010.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije sereproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenjanakladnika.All rights are represented by Fraktura, Croatia.ISBN 978-953-266-154-5CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne isveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 740921 -4-

Roman Divlje godine nije rekonstrukcija, ali je inspiriran stvarnim dogaajem iz naše crne kronike. -5-

-6-

1.Zemlja vrišti ∑ ja šutim. Branim se šutnjom. Nepropusnasam i neosvojiva, led ledeni, zatvorenija od ugašena kom-pjutora. Ne samo to, unutra sam posve mirna premdaoËekuju da cmizdrim i zovem roditelje, da drhtim jaËe odparaplegiËara na nejakim nogama, da plaËem i lomimruke, Ëupam kosu, da se s vremena na vrijeme bacim napod, da se autistiËno skutrim ili viËem: to nisam ja! To jezabuna, velika zabuna! Pustite me! Vidim, promatraju mekao virus nepoznata porijekla, kao tek ojanjeno mladunËes greškom ili klonirano dijete neizvjesne sudbine; konaËno,kao drsku uš u šetnji nevinom djeËjom glavicom. Kažu, dogodilo se nešto ružno! E, da je samo to. Žele znati kako se dogodilo i zaštose dogodilo, gdje je ružnom poËetak, njegovo zlokobnoishodište, kako se razvijalo, bujalo ka konaËnom obliku.Taj dio njih zanima, ta središnja nepoznanica, taj trbuhzla. Uvjereni su da mogu pomoÊi, da znam zagonetku, daÊu im malo-pomalo, ako ne odjednom, potpisati priznanje,dati konaËno rješenje. Sigurni su da bez mene, valjda i bezLinde, ne mogu dalje, da smo kljuËevi njihove znatiželje:tražena roba. Bolan je taj proces razotkrivanja ∑ i u šutnji. Vrištimu sebi od bujice pitanja, ulaze mi na nos jer na uši višenemaju kud; ubadaju ubojitije od kineskog kuhara u pilena dasci što majstorskom tehnikom u manje od trenakosti i meso pretvara u jednake ljupke komadiÊe za jelo.Na stražnjim vratima restorana vapim da mi Kinez dâ -7-

nešto, snubim ga kao policajac mene, a on kraj prepunihzdjela i tanjura odbija, laže da nema nista. Malo, samomalo riže. Nema liza. Maaloo, rastežem da pojaËam mol-bu. Nema ∑ nijemo govori ruka s oštrim sjeËivom. Zatva-ram oËi: bojim se hoÊe li pogoditi pravo mjesto, drhtimod slike rasutih krvavih dijelova. Otvaram oËi: on i daljemaše gore-dolje. OdvraÊam pogled prema tanjuru s pre-tekom. Spremna sam nasilno riješiti zastoj u hranidbenomlancu. Naginjem se s dovratka za mirisima u kuhinju, neveÊu od djevojaËke sobice. Pogledom ga molim ∑ malo,malkice. Kinez, oËiju sitnijih od najsitnijih, odbija meponovo iako ne mogu biti ljubaznija. Dosadilo mi je. Izvo-dim pokušaj. Moja brzina ne može se usporediti s njego-vom. Iznad glave vibrira mi hladni Ëelik. Odustajem ljuta,s bezdanom u želucu, i šaljem mu svoj najjaËi udarac: “Idi u žutu piËku materinu!” “Tebe picka materina!” Eto tako nekako kao Azijac meni, tako ja njima, alibezglasno. Ispituju, crnaËki rade svoj posao ∑ a ja prisi-ljena lutam pogledom, udubljujem se u njihove dlaËice unosu, madeže i odbojne izrasline kasnih godina, izbrijanevratove i masne podbratke. Dolaze Ëupavi i neuredni,žestoko namirisani preko ustajalog tjelesnog vonja vodi-cama darovanim za roendan, svježe obrijani i s jedno-dnevnim bradama, s ostacima bureka na masnim usnama;dolaze s neprogutanim i nesažvakanim zalogajem u grlusa željom da me konaËno pritisnu, baš sada, na vrhuncuužitka izazvanog prelaskom iz stanja gladi u stanje sitostii kao od šale brzo slome za novi užitak. Nutkaju me, hoÊešmalo, kad im više ne staje. Pljunem i sklanjam obraz predzamahom ruke duboko uvrijeenog odbijanjem hrane, papoËinjemo žestok ritual, uz psovku i zatomljen bijes ustegnutom zubalu, iz kojeg zmijskim šištanjem ispuštaglasovne skupine, što bi pravilno složene i rastavljenetrebale meni nešto znaËiti. Jedva razaznajem da žele znati -8-

gdje sam bila u neku samo njima znanu subotu. U vražjojmateri, gdje sam bila. Glupog li pitanja. Zamalo sam pro-govorila; stisnem oËi poput djeteta koje glumi spavanje inareujem, zapovijedam suzdržanost. Moja ukoËenostništa im ne znaËi. ŠapÊu mi na uho, mala, reci, što sedogodilo u subotu? Znaš na koju mislimo. Kao da sesjeÊam, kao da se iËega sjeÊam. I onda opet isto, gdje sibila 30. lipnja, gdje si bila u tu prokletinju od subote, skime si bila on bloody Saturday ∑ oko ponoÊi, zadnji danu mjesecu. Kretenu, da i hoÊu odgovoriti, ne znam odgo-voriti. Ne znam ni gdje smo danas u kalendaru. Ništa im ne znaËi što šutim, navikli su na šutljivce,kraÊeg i dužeg roka trajanja, zato Êe ponavljati, štancatiisto u bezbroj primjeraka s autorskim potpisom i beznjega, izluivati me taktikom upiranja u istu toËku. UËilisu o tome na policijskoj akademiji, studirali i vježbali,dobivali ocjene, no daleko je to od odraivanja za plaÊu.U praksi se prepoznaju najbolji. Takvi sad plaze po menisvojim toplim dahom, istim pa malo drugaËijim redomrijeËi svojih zahtjeva, znaš, subota, dan poslije petka. Vi-kend. I tako jednom pa još jednom i opet i opet isto, desetputa zaredom, neizbrojivo i nepodnošljivo. Moje ih mr-tvilo potiËe. Misle da sam debil ili me izazivaju? Ni jednoni drugo; rade svoj posao ritmom vlastite kreativnosti idobro skrivane naslade u mojoj izloženosti. »ekaju ago-niju, kad Êe pojaËati pritisak do vrhunca. To je njihovplan, profesionalna mahnitost s krešendom moje slabosti.Nagovaraju me da se sjetim subote 30. lipnja, veËeri, bližeponoÊi... Poniremo sve preciznije! U meku utrobu toplenoÊi, na pusto stajalište taksija, u novi novcati opel zagre-baËkih registarskih tablica, smrt nevina Ëovjeka, u zlo bezmotiva. Šutim ukoËena. »vrsto se odupirem pokušaju dame otvore smirenošÊu ili grubošÊu, lijepim ili ružnim. Višei ne slušam. Zurim u mrlju na plafonu, zamišljam pahu-ljasti vodeni kondenzat kako slobodan plovi nebeskim -9-

prostranstvom i Lindu i sebe nepokretne u mirisnom ot-kosu trave. Kako zavodljivo. Preživjele smo mjesece zim-skog beskuÊništva, najteže doba za gladne i bose, samolukavstvom opstajuÊi meu jednakima do dna lišenimasolidarnosti za sljedeÊeg do sebe, a ljeto, s iskustvom ski-talaËkog života, doËekujemo i ja i prijateljica Šveankaizmeu Ëetiri zida, jer se, kažu, dogodilo nešto strašnokrvavo ∑ monstruozno. HoÊe krv, nemaju je dosta. Mala, ubile ste! Oduzele život! priopÊuju mi s osmije-hom, isto kao da sam milijunti putnik zagrebaËkog aero-droma, uz potpitanje jesam li se možda u tu subotu, maloprije ponoÊi, vozila taksijem. ZvuËi dobro. Cura bez stanai adrese u skupom noÊnom provodu. Daj, odbij! A jesamli s Lindom, u tu subotu, ušla u taksi? Kakva novost. Akoje ušla ona, ušla sam i ja. Šest mjeseci smo nas dvije bilejedna misao, Lolek i Bolek, jedno tijelo sinkroniziranokao u ruskih plivaËica, olimpijskih pobjednica... Odva-gnem li sve, i lijepo i ružno, i mir i paniku, strahove ∑ništa ne bih mijenjala. Razdvojili su nas odmah poslije uhiÊenja: druga spa-vaonica, drugi kat, druga zgrada, drugo vrijeme prolaskakroz hodnike, drugi Ëuvari, drugi istražitelji. Samo smonekoliko soba dalje, možda kat, a daleko kao da nas dijelistvarnih, a ne sedam bajkovitih brda, mora, jezera... Tekjednom sam u daljini vidjela taj Ëuperak; naelektriziran,ovËje uvojit i tvrd. Takav raznobojan može biti samo nje-zin. Takva je došla iz rodne Švedske, od roditelja Hrvata,na staro ognjište za kaznu zbog nekoliko bezazlenih džo-inta, na preodgoj na Balkan, navodno još nevin od droge.Pedagoška mjera višestruko je nadmašila samu sebe. Otadnije mijenjala frizuru, Ëinilo se, u kosu nije stavila Ëešalj;ni meni nije trebao. Naposljetku nakon šišanja s kratkogna skoro Êelavo ∑ pogotovo. Taj modni zaokret nije biomala žrtva usred zime, ali za nuždu i za poslovne potrebe - 10 -

moralo se. Linda je postupila drugaËije. Kad su joj u aË-kom domu ultimativno naredili da se upristoji, uredi kakobog zapovijeda i skine kriËavu boju ∑ jer Êe je u protivnomoni ošišati dogola po svom i ograniËiti joj kretanje unatoËustavnim slobodama na koje se pozivala ∑ pokupila jenajnužnije i pobjegla. To je mjesto više nije vidjelo ∑ osimjednom noÊu na moj nagovor, o Ëemu bih radije šutjela ∑iako su je tražili i policija i privatni detektiv kojeg suunajmili roditelji. Naravno, napustila je školu. Bilo je tonekoliko mjeseci prije našeg susreta, prije mog dolaska ugrad, u vrijeme najljepšeg razdoblja u životu, kako ga jeopisala, s malo koke i puno ljubavi. Raznježim se zbog nje i opustim mišiÊe. Ne zadugo.Policajac me vraÊa u stvarnost: “Jesi li se drogirala?” Štoako jesam, što ako sam probala. Za Lindu i uz Lindu tkone bi probao? Što može ona, mogu i ja, ako je njoj dobro,i meni je, ako je njoj loše, i meni je loše. Ne bih je odbilai da mi je dala otrova. Nas dvije brijale smo sto na sat,vezane kao vojnici džihada zakletvom. Trebalo nas je vi-djeti: rijetka kemija! Sad me dižu i danju i noÊu, prepadicei bez reda, hoÊe od mene, valjda i od nje, više od onog štosami znaju o neËijoj smrti; traže fragmente naših životada slože sliku zloËina za sutkinju, za sudnicu, za novine,za publiku ∑ za uzbuenu naciju. Jedna smrt, a nas dvijei mnogo moguÊnosti za konaËni ishod. S mravljom strplji-vošÊu rekonstruiraju, kompiliraju i od djeliÊa kompletirajucijeli broj. Žele moju potvrdu, moje kimanje glavom, mojusuglasnost za svoje tvrdnje; žure s pitanjem preko pitanjane bi li negdje nešto procurilo, grebu gdje stignu jer gubenit za poËetak, sredinu i kraj, ujedaju u nemoÊi svime isvaËime, ujedinjuju nemoguÊe kombinacije kao loša ku-harica zaËine, žele vladati mojim životom kao žongleriËunjevima... uvukli bi mi, da mogu, mikroskop pod kožu.Što bi znanost pametno zakljuËila? PoremeÊaj u ponaša-nju, društvena neprilagoenost, ekstremni individualizam, - 11 -

narcisoidni egoizam ili štogod drugo iz struke... Boli meon za njihove kvalifikacije. Znam tko sam i kakva sam,znam što hoÊu; nitko me neÊe mijenjati. U meuvremenu smo naËeli novu igru, sad bi htjeliznati moje ime. Mirno mislim, kako vam drago! Odjed-nom Ëujem ∑ Linda nam je rekla, zoveš se Helga. HoÊe dapotvrdim. Mora da je sišla s uma, poklekla pod pritiskom.Priznajem, uznemirilo me, a opet, ne vjerujem da je Lindaprijetnja. RaËunam i s pukotinama u svijesti, a, mislim,nemam se razloga bojati, ona zna, naravno da mnogo togazna, možda i više nego bih sada željela, ali Êe šutjeti, neÊepogaziti rijeË. Trebam li se brinuti? Što ako znaju mojeime, ionako nije pravo, zavedeno u knjige roenih. Zlat-kov se savjet pokazao korisnim ∑ nemati dokumente iuvijek se, baš uvijek, lažno predstavljati. Sad me to umi-rilo, iako sam se zamalo razotkrila pred dobricom, krivasama sebi što imam tajnu. Odstupila sam pred vlastitomsavješÊu opravdanjem da Helga nije izmišljena, da je uživot puštena prije našeg poznanstva i da je, konaËno, zaprijateljstvo ime nevažno. Uostalom, nije posve lažno.Kakva sreÊa! Oni stvarno žele znati jesam li ili nisam Helga, inzisti-raju kao tužitelj na kazni. Smiješno, jer oko tog imenamnogo je zabune, obiteljske zavrzlame, nejasnoÊa, mistikeni zbog Ëega. Ako se mene pita, i jesam i nisam Helga.Otac se ne bi složio, veÊ ljutito nijekao, majka bi se kole-bala, a njezini roditelji, moji baka i djed, zapleli bi i za-mutili nadugaËko i naširoko svu istinu s tom materijom.Sad policajci Ëupaju van taj nebitni podatak, kao iz sredinedivlje kupine, najpodmuklijim naËinom, upleÊuÊi Lindu,a kad ne uspijevaju, posežu za jaËim sredstvom: “Lindaveli da si ti pucala.” Trebam udarac šakom u glavu. »ujem da imaju jakedokaze protiv mene, neoborive. Sve u meni divlja: klasiËninokaut uzbuenog organizma. Glumim hladnokrvnost, - 12 -

što otežava kontrolu adrenalina. Smirenija ih puštam daznatiželjom izvlaËe neizreËeno, o nejasnoÊama koje ihmuËe, o bijelim poljima njihove konstrukcije, o nepozna-nicama u istrazi, dok razmišljam je li prasica u krizi uistinuzinula ili me lažima uvlaËe u stupicu. NavlaËe me na tunoÊ, na vlastite nepoznanice i mutne slike, žele da se sjetim,da podivljam i sve istresem. Neka priznam, bit Êe mi lakše,lažu i meni i sebi. Pokušavaju ishoditi brz i bezbolan kraj,nagovaraju me da mi je isto rekla njima ili sutra istražnomsucu. Starom brkonji, kratka daha i pluÊa zagušenih smo-lom cigareta, posebno se žuri, kao da ni za svoj život višenema vremena, kamoli za moj. OËima probadam njegov grudni koš. Vidim kako padapogoen, kako mu iz rane curi krv. Slobodna sam... Igrije kraj, moj je score najdojmljiviji! Krivo! Niotkud, iskaËenovi ËovjeËuljak, kao primadona po aplauz iz baršunastazastora... Brz je, ja još brža. Otvara se nova, skrivenarazina: refleksi divljaju na izazove iz mozga i matiËne ploËekao neprijateljska zamka na terenu. Trijumf poslije deši-friranja. Djevojko, govorim sebi, zaboravi užitak nadmoÊi;tvoje glasno jehhh! samo je zavaravanje. ToËno tako. Opetgubim. Koncentriram se za novi udarac. HoÊe li doÊi izistog mjesta? Taj manevar je potrošena taktika, to bi bilosamoubojstvo jer tu ga Ëekam sto posto spremna kao štoonaj dolje s topom tisuÊu posto spreman Ëeka drugi naletiz istog mjesta, napet da nacilja leteÊu munju iz bilo kojegpravca. Obadva, obadva, pala su obadva! U tome je draž,pamtim staro i pripremam se za novo. Blizu! O, kakoblizu! Natežem se s njim dalje, neÊu stati, ne mogu, jurimšarenim ekranom brzih mijena, bržih i od onih u zjenicamavozaËa formule 1. Ne volim poraz, jednako virtualni kaoi onaj u »ovjeËe, ne ljuti se, no što ako i izgubim ∑ noviživot Ëeka na startu. Prije svega toga odzvanja mi opetnešto kao gdje sam bila u subotu, u subotu u 23 sata i šestminuta. Pušiona. Nije pomoglo. Penjemo se na viši nivo, - 13 -

poËinje novi iscrpljujuÊi krug. Više nema uznemirujuÊihtvrdnji na koje samo treba reÊi da, samopouzdanje pada,pristup je nježniji, možda bi dalo rezultata ljigavo, Helgice,mila, koja je od vas dvije imala pištolj? Nevažno. Helgice,draga, tko je pucao taksistu u glavu? Mnogo bolje, blizu,toplo, toplije, ali tepanje me užasava i u manje složenojsituaciji. Bljak. A onda grune! Grune jaËe od najjaËegpraska iz kompjutora. “Linda kaže da si ti ubila!” Linda kaže, Linda kaže, Linda laže. Baba jedna! Dalase nagovoriti. Progovorila je prije nego su od nje tražili.Tko bi to oËekivao? Neka govori, ja neÊu. Meni je bilomuËno, kao i sada od novih policajËevih citata, navodnihizjava moje drúge s drugog kraja bajbuka, u koje jesam inisam vjerovala. Tko zna što njoj govore o meni, što mojenjoj podmeÊu? Ipak, navlaËili su se sumnja, neprijateljstvo,odbojnost, prezir, katkad mržnja. Linda, usranka! Izda-jica! Sve bih sliËno oËekivala od Lili, ali od Linde nikada.ObraËunavam se s njezinom nesuvislom provalom i tekuz napor Ëujem novi trend u ispitivanju samo zato jer mune nalazim logike. Zašto smo odabrale baš tog Ëovjeka,taj taksi, a ne neki drugi? Nepoznanica za matematiku,za fiziku, za... To je samo predigra jer što slijedi, pravoslijedi. “Reci, Helgice, gdje je oružje?” TepavËe, skini to ime s usta ∑ izaziva me. To malo što imaju, a nemaju, ulijeva im sigurnost.SadistiËki su ustrajni. Nadaju se kljuËnom iskazu. Ništaod toga. Sjedokosi izlazi, nova aždaja ulazi, s malim pro-mjenama u rjeËniku i zadahu. Reda isto. Koliko neinven-tivnosti! Ne dobiva ništa. Kad nema napretka, šalju namene psihologa. Kad sam prohodala, kad progovorila,jesam li mokrila u krevet? Zamalo sam to sad uradila odpodrhtavanja zdjelice. Kad sam dobila prvu menstruaciju?Je li bila bolna? Toga se sjeÊam, ali neÊu reÊi. Jesam li - 14 -

masturbirala? Opa, postajemo intimni. Kad sam poËelasa seksom? Što bi ih se to trebalo ticati? Znaju da nisamnevina, i ginekologu su me slali. Užasnije je i od prvepenetracije ∑ sve su mi rupe pretražili. Kad pomislim daje došlo do dna, zagrebu još dublje. Je li mi se otac uvlaËiou krevet? Ne, ne, ne! Gluposti: nikad ih dovoljno na ovomsvijetu. Volim li, možda, žene? Gospodine, Ëemu služi dame pitate o mojoj seksualnoj orijentaciji, jesam li religio-zna, koje sam školske predmete voljela, nosim li radijesuknju ili hlaËe, mrzim li majku ili oca, nekoga drugog,nekoga u obitelji, volim li ikoga, cijenim li prijateljstvo,Ëega se sjeÊam iz djetinjstva, jesu li me tukli, teško kažnja-vali, kakve su mi igraËke kupovali... poštujem li roditelje,imam li prijatelje? Je li time vaša znatiželja zadovoljena?Tražite profil? HoÊete da sama sebe opišem, kratko, kaoza intervju školskim novinarima. Nisam ja jednodnevnopile bez života i bez mozga ∑ bez biografije. A onda sjednostavnog na kompliciranije. Koje su moje vrijednostiu životu? Postaje sve teže. Što me navelo da ubijem? Jesamli svjesna što znaËi oduzeti život? Razumijem li težinupostupka, zgražanje? Odlazi psiholog, dovode psihijatra. Izlazi ukoËen, none i razoËaran. Navikao je na otpor, na besplodne susrete.To daje šarm njegovu poslu i osjeÊaj zadovoljstva ko-naËnim uspjehom. U moj Êe dosje ionako napisati svu silunebuloza. Na odlasku mi veselo dobacuje da Êemo seuskoro opet vidjeti. Namjerno izaziva, a ja mislim da sedobro držim, iako mi je u glavi snovita zbrka od koje nerazabirem ni poËetak ni kraj. Zapljuskuju me samo dije-lovi istrgnutih krpica koje se raspadaju jednako kao elek-tronski zapis pod naredbom delete, jednom, dva puta: sveostaje isto. Pristala bih na mnogo manje udobnosti i re-dovitih obroka da smo na kompjutoru, da igramo, akotreba, višeslojnu i najzahtjevniju igricu za najvještije igraËe∑ majstore. Puf! Puf! Pufff! Jako, jaËe! Brže! Glasno, gla- - 15 -

snije, zaglušujuÊe, nikada dovoljno glasno za vrhunskouzbuenje, dok otac u ranojutarnjoj glavobolji i s pove-zom preko Ëela iz druge prostorije urla da nadglasa na-redbe iz malo silicija o tome kako Êe baciti kroz prozor imene i to smeÊe! Svjesna sam nemoguÊeg, zato sjedim ipiljim u zid jer se i nema u što drugo piljiti u praznomomeenom prostoru pet na pet s tapeciranim vratima iprozorom koji ne sliËi prozoru. Izbjegavam ga, podsjeÊame na scene iz ameriËkih filmova i predstavu za skrivenupubliku. Sve me više zabavlja kad netko ue, prekine mo-notoniju, pita kratko i bedasto, što me nevidljivo nasmije,pa izae nakon neobavljena posla i jednog-dva kružnapromatraËka obilaska. Takvi su mi najdraži. Razni ljudi,svaki drugaËiji, a traže isto ∑ precizne odgovore na svepreciznija pitanja. Kritiziraju, komentiraju, prijete: nisi usituaciji da prkosiš! Pokušavaju me privesti realnosti: jesili svjesna svog položaja? Tapkaju u mjestu pa se iz jednogrukavca bacaju u suprotni, nenadano, da iznenade i same-lju protivnika. Ubojico! ZloËinko! IspitivaËi slabih živacaiskaËu iz službenog protokola pa mi izriËu presudu prijesuda. Tko Êe im dokazati. Dezorijentirani mojom nepo-pustljivošÊu, pokušavaju doÊi do priznanja kao slijepakokoš do zrna. Kao u ispadu živaca, uzaludno bjesne predšutljivom luakinjom, istresaju bez reda i smisla i što nebi smjeli. Jedino Êu sebi priznati da mi nije svejedno, lagalabih drugo. U oËima im Ëitam zgražanje, izlaze ofureni, štomi nakratko diže raspoloženje i razbuktava pobjedniËkiosjeÊaj. Ponašam se kurvinski za Ëetrnaestogodišnjakinjui to ih zbunjuje, Ëitam u odsjaju njihove šarenice, uspo-reuju me sa svojom djecom, djecom iz susjedstva zaigra-nom u pješËaniku, djecom sa svojih kuÊnih ulaza, braÊomi sestrama, neÊacima i neÊakinjama, s djecom uopÊe ∑ snovoroenËadi. U tom se odrazu ËistoÊe ne ogleda mojprofil; to straši. Koji je to faktor pomnožen mojim doveodo zloËina? Kad ne znaju dalje, gotovo iskreno pitaju da - 16 -

kakva sam ja to djevojËica?! Ha! kad bih mogla birati ∑najradije virtualna. Svi oko mene višestruko su uzbueni do nerazumlji-vosti ∑ jedno ubojstvo više-manje, za policiju ni prvo niposljednje. Spominju specifiËnost, jedno na tisuÊu drugih;uvijek se nae neko takvo po neËemu drugaËije. Ovo ÊeuÊi u udžbenike, kažu, to je vrhunac moje nevolje. Jesamli od toga ushiÊena ili zabrinuta? Vidim i dobru stranu:nikada se nitko mnome nije toliko bavio, nikada nikomenisam bila važna kao sada. Preneraženi su, rekla bih, inajiskusniji Ëija karijera mnogo toga pamti. Gnusan zlo-Ëin, a pred njima ∑ curetak. Što je pošlo krivo? Odnedavno ima jedan novi, po svemu drugaËiji. Po-zvali su me u neuobiËajeno uredovno vrijeme, iako ni prijenije bilo pravila kad Êe me zvati i voditi na ispitivanje; bilasam iznenaena, možda i zbunjena novom pojavom, notrudila sam se ne pokazati ništa. Najduže se zadržao nastolici nasuprot i, ako me predosjeÊaj ne vara, bio je zatog našeg prvog susreta ništa manje zbunjen od mene. Nijese moglo vidjeti, tek osjetiti. Malo je šutio, valjda da uhvatidaha, a više govorio o naoko nevažnim stvarima. Ja samslušala. Njegovo je tijelo za promjenu slalo posve drugaËijevibracije, sjedio je, nije se zmijski njihao pikirajuÊi plijen,nije slinio oko mene ËekajuÊi kolaps poput hijene, nijeprijeteÊi gestikulirao, glas je bio zvonak, no neobiËno sta-ložen i gotovo nezainteresiran za taj posao sa mnom; po-put maËka koji se ne želi družiti ni s Ëovjekom pomaziti,veÊ niËim tjeran gipko mili svojim putem do prvog za-klona, rascvala ružina grma i nestaje kao da ga nikadanije bilo, koliko god ga netko zvao i tražio. Nisam osjetilapritisak, onu silnu energiju paralizirajuÊeg moranja u nje-govih prethodnika da se nešto treba dogoditi, da ja trebamnešto važno reÊi, objasniti, priznati, nešto što Êe me iz-ravno voditi na elektriËnu stolicu, giljotinu, pod vješala,u pustinju na kamenovanje u pijesku, doživotni zatvor... - 17 -

MišiÊav, no malËice na kljuËnim mjestima potkožen ži-votnim užicima, mlai od svih prethodnika, sigurno ispodtrideset, obrijane glave, s ostacima ljupke preplanulostina koži. Doima se kao da je sad dotrËao s plaže. Od prvogsusreta podsjetio me na Božidara Lokasa, ravnatelja moješkole. Obrijana im je glava samo površna zajedniËka ka-rakteristika, ono dublje zajedniËko bila je želja da na su-govornika istodobno ostave dojam svianja i straha. TuLokasovu karakteristiku uoËila sam jesenas kad me kratkoispitivao o krai, o provali u kuÊu VioliÊ, najbogatiju uširoj okolici, o tome znam li tko je to uËinio. Branila samse uvrijeeno i hladno, glasom nevinašca da odakle muideja da bih ja to znala. »ak i da priznam, kakvu kaznuda mi odreže: opomenu, ukor, strogi ukor? Smiješno za-strašujuÊe, ništa me od toga ne impresionira. Iz škole mene smije izbaciti; premještanju bih se veselila. Na krajunije znao bi li u svojoj taktici bio srdaËan ili strog, bi lime oËinski gladio ili prijetio šamarom; pedagogija nijepomagala. Zadnje za što se uhvatio bila je pretpostavljenaneiskvarenost mojih godina. Da neka priznam, pustit Êeme i sluËaj je riješen. OšteÊeni neÊe tužiti, ne žele skandal.Iz sobe tajna neÊe izaÊi, bit Êe to tek moj pubertetski ispadza koji nitko ne mora doznati. Prijetnja policijom poslijesvega sroËenog zvuËala bi kao velika zabuna. Prihvatilasam njegovu igru, suze su potekle same od sebe, a ja samzajapureno uzviknula, glasom krivo optuženog, želi li dalažem kad ne vjeruje u istinu. Nesiguran, uplašio se nepo-kolebane maloljetnice, onoga što Êe se zakotrljati prijeeli razgovor prag škole. PaniËno me smirivao da govorimtiše, da vratim i da mi se ništa neÊe dogoditi. Snubio meotrcanom frazom o obiteljskim uspomenama, o tome dame netko stariji nagovorio. Moji su jecaji postali glasniji,a on sve nervozniji i nemoÊniji da jednostavno i brzo iz-nudi priznanje i dokaze moje umiješanosti. Vrtio je glavomne znajuÊi kako okonËati zapoËeto. Pustio me poslije pola - 18 -

sata. Smjesta sam otrËala Zlatku u zagrljaj ponavljajuÊida ništa nisam priznala! Ništa! Ništa! Nagrada nije bilavrijedna spomena, dobila sam tek “Tak treba, mala, taktreba!” LakoÊa rješenja digla me sa zemlje, obezobrazila, oša-mutila, napumpala neustrašivošÊu. Danima sam ushiÊenolepršala zrakom; na poneki poprijeki pogled, stvarno oda-slan ili vien na ostacima savjesti, moje je tijelo odgovaralošto mi možete. Neobjašnjivo brzo i to je prestalo. Zabo-ravilo se, a mene oËeliËilo za nove krae i najprljavijeZlatkove nagovore. Jednako prozirna bila mi je sada po-licajËeva nakana da me istodobno zaplaši svojom obrija-nom glavom te mirnoÊom i neobaveznim brbljanjem osvojiza otvoren razgovor. Gotovo sam mogla opipati njegovuneizreËenu misao ∑ kad-tad, kad-tad Êeš propjevati, imamja vremena, jadna ti je ta poza gadure i šutljivice. De-monstrirala sam nijemi otpor, a on lijepo kultivirano go-vorništvo. Govorio je, pa šutio, a kad je govorio, bilo jemilozvuËno i zanimljivo; znam, zavodi me rijeËima, svo-jom nekom priËom i potiËe kao voda mlin. Rovario je naneobiËan naËin, a ja sam muËala ne nalazeÊi izlaz ni uËemu drugome. »aËkaj ti po bušotini, svrdlaj unedogled,ali se ne nadaj plodovima teškog rada, sreÊi erupcije. Ne,toga neÊe biti. Njemu se surfanje kroz mene i oko menenije Ëinilo uzaludnim, a meni se svialo što svoj neuspjehne pretvara u osobnu tragediju, profesionalnu katastrofupraÊenu prijetnjama, ružnim gestama i psovkama. Mirnoi bez uvrijeenosti podnosio je moj naËin obrane; zato jenastavljao dok su drugi odustajali. U jednom trenu, umje-sto da eksplodira preda mnom nijemom, zavalio se dubljeu stolicu i predao se glazbi iz najnovijeg MP4, izvadivšitek tako, usred naše seanse, blještavu napravicu iz džepahlaËa, ne veÊu od mobitela, kakvu još nisam vidjela. PearlJam, rekao je kratko, prstom uprijevši u uši sa slušalicama,pa dodao da ih obožava. I ja ih volim! Nije mi to trebao - 19 -

reÊi, ali je rekao. Meu nas je kapnula trunka njegoveosobnosti, no kao da je otvorio vrata svemira. Više nisamsamo ja bila izložena nijemom promatranju kao goliobjekt na umjetniËkom performansu, nego se i on razot-krio. Bilo mi je lakše kao da mi lijeËnik usred teške gla-vobolje kaže da i njega katkad boli glava. Bilo mi jeugodno s njim, Ëini se i njemu sa mnom. Ma koliko seopirala, postajao mi je drag, nekako iskreno brižan, pasam nenadano i nesvjesno otvorila usta na nepoznatumušku nježnost, kad je, valjda u stanci izmeu dviju pje-sama, nevezano s bilo Ëime prije toga, upitao je li me netkognjavi tamo dolje. Ne, odlijepilo se duboko iz mene poslijevišednevnog negovoranja, muklo kao nakon operacijegrla. Malo-pomalo poËeo je dobivati jednosložne odgo-vore na nebitna pitanja. Δaskanje ni o Ëemu ∑ ako se mojeda ili moje ne uopÊe moglo nazvati Êaskanjem ∑ postaloje odjednom sadržajniji dio mog zatoËeništva, u kojem inije bilo niËega do spavanja i hranjenja te otrovnih ženskihupadica, žena ništa ljepših, ako ne i gorih sudbina od moje.Hvatala sam njihove dijagonalne, kratke škiljave poglededok bih prolazila, šušur zataškanih prosto proširenih reËe-nica o mojem zlodjelu, o tome da sam ta o kojoj zatvorbrije od jutra do mraka. Jedna se sažalila, pa mi govorida se ne obazirem, jer prestat Êe kad stigne nova žrtva.Nisu prestajale; svima njima bila sam nakazna ∑ takomlada, a tako izopaËena. Prstom bih im pokazala što onjima mislim, jednako kao gradskim gospoama kojedobaËenu kunu naplate s tisuÊu rijeËi prijekora o izgledu,skitnji, roditeljima. Svom novom poznaniku to nikada nebih uËinila. VeÊ sutra nas smo dvoje opet sjeli, rano, odmah poslijedoruËka, u sobu za svrdlanje duše kao u dnevni boravaknakon nekog važna, dobro obavljena posla nakon kojegÊe svima u obitelji cvjetati ruže. InaËe sumoran prostoruËinio mi se manje neprijateljskim, pa je i mom srcu bilo - 20 -

toplije; zapravo se nije ohladilo od juËer, kad sam opušte-nija nego inaËe otišla s razgovora, ako se naš prvi susrettako može zvati. Ja i dalje nisam govorila, ali je moje tijeloprogovorilo; micalo se odašiljuÊi drugaËije poruke od do-juËerašnjih. Usprkos šutnji, u posljednja dvadeset Ëetirisata sve se nekako odvijalo brže nego danima prije, a isusreti s mladim istražiteljem postali su ËešÊi, vremenskinepredvidivi. Kako si, pitao je naglašeno veselo samo satposlije prethodnog druženja, Ëak bih rekla zainteresirano,odmah po ulasku žustro sjedajuÊi kao da Êe istog trenariješiti moj, skoro pa naš, sluËaj, nakon Ëega Êe svatko odnas zasluženo ispunjen zadovoljstvom otiÊi svojim putem.To je trajalo samo dok ne bi sjeo, jer Ëinilo se da nas dvojei ne žurimo i ne žudimo za rastankom. Tako sjedeÊi jednonasuprot drugome, proveli smo, kako kada, od deset mi-nuta do sata, uglavnom s mršavim rezultatom. »ak bihprešutjela odgovor na njegov pozdrav pri dolasku i po-kušaj da me pomiluje, svojim toplim dodirom omekša iobzirno udobrovolji blizinom; da ne misli kako vladamnome. (I doma sam uzmicala pred nježnostima, valjdai zato jer ih je bivalo sve manje.) Odbijanje komunikacijenadomještala sam laganim, skoro neprimjetnim pokre-tima, tek toliko da nasluti moje raspoloženje. Nije glupda to ne vidi. Da ublažim topljenje, dodala sam jednoliËnogrebanje noktom po površini stola, što nije bilo ugodnoslušati, no nije naredio da prekinem, veÊ se držao kao dane Ëuje. Moje je vladanje bilo temeljito drugaËije, nitkokao ja nije to mogao znati. Budila sam se iznutra kaokomad mesa izvaen iz frizera na sobnu temperaturu. Onje dotle nastavljao monolog o neËem nevezanom uz bitno,uz trenutaËnu situaciju; došlo mi je da iskreno prasnem usmijeh na priËu o njegovim prvim tenisicama ∑ inspiriranuvaljda pogledom na moju obuÊu ∑ koje nije htio zamijenitinovima iako su prsti veÊ bili vani. Potajice su mu ih bacili,a on je demonstrirao tugu višednevnim odbijanjem hrane, - 21 -

nadoknaujuÊi noÊu što bi danju preskoËio, nemilice ordi-nirajuÊi u smoËnici po kobasicama i šunki, uvjeren da seposjeti ne primjeÊuju. Lažnog štrajkaša, uspaljenog ba-lavca pustili su da u podvali neometano uživa, toliko dugodok se toj svojoj gluposti nije mogao smijati bez srama. Bila je zabavna ta promjena policijskog stila, tolikozavodljiva da sam na trenutke zaboravljala Ëemu služi, dasam se prisiljavala vratiti na poËetnu toËku otpora, otporakoji se neželjeno i nezaustavljivo povlaËio po difoltu kaotuberkuloza pred penicilinom. I tako su jedino lijepo uzatvorskom životu postali susreti s njim u toj sobi, nena-mještenoj i golih zidova, odjednom drugaËijoj i ugodnoj.Istražitelj miroljubiva lica i govora dolazio je u posljednjevrijeme Ëesto, katkad i svaki sat-dva, uvijek nekoliko mi-nuta poslije mene s jednog kraja dugog i akustiËnog hod-nika, dok su mene dovodili s drugog. PoËela sam o njemumisliti prisnije, zanimalo me koliko bi mu moglo biti go-dina, je li oženjen, ima li djecu, roditelje, gdje stanuje,zašto je policajac istražitelj. Uza se je imao uvijek isti kožnicrni rokovnik s izlizanim zlatnim slovima, u koji nisamvidjela da je išta zapisao, iako nije ni bilo bogzna što zazapisivanje; tek ga je tu i tamo otvorio. Nakon jednogdužeg konzultiranja sa sadržajem bilježnice iz koje je po-nestalo ozbiljnih pitanja iznenadio me, kratkim reskim,da treba li mi što. O, da, CD-player! Ili još bolje, tvoj stariMP3 nafilan do pucanja! Ne bilo Ëime. Velim mu, imašdobar glazbeni ukus. A on Êe meni da kako znam da imaMP3. Zbrojim brže od kompjutora, ovisnik o novotari-jama: ako ima MP4, ima i MP3 koji mu ne treba. Smijese pa mi dobacuje, mudrice, što ako je pokvaren? Daj gana popravak! Vidjet Êe, pokušat Êe dobiti dopuštenje, protiv pravilaje. No neÊe biti badava... Zaokupljena željama, neoprezna,ne Ëujem pozadinu poruke, njezin pravi smisao, navalju-jem dalje, tražim slušalice, svakako Norah Jones i Dido, - 22 -

U2, Iron Maiden! I još darkera. Madonnu? Može i nju!Ili bolje Beyonce. Šareno društvo, ali takva sam, reÊi Êeda ne znam što hoÊu, a ja da se tražim u razliËitostima.Dobro, kaže on, ali želi Ëuti moju priËu i nešto o Lindi!ZazvuËao je odjednom drugaËije, strogo, naredbodavno.Ne mogu vjerovati! zgranula sam se. Što ja to ne moguvjerovati, pitao je kao da se sluËajno tu zatekao i da ni oËemu ne zna ništa. Ne mogu vjerovati! ponovila sam izašutjela. Bože, kako sam lako pala. »emu sam se nadala? Napu-Êila sam usne, kroz zube provukla psovku i odbila višeizustiti rijeË, da ne umisli kako me slomio zbog jedne hi--fi-igraËke kakvu bih s lakoÊom pokupila kad bi mi bilodo nje. Uem u trgovinu, mirno uzmem s police i kaosvaki drugi kupac izaem bez žurbe. Dok se netko sjeti,ako se sjeti trgnuti na glasanje Ëipa, ja bih bila daleko.NauËila me moja Linda, nju je nauËila neka druga mustra,najvjerojatnije Lili, a ja sam nauËila curu s kojom smo sekratko družile prije nego se, razoËarana i neispunjenihoËekivanja životom na ulici, pokunjeno vratila roditeljima.Nema tu mnogo filozofije i bubanja, tek predaja znanja:ništa lakše, samo mirno, bez oklijevanja, hitro kao u cr-tiÊu. Tek jednom sam morala trËati preko parka i kriti seu podrumu dok tvrdoglava trgovkinja nije odustala. A zašto, za komad salame. Poslije frke sa sretnim krajem unašem tajnom brlogu istresla sam uzbuenje u društvuistih, što znaju kakvo je zadovoljstvo izmaÊi s plijenomhvataËu, izaÊi pobjednikom u nadmudrivanju s veÊomsilom. Tražili su reprizu svakog kljuËnog detalja, pa ne-koliko puta ponavljam na bis, smiju se dok im ne poËnecuriti u gaÊe. Sutradan je neËiji tui šou, uglavnom sitnežs ulice. S Lili nije moglo biti tako naivno. Nakon duljegizbivanja pohvalila se glumaËkim izazovima u poslu snekretninama, toËno tako je rekla, i poËela pripovijedatida je u kolodvorskoj Ëekaonici našla tatu, a tata joj je - 23 -

odmah dao ulogu. Mi smo zijevali. Na scenariju nisu dugoradili, veli, unajmili su stan pa ga prodali kao svoj ∑ višeputa. Stari je znao sve moguÊe trikove; bio je lopov sastažem za punu mirovinu, s nenabrojivom gomilom ka-znenih prekršaja i višegodišnjim zatvorskim iskustvom.Bio je ružan i strašno kratkovidan s debelim naoËalama,tetovažama po cijelom tijelu, sasvim primjerena izgledaza oca djevojke s posebnim potrebama ∑ opisivala je Lilipartnera i pritom nas obavijestila da je odsad možemozvati Dolores. Svia joj se, tata je odabrao. Mogao joj jebiti djed, vidjelo se to prostim okom, ali on bi vješto tu-maËio, kad bi netko sumnjiËavo dizao obrve, što se dogodikad Ëovjek ima djecu pod starost. U tom bi Ëasu poËinjalaLjiljanina preobrazba. O, kako je bila talentirana! Bolestmoje Dolores toliko se pogoršala da hitno mora u ino-zemstvo na lijeËenje, objašnjavao je varalica zašto je pri-lika izuzetna, a cijena više nego prihvatljiva. Lili bi naspomen lijeËenja, kao inspicijentom pozvana na pozor-nicu, poËela s trzajima glave i opasnim naginjanjem una-zad. Ako ne otac, netko od najprisebnijih sprijeËio bi padi strašan udarac glavom o pod. I nas je plašila istim gri-masama i pokretima, vješto demonstrirajuÊi gimnastiËkuelastiËnost. Višestrukim izvedbama nauËila je sasvim do-bro oponašati luakinju. Operacija je u jednom te istomstanu trajala najviše dan, no svaki put s razliËitim rezul-tatom. Pošlo bi krivo u veÊ zakljuËenu poslu, bijesno jetumaËila, jer kreten s jedva Ëetiri razreda osnovne školenije znao raËunske operacije, veÊ se, kad bi se utvrivalaza kaparu umanjena cijena, obraÊao bolesnoj kÊeri zapomoÊ. Još nekako zbrojiti, ali oduzeti, to mu nije išlonikako, a njoj retardiranoj ∑ jest. Poslije nekoliko naglihodustajanja sumnjom otrežnjenih kupaca i jasne porukeu Ëemu je greška Lili je našla rješenje: zamijeniti uloge.Nije htio. Bojao se lukavoj partnerici prepustiti inicijativu.Neka, govorio bi, poslije mnogo pametnih i opreznih doÊi - 24 -

Êe najmanje jedan naivan i pohlepan, njega mi Ëekamo.Ubrali su dva-tri sitna predujma, a onda su ga šËepali. Enoga u Lepoglavi na suhom i toplom s tri obroka dnevno.Sve u svemu, bio je fer, nije ju odao, a gotovo da nije nimogao; ništa o njoj nije znao, Ëak ni pravo ime, tek jednokojim se služila. Izvukla se bez ogrebotina. Najgore je što sam s priËalicom opet bila na poËetku.Misli da je lukav. Jeftino me htio navuÊi na priznanje; zanapravicu kakvu bacim kad se potroše baterije, a kadpoželim novu, uem u drugu trgovinu, katkad istu... Pro-zirno. Ne hvalim se i nije mi važno, no mogao je u papi-rima naÊi podatak o mom IQ-u; viši je od prosjeka, bitnoiznad. U školi su mi trljali nos time, jer su rezultati uimeniku bili neusporedivo drugaËiji. Prijatelj me podcije-nio, usporedio sa šupljoglavim propalicama s ceste štošutke padnu na prvi mamac. Posao su mu takvi, posao sumu takvi kao ja, no sa mnom Êe propišati krv prije kraja.Ljuta sam i ponovo nijema; nema više ni suhoparnog dani isto takvog ne. Likujem cijelo popodne jer nisam nasjelana podlu igru. Ipak, zašto ne zovu; veÊ dugo me ne zovu.Nemam kome prkositi, pa šutnju dijelim s cimericom,mršavom ženom drvene frizure, uvijek jednakom kao odplastike punom, koja obilato nadoknauje moje neizgo-voreno. Tu je zbog osvete muževljevoj ljubavnici. O nje-zinoj se krivnji zna sve, ona je ponosna na svoj starinskiobraËun solnom kiselinom. SikÊe stalno jedno te isto. Gle-dam kroz nju, misleÊi je li joj se isplatilo, jer izgubila je islobodu i muža. Kao da me prozrela, obrušava se na mojsluËaj, moju mladost, da osim ubiti o životu ne znam ni-šta. Nema razgovora, nema susreta. Još jedan dug i muËansat provodim u sobi s prozorËiÊem premreženim rešet-kama, obojenim bolniËki bijelo. Ležim na leima otvore-nih oËiju i ne vidim ništa; jedino dobro Ëujem rad teškihcipela nijemih muškobanjastih Ëuvarica u sivim odorama. - 25 -

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊZa nakladnika Sibila SerdareviÊUrednik Seid SerdareviÊLektura i korektura Margareta MedjureËanGrafiËka urednica Maja GlušiÊDizajn i prijelom FrakturaGodina izdanja 2010., lipanj (prvo izdanje)Tiskano u HrvatskojISBN 978-953-266-154-5www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 - 222 -

- 223 -