Zato što te volim

Guillaume MussoZato što te volim Prevela Jelena Butković

Roman najbolje pokazuje koliko je stvarnost suhoparna i nedostatna u usporedbi s našim željama, težnjama i snovima. Mario Vargas Llosa Napomena autora:Da biste držali čitatelje u neizvjesnosti do samog kraja romana, čak ni prijateljima nemojte otkriti njegov završetak!

1. Noć kad je sve počelo Treba se pomiriti s činjenicom da na najvažnijim raskrižjima u životu nema znakova. Ernest Hemingway Prosinac 2006. Božićna večer u srcu Manhattana... Sniježi još od jutra. Unatoč raskošnoj rasvjeti čini se dase „grad koji nikad ne spava” doslovno smrznuo. Božićnaje večer, ali promet je neobično rijedak zbog toga što skli-zak snijeg otežava kretanje. Luksuzni automobili jedan zadrugim pristižu na križanje Avenije Madison i 36. ulice gdjezastaju pred ulazom u predivnu zgradu u renesansnom sti-lu u kojoj se nalazi knjižnica Morgan, jedna od najuglednijihkulturnih institucija u New Yorku koja danas slavi sto godi-na postojanja. Velebnim stubama slijeva se rijeka smokinga, svečanihhaljina, krzna i nakita pretvarajući se u bujicu koja nadireu ostakljeni paviljon skladna dizajna s početka dvadeset iprvog stoljeća. Na posljednjem katu dugačak hodnik vodi uširoku prostoriju gdje je u vitrinama izloženo blago te insti-tucije: primjerak Gutenbergove Biblije, ilustrirani rukopisiiz srednjeg vijeka, Rembrandtovi, da Vincijevi i van Gogho-vi crteži, Voltaireova i Einsteinova pisma, pa čak i komadićpapirnatog stolnjaka na kojem je Bob Dylan napisao riječipjesme Blowin’ in the Wind. Masa se polako stišava, a zakašnjeli uzvanici zauzimajusvoja mjesta. Dio dvorane preuređen je samo za ovu prigo-

8du, stoga povlašteni gosti večeras mogu uživati u Mozarto-vim i Brahmsovim sonatama u izvedbi violinistice NicoleHathaway. Ta privlačna mlada glazbenica od tridesetak godina, kojojse već u očima vidi da je bistra, izlazi na pozornicu praćenapljeskom. S punđom u stilu Grace Kelly podsjeća na junaki-nje iz Hitchcockovih filmova. Nastupala je na mnogim po-znatim međunarodnim pozornicama i s velikim orkestrima,a otkad je izdala svoj prvi CD, i to u šesnaestoj, osvojila jemnogobrojne nagrade. Prije pet godina dogodilo joj se nešto što joj je uništiloživot. Taj je događaj snažno odjeknuo u medijima pa je po tomepostala poznata i izvan kruga glazbenih obožavatelja. Nicole se nakloni publici i postavi instrument. Njezinaklasična ljepota savršeno nadopunjava uglađenost dvora-ne, kao da je violinistici mjesto upravo ondje među onimantičkim gravurama i renesansnim rukopisima. Sigurnimi dubokim pokretom gudalo odmah uspostavlja dijalog sažicama i tako će ostati sve do kraja izvedbe. Vani u ledenoj noći i dalje sniježi. Ali u raskošnoj otmjenoj dvorani tako je udobno. * Na manje od pet stotina metara odande, u blizini postajepodzemne željeznice Grand Central podiže se poklopac ka-nalizacije i pojavljuje se raščupana glava izgubljenog pogle-da, izudaranog lica... Čovjek najprije pušta crnog labradora iz naručja pa se isam s mukom penje na pločnik prekriven snijegom. Tetu-rajući prelazi ulicu i ne obazirući se na bjesomučno trublje-nje. Mršav je i jadan; još jedan beskućnik u pohabanom iprljavom kaputu. Pored njega prolaznici ubrzavaju korakili nagonski uzmiču. Ništa neobično. On zna da ga se ljudiboje, da smrdi na mokraću, prljavštinu i znoj. Iako ima samotrideset i pet godina, izgleda kao pedesetogodišnjak. Nekoćje imao posao, ženu, dijete i kuću. Ali to je bilo tako davno.Sada je on samo sjena koja besciljno luta, prikaza umotana uprnje koja mrmlja nerazumljive riječi.

9 Jedva uspijeva uspraviti drhtavo tijelo, prije bi se reklo dase vuče nego da hoda. Koji je danas dan? Koliko je sati? Koji je uopće mjesec? Više ni to ne zna, sve mu se pomiješalo. Svjetla grada kaoda mu se tope pred očima dok mu ledene snježne pahuljenošene vjetrom sijeku lice poput noža. Stopala su mu smr-znuta, boli ga trbuh, kosti prijete da će se slomiti. Ima već dvije godine otkako se povukao u samu utrobugrada. Baš kao i tisuće drugih beskućnika, pronalazi utočiš-te u kanalima podzemne željeznice i na njezinim postajama.Pošteni građani New Yorka i turisti slobodno mogu odah-nuti jer je gradska politika nulte tolerancije urodila plodom– ulice Manhattana temeljito su očišćene od tih prikaza. Zatosada dolje ispod onih blistavih nebodera postoji još jedangrad: New York ljudskih olupina koje su preplavile mrežutunela i prolaza. Bježeći od policije, tisuće ljudi krtica u pod-zemlju povlače se po kanalizacijskim odvodima među iz-metom i štakorima. Ali tu ionako nitko ništa ne može. Propali čovjek zavlači ruku u džep i vadi bocu nekog jef-tinog pića. Naravno da pije. Kako bi drukčije izdržao? Potegne dobar gutljaj, zatim još jedan. Da zaboravi na hladnoću, strah, smrad. Da zaboravi kako je nekoć i on bio sretan. * Posljednji pokreti gudala Nicole Hathaway. Još samodva takta i zatim prostoriju preplavi muk. Tu čuvenu tiši-nu nakon Mozarta, koja kao da je dio same skladbe koju jeviolinistica upravo odsvirala, uskoro prekida gromoglasanpljesak. Nicole se nakloni publici, prihvati buket cvijeća, azatim dok hoda dvoranom, prima bezbroj čestitki. Iako susvi uzvanici oduševljeni, ona je svjesna da njezina izvedbanije bila veličanstvena. Odsvirala je sonate tehnički savrše-no, precizno i s mnogo energije. Ali te note nisu došle iz duše. Dok se odsutno rukuje sa svima, prinosi usnama čašušampanjca i samo razmišlja o tome kako će pobjeći odandečim prije.

10 „Draga, hoćeš da odemo?“ Ona se polagano okrene prema tom umirujućem glasu.Eriq, njezin pratilac, stoji pred njom s čašom martinija uruci. Taj uspješni odvjetnik posljednjih je mjeseci gotovo ne-prestano bio uz nju. Uvijek na usluzi, on zna odabrati pravitrenutak, kao da jednostavno osjeti kada ga Nicole treba. „Da! Vrti mi se. Vodi me kući!“ On je pretpostavio njezin odgovor, stoga je već krenuoprema garderobi. Pridrži joj sivi flanelski kaput, a ona se po-tom zakopča do grla. Nabrzinu se pozdrave s domaćinima iiako na katu zabava tek počinje, oni se već spuštaju raskoš-nim mramornim stubama. „Pozvat ću ti taksi“, kaže Eriq kad su sišli u predvorje.„Pokupit ću svoj auto kod ureda i doći k tebi.” „Idem s tobom. Pa to je samo pet minuta.” „Šališ se. Po ovakvom nevremenu?” „Želim prošetati i udahnuti malo svježeg zraka.” „Ali to može biti opasno!” „Otkad je opasno prošetati tristo metara? A, uostalom,nisam sama. Ti si sa mnom.” „Kako želiš.” Šutke silaze na pločnik i brzo koračaju Petom avenijomdok ih studen grize za obraze. Promet je i dalje rijedak, a tiheteške pahulje još uvijek padaju na grad. Već su na sto meta-ra od mjesta gdje je parkiran automobil, točno iza BryantParka. Po lijepom vremenu to ugodno mjesto okruženo jezelenilom, pa je kao stvoreno za šetnju, piknik ili partijušaha pokraj fontane. Ali večeras je ondje sablasno mračnoi pusto... „Daj lovu!“ Nicole vrisne. Oštrica noža bljesne joj pred očima poputmunje. „Daj lovu, rekao sam!” naređuje joj krupan tip s nožemkojemu je nemoguće procijeniti godine. Obrijana glava virimu iz tamnog ogrtača koji mu seže do koljena. Cijelom du-žinom lica, na kojem su utisnuta dva sitna oka luđačkog sja-ja, proteže mu se debeo ožiljak. „Brže!“ „U redu, u redu!“ predaje se Eriq vadeći novčanik i pru-žajući mu prvo svoj Breitling, a potom i mobitel. Kad jeugrabio plijen, nasilnik prilazi Nicole namjeravajući joj otetitorbu i kutiju s violinom.

11 Glazbenica pokušava prikriti strah, ali ne uspijeva izdr-žati pogled napadača pa zatvara oči. Dok joj njegova rukakida bisernu ogrlicu, ona u sebi izgovara abecedu naopako,najbrže što može. To je radila još kao dijete kad god ju je biloneopisivo strah. Z, y, x, w, v, u... Jedino se toga sjetila, stoga se pokušala usredotočiti nabilo što i pričekati da onaj grozni trenutak postane samoružna uspomena. T, s, r, q, p, o... Otići će, dobio je što je htio: novac, mobitel, nakit... N, m, l, k, j, i, h... Otići će. Koja mu korist od toga da nas ubije? G, f, e, d, c, b, a... Ali kad otvori oči, shvati da je on još uvijek ondje i daupravo podiže ruku u kojoj drži nož s namjerom da je na-padne. Eriq je vidio što joj se sprema, no toliko se ukočio od stra-ha da joj nije ni pokušao pomoći. Zašto je to nije začudilo? U svakom slučaju, ona sad više nema vremena za bijeg.Kao hipnotizirana, bespomoćno bulji u nož koji će joj prere-zati grlo. Dakle, to je to od života? Nakon obećavajućeg počet-ka sjajan nastavak koji je uništio onaj pad u bezdan i sadovaj odvratni kraj koji joj svakako nije bio ni na kraj pame-ti. Upravo tad užasnuto pomisli da je ona ustvari junakinjaneke nedovršene priče... Čudno. Kažu da nam netom prije smrti prođe čitav životpred očima. Ali Nicole vidi samo jedan prizor: plažu kojojnema kraja i na njoj samo dvoje ljudi koji joj radosno mašu.Njihova lica su joj poznata. Prvo prepozna lice jedinog muškarca kojeg je ikada vo-ljela i kojeg nije znala zadržati. Potom vidi svoju kćer koju nije znala zaštiti. * Mrtva sam. Ne. Nisam još. Zašto? Netko se iznenada pojavljuje niotkud. Beskućnik.

12 Nicole najprije pomisli da će je i on napasti, ali ubrzoshvati da je čovjek pritekao upomoć. Ustvari, upravo je on uposljednjem trenutku primio ubod nožem u rame. Iako ranjen, uspravlja se i potom se kao zvijer baca nanapadača uspijevajući ga razoružati i oteti mu plijen. Slije-di žestoka i neizvjesna borba golim rukama. Iako tjelesnoslabiji, beskućnik ima prednost jer mu pomaže njegov pas,labrador tamne dlake, pa oni zajedno uspiju natjerati nasil-nika u bijeg. Ipak, sve uvijek ima svoju cijenu. Iscrpljen, on se ruši usnijeg, a lice mu udara u zaleđeni pločnik. Nicole trči premanjemu i pritom izgubi u snijegu svoju lakiranu cipelu. Već jepokraj njega, kleči na snijegu i naginje se nad čovjekom kojijoj je spasio život. Bjelinu su uprljali tragovi krvi. Zašto je tajbeskućnik ugrozio svoj vlastiti život radi nje? „Ostavit ćemo mu dvadeset dolara iz zahvalnosti“, ne-spretno predlaže Eriq kad je podigao svoj novčanik i mo-bitel iz snijega. Sada kad više nisu u opasnosti, odvjetnik jeopet pun sebe. Nicole ga pogleda kao da joj se gadi. „Zar nevidiš da je ozlijeđen?“ „Onda ću pozvati policiju.“ „Treba pozvati hitnu pomoć, a ne policiju.“ S mukomokreće neznanca na leđa. Stavlja mu ruku na rame koje idalje krvari, zatim mu se zagleda u lice skriveno gustombradom. Ne prepoznaje ga sve dok ne sretne njegove gro-zničave oči dok on upire pogled u nju. I tad se u njoj nešto slomi. Osjeti kako je preplavljuje to-plina. Još ne zna je li to zbog bola ili od olakšanja. Je li je u tojneobičnoj noći obuzela tuga ili se odjednom pojavio tračaknade? Naginje se nad njim i približava lice njegovom da ga za-štiti od snježne vijavice koja bjesni oko njih. „Što to radiš?“ zabrinuto upita Eriq. „Ne telefoniraj nikome i idi po auto“, naredi mu ona dokustaje. „Zašto?“ „Ovaj čovjek... Poznajem ga.“ „Kako to misliš, poznaješ ga?“ „Pomozi mi da ga odvezemo mojoj kući“, kaže ona neodgovorivši mu.

13 Eriq odmahne glavom pa uzdahne: „Dovraga, tko je tajtip?“ Pogleda uprtog u daljinu, Nicole nakon duge stanke izu-sti: „Ovo je Mark, moj muž.“

2. Nestanak Nikad nismo tako slabo zaštićeni od patnje kao onda kada volimo. Freud Brooklyn, na drugoj strani rijeke, udobna kućica u vik-torijanskom stilu ukrašena malim kulama i olucima U kaminu pucketa vatra. I dalje u nesvijesti, Mark Hathaway leži na krevetu udnevnoj sobi nogu umotanih u debele pokrivače. Nagnutanad njegovim ramenom liječnica Susan Kingston završavasa šivanjem rane. „Ozljeda je površinska“, objasni ona Nicole dok skida ru-kavice. „Više se brinem zbog njegovog općeg zdravstvenogstanja. Ima akutni bronhitis, a tijelo mu je prekriveno pod-ljevima i oteklinama.“ Malo ranije te večeri, dok je Susan s obitelji jela puding,susjeda Nicole Hathaway zamolila ju je da dođe pregledatinjezinog ranjenog muža. Iako iznenađena, nije oklijevala nitrenutka. Ona i njezin suprug dobro su poznavali Nicole iMarka. Dok se prije pet godina nije dogodila ona tragedija, mno-go su se družili i često zajedno izlazili isprobavajući novetalijanske restorane u Park Slopeu. Znali su se zabavljatiobilazeći antikvarijate u Brooklyn Heightu, a vikendom sutrčali po prostranim travnjacima u Prospect Parku. Danassve to izgleda tako daleko, gotovo nestvarno.

16 Očiju uprtih u Marka, Susan nije mogla prikriti zgraža-nje. „Jesi li znala da živi na ulici?“ Nicole odmahne glavom jer joj nije padalo na pamet štobi joj uopće rekla. Jednog jutra prije dvije godine muž joj je saopćio da od-lazi jer više nema snage za „takav život“. Ona je učinila svešto je bilo u njezinoj moći da ga zadrži, ali ponekad čak nisve nije dovoljno. Otada više uopće nije čula za njega. „Dala sam mu dozu sedativa i antibiotik“, objasnila jeSusan dok je slagala svoj pribor u torbu. Nicole je otpratido vrata. „Doći ću sutra ujutro“, obeća Susan, „samo...“ Zastaneu pola rečenice istodobno postiđena i užasnuta zbog onogašto će reći. „Ne puštaj ga da ode u ovakvom stanju“, nastavi,„jer će inače... umrijeti.“ * „I?“ „Što i?“ „Što ćemo s njim?“ upita Eriq. „S tvojim mužem?“ S ča-šom viskija u ruci, odvjetnik je nervozno koračao po kuhinji.Nicole ga umorno pogleda jer joj se sad već doista počeogaditi. Što uopće radi s takvim tipom posljednjih gotovo go-dinu dana? Što li ju je na njemu privuklo? „Odlazi, molim te“, šapne ona. Eriq odmahne glavom. „Ne dolazi u obzir da te sad osta-vim.“ „A kada mi je bio nož pod grlom, to ti nije bio nikakavproblem?“ On se skameni od poniženja. Trebalo mu je nekoliko tre-nutaka da uopće pokuša pronaći opravdanje. „Ali nisamimao vremena da...“ započne, ali ne dovrši rečenicu. „Odlazi!“ Nicole jednostavno ponovi. „Pa, ako zbilja to želiš... Ali nazvat ću te sutra“, doda onna odlasku. Odahnuvši nakon što se oslobodila Eriqa, Nicole se vratiu dnevnu sobu. Pogasi svjetla i tiho privuče naslonjač dokreveta da bi bila što bliže Marku. Sad je sobu osvjetljavalosamo crvenkasto svjetlo žeravice iz kamina, pa je vladalougodno ozračje.

17 Iscrpljena i zbunjena, Nicole položi ruku na ruku svogmuža i zatvori oči. Nekoć su bili tako sretni u ovoj kući.Onog dana kad su je pronašli, valjda na cijelom svijetu nijebilo sretnijeg para od njih dvoje. Tu kuću sagrađenu krajemdevetnaestog stoljeća, s pročeljem od smeđeg kamena i li-jepim vrtom kupili su prije deset godina, neposredno prijerođenja djeteta zbog toga što su željeli da ono raste dalekood vreve Manhattana. Na policama s knjigama nekoliko uokvirenih fotografijapodsjećalo ju je na te sretne dane. Na prvoj slici muškarac ižena s rukom u ruci nježno se gledaju. Romantičan odmorna Havajima i pustolovan prijelaz Grand Canyona motoci-klima. Zatim, snimka s ultrazvuka i, nekoliko mjeseci na-kon toga, fotografija bucmaste bebe na njezin prvi Božić. Naposljednjim slikama ona beba već je krezuba djevojčica. Najednoj fotografiji ponosno pozira ispred žirafa u zoološkomvrtu u Bronxu, dok na drugoj namješta kapu u Montani za-trpanoj snijegom i pokazuje fotoaparatu svoje dvije zlatneribice Ernesta i Cappuccina. Miris sretnih dana, nestalih zauvijek... Mark zakašlje u snu. Nicole obuzme jeza. Čovjek kojispava u njezinom krevetu nije nimalo nalik na muškarca zakojeg se udala. Sad još jedino njegove diplome i priznanjakoje vise na zidu svjedoče da je Mark jednom bio mlad iuspješan psiholog. Budući da je bio specijalist za psihološkurezilijentnost, često su ga pozivali iz FAA-e i FBI-a da impomogne riješiti slučajeve zrakoplovnih nesreća i otmica.Nakon 11. rujna sudjelovao je u Vladinom psihološkom pro-gramu pokrenutom kako bi se pomoglo obiteljima žrtava,kao i preživjelim zaposlenicima Svjetskog trgovačkog cen-tra jer je poznato da se ni iz jedne takve nesreće ne izlazi bezposljedica. Jedan dio nas zauvijek pamti one krikove, vatrui krv. Ako ste i bili te sreće da preživite, kasnije vas u životuvječno prati ona ista zebnja i muči vas grižnja savjesti dok sipostavljate uvijek isto pitanje na koje nikada nećete saznatiodgovor: Zašto ste baš vi preživjeli, a ne netko drugi? Baš vi,a ne vaše dijete, vaša žena, vaši roditelji... Usporedo sa svojim psihološkim istraživanjima Mark jeobjavljivao savjete u visokotiražnim časopisima za žene. Utim je člancima nastojao prikazati nove vrste terapije – igreuloga, hipnozu i štošta drugo – na čemu je marljivo radio

18sa svojim suradnikom i prijateljem iz djetinjstva ConnoromMcCoyem. Malo-pomalo Mark je postao poznat psiholog kojeg sečesto moglo gledati u televizijskim emisijama, pa je ta izne-nadna njegova popularnost i Nicole postavila u središte me-dijske pozornosti. U jednom broju posvećenom poznatimparovima New Yorka čuveni Vanity Fair na četiri je straniceobjavio o njima članak s glamuroznim fotografijama. A to jezaista nešto! Ali ta bajka na sjajnom papiru već sutradan rasula se ukomadiće. Jednog ožujskog popodneva njihova malena petogodiš-nja kći Layla nestala je u trgovačkom centru Orange Countyna jugu Los Angelesa. Posljednji put viđena je kako gledaigračke ispred izloga Disneyjeve prodavaonice. Njezina da-dilja, studentica iz Australije, ostavila ju je samu na nekoli-ko minuta dok je u obližnjoj Dieselovoj trgovini isprobavalatraperice na sniženju... Koliko je prošlo kad je primijetila da je djevojčica nestala?„Ne više od pet minuta“, djevojka je uvjeravala policajce. Isto kao da je rekla da je nije bilo cijelu vječnost. U petminuta svašta se dogodi. Zna se da su oni prvi sati nakon što se utvrdi da je dijetenestalo ustvari odlučujući. Tada je najveća mogućnost da ćega se pronaći živa i zdrava, a nakon četrdeset i osam satišanse za to vrtoglavo se smanjuju. Tog 23. ožujka lilo je kao iz kabla. Iako je djevojčica ne-stala usred bijela dana i na mjestu prepunom ljudi, policiji jebilo teško pronaći svjedoke. Ni pregledom snimci s nadzor-ne kamere nije otkriveno ništa više no što se doznalo saslu-šanjem dadilje koja je trebala snositi odgovornost za nesa-vjesno čuvanje djeteta, ali ne i za njegov nestanak. I tako su prolazili dani... Tijekom tih nekoliko tjedana više od stotinu policajaca sapsima tragačima i helikopterima češljalo je čitavo jedno go-lemo područje. Usprkos svim naporima FBI-a nije pronađennikakav trag koji bi vodio do nestale djevojčice. ... zatim mjeseci... Policija je bila zbunjena što nisu pronašli ama baš nika-kav trag. Čak nije bilo ni otmičara koji bi zatražio otkupni-nu, nikakvog znaka. Ama baš ničega.

19 ... pa godine... Fotografija male Layle pet godina povlačila se po kolod-vorima, zračnim lukama i poštama, dakako, pokraj fotogra-fija druge nestale djece... Ali nisu pronašli Laylu. Kao da je isparila s lica zemlje. * Tog 23. ožujka 2002. Marku je život jednostavno stao. Nestanak njegove kćeri bacio ga je u krajnji očaj. Potpu-no slomljen patnjom i osjećajem krivnje, udaljio se od posla,žene, prijatelja. Tijekom prvih mjeseci angažirao je privatnedetektive neka istraže slučaj do najsitnijih pojedinosti. Ali uzalud. Zatim se i sam upustio u istraživanje koje nikako da uro-di nekim plodom. Ta potraga osuđena na neuspjeh trajala jetri godine. A onda je i Mark nestao. Nikad više nije se javioni ženi ni Connoru. Nicole je bila izgubljena. Na početku nije mogla prestatiočajavati i zbog toga što se osjećala najviše odgovornom zakćerin nestanak; naime, upravo je ona ustrajala da Layla ides njom u Los Angeles gdje je imala niz nastupa i baš je onapronašla onu dadilju čijom je nepažnjom i došlo do nesreće.Ona se s tim užasnim osjećajem krivnje borila na svoj način,i to tako što se zatrpala obavezama. Nizala je koncerte i sni-manja i čak je govorila o svojoj tragediji po novinama i nateleviziji tako postavši žrtvom bolesnog voajerizma. Ipak, nekih dana bol je bio nepodnošljiv. Tada bi Nicoleunajmila sobu u nekom hotelu i sklupčala se ispod pokriva-ča kao da spava zimski san. Svatko se s tragedijom nosi kako najbolje zna i umije... * Iznenada u kaminu pukne cjepanica. Mark se trzne iotvori oči. Odjednom se uspravi i ostane tako nekoliko se-kundi pitajući se gdje je i što mu se dogodilo. Ugledavši Ni-coleino lice, počnu mu se vraćati sjećanja. „Jesi li ozlijeđena?“ upita svoju ženu. „Nisam, ali samo zahvaljujući tebi.“

20 Na trenutak je izgledalo kao da će opet izgubiti svijest, alitada iznenada poskoči. „Ostani u krevetu, molim te, moraš se odmoriti!“ Kao da je nije čuo, on napravi nekoliko koraka premalođi u staklu. Vani je vidio svjetla u tihoj ulici prekrivenojsnijegom. „Gdje mi je odjeća?“ „Bacila sam je, Mark, bila je prljava.“ „A moj pas?“ „Dovela sam ga ovamo zajedno s tobom, ali... pobjegaoje.“ „Odlazim!“ vikne on i krene posrćući prema vratima. Ona stane ispred njega i prepriječi mu put. „Slušaj me, noć je, ranjen si i iscrpljen... Nismo se vidjelidvije godine. Mislim da moramo porazgovarati.“ Ispruži ruku prema njemu, ali on je odgurne. Ona zatetu-ra, a on u prolazu zapne za policu. Jedna fotografija padnena pod i staklo se razbije. Mark je podigne i vrati je na mje-sto. Tada mu pogled padne na fotografiju kćeri. Nasmija-nih zelenih očiju, s osmijehom na usnama zračila je od srećeodajući radost življenja. Srce mu se stegne i on zajeca pa se nasloni na zid. Nicolemu se privije na prsa i dugo ostanu tako klonuli u zagrljajudijeleći isti bol. Njezina nježna koža doticala je njegovu gru-bu dok se fin miris Guerlaina miješao sa smradom ljudi kojižive na ulici. * Držeći muža za ruku, Nicole ga odvede u kupaonicu iotvori toplu vodu da se može istuširati pa izađe. Opijen mi-risom pjene za kupanje, Mark ostane pod toplim opuštaju-ćim mlazom gotovo pola sata. Još mokar, umota se u velikručnik pa izađe u dugačak hodnik ostavljajući tragove mo-krih stopala na ulaštenom parketu. Otvori vrata ormara kojije nekoć bio njegov i uvjeri se da mu je odjeća i dalje ondje. Ine pogleda svoja odijela Armani, Boss, Zegna... Ona su sadionako samo svjedočanstva života kojeg se odavno odrekao.Zato samo navuče bokserice, traperice, majicu dugih rukavai džemper. Siđe niz stube i pridruži se Nicole u kuhinji.

21 Kombinacija drva, stakla i metala u prostoriji je stvaralaigru svjetlosti. Uza zid protezala se dugačka radna površi-na čistih linija, a dobro opremljen otočić u sredini prostorijemamio je na kuhanje. Nekada je sve ondje odjekivalo rado-šću, od zajedničkih obiteljskih doručaka, užina s keksima doromantičnih večera udvoje. Ali u ovoj kuhinji već odavnonitko ne kuha. „Pripremila sam ti pečena jaja i tost“, reče Nicole i na-toči vruću kavu u šalicu. Mark sjedne ispred postavljenogtanjura, ali gotovo se odmah nečeg sjeti pa odjednom usta-ne. Ruke su mu se počele tresti. Prije jela mora nešto popiti.Barem gutljaj alkohola. Dok je Nicole zapanjeno zurila u njega, on grozničavootvori bocu vina koja mu se prva našla pri ruci i napola jeisprazni u samo dva gutljaja. Odmah se umiri pa pojedeobrok u tišini sve dok se Nicole nije odvažila upitati: „Gdjesi bio, Mark?“ „U kupaonici“, odgovori ne podižući pogled. „Ne pitam te to, nego gdje si bio posljednje dvije godi-ne?“ „Dolje.“ „Dolje?“ „U tunelima podzemne željeznice, ispod šahtova, u ka-nalizacijskim odvodima, ondje gdje žive drugi beskućnici.“ Sa suzama u očima, njegova supruga odmahne glavomkao da ga ne razumije. „Ali zašto?“ „Dobro znaš zašto“, reče on podižući ton. Nicole mu priđe i uhvati ga za ruku. „Ali, Mark, ti imašženu, posao, prijatelje.“ On joj odgurne ruku i ustane od stola. „Ostavi me namiru!“ „Objasni mi jednu stvar!“ ona vikne kako bi ga zadržala.„Što imaš od toga što živiš kao klošar?“ On se zagleda u nju. „Živim tako jer ne mogu drukčije. Timožeš, ali ja... Ja ne mogu.“ „Ne pokušavaj mi nametnuti osjećaj krivnje, Mark.“ „Ništa ti ne predbacujem. Započni nov život ako to želiš.Ja se ne znam nositi s patnjom.“ „Ti si psiholog, Mark. Pomagao si ljudima da prebolesvakojake nesreće.“

22 „Ja ne želim preboljeti jer me to još jedino drži na živo-tu. To je sve što mi je ostalo od nje, razumiješ? Ne prođe niminuta, a da ne pomislim na nju, da se ne zapitam što joj jeotmičar napravio i gdje bi mogla biti u tom trenutku.“ „Ona je mrtva, Mark“, izusti Nicole hladno. Bilo je to više nego što je mogao podnijeti. Mark ispru-ži ruku prema njoj i uhvati je za vrat kao da će je udaviti.„Kako to možeš reći?“ „Prošlo je već pet godina, Mark!“ vikne Nicole osloba-đajući se njegova stiska. „Pet godina bez ikakvog traga, nijebilo čak ni poziva radi otkupnine.“ „Uvijek postoji nada...“ „Ne, Mark, gotovo je. Uzalud lažeš sam sebi. Ona se nećepojaviti samo tako. To se ne događa, razumiješ, više nemanade.“ „Prestani!“ „Ako ikada išta i pronađu, bit će to njezino tijelo, ništadrugo.“ „Ne!“ „Da! I nemoj misliti da samo ti patiš. Što je sa mnom, kojaje osim kćeri izgubila i muža?“ Mark odjuri iz kuhinje bez odgovora. Nicole krene zanjim jer ovaj put nije htjela odustati. „Nikad nisi pomislio da bismo mogli imati još djece? Ni-kada se nisi zapitao može li s vremenom ova kuća ponovooživjeti?“ „Prije nego što odlučim imati još djece, želim pronaćisvoju kćer.“ „Dopusti mi da nazovem Connora. Traži te već dvije go-dine. On ti može pomoći da se izvučeš iz ovoga.“ „Ne želim se izvući. Moja kći pati i ja želim patiti s njom.“ „Ako nastaviš živjeti na ulici, umrijet ćeš! To želiš? Samonaprijed! Pucaj si u glavu!“ „Ne želim umrijeti jer hoću biti ovdje kada se ona poja-vi.“ Nicole ovo nije mogla sama. Uzme mobitel i utipkaConnorov broj. Javi se, Connore, javi se! Gluho je doba noći. Kad nakon nekoliko zvučnih signalane dobije odgovor, Nicole shvaća da se Connor neće javiti i

23da je izgubila bitku. Sama neće uspjeti zadržati muža. Markse ponovo ispruži na krevetu u dnevnoj sobi i odspava ne-koliko sati. U zoru se probudio, uzeo sportsku torbu iz garderobepa stavio u nju deku, zimsku jaknu, nekoliko paketa keksa iviše boca alkoholnih pića. Nicole toj prtljazi doda mobitel, bateriju i punjač. „Ako odlučiš nazvati Connora ili ako te je nazovem...“ Kad je Mark otvorio kućna vrata, snijeg više nije padao iprva dnevna svjetla bacala su na grad plavičast odsjaj. Čimje zakoračio na snježni pokrivač, kao nekom čarolijom izakontejnera pojavi se crni labrador i zalaje. Mark ga zahvalnopomiluje po glavi. Hukne u dlanove da ih zagrije, prebacitorbu preko ramena i krene prema Brooklynskom mostu. Nicole stoji na pragu i gleda kako čovjek njezina životanestaje u jutro. Tada istrči na ulicu i vikne za njim: „Trebamte!“ Kao boksač ošamućen od udarca, on se zaustavi desetakmetara ispred nje i polagano raširi ruke kao da želi reći damu je žao. Zatim nestane iza ugla.