Braća Sisters

“Braća Sisters ona su vrsta vesterna kakav bi napisala braća Coen – mračan, uznemirujući i s nepogrešivim okom za iščašenost onoga što nas pokreće.” Odbor Nagrade Man Booker Braća Sisters PAT R I C KBrac’ adeWittSisters –1–

–2–

Patrick deWittBrac’ a Sisters preveo s engleskoga Dragan Koruga Fraktura –3–

Naslov izvornika The Sisters Brothers © 2011 by Patrick deWitt © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Dragan Koruga i Fraktura, 2013.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-501-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 848030 –4–

Za moju majku –5–

–6–

OREGON CITY, 1851. –7–

–8–

I.Nevolja s konjima –9–

– 10 –

Sjedio sam ispred Komodorove vile i čekao da moj brat Charlieizađe s vijestima o poslu. Spremao se snijeg; bilo mi je hladno i,nemajući što drugo, proučavao sam Charliejeva novog konja Sokola.Moj novi konj zvao se Medo. Nismo vjerovali u nadjevanje imenakonjima, ali dobili smo ih već imenovane kao djelomičnu isplatu zaposljednji posao, pa je to bilo to. Naši su prethodni, anonimni konjiizgorjeli, pa nije baš da nam ti novi nisu bili potrebni, ali smatraosam da smo trebali dobiti novac za kupnju konja po vlastitu izboru,nekih bez povijesti, navika i imena na koja se odazivaju. Jako samvolio svoga prethodnog konja i u posljednje su me vrijeme u snupohodile vizije njegove smrti, batrganja, izgorjelih nogu, vrelihiskolačenih očnih jabučica. Mogao je prijeći šezdeset milja dnevnojureći kao vihor, a ja nikad nisam podignuo ruku na njega osim daga pomilujem ili otimarim. Nastojao sam ne zamišljati kako ga u tojstaji proždire vatra, ali kako sam se mogao boriti protiv nezvanihvizija? Medo je bio dovoljno zdrava životinja, ali bio bi bolji nekomedrugome, manje ambicioznu vlasniku. Bio je zdepast i nizak, adnevno nije mogao prijeći više od pedeset milja. Često sam ga bioprisiljen bičevati, što nekim ljudima nije žao, a neki čak u tome iuživaju, ali ja to ne volim, a poslije bi me Medo smatrao okrutnimi mislio u sebi: “O, jadna li života, jadna li života.” Osjetio sam da me netko promatra, pa sam svrnuo pogled saSokola. Charlie je gledao s prozora na katu, mašući mi širom otvo-rena dlana. Nisam odgovarao, pa je napravio neku grimasu kako bi – 11 –

me natjerao da se nasmijem, ali kako nisam, lice mu se opustilo iotkoračio je unatrag i nestao mi iz vida. Vidio je da promatramnjegova konja, znao sam. Jutro prije toga predložio sam da prodamoMedu i uložimo popola u novog konja, a on se složio da je to pošteno,no poslije je za ručkom predložio da to odgodimo do dovršetkanovog posla, što nije imalo smisla jer je problem s Medom bio u tomešto bi mogao ugroziti posao, pa ne bi li ga onda bilo bolje zamijenitiprije? Brkova masnih od hrane, Charlie je rekao: “Najbolje je poslijeposla, Eli.” On se na Sokola, koji je bio dobar kao njegov prethodni,anonimni konj, ili možda čak i bolji, nije tužio, ali on je i prvi biraoizmeđu ova dva dok sam ja ležao u krevetu oporavljajući se od ranena nozi koju sam zaradio na poslu. Meni se Medo nije sviđao, alimoj je brat bio zadovoljan Sokolom. To je bila ta nevolja s konjima.Charlie je uzjahao Sokola i odjahali smo prema Kralju svinja. Odnašega posljednjeg posjeta Oregon Cityju prošla su samo dva mje-seca, ali na glavnoj sam ulici izbrojio pet novih radnji i činilo se dasve dobro posluju. “Lukav soj”, rekao sam Charlieju, koji nije od-govarao. Sjeli smo za stol u stražnjem dijelu Kralja, gdje su nam poobičaju donijeli bocu i dvije čaše. Charlie mi je natočio piće, iako jeobično svaki točio sebi, pa sam bio spreman kad mi je priopćio loševijesti: “Ja ću biti glavni u ovome, Eli.” “Tko kaže?” “Komodor kaže.” Otpio sam. “Što to znači?” “Znači da sam ja šef.” “Što to znači za novac?” “Više za mene.” “Za moj novac, mislim. Isto kao prije.” “Tebi manje.” “To nema nikakva smisla.” “Komodor kaže da sa zadnjim poslom ne bi bilo problema da jenetko bio glavni.” “To nema smisla.” – 12 –

“E, pa ima.” Natočio mi je još jedno piće i ja sam ga popio. Samome sebi, a iCharlieju, rekao sam: “Ako želi platiti glavnog čovjeka, to je u redu.No loše je za posao zakidati čovjeka ispod glavnog. Dok sam radioza njega, probolo mi je nogu i konj mi je nasmrt izgorio.” “I moj je konj nasmrt izgorio. On nam je sredio nove konje.” “To je loše za posao. Prestani mi točiti kao da sam invalid.” Istr-gnuo sam mu bocu i pitao ga za pojedinosti posla. Trebali smopronaći i ubiti nekog tragača za zlatom u Kaliforniji, po imenu Ker-mit Warm. Charlie je iz džepa jakne izvadio pismo Komodorovaizvidnika, nekog kicoša po imenu Henry Morris, koji je često išaoispred nas kako bi prikupio informacije: “Raspitujem se o Warmuveć danima i, u smislu njegovih navika i karaktera, mogu vam rećisljedeće: po prirodi je samotnjak, ali provodi mnogo vremena posalunima San Francisca, gdje ubija vrijeme čitajući znanstvene imatematičke knjige te crtajući po njihovim marginama. Nosi tesveske naokolo svezane vrpcom poput kakva školarca, zbog čega jepredmet sprdnje. Nizak je rastom, što pridonosi toj komediji, aliimajte na umu da se ne da zadirkivati zbog visine. Vidio sam ga kakose tuče nekoliko puta i, premda obično gubi, ne vjerujem da bi seijedan od njegovih suparnika ponovno želio potući s njime. Ne libise ugriza, primjerice. Ćelav je te ima neurednu crvenu bradu, štr-kljaste ruke i ispupčen trbuh poput neke trudnice. Neredovito sepere, a spava gdje god može – po štalama, pred vratima, a ako treba,i po ulicama. Kad god ga se što pita, govori grubo i neljubazno. Uzase nosi goluba, i to zataknuta za pojas. Ne pije često, ali kad potegneiz boce, potegne da se napije kao zemlja. Viski plaća sirovim zlatomkoje drži u kožnatoj vrećici obješenoj o uzicu i skrivenoj u naborimanjegove slojevite odjeće. Otkako sam ovdje, nijednom nije napustiograd i ne znam kani li se vratiti na svoje nalazište, koje se nalazinekih deset milja istočno od Sacramenta (zemljovid je u privitku).Jučer me u salunu zamolio za šibicu, a obratio mi se pristojno i poimenu. Nemam pojma kako ga zna jer mi se činilo da nije primijetioda ga pratim. Kad sam ga upitao kako je doznao moj identitet, po- – 13 –

čeo je psovati, pa sam otišao. Ne sviđa mi se, iako ima nekih kojikažu da je psihički neobično čvrst. Priznajem da je neobičan, no toje vjerojatno najviše što bih mu mogao reći u prilog.” Uz zemljovid njegova nalazišta, Morris je nacrtao i samogWarma, ali tako zamrljano i nespretno da bih mu mogao stajatipokraj ramena, a svejedno ga ne bih prepoznao. To sam spomenuoi Charlieju, a on je rekao: “Morris nas čeka u hotelu u San Franciscu.Pokazat će nam Warma i krećemo. Čujem da je to dobro mjesto zaubojstvo. Kad se ne bave paljenjem cijeloga grada, zabavljaju segradeći ga do beskraja.” “Zašto ga Morris ne ubije?” “Uvijek me to pitaš, a ja ti uvijek odgovorim da to nije njegovposao, nego naš.” “To nema smisla. Komodor mi reže nadnicu, ali plaća toj šeprt-lji njegovu naknadu i troškove iako je Warm otkrio da ga prati.” “Brate, ne možeš Morrisa nazivati šeprtljom. Ovo je prvi put daje pogriješio i otvoreno priznaje pogrešku. Mislim da to što je ot-kriven više govori o Warmu nego o Morrisu.” “Ali čovjek spava po ulicama. Što Morrisa priječi da ga jedno-stavno ubije u snu?” “Možda činjenica da Morris nije ubojica?” “Zašto ga se onda uopće šalje? Zašto prije mjesec dana nije poslaonas umjesto njega?” “Prije mjesec dana bili smo na drugom poslu. Zaboravljaš daKomodor ima mnogo interesa i poslova, a može ih obavljati samojedan po jedan. Poslovanje na brzinu loše je poslovanje, to sam gazdakaže. Ako cijeniš njegove uspjehe, shvatit ćeš koliko se istine krijeu tome.” Bilo mi je muka slušati s koliko ljubavi citira Komodora. “Trebatće nam nekoliko tjedana do Kalifornije”, rekao sam. “Zašto bismoišli na taj put ako ne moramo?” “Ali moramo na taj put. To nam je posao.” “A što ako Warma ondje ne bude?” “Bit će ondje.” – 14 –

“A što ako ne bude?” “Bit će, proklet bio.” Kad je došlo vrijeme za namirenje računa, pokazao sam na Char-lieja. “Plaća glavni.” Obično smo plaćali popola, pa mu se to nijesvidjelo. Moj je brat oduvijek bio škrt, što je naslijedio od oca. “Samo ovaj put”, rekao je. “Glavni sa svojom nadnicom glavnoga.” “Nikad nisi volio Komodora. A ni on tebe nikad nije volio.” “Volim ga sve manje i manje”, rekao sam. “Slobodno mu reci ako ti to postane nepodnošljiv teret.” “Postane li mi teret nepodnošljiv, Charlie, doznat ćeš. Doznatćeš, a i on će.” Ta se prepirka mogla i nastaviti, no ostavio sam brata i povukaose u svoju sobu u hotelu nasuprot salunu. Ne volim se svađati, aposebno ne s Charliejem, koji zna biti neobično oštar na jeziku.Kasnije te noći čuo sam ga kako razmjenjuje nekoliko riječi sa sku-pinom ljudi na cesti i osluškivao sam kako bih provjerio nije li uopasnosti, ali nije bio – ljudi su ga pitali kako se zove, on im je rekaoi pustili su ga na miru. No priskočio bih mu u pomoć: već sam na-vlačio čizme, kad se skupina razišla. Pretvarajući se da sam odmahzaspao, slušao sam kako se Charlie uspinje stubama i baca se nakrevet. Provirio je u sobu i zazvao me imenom, ali nisam odgovarao.Zatvorio je vrata i otišao u svoju sobu, a ja sam ležao u mraku raz-mišljajući o mukama koje donosi obitelj, o tome koliko lude i izo-pačene znaju biti priče o krvnom srodstvu.Ujutro je sipila uporna, hladna kiša koja je ulice pretvorila u blatnukašu. Charlieju je bilo zlo od brendija, pa sam otišao do ljekarnikapo lijek za mučninu. Dali su mi neki tirkizno plav prašak bez mirisa,koji sam mu umiješao u jutarnju kavu. Ne znam od čega se tinkturasastoji, ali znam da mu je pomogla da ustane iz kreveta i uzjašeSokola jer se, iako i dalje rastresen, malo razbudio. Zastali smo dase odmorimo dvadeset milja dalje od grada, na goleti koju je usredšume prošlog ljeta stvorio požar izazvav udarom groma. Pojeli smo – 15 –

ručak i baš smo se pripremali za pokret kad smo ugledali nekogčovjeka koji je stotinjak metara južnije vodio konja. Da je jahao,mislim da se ne bismo obazirali, ali bilo je neobično da netko takohoda uz konja. “Mogao bi otići pogledati što radi”, rekao je Charlie­ . “Izravna zapovijed glavnoga”, rekao sam. Nije odgovorio, pasam pomislio da se šala već malo izlizala. Odlučio sam da je više nećuzbijati. Izjahao sam na Medi i krenuo ususret pješaku. Kad samzakrenuo ispred njega, primijetio sam da plače, pa sam sjahao da gapogledam. Ja sam visok i kršan čovjek gruba izgleda, i na licu sammu primijetio strah, pa sam rekao da ga umirim: “Nemam nikakvihzlih primisli. Brat i ja samo smo ručali. Pripremio sam previše jelapa sam vas mislio pitati jeste li gladni.” Čovjek je dlanom otro suze s lica duboko dišući i dršćući. Poku-šao mi je odgovoriti – barem je otvorio usta – ali od njega se niječulo ni riječi ni glasa jer je bio toliko potresen da komunikacija nijebila moguća. “Vidim da vas muči neka nevolja”, rekao sam, “i vjerojatno želitenastaviti put sami. Ispričavam se što sam vas uznemirio i nadam seda ste se zaputili na neko bolje mjesto.” Ponovno sam uzjahao Medui već sam bio na pola puta do tabora kad sam vidio Charlieja kakoustaje i upire pištolj u mom smjeru. Okrenuvši se, ugledao sam upla-kanog čovjeka kako brzo jaše prema meni – činilo se da mi ne želinauditi pa sam mahnuo Charlieju da spusti pištolj. Uplakani čovjeki ja sad smo jahali rame uz rame i on je uzviknuo: “Prihvaćam vašuponudu.” Kad smo došli do tabora, Charlie je pridržao čovjekovakonja i rekao: “Ne biste trebali tako juriti za ljudima. Mislio sam dagonite mog brata, pa sam zamalo pucao.” Uplakani čovjek bezvoljnoje odmahnuo rukama naznačujući da za to nimalo ne mari. To jeiznenadilo Charlieja, koji me pogledao i rekao: “Tko je ovaj?” “Nešto ga muči. Ponudio sam mu da jede s nama.” “Od hrane je ostao samo dvopek.” “Onda ću napraviti još.” “E, nećeš.” Charlie je odmjerio uplakanog čovjeka od glave dopete. “Nije li on žalobnik?” – 16 –

Nakašljavši se, uplakani je čovjek progovorio: “Glupo je govoritio čovjeku kao da nije prisutan.” Charlie nije bio siguran treba li se nasmijati ili udariti ga. “Je liovaj lud?” upitao me. “Zamolio bih vas da pripazite što pričate”, rekao sam neznancu.“Moj se brat danas ne osjeća dobro.” “Dobro sam”, rekao je Charlie. “Malo mu je ponestalo sućuti”, rekao sam. “Izgleda loše”, rekao je uplakani čovjek. “Prokleti bili, rekao sam da sam dobro.” “Malo mu jest zlo”, rekao sam. Vidio sam kako Charlieju pone-staje strpljenja. Uzeo sam dvije-tri kriške dvopeka i tutnuo ih upla-kanom čovjeku u šaku. Dugo je zurio u njih, a zatim je opet počeoplakati, kašljati i žalosno uzdisati i drhtati. Rekao sam Charlieju:“Takva sam ga pronašao.” “Što mu je?” “Nije rekao.” Upitao sam uplakanog čovjeka: “Gospodine, štovam je?” “Otišli su!” zavapio je. “Otišli su!” “Tko je otišao?” upitao je Charlie. “Otišli su bez mene! Da sam barem ja otišao! Da sam baremotišao s njima!” Bacio je dvopek i udaljio se s konjem. Svakih desetkoraka zabacivao je glavom da zavapi. Učinio je to tri puta, a ja samse okrenuo da raščistim tabor. “Pitam se što mu se dogodilo”, rekao je Charlie. “Poludio je od nekakve žalosti.” Kad smo uzjahali, uplakani nam se čovjek već bio izgubio iz vida,a izvor njegovih briga zauvijek će ostati tajna.Dalje smo jahali u tišini, svaki zadubljen u svoje misli. Charlie i jaimali smo prešutan dogovor da se ne žurimo neposredno nakon jela.U životu kakav smo živjeli bilo je mnogo nedaća pa smo uživali utim sitnim zadovoljstvima – smatrao sam da baš ona život čine vri-jednim sve te muke. – 17 –

“Što je skrivio taj Herman Warm?” upitao sam. “Uzeo je nešto Komodoru.” “Što je uzeo?” “To će se uskoro otkriti. Treba ga samo ubiti.” Jahao je prvi, a jasam ga pratio. O tome sam želio razgovarati već neko vrijeme, čaki prije posljednjeg posla. “Zar ti to nikad nije bilo čudno, Charlie? Da ima toliko ljudidovoljno glupih da kradu od Komodora? Od jednoga tako strašnačovjeka kakav je on?” “Komodor ima novca. Što bi drugo moglo privući lopova?” “Kako mu uzimaju novac? Znamo da je Komodor oprezan. Kakoto da svi ti razni ljudi imaju pristup njegovu bogatstvu?” “Posluje u svakom kutku zemlje. Čovjek ne može biti na dvamjesta u isto vrijeme, a kamoli na njih stotinu. Jedino je logično daje žrtva.” “Žrtva!” To mi se činilo istinski zabavnim. U slavu jadnog Ko-modora zapjevao sam sladunjavu baladu: “Suze krije iza cvjetnogvela, novosti su stigle sad iz grada.” “Ma daj.” “Djevu su mu vidjeli kod sela, u naručju, sladostrasnu tada.” “Samo si ljut jer sam ja postao glavni.” “Zavara ga osmijeha joj blagost, sad se kaje, plaća skupu cijenu.” “Više ne razgovaram s tobom o tome.” “Ukaljala ta je žena krepost, ljubav vječna nestala u trenu.” Charlie nije mogao suspregnuti smijeh. “Kakva je to pjesma?” “Negdje sam je čuo.” “Tužna je.” “Sve su najbolje pjesme tužne.” “To nam je majka govorila.” Zastao sam. “Od tužnih zapravo i ne budem tužan.” “Baš si na majku, po mnogočemu.” Kimnuo je. “Ti nisi. A nisi ni na oca.” “Ja nisam ni na koga.” Rekao je to nehajno, ali bila je to ona vrsta iskaza koja gasi raz-govor, ubija ga. Odjahao je naprijed, a ja ga nisam pratio. Promatrao – 18 –

sam mu leđa i on je to znao. Petama je podbo Sokola pod rebra iodgalopirali su dalje, a ja sam ih slijedio. Iako smo putovali na našuobičajen način, uobičajenim ritmom, svejedno sam se osjećao kaoda ga naganjam.Dani su bili kratki, zimski, i stali smo u suhom klancu da podignemologor u kojemu ćemo prenoćiti. Taj se scenarij često viđa u pusto-lovnim romanima: dva sablasna jahača uz vatru pričaju proste pričei pjevaju razorne pjesme o smrti i kavgama. No mogu vam reći danakon cjelodnevna jahanja želim samo leći i spavati, a baš sam to iučinio, ne pojevši čak ni pristojan obrok. Ujutro sam, navlačećičizme, osjetio oštar bol u palcu lijeve noge. Izvrnuo sam čizmu ilupnuo je po potpetici očekujući da će ispasti iver, no na tlo je naleđa pao velik dlakav pauk, a osam mu se nožica batrgalo u hladnomzraku. B``ılo mi je podivljalo i zavrtjelo mi se u glavi jer se jako bojimpauka, zmija i svega što gmiže, pa mi je Charlie, koji je to znao,pritekao u pomoć, nožem odgurnuvši stvorenje u vatru. Gledao samkako se pauk savija i ugiba, dimeći se poput kuglice papira, i bio samsretan zbog njegove patnje. Sad mi se drhtava studen uspuzala uz goljenicu poput mraza, parekoh: “Bila je to moćna životinjica, brate.” Smjesta me obuzelagroznica i morao sam leći. Charlieja je zabrinulo moje bljedilo, a kadsam shvatio da više ne mogu govoriti, naložio je vatru i odjahao donajbližeg mjesta po liječnika, kojega mi je doveo protiv ili djelomičnoprotiv njegove volje – maglilo mi se pred očima, ali sjećam se kakoje psovao kad god ga Charlie ne bi mogao čuti. Dobio sam nekuvrstu lijeka ili protuotrova, neku tvar od koje sam bio veseo i oma-mljen kao kad sam pijan, i samo sam želio oprostiti svima za sve ineprestano pušiti duhan. Uskoro sam zaspao kao zaklan i do menese nije moglo doprijeti cijeloga tog dana i noći, sve do sljedećegjutra. Kad sam se probudio, Charlie me, mirno sjedeći uz vatru,pogledao i nasmiješio se. “Možeš li se sjetiti što si upravo sanjao?” upitao je. “Samo da sam bio zatvoren”, rekao sam. “Stalno si govorio: ‘U šatoru sam! U šatoru sam!’” – 19 –

“Ne sjećam se.” “U šatoru sam!” “Pomogni mi da ustanem.” Pomogao mi je i trenutak poslije kružio sam logorom na obamr-lim nogama. Bilo mi je malo mučno, ali pojeo sam velik obrok kojise sastojao od slanine, kave i dvopeka i uspio sam to potisnuti. Za-ključio sam da sam dovoljno dobro za putovanje, pa smo laganojahali četiri ili pet sati prije nego što smo se ponovno ulogorili.Charlie me stalno pitao kako se osjećam, a ja sam svaki put pokuša-vao odgovoriti, ali zapravo nisam znao točno kako mi je. Bilo zbogpaukova otrova, bilo zbog protuotrova privedenog liječnika, činilomi se da nisam posve u svom tijelu. Cijele sam se noći trzao u gro-znici, a ujutro, kad sam se okrenuo da mu odzdravim, Charlie mepogledao i ispustio krik užasa. Upitao sam ga što je bilo, a on mi jedonio limenu ploču umjesto zrcala. “Što je to?” upitao sam. “To je tvoja glava, prijane.” Prebacio je težinu na pete i za­zviždao. Od tjemena do vrata, na lijevoj strani lica imao sam nakaznuoteklinu koja se sužavala prema ramenu. Oko mi je bilo gotovozatvoreno, a Charlie, kojem se vratilo dobro raspoloženje, rekao jeda izgledam kao da sam napola pas te je bacio štap da vidi hoću liotrčati po njega. Izvor otekline otkrio sam u zubima i desnima – kadsam prstom lupnuo po donjoj lijevoj strani čeljusti, oštra bol pro-parala mi je tijelo od glave do pete i natrag. “Mora da se podlilo nekoliko litara krvi”, rekao je Charlie. “Gdje si pronašao tog liječnika? Trebali bismo ga ponovno po-sjetiti i natjerati ga da me izreže.” Charlie je odmahnuo glavom. “Bolje nam je da ga ne tražimo. Uvezi s njegovom naknadom došlo je do jedne ne baš sretne epizode.On bi mene, istina, volio vidjeti još jedanput, ali ne vjerujem da binam bio pretjerano voljan ponovno pomoći. Spomenuo je nekonaselje nekoliko milja južnije. Bit će najmudrije da pokušamo ondjeako misliš da možeš izdržati.” “Izgleda da baš nemam nekog izbora.” – 20 –

“Kao i s mnogim drugim stvarima u životu, brate, izgleda danemaš.” Putovali smo sporo iako je teren bio prilično prohodan: blaganizbrdica i tvrdo, šumom obraslo tlo. Osjećao sam se neobičnosretno, kao da se pomalo zabavljam, a onda je Medo krivo stao i ustasu mi se zatvorila uz cvokot zuba. Vrisnuo sam od bola, ali u istomsam se dahu i nasmijao toj gluposti. Nabio sam grudu duhana iz-među gornjih i donjih zuba kao tampon. Od toga mi se glava napu-nila smeđom slinom, ali nisam mogao pljuvati jer se to pokazaloprebolnim, pa sam se samo naginjao naprijed i puštao da mi se te-kućina iz usta cijedi niz Medin vrat. Prošli smo kroz kratku snježnumećavu i hladne pahuljice godile su mi licu. Glava mi je padala ustranu, a Charlie je kružio oko mene i bezobrazno buljio. “Vidi sečak i odostraga”, rekao je. “Već je i samo vlasište otečeno. Kosa tije otečena.” Široko smo zaobišli gradić neisplaćenog liječnika i pro-našli sljedeće naselje nekoliko milja dalje, bezimeno mjesto dugopola milje u kojemu je obitavalo sto ili čak i manje ljudi. No sreća jebila na našoj strani, pa smo pronašli zubara po imenu Watts, koji jepušio lulu ispred ordinacije. Dok sam mu prilazio, rekao je: “Kojegli zanimanja – zapravo sam sretan što vidim nekoga tako izobličena.”Uveo me u svoj ekonomično uređen radni prostorčić i poveo domekanoga kožnatog naslonjača, koji je skvičao i uzdisao dok samsjedao. Izvlačeći ladicu sa sjajnim instrumentima, postavljao mi jepitanja o povijesti bolesti zuba na koja nisam imao zadovoljavajućihodgovora. U svakom slučaju, stekao sam dojam da mu i nije stalo donjih, nego da samo uživa u ispitivanju. Iznio sam svoju teoriju da je problem sa zubom povezan s ugri-zom pauka, ili barem s protuotrovom, ali Watts je rekao da se to nemože potkrijepiti medicinskim dokazima. “Tijelo je pravo čudo”,rekao je, “a tko može secirati čudo? Možda je stvarno posrijedi pauk,a možda i reakcija na liječnikov takozvani protuotrov, no moždanije ni jedno ni drugo. Ali, na kraju krajeva, što nas zapravo brigakoji je razlog? Jesam li u pravu?” Rekao sam da valjda jest. “Doktore”, rekao je Charlie, “rekaosamo Eliju da se kladim kako mu se u glavi prelijevaju litre krvi.” – 21 –

Watts je razmotao ulaštenu srebrnu lancetu. Naslanjajući se,promatrao mi je glavu kao neku čudovišnu bistu. “Pa pogledajmo”,rekao je.Priča o Reginaldu Wattsu nesretna je i u svakom smislu povezanas promašajima i katastrofama, iako je on o svemu govorio bez ogor-čenja i žaljenja te se zapravo činilo da u svojim nebrojenim pogreš-nim koracima pronalazi nešto smiješno: “Nisam uspio u zakonituposlu, nisam uspio u nezakonitu pothvatu, nisam uspio u ljubavi,nisam uspio u prijateljstvu. Čega god se sjetili, ja u tome nisamuspio. Samo dajte, i recite nešto. Bilo što.” “Poljoprivreda”, rekao sam. “Imao sam nasade šećerne repe stotinjak milja sjeveroistočnoodavde. Nikad nisam zaradio ni novčića. Jedva da sam vidio ijednurepicu. Katastrofalan neuspjeh. Recite nešto drugo.” “Brodarstvo.” “Kupio sam udio u parnom brodu koji je prevozio robu uzvodnoi nizvodno Mississippijem uz bezobraznu maržu. Iznimno profita-bilan posao dok nisam došao ja. Tijekom druge plovidbe, na koju jekrenuo nakon mog ulaganja, potonuo je na dno rijeke. Nije bioosiguran, što je bila moja briljantna zamisao kojom sam htio ušte-djeti koji dolar na sporednim troškovima. A potaknuo sam i pro-mjenu imena – iz Pužića u Maticu. Nepopravljiv neuspjeh. Mojekolege ulagači, ako se ne varam, htjeli su me linčovati. Zakucao samoproštajno pismo na ulazna vrata i, na moju veliku sramotu, navrat--nanos napustio grad. Za sobom sam ostavio i dobru ženu. I nakonsvih ovih godina još mislim na nju.” Liječnik je na trenutak zastaoi odmahnuo glavom. “Recite štogod drugo. Ne, nemojte. Umoransam od razgovora o tome.” “Onda nas je dvoje”, rekao je Charlie. Sjedio je u kutu i čitaonovine. “Čini se da vam ovdje ide, doktore”, rekao sam. “Teško”, rekao je. “Vi ste mi treća mušterija u tri tjedna. Reklobi se da je oralna higijena u ovom dijelu svijeta nisko na popisuprioriteta. Ne, očekujem da neću uspjeti ni u zubarstvu. Još najviše – 22 –

dva mjeseca, i banka će me zatvoriti.” Licu mi je prinio dugu iglu izkoje je kapalo. “Ovo će bocnuti, sinko.” “Au!” jauknuo sam. “Gdje ste učili za zubara?” upitao je Charlie. “U jednoj vrlo uglednoj ustanovi”, odgovorio je. No na usnamamu je zaigrao podsmijeh, za koji me nije bilo briga. “Koliko znam, studij traje nekoliko godina”, rekao sam. “Godina?” začudio se Watts pa se nasmijao. “Koliko onda?” “U mojem slučaju? Samo onoliko koliko je bilo potrebno daupam­tim sliku živčanih putova. Upravo onoliko koliko je tim bu-dalama trebalo da mi pošalju instrumente na kredit.” Pogledao samCharlieja, koji je slegnuo ramenima i vratio se štivu. Podignuo samruku da opipam oteklinu na obrazu i zaprepastio se otkrivši danemam osjeta u licu. “Nije li to čudo?” rekao je Watts.”Mogao bih vam izvaditi svezube a da ne osjetite ni najmanju bol.” Charliejeve oči provirile su preko novina. “Zbilja ne osjećaš ni-šta?” Odmahnuo sam glavom, a on je upitao Wattsa: “Kako se možedoći do toga?” “Nikako, ako nisi u ovom poslu.” “Moglo bi nam dobro doći u našoj djelatnosti. A da nam neštood toga prodate?” “Ne nabavljam ih na barele”, rekao je Watts. “Pošteno bismo vam platili.” “Bojim se da je odgovor ne.” Charlie me tupo pogledao, lice mu je nestalo iza novina. Watts mi je izrezao lice na tri mjesta i iz njih su navrle kapi neketekućini u boji. U glavi je ostalo još nešto od toga, ali rekao je da ćese već samo iscijediti i da je najgore prošlo. Izvadio mi je dva pokva-rena zuba, a ja sam se nasmijao bezbolnoj nasilnosti tog postupka.Charlie se uzvrpoljio i povukao u salun s druge strane ceste. “Ku-kavica”, dobacio mu je Watts. Zašio je rupu i ispunio mi usta vatom,a potom me odveo do mramorna umivaonika, u kojem mi je poka-zao finu četkicu s četvrtastom glavom od sivobijelih čekinja. “Čet- – 23 –

kica za zube”, rekao je. “Njome ćete održavati čistoću zuba i ugodandah. Evo, gledajte kako ja to radim.” Liječnik mi je pokazao kakose pravilno koristiti priborom, a zatim mi je u lice otpuhnuo zrak smirisom metvice. Tad mi je uručio novu četkicu, posve istu kao isvoju, te paketić praška za zube od kojega se radila pjena s okusommetvice, rekavši mi da ih mogu zadržati. Usprotivio sam se tome,ali on je priznao da mu je proizvođač poslao komplet na dar. Platiosam mu dva dolara za vađenje zuba, a on je izvadio bocu viskija danazdravi onome što je nazvao transakcijom od obostrane koristi.Sve u svemu, čovjek mi se učinio sasvim šarmantnim pa mi je biložao kad se Charlie vratio u ordinaciju s izvučenim pištoljem upere-nim u dobrog liječnika. “Pokušao sam se nagoditi s vama”, rekao jelica rumena od brendija. “Pitam se u čemu ću sljedećem propasti”, rekao je Watts zdvojno. “Ne znam i nije me briga. Eli, pokupi lijek za omamljivanje i igle.Watts, pronađi mi komad užeta, i to brzo. Budeš li mi vrdao, pro-svirat ću ti mozak.” “Katkad mi se čini da je već prosviran.” Zatim se okrenuo meni.“Umoran sam od potrage za novcem i ugodom. Čuvaj zube, sinko.Održavaj zdravlje usta. Riječi će ti zvučati utoliko slađe, je li tako?” Charlie je ćušnuo Wattsa iza uha, čime je okončao njegov govor.Jahali smo cijelo poslijepodne i zašli smo u večer kad mi se tolikozavrtjelo da sam umalo ispao iz sedla. Upitao sam Charlieja mo-žemo li stati da prenoćimo i on se složio s time, ali samo ako pro-nađemo zaklonjeno mjesto za noćenje jer se spremala kiša. U zrakuje nanjušio vatru pa smo slijedili njezin miris do jednosobne daščareiz čijeg su dimnjaka kuljali bjeličasti pramenovi dima, a prigušenoje svjetlo plesalo na jedinom prozoru. Kad smo pokucali, pojavilase starica ogrnuta dekom i krpama. Na bradi su joj drhtale dugesijede dlačice, a poluotvorena su joj usta bila puna crnih krnjihzuba. Gnječeći šešir u ruci, Charlie je s dramatičnim timbromglumca na pozornici govorio o našim nedavnim nedaćama. Ženineoči boje mesa kamenice svrnule su pogled na mene i smjesta mi jepostalo hladnije. Bez riječi, odmaknula se od vrata. Čuo sam škripu – 24 –

stolca po podu. Charlie se okrenuo prema meni i upitao: “Što mi-sliš?” “Hajdemo dalje.” “Ostavila nam je otvorena vrata.” “S njom nešto nije u redu.” Nogom je udario u hrpu snijega. “Zna naložiti vatru. Što bi višehtio? Ne mislimo se tu skućiti.” “Mislim da bismo trebali nastaviti”, ponovio sam. “Vrata!” povikala je žena. “Nekoliko sati u toploj sobi dobro bi mi došlo”, rekao je Charlie. “Ja sam taj koji je bolestan”, rekao sam. “I voljan sam krenutidalje.” “Ja sam za to da ostanemo.” Sjena žene kliznula je duž daljega unutarnjeg zida i ona je po-novno stala na ulaz. “Vrata!” zakriještala je. “Vrata! Vrata!” “Vidiš da hoće da uđemo”, rekao je Charlie. Da, pomislio sam, kroz njezina usta i u želudac. No bio sampreslab za daljnju svađu pa se nisam opirao kad me brat uzeo zaruku i uveo u kolibu. Soba je bila opremljena stolom, stolcem i nečistim madracem.Charlie i ja sjeli smo na iskrivljene podne daske pred kamenim ognji-štem. Vrućina me je ugodno štipala za lice i ruke, pa sam na trenutakbio sretan novim okruženjem. Žena je sjedila za stolom bez riječi,a čelo joj je bilo skriveno pod naborima krpa. Pred njom je ležalahrpa zagasitocrvenih i crnih perla ili kamenčića, a ruke su joj sepomaljale ispod slojeva i spretno uzimale jednu po jednu, nižući ihna komad tanke žice kako bi izradila neku dugu ogrlicu ili kakavdrugi minuciozno izrađen komad nakita. Na stolu je stajala svjetiljkaprigušena sjaja koja je žmirkala žutim i narančastim svjetlom, a svrha plamena vukao se crn dim. “Zahvalni smo vam, gospođo”, rekao je Charlie. “Moj se bratslabo osjeća i ne može spavati na otvorenome.” Kad žena nije od-govorila, Charlie mi je rekao da pretpostavlja da je gluha. “Nisamgluha”, usprotivila se. Prinijela je komad žice ustima pa ga zubimavukla amo-tamo da je presiječe. – 25 –

“Samo sam iznio pretpostavku”, rekao je Charlie. “Nisam vasmislio uvrijediti. Sad vidim koliko ste sposobni, koliko oštri. I lijepoodržavate dom, ako smijem primijetiti.” Spustila je perle i žicu na stol. Okrenula je glavu prema nama, alicrte lica ostale su joj skrivene u sjeni koja je poigravala. “Mislite dane znam kakvi ste vi ljudi?” upitala je upirući prstom, koji je izgle-dao slomljeno, u naše opasače za pištolje. “Koga zavaravate i zašto?” Charliejevo se držanje promijenilo, odnosno vratilo, i opet je bioonaj stari. “Dobro”, rekao je, “tko smo to mi?” “Ne biste li sami sebe nazvali ubojicama?” “To zaključujete samo na temelju naših pištolja?” “Znam to po mrtvacima koji vas prate.” Kosa mi se nakostriješila na vratu. To je bilo suludo, ali nisam seusuđivao okrenuti. Charliejev je ton ostao nepromijenjen: “Bojitese da ćemo vas ubiti?” “Ne bojim se ja ničega, a ponajmanje metaka i riječi.” Pogledalame i upitala: “Bojite li se vi da ću ja vas ubiti?” “Jako sam umoran”, stigao je moj nevješt odgovor. “Lezite u krevet”, uputila me. “Gdje ćete vi spavati?” “Nigdje. Moram završiti posao. Ujutro me uglavnom neće biti.” Charliejevo je lice otvrdnulo. “Ovo nije vaša koliba, je li?” Na to se ukočila i činilo se kao da ne diše. Povukla je krpe, pasam na svjetlu ognjišta i svjetiljke vidio da na glavi gotovo i nemakose, samo ponegdje koji sijed čuperak, a lubanja joj je bila udubljenai mjestimično se činila mekom, smežuranom poput starog voća.“Svako srce ima ton”, rekla je Charlieju, “baš kao i svako zvono. Tonvašeg srca zvuči vrlo napadno, mladiću. Vrijeđa mi uši, a i oči mebole kad pogledam u vaše.” Nastupila je duga šutnja tijekom koje su Charlie i stara vješticazurili jedno u drugo. Ni jednome ni drugome po izrazu lica nisamuspijevao razaznati što misli. Na kraju je žena ponovno zamotalalubanju i nastavila s poslom, a Charlie je legao na pod. Ja se nisampopeo na krevet, nego sam legao pokraj njega jer sam se bojao žene – 26 –

Patrick deWitt rođen je 1975. u provinciji Britanska Kolumbija uKanadi. Prvi roman Ablutions objavljuje 2009., a romanom BraćaSisters (2011.) osvaja svjetsku slavu te prestižne književne nagrade;uži izbor nagrada Man Booker i Scotianbank Giller te nagrade Go-vernor General’s Award i Rogers Writer’s Trust Fiction. Sa suprugom i sinom živi u Oregonu. – 227 –

– 228 –

Dragan Koruga rođen je 1977. u Zagrebu. Godine 2003. diplomi-rao je anglistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakul-tetu u Zagrebu. Od 1997. piše književne kritike i oglede za različitekulturne časopise i dnevne novine, uključujući Vijenac, Zarez, Quo-rum i Jutarnji list. S Igorom Štiksom uredio je i preveo antologijukratke priče na engleskom jeziku Vrhunski safari (Naklada MD,2002.). Od 2003. objavio je desetak knjiga prijevoda suvrem­ enihengleskih i američkih pisaca, među njima Iana McEwa­na, JulianaBarnesa i Michaela Ondaatjea. – 229 –

– 230 –

sadrzajI. Nevolja s konjima 9II. Kalifornija 67III. Hermann Kermit Warm 115Epilog 219Zahvale 225O autoru 227O prevoditelju 229 – 231 –

Nakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićGlavni urednik Seid SerdarevićUrednik Roman Simić BodrožićLektura i korektura Danijela ŠašoGrafička urednica Maja GlušićPrijelom FrakturaDizajn naslovnice Dan StilesGodina izdanja 2013., srpanj (prvo izdanje)Tisak Znanje, ZagrebISBN 978-953-266-501-7www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 – 232 –

– 233 –