Dudov svilac

Od autora bestselera Zov kukavicesvdiuldoav c



Robert GalbraithDUDOV SVILAC

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKAknjiga stodevedesetsedmaNaslov izvornikaThe SilkwormPrvo izdanje u Velikoj Britaniji, Sphere 2014.Copyright © 2014 Robert Galbraith Limited.Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015.Moralna autorska prava su utvrđena.Svi likovi i događaji u ovom romanu, osim onih koji su očito u javnoj domeni,izmišljeni su i svaka sličnost sa stvarnim osobama, živima ili mrtvima, posve je slučajna.Sva prava pridržana.Nijedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskomobliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.‘Oh Santa!’: Words and Music by Mariah Carey, Bryan Michael Paul Cox and Jermaine Mauldin Dupri © 2010, Reproducedby permission of EMI Music Publishing Ltd, London W1F 9LD / © 2010 W.B.M. MUSIC CORP. (SESAC) AND SONGSIN THE KEY OF B FLAT, INC. (SESAC) ALL RIGHTS ON BEHALF OF ITSELF AND SONGS IN THE KEY OF BFLAT, INC. ADMINISTERED BY W.B.M. MUSIC CORP.© 2010 Published by Universal/MCA Music Ltd.‘Love You More’: Words & Music by Oritsé Williams, Marvin Humes, Jonathan Gill, Aston Merrygold, Toby Gad & WayneHector © 2010 BMG FM Music Ltd., a BMG Chrysalis company/ BMG Rights Management UK Ltd., a BMG Chrysaliscompany /EMI Music Publishing Ltd. / All Rights Reserved. International Copyright Secured. / Reproduced by permissionof Music Sales Limited/ Reproduced by permissionof EMI Music Publishing Ltd, London W1F 9LD.UrednikZoran MaljkovićNakladnikMozaik knjigaZa nakladnikaBojan VidmarGlavni urednikZoran MaljkovićLektorJakov LovrićGrafički urednikIvica JandrijevićOblikovanje naslovnice i fotografija:Sian Wilson © Little Brown Book Group Limited 2014TisakDenona, Zagreb, prosinac 2015.ISBN 978-953-14-1711-2CIP zapis dostupan u računalnom kataloguNacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 894365.

Robert GalbraithDudov svilac S engleskog prevela MIRNA ČUBRANIĆ



Jenkinsu, bez kojeg...on zna ostatak.



... krv i osveta okvir radnje, smrt zaplet, krvavi mač perokoje zapisuje, a pjesnik silno tragičan momak u koturnama,s vijencem zapaljenih šibica umjesto lovorova lišća oko glave. Plemeniti španjolski vojnik Thomas Dekker



1 pitanje Čime se hraniš? odgovor Nemirnim snom. Thomas Dekker, Plemeniti španjolski vojnikStrike, bit će ti bolje da je umro netko jebeno poznat – odjeknuo je promukao glas na drugoj strani linije. Krupan, neobrijan muškarac koji je klipsao kroz tamu prasko-zorja s mobitelom priljubljenim uz uho nacerio se. – Tako nekako. – Šest je jebenih sati ujutro! – Pola sedam, ali ako želiš što imam, morat ćeš doći po to – odgo-vori Cormoran Strike. – Nisam daleko od tvog stana. U blizini je... – Otkud znaš gdje živim? – Rekao si mi – odvrati Strike potiskujući zijevanje. – Proda-ješ stan. – Oh – reče njegov sugovornik, umiren. – Imaš dobro pamćenje. – U blizini je jedan kafić koji radi od nula do... – Jebeš to. Svrati kasnije u ured... – Culpepperu, danas imam drugog klijenta koji plaća bolje odtebe, a ja sam probdio noć. Ako kaniš upotrijebiti ovo što imam,trebat će ti odmah. 11

Robert Galbraith Njegov sugovornik je progunđao. Strike je čuo šuškanje plahta. – Bit će ti bolje da je jebeno dobro. – Smithfield Café na Long Laneu – odvrati Strike i prekine poziv. Njegovo šepesanje postalo je izraženije kad se zaputio nizbrdoprema tržnici Smithfield, monolitnoj u zimskoj tami, golemom pra-vokutnom viktorijanskom hramu životinjskog mesa koje se ondjeod četiri sata ujutro svakoga radnog dana već stoljećima istovarivalo,rezalo, trančiralo i prodavalo mesarima i restoranima diljem Londo-na. Strike je kroz polumrak čuo glasove, izviknute upute, gunđanjei drndanje kamiona iz kojih se istovaruju lešine. Ušavši u Long La-ne, postao je samo jedan od brojnih zabundanih muškaraca koji suu rane jutarnje sate tog ponedjeljka odlučno išli za svojim poslom. Gomila teklića u fluorescentnim jaknama okupila se sa šalicamačaja u rukavicama na rukama ispod kamenog grifona, stražara nauglu zgrade tržnice. Na drugoj strani ulice, Smithfield Café ru-menio se u okolnoj tami kao ognjište otvoreno dvadeset četiri satana dan, tajno skrovište topline i masne hrane, veliko kao ormar. Kafić nije imao zahod, ali je imao dogovor s kladioničarom ne-koliko ulaza dalje. Kladionica Ladbrokes neće se otvoriti još tri satapa je Strike skrenuo u jednu bočnu uličicu i u mračnoj veži olakšaomjehur pritisnut slabom kavom koju je popio radeći tijekom noći.Umoran i gladan, najzad je skrenuo u masnoćom prožeto ozrač-je pečenih jaja i slanine, sa zadovoljstvom koje može iskusiti samonetko tko se nagnao preko ruba tjelesne izdržljivosti. Dva muškarca u vodootpornim jaknama upravo su oslobodilastol. Strike je ugurao svoju tjelesinu u skučeni prostor i skljokao sena tvrdo drvo i čelični stolac zadovoljno promrmljavši. Gotovo iprije nego što je zatražio, vlasnik kafića, Talijan, stavio je pred nje-ga visoku bijelu šalicu čaja i trokute bijeloga kruha s maslacem. Uroku pet minuta, pred njim je na velikom ovalnom tanjuru ležaoobilan engleski doručak.12

Dudov svilac Strike se dobro uklopio među snažnim muškarcima koji su buč-no ulazili i izlazili iz kafića. Bio je krupan i tamnoput, guste, kratke,kovrčave kose koja se malo povukla s visokog isturenog čela iznadširokog boksačkog nosa i debelih, mrzovoljnih obrva. S kratkimdlačicama na bradi izgledao je pomalo musavo, a modrikasti po-dočnjaci činili su njegove tamne oči većima. Jeo je sanjivo proma-trajući zgradu tržnice preko puta. Najbliži nadsvođeni ulaz, onajbroj dva, izranjao je kako se sve više razdanjivalo: strogo kamenolice, bradato i staro, netremice mu je uzvraćalo pogled iznad veže.Je li ikad postojao bog lešina? Upravo je počeo jesti kobasice kad je stigao Dominic Culpepper.Novinar je bio gotovo Strikeove visine, ali mršav i s tenom zbor-skoga dječaka. Neobična asimetrija, kao da je netko okrenuo nje-govo lice u smjeru suprotnom od kazaljki na satu i tako ga spriječioda bude djevojački zgodan. – Bit će ti bolje da imaš nešto dobro – rekao je Culpepper kad jesjeo, skinuo rukavice i gotovo se sumnjičavo osvrnuo po kafiću. – Hoćeš li što pojesti? – upitao je Strike punih usta. – Ne – odgovorio je Culpepper. – Radije ćeš pričekati pecivo? – nacerio se Strike. – Odjebi, Strike. Bilo je gotovo patetično lako iživcirati tog nekadašnjeg učenikaprivatne škole koji je prkosno naručio čaj, obrativši se ravnoduš-nom konobaru (što je Strike zabavljeno primijetio) riječju »stari«. – Onda? – upita Culpepper s vrelom šalicom u dugim, blijedimrukama. Strike je prekopao po džepu kaputa, izvukao omotnicu i gur-nuo je preko stola. Culpepper je izvukao papire i počeo ih čitati. – Pas mater – tiho je rekao nakon nekog vremena. Grozničavoje prelistavao papire, od kojih su neki bili ispisani Strikeovim ru-kopisom. – Gdje si ovo nabavio? 13

Robert Galbraith Strike, kojemu su usta bila puna kobasice, uperio je prst u diodokumenta na kojem je bila načrčkana adresa nekog ureda. – Od njegove jako nadrkane tajnice – rekao je kad je najzad pro-gutao. – Ševio ju je, kao i one druge dvije za koje znaš. Tek je sadshvatila da neće postati sljedeća gospođa Parker. – Kako si, dovraga, doznao ovo? – upita Culpepper zureći u Stri-kea preko papira koji su drhtali u njegovim uzbuđenim rukama. – Detektivski posao – muklo odgovori Strike kroz novi zalogajkobasice. – Niste li i vi to radili prije nego što ste se počeli služitidobavljačima kao što sam ja? Ali ženska mora misliti na moguć-nosti budućeg zaposlenja, Culpeppere, i zato ne želi da se spomi-nje njezino ime, jasno? Culpepper je prezrivo zabrektao. – O tome je trebala misliti prije nego što je maznula... Spretnim pokretom, Strike je istrgnuo papire iz novinarovihprstiju. – Nije ih maznula. Danas poslijepodne dao joj ih je da mu ih is-piše. Pogriješila je samo utoliko što mi ih je pokazala. Ali ako ti,Culpeppere, misliš razvlačiti njezin privatni život po novinama,vratit ću joj ih. – Daj odjebi – rekao je Culpepper i posegnuo za dokazima ma-sovne utaje poreza koje je Strike stiskao u svojoj dlakavoj ruci. – Uredu, nećemo je spominjati. Ali on će znati odakle nam informa-cije. Nije baš takav kreten. – I što će onda, odvući je na sud gdje može izbrbljati o svim osta-lim mutnim poslovima kojima je svjedočila posljednjih pet godina? – Da, dobro – uzdahnuo je Culpepper kratko razmislivši. – Vratijoj ih. Izostavit ću njezino ime iz priče, ali morat ću porazgovaratis njom, to ti je valjda jasno? Moram provjeriti je li košer. – Ovi papiri su košer. Nju pusti na miru – odlučno je rekaoStrike.14

Dudov svilac Potresena, zaljubljena, gorko iznevjerena žena od koje je netomotišao neće biti sigurna sama s Culpepperom. U svojoj divljačkojželji da se osveti muškarcu koji joj je obećao brak i djecu, nepoprav-ljivo će naštetiti i sebi i svojim izgledima. Strikeu nije trebalo du-go da zadobije njezino povjerenje. Tek što nije napunila četrdesetdrugu; mislila je da će roditi djecu lorda Parkera; sad ju je obuzelaželja za krvlju. Strike je nekoliko sati sjedio s njom, slušao priču onjezinoj zaslijepljenosti, gledao je kako u suzama korača amo-ta-mo svojim dnevnim boravkom i ljulja se naprijed-natrag na sofi,zglobova prstiju utisnutih u čelo. Na kraju je pristala na ovu izdajukojom će pokopati sve svoje nade. – Nju nećeš ni spomenuti – rekao je Strike čvrsto držeći papireu šaci gotovo dvostruko većoj od Culpepperove. – U redu? I beznje imaš medijsku bombu. Nakon trenutka oklijevanja, Culpepper se nakreveljio i popustio. – Da, dobro. Daj mi ih. Novinar je gurnuo preslike bankovnih izvoda u unutarnji džepi ispio čaj, a njegovo trenutačno nezadovoljstvo Strikeom kao daje isparilo pred veličanstvenom mogućnošću da uništi ugled jed-noga britanskog plemića. – Lorde Parkeru Pennywelle – sretno je rekao ispod glasa – to-talno si najebao, stari. – Tvoj poslodavac časti, zar ne? – upitao je Strike kad je računsletio između njih. – Da, da... Culpepper je bacio novčanicu od deset funta na stol i dva su muš-karca zajedno napustili kafić. Strike je zapalio cigaretu čim su sevrata zatvorila iza njihovih leđa. – Kako si je uspio nagovoriti da progovori? – upitao je Culpepperkad su zajedno krenuli kroz hladnoću, pokraj motocikala i kami-ona koji su još uvijek dolazili i odlazili s tržnice. 15

Robert Galbraith – Slušao sam – odgovorio je Strike. Culpepper mu je dobacio pogled iskosa. – Svi ostali privatni detektivi koje koristim samo hakiraju tele-fonske poruke. – To je nezakonito – odgovori Strike ispuhujući dim u sve rje-đu tamu. – Kako si onda?... – Ti štitiš svoje izvore pa ću i ja svoje. Pedeset metara hodali su bez riječi, a Strike je sa svakim kora-kom sve izraženije šepao. – Ovo će biti bomba. Bomba – zlurado reče Culpepper. – Lice-mjerno staro govno stalno mekeće o pohlepi korporacija, a spremioje dvadeset milijuna na Kajmanskim otocima... – Drago mi je da si zadovoljan – reče Strike. – Račun ćeš dobi-ti e-poštom. Culpepper ga nato još jednom pogleda iskosa. – Jesi li vidio sina Toma Jonesa u novinama prošli tjedan? – upita. – Toma Jonesa? – Velškoga pjevača – odvrati Culpepper. – Oh, njega – bez oduševljenja reče Strike. – Znao sam jednogToma Jonesa u vojsci. – Jesi li vidio članak? – Nisam. – Dao je lijep, dug intervju. Kaže da oca nikad nije upoznao, damu se stari nikad nije javio. Kladim se da je zaradio više nego štoćeš ti dobiti za ovaj posao. – Još nisi vidio moju fakturu – odgovori Strike. – Samo kažem. Jedan lijep mali intervju i nekoliko noći nećešmorati ispitivati tajnice. – Morat ćeš mi to prestati predlagati ili ću morati prestati raditiza tebe, Culpeppere.16

Dudov svilac – Naravno – odvrati Culpepper – priču bih mogao objaviti stobom i bez tebe. Otuđeni sin rock-zvijezde ratni je junak, nikadnije upoznao oca, radi kao privatni… – Koliko sam čuo, nezakonito je i upućivati ljude da hakirajutuđe telefone. Na vrhu Long Lanea, usporili su i okrenuli se jedan prema dru-gome. Culpepper se nelagodno nasmijao. – U redu, čekam račun. – Meni odgovara. Zaputili su se u različitim smjerovima, Strike prema postaji pod-zemne željeznice. – Strike! – Culpepperov glas odjeknuo je kroz tamu iza Strike-ovih leđa. – Jesi li je kresnuo? – Jedva čekam tvoj članak, Culpeppere – umorno je odviknuoStrike, ne okrećući glavu. Odšepesao je u polumrak ulaza u postaju i izgubio se iz Cul-pepperova vidokruga. 17

2 Koliko se dugo moramo boriti? Jer ja ne mogu ostati niti ću ostati! Imam posla. Francis Beaumont i Philip Massinger, Francuski odvjetničićPodzemna se već punila ovješenim, upalim, spremnim, rezigni- ranim licima putnika u ponedjeljak ujutro. Strike je pronašaosjedalo sučelice mladoj plavuši podbuhlih očiju kojoj je glava upor-no padala postrance dok je kunjala. Stalno se trzavo uspravljala iizbezumljeno promatrala nejasne znakove za postaje, u strahu daje propustila onu na kojoj treba izaći. Vlak je klopotao i štropotao, vraćajući Strikea u njegove bijednedvije i pol prostorije ispod slabo izoliranog krova koje je nazivaodomom. Umoran do kostiju, okružen bezizražajnim licima nalikna ovce, uhvatio se kako razmišlja o slučaju kojim su svi nastali.Svako je rođenje, gledano na pravi način, puki slučaj. Sa stotinumilijuna spermija koji naslijepo plivaju kroz tamu, vjerojatnost danetko ne bude začet zapanjujuće je velika. Koliko je ljudi u ovomprekrcanom vagonu bilo planirano, upitao se, smušen od umora.A koliko ih je, kao on, puki slučaj? U osnovnoj je školi s njim u razred išla djevojčica s rodinim ugri-zom na licu i Strike je oduvijek osjećao tajnu povezanost s njomjer su oboje od rođenja nosili nešto neizbrisivo drugačije, nešto za18

Dudov svilacšto sami nisu bili krivi. Oni to nisu mogli vidjeti, ali svi ostali jesui usto su bili dovoljno neodgojeni da im to stalno nabijaju na nos.S vremenom je shvatio da je povremena očaranost posvemašnjihneznanaca koju je kao petogodišnjak držao potaknutom svojomvlastitom jedinstvenošću zapravo posljedica činjenice da ga videsamo kao zigotu poznatoga pjevača, slučajan dokaz šeprtljave ne-vjere slavne osobe. Strike je svog biološkog oca vidio samo dvaput.John Rokeby priznao je očinstvo tek nakon DNK testa. Dominic Culpepper bio je hodajući destilat lascivne znatiželje ipretpostavki na koje je Strike tih dana nailazio tek u rijetkim pri-godama kad bi netko povezao naizgled mrzovoljnog bivšeg voj-nika s ostarjelom rock-zvijezdom. Odmah bi pomislili na zakladei velikodušne darove, na privatne letove i VIP lože, na nepresušnudarežljivost multimilijunaša. Radoznali zbog Strikeova skromnogživota i flagelantskog radnog vremena, zapitali bi se: što je Strikeučinio da se otac otuđio od njega? Glumi li neimaštinu da od Ro-kebyja izmuze još novca? Što je učinio s milijunima koje je njegovamajka sigurno iscijedila od bogatog ljubavnika? U tim bi se prigodama Strike s nostalgijom sjetio vojske, anoni-mnosti karijere u kojoj tvoje podrijetlo i loza ne znače gotovo ništaako nisi sposoban za posao. Dok je bio u Odjelu za posebne istrage,najosobnije pitanje s kojim bi se suočio kad bi se s nekim upoznaobio je zahtjev da ponovi neobično ime i prezime kojima ga je na-prtila njegova ekstravagantno nekonvencionalna majka. Kad je izišao iz podzemne, promet na Charing Cross Roadu većje bio gust. Zora je svitala, siva i malodušna, puna zaostalih sjena.Skrenuo je u Ulicu Denmark, iscijeđen od umora i bolnih mišića,i radovao se kratkome snu koji će možda uspjeti ugurati prije negošto u devet i trideset dođe njegov sljedeći klijent. Mahnuvši djevoj-ci u trgovini gitarama s kojom je često u stankama od posla znaopopušiti cigaretu na ulici, ušao je kroz crna vrata pokraj ulaza u 19

Robert Galbraith12 Bar Café i zaputio se metalnim stubištem koje je vijugalo okopokvarenog dizala nalik na krletku za ptice. Prošao je pokraj vratagrafičkog dizajnera na prvome katu, pokraj staklenih vrata svogureda s ugraviranim natpisom na drugome katu, do trećeg i naj-manjeg odmorišta gdje se sad nalazio njegov dom. Prethodni stanar, poslovođa kafića u prizemlju, preselio je uzdraviji stan, a Strike, koji je nekoliko mjeseci prije toga spavao uuredu, odmah je zgrabio priliku unajmiti stančić, zahvalan što ćenjegov problem beskućništva biti tako lako riješen. Prostor ispodstreha bio je malen po svim mjerilima, posebice za muškarca visokametar i devedeset. U tuš-kabini jedva se mogao okrenuti, kuhinja idnevni boravak bili su nezgodno spojeni, a spavaću je sobu gotovou cijelosti ispunjavao bračni krevet. Neke Strikeove stvari ostale suu kutijama na odmorištu usprkos kućevlasnikovim opomenama. Maleni prozori gledali su na krovove, a Ulica Denmark naziralase u podnožju. Stalno tutnjanje basa iz prizemlja bilo je prigušenotoliko da ga je glazba koju je sam puštao često posve prekrivala. Strikeova prirođena urednost očitovala se u cijelome stanu: kre-vet je bio pospremljen, kuhinjsko posuđe čisto, sve na svome mje-stu. Morao se obrijati i istuširati, ali to može pričekati. Objesio jekaput, namjestio budilicu na devet i dvadeset i posve odjeven ispru-žio se na krevetu. Zaspao je već poslije nekoliko sekunda i već nekoliko sekundakasnije – ili mu se barem tako činilo – ponovno se probudio. Net-ko je kucao na njegova vrata. – Oprosti, Cormorane, jako mi je žao... Njegova pomoćnica, visoka mlada žena crvenkaste kose, izgle-dala je kao da se ispričava kad je on otvorio vrata, ali ugledavši ga,prenerazila se. – Jesi li dobro? – Spavao sam. Probdio sam noć... dvije noći.20

Dudov svilac – Jako mi je žao – ponovila je Robin – ali sad je devet i četrdeset,William Baker je došao i iz trena u tren postaje sve… – Sranje – promrmlja Strike. – Mora da nisam dobro namjestiobudilicu... daj mi pet minuta... – To nije sve – nastavila je Robin. – Došla je i neka žena. Nemadogovoreno. Rekla sam joj da nemaš vremena za još jednog kli-jenta, ali ne želi otići. Strike je zijevnuo trljajući oči. – Pet minuta. Skuhaj im čaj ili nešto. Šest minuta kasnije, u čistoj košulji, mirišući na zubnu pastu idezodorans, ali još uvijek neobrijan, Strike je ušao u izvanjski uredu kojem je Robin sjedila za svojim računalom. – Bolje ikad nego nikad – s ukočenim je osmijehom rekaoWilliam Baker. – Prava je sreća što imate tako zgodnu tajnicu jerbi mi u protivnom dosadilo pa bih otišao. Strike je opazio kako se Robin zajapurila od bijesa okrećući gla-vu na drugu stranu, tobože slažući poštu. U načinu na koji je Ba-ker izgovorio riječ »tajnica« bilo je nečeg uvredljivog. Besprijeko-ran u svom prugastom odijelu, taj direktor jedne tvrtke unajmio jeStrikea kako bi istražio dvojicu svojih kolega u upravnom odboru. – ‘Jutro, Williame – odgovorio je Strike. – Nećete se ispričati? – promrmljao je Baker uperivši pogled ustrop. – Zdravo, vi ste? – ne obazirući se na Bakera, Strike se obratiositnoj sredovječnoj ženi u iznošenom smeđem kaputu koja je sje-dila na sofi. – Leonora Quine – odgovorila je s naglaskom koji je Strikeo-vu iskusnom uhu zazvučao kao da potječe s jugozapada Engleske. – Strike, danas me čeka puno posla – rekao je Baker. Bez poziva je ušao u unutarnji ured. Kad Strike nije pošao zanjim, izgubio je malo svoje uljudnosti. 21

Robert Galbraith – Gospodine Strike, sumnjam da vam je jeftino odugovlačenjeprolazilo u vojsci. Molim vas, dođite. Strike kao da ga nije čuo. – Što točno želite da učinim za vas, gospođo Quine? – upitao jeneuglednu ženu na sofi. – Pa, riječ je o mom suprugu... – Gospodine Strike, za sat vremena imam sastanak! – glasnije jedoviknuo William Baker. – ... vaša mi je tajnica rekla da nemate slobodnih termina, ali ne-ma veze, mogu čekati. – Strike! – obrecnuo se William Baker, kao da doziva pseto k nozi. – Robin – zarežao je iscrpljeni Strike, najzad izgubivši strpljenje.– Napiši račun gospodinu Bakeru i daj mu njegov dosje, ažuriran je. – Molim? – zgranuo se William Baker. Vratio se u izvanjski ured. – Daje ti nogu – zadovoljno zamijeti Leonora Quine. – Niste završili posao – obratio se Baker Strikeu. – Rekli ste daima još toga što... – Može vam ga završiti netko drugi. Netko kome ne smetajuklijenti drkadžije. Atmosfera u uredu kao da se okamenila. Bezizražajna lica, Robinje izvadila Bakerov dosje iz ormarića za spise i predala ga Strikeu. – Kako se usuđujete... – U ovom je dosjeu puno toga dobroga što će se održati na su-du – rekao je Strike, pružajući dosje direktoru. – I te kako vrijedisvake pare. – Niste završili... – S tobom je završio – prekinula ga je Leonora Quine. – Daj začepi, glupačo... – zaustio je William Baker, a onda naglouzmaknuo kad je Strike zakoračio prema njemu. Nitko nije ništarekao. Bivši vojnik najednom kao da je ispunjavao dvostruko višeprostora nego nekoliko sekunda prije.22

Dudov svilac – Smjestite se u mom uredu, gospođo Quine – tiho je rekaoStrike. Žena je postupila kako joj je rekao. – Misliš da će te ona moći platiti? – podrugljivo je upitao WilliamBaker, već na izlazu, ruke na kvaki vrata. – Kad mi se sviđa klijent, i honorar je prilagodljiv – odgovoriStrike. Pošao je za Leonorom Quine u svoj ured i zalupio vratima izaleđa. 23

Kad romanopisac Owen Quine nestane, njegova supruga unajmi privatnogistražitelja Cormorana Strikea. Isprva misli da je jednostavno nekamo otišao nanekoliko dana – što je i prije činio – i želi da ga Strike pronađe i dovede kući.Kako Strike istražuje, postaje jasno da Quineov nestanak skriva više toga negošto njegova supruga misli. Romanopisac je upravo dovršio rukopis s otrovnimopisima gotovo svih svojih poznanika. Bude li roman objavljen, neki će životibiti uništeni – zato je puno ljudi koji bi ga možda željeli ušutkati.Kad Quinea pronađe okrutno ubijenog u bizarnim okolnostima, Strike ćese morati utrkivati s vremenom ne bi li shvatio motiv nemilosrdnog ubojice,ubojice na kakvog dotad nikad nije naišao...Krimić koji se čita u jednom dahu, s neočekivanim obratima na svakomkoraku, Dudov svilac drugi je u nizu uspješnih romana u kojima su glavnilikovi Cormoran Strike i njegova odlučna mlada pomoćnica Robin Ellacott. Čovjeka apsolutno ponese... Odlično napisan i uzbudljiv roman. F R , BBC R Sjajan detektivski roman: pametan, neizmjerno lako čitljiv, srdačan, ali hladne glave... nastanjen desecima upečatljivih likova. USA T Fascinantan, ne samo po obratima i domišljatosti, nego i po zadovoljstvu rada u timu. TM www.mozaik-knjiga.hr 129,00 kn ISBN 978-953-14-1711-2