Kuća noći 1 - Obilježena

Prvo poglavljeKad sam već mislila da mi dan nikako ne može biti gori nego što većje, ugledala sam mrtvog tipa kako stoji uz moj ormarić. Kayla je mljelai mljela svoje uobičajeno kajlanje, pa ga nije ni primijetila. Ispočetka.Zapravo, kad se sad toga sjetim, nitko ga drugi nije primijetio sve doknije progovorio, što samo pruža dodatni i tragični dokaz moje frikovskenesposobnosti da se uklopim. “Ne, al ono, Zoey, kunem ti se Bogom da se Heath nije toliko napionakon utakmice. Fakat ne bi trebala bit tako stroga prema njemu.” “Aha”, rekla sam, ne slušajući je. “Baš.” Zatim sam zakašljala. Opet.Bilo mi je koma. Sigurno sam pokupila ono što gospodin Wise, moj ne tekblago poremećeni profesor iz napredne biologije, zove tinejdžerskom kugom. Ako umrem, hoću li se time spasiti od sutrašnjeg testa iz geometrije?Vrijedi se nadati. “Zoey, molim te. Slušaš ti uopće mene? Mislim da je popio ono samočetiri – nemam pojma – možda šest piva, i možda ono tri žestice. Al totalnonije stvar u tome. Sigurno ne bi popio skoro ništa da te tvoji debilni starcinisu prisilili da odeš doma odmah nakon utakmice.” Razmijenile smo napaćen pogled, potpuno se slažući oko najnovijenepravde koju su mi nanijeli mama i poočaj, za kog se udala prije tri istinskiduge godine. A onda je Kay, nakon jedva pola daha predaha, nastavila mljeti. “Plus, slavio je. Mislim ono, pobijedili smo Union!” Kay mi je prodrmalarame i unijela mi se u lice. “Kužiš! Tvoj dečko—”

10 P. C. Cast i Kristin Cast “Moj šatro dečko”, ispravila sam je, dajući sve od sebe da joj nezakašljem u lice. “Šta god. Heath nam je vođa napada, pa jasna stvar da je morao pro-slaviti. Ima ono milijun godina otkako je Broken Arrow pobijedio Union.” “Šesnaest.” Matematika mi je koma, ali Kay je takav antitalent da uusporedbi s njom ispadam genijalna. “Opet, šta god. Stvar je u tome da je bio sretan. Daj ne pili dečka toliko.” “Stvar je u tome da se razbio ono peti put ovaj tjedan. Žao mi je, alineću izlaziti s tipom čija se glavna ambicija u životu promijenila od željeda igra nogomet u učeničkoj ligi u želju da strusi šest piva u sebe a dase ne izriga. Da ne spominjem činjenicu da će natuć sto kila od svog togpiva.” Morala sam zastati da se nakašljem. Malo mi je bilo muka, pa samse prisilila da polako, duboko dišem nakon što me prošao napad kašlja.Makar kajlava to nije ni primijetila. “Ma fuj! Heath, debeo! Uopće si to ne želim predočavat.” Uspjela sam prijeći preko još jednog poriva da zakašljem. “A ljubit ses njim ti je ko sisat muške noge natopljene alkoholom.” Kay se namrštila. “Okej, odurno. Šteta što je komad.” Zakolutala sam očima, i ne pokušavajući sakriti koliko mi njena uobi-čajena plitkost ide na jetra. “Kako si čangrizava kad si bolesna. Uglavnom, pojma nemaš kako jeHeath izgledao ko izgubljeno malo štene nakon što si ga ignorirala područkom. Nije čak ni…” Zatim sam ga ugledala. Mrtvog tipa. Okej, prilično sam brzo shvatilada nije tehnički “mrtav”. Bio je jedan od onih neumrlih. Ili neljudskih. Nijebitno. Znanstvenici govore jedno, ljudi govore drugo, ali krajnji rezultat jeisti. Nije se moglo pogrešno procijeniti što je on, a čak i da nisam osjećalasnagu i mrak kojima je zračio, nije bilo mrtve šanse da ne primijetimnjegov Biljeg, safirnoplavi polumjesec na njegovu čelu i dodatnu tetovažuisprepletenih uzlova koja mu je opasavala jednako tako plave oči. Bio jevampyr, i još gore od toga. Bio je Tragač. Ma, sranje! Stajao je uz moj ormarić. “Zoey, ti me uopće ne slušaš!” Zatim je vampyr progovorio, a njegove su ceremonijalne riječi prokli-zile prostorom između nas, opasne i zavodljive, poput krvi izmiješane stopljenom čokoladom.

OBILJEŽENA 11 “Zoey Montgomery! Izbor Noći pao je na te; smrću ćeš rođena biti.Noć te zazivlje; počuj slatki glas njezin. Sudbina te u Kući Noći iščekuje!” Podigao je dugi bijeli prst i pokazao na mene. Kad mi je bol buknulau čelu, Kayla je razjapila usta i vrisnula.Kada su mi se jarke mrlje napokon raščistile iz očiju, pogledala sam uvisi ugledala Kayino potpuno blijedo lice kako se nadvija nad mene. Kao i obično, rekla sam prvu besmislicu koja mi je pala na pamet.“Kay, buljiš ko riba.” “On te Obilježio. O, Zoey! Na čelu ti je obris onoga!” Zatim je pritisnuladrhtavu ruku na blijede usne, neuspješno pokušavajući suspregnuti jecaj. Uspravila sam se u sjedeći položaj i zakašljala. Glavobolja me ubijala,pa sam se protrljala po mjestu točno između obrva. Peklo me kao da meubola osa, a bol mi je zračila oko očiju i kroz jagodice na obrazima. Imalasam dojam da ću povratiti. “Zoey!” Kay je sada stvarno plakala i bila je primorana govoriti ustankama između kratkih, vlažnih štucaja. “O. Bože. Mili. Taj tip je bioTragač – vampyrski Tragač!” “Kay.” Počela sam žmirkati, ne bih li rastjerala bol iz glave. “Prestaniplakati. Znaš da mrzim kad plačeš.” Ispružila sam ruku u pokušaju da jeutješim tapšanjem po ramenu. A ona se automatski lecnula i odmaknula od mene. Nisam mogla vjerovati. Doslovce se lecnula, kao da me se boji. Sigurnomi je u očima primijetila da me to povrijedilo, jer je smjesta počela bezdaha mljeti svoje kajlanje. “O, Bože, Zoey! Pa šta ćeš ti sada? Ne možeš otić onamo. Ne možeš sepretvoriti u takvog stvora. Ovo nije moguće! Pa s kim ću ja sad ić na svenaše nogometne utakmice?” Primijetila sam da se cijelim trajanjem te tirade ni trenutka nije pri-maknula bliže meni. Suzbila sam u sebi mučni, povrijeđeni osjećaj odkoga samo što nisam briznula u plač. Oči su mi smjesta presušile. Dobromi je išlo prikrivanje suza. Nego što; imala sam tri godine vremena da seizvještim u tome. “Sve okej. Smislit ću što ću i kako ću. Vjerojatno je to neka… nekabizarna zabuna”, slagala sam joj. Nisam zapravo govorila; samo sam tjerala riječi da mi izlaze iz usta.Ustala sam, još uvijek s grimasom na licu od boli u glavi. Pogledala sam

12 P. C. Cast i Kristin Castoko sebe i osjetila trunku olakšanja zbog toga što smo Kay i ja bile jedineu hodniku za matematiku, a onda sam morala suspregnuti smijeh za kojisam znala da je histeričan. Da nisam bila totalno pošizila zbog onog geo-metrijskog testa iz samog ponora pakla predviđenog za sutra, i onda otrčalado svog ormarića po udžbenik ne bih li si dala (besmislenog) truda da sveto noćas naštrebam, Tragač bi me zatekao kako stojim vani pred školoms najvećim dijelom onih 1300 učenika koji pohađaju SIHS, Južnu srednjuškolu u Broken Arrowu, i čekam ono što moja debilna klonirana barbika odsisterice bahato zove “velikim žutim limuzinama”. Imam auto, ali čekanjes onima manje povlaštenima koji se moraju voziti busom dugogodišnjaje tradicija, a povrh toga i, ne treba ni reći, izvrstan način da se provjeritko se kome uvaljuje. Kako se pokazalo, u hodniku za matematiku bio jesamo još jedan učenik – visoki, mršavi štreber s krljavim zubima, koje samnažalost i predobro vidjela jer je samo stajao, zijevao i blejao u mene kaoda sam upravo porodila nakot letećih krmača. Opet sam se nakašljala, ovaj put stvarno sluzavo i odurno. Štreber jepištavo zacičao i šmugnuo niz hodnik do učionice gospođe Day, privijajućinesklopivu tablu uz plosnata prsa. Šahovski je klub očito prebacio vrijemesastanaka na ponedjeljak nakon nastave. Igraju li vampyri šah? Postoje li vampyrski štreberi? Ili možda vampyrskenavijačice koje se furaju na barbike? Ima li neki vampyr da svira u bendu?Postoje li vampyrski emo klinci s ludim furkama tipa tip sam al nosimženske hlače i s onim odurnim šiškama koje im prekrivaju pola face? Ilisu to sve sami mali gotičarski frikovi koji se baš ne vole kupati? Hoću li sei ja pretvoriti u gotičarku? Ili, još gore, u emića? Nisam baš voljela nositicrno, bar ne isključivo, a nisam stekla ni iznenadnu i žalosnu odbojnostprema sapunu i vodi, niti sam dobila opsesivnu želju da promijenim frizurui počnem si pretamno iscrtavati oči. Sve to mi se komešalo u glavi dok sam osjećala kako mi se još jedanmjehurić histeričnog smijeha pokušava oteti iz grla, i gotovo da sam osjetilazahvalnost kad je izašao kao kašalj. “Zoey? Jesi okej?” Kayla je zvučala prepištavo, kao da je netko štipa,i uzmaknula je još za korak dalje. Uzdahnula sam i osjetila prvi tračak bijesa. Nije baš da sam ovo željela.Kay i ja bile smo najbolje frendice još od trećeg razreda, a sad me gledalakao da sam se pretvorila u čudovište. “Kayla, to sam samo ja. Ista ona ja koja sam bila prije dvije sekunde iprije dva sata i prije dva dana.” Frustrirano sam pokazala na svoju bolnuglavu. “Nisam zbog ovoga postala drugačija!”

OBILJEŽENA 13 Kay su opet navrle suze, ali na svu sreću mob joj je zasvirao Madonninustvar “Material Girl”. Automatski je bacila pogled na ekran da vidi tkoje zove. Složila je takvu facu u stilu zeca u snopu farova da sam odmahskužila da je to njen dečko Jared. “Samo ti daj”, rekla sam plošnim, umornim glasom. “Odvezi se domas njim.” Pogledala me s takvim olakšanjem da mi je bilo kao da mi je dala pljusku. “Nazovi me!” dobacila je preko ramena kad je brže-bolje umaknulakroz pokrajnja vrata. Gledala sam je kako žuri preko istočnog travnjaka do parkirališta.Vidjela sam da si je pribila mob uz uho i da priča nešto Jaredu u uživljenimkratkim rafalima. Bila sam sigurna da mu već govori kako se pretvaramu čudovište. Problem je, naravno, ležao u tome što mi je pretvaranje u čudovištebilo vedrija od dviju mogućnosti. Mogućnost broj jedan: pretvorim se uvampyra, što je u očima praktički bilo kog čovjeka jednako čudovištu.Mogućnost broj dva: moje tijelo odbije Promjenu i umrem. Zauvijek. Znači, dobra je vijest to da sutra neću morati pisati test iz geometrije. Loša je vijest to da ću se morati preseliti u Kuću Noći, privatni internatu gradskom centru Tulse koji svi moji frendovi znaju pod imenom Visokavampyrska škola, gdje ću provesti iduće četiri godine u doživljavanju bizarnihi neizrecivih tjelesnih promjena, kao i totalnog i trajnog pretumbavanjaživota. I to samo pod uvjetom da me cijeli proces ne ubije. Super. Nisam željela nijednu od tih mogućnosti. Samo sam htjela nastojatibiti normalna, usprkos teretu svojih megakonzervativnih staraca, svoje gnjideod mlađeg brata i svoje starije sestre koja se pravi da je silno savršena.Htjela sam dobivati dobre ocjene da mogu upasti na veterinarski fakultetOSU-a, Sveučilišta države Oklahoma, i maknuti se iz Broken Arrowa udotičnoj saveznoj državi. Ali, više od svega, htjela sam se uklopiti – baremu školi. Doma mi je postalo beznadno, tako da su mi bili preostali samoprijatelji i život po strani od obitelji. A sad mi je i to bilo oduzeto. Protrljala sam čelo i zatim namjestila kosu tako da mi djelomično prekrivaoči, kao i, uz malo sreće, biljeg koji se pojavio iznad njih. Držeći pognutuglavu, kao da me silno zanima sluz koja mi se nekako našla u torbici, brzosam otišla prema vratima koja su vodila na učeničko parkiralište. Ali zastala sam prije nego što sam izašla. Kroz naporedo smještenaokna u vratnicama izrađenim u stilu službene ustanove ugledala sam

14 P. C. Cast i Kristin CastHeatha. Cure su se jatile oko njega, pozirale i zabacivale kosu, dok su tipoviturirali apsurdno velike kamionete i pokušavali (ali uglavnom bezuspješno)izgledati frajerski. Zar nije baš u mom stilu da sam odlučila da mi baš tobude privlačno? Ne, bit ću fer prema sebi i prisjetiti se da je Heath nekadabio nevjerojatno drag, i da čak i sada ima svojih trenutaka. Uglavnom kadsi dade truda biti trijezan. Prodoran ženski hihot lepršao je prema meni s parkirališta. Super.Kathy Richter, najveća droljetina na školi, pravila se da daje šamar Heathu.Čak i s moje udaljenosti bilo je jasno da ona smatra da tim šamaranjemizvodi nekakav ritual udvaranja. Kao i obično, Heath ništa nije kužio,samo je stajao i tupavo se cerio. Ma, kvragu, današnji mi dan nikako nijeišao nabolje. A moja Volkswagenova Buba iz 1966., plave boje u nijansicrvendaćeva jajeta, stajala je točno između njih. Ne. Nisam mogla otićionamo. Nisam mogla zakoraknuti među sve njih s ovim na čelu. Nikadviše neću im moći ponovno pripadati. Već sam i predobro znala što bi oniučinili. Sjećala sam se posljednjeg učenika prije mene kog je jedan TragačIzabrao u Južnoj srednjoj. To se dogodilo jesenas, na početku školske godine. Tragač je došao prijenego što je nastava počela i namjerio se na dečka dok je išao na prvi sat.Nisam vidjela Tragača, ali poslije sam uspjela opaziti tog dečka, samo natrenutak, nakon što je bacio sve knjige i istrčao iz zgrade, dok mu je noviBiljeg sjao s bijelog čela, a suze su mu se slijevale niz preblijede obraze.Nikad nisam zaboravila kakva je gužva to jutro vladala na hodnicima, i kakosu svi uzmicali od njega kao da je kužan, dok je jurio pobjeći kroz glavnavrata škole. Bila sam među tim učenicima koji su ustuknuli i blenuli, iako miga je stvarno bilo žao. Samo nisam htjela da mi prišiju nadimak jedine curekoja se druži s tim frikovima. Što mi sada dođe pomalo ironično, zar ne? Umjesto da odem do svog auta, krenula sam u najbliži toalet, koji jena svu sreću bio prazan. Bile su tri kabine – da, povirila sam pod svakuda vidim ima li nečijih nogu. Na jednom su zidu stajala dva umivaonika,nad kojima su visjela dva zrcala srednje veličine. Prekoputa umivaonikasuprotni je zid prekrivalo golemo ogledalo ispod koga je bila polica zaodlaganje četkica, šminke i čega sve ne. Stavila sam torbicu i udžbenik izgeometrije na policu, duboko udahnula i jednim pokretom podigla glavui zagladila kosu unatrag. Bilo mi je kao da gledam u lice odnekud poznate neznanke. Kao ono,osobe koju vidiš u nekoj gomili i zaklela bi se da je poznaješ, ali zapravoje ne znaš? Sada sam to bila ja – poznata neznanka.

OBILJEŽENA 15 Imala je moje oči. Bile su iste one boje badema koja nikako nije moglaodlučiti želi li biti zelena ili smeđa, ali meni oči nikada nisu bile takokrupne i okrugle. Ili možda jesu? Imala je moju kosu – dugu, ravnu igotovo jednako tamnu kao u moje bake, prije nego što je počela dobivatisijede. Neznanka je imala moje visoke jagodice, moj dugi, jaki nos i širokausta – daljnje crte lica moje bake i njenih predaka Cherokeeja. Ali mojelice nikad nije bilo tako blijedo. Uvijek sam bila pomalo maslinasta,mnogo tamnije puti od bilo koga drugog iz svoje obitelji. Ali možda nijebila stvar u tome što mi je lice odjednom postalo tako bijelo… možda jesamo izgledalo blijedo u usporedbi s tamnoplavim obrisom polumjeseca,savršeno precizno smještenog nasred moga čela. Ili je možda stvar bila ugroznoj neonskoj rasvjeti. Nadala sam se da je stvar u rasvjeti. Zurila sam u tu egzotičnu tetovažu. U kombinaciji s mojim jakim crtamaCherokeeja djelovala je kao da mi zadaje biljeg divljine… kao da pripadampradavnim vremenima kad je svijet bio veći… barbarskiji. Od današnjeg mi dana život nikad više neće biti isti. I načas – na jedanjedini trenutak – zaboravila sam na užas nepripadanja i osjetila šokantannalet ugode, dok se duboko u meni krv bakina naroda radovala. Drugo poglavljeKad sam procijenila da je dovoljno dugo vremena prošlo da svistignu otići iz škole, prebacila sam kosu natrag preko čela i izašla iztoaleta, pa požurila do izlaza za učeničko parkiralište. Izgledalo mi jekao da je svugdje čisto – opazila sam samo nekog nebitnog klinca u onimzbilja neprivlačnim kvazi gangsta širokim hlačama kako ide ukoso prekoparkirališta na suprotnom kraju. Svu mu je pažnju odvlačio napor da zadržihlače oko struka; sigurno me neće ni primijetiti. Zaškrgutala sam zubimada suzbijem bol koja mi je nabijala u glavi i klisnula kroz vrata, ravno usmjeru svoje male Bube. Čim sam izašla na otvoreno, sunce me počelo mučiti. Mislim ono, dannije bio naročito sunčan; bilo je puno onakvih krupnih, vatenih oblakakoji izgledaju jako slatko na slikama dok plove nebom i tu i tamo zakrivajusunce. Ali to nije bilo bitno. Morala sam bolno zaškiljiti i podići ruku kaotobožnji zaštitni faktor čak i zbog te povremene svjetlosti. Valjda upravozato što sam se tako jako usredotočila na bol koju mi je nanosilo obično

16 P. C. Cast i Kristin Castsunčevo svjetlo nisam ni primijetila kamionet sve dok se nije uz škripuguma zaustavio preda mnom. “Hej Zo! Nisi dobila moju poruku?” Ma sranje sranje sranje! To je bio Heath. Pogledala sam načas premanjemu, kroz prste, kao da gledam jedan od onih glupih hororaca s koljači-nom. Sjedio je na otklopljenom prtljažniku kamioneta svog frenda Dustina.Preko ramena sam mu vidjela u kabinu kamioneta, gdje su Dustin i njegovbrat Drew izvodili ono što i inače izvode – makljali su se i raspravljali okobogznakoje već teme na koju briju glupi frajeri. Na svu sreću, nije ih bilobriga za mene. Opet sam bacila pogled prema Heathu i uzdahnula. U rucije imao pivo, a na licu tupav smiješak. Načas sam zaboravila da sam upravobila Obilježena i da mi je suđeno postati izopćeno čudovište i krvopija, imrko sam pogledala Heatha. “Piješ u školi! Jesi ti pri sebi?” Još šire se osmjehnuo, onako kao mali dečko. “Ne, nisam pri sebi, kadtebe vidim, mala!” Odmahnula sam glavom i okrenula mu leđa, otvorila škriputava vratasvoje Bube i strpala svoje knjige i ruksak na suvozačko sjedalo. “Kako to da niste otišli na trening iz nogometa?” rekla sam, držeći idalje lice pod kutom u odnosu na njegovo. “Nisi čula? Dobili smo slobodan dan zato šta smo razbili Union u petak!” Dustin i Drew, koje je očito ipak pomalo bilo briga za Heatha i mene,par puta su vrlo oklahomaški ciknuli “Vu-hu!” i “Jea!” iz kamioneta. “Oj. Joj. Ne. Očito mi je promaknula ta obavijest. Danas sam imalahrpu posla. Znaš ono, sutra mi je veliki test iz geometrije.” Trudila sam sezvučati normalno i nonšalantno. Zatim sam se nakašljala i dodala: “Povrhtoga, počela me prati i usrana prehlada.” “Zo, daj fakat. Ti se to ono ljutiš? Ono, je l’ ti Kayla nešto srala zatulum? Pa znaš da te nisam varao.” A? Kayla uopće nije spomenula da me Heath varao. Kretenski, zaboravilasam (okej, privremeno) na svoj novi Biljeg. Naglo sam okrenula glavu daga mogu prostrijeliti pogledom. “Što si ti to radio, Heath?” “Zo, ja? Znaš da ja nikad ne bih…” ali njegova nedužna furka i njegoveisprike istopile su se u zgranuto zijevanje kad je primijetio moj Biljeg. “Makoji—” zaustio je, ali upala sam mu u riječ.

OBILJEŽENA 17 “Psst!” Trgnula sam glavom u smjeru Dustina i Drewa, koji i dalje pojmanisu imali, i samo su iz petnih antisluhističkih žila pjevali uz najnoviji CDTobyja Keitha. Heath me i dalje gledao sav razrogačen i zgranut, ali spustio je glas.“Da ti to nije ono ko neka maska koju si stavila za dramsku grupu?” “Ne”, prošaptala sam. “Nije.” “Ali ne možeš ti biti Obilježena. Mi smo skupa.” “Mi nismo skupa!” I, samo tako, završila je moja polupošteda odkašljanja. Praktički sam se presavinula u struku dok je iz mene kuljaozbilja gadan kašalj, pun šlajma. “Hej, Zo!” doviknuo mi je Dustin iz kabine. “Lakše malo s tim ciga-retama.” “Ma da, zvuči ko da ćeš iskašljat plućno krilo”, rekao je Drew. “Stari! Pusti je na miru. Znaš da ne puši. Nego je vampyrica.” Ma super. Prekrasno. Heath je, s uobičajenim potpunim i krajnjimnedostatkom ičega sličnog zdravom razumu, mislio da stvarno staje namoju stranu kad je to doviknuo frendovima, koji su taj čas provirili krozotvorene prozore i počeli zjakati prema meni kao da sam pokus na biologiji. “Koje sranje. Zoey je jebena frikuša!” rekao je Drew. Od Drewovih neobzirnih riječi onaj bijes, koji mi je tinjao negdje uprsima još otkako je Kayla ustuknula od mene, navro je i prekipio u meni.Zanemarila sam bol koju mi je nanosilo sunce i zapiljila se ravno u Drewa,gledajući ga u oči. “Da si ovaj čas začepio! Današnji mi je dan zbilja bio koma i ne trebami još da mi sad i ti sereš.” Zastala sam da prebacim pogled sa sada raz­rogačenog i ušutjelog Dustina na Drewa, i dodala: “A ni ti.” A kako samnastavila gledati Dustina u oči, shvatila sam nešto – nešto što me šokiraloi neobično uzbudilo: Dustin je izgledao kao da se boji. Istinski kao da seboji. Opet sam prostrijelila pogledom Drewa. I on je izgledao kao da seboji. Zatim sam to osjetila. Nekakve trnce koji su mi prostrujali kožom inatjerali moj novi Biljeg da me zapeče. Moć. Osjetila sam moć. “Zo? Koji vrag?” Heathov me glas prenuo i odvukao mi pogled s braće. “Gibamo mi!” rekao je Dustin, stavio kamionet u brzinu i nagazio nagas. Vozilo je naglo krenulo, tako da je Heath izgubio ravnotežu, skliznuoi strovalio se, uz lamatanje rukama i razletjelo pivo, na asfalt parkirališta.

18 P. C. Cast i Kristin Cast Automatski sam mu pritrčala. “Jesi dobro?” Heath je bio na sve četiri,a ja sam se sagnula da mu pomognem ustati. Tada sam osjetila taj miris. Nešto je fenomenalno mirisalo – vruće,slatko i slasno. Je li to Heath stavio novu kolonjsku? Jedan od onih otkačenih feromon-skih preparata koji navodno privlače žene kao velika muholovka stvorenagenetskim inženjeringom? Nisam shvatila koliko sam mu blizu sve dok senije uspravio, a tijela nam se zamalo spojila. Pogledao me odozgo upitnimočima. Nisam ustuknula od njega. Trebala sam. Prije bih bila ustuknula… aline sada. Ne danas. “Zo?” tiho je rekao, duboko i promuklo. “Baš mi lijepo mirišeš”, rekla sam automatski. Srce mi je tako glasnotuklo da sam čula kako odjekuje u mojim užarenim sljepoočnicama. “Zoey, zbilja si mi falila. Moramo opet biti skupa. Znaš da te volim.”Podigao je ruku da mi dotakne lice i tada smo oboje primijetili da mu jepo dlanu razmazana krv. “A, sranje. Valjda sam se—” Umuknuo je kadje opazio kakvo mi je lice. Mogla sam samo pretpostaviti kako izgledam,potpuno blijeda u licu, s novim Biljegom koji mi se blistavo ocrtava safir-nim plavetnilom, i još zagledana u krv na njegovoj ruci. Nisam se moglapomaknuti; nisam mogla odvratiti pogled. “Želim…” prošaptala sam. “Želim…” Što sam željela? Nisam to moglapretočiti u riječi. Ne, nije bila stvar u tome. Nisam to htjela pretočiti u riječi.Nisam htjela riječima iskazati nesnosan nalet usijane želje koji samo štome nije preplavio. I to ne zato što mi je Heath stajao tako blizu. I prije jeznao biti tik uz mene. Ma, kvragu, navlačili smo se već godinu dana, alinikad se uz njega nisam ovako osjetila – nikada ni blizu ovako. Zagrizlasam si usnu i prostenjala. Kamionet se zaustavio uz škripu guma, zanijevši se stražnjim krajempokraj nas. Drew je iskočio, zgrabio Heatha oko struka i naglo ga unatraškepovukao u kabinu kamioneta. “Pusti me! Pričam sa Zoey!” Heath se pokušao oduprijeti Drewu, ali dečko je bio glavni centarhalfBroken Arrowa, istinski grmalj. Dustin je ispružio ruku oko njih i zalupiovrata kamioneta. “Pusti ga na miru, frikušo!” proderao se Drew na mene kad je Dustindao gas do daske i ovaj put stvarno odjurio.

OBILJEŽENA 19 Ušla sam u svoju Bubu. Ruke su mi se tako jako tresle da sam tek iztrećeg pokušaja uspjela upaliti motor. “Samo stigni doma. Samo stigni doma.” Ponavljala sam i ponavljalate riječi između teških napadaja kašlja za vrijeme vožnje. Nisam htjelarazmišljati o tome što se upravo dogodilo. Nisam mogla razmišljati o tomešto se upravo dogodilo.Vožnja kući trajala je petnaest minuta, ali činilo mi se da je prošla za trenoka. Prebrzo sam se zatekla kako sjedim na prilaznom putu i pokušavamse pripremiti za scenu koja će me dočekati unutra, jednako neizbježno kaogrmljavina koja stiže nakon munje. Zašto mi je bilo tako stalo da stignem ovamo? Formalno rečeno, mislimda mi baš i nije bilo tako stalo. Valjda sam samo htjela pobjeći od onogašto mi se dogodilo na parkiralištu s Heathom. Ne! Nisam htjela sada misliti na to. I, uostalom, za sve to je vjerojatnopostojalo nekakvo racionalno objašnjenje, racionalno i jednostavno objaš-njenje. Dustin i Drew bili su debili – potpuno nezreli i mozga ispranogpivom. Nisam posegnula za novom jezovitom moći da im utjeram strahu kosti. Samo su šiznuli zbog mog novog Biljega. U tome je stvar. Mislimono, ljudi se boje vampyra. “Ali ja nisam vampyrica!” rekla sam. Zatim sam počela kašljati doksam se prisjećala kako mi je hipnotički zamamna bila Heathova krv, ikakav sam nalet želje osjetila prema njoj. Ne prema Heathu, nego premaHeathovoj krvi. Ne! Ne! Ne! Krv nije ni lijepa ni poželjna. Sigurno sam u šoku. O tomese radi. O tome se sigurno radi. U šoku sam i ne mogu suvislo razmišljati.Okej… okej… zamišljeno sam si dodirnula čelo. Prestalo me peći, ali idalje mi je bilo nekako drugačije na dodir. Zakašljala sam po tko zna kojiput. Pa dobro. Neću misliti na Heatha, ali to više ne mogu poricati. Ja seosjećam drugačije. Koža mi je ultraosjetljiva. U prsima me boli, a premdasam stavila svoje cool sunčane naočale Maui Jim, oči mi stalno bolno suze. “Umirem…” zavapila sam, a onda smjesta čvrsto zatvorila usta. Moždazaista umirem. Bacila sam pogled prema toj velikoj kući od cigle koja mini nakon tri godine nije djelovala kao dom. “Samo to obavi. Daj samo toobavi.” Barem mi sestra još neće biti doma – ima trening za navijačice. Uzmalo sreće, trol će biti totalno hipnotiziran svojom novom igricom Delta

20 P. C. Cast i Kristin CastForce: Black Hawk Down (ono… iju). Možda uspijem uloviti mamu nasamo.Možda će ona imati razumijevanja… možda će mi znati reći što da radim… Ma, kvragu! Bilo mi je šesnaest godina, ali odjednom sam shvatila dami ništa ne treba toliko kao mama. “Molim te, daj joj da shvati”, jednostavno sam se šaptom pomolila onombogu ili božici koji me možda slušao. Kao i obično, ušla sam kroz garažu. Prošla sam hodnikom do svojesobe i iskrcala udžbenik iz geometrije, torbicu i ruksak na krevet. Ondasam duboko udahnula i otišla, pomalo drhtavim korakom, potražiti mamu. Sjedila je sklupčana na rubu trosjeda u dnevnoj sobi, pijuckala kavui čitala Pileću juhu za žensku dušu. Izgledala je baš normalno, baš onakokao nekada. Osim što je nekada čitala egzotične ljubiće i trudila se stavljatišminku. Ni jedno ni drugo novi joj muž nije dopuštao (koje govno). “Mama?” “A?” Nije pogledala prema meni. Teško sam progutala knedlu. “Mamice.” Oslovila sam je onako kakosam je nekada zvala, u vrijeme prije nego što se udala za Johna. “Trebami tvoja pomoć.” Ne znam je li to bilo zato što sam joj neočekivano rekla “mamice”, ilizato što je nešto u mom glasu potaknulo staru majčinsku intuiciju u njoj,ali oči koje je smjesta podigla s knjige bile su blage i pune zabrinutosti. “Što je bilo, bebice—” zaustila je, a onda su joj se riječi sledile nausnama kad je ugledala Biljeg na mom čelu. “O, Bože! Što si to sada učinila?” Srce me opet zaboljelo. “Mama, nisam ja ništa učinila. Ovo se dogodilomeni, a ne zbog mene. Nisam ja za to kriva.” “O, ne, samo to ne!” jauknula je kao da ni riječi nisam rekla. “Što ćetvoj otac sad reći?” Došlo mi je da vrisnem Pobogu, kako bi itko od nas mogao znati što će mojotac reći, kad ga već četrnaest godina nismo ni vidjele ni čule! Ali znala samda ne bih imala nikakve koristi od toga, a ona bi se uvijek samo razljutilakad bih je podsjetila da mi John nije “pravi” otac. I tako sam posegnulaza drugačijom taktikom – od koje sam odustala još prije tri godine. “Mamice, molim te. A da mu samo ne kažeš? Barem na dan-dva?Čisto da to ostane između nas dvije sve dok se… ne znam… nekako nenaviknemo na to.” Zadržala sam dah.

OBILJEŽENA 21 “Ali što da mu kažem? To se čak ni šminkom ne da prikriti.” Usne sujoj se čudno iskrivile kad je bacila nervozan pogled na polumjesec. “Mama, nisam htjela reći da mislim ostati ovdje dok se ne naviknemo.Moram otići; znaš da moram.” Morala sam prekinuti kad mi je snažankašalj zatresao ramena. “Tragač me Obilježio. Moram se preseliti u KućuNoći, inače ću samo biti sve bolesnija i bolesnija.” I onda umrijeti, pokušalasam joj kazati pogledom. Nisam se mogla natjerati da izgovorim te riječi.“Samo bi mi trebalo par dana prije nego što se budem morala suočiti s…”Ušutjela sam da ne moram izgovoriti njegovo ime, i ovaj put namjernozakašljala, što nije bilo teško. “Što da kažem tvom ocu?” Osjetila sam nalet straha od panike u njenu glasu. Nije li ona mama?Ne bi li ona trebala davati odgovore, umjesto da postavlja pitanja? “Samo… samo mu reci da ću idućih par dana spavati kod Kayle, jertrebamo prirediti veliki projekt iz biologije.” Gledala sam kako se mami oči mijenjaju. Briga je nestala iz njih, aumjesto nje pojavila se ona krutost koju sam i predobro poznavala. “Znači, ti to tražiš od mene da mu lažem.” “Ne, mama. Tražim samo od tebe da bar jedanput staviš moje potrebeispred njegovih želja. Htjela bih da mi budeš mama. Da mi pomognešda se spakiram i da se odvezeš sa mnom u tu novu školu, jer me strah ibolesna sam i ne znam je l’ uopće mogu sve to sama izvesti!” Završila samužurbano, teško dišući i kašljući u dlan. “Nisam znala da sam ti prestala biti mama”, rekla je hladno. Zamarala me još gore nego Kayla. Uzdahnula sam. “Mislim da u tome ije problem, mama. Nije ti stalo do mene ni toliko da se to potrudiš shvatiti.Nije ti stalo ni do čega osim do Johna još otkako si se udala za njega.” Stisnula je oči i pogledala me. “Ne znam kako možeš biti tako sebična.Zar ne shvaćaš što je sve on učinio za nas? Zahvaljujući njemu sam mogladati otkaz na onom groznom radnom mjestu u Dillardsu. Zahvaljujućinjemu više nemamo financijskih briga, a imamo ovu veliku, prekrasnukuću. Zahvaljujući njemu imamo sigurnost i blistavu budućnost.” Toliko sam puno puta već čula te riječi da sam ih mogla izrecitiratizajedno s njom. Na ovoj bih se točki naših ne-razgovora obično ispričala ivratila u svoju sobu. Ali danas se nisam mogla ispričati. Danas sam postaladrugačija. Sve je postalo drugačije.

22 P. C. Cast i Kristin Cast “Ne, majko. Istina glasi da zbog njega tebe već tri godine uopće višenije briga za vlastitu djecu. Jesi znala da se tvoja najstarija kći pretvorilau podmuklu, razmaženu drolju koju je potrošilo pola nogometne ekipe?Jesi znala kakve sve odurne, krvave igrice Kevin skriva od tebe? Ne, jasnastvar da nisi. Njih dvoje izigravaju da su sretni i prave se da vole Johna icijelu tu prokletu lažnu obiteljsku furku, pa im se smiješiš i moliš se za njihi puštaš ih da rade što god hoće. A ja? Mene doživljavaš kao loše dijetejer se ja ne pravim – jer sam iskrena. Znaš što? Tako mi je muka od mogživota da mi je drago što me Tragač Obilježio! Onu vampyrsku školu zovuKućom Noći, ali u njoj ne može biti mračnije nego u ovom savršenomdomu!” Prije nego što sam stigla zaplakati ili zavrištati, okrenula sam sena peti, klisnula natrag u svoju sobu i zalupila vrata za sobom. Dabogda se svi podavili. Kroz pretanke sam je zidove čula kako histerično naziva Johna. Nijebilo sumnje da će on smjesta dojuriti kući da izađe na kraj sa mnom. SProblemom. Umjesto da sjednem na krevet i rasplačem se, kako mi je došlo,istresla sam školska sranja iz ruksaka. Kao da će mi trebati tamo kamoidem! Oni sigurno i nemaju normalnu nastavu. Sigurno imaju satove tipaOsnove klanja i… i… Uvodau gledanje u mraku. Baš me briga. Što god sad moja mama bude učinila ili ne učinila, nisam mogla ostatiovdje. Morala sam otići. Dakle, što bih trebala ponijeti sa sobom? Dvoje najdraže traperice, uz ove na sebi. Par crnih majica. Mislimono, što drugo vampyri nose? A one još i stanjuju figuru. Zamalo samizostavila svoj slatki akvamarinski svjetlucavi negliže, ali od sveg tog crnilasigurno ću pasti u još jaču depru… tako da sam i njega spakirala. Zatimsam natrpala tone grudnjaka i tangi i preparata za kosu i šminke u bočnidžepić. Skoro sam ostavila svog plišanca Otisa Vibicu (jer s dvije godinenisam mogla reći “ribica”) na jastuku, ali… pa… bila ja vampyrica ili ne,nisam bila sigurna da bih mogla dobro spavati bez njega. Pa sam i njeganježno ugurala u vražji ruksak. Onda sam začula kucanje na vratima, i glas tog stvora pozvao me daizađem iz sobe. “Šta?” proderala sam se, a onda zgrčila od gadnog napadaja kašlja. “Zoey. Tvoja majka i ja moramo razgovarati s tobom.” Super. Očito se nisu podavili. Potapšala sam Otisa Vibicu. “Otise moj, ovo je u banani.” Isprsila samse, opet zakašljala i izašla se suočiti s neprijateljem.