Vodoriga

I.Nesreće zaskoče one koji ništa ne slute, često silovito, baš kao i ljubav. Bio je Veliki petak i zvijezde su se tek počele pretapati u zoru. Doksam vozio, iz navike sam gladio ožiljak na prsima. Kapci su mi biliteški, a vid neizoštren, što i nije neko iznenađenje s obzirom na to dasam noć proveo pogrbljen nad zrcalom, šmrčući linije bijelog prahakoji mi je lice zarobio u staklu. Vjerovao sam da njime izoštravamreflekse. Prevario sam se. S jedne strane vijugave ceste bila je strma provalija, a s drugemračna šuma. Pokušao sam prikovati pogled pred sebe, no preplaviome osjećaj da me nešto čeka u zasjedi iza drveća, možda bandaplaćenika. Tako, naravno, djeluje paranoja uzrokovana drogama.Srce mi je počelo nabijati i čvršće sam uhvatio upravljač, a na dnuvrata počeo mi se skupljati znoj. Među nogama bila mi je uglavljena boca burbona koju sam po-kušao izvući odande da potegnem još jedan gutljaj. Boca mi jeispala iz ruke i prevrnula mi se u krilo, zalivši sve živo prije negošto se otkotrljala na pod. Sagnuo sam se da je podignem prije negošto sav preostali alkohol iscuri, i kad sam podigao pogled, dočekalame vizija, apsurdna vizija koja je sve pokrenula. Ugledao sam kišugorućih strijela kako se iz šume roji ravno prema mom automobilu.Instinkt je preuzeo kontrolu nada mnom i ja sam trznuo volanomdalje od šume koja je skrivala moje nevidljive napadače. Taj poteznije bio dobra ideja, budući da je bacio automobil na žičanu ogradusa stupićima koja me dijelila od provalije. Začula se škripa metalao metal, struganje suvozačkih vrata po napetim kabelima i desetakmuklih udaraca dok sam odskakivao od drvenih stupića. Svaki jeudarac bio poput struje u defibrilatoru.

8 Andrew Davidson Pretjerano sam reagirao i zavrtio se na suprotni trak te za dlakupromašio kamionet. Prenaglo sam okrenuo volan natrag i time po-novno krenuo prema zaštitnoj ogradi. Kabeli su popucali i odjednompoletjeli na sve strane poput razbacanih krakova hobotnice pogođeneharpunom. Jedan je razbio vjetrobransko staklo i sjećam se kolikomi je bilo drago da nije pogodio mene dok je auto propadao krozruke nemani koja se grčila. Uslijedio je kratak trenutak bestežinskog stanja: točka ravnotežeizmeđu zraka i zemlje, blata i nebesa. Kako čudno, pomislio sam,toliko nalik na trenutak između sna i propadanja kad je sve tako divnonadrealno i ništa nije tjelesno. Toliko nalik na lebdenje prema svršetku.No kao što često biva u tome vremenu između postojanja na svijetui padanja u san, taj trenutak iznad ruba završio je nemilosrdnimtrzajem natrag u svijest. Automobilska nesreća kao da traje cijelu vječnost i uvijek postojionaj trenutak u kojem pomisliš da možeš ispraviti pogrešku. Da,pomisliš, istina je da padam niz gorsku padinu u vozilu koje težiotprilike tonu i pol. Istina je da do dna gudure ima trideset metara.Ali siguran sam da će, ako samo uspijem okrenuti volan vrlo žestokou jednu stranu, sve biti u redu. Jednom kad si do kraja okrenuo upravljač i uvidio da to ništa nemijenja, na um ti pada jedna jasna, čista misao: A, sranje. U jednomveličanstvenom trenu dosegneš prazno blaženstvo koje istočnjačkifilozofi ganjaju cijeli život. No nakon te transcendentnosti tvoj umpostane superračunalo koje je u stanju izračunati okretanje tvojegautomobila, pomnožiti ga s brzinom pada podijeljenom s kutompadanja, uračunati Newtonove zakone kretanja i u djeličku sekundedoći do paničnog zaključka da će ovo boljeti k’o sam vrag. Tvoj auto dobiva na brzini dok poskakuje niz padinu. Tvoja sehipoteza ubrzo pokazuje istinitom: zaista jest prilično bolno. Tvojmozak katalogizira različite osjete. Tu je kontinuirano prevrtanje,vrtoglava dezorijentacija i krici auta dok vježba paklensku jogu.Tu je drobljenje metala koji ti pritišće rebra. Tu je miris vražjeobijesti, trozub u tvojoj guzici i sumpor u ustima. Gad je definitivnoprisutan, ne sumnjaj u to. Sjećam se vrućeg srebrnog bljeska kad mi je podnica otpilila svenožne prste s lijevoga stopala. Sjećam se da mi je volan zaplovio

VODORIGA 9preko ramena. Sjećam se erupcije stakla koje kao da je bilo po-svuda oko mene. Kad se automobil napokon zaustavio, visio samnaglavce privezan pojasom. Čuo sam pištanje raznih plinova kojisu bježali iz motora i kotače koji su se još uvijek vrtjeli, iznad mene,a škripa metala se smirivala kako se automobil prestajao ljuljati,nalik na bijednu kornjaču izvrnutu na leđa. Taman kad sam počeo tonuti u nesvijest, došlo je do eksplozije.Nije to bila filmska eksplozija, već mala, stvarna eksplozija kao kadse zapali nesretna plinska pećnica koja se ljuti na svojeg vlasnika.Bljesak plavog plamena na stropu automobila koji je stajao ukosopod mojim obješenim tijelom. Iz nosa mi je šmugnula kaplja krvi iočekivano skočila u veselu mladu vatru koja je oživjela poda mnom.Osjetio sam da mi je kosa planula, a onda sam osjetio i miris. Mesomi se počelo peći kao da sam komad odreska netom bačen na roštilj,a zatim sam začuo i kako mi se koža mjehuri kad ju je poljubioplamen. Nisam mogao doseći glavu da ugasim zapaljenu kosu. Rukesu mi odbijale suradnju. Pretpostavljam, dragi čitatelji, da ste imali nekakvo iskustvo stoplinom. Možda ste nagnuli kipući čajnik pod krivim kutom, pavam je para navrla u rukav; ili ste u mladosti za okladu držali šibicumeđu prstima što dulje možete. Nije li svatko barem jednom napuniokadu prevrućom vodom i zaboravio umočiti prst prije nego što jeuronio cijelo stopalo? Ako ste imali samo takve manje nezgode,ja bih da zamislite nešto novo. Zamislite da ste uključili jednu odgrijaćih ploča – recimo da je u pitanju ona električna s crnim navojimana površini. Nemojte na nju staviti lonac s vodom jer voda samoapsorbira toplinu i koristi je da proključa. Možda u zrak zakrivudapokoja vitica dima od nečega što je prije proliveno na ploču. Međucrnim će se prstenovima, ugniježđena, pojaviti slabašna primjesaljubičaste, a onda će ploča poprimiti crvenkastoljubičaste tonove,slične nedozrelim kupinama. Polako će se promijeniti u narančastui napokon – napokon! – u intenzivnu usijanu crvenu. Nekako jeprekrasna, zar ne? E sad, spustite glavu tako da su vam oči u ravninis površinom štednjaka i da možete gledati kroz treperave valovekoji se dižu u zrak. Sjetite se onih starih filmova gdje junak prekopustinje gleda prema neočekivanoj oazi. Želim da prstima lijeveruke lagano prijeđete po desnome dlanu i primijetite kako vam kožaosjeća i najlaganiji dodir. Da to čini netko drugi, možda biste se čak

10 Andrew Davidsonuzbudili. Sada raspalite tom osjetljivom prijemljivom rukom ravnona tu usijanu ploču. I zadržite je ondje. Držite je ondje sve dok vam ploča ne upržiDanteovih devet krugova ravno u dlan i pobrine se da vam Pakaozauvijek bude u šaci. Neka vam se vrućina ureže u kožu, mišiće,tetive; neka tinja sve do kosti. Čekajte da vam se opeklina usaditako duboko da više ne znate hoćete li ikada moći pustiti tu ploču.Neće trebati dugo da se miris vašeg vlastitog opečenog mesa vineu zrak, uhvati vam se za dlake u nosu i odbije popustiti, i vi osjetitemiris gorenja svojega tijela. Želim da zadržite tu ruku pritisnutu dolje i polako brojite došezdeset. Bez varanja. Je-dan, dva-a, tri-i… Na šez-de-set će vamruka biti toliko rastopljena da obujmljuje ploču, staljena s njome.Sada otrgnite svoje meso odande. Imam još jedan zadatak za vas: nagnite se dolje, okrenite glavu ustranu i pljusnite obrazom na isti taj element. Pustit ću vas da samiodaberete stranu lica. Ponovno brojite do šezdeset; bez varanja.Zgodno je što vam je uho ondje, pa možete čuti praskanje, pucketanjei prskanje vlastitoga mesa. Sada možda imate predodžbu kako mi je bilo onako prikovanomu tom autu, bez izgleda da pobjegnem plamenu, dovoljno svjesnomda mogu pažljivo popisivati iskustvo sve dok nisam pao u šok.U nekoliko sam kratkih i milostivih trenutaka mogao čuti, ćutjetimirise i razmišljati, dokumentirati i dalje sve, ne osjećajući pritomništa. Zašto ovo više ne boli? Sjećam se da sam sklopio oči i poželiopotpunu, divnu tamu. Sjećam se kako sam pomislio da sam živottrebao proživjeti kao vegetarijanac. Tada se automobil još jedanput pomaknuo i prevrnuo se u potokna čijem se rubu dotad njihao. Kao da se kornjača vratila na noge ipojurila u najbliži izvor vode. Taj događaj – pad auta u potok – spasio mi je život jer se vatraugasila, a moje svježe pečeno meso ohladilo. ◆◆◆ Nesreće zaskoče one koji ništa ne slute, često silovito, baš kao i ljubav.

VODORIGA 11Nemam pojma je li mi to što sam počeo s nesrećom bilo najpametnijaodluka jer nikada prije nisam napisao knjigu. Istini za volju, počeosam s nesrećom jer sam htio pridobiti vašu pozornost i uvući vas upriču. Još uvijek čitate pa se čini da je upalilo. Najteže u pisanju, otkrivam, nije slaganje samih rečenica. Najtežeje odlučiti što ubaciti i gdje, a što izostaviti. Cijelo se vrijeme preis-pitujem. Izabrao sam nesreću, no jednako sam tako mogao početi sbilo kojim trenutkom iz trideset pet godina života prije toga. Zaštone početi: Rođen sam godine 19— u gradu—? S druge strane, zašto bih uopće početak ograničio vremenskimokvirom vlastitog života? Možda bih trebao početi u Nürnbergu po-četkom trinaestog stoljeća gdje se žena vrlo nezgodna imena, AdelheitRotter1, povukla iz života koji je smatrala grešnim i pridružila sebeginama – ženama koje su, iako nisu bile povezane s Crkvom, bilenadahnute živjeti siromašnim životom po uzoru na Krista. Rotterovaje s vremenom privukla legiju sljedbenica i 1240. godine preselilesu se na mljekarsku farmu u Engelschalksdorfu u blizini Swinacha,gdje im je dobrotvor po imenu Ulrich II. von Königstein dopustio dažive, pod uvjetom da obavljaju svakodnevne poslove. Godine 1243.podigle su zgradu i sljedećeg ljeta u njoj osnovale samostan izabravšiprvu predstojnicu. Kad je Ulrich umro bez muškog potomka, oporučno je ostaviočitavo imanje beginama. Zauzvrat je zatražio da samostan osigurapogrebna mjesta za njegove rođake i da se redovnice zauvijek moleza obitelj Königstein. Pokazao se razboritim kad je odredio da semjesto nazove Engelthal ili “Dolina anđela”, a ne Swinach – “Domsvinja”. No na moj će život najviše utjecati njegova posljednja odredba:naredio je da se u samostanu osnuje skriptorij. ◆◆◆Oči se otvore u vrtlogu crvenih i plavih svjetala. Blickrig glasova,buke. Metalna poluga probija bočnu stranu automobila i širom jerazjapljuje. Uniforme. Isuse Kriste, u Paklu sam, a oni nose uniforme.Neki muškarac vikne. Drugi kaže umirujućim glasom: “Izvući ćemovas van. Bez brige.” Ima značku. “Bit ćete dobro”, obećava mi krozbrkove. “Kako se zovete?” Ne mogu se sjetiti. Još jedan bolničar1 Eng. rotter – ništarija.

12 Andrew Davidsonviče nekome koga ne vidim. Lecne se kad me ugleda. Zar se tosmije? Mrak. Oči se otvore. Privezan sam za nosila. Glas, “Je’n, dva, tri, diži.”Nebo poleti prema meni, a zatim od mene. “Unutra”, reče glas. Me-talni klik kada nosila sjednu na mjesto. Lijes, zašto nema poklopca?Previše je sterilno da bi bio Pakao, ali može li zaista svod Raja biti odsivog metala? Mrak. Oči se otvore. Ponovno bestežinsko stanje. Haron nosi mješavinupoliestera i pamuka u plavoj boji. Sirena Hitne pomoći odskakuje sbetonskog Aheronta. Infuzija mi ulazi u tijelo – posvuda? Prekrivensam želatinastom dekom. Mokro, mokro. Mrak. Oči se otvore. Muklo tutnjanje kotača poput kolica za kupovinu nabetonu. Onaj prokleti glas reče: “Kreni!” Nebo mi se ruga, mimoilazime, zatim strop bijel poput gipsa. Dvokrilna se klizna vrata otvore.“Sala četiri!” Mrak. ◆◆◆Oči se otvore. Razjapljeno ždrijelo zmije nasrće na mene, smije se,govori: JA DOLAZIM… Guja mi pokušava progutati glavu. Ne,ne zmija, maska za kisik. … I TI TU NIŠTA NE MOŽEŠ.Padam na leđa gas maska mrak. Oči se bistre. Ruke mi gore, stopala gore, vatra posvuda, no jasam usred mećave. Njemačka šuma, rijeka je u blizini. Žena sasamostrelom na grebenu. Osjećam se kao da sam pogođen u prsa.Čujem cvrčanje dok mi srce otkazuje. Pokušavam progovoriti, noumjesto toga zagrakćem i sestra mi govori da mirujem, da će svebiti u redu, sve će biti u redu. Mrak. Neki glas lebdi nada mnom. “Spavajte. Samo vi spavajte.” ◆◆◆Nakon nesreće, napuhnuo sam se poput svježe pečene hrenovke ikoža mi je popucala da napravi mjesta nabreklom mesu. Liječnici

VODORIGA 13su svojim izgladnjelim skalpelima ubrzali proces s nekoliko brzihrezova. Taj se postupak naziva eskarotomija i pruža nateklome tkivuprostor za širenje. To je kao da iz vas izlazi tajno unutarnje biće kojeje napokon dobilo dopuštenje da se kandžama probije kroz površinu.Liječnici su mislili da su me razrezali da počnu moje liječenje, azapravo su samo oslobodili čudovište – stvora natopljenog tkiva,prepunog soka. Dok male opekline rezultiraju mjehurom ispunjenim plazmom,opekline poput mojih uzrokuju gubitak goleme količine tekućine.U prva dvadeset četiri sata koje sam proveo u bolnici liječnici sumi upumpali više od dvadeset litara izotonične tekućine ne bi linadoknadili gubitak tjelesnih tekućina. Kupao sam se u tekućinikoja je tekla iz mojeg oprženog tijela jednakom brzinom kojom su jeunutra pumpali i nalikovao sam na pustinju u iznenadnoj poplavi. Takva prenagla izmjena tekućine uzrokovala je neravnotežu ukemijskom sastavu krvi i moj je imunološki sustav posrtao podnaporom; taj će problem postajati još opasniji u sljedećim tjednimakada primarna smrtna prijetnja postane sepsa. Čak i žrtvu opeklinakoja se naizgled dobro drži dugo nakon nesreće infekcija u trenoka može izbaciti iz igre. Obrambeni sustav tijela jedva funkcioniraupravo kada je najpotrebniji. Poharani vanjski slojevi mojega tijela ocakljeni su krvavim osta-cima pougljenjenog tkiva koje se zove eskar, Hirošima na tijelu.Baš kao što se hrpa slomljenih betonskih blokova nakon detonacijebombe ne može nazvati “zgradama”, tako se ni moj vanjski slojnakon nesreće nije mogao nazvati “kožom”. Sâm sebi sam bio kriznostanje, premazan kremama srebrnog sulfadiazina s ionima srebrapo ostacima tijela. Preko toga položeni su zavoji da počivaju na tojpustoši. Ničega od toga nisam bio svjestan i tek sam poslije saznao odliječnika. U to sam vrijeme ležao u komi, a stroj je otkucavao usporenimetronom mojega srca. Tekućine, i elektroliti, i antibiotici i morfijkolali su kroz niz cjevčica (infuzija, jejunostoma, endotrahealnitubus, nazogastrična sonda, urinarni kateter, doslovno cjevčica zasvaku priliku!). Toplinski mi je štit zadržavao tijelo na temperaturidovoljnoj da preživim, respirator je disao umjesto mene i nakupiosam toliko transfuzija krvi da bi se i Keith Richards posramio.

14 Andrew Davidson Liječnici su uklanjali moju opustošenu vanjštinu debridementom,struganjem pougljenjenoga mesa. Donosili su spremnike tekućegdušika u kojima se nalazila koža nedavno požnjevena s trupala.Plahte kože odmrzavali bi u limenim posudama s vodom, a zatimih uredno slagali na moja leđa i zaklamali na mjesto. Samo tako,kao da postavljaju komade travnjaka na problematična područja izakolibe za ljetovanje, zamatali su me u kožu mrtvaca. Tijelo su mikonstantno čistili, ali sam svejedno odbacivao te plahte mrtvog tkiva;nikad mi nije išla suradnja s drugima. I tako su me stalno iznovaovijali kožom mrtvaca. Ležao sam i nosio druge ljude kao oklop protiv smrti. ◆◆◆Prvih šest godina mojega života. Otac je otišao prije nego što sam se rodio. Očito je bio silnoprivlačan jebivjetar, brz na kurcu, još brži kad treba zbrisati. Majka,koju je ovaj bezimeni zavodnik ostavio, umrla je pri porođaju jer samja dosurfao na bujici njezine krvi. Sestra koja je uhvatila moje skliskonovorođeno tijelo poskliznula se na lokvu krvi dok je pokušavalaizići iz rađaonice, tako su mi barem rekli. Baka me prvi put ugledalakad sam prozujao pokraj nje u naručju sestre koja je izgledala kaocrveno-bijeli Rorschachov test. Porođaj je i za mene pošao po krivu. Nikada mi nisu rekli štose točno dogodilo, no nekako su mi zasjekli tijelo od trbuha doprsa, ostavivši dugi ožiljak – možda zalutalim skalpelom dok su mipokušavali spasiti majku. Jednostavno ne znam. Kako sam rastao,ožiljak je ostajao iste veličine sve dok na kraju nije bio dug nekolikocentimetara, smješten usred lijeve strane prsa gdje bi neki romantikmožda narisao srce. Do šeste sam godine živio s bakom. Bila je očito ogorčena na menejer sam skrivio smrt njezine kćeri. Mislim da nije bila loša osoba,više netko tko nije očekivao da će nadživjeti vlastitu kćer i morati,tako kasno u životu, preuzeti brigu za još jedno novorođenče. Baka me nije tukla; dobro me hranila; brinula se za sva potrebnacijepljenja. Samo joj nisam bio previše drag. Umrla je jednog odrijetkih dana kad smo se zabavljali, dok me ljuljala na ljuljački naigralištu. Poletio sam u zrak i ispružio noge prema suncu. Vratio

VODORIGA 15sam se prema zemlji i očekivao da će me njezine ruke uhvatiti.Umjesto toga zaplovio sam pokraj njezina presavijenog tijela. Kadsam ponovno prolazio uz nju u putanji prema naprijed, bila se srušilana laktove. Zatim se opružila potrbuške u blato igrališta. Otrčao samdo susjedne kuće uzbuniti odrasle, a onda sam sjedio na penjalici svedok vozilo Hitne pomoći nije prekasno došlo. Dok su je bolničaripodizali, bakine korpulentne ruke ljuljale su se poput krila šišmišaiz kojih je iscijeđen život. ◆◆◆Od trenutka kad sam stigao u bolnicu prestao sam biti osoba i postaoaktuarski grafikon. Nakon što su me izvagali, liječnici su izvadilikalkulatore da utipkaju razmjere mojih opeklina i izračunaju miizglede za preživljavanje. Nisu bili dobri. Kako su to izveli? Kao u svakoj poštenoj bajci, postoji čarobnaformula koja se u ovome slučaju zove pravilo devetki. Postotakopeklina određuje se i obilježava na grafikonu koji pomalo nalikujena vudu prikaz ljudskoga tijela, podijeljenog na dijelove koji setemelje na višekratnicima broja devet. Ruke “vrijede” 9 posto ukupnepovršine tijela; glava vrijedi 9 posto; svaka noga, cijela, vrijedi 18posto; torzo, prednji i stražnji dio, vrijedi 36 posto. Odatle naziv“pravilo devetki”. Dakako, u procjenjivanju opeklina treba uzeti u obzir i drugestvari. Primjerice dob. Vrlo stari i vrlo mladi imaju manje izgledada će preživjeti, no mladi koji uspiju preživjeti imaju znatno većusposobnost regeneriranja. To im, dakle, ide u prilog. Što je zgodno.U obzir valja uzeti i vrstu opeklina: opekline od vrelih tekućina;električne opekline od žica pod naponom; ili kemijske opekline, bilokisele bilo lužnate. Ja sam s menija naručio samo toplinske opekline,one nastale izričito plamenom. Možda se pitate što se u vatri zapravo događa sa živim tkivom?Stanice se većim dijelom sastoje od vode koja zakuha i uzrokujeeksploziju staničnih stijenki. To nije dobro. U drugome scenariju,bjelančevine u stanici ispeku se kao jaje na tavi i iz rijetke se tekućinepretvore u nešto gusto i bijelo. Ako dođe do toga, svaka metaboličkaaktivnost stanice prestaje. I premda toplina nije bila dovoljna daodmah ubije stanicu, gubitak sposobnosti prenošenja kisika pobrinut

16 Andrew Davidsonće se da tkivo ubrzo umre. To je razlika između polagane kapitulacijei trenutnog žrtvovanja. ◆◆◆Kada bake više nije bilo, otišao sam živjeti kod Debi i DwayneaMichaela Gracea – tete i tetka koji su bili utjelovljenje propaliteta ikoji su me mrzili otkad sam stigao. Sviđali su im se, međutim, čekovikoje je država slala za moje uzdržavanje. Znatno su im olakšalinabavljanje droge. U razdoblju koje sam proveo s nimalo gracioznim Graceovima,selio sam se iz jednog naselja prikolica u drugo sve dok moji skrb-nici nisu naišli na cjelonoćni tulum koji je prerastao u trogodišnjifestival metamfetamina. Bili su daleko ispred vremena: kristalnimet u ono vrijeme nije bio ni približno popularan kao što je danas.Ako na raspolaganju nije bilo lule u kojoj bi ga pušili, poslužilabi im izdubljena žarulja, a potražnja za žaruljama ponekad je bilatolika da smo živjeli u potpunom mraku. No droge nekako nikadanije ponestalo. Graceovi bi, uz blistavi smiješak poput razbijenihklavijatura, i zadnji cent dali dileru. Jedni naši susjedi davali su vlastitu kćer, nekoliko godina mlađuod mene, u zamjenu za drogu. Ako vas zanima, ulična vrijednostosmogodišnjakinje iznosi 35 dolara, ili je barem tako bilo kad sam jabio klinac. Kad bi majka počela zvjerati očima i povukla se u sebe,djevojčica bi sva u strahu došla plakati u moju sićušnu sobu, iščekujućinadolazeću prodaju. Zadnje što sam čuo, njezina se majka očistila,riješila se ovisnosti i spoznala Boga. Zadnje što sam čuo, djevojčica(sada odrasla) bila je trudna ovisnica o heroinu. Moje djetinjstvo većim dijelom nije bilo ugodno, ali me mojiskrbnici nikada nisu dali na seksualnu dražbu da bi se mogli urokati.Svejedno, čovjek bi trebao moći reći i nešto bolje o vlastitoj mladostiod toga. Taj sam usrani svijet mogao preživjeti jedino zamišljajući boljesvjetove, pa sam čitao sve što bi mi došlo pod ruku. Do ranih tinej-džerskih godina u knjižnici sam počeo provoditi toliko vremena dasu knjižničarke nosile sendviče i za mene. Imam tako lijepa sjećanjana te žene koje bi mi preporučivale knjige, a onda satima sa mnomrazgovarale o onome što sam naučio.

VODORIGA 17 Davno prije nego što sam otkrio želju za drogama koja će mezaokupiti u odrasloj dobi, moja se temeljna narav već pokazalakompulzivnom. Moja prva i najdugotrajnija ovisnost oduvijek je biloproučavanje svakog predmeta koji bi u meni pobudio znatiželju. Iako nikada nisam bio dobar u školi, nije to bilo zato što sam obra-zovanje smatrao manje važnim poslom. Daleko od toga, problem mije uvijek pričinjalo to što me škola ometala u uzbudljivijim stvarima.Nastava je organizirana tako da se uče praktična znanja ali, budući dasam tako brzo shvaćao središnje koncepte, nije mogla zadržati mojezanimanje. Uvijek bi mi pažnju odvukla ezoterika koja bi se našla ufusnoti udžbenika ili u usputnoj opasci učitelja. Na primjer: ako bimoj učitelj geometrije spomenuo nešto o Galileovim predavanjima ofizičkoj strukturi Pakla, meni bi bilo nemoguće preusmjeriti pažnjukada bi nastavio govoriti o stranicama paralelograma. Markirao bihsljedeća tri sata, otišao u knjižnicu i pročitao sve što mogu o Galileu,a kad bih se vratio u školu, dobio bih jedinicu na testu iz matematikezato što u njemu nije bilo pitanja o inkviziciji. Strast za učenjem u smjeru koji bih sam odabrao se zadržala, štobi trebalo biti očito već iz mojeg opisa liječenja opeklina. Ta je tematoliko važna za mene da bi mi bilo nemoguće propustiti naučiti onjoj sve što mogu. Moja istraživanja tu ne staju; na istraživanja osamostanu Engelthal, iz razloga koji će postati očiti, također samutrošio mnogo sati. Premda je istina da sam izvan knjižnice živio bezbožnim životom,u njoj sam uvijek bio posvećen znanju kao svetac svojoj Bibliji. ◆◆◆Opekline se, naučio sam, ocjenjuju i po tome koliko je slojeva kožeoštećeno. Površinske opekline (opekline prvog stupnja) zahvaćajusamo epidermu, gornji sloj. Opekline srednjega sloja (opekline drugogstupnja) zahvaćaju epidermu i drugi sloj, dermis. Duboke opeklinesrednjega sloja vrlo su teške opekline drugoga stupnja. A tu su još iopekline cijele dubine kože (opekline trećeg stupnja) koje zahvaćajusve slojeve kože i uzrokuju trajne ožiljke. Teški slučajevi – kao što je i moj – obično imaju opekline različitihdubina, budući da nitko ne okreće ražanj za ravnomjerno pečenje.Desna mi je ruka, primjerice, potpuno neoštećena. Zahvaćena je

18 Andrew Davidsonjedino površinskim opeklinama i tretirana samo najobičnijim losi-onom za ruke. Opekline srednjeg sloja smještene su mi uglavnom na donjimdijelovima nogu ispod koljena i oko stražnjice. Koža se uvila poputstranica gorućeg rukopisa i trebalo joj je nekoliko mjeseci da zacijeli.Ta koža danas nije savršena, ali kvragu, nije ni tako loša. Još uvijekosjećam guzicu kad sjednem. Duboke opekline su poput odreska koje je tvoj stari zaboravio naroštilju kad se napio. Te opekline uništavaju; to tkivo neće zacijeljeti.Ožiljak je bijel, crn ili crven; to je tvrda, suha rana, zauvijek bez dlakajer su folikuli iskuhani. Za divno čudo, opekline trećega stupnja naneki su način bolje od onih drugoga stupnja;: uopće ne bole jer suživčani završeci skuhani do neosjetljivosti. Opekline na dlanovima, glavi, vratu, prsima, ušima, licu, stopalimai području perineuma zahtijevaju posebnu pažnju. Ta područja imajunajveće vrijednosti prema pravilu devetki; opečeni centimetar na glavituče opečeni centimetar na leđima. Nažalost, upravo su to područjana kojima su koncentrirane moje opekline svih slojeva kože, pa samtu izvukao deblji kraj. U medicinskoj zajednici vode se rasprave oko toga postoje li za-pravo opekline četvrtoga stupnja, no to je samo hrpa zdravih doktorakoji sjede u konferencijskoj dvorani i prepiru se oko semantike. Teopekline četvrtog stupnja, ako prihvatite nomenklaturu, probijajuse ravno do kostiju i tetiva. Imao sam i takve opekline; kao da nijebilo dovoljno što mi je podnica otpilila sve prste s lijevoga stopala, tetakozvane opekline četvrtoga stupnja odnijele su mi tri prsta desnenoge i prst i pol lijeve ruke. I, nažalost, još jedan dio tijela. Sjetit ćete se da sam nekoliko trenutaka prije nesreće prolio burbonpo hlačama, i nisam mogao pogoditi gore vrijeme. Zahvaljujućitome, krilo mi je bilo natopljeno katalizatorom zbog kojega je topodručje gorjelo povećanim intenzitetom. Penis mi je bio poputsvijeće koja strši iz tijela i shodno tome je gorio, ostavivši sprženistijenj na mjestu gdje je nekoć bila batina. Nije ga bilo moguće spasitii odrezan je nedugo nakon mojega dolaska zahvatom koji se nazivapenektomija. Kad sam pitao što su učinili s ostacima moje muškosti, sestra meizvijestila da su zbrinuti kao medicinski otpad. Kao da će mi od toga

VODORIGA 19biti lakše, nastavila je objašnjavati da su mi liječnici ostavili skrotumi testise. Valjda bi bilo previše da su uzeli sve; cijeli paket. ◆◆◆Graceovi su poginuli u eksploziji labosa za pripremu metamfetaminadevet godina nakon što sam došao u njihovu prikolicu. Nije to biloneko iznenađenje; ima li gore ideje od ovisnika koji si kuhaju drogu uzatvorenom prostoru, sa sastojcima koji uključuju petrolej, razrjeđivačza boju i medicinski alkohol? Nisam bio previše potišten. Na dan njihova pogreba otišao samrazgovarati s knjižničarkama o biografiji Galilea Galileja koju samtada čitao – zato što mi učitelj geografije zbilja jest pobudio interesza tog znanstvenika. Dok vam svaki školarac može ispričati kako je Galilea progonilainkvizicija, istina o njegovu životu ipak je malo složenija od toga.On nikada nije kanio biti “loš” katolik i kad mu je naređeno da nepredaje o ideji heliocentričnog svemira, Galileo je to mnogo godinapoštovao. Njegova kći Virginia otišla je u samostan pod krasnimimenom sestra Maria Celeste, dok se njegova kći Livia zaredila podjednako nezemaljskim imenom, kao sestra Arcangela. Ima u tomenešto poetski prikladno jer je – iako je danas njegovo ime postalorazgovorna kratica za religijsko ugnjetavanje znanosti – Galileovživot spajao religiju i znanost. Navodno je Tommaso Caccini, mladidominikanski svećenik, kad je prvi javno osudio Galileovo podupi-ranje kopernikanske teorije, svoju propovijed završio stihom iz Djelaapostolskih: Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Caccini, međutim,nije slutio da je, ako Galileo gleda u nebo, jednako vjerojatno da semoli kao i da bilježi astronomska kretanja. Kad su mu bile dvadeset četiri godine, Galileo se natjecao za mje-sto sveučilišnog profesora održavši dva predavanja o fizici DanteovaPakla. Većina suvremenih mislilaca smatrala bi to divno hirovitim, nou Galileovo je doba proučavanje danteovske kozmografije bilo vrućatema. (Nimalo slučajno, predavanja su se održavala na Sveučilištu uFirenci, pjesnikovu rodnome gradu.) Izlaganja su bila vrlo uspješnai pomogla su Galileu osigurati mjesto profesora matematike naSveučilištu u Pisi.

20 Andrew Davidson Tek je poslije Galileo shvatio da je stav koji je branio na predavanjimanetočan, a njegova tvrdnja da je stožasta struktura Pakla nepromjenji-vog mjerila, odnosno da se može povećati a da ne izgubi na integritetui čvrstoći, netočna. Kad bi pakao stvarno postojao u unutrašnjostiZemlje, zbog golemosti šupljine, strop (Zemljin omotač) bi se urušio,osim ako zidovi pakla nisu znatno deblji negoli je u početku tvrdio.I tako se Galileo posvetio radu o prirodi zakona proporcionalnosti ipotkraj života objavio svoja otkrića u Dvjema novim znanostima, čijisu principi pridonijeli osnutku moderne fizike – znanosti koja danaspostoji između ostalog zato što je Galileo shvatio da je pogriješio usvojoj primjeni prirodnih zakona na nadnaravnu lokaciju. No, ako je Pakao stvarno mjesto, nimalo ne sumnjam da su Debii Dwayne Michael Grace sada ondje. ◆◆◆Bio sam bez svijesti gotovo sedam tjedana, umotan u posmrtni pokrovmrtvoga tkiva. Kad je liječenje počelo, komu je prvo uzrokovaošok, a onda su liječnici odlučili da me u njoj zadrže, imobiliziranogmedicinskim sredstvima. Nisam se morao svjesno nositi s kolapsom krvožilnog sustavaniti sam morao razmišljati o oštećenju bubrega. Bio sam potpunonesvjestan da su mi crijeva zatajila. Nisam imao pojma za čireveod kojih sam povraćao krv niti sam znao koliko su sestre moralejuriti da se pobrinu da se ne ugušim kad bi se to dogodilo. Nisamse morao živcirati zbog infekcija koje su se mogle razbuktati nakonsvake hitne operacije ili presađivanja kože. Nisu me obavijestili dasu mi folikuli dlaka sprženi niti da su mi žlijezde znojnice uništene.Nisam bio budan dok su mi isisavali čađu iz pluća – taj se zahvatinače zove plućna toaleta. Glasnice su mi pretrpjele veliku štetu udisanjem dima i provedenaje traheotomija da bi mi se grkljan mogao početi oporavljati beziritacije koju pritiskanjem uzrokuje tubus. Ništa više nisu mogliučiniti. Desna noga, teško slomljena, još je jedan dio mojega tijelakoji nije dobio mnogo pažnje u ranim stadijima. Liječnici su moralipričekati da mi se stanje stabilizira prije nego što su mogli početis operacijama kojima će mi ponovno složiti smrskanu natkoljenicu

VODORIGA 21i razbijeno koljeno. Održavanje na životu imalo je prednost predčuvanjem lijepog glasa i hoda bez šepanja. Za vrijeme kome, atrofija mišića bila je neizbježna. Za to jezaslužan izostanak kretanja i činjenica da je moje tijelo, budući dasu mi uništeni veliki komadi kože, jelo samo sebe. Konzumiraloje bjelančevine iznutra i trošilo goleme količine energije samo napokušavanje održavanja stalne temperature. Toplinski štit nije biodovoljan pa je tijelo prestalo slati krv u ekstremitete. Tijelo se brineza središte, kvragu s periferijom, a prestao sam i proizvoditi urini postao toksičan. Kako mi se tijelo skupljalo, srce se širilo; ne odljubavi, već od stresa. Prekrili su me crvima; taj se tretman često koristio u prošlosti, alise nedavno u medicinskim krugovima ponovno vratio u modu. Bubesu jele mrtvo tkivo, debljale se mojom truleži i ostavljale živo tkivonetaknuto. Liječnici su mi zašili kapke da mi zaštite oči i još je samofalilo da ih netko pokrije novčićima. Onda bih bio u kompletu. ◆◆◆Imam jednu lijepu uspomenu iz razdoblja koje sam proveo s Grace-ovima; lijepu, a ipak obilježenu posve neobičnim događajem. Aeromiting se održao jednog vrućeg dana usred kolovoza naobližnjem uzletištu. Avioni me nisu uzbuđivali – ali padobranci spadobranima otvorenim prema nebesima i obojeni tragovi dima kojisu ostajali za njim - jesu! Pad s neba na zemlju, hefestovsko poniranjeusporeno jedino treperavim nadizanjem svile, izgledao mi je kaočudo. Padobranci su rukovali svojim čarobnim polugama, kružiliiznad golemih bijelih meta iscrtanih na tlu šablonama i bez iznimkepogađali cilj, samo središte mete. Bilo je to nešto najčudesnije štosam ikada vidio. U jednom se trenutku iza mene pojavila neka Azijka. Osjetiosam je i prije nego što sam je vidio; kao da sam se naježio od samenjezine prisutnosti. Kad sam se okrenuo, ona je bila ondje, stajalaje i lagano se smiješila. Bio sam još mlad, pa nisam imao pojma je libila Kineskinja, Japanka ili Vijetnamka; samo je imala azijsku puti oči i bila je visoka jedva koliko i ja, iako mi je tada bilo tek desetgodina. Na sebi je imala tamni ogrtač od jednostavnog materijala,zbog čega sam pomislio da sigurno pripada nekom religijskom redu.

22 Andrew DavidsonNjezina je odjeća bila potpuno neobična, ali se činilo da to nitko umnoštvu nije primijetio, i bila je potpuno ćelava. Htio sam ponovno usmjeriti pažnju na padobrance, ali nisammogao. Ne dok je ona stajala iza mene. Prošlo je nekoliko časakau kojima sam se trudio ne pogledati je još jedanput, a onda se višenisam mogao zaustaviti. Svi su drugi ljudi usmjerili lica uvis premanebu, no ona je gledala ravno u mene. “Što hoćeš?” Glas mi je bio miran; samo sam htio odgovor. Nijerekla ništa, ali se nastavila smiješiti. “Zar ne možeš govoriti?” upitao sam. Odmahnula je glavom,a onda mi pružila poruku. Oklijevao sam prije nego što sam jeuzeo. Na njoj je pisalo: Zar se nikada nisi zapitao odakle ti zapravoožiljak? Kad sam opet pogledao gore, nje više nije bilo. Vidio sam samogomilu lica usmjerenih u zrak. Pročitao sam poruku još jedanput jer nisam mogao vjerovati dazna za moju manu. Bila mi je na prsima, skrivena ispod košulje,a bio sam siguran da nikada prije nisam vidio tu ženu. No sve i da samnekako nevjerojatno zaboravio prijašnji susret sa sićušnom ćelavomAzijkom, nije bilo šanse da sam joj pokazao ožiljak. Počeo sam krivudati kroz mnoštvo u potrazi za bilo kakvim tragomod nje – haljom koja bi šmugnula kroz masu; njezinim zatiljkom – alinisam našao ništa. Poruku sam spremio u džep i vadio je još nekoliko puta tijekomdana da se uvjerim da je stvarna. Dwayne Michael Grace očito seosjetio neuobičajeno velikodušnim jer mi je kupio šećernu vunu naštandu. Debi me tada zagrlila i bili smo gotovo poput prave obitelji.Nakon mitinga otišli smo na izložbu zapaljenih lampiona koji suplutali na obližnjoj rijeci; bio je to nadasve lijep prizor i nimalo sličnoičemu što sam dotad vidio. Kad smo se kasno navečer vratili kući, poruka je nestala iz mojegdžepa, iako sam iznimno pazio da je ne izgubim. ◆◆◆

VODORIGA 23Dok sam bio u komi, neprestano sam sanjao. Slike su se pretapalejedna u drugu, natjecale se za središnju arenu cirkusa. Sanjao sam farmericu kako zagrijava vodu za kupanje. Sanjao samkrv iz majčine utrobe. Sanjao sam mlitave ruke moje bake na samrtikako me guraju prema jarkoplavom nebu. Sanjao sam budističkehramove uz hladne brze rijeke. Sanjao sam djevojčicu koju je majkaprodavala za metamfetamin. Sanjao sam smrtonosnu peć u kojuse pretvorio moj auto. Sanjao sam vikinški ratni brod. Sanjao samkovačev nakovanj. Sanjao sam kiparove ruke koje mahnito klešukamen. Sanjao sam plamene strijele kako dolijeću s neba, sanjaosam vatrenu kišu. Sanjao sam staklo koje se posvuda rasprskava.Sanjao sam deliričnog anđela zaleđenog u vodi. No najviše od svega sanjao sam vodorige koje čekaju svoje rođe-nje. ◆◆◆Nakon one zgode na uzletištu, glađenje ožiljka s kojim sam rođenprešlo mi je u naviku. Nikada nisam primijetio da to činim, no drugijesu. Dwayneu je to smetalo, pljusnuo bi mi ruku s prsa i rekao dase “prestanem igrati sa sobom”. Potom bi nastavio pušiti drogu, pami je bilo teško njegovo kuđenje shvatiti ozbiljno. Kad su Dwayne i Debi umrli, ostao sam bez jedinih preostalihrođaka – barem s majčine strane; očeva strana bila je tek jedan velikiupitnik. Smjestili su me u dom koji se zvao Kuća druge prilike, što mesamo nagnalo da se zapitam kad mi je to bila pružena prva prilika.Dok sam boravio u Drugoj prilici, stekao sam veći dio obrazovanjao državnom trošku. Prilično sam redovito pohađao nastavu iako mije bila dosadna, i naučio osnove matematike i prirodnih znanosti.Svi oni silni sati koje sam proveo u knjižnici nisu bili uzalud. Davnoprije nego što me itko pokušao išta naučiti, ja sam samoga sebenaučio učiti. Uz pomoć druge djece u Drugoj prilici ubrzo sam otkrio cijeli nizdroga za eksperimentiranje. Iako mi se gadio kristalni met, intrigiralisu me marihuana i hašiš. Štoviše, od malih nogu na uživanje tihsupstancija poticali su me teta i tetak koji su me, nesvjesni da ljudiuopće mogu preživjeti bez pomoći kemije, pokušali zaštititi od nečegtežeg.

24 Andrew Davidson Pronašao sam i treći hobi uz knjižnice i narkotike: čudo gužvanjaplahti. Počelo je s istraživačkim pušenjima s mojim najboljim prijate-ljem Eddijem. To je jedna od onih stvari koje tinejdžeri rade: izazvationog drugog da ga poljubi, a onda ga nazvati pederom kada to i učini.Sljedeće noći ista stvar. Volio sam seks, ali homoseksualnost mi nijebila po volji pa sam ubrzo prešao na mlade štićenice – konkretno, najednu djevojčicu koja se zvala Chastity i bila blaženo nesvjesna štojoj ime znači. Bila je, štoviše, nesvjesna koječega. Kad je Chastityprvi put čula termin “oralni seks” mislila je da to ima nekakve vezes uhom. Auralni seks, valjda. Do sedamnaeste godine počeo sam udovoljavati svojoj seksualnojznatiželji s jednom od savjetnica. Biti štićenik države nosi sa sobom ineke prednosti. Ako je ikada postojala odrasla osoba u problemima,bila je to Sarah: alkoholičarka u srednjim tridesetima s mužem koji jevara i preuranjenom krizom srednjih godina. Pružao sam joj utjehui uzbuđenje, a ona je meni pružala seks. Nije škodilo ni to što sam,dotad tek sladak i bucmasta lica, procvao i postao muževno zgodan.Obrazi su mi dobili dojmljive kutove, kosa mi se ugodno nakovrčala,a tijelo napravilo prijelaz prema gracilnoj muževnosti. S osamnaest godina došlo je vrijeme za moj otpust, i imao samtada dva talenta. Jedan je bio pušenje droge, drugi jebanje savjetnice,i jednu od tih sposobnosti trebao sam pretvoriti u hranu i krov nadglavom. Nije mi se činilo da bi konzumiranje droge moglo biti dobroplaćeno zanimanje, no bilo je lako pronaći poneki poslić pozirajućiza akt za 50 dolara, budući da na svijetu ne manjka sredovječnihmuškaraca koji bi platili dječacima da im stoje goli u dnevnoj sobi.Nisam imao moralnih skrupula u vezi s tim; bio sam prezauzetračunanjem koliko hamburgera mogu kupiti za pedeset dolara.Odande me samo mali skok dijelio do 150 dolara za fotografijeseksualnih aktivnosti, a kad sam ionako već pozirao za fotke, bilo jeprilično logično udvostručiti ili utrostručiti dohodak nastupanjem ufilmovima. Osim toga, tko ne bi htio postati filmska zvijezda? Svakoje snimanje trajalo najviše nekoliko dana; češće samo nekoliko sati.Dobra je to zarada za jednog osamnaestogodišnjaka bez ikakvihvještina, i tako lako, počela je moja karijera u pornografiji.