Za sve je kriv jedan ćuk

JedanRoy nikada ne bi primijetio neobičnog dječaka da nije bilo DaneMathersona jer Roy obično nije gledao kroz prozor školskoga au-tobusa. Radije je čitao stripove i krimiće tijekom jutarnje vožnje uOsnovnu školu Trace. Ali tog je dana, u ponedjeljak (Roy to nikada neće zaboraviti),Dana Matherson zgrabio Royevu glavu straga i zabio mu palce usljepoočnicu kao da stišće nogometnu loptu. Starija su djeca trebalasjediti u stražnjem dijelu autobusa, ali Dana se prišuljao do Royevasjedala i zaskočio ga. Kada se Roy pokušao izmigoljiti, Dana mu jepritisnuo lice o prozor. U tome je trenutku, žmirkajući kroz prljavo staklo, Roy zamijetioneobičnog dječaka koji je trčao pločnikom. Činilo se da se žuriuhvatiti školski autobus koji se zaustavio na uglu kako bi pokupiojoš djece. Dječak je bio plavokos i vitak, kože potamnjele od sunca. Lice muje bilo napeto i ozbiljno. Bio je odjeven u izblijedjeli košarkaški dresMiami Heata i prljave kratke hlače kaki boje i krajnje neobično: nijeimao cipele. Tabani njegovih bosih nogu bili su crni poput ugljenaza roštiljanje. Osnovna škola Trace nije imala osobito stroga pravila odijevanja,ali Roy je bio prilično siguran da se ipak podrazumijevala neka vrstaobuće. Da je dječak imao naprtnjaču, možda bi u njoj nosio tenisice.No, ni traga od cipela ili naprtnjače ili knjiga – uistinu neobično zaškolski dan. Roy je bio siguran da će Dana i druga veća djeca priuštiti dječakurazne vrste zlostavljanja čim uđe u autobus, ali to se nije dogodilo… Jer dječak je nastavio trčati – prošao je ugao, prošao je grupuučenika koji su čekali u redu da bi ušli u autobus; protrčao je i pokrajsamoga autobusa. Roy je poželio viknuti: “Hej, gledajte onog dečka!”

Carl Hiaasenali usta mu nisu baš najbolje funkcionirala. Dana Matherson još gaje držao straga i pritiskao mu lice o prozor. Dok se autobus udaljavao od raskrižja, Roy se ponadao da će, nižeuz cestu, ponovno ugledati dječaka. Ali dječak je sišao s pločnikai sada je trčao preko nečijeg dvorišta – trčao je vrlo brzo, mnogobrže nego što je Roy mogao trčati, a možda čak i brže od Richarda,Royeva najboljeg prijatelja iz Montane. Richard je bio toliko brzda je smio trenirati sa srednjoškolskom atletskom ekipom još dokje bio u sedmom razredu Osnovne škole. Dana Matherson zabijao je nokte u Royevo tjeme, pokušavajućiga natjerati da zacvili, ali Roy jedva da je išta osjećao. Bio je obuzetznatiželjom dok je dječak koji je trčao nastavljao juriti kroz urednazelena dvorišta postajući sve manji i manji pred Royevim očima kakose povećavala udaljenost između njega i školskog autobusa. Roy je ugledao velikog psa šiljastih ušiju, vjerojatno njemačkogovčara, koji je skočio s nečijeg trijema i jurnuo za dečkom. Nevje-rojatno, ali dječak nije promijenio smjer kretanja. Preskočio je psa,probio se kroz živicu, a zatim nestao iz vidokruga. Roy nije mogao vjerovati. “Što je, kravarice? Je li ti dosta?” Bio je to Dana koji je siktao u Royevo desno uho. Kako je bionovi u autobusu, Roy nije ni očekivao da mu netko pomogne. To štoga je nazvao kravaricom bilo je tako glupo da se na to nije vrijediloljutiti. Dana je bio dobro poznata budala, a bio je i barem dvadesetpet kilograma teži od Roya. Borba protiv njega bila bi potpunigubitak energije. “Je li ti dosta? Ne čujemo te, Tex.” Danin je dah smrdio poustajalim cigaretama. Pušenje i premlaćivanje manje djece bila sunjegova dva glavna hobija. “Da, dobro”, odgovorio je nestrpljivo Roy. “Dosta mi je.” Čim se oslobodio, Roy je spustio prozor i nagnuo se kroz njega.Neobični je dječak nestao. Tko li je on bio? Od čega je bježao?

ZA SVE JE KRIV JEDAN ĆUK  Roy se pitao jesu li i ostala djeca u autobusu vidjela isto što i on.Na trenutak se zapitao je li to uistinu vidio i on.Tog istog jutra pozornik David Delinko bio je poslan na gradilištenovog restorana, iz lanca Kuća pravih američkih palačinki MamePaule. Bilo je to prazno gradilište na uglu ulica Istočne Oriole iWoodburyja na istočnoj strani grada. Pozornik Delinko tamo se susreo s čovjekom u tamnoplavom ka-mionetu. Taj se čovjek, ćelave glave poput lopte za plažu, predstaviokao Rudlavi. Pozornik Delinko pomislio je da taj čovjek sigurno imaodličan smisao za humor kada ima takav nadimak, ali bio je u krivu.Rudlavi je bio razdražljiv i nije se smiješio. “Samo kad vidite šta su napravili”, rekao je policajcu. “Tko?” “Zamnom”, rekao je Rudlavi. Pozornik Delinko uhvatio je korak slijedeći ga. “Otpremnik jerekao da želite prijaviti vandalizam.” “Tako je”, promumljao je Rudlavi preko ramena. Policajcu nije bilo jasno što bi se na ovom posjedu moglo uništitijer se u biti radilo o nekoliko hektara razbacanog korova. Rudlavi sezaustavio i pokazao kratki komad drveta na tlu. Vrpca žarkoružičasteplastike bila je vezana s jedne strane drveta. Druga je strana bilanaoštrena i obložena sivim blatom. Rudlavi je rekao: “Izvukli su ih.” “To je geodetski kolčić?” upitao je pozornik Delinko. “Da. Izvukli su ih iz zemlje, sve do zadnjega.” “Vjerojatno se radi samo o djeci.” “A onda su ih posvuda razbacali”, rekao je Rudlavi mašući me-snatom rukom, “i ispunili rupe.” “To je pomalo čudno”, primijetio je policajac. “Kada se to do-godilo?” “Sinoć ili rano jutros”, odgovorio je Rudlavi. “Možda vam tone izgleda tako strašno, ali potrajaće dok opet ne obilježimo ovo

10 Carl Hiaasenmjesto. U međuvremenu nemoremo ništ, ni čistiti, ni stupnjevati,ni ništ. Već smo unajmili bagere i buldožere koji ne mogu ništ negočekati. Znam da to nije neki zločin stoljeća, ali ipak—” “Razumijem”, rekao je policajac Delinko. “Na koji iznos procje-njujete materijalnu štetu?” “Štetu?” “Da. Da mogu upisati u izvješće.” Policajac je podigao geodetskikolčić i pregledao ga. “Pa, ne—” “Je li koji od njih uništen?” pitao je policajac Delinko. “Kolikostoji svaki od njih – dolar ili dva?” Rudlavi je gubio strpljenje. “Nisu slomili nit jedan kolčić”, od-govorio je grubo. “Ni jedan jedini?” policajac se namrštio. Pokušavao je shvatiti štobi trebao napisati u izvješću. Nema vandalizma bez novčane štete,a ako ništa na imanju nije slomljeno ili oštećeno… “Velim vam”, rekao je nervozno Rudlavi, “da nije stvar u tomešta su razbacali geodetske kolce, već u tome što su nam na taj načinpokvarili cijeli raspored gradnje. To će nas puno koštati.” Pozornik Delinko je skinuo kapu i počešao se po glavi. “Dajteda razmislim o ovome”, rekao je. Hodajući prema patrolnom vozilu, policajac se spotaknuo i pao.Rudlavi ga je zgrabio pod ruku i podigao na noge. Obojici muškaracabilo je pomalo neugodno. “Glupi ćukovi”, rekao je Rudlavi. Policajac je očistio blato i tragove trave s uniforme. “Jeste li reklićukovi?” Rudlavi je rukom pokazao rupu u tlu. Bila je velika poput jedneod poznatih palačinki od jogurta Mame Paule. Na ulazu je bio vidljivbrežuljak rastresenog bijelog pijeska. “Na to ste se spotakli”, obavijestio je Rudlavi pozornika Delinka. “Tu dolje živi ćuk?” Policajac se sagnuo i proučavao rupu. “Kolikosu veliki?”

ZA SVE JE KRIV JEDAN ĆUK 11 “Ko limenka piva.” “Stvarno?” pitao je policajac Delinko. “Ali, službeno govoreći, ja nikada nisam vidio nit jednog.” Kada su se vratili do službenog automobila, policajac je izvadiopodlogu za pisanje i počeo pisati izvješće. Pokazalo se da je pravoime Rudlavog Leroy Branitt i da je bio “inženjer-nadglednik” ovoggrađevinskog pothvata. Namrštio se kad je policajac umjesto togajednostavno napisao ‘predradnik’. Pozornik Delinko objasnio je Rudlavom zašto ne može njegovuprijavu svrstati pod vandalizam. “Moj bi je poručnik odbacio jerformalno ništa nije uništeno. Neka su djeca došla na parcelu i izzemlje povadila gomilu kolčića.” “Kak znate da su to bila djeca?” promrmljao je Rudlavi. “Pa tko bi drugi bio?” “A šta kažete na to da su ispunili rupe i pobacali kolce kako bise opet morao premjeriti cijeli teren. Šta s tim?” To je zbunilo i policajca. Djeca se obično nisu zamarala takvimdetaljima kada su spremala nepodopštinu. “Sumnjate li na nekog određenog?” Rudlavi je priznao da ne sumnja ni na koga. “No dobro, šta i dasu bila djeca. Šta to onda nije zločin?” “Naravno da jest zločin”, odgovorio je policajac Delinko. “Samokažem da tehnički to nije vandalizam. Radi se o neovlaštenomkretanju po tuđem posijedu i nepodopštini sa zlom namjerom.” “I to će biti dosta”, rekao je Rudlavi sliježući ramenima. “Dajtemi kopiju zapisnika za osiguravajuće društvo. Barem ćemo pokritiizgubljeno vrijeme i troškove.” Pozornik Delinko dao je Rudlavom posjetnicu s adresom admi-nistrativnog ureda policijske postaje te ime službenika zaduženog zaizradu izvješća o incidentima. Rudlavi je gurnuo posjetnicu u džepna prsima svoje nadgledničke košulje. Policajac je na nos stavio sunčane naočale i sjeo u svoje patrol-no vozilo zagrijano poput cigle u pećnici. Brzo je upalio motor inabrijao klimu do kraja. Dok je vezao sigurnosni pojas, rekao je:

12 Carl Hiaasen“Gospodine Branitt, ima još nešto što sam vas želio pitati. Samosam znatiželjan.” “Pa pitajte”, rekao je Rudlavi, Brišući čelo žutom maramom. “Radi se o onim ćukovima.” “Dobro.” “Što će biti s njima?” upitao je policajac Delinko. “Mislim, kadpočnete kopati.” Predradnik Rudlavi se zahihotao. Pomislio je da se policajac šali. “S kojim ćukovima?” rekao je.Cijeloga dana Roy nije mogao prestati misliti na neobičnog dječaka--trkača. Između satova gledao je lica u hodnicima nadajući se da jedječak možda kasnije stigao u školu. Možda se žurio kući, mislio jeRoy, kako bi se preodjenuo i obuo cipele. Ali Roy nije vidio nikoga tko bi nalikovao na dječaka koji jepreskočio velikog psa sa šiljatim ušima. Možda još trči, razmišljao jeRoy dok je ručao. Florida je bila kao stvorena za trčanje; Roy nikadaprije nije vidio tako ravan kraj. U Montani je bilo strmih sjenovitihplanina koje su se uzdizale desetke stotina metara u oblake. Ovdjesu jedini brežuljci bile umjetne tvorevine nadvožnjaka na autocesti– glatke, blage padine betona. Tada se Roy prisjetio vrućine i vlage koja katkad kao da je isisavalai samu srž iz njegovih pluća. Dugo trčanje na floridskoj žegi bilo bipravo mučenje, pomislio je. Taj bi dječak stvarno morao biti žilavekonstitucije da mu tako nešto pređe u naviku. Dječak po imenu Garrett sjeo je preko puta Roya koji mu jekimnuo glavom umjesto pozdrava, a zatim su se obojica vratilasvojim raskuhanim makaronima na poslužavnicima. Kad god je bio ublagovaonici, Roy je sjedio sam na kraju stola jer je bio novi u školi.Bio je već profesionalac u toj disciplini; Osnovna škola Trace bilaje šesta škola koju je pohađao otkada je krenuo u školu. CoconutCove je bio deseti grad u kojem je njegova obitelj živjela otkako jeRoy pamtio.

ZA SVE JE KRIV JEDAN ĆUK 13 Royev je otac radio za vladu. Mama mu je rekla da se sele takočesto upravo zbog toga što je Royev otac tako dobar u svojem poslu(što god to bilo) i zato što je često bivao promaknut. Očito je na tajnačin vlada nagrađivala dobar rad, seleći ljude s mjesta na mjesto. “Hej”, rekao je Garrett. “Imaš li skateboard?” “Ne, ali imam snowboard.” Garrett je huknuo. “Zašto?” “Tamo gdje sam živio prije često je sniježilo”, odgovorio je Roy. “Trebao bi naučiti voziti skateboard. Čovječe, to je zakon!” “Ma, znam ja voziti skateboard. Samo ga nemam.” “Onda bi ga trebao nabaviti”, rekao je Garrett. “Ja i moji prijateljivozimo se po velikim trgovačkim centrima. Mogao bi i ti s nama.” “To bi bilo super.” Roy se potrudi zvučati oduševljeno. Nisu muse sviđali trgovački centri, ali bilo mu je drago što se Garrett trudiosprijateljiti se s njim. Garrett se jedva provlačio s dvojkama, ali je bio popularan uškoli jer se zafrkavao na satovima i ispuštao zvukove kao da prdikad god bi ga profesor prozvao. Garrett je bio car lažnih prdaca uOsnovnoj školi Trace. Njegov najpoznatiji trik bio je prđenje prvogretka Zakletve Odanosti na satu razrednog odjela. Bilo je ironično što je Garrettova majka bila pedagoginja u Osnov-noj školi Trace. Ray je bio uvjeren da je svoje pedagoške vještinepotpuno iscrpljivala svakoga dana u školi, pa se kod kuće nije stiglabaviti Garrettom. “Da, vozimo se sve dok nas čuvari ne otjeraju,” objašnjavao jeGarrett, “a potom se vozimo po parkiralištu dok nas i od tamo neotjeraju. Super je.” “Odlično”, rekao je Roy, iako mu se vožnja po trgovačkom centručinila dosadnim načinom za provođenje subotnjeg jutra. Veselio sesvojoj prvoj vožnji onim posebnim plitkim čamcem, s ogromnimpropelerom straga, kroz floridske močvare. Tata mu je obećao daće ga povesti tijekom jednog od nadolazećih vikenda. “Ima li ovdje još koja škola?” Roy je upitao Garretta.

14 Carl Hiaasen “Zašto? Već ti je ove dosta?” Garrett se nasmijao i pustio žlicuda upadne u gomilu gnjecave pite od jabuka. “Ma, ne. Pitam zbog toga što sam danas na jednoj od postajaautobusa vidio nekog čudnog klinca. Nije ušao u autobus i nijeovdje u školi”, rekao je Roy, “pa sam mislio da vjerojatno ne ide uTrace.” “Ja ne poznajem nikoga tko ne ide u Trace”, odgovorio je Garrett.“Postoji katolička škola gore u Fort Myersu, ali to je jako daleko.Je li bio u uniformi, taj klinac? Jer časne sve tjeraju da nose uni-forme.” “Ne, sigurno nije bio u uniformi.” “Siguran si da je u Osnovnoj školi? Možda pohađa Graham”,rekao je Garrett. Graham je bila javna srednja škola najbliža CoconutCoveu. Roy je odgovorio: “Nije mi se činio dovoljno visok za srednjuškolu.” “Možda je patuljak”, nacerio se Garrett i jednim od svojih obrazaispustio zvuk prdca. “Ne bih rekao”, rekao je Roy. “Pa i sâm si primijetio da je čudan.” “Nije imao cipele na nogama”, objasnio je Roy, “i trčao je kao lud.” “Možda ga je netko ganjao. Je li djelovao preplašeno?” “Ne baš.” Garrett je kimnuo. “Srednjoškolac. Kladim se u pet dolara.” Za Roya to još uvijek nije imalo smisla. Nastava u srednjoj školiGraham počinjala je pedeset pet minuta ranije od nastave u Traceu;srednjoškolaca već odavno nije bilo na ulicama kada su autobusiOsnovne škole završavali svoje vožnje. “Onda je markirao. Djeca to stalno rade”, rekao je Garrett. “Želišli pojesti svoj desert?” Roy je odgurnuo svoj poslužavnik na drugu stranu stola. “Jesi liti ikada markirao?” “Ovaj, jesam”, sarkastično je odgovorio Garrett. “Mnogo puta.”

ZA SVE JE KRIV JEDAN ĆUK 15 “Jesi li ikada markirao sam?” Garrett je razmišljao jedan trenutak. “Ne. Uvijek markiram sprijateljima.” “Vidiš? O tome ti govorim.” “Pa možda je klinac jednostavno šašav. Koga briga?” “Ili je odmetnik”, rekao je Roy. Garrett je djelovao sumnjičavo. “Odmetnik? Misliš kao JesseJames?” “Ne, ne baš tako”, odgovorio je Roy, iako je u dječakovim očimabilo nešto divlje. Garrett se ponovno nasmijao. “Odmetnik – stvarno svašta, Eber-hardt. Ti imaš opako ludu maštu.” “Da”, složio se Roy, no već je smišljao plan. Odlučio je pronaćidečka-trkača.