Pravo na pobunu

S. Horvat na I. ©tiksPravopobunu ugvroađdaunasknoatgoomtipjuora

2 pravo na pobunu

ovo je početak! 3 Srećko Horvat i Igor Štiks Pravo na pobunuUvod u anatomiju građanskog otpora Fraktura

4 pravo na pobunuCopyright © Srećko Horvat, Igor Štiks i Fraktura 2010.All rights are represented by Fraktura, Croatia.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproduciratiu bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.ISBN 978-953-266-148-4CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišneknjižnice u Zagrebu pod brojem 736507

ovo je početak! 5SadržajOvo je početak! 7Pirova pobjeda – kriza neoliberalizma i njegove sablasti 17 Carevo novo ruho: dvadeset godina nakon pada Zida 17 Novi zidovi, nove iluzije 20 Komemoracija kao injekcija 25 Kapital kao jedino rješenje? 29Sva vlast plenumima! 33 O čemu govorimo kada govorimo o demokraciji? 33 Izdaja demokracije 37 Direktna demokracija kao udar odozdo 43 Direktna demokracija kao strategija otpora 48 Jedan svijet – jedna borba! 52 Budućnost demokracije: ili direktna, ili je neće biti! 60Pitanje nastave kao političko pitanje 63 Još jedan pokušaj depolitizacije 63 There is no such thing as a free lunch, baby! 66 Nazad u klupe, djeco! 69 Naučene lekcije 72“Nemamo što izgubiti osim školarina!” 77 Stvaranje akademskih elita 77 Kuda idu novi “izvrsnici”? 79 Neoliberalnim mjerama protiv krize neoliberalizma 84 Kada sveučilišta postanu korporacije 86

6 pravo na pobunuBespuća neoliberalnog uma: profesori protiv studenata 91 Svijet kao utakmica 91 Hetitski rječnik i hongkonški zen-liberalizam 94 Homeopatska terapija: neoliberalizam je propao, živio neoliberalizam! 97Ova revolucija nema lice! 105 Ova revolucija ne smije imati lice 105 Ovo nije party! 111 Bivši studentski vođe o studentima bez vođe 113Politika straha: pobunjenici kao teroristi 121 Kako imenovati neprijatelje Režima? 121 “S teroristima se ne pregovara!” 125 Bauk jugoslavenstva: nečista krv i roditeljski grijesi 129 “Šok-terapija”: od raspada Jugoslavije do raspada obrazovnog sustava 131Strategije razbijanja pobune 135 Pobunjenici i razbijači 135 Grom iz vedra neba! 138 Kontranapad 142 Pregovarati, “prihvatiti”, marginalizirati, iscrpiti... 145 Neočekivani saveznici Režima 148 Nastavak pobune drugim sredstvima, nastavak razbijanja drugim sredstvima 152 Nova blokada: intenziviranje strategija razbijanja 155Novi generacijski rat 161 Mladi kao prijetnja 161 Priča o dvije mladosti: predgrađa u plamenu 163 “Neuhvatljivi, neupravljivi, nepredstavljivi”: Jug u plamenu 167 Odrasli protiv mladih u Hrvatskoj 169Ovo nije kraj! 175

ovo je početak! 7Ovo je početak!U Kantovu tekstu o “Sporu fakulteta” nalazimo jednu pouč-nu misao koja možda najbolje sažima porijeklo, a ujedno ipoantu ove knjige. Ono što Francusku revoluciju iz 1789. činipravim Događajem u cjelokupnoj ljudskoj povijesti, mogushvatiti samo oni koji “sami nisu bili upleteni u nju”, već suje pratili uz “simpatiju koja graniči gotovo s entuzijazmom”.Prednost promatrača, prema Kantu, sastoji se u tome što sveakcije vidi kao cjelinu, dok sami akteri vide samo dijelove.Naravno, mi si ovdje ne utvaramo da studenti na terenu,profesori u svojim kabinetima ili pak ministri u svojim fote-ljama ne znaju bolje od nas što se dogodilo na proljeće 2009.,kada je više od dvadeset fakulteta diljem Hrvatske bilo blo-kirano, da bi se već na jesen “izvanredno stanje” ponovilo.No ovo nije samo knjiga o studentskom pokretu u Hrvatskojveć ujedno i pokušaj njegove kontekstualizacije unutar šire-ga građanskog otpora, upravo iz pera onih koji u njemu i jesui nisu sudjelovali, ponekad zauzimajući poziciju aktivnihsudionika, ali često ostajući po strani, osluškujući i bilježećirazvoj događaja sa simpatijom i entuzijazmom. Tijekom pisanja ove knjige događaji su nas neprestanopretjecali. Ona je na početku bila zamišljena kao pregled i

8 pravo na pobunuanaliza studentskog bunta, njegova nastanka, razvitka i re-akcija koje je izazvao. Na kraju smo uvidjeli da je nemogućegovoriti o njemu ako ga ne smjestimo u širi kontekst poli-tičko-ekonomskih promjena, kao i pobuna koje su uslijedi-le tijekom 2009. i početkom 2010. godine (od radničkihštrajkova i seljačkih prosvjeda pa sve do akcije obrane Varšav-ske ulice pod geslom “Pravo na grad”). Te građanske pobunepravi su zamah dobile upravo u godini od prve, proljetneblokade, nakon što je financijska kriza otkrila sva ranjivamjesta ionako već dobrano ranjenog posttranzicijskog druš-tva u Hrvatskoj. Uzimajući u obzir i te događaje te smatra-jući da pobuna na sveučilištima nije bila samo studentska iliomladinska već i istinski građanski revolt, ova knjiga nužnoje postala knjiga o širem “građanskom otporu” s posebnimosvrtom na “studentsku borbu”. Kada kažemo “građanskiotpor”, pod time mislimo na koncept aktivnoga građanstvakoji podrazumijeva svijest o tome da, s jedne strane, politič-ka arena i mogućnost odlučivanja moraju biti res publica,javna stvar ili stvar sviju, a ne samo nekih te, s druge, da jenužno braniti princip jednakosti svih građana kada je ugro-žen. Aktivno građanstvo upravo dolazi do izražaja, ono se naneki način svaki put iznova rađa, kada izlazi iz pasivnostikolektivnom političkom i društvenom akcijom usmjerenomna borbu za opće dobro, jednakost i solidarnost. Potrebno je napomenuti da ova knjiga nije teorijski radniti je detaljna “anatomija” samog studentskog pokreta injegove borbe za besplatno obrazovanje. Studenti su samiveć dobro dokumentirali svoje akcije te već nebrojeno putaobjasnili razloge svog bunta. Kao što napominjemo u pod-naslovu, radi se o “uvodu u anatomiju građanskog otpora”

ovo je početak! 9na primjeru građanskih pobuna, uključujući i studentsku,koje su potresle Hrvatsku 2009. i 2010. Ovdje se ne radi očvrsto strukturiranom tekstu. Predloženi raspored poglavljasamo je jedan od mogućih načina čitanja ove knjige jer sepoglavlja mogu čitati zasebno ili čitatelj, po vlastitom naho-đenju, može organizirati čitanje prateći teme potpoglavlja.Cilj nam je da otvorimo debatu o ključnim političkim, druš-tvenim i ekonomskim pitanjima koja su jasno artikuliralinabrojeni događaji i koja zahtijevaju hitan odgovor. Pritomnam, dakako, namjera nije bila da budemo “neutralni” nitida utječemo na same društvene pokrete, već da, na čak br-zopotezan način, iznesemo vlastite stavove o tim pitanjimanadajući se plodonosnoj diskusiji kako s onima koji se za-sigurno neće složiti s našim zaključcima tako i s onima skojima dijelimo mnoga politička uvjerenja i bolju stranu ba-rikade. Slijedeći onu staru parolu “Tko ne želi govoriti o kapita-lizmu, neka šuti i o fašizmu”, ubrzo smo otkrili da ne može-mo govoriti o studentskom pokretu ako želimo šutjeti osvim tim drugim fenomenima. I obratno, naša je teza da ćeu godinama koje slijede biti nemoguće govoriti o političkim,društvenim i ekonomskim pojavnostima posttranzicijskogakapitalizma u Hrvatskoj, a da se ne uzme u obzir studentskapobuna iz 2009. kao prijelomna točka i kao, vjerujemo, toč-ka nakon koje nema povratka na staro. Naime upravo nakontog društvenog pokreta, danas u Hrvatskoj napokon više nijedeplasirano govoriti o neoliberalizmu. Premda i dalje postojiopasnost da će vas pri spominjanju tih označitelja prozvatiljevičarom ili nedajbože marksistom, “neoliberalne refor-me” danas čak i onima koji su se prije samo par godina zakli-

10 pravo na pobununjali u “slobodno tržište” izgledaju daleko manje idilično.Naravno, govoriti o (nekim) prednostima socijalizma (uzpunu svijest o promašajima državnog socijalizma) i daljeizaziva opasnost raznolikih optužbi (od onih za antihrvat-stvo do onih za jugonostalgiju, što u općim shvaćanjima idejedno s drugim), ali sada je konačno postalo jasno da je dva-deset godina nakon raspada Jugoslavije dovoljno dugo raz-doblje da se iznova progovori o svim negativnim stranamatranzicijske epohe i onoga što je nama “naša borba” iz deve-desetih uistinu dala, a što nam je oduzela. Sada, pa čak i oni-ma koji su se zaklinjali u lik Franje Tuđmana i novu hrvatskudržavotvornost, postaje jasno da nakon “divljeg” kapitalizmadevedesetih ne dolazi nekakav “kapitalizam s ljudskim li-cem” te da nema dobre pretvorbe i privatizacije jer su sveispale jednako loše, dakako za većinu građana. Umjesto bes-platnog obrazovanja, javnog zdravstva i socijalne države,koja je za najveći postotak stanovništva osiguravala koliko--toliko dostojanstven život i mogućnost osobnog razvoja,sada imamo sustav u kojem samo najmanji postotak sta-novništva ima natprosječan životni standard, dok se ostalavećina “stoke sitnog zuba” bori za radna mjesta i grca u kre-ditima koje će morati otplaćivati i njihova djeca, sanjajući omirovinama, koje će ionako biti premale da bi slijedile rastcijena i životnog standarda. Studentska pobuna iz 2009. u tom se kontekstu može,čak i badiouvski govoreći, tumačiti kao Događaj. To je tajDogađaj s velikim D koji je poslužio kao neka vrsta “kon-kretne univerzalnosti”, koja je na jednom naizgled sasvimspecifičnom slučaju (pitanju besplatnog obrazovanja) uspje-la razotkriti istinski sadržaj i smjer širih društvenih trans-

ovo je početak! 11formacija i tendencija. Drugim riječima, studentski pokretposlužio je kao detektor općeg stanja društva i kao kataliza-tor nagomilanog nezadovoljstva. Kada ga nazivamo Doga-đajem, pod time mislimo upravo na pojavu tog kolektivnogsubjekta koji je poput meteora unio promjenu u ustajalu izagušujuću atmosferu hrvatske neoliberalne zbilje, u kojojse do tog Događaja pitanje daljnjeg razvoja društva uglavnomprešućivalo ili, kada bi do artikulacije i mobilizacije i došlo,nerijetko svodilo na partikularne probleme koji bi ubrzoostali zaboravljeni čim bi bili “riješeni”. Studentski pokretpredstavlja Događaj i zbog rehabilitacije jedne potpuno za-boravljene prakse: dugo se na ovim prostorima, ako ikada ijest, izuzmemo li samoupravljanje, koje i samo predstavljajednu specifičnu praksu, nije rodio takav oblik direktne de-mokracije kao 2009. na sveučilištima diljem Hrvatske. Onje svoj vrhunac doživio aktivnim radom plenuma na Filo-zofskom fakultetu u Zagrebu, u legendarnoj Sedmici. Zasje-dajući na plenumima, pozivajući sve zainteresirane građane,a ne samo studentsko tijelo, studenti su ne samo deklarativ-no nego i činom dali ozbiljnu kritiku predstavničke demo-kracije te su u svoju borbu za besplatnim obrazovanjem zasve već na samom početku pozvali sve zainteresirane subjek-te, sve građane. Sada, godinu dana poslije, kada su upravo studenti iz togpokreta oni koji među prvima pružaju podršku pobunjenimseljacima i radnicima diljem Republike, i koji su svoja isku-stva saželi u “Blokadnoj kuharici”, koja kruži zemljom, re-gijom i inozemstvom, pokazuje se da pitanje besplatnogobrazovanja i nije ništa drugo nego “konkretna univerzal-nost”, pitanje koje se samo naizgled tiče isključivo student-

12 pravo na pobunuskog tijela, a zapravo se tiče svih građana i budućnosti sviju.Kao što nas se svih tiču seljački ili radnički problemi, kao štose svih tiče privatizacija zdravstva, prirodnih resursa ili jav-nih prostora. Upravo su studenti prvi uspjeli “senzibilizira-ti javnost”, i to po pitanju nečega što je zbog vladajućegakonsenzusa dosad bilo gotovo nezamislivo: debatu o neoli-beralizmu postaviti kao jedno od ključnih političkih pitanjaovog dijela jugoistočne Europe. Pritom su, dakako, svimadali lekciju iz solidarnosti, te zaboravljene riječi, ideje i prak-se međuljudskog ophođenja i pomoći, bez koje nemamonijedan razlog radovati se budućnosti. Naime zbog iskustvapada “realnog socijalizma”, čije su posljedice upravo na ovompodručju odnijele i mnoge ljudske žrtve, donedavno je sva-ko kritiziranje razdoblja tranzicije i pretvorbe koje bi ušlo urealne ekonomske i političke razloge bilo ravno javnom sa-moubojstvu, a svako pozivanje na socijalnu osjetljivost isolidarnost a priori značilo glorificiranje prošlog režima uzrizik nacionalne izdaje. Studentska pobuna signalizirala jetakođer da se možda nalazimo i na rubu promjene mentali-teta koji je dominirao političkom i društvenom zbiljom po-sljednja dva desetljeća. No, kao što znamo, nijedan proces destabilizacije postoje-ćeg stanja ne prolazi bez reakcija, nijedna pobuna bez kontra-napada onih čije privilegije pobuna dovodi u pitanje. Upravoje tu ono što nazivamo Režimom pokazalo svoje pravo lice.Pod Režimom ne mislimo samo na vlast ili državni aparat.Režim je oligarhijski konglomerat koji se stvara u određe-nom povijesnom trenutku i čija je svrha osigurati dugotrajnuvladavinu onih koji su dio oligarhije i kojima ta vladavinadonosi političke, socijalne i materijalne privilegije. Cilj sva-

ovo je početak! 13kog Režima jest neometana reprodukcija postojećih odnosamoći. Dakle Režim je u tom smislu i država i mediji i dijelovitzv. civilnog društva, mnoge nevladine udruge, edukativneinstitucije, represivni aparat koji uključuje policiju, vojskui “duboku državu” koju čine tajne ili netransparentne služ-be, instituti znanstvenog i kvaziznanstvenog karaktera,religijske institucije, gospodarski subjekti, koncerni, orga-nizirani kriminal te različite interesne skupine koje profiti-raju od postojećeg stanja stvari. Ukratko, Režim su svi onikoji se aktivno bore da sačuvaju postojeći poredak. No, kaošto znamo, nema obrane privilegija manjine bez hegemonij-ske ideološke kontrole nad većinom građana. Nema efektiv-ne vladavine bez pristanka onih kojima se vlada te je takojako mnogo onih koji objektivno ne profitiraju od Režima,koji su zapravo njegovi gubitnici, ali Režim vide kao pri-rodan, kao jedino mogući i nužan te ga, paradoksalno, čestosami brane ili, ako čak shvaćaju svoju poziciju, ne vide mo-gućnost promjene. Osiguravanje ideološke hegemonijeostavljeno je obrazovnim institucijama, školama i sveučili-štima, medijima te vjerskim zajednicama. Svi oni građanemoraju uvjeriti da je ovo najbolje što se može dobiti, najbo-lji od svih mogućih svjetova, te da rješenje objektivnih pat-nji nije u političkoj pobuni. U posttranzicijskim zemljamapoput Hrvatske u širenju hegemonijske vlasti posebno važ-na uloga ostavljena je medijskom aparatu (televizijama ivodećim novinskim koncernima), obrazovnom sustavu, po-gotovo na osnovnoj i srednjoškolskoj razini, te crkvi, kojaprodire u sekularne institucije. I dok Althusser, imajući uvidu francuski sekularizam, naglašava da je školski aparatdržavni ideološki aparat broj 1 koji je zamijenio stari ideo-

14 pravo na pobunuloški aparat države i crkve te da je par crkva-obitelj zami-jenjen parom škola-obitelj, u društvu poput hrvatskog igeneralno u Istočnoj Europi vidimo veliki povratak crkvekao jedne od bitnih poluga Režima. U tom smislu ne može-mo više govoriti o parovima, već o ideološkom konglome-ratu koji čine škola, crkva, mediji i obitelj. Studentski revolt 2009. poljuljao je ideološki konsenzuskoji je opravdavao postojanje oligarhije te duboke socijalnenejednakosti. Pokazao je da Režim radi samo za neke izra-bljujući sve ostale te da je promjena moguća. Činjenica danakon studentskih blokada počinje čitav niz građanskih,radničkih i seljačkih akcija otpora pokazuje da je sve manjeljudi uvjereno da stvari moraju ostati takve kakve jesu. Zatone čudi da je Režim od samog početka pokušao ušutkati stu-dente. Zatim se s njima pokušalo pregovarati. A kad ni to nijeuspjelo, onda ih se pod svaku cijenu nastojalo diskreditirati.Ova knjiga donosi i pregled strategija razbijanja pokreta, bileone namjerno smišljene ili, u slučaju nekih pojedinaca, tekodraz vlastite, privatne ideologije ili pak potpunog nerazu-mijevanja recentnih zbivanja. Upravo sva silina s kojom sustudenti napadani, a tu nisu izostajale ni usporedbe s “komu-nistima”, “gerilcima”, “banditima” i “lijevim teroristima”,potvrđuje da su dirnuli u osinje gnijezdo, tj. da su upozorilina duboku socijalnu krizu. Studenti su rekavši “Ovo nećeproći!” bili ispred svog vremena i najavili društvenu mobi-lizaciju koja će zahvatiti kako radnike i seljake tako i građa-ne zabrinute zbog devastacije vlastitih gradova. U jednom razgovoru za časopis Zarez 57-godišnji poljo-privredni proizvođač iz okolice Osijeka Drago Lovrić, koji jeujedno bio i jedan od koordinatora seljačkih blokada promet-

ovo je početak! 15nica 2010., reći će nešto ključno: “Mi seljaci, radnici, studen-ti…” I upravo ta sažeta formula najbolje objašnjava zašto bise 2009. godina u nekoj daljoj, ili čak bližoj budućnosti mo-gla tumačiti kao prekretnica ili Događaj. Do te godine biloje potpuno nezamislivo da se udruže studenti, seljaci i rad-nici te da se uopće razviju ideja i svijest o ujedinjenom gra-đanskom otporu. Nakon što su upravo studenti učinili prvikorak i 2009. kao prvi kolektivni subjekt podržali seljačkublokadu prometnice u glavnom gradu Hrvatske, nakon štosu upravo studenti među prvima pružali potporu radnicimau štrajku i iskazivali solidarnost sa svim potlačenim grupa-ma, ideja o mogućem udruživanju i stvaranju pritiska odozdoputem “građanske neposlušnosti” i direktne demokracije,više očito nije samo ideja – ona je učinkovita praksa. Ovo jepočetak. proljeće, 2010.

16 pravo na pobunu

pirova pobjeda 17Pirova pobjeda – kriza neoliberalizmai njegove sablastiCarevo novo ruho: dvadeset godina nakon pada ZidaČesto se zna dogoditi da čak i zainteresirani pojedinci su-očeni s pitanjem o besplatnom obrazovanju odmahnu ru-kom: “Ma pustite, to su ionako samo studentska pitanja.”Slično tome, kada radnici gube posao, oni koji se ne vide kaoradnici, niti žele da ih se tako naziva, već se nazivaju “pro-dukt-menadžeri”, “programeri”, “inženjeri”, “copy-writeri”,“urednici”, “koordinatori”... smatraju to samo “radničkimproblemom”. To je način na koji se politički fragmentira ra-dno sposobna populacija, kojoj često nedostaje svijest da sui oni izvan samih tvornica isti ti izrabljivani radnici koji ćesutra izgubiti posao i koji će se morati suočiti sa stavom vla-stite sredine da je to samo “njihov problem”. Jedan od načinana koji Režim sve bitne i dalekosežne probleme uspijevapomesti pod tepih upravo je to svođenje svakog konkretnogproblema na “specifičan” slučaj koji se tiče ograničenog brojaljudi ili konkretne društvene grupe – epizode koje nisu odinteresa za čitavo društvo, probleme koji se, na žalost, po-javljuju u provjereno dobrom sistemu i čije rješavanje treba

18 pravo na pobunuprepustiti “stručnjacima”. Pa ipak, ako u vidu imamo Hege-lovu pouku o “konkretnoj univerzalnosti”, onda se upravoobrazovanje, a time i studentski pokreti koji se diljem svijetaprotive daljnjoj komercijalizaciji trebaju shvatiti kao kon-kretan problem koji samo zrcali univerzalni proces. Drugimriječima, u kontekstu sadašnjeg povijesnog trenutka pitanjeobrazovanja jedan je od fenomena koji – uz ostale naizgledpartikularne i specifične transformacije na polju zdravstva,urbanizma, prirodnih resursa itd. – predstavlja žarišno mje-sto unutar vladajuće neoliberalne paradigme. Kao što to obično biva, u doba obljetnica najbolje se možeiščitati ne istina prošlog događaja, već upravo sadašnjeg tre-nutka. Iako bi nam odmak i retrospekcija trebali omogućiti“objektivni” pogled s distance, upravo to navodno zauzi-manje “objektivne pozicije” spram prošlog događaja čestomogućnost historijske procjene pretvara u plodno tlo zanovu ideologizaciju. Uz dvadesetu obljetnicu pada Berlin-skog zida, umjesto da se propita stvarna bilanca “vrlog novogsvijeta”, većina se komentara na kraju pretvorila u novuapoteozu tobože neupitnog i nezaustavljivog neoliberalnogprocesa. Premda je ideja da će neoliberalna demokracija do-nijeti “raj na zemlji” naišla na niz kritika i empirijskih opo-vrgnuća, ona se danas ponaša poput “živog mrtvaca”: i dalježivi, premda je na neki način već mrtva. I dok se s jednestrane – upravo putem obljetnice pada Zida – jedna zastar-jela ideja poput one o trijumfu neoliberalizma nastoji pre-zentirati u novom ruhu, neke stare ideje, koje su potrebnijeviše nego ikad upravo zbog konkretnih posljedica neolibera-lizma, nastoje se prezentirati kao relikti barbarske prošlosti.Ukratko, ako i postoje problemi koje je sa sobom donijelo

pirova pobjeda 19novo doba, oni se ne mogu rješavati pomoću “poraženih”ideja. Dok ne dođete s nečim novim, kako nam to kažu omi-ljene suvremene krilatice, nastavljamo kao i prije, businessas usual, jer neoliberalizam je, kažu, the only game in town. Dvije reakcije vodećih europskih političara u povoduobljetnice pada Berlinskog zida na zanimljiv su način po-kazale u kojem smjeru ide ta “nova planetarna vulgata”.Najprije je Nicolas Sarkozy na svom profilu na Facebookuobjavio fotografiju na kojoj se vidi kako i on vlastitim ruka-ma ruši zid. Sarkozy nije mogao odoljeti sveopćoj euforijiobljetnice pada Zida, pa je morao pokazati da je i sam, glavomi bradom, bio tamo. No uskoro se pokazalo da je Sarkozy namjestu Događaja zapravo bio dva tjedna poslije, odnosno da9. studenog uopće nije bio u Berlinu. Za razliku od njegaAngela Merkel tobože hrabro je izjavila da uopće nije bilaprisutna kada je Zid padao – ona je naime bila u sauni. I dokSarkozy, koji se hvali vlastitom ulogom u Povijesti, pokazu-je obrazac koji je još izrazio Kennedy izjavom “Ich bin einBerliner” (svi mi želimo biti iz Berlina, a kad već nismo, svimi želimo da smo participirali u stvaranju ili kraju Povijesti),Merkel pokazuje – samo naizgled – suprotan obrazac: padBerlinskog zida događaj je koji se naprosto morao dogoditi,nešto što bi se dogodilo neovisno o nama, nešto poput histo-rijske nužnosti. “Pa zašto onda ja ne bih bila u sauni, ako ćese to ionako dogoditi?” Ovaj posljednji obrazac otkriva nam logiku nezaobi-laznog Fukuyamina “proročanstva” o takozvanom “krajupovijesti”. Merkel izražava upravo tu nadu u utopiju (neo)-liberalne demokracije: dakle i prije nego je Zid pao, ona jeveć bila u sauni, jer je se nije ticala činjenica da Zid još stoji.

20 pravo na pobunuA zašto? Jer je znala da će pasti i da će neoliberalna demokra-cija na kraju ipak pobijediti. Merkel je možda (poigrajmo setom idejom) baš poput Alaina Badioua znala da “propastsocijalističkih režima” uopće nije bio događaj u pravom smi-slu te riječi, jer su ti režimi zapravo već bili mrtvi. No za ra-zliku od Badioua Merkel, dakako, ne smatra da ta smrt neoznačuje neuspjeh komunizma (“komunizam je propao većprije i propast će opet”); ona, baš poput Francisa Fukuyame– a nemojmo zaboraviti da je on svoj Kraj povijesti ispisivaoupravo 1989. godine – vjeruje da je na Zemlji zaživjela uto-pija demokracije i kapitalizma; sada je na nama samo dastvorimo “kapitalizam s ljudskim licem”.Novi zidovi, nove iluzijeNo pogledamo li gdje je svijet dvadeset godina nakon padaBerlinskog zida, vidjet ćemo da “kapitalizam s ljudskim li-cem” označuje poredak koji na površini proklamira vrijed-nosti ljudskih prava, dok se ispod te površine pravo licekapitalizma pokazuje kao sve samo ne ljudsko. Već na samuobljetnicu pada Berlinskog zida sveprisutni roker i filantropBono Vox pokazao je što metaforički znači pad zida. Naimetijekom obilježavanja pada Zida izgrađen je novi zid, a pri-stup ograđenom prostoru imalo je samo deset tisuća ljudikoji su unaprijed nabavili karte. Ironijski naziv zbornika kojije uredio Ivan Čolović i koji je nedavno izašao u “BiblioteciXX. vek” pokazuje to lukavstvo ciničnog uma: Zid je pao,živjeli zidovi! No dok bi se Bonov primjer još mogao nazvatibenignim, ali svejedno simptomatičnim slučajem današnjeg

pirova pobjeda 21“biopolitičkog stanja”, pravi zidovi, koji se ne dižu tek zajedan dan ili jedan koncert, upućuju da i nakon Berlinskogzida još uvijek postoje zidovi. Primjerice zid između SAD-ai Meksika zauzima čak trećinu od 3200 km duge granicekako bi se spriječila cirkulacija ilegalnih imigranata. Zidizmeđu Izraela i Palestine također evidentno krši ljudskaprava i uvodi novi aparthejd, kao i zidovi između Pakistanai Irana ili Pakistana i Indije te Sjeverne i Južne Koreje. Tu sui zidovi koji niču oko španjolskih enklava ne bi li se spriječioizbjeglički val iz Afrike. Potrebno je spomenuti i dugi sche-ngenski zid, koji se stalno širi, a koji odvaja EU od “susjed-stva”. Postoji i zid na moru u obliku intenzivnog patroliranjaMediteranom i Atlantikom blizu obala EU-a ili njegovih uda-ljenih otočja. Ne zaboravimo da zidovi i dalje dijele katolič-ke i protestantske četvrti Sjeverne Irske, i to u jednoj odključnih zemalja EU-a i kolijevci kapitalizma. I kao što namotkriva jedna mapa svijeta u koju su ucrtani svi današnjizidovi, oni čuvaju teritorij koji posjeduje 73% svjetskog bo-gatstva i na kojem živi tek 14% svjetske populacije. Naravno, prvi zdravorazumski prigovor bio bi sljedeći:kako možete uspoređivati zidove koji su zapravo graniceizmeđu dvije zemlje, koje se mogu nalaziti u sukobu, i kakopitanje imigracije možete uspoređivati s “aparthejdom”? Noproblem je upravo u tome da se mobilnost ljudi – kao što seriječ “radnik” sve više zamjenjuje “imigrantom” – predstav-lja kao pitanje imigracije umjesto da je se smjesti u odgo-varajući ekonomski kontekst. Ne radi se toliko o očuvanjugranica koliko se radi o očuvanju ekonomskog bogatstva imoći te novim mogućnostima eksploatacije koje jaz izmeđuSjevera i Juga omogućuje Kapitalu uvijek spremnom da is-

22 pravo na pobunutisne dodatni profit. Pitanje imigracije danas se sve višepojavljuje kao pitanje razgraničenja između bogatog i siro-mašnog stanovništva, pri čemu bogati žele kontrolirati koli-ko im siromašnih treba da bi održavali produktivnost svojihekonomija. U trenutku kada “bijednike” pripuste u “raj”,trude se od njih iscrpsti radnu snagu uz što manje izdatke,geografski ih grupirati i izolirati te samo pojedincima dopu-stiti socijalnu mobilnost, dakako, ako ta mobilnost donosiprofit. Mobilnost radne snage s globalnog Juga te zidovi ieksploatacija lice su i naličje iste medalje. Jer oni koji dolazespremni su raditi za bilo što, a politički i socijalno su nevid-ljivi. Oni ne mogu tražiti radnička prava kad su u zemlji iliprivremeno ili ilegalno i mogu biti protjerani u svakom tre-nutku. U tom smislu Kapital se njima koristi kako bi slomiokičmu organiziranih i legalnih radnika te ih prisilio na kom-promise, ali ujedno mobilnost mora učiniti što skupljim iriskantnijim pothvatom. Tako se ostvaruje dvostruki cilj.Kontrolirajući broj imigranata, legalnih i ilegalnih, Kapitalpazi da ne dođe do ili samoorganiziranja eksploatiranih ilinjihova pridruživanja već postojećim radničkim organiza-cijama s ciljem traženja boljih uvjeta i boljih plaća te građan-skih prava. S druge strane, smanjuje se cijena rada za onekoje je očaj natjerao da preskaču zidove i upute se na životnoopasan put do Zapada i koji su, ako uspiju, spremni pristatina sve. To stvara dodatan pritisak na već postojeću imigrant-sku populaciju te dalje na cjelokupno radništvo. No tu su i zidovi koje Etienne Balibar naziva “unutraš-njim”, odnosno simboličnim zidovima, ali koji zbog toganisu ništa manje stvarni. Ti na prvi pogled nevidljivi zidovidoveli su do pobune u pariškim predgrađima 2005. Ali ne-

pirova pobjeda 23mojmo se također začuditi ako uskoro i unutar zapadnihgradova naiđemo na zidove slične onima koji niču oko bra-zilskih favela kako bi se spriječilo miješanje siromašnog ibogatog stanovništva. Tu su također i na prvi pogled nevid-ljive barijere pred, recimo, obalama Italije ili španjolskimKanarima, zidovi koji imigrante svode na ne-ljude dajućiAgambenovu homo saceru puno značenje (on sada postajehomo sucker – ne više samo čovjek sveden na “goli život”, veći onaj koji je doslovno “popušio”). Samo se prošle godine oko30.000 ilegalnih imigranata pokušalo iskrcati na talijan-skom otoku Lampedusi, a mnogi su se u tom pokušaju uto-pili. U rujnu 2007. sedam tuniskih ribara završilo je na suduna Siciliji jer su spasili 44 afrička imigranta koja bi se inačeutopila. Ako budu osuđeni, dobit će po petnaest godina za-tvora za “pomaganje ilegalnim imigrantima”. Jedne su noćiribare dok su na tridesetak milja od Lampeduse usidrenispavali probudili urlici s brodića s potpuno izgladnjelim ljudi-ma, među kojima je bilo i žena i djece. Kapetan broda odlučioje odvesti ih u najbližu luku na Lampedusi, gdje je čitavaposada uhićena. Za razliku od toga neki drugi ribari koji suse našli u sličnoj situaciji navodno su imigrante odgurivalištapovima puštajući ih da se utope. I na tom primjeru vidimopravu sliku današnjeg stanja: oni koji pomažu ljudima bivajuuhićeni i osuđeni, a oni koji pomažu da se ti isti ljudi utopeprolaze bez sankcija jer daju prilog samogetoizaciji razvije-nih kapitalističkih društava. Zidovi tako štite bogatstvo,odbijaju nepoželjne i povećavaju mogućnosti eksploatacije,tj. gomilanja profita koji će ti zidovi, u tom začaranom kru-gu, čuvati. U tom smislu možemo očekivati da će zidova bitijoš više.

24 pravo na pobunu Kao što vidimo, to je “institucionalni rasizam” u pravomsmislu te riječi. A on se sve više razvija kao opća značajkaEurope, koja je toliko ponosna na pad Berlinskog zida da jesmjesta krenula u gradnju novih zidova. Pitanje imigracijenije tek kulturološko pitanje, već ekonomsko pitanje parexcellence. U Njemačkoj tako ruku pod ruku idu zahtjevi zazelenim kartama računalnih eksperata iz Indije i zahtjeviza ukidanjem prava na boravak “običnim radnicima”. Po-litika Europske Unije s obzirom na imigraciju naizgled jekontradiktorna: s jedne se strane unutarnje granice ukidaju,a s druge, posebice sa Schengenskim sporazumom, gradivanjski bedem koji stvara još veću razliku između “uključe-nih” i “isključenih”. Kako to objasniti? Njemački primjer ukojem se preferiraju računalni stručnjaci iz Indije, kao i ta-lijanski u kojem imigranti koji rade na farmama ostaju ile-galni, pokazuju da je svrha smanjenje broja onih koji nisu“korisni” i uvoz “korisnog”, čitaj profitabilnog rada te mo-gućnost da se onih koji su donosili “koristan rad” lako riješiškada prestanu biti “korisni”. Primjerice radnici na farmamarade ono što domaće stanovništvo ne želi, a računalni eksper-ti rade ono za što domaće stanovništvo nije kvalificirano.Svrha je mobilnost rada gdje iskrsne potreba, maksimaliza-cija njegova iskorištavanja te fleksibilnost pri djelovanju s“ljudskim materijalom”: kada “materijal” postane “otpad”,najbolje je da ga “deponirate” izvan svojih granica. Moguć-nost da se riješite “otpada” ključna je za održavanje neoli-beralnih režima, koji čine sve kako on ne bi ostao unutarnjihovih granica, postavio određene socijalne zahtjeve, pri-družio se masama domaćih nezadovoljnika te tako postao

pirova pobjeda 25“toksičnim” otpadom koji bi mogao ugroziti neoliberalni“ekosistem”.Komemoracija kao injekcijaKomemoraciju pada Berlinskog zida upravo u tom smisluvalja shvatiti kao još jednu igru neoliberalizma: s jedne sestrane dakle dvadeset godina poslije veliča pad totalitarnihrežima, dok se s druge strane ljudska prava i dalje kontinu-irano krše, čemu je korijen ideologija tržišta, koja se ciničnopredstavlja kao branitelj ljudskih prava, a ne više praksa re-žima realno nikad postojećeg socijalizma. Umjesto dvjemavarijantama odgovora na pad Berlinskog zida – antikomuni-zmom i nostalgijom – valjalo bi stoga uzvratiti eksperimen-tom koji predlaže Badiou u svojoj “hipotezi komunizma”.Antikomunizam je promašen zato jer jedino zna za kritikukomunizma, dok se neoliberalizam postavlja na pijedestaljedinog mogućeg poretka koji jamči slobodu i prosperitet.Nostalgija promašuje bit jer je – baš kao i antikomunizam– okrenuta prošlosti, tj. određenim impresivnim uspjesimakomunizma poput socijalne emancipacije, jednakopravnostižena i rapidne modernizacije industrijski zaostalih društava.Nostalgija, dakako, može imati i emancipacijski potencijal(barem ako je riječ o “aktivnoj nostalgiji”), kao što to smatraslovenski sociolog Mitja Velikonja, prije svega zato jer omo-gućuje kritičko promišljanje sadašnjice. No problem s no-stalgijom nastaje kada se “ideja komunizma” ne shvati kaomogući projekt kritike sadašnjosti ni kao utopijska inspira-

26 pravo na pobunucija za izgradnju budućnosti, već se pretvara u “muzealiza-ciju komunizma”. To najbolje možemo vidjeti u Muzeju DDR-a kod CheckPoint Charlieja u Berlinu, gdje se pokazuje da je sve podlož-no spektaklu, pa tako i Berlinski zid. Još su bolji dokaz suve-niri, odnosno dijelovi Berlinskog zida, koji nerijetko dosežuvrtoglave cifre, premda je nemoguće provjeriti je li pojedinidio zida doista autentičan ili je naprosto jeftina krivotvorina,komad betona uzetog bilo gdje. U Rusiji tako na ulici i u spe-cijaliziranim trgovinama možete pronaći biste ne samo Le-njina već i Staljina. A dokle je došla nostalgija, govori podatakda su neki religiozni fanatici htjeli Staljina proglasiti svecemi da upravo on danas služi kao okidač za uspon novog naci-onalizma u Rusiji. Premda dakle postoje stanoviti emanci-pacijski potencijali nostalgije, problem je što ona nerijetkosluži tek kao sredstvo za nešto drugo – bilo za komodifikacijukomunizma, odnosno izvlačenje Profita iz “ideje komuni-zma”, bilo za kamuflažu nekih drugih ciljeva, poput naciona-lističkih. Tu je i tragedija ljudi poput Aleksandra Soljženici-na, koji postaje prototip neuspjeha antikomunizma: premdaje njegov Arhipelag Gulag konačno otvorio oči europskimljevičarima i upozorio na sve strahote staljinizma, on potkrajživota nije mogao izbjeći fascinaciju Putinom i “kultomvođe”, koji je upravo Staljina iskoristio kao sredstvo za jača-nje nacionalizma i ruskog ponosa. Kada Angela Merkel u povodu obilježavanja dvadeseteobljetnice pada Berlinskog zida zaziva “novi svjetski pore-dak”, onda je jasno da je upravo ta komemoracija poslužilakao još jedna, prijeko potrebna, injekcija za oživljavanje mitao sretnoj liberalnoj demokraciji koja će donijeti raj na zemlji.

pirova pobjeda 27A raj nam se često predstavlja kao odsutnost sukoba, odnosnosukob je moguć samo s “osovinom zla”, iracionalnim religij-skim i ideološkim fanaticima koji ili ne prihvaćaju moder-nost ili se ne mogu pomiriti s trijumfom liberalne tradicijenad socijalizmom kao svojim najvećim modernim konku-rentom. Jer iako je hladnoratovska propaganda komunistečesto prikazivala kao fanatike, a sklonost komunizmu kaozastranjenje, bilo je jasno da je sukob između kapitalističkei socijalističke vizije svijeta bio sukob među modernim iprosvijetljenim suparnicima. I, eto, kažu nam, i tu je libera-lizam u svojoj novoj formi pobijedio. A kako je to pobijedio?Pa zar niste čuli da je pao Zid? Dakle ideja i cijela jedna tradi-cija modernog mišljenja temeljena na idealu slobode i jedna-kosti po tom je simplificiranom tumačenju pala zajedno sazidom u Berlinu. Ako je ideja pala zajedno s tim zidom, neštoje moralo biti, kažu, u toj ideologiji što je izgradilo Zid. Noako je socijalizam kao ideologija doista bio temelj na kojemje izgrađen Zid, na kojim temeljima onda počivaju novi zi-dovi sada kad je socijalizam mrtav? Tko njih gradi? I hoće liliberalizam kao ideja nestati kada njih nestane? Problem kojineoliberalni režimi imaju danas sličan je onom koji su ima-li i režimi državnog socijalizma: njihova praksa nije odgova-rala njihovim idealima. I kao što je graditi zid u Berlinu, ilisvojim građanima onemogućivati slobodu kretanja, u imeideje slobode apsurd, tako je i apsurd u ime ljudskih prava,pravne države i obrane “liberalnih vrijednosti” dopustiti dase na primjer izgradi Guantanamo. Iako je neoliberalna demokracija u 21. stoljeću – kako ćeto reći Slavoj Žižek – umrla najmanje dvaput (prvi put s 11.rujnom, a drugi put s financijskom krizom 2009.), svejedno

28 pravo na pobunupostoji tendencija da se “kapitalizam s ljudskim licem” pred-stavi ne samo kao moguća već i nužna realnost. Sve, navo-dno, ide u tom smjeru, a kada se pričaju vicevi o IstočnimEuropljanima koji su žudjeli za zapadnim bananama, opetse vraćamo na polje ideje Napretka: tijekom komunizmaPovijest kao da je stagnirala, jedino s kapitalizmom možemoići naprijed. I tu u potpunosti vrijedi ono što je Henri Lefeb-vre prije pola stoljeća detektirao u svojoj Kritici svakidašnjegživota: “Jedna svjetska firma koja je naumila da proširi tržištei da upropasti protivničku firmu, poduzela je, ima nekolikogodina, da besplatno razdijeli kineskim seljacima petrolejskesvjetiljke. Protivnici, manje ‘velikodušni’ ili manje upućeniprodavali su te svjetiljke. I sada, u nekoliko milijuna bijednihkineskih kuća, umjetna svjetlost (golemi napredak) obasja-va blatnjavo tlo i trule rogožine – ako seljaci, koji nisu moglikupiti svjetiljku, mogu još kupiti petrolej... ‘Napredak’ štoga je donio kapitalizam, kao i njegova ‘velikodušnost’, samoje sredstvo za jedan cilj: profit.” Koliko je Lefebvre u pravu, lijepo pokazuje danas sverašireniji koncept “društvene odgovornosti kapitala”. Kor-poracije svoj imidž prodaju tako da ga nastoje oploditi “viš-kom vrijednosti”, a taj višak figurira kao moral. Dakle nijeviše dovoljno da korporacija zarađuje, potrebno je da onabude “dobra”, da se predstavi kao dobročinitelj. Otuda nasvim web-stranicama korporacija koje su shvatile tu tržišnuigru već neko vrijeme stoje objašnjenja o tome koliko takorporacija pridonosi razvoju zajednice i umjetnosti, huma-nitarnim projektima, međuljudskim odnosima itd. No izate krinke, dakako, ne stoji ništa drugo nego jedan jedini cilj:daljnji profit. Ako te uspijem uvjeriti da sam dobra korpo-

pirova pobjeda 29racija, a ti upravo zbog toga kupiš određeni proizvod (npr.šampon koji nije testiran na životinjama), ja ću upravo timezaraditi još više. Začarani krug kapitala time je dovršen. Kadadakle govorimo o padu Berlinskog zida, treba imati u vidute transformativne procese u razvoju Kapitala. On je, navod-no, postao “ljudski”, ili se barem takvim pod svaku cijenuželi predstaviti.Kapital kao jedino rješenje?I tu neizbježno dolazimo do polja obrazovanja. Kako se tu-mači naplaćivanje školarina? Tako da se to pitanje postavljana razinu “društvene odgovornosti”: ako imamo uvedensustav plaćanja školarina, to imamo kako bismo “trulim ja-bukama” (klasični ideologem američkog imaginarija: a fewbad apples) onemogućili da se uspinju u sustavu (ili da nerade ništa) preko leđa drugih, radišnih studenata. Plaćanješkolarina u tom je smislu “društveno odgovorno”: kapitali-zam u škole i na univerzitete valja uvesti upravo kao jedno“humano rješenje”. Jedino Kapital, kao što tvrde neki pro-tivnici besplatnog obrazovanja, može pridonijeti “kompe-titivnosti” i “elitizmu” kao temeljima kvalitete obrazovanja.Po njima, “kompetitivnost” i “elitizam” nisu samo moralnevrline, “oni su i preduvjet boljitka ekonomije i društva”. Tuje taj mit o tržištu koje se samoregulira tako da odbacuje loše,a potiče dobro. “Nevidljiva ruka” svime time rukovodi i pra-vedno raspoređuje nagrade, dabome po zaslugama. Slične procese, čime se iznova potvrđuje da pitanje obra-zovanja valja shvatiti kao “konkretnu univerzalnost” koja

30 pravo na pobunuoslikava cjelokupni proces neoliberalnih reformi, možemopratiti i u drugim segmentima. U vrijeme pisanja ovih reda-ka u tijeku je privatizacija Hrvatskog imunološkog zavoda,što je samo još jedan korak k općoj privatizaciji zdravstvenogsustava. Kao i na polju obrazovanja, i na polju zdravstva ima-mo isti obrazac. Zdravstvo se sve više privatizira upravo sistim argumentom, da jedino Kapital može osigurati većukvalitetu. A zašto bi, uostalom, svi porezni obveznici plaća-li za sve druge porezne obveznike zdravstveno osiguranje,pa čak i za one koji primjerice ništa ne rade, a svejedno ima-ju besplatno osiguranje? I tu dolazimo do ključne teme okojoj bi valjalo govoriti dvadeset godina nakon pada Ber-linskog zida. To je ono o čemu pišu Hardt i Negri u svojojknjizi Commonwealth, ili pak ono što su kod nas nedavnoproblematizirali autori poput Stipe Ćurkovića, Srećka Puligai Viktora Ivančića – solidarnost. Krucijalni problem nakonpada Berlinskog zida leži u tome što se nekoć javne institu-cije i servisi (obrazovanje, zdravstvo, a onda i ono što znamopod nazivom “kultura”) sve više privatiziraju i podvrgavajukontroli Kapitala i pravilima tržišta. No pozivati se na “ide-ju komunizma” svejedno predstavlja blasfemiju. Kao štokaže Stipe Ćurković: “Tko je smješten izvan logike novogkonsenzusa izlaže se riziku da bude pretvoren u naknadnupersonifikaciju grijeha ‘totalitarne prošlosti’ i postane po-vlašteni predmet naknadnih egzorcizama. Inkvizicijskatankoćutnost novog pravovjerja ide toliko daleko da klicezagovora povratka u totalitarnu tamu socijalizma uspijevadetektirati i u najdefenzivnije formuliranoj obrani minimal-nih socijalnih prava.” Drugim riječima, ako branite besplat-no obrazovanje i besplatno zdravstvo za sve, ne samo da je

pirova pobjeda 31velika vjerojatnost da će vas optužiti za “komunizam” ili“socijalizam”, nego nijedna druga kvalifikacija i ne postoji.To su “sablasti Marxa”, o kojima je govorio još Jacques Derri-da, kritizirajući upravo Fukuyaminu ideju o “kraju povijesti”kao simptom tjeskobe koja želi proglasiti “smrt Marxa”. A ta tjeskoba otkriva nam o čemu se tu zapravo radi. An-tikomunizam je to jači što se više tresu temelji neoliberalnogprojekta, posvuda po svijetu, a napadi na samu ideju sve suintenzivniji. Antikomunizam, napominje Rastko Močnik unedavnom intervjuu H-Alteru (24. svibnja 2009.), “jača pro-porcionalno s neuspjehom sadašnjih režima da stvore druš-tvo koje bi se moglo usporediti sa socijalističkim. (...) Porastantikomunizma je priznanje njihovog neuspjeha.” Taj “pre-ventivni udar” na “komunističku sablast” posebno je jak, uzgore navedene rituale egzorcizma koje provode kako crkve-ni tako i režimski svećenici, u nekadašnjim socijalističkimzemljama, upravo tamo gdje kapitalizam, kao svaki pobjed-nik opijen uspjehom, nije ni pokušao pokazati ljudsko lice.Tamo gdje se pokazuje da neoliberalna ekonomija i neolibe-ralizam kao ideologija za većinu stanovništva ne ostvarujuobećanje o “blagostanju” i neograničenoj “konzumaciji” itamo gdje je izborena politička sloboda građanina pretvore-na u njegovu političku nemoć (u neoliberalizmu ne djelujeviše Havelova “moć nemoćnih”), tamo se udar na ideju ko-munizma, tj. ideju istinske demokracije, ljudske emancipa-cije i socijalne jednakosti pokazuje najbrutalnijim. I kao štou tim državama vidimo manifestacije antisemitizma gdjeŽidova više skoro da i nema, tako je i antikomunizam čestodaleko najsnažniji tamo gdje i nema radikalno lijeve opozi-cije. Otud pozivi na lustraciju, kojima se nedavno na strani-

32 pravo na pobunucama T-portala pridružio Darko Polšek. Pokušaji lustracijetu su ne da bi se iz struktura izbacilo stari kadar, jer on iona-ko više nije na sceni ili ga je teško razlikovati od ostalih no-sitelja novih elita, već je cilj, s jedne strane, dezavuiratitrenutačne političke oponente (koji su se komunizma davnoodrekli, ako su ikada doista i vjerovali u njega), a s druge, jošvažnije, denuncirati samu ideju komunizma, ideju socijalnejednakosti i revolucionarne promjene postojećeg poretka.U tom su smislu pozivi na lustraciju akcija konsolidiranjaideološke premoći neoliberalizma, no također znak za jošnešto, za duboku krizu neoliberalnih vrijednosti. Inzistirativiše na “pogrešnosti” oponenata nego na ispravnosti vlasti-tih ideoloških uvjerenja, ispravnosti koju stvarnost kon-stantno opovrgava, uvijek je znak da se bitka gubi i da se višene uspijeva uvjeriti ljude da trebaju živjeti pod režimom kojiih čini nejednakim. Neoliberalizam se danas posvuda bori sa svojim “sabla-stima”. Stoga nam trenutak u kojem se pokušalo slaviti padZida nije rekao mnogo o pustoši koju su socijalistički režimiostavili iza sebe, o čemu, uostalom, već sve znamo, već upra-vo o pustoši koju danas proizvodi neoliberalizam sam. I kaošto su uzdrmane i licemjerne socijalističke birokracije tje-skobno gradile zidove, tako ih, kako na marginama zapadnogsvijeta tako i u glavama, danas grade neoliberalni režimi.Dvadeset godina nakon pada Berlinskog zida znamo samoda se taj zid u glavi, kojim se neoliberalizam utemeljen nanejednakosti pokušava zaštititi od ideje socijalne i ekonom-ske emancipacije, počeo ozbiljno ljuljati. I to je u cijeloj pri-či bio možda jedini razlog za slavlje.

180 pravo na pobunu

182 pravo na pobunuNakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićUrednik Seid SerdarevićLektura i korektura Margareta MedjurečanGrafička urednica Maja GlušićPrijelom FrakturaDizajn naslovnice dizajn_uredTiskano u HrvatskojGodina izdanja 2010., svibanj (prvo izdanje)ISBN 978-953-266-148-4Biblioteka Platforma, knjiga 8www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

ovo nije kraj! 183

dizajn_uredSrećko Horvat i Igor Štiks knjigom Pravo na pobunu snažno,oštro i polemično reagiraju na aktualne političke događaje.Ispravno i jasno detektiraju da je studentska pobuna sproljeća 2009. ključni događaj koji bi mogao pomaknutiHrvatsku iz točke rezignacije, stagnacije i izgubljenogpovjerenja ne samo u politiku i političare već i u sustav kaotakav. Studentsku pobunu i pravo na besplatno obrazovanjestavljaju u širi kontekst prava na pobunu i građanski buntu cijelom svijetu od Južne Amerike do Europe, i to u vrijemekada se ideja neoliberalizma i slobodnog tržišta koje će svesamo regulirati slama naočigled.Horvat i Štiks stavljaju specifičnu hrvatsku situaciju upravi kontekst – ukupne borbe za jedan bolji svijet, govore o ideji plenuma i samoorganiziranja te se suprotstavljaju zagovornicimaPravo kapitala koji gazi svena pobunu ljudske vrijednosti.polemična je knjiga kojase jasno svrstava, kojoj jecilj pokazati da je pobunamoguća, da je ona sastavnidio demokracije, da je stanjeu kojem se nalazimoneodrživo i da se onomora mijenjatiodmah.Biblioteka Platforma 89,00 kn ISBN 978-953266148-4 9 7 8 9 5 3 2 6 6 1 4 8 4 www.fraktura.hr