Sjena vjetra

2

Carlos Ruiz ZafónSjena vjetra prevela sa španjolskog Maja Tančik Fraktura 3

copyright ∂ 2001 by Carlos Ruiz ZafónFirst edition by Editorial Planeta, S.A.Published by arrangement with UnderCover Literary AgentsNaslov izvornika: La sombra del vientocopyright ∂ za hrvatsko izdanje, Fraktura 2006.Sva prava pridræana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilokojem obliku bez prethodnog dopuπtenja nakladnika.ISBN 978-953-266-000-5CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice uZagrebu pod brojem 688694 4

Za Joana Ramona Planasa, koji zasluæuje neπto bolje 5

Groblje zaboravljenih knjigaJoπ se sjeÊam onog svitanja kada me je otac prvi put odveo uposjet Groblju zaboravljenih knjiga. Nizali su se prvi dani ranogljeta 1945., a mi smo koraËali ulicama Barcelone zatoËene ispodpepeljastosiva neba i sunca u omaglici koje se razlijevalo Ramblomsvete Monike, nalik na vijenac od tekuÊega bakra. “Daniele, ono πto danas budeπ vidio, nikome ne smijeπ reÊi”,upozorio me otac. “»ak ni svome prijatelju Tomásu. Nikome.” “Zar ni mami?” raspitivao sam se ja, u pola glasa. Tata je uzdahnuo, skrivajuÊi se iza onoga tuænog smijeπka kojiga je poput sjene pratio cijeloga æivota. “Naravno”, odgovorio je utuËeno. “Pred njom nemamo tajni.Njoj sve moæeπ reÊi.” Nekako poslije graanskoga rata majku je pokosila epidemijakolere. Pokopali smo je na Montjuïcu na moj Ëetvrti roendan.SjeÊam se jedino da je cijeli taj dan i cijelu noÊ padala kiπa, i da sampitao tatu znaËi li to da nebo plaËe, a njemu je glas zastao u grlu inije mi mogao odgovoriti. ©est godina poslije majËino odsuÊe joπsam Êutio poput opsjene, zagluπne tiπine koju joπ ne bijah nauËiozatomiti rijeËima. Otac i ja æivjeli smo u malenom stanu u Ulicisvete Ane, odmah do crkvenog trga. Stan se nalazio toËno iznadspecijalizirane knjiæare za rijetka izdanja i rabljene knjige πto smoje baπtinili od djeda; bila je to mala prodavaonica Ëuda koju jeotac nakanio jednoga dana povjeriti meni u ruke. Odrastao sammeu knjigama, okruæen nevidljivim prijateljima koje sam nalaziona stranicama πto su se meu mojim prstima mrvile u prah; taj 7

miris starih knjiga joπ danas osjeÊam na rukama. Od malih samnogu nauËio prizvati san na oËi dok bih u polumraku sobe majcipripovijedao o svojim dnevnim avanturama, odlasku u πkolu, πtosam sve toga dana nauËio... Nisam Ëuo njezin glas, niti sam osjeÊaonjezin dodir, ali njezin sjaj i toplina isijavali su iz svakog kutkanaπega doma, a ja sam, samouvjereno kao i svi oni koji joπ mogugodine nabrojiti na prste svojih ruku, vjerovao da me ona Ëuje,ako samo sklopim oËi i obratim joj se, gdje god bila. Otac bi mekatkad sluπao iz blagovaonice, potajice roneÊi suze. SjeÊam se da sam se toga lipanjskog svitanja probudio s krikom.Srce mi je tuklo u prsima kao da mi duπa æeli provaliti van i pojuritiniza stube. Tata je uspaniËeno dohrlio u moju sobu i dugo megrlio da me smiri. “Ne sjeÊam se njezina lica. Ne sjeÊam se mamina lica”, πaptaosam bez daha. Tata me snaæno privio na prsa. “Ne brini se, Daniele. Ja Êu se sjeÊati za nas obojicu.” Gledali smo se u polutami, traæeÊi rijeËi kojih nema. Tada samprvi put primijetio da tata stari, i da njegove oËi, te oËi mutne iprazne, stalno gledaju unatrag, u proπlost. Ustao je i razmaknuozastore kako bi u sobu pripustio blijedu svjetlost svanuÊa. “Hajde, Daniele, odjeni se. Neπto Êu ti pokazati”, rekao je. “Sada? U pet ujutro?” “Ima stvari koje se mogu vidjeti samo kroz sjenke”, tajanstve-no je rekao moj otac i uputio mi zagonetan osmijeh, vjerojatnopreuzet iz nekog romana Alexandrea Dumasa. Kad smo izaπli iz kuÊe, na ulici su joπ lelujali traËci magle ioblaci veËernje rose. UliËni fenjeri duæ Ramble iscrtavali su ma-gliËastu aleju, trepÊuÊi u ritmu s gradom koji se lijeno protezao iodbacivao svoju akvarelom oslikanu krinku. Stigavπi u Ulicu Arcodel Teatro, zaputismo se u smjeru Ëetvrti Raval te proosmo krozarkadu iza koje je pucao svod od guste plave magle. KoraËao samza tatom tim uskim prolazom, prije brazgotinom nego ulicom, atreperava svjetla Ramble gubila su nam se za leima. Sjaj svitanjaprelijevao se preko balkona i krovnih vijenaca u kosim zrakama 8

svjetla koje nisu dopirale do tla. Naposljetku tata zastade predmasivnim vratima od rezbarena drva, garavima od godina i vlage.Pred nama se izdizalo neπto πto me podsjetilo na napuπteni kosturkakve palaËe, ili muzeja kojim caruju odjeci i sjene. “Daniele, ono πto Êeπ danas vidjeti ne smijeπ ispriËati nikome.Ni svome prijatelju Tomásu. Nikome.” Vrata nam je otvorio neki ËovjeËuljak lica kao u ptice grabljivicei guste posrebrene grive. Njegov orlovski pogled sletio je na mene,neproniËan. “Dobro jutro, IsaaËe. Ovo je moj sin Daniel”, obznanio jetata. “Uskoro Êe napuniti jedanaestu, a jednoga dana preuzet ÊeduÊan. VeÊ ima dovoljno godina da upozna ovo mjesto.” »ovjek po imenu Isaac lagano je kimnuo i propustio nas unutra.Sve je prekrivala neka plavkasta polusjena kroz koju su se jedvanazirali obrisi mramornog stubiπta i galerija freski napuËenihfigurama anela i nestvarnih biÊa. Poosmo za Ëuvarom kroz tajvelebni hodnik i stigosmo do prostrane kruæne dvorane u kojojje pod kupolom πto su je odozgor prosijecale viseÊe zrake svjetlaleæala prava pravcata bazilika sjenki. Od podnoæja pa sve do vrhauzdizao se labirint hodnika i polica prepunih knjiga, nalik nakoπnicu proπaranu tunelima, stubiπtima, terasama i mostovima kojisu davali naslutiti da se iza njih krije divovska knjiænica nemoguÊegeometrije. Pogledao sam tatu, zabezeknut. On se nasmijeπio inamignuo mi. “Daniele, dobro doπao na Groblje zaboravljenih knjiga.” Po hodnicima i terasama knjiænice mogao sam nazrijeti desetakraπtrkanih pojava. Neke od njih okrenule su se da nam domahnuu znak pozdrava, i prepoznah lica raznih tatinih kolega iz udrugeantikvara. Mojim oËima desetogodiπnjaka ti su se likovi doimalipoput tajne druæbe alkemiËara koja kuje urotu cijelom svijetu izalea. Tata je kleknuo preda me i netremice mi se zagledao u oËi,progovorivπi onim svojim priguπenim glasom rezerviranim zaobeÊanja i povjerljive razgovore. “Ovo je tajanstveno mjesto, Daniele, tajni hram. Svaka knjiga,svaki svezak koji vidiπ, ima duπu. Duπu onoga koji ju je napisao, i 9

onih koji su je Ëitali, proæivljavali i uz nju sanjarili. Svaki put kadaknjiga prijee iz ruke u ruku, svaki put kad netko pogledom preletinjezine stranice, njezin duh raste i snaæi se. Prije mnogo godina,kada me moj otac prvi put doveo ovamo, ovo mjesto veÊ je bilostaro. Staro moæda koliko i sam grad. Nitko ne zna zasigurno kadaje nastalo, ni tko ga je podigao. ReÊi Êu ti ono πto je otac rekaomeni. Kad nestane knjiænica, kad se zatvori knjiæara, kad knjiguproguta zaborav, mi koji znamo za ovo mjesto, njegovi Ëuvari,pobrinemo se da stigne ovamo. Na ovome mjestu knjige kojih seviπe nitko ne sjeÊa, knjige koje je progutalo vrijeme, zauvijek æivei Ëekaju da ih jednoga dana uzmu ruke novoga Ëitatelja, novogaduha. Mi ih u svojoj knjiæari prodajemo i kupujemo, ali knjigezapravo nemaju gospodara. Svaka knjiga koju ovdje vidiπ bila jenekomu najbolji prijatelj. Sada imaju samo nas, Daniele. Misliπ lida moæeπ Ëuvati tu tajnu?” Moj pogled izgubio se u nepreglednu prostranstvu toga mjesta,u njegovoj zaËaranoj svjetlosti. Kimnuh, i tata mi se nasmijeπi. “A znaπ πto je najbolje?” upita me. ©utke odmahnuh glavom. “ObiËaj nalaæe da onaj koji prvi put posjeti ovo mjesto moraodabrati knjigu, koju god æeli, i posvojiti je, te paziti da ona nikadane nestane, da zauvijek æivi. To je vaæno obeÊanje. Doæivotno”,objasnio je tata. “Danas si ti na redu.” Gotovo pola sata lutao sam meu skrivenim hodnicima togalabirinta koji je mirisao na stari papir, praπinu i Ëarolije. Pustio samda mi ruka klizi preko avenija izloæenih hrptova, kako bi napipalaonu odabranu. Meu naslovima izblijedjelim od vremena opaæaosam rijeËi na jezicima koje sam prepoznavao i desetke drugih kojenikamo nisam mogao svrstati. Prohodao sam spiralne prolaze igalerije napuËene stotinama, tisuÊama svezaka koji kao da su omeni znali viπe nego ja o njima. Ubrzo me spopala ideja da seiza korica svakoga od njih prostire beskrajan svemir koji valjaistraæiti te da, iza onih zidova, svijet dopuπta da mu æivot proe upopodnevnim utakmicama i radijskim serijama, i ne vidi dalje odvlastita pupka. Moæda zbog te pomisli, moæda slijedom sluËaja ili 10

njegove razvikanije roakinje, sudbine, ali u tom sam Ëasu shvatioda sam odabrao knjigu koju Êu posvojiti. Ili, bolje reËeno, koja Êeposvojiti mene. Plaho je provirivala s krajnjeg ruba police, uvezanau koæu bordo boje, i πaptala mi svoj naslov zlaÊanim pismenimaπto su gorjela u svjetlu koje se cijedilo iz visina kupole. Priπao samjoj i pogladio rijeËi jagodicom prsta, ËitajuÊi u sebi. Sjena vjetra Julián CaraxNikad joπ ne bijah Ëuo za taj naslov ni njegova autora, ali to minije bilo vaæno. Odluka je veÊ bila donesena. Obostrano. Uzeosam knjigu s najveÊom pomnjom i prelistao je, pustivπi da jojstranice lepeÊu. Osloboena iz zatoËeniπtva na polici, knjiga jeispustila oblak zlatnoga praha. Zadovoljan izborom, vratih seistim putem kroz labirint s knjigom pod rukom i osmijehom nausnicama. Moæda me svladao zaËarani ugoaj toga mjesta, ali biosam siguran da me ta knjiga ondje Ëekala godinama, vjerojatnojoπ prije moga roenja.Toga popodneva, po povratku u naπ stan u Ulici svete Ane, po-vukoh se u svoju sobu sa svojom novom prijateljicom i odluËihproËitati prve retke. Prije nego πto sam shvatio πto se dogaa,veÊ me nepovratno zaokupila. Roman je pripovijedao o Ëovjekukoji traæi svoga pravog oca, kojega nikada nije upoznao i za Ëijeje postojanje doznao iz posljednjih rijeËi koje mu je uputila matina samrtnoj postelji. Povijest te potrage pretvarala se u fantaz-magoriËnu odiseju u kojoj se protagonist trudi vratiti izgubljenodjetinjstvo i mladost i u kojoj, malo-pomalo, otkrivamo sjenuuklete ljubavi Ëija Êe ga uspomena proganjati do posljednjegadaha. Dok se pripovijest odvijala, njezina me struktura poËelapodsjeÊati na jednu od onih ruskih lutaka koje u svojoj nutrinisadræe bezbrojne umanjene replike samih sebe. Korak po korakpriËa se raπËlanjivala u tisuÊe povijesti, kao da je pripovijest prodrlau neku galeriju zrcala i sada se prelama u desecima razliËitih odraza 11

koji se svi stapaju u jedan te isti. Minute i sati protjecali su kao usnu. Mnogo sati kasnije, zarobljen unutar pripovijesti, kao krozmaglu zaËuh da izdaleka s katedrale odzvanjaju ponoÊna zvona.Obliven bakrenim svjetlom koje je dopiralo od stolne svjetiljke,uronih u svijet slika i oÊuta kakav nikad joπ ne bijah upoznao.Likovi koji su mi se uËinili stvarnima poput zraka koji diπem uvuklisu me u tunel pustolovine i misterija iz kojega nisam æelio izaÊi.Stranicu po stranicu puπtao sam da me zaokupi Ëar te pripovijestii njezina svijeta, sve dok moj prozor ne pomilova dah svitanja,a moje umorne oËi dovrπiπe posljednju stranicu. Ispruæih se uplavkastoj polusjeni zore s knjigom na prsima, i stadoh osluπkivatimrmor uspavanoga grada kako kaplje po purpurom prelivenimkrovovima. San i umor pokucaπe mi na vrata, ali uspjeh im seoduprijeti. Nisam æelio izgubiti Ëar priËe i tako se brzo oprostitiod njezinih likova.U jednoj sam prigodi Ëuo naπu stalnu muπteriju u tatinoj knjiæarikako komentira da malo stvari Ëitatelja moæe obiljeæiti onakokako to Ëini prva knjiga koja pronae put do njegova srca. Teprve slike, odjek rijeËi za koje mislimo da su ostale za nama, pratenas cijeloga æivota i u naπem sjeÊanju kleπu palaËu kojoj Êemo se,ranije ili kasnije - koliko god knjiga proËitali, koliko god svjetovaotkrili, koliko god nauËili ili zaboravili - jednom vratiti. Meni Êete zaËarane stranice zauvijek biti one koje sam otkrio u hodnicimaGroblja zaboravljenih knjiga. 12

Dani pepela1945. - 1949. 13

1.Tajna vrijedi koliko i oni od kojih je moramo kriti. Kad sam seprobudio, prvi mi je poriv bio obznaniti postojanje Groblja za-boravljenih knjiga svome najboljem prijatelju. Tomás Aguilar bioje moj πkolski kolega koji je svoje slobodno vrijeme i darovitostposveÊivao patentiranju najgenijalnijih naprava bez veÊe praktiËneprimjene, poput aerostatiËne strelice ili zvrka na dinamo-pogon.Komu bih se povjerio ako ne Tomásu? SanjareÊi tako, zamiπljaosam kako moj prijatelj Tomás i ja, opremljeni baterijama i kompa-som, otkrivamo tajne te knjiæniËne katakombe. A onda, prisjetivπise svoga obeÊanja, odluËih da okolnosti zahtijevaju ono πto se udetektivskim romanima naziva drukËiji modus operandi. U podnepristupih ocu i stadoh ga ispitivati o onoj knjizi i o Juliánu Caraxu,kojima sam u svome zanosu pridavao svjetsku slavu. Plan mi jebio dokopati se svih njegovih djela i iπËitati ih uzduæ i poprijeko,i sve to za manje od tjedan dana. Kako li se samo iznenadih kadsam otkrio da moj otac, roeni knjiæar i poznavatelj knjiæarskihkataloga, nikada nije Ëuo za Sjenu vjetra ni za Juliána Caraxa.Zainteresiran, pregledao je stranicu s podacima o izdanju. “SudeÊi po ovom, ovaj primjerak pripada nakladi od dvije ipol tisuÊe primjeraka koju je u Barceloni tiskala kuÊa CabestanyEditores u prosincu 1935.” “Poznata ti je ta kuÊa?” “Odavno se zatvorila. Ali ovo nije prvo izdanje, ono je izaπlou studenome iste godine, ali tiskano je u Parizu... Nakladnik jeGalliano & Neuval. Ne zvuËi mi poznato.” 15

“Onda je to prijevod?” upitah uznemireno. “Ne piπe. Iz ovoga πto tu piπe reklo bi se da je original.” “Knjiga na πpanjolskome izdana u Francuskoj?” “Ne bi bilo prvi put, kakva su vremena”, dometnu moj otac.“Moæda nam Barceló moæe pomoÊi...” Gustavo Barceló bio je stari tatin kolega, vlasnik goleme knji-æare u Ulici Fernando, bog i batina Udruge antikvara. Bio je toËovjek koji se nikad nije odvajao od ugaπene lule koja je oko sebeπirila dah perzijskog bazara, a sebe je opisivao kao posljednjegromantiËara. Barceló je tvrdio da je u dalekom srodstvu s lordomByronom, iako je rodom bio iz mjestaπca Caldas de Montbuy.Moæda iz æelje da potkrijepi tu rodbinsku svezu, Barceló seodijevao iskljuËivo u maniri devetnaestostoljetnog dendija, te jesveudilj paradirao naokolo sa svilenim rupcem, bijelim lakiranimcipelama i monoklom bez dioptrije koji prema zlim jezicima nijeskidao ni na zahodu. No znaËajnijim se u njegovu æivotu poka-zalo srodstvo s roditeljem ocem, industrijalcem koji se potkrajdevetnaestog stoljeÊa obogatio mutnim poslovima. Tata mi jeobjasnio da je Gustavo Barceló, tehniËki gledano, krcat lovom, i damu je knjiæara viπe strast nego posao. Knjige je volio bezuvjetno,i premda je to odluËno poricao, ako bi netko uπao u njegovuknjiæaru i zaljubio se u neki svezak koji si ne moæe priuπtiti, onbi mu snizio cijenu koliko je god potrebno, ili bi ga Ëak daobesplatno ako bi procijenio da je kupac pasionirani Ëitatelj, a netek pomodni diletant. Osim takvih kurioziteta, Barcelóa je krasiloslonovsko pamÊenje i pedantnost koju nisu umanjivali ni njegovodostojanstveno dræanje ni duboki glas, ali ako se itko razumio umalo poznate knjige, bio je to on. Toga popodneva, nakon πtoje zatvorio knjiæaru, tata je predloæio da proπeÊemo do kavaneEls Quatre Gats u Ulici Montsió, gdje su Barceló i njegovi ortaciodræavali knjigoljubaËke kruæoke o dekadentnim pjesnicima, mr-tvim jezicima i remek-djelima prepuπtenima na milost i nemilostknjiπkome moljcu.Kavana Els Quatre Gats nalazila se nadomak naπe kuÊe i bila 16

je jedno od mojih najdraæih mjesta u cijeloj Barceloni. Ondjesu se 1932. upoznali moji roditelji, pa sam svoje jednosmjernoputovanje na ovaj svijet dijelom pripisivao i Ëarima te stare kavane.Kameni zmajevi straæarili su na proËelju uklijeπtenu kriænim sje-nama, a u njegovim plinskim svjetiljkama zamrznuli su se vrijemei uspomene. U unutraπnjosti su se ljudi stapali s odjecima davnoproπlih vremena. Knjigovoe, sanjari i samozvani genijalci sjedalisu za stol s duhovima Pabla Picassa, Isaaca Albéniza, FedericaGarcíje Lorce ili Salvadora Dalíja. Ondje se svaki odrpanac mogaonaËas osjetiti kao povijesna figura, i sve to za cijenu kraÊe kave. “Sempere, kuÊo stara”, uzviknuo je Barceló ugledavπi tatu, “pati si æiv! »emu dugujemo ovu Ëast?” “Dugujete je mome sinu Danielu, gospodine Gustavo, koji jedoπao do velikog otkriÊa.” “Izvolite, sjednite s nama, ovakvu Ëasnu prigodu valja prosla-viti”, objavio je Barceló. “»asnu prigodu?” doπapnuo sam tati. “Barceló se izraæava komplicirano”, odgovorio je tata u polaglasa. “Ti niπta ne govori, ili Êeπ ga osokoliti.” Njegovi sugovornici napravili su nam mjesta u kruæoku i Bar-celó, koji se volio razmetati pred publikom, silom nas je æeliopoËastiti. “A koliko je godina momËiÊu?” zanimao se Barceló gledajuÊime iskosa. “Joπ malo pa jedanaest”, izjavio sam. Barceló mi se prepredeno nasmijeπio. “©to Êe reÊi deset. Nemoj si dodavati godine, mangupËiÊu, zato Êe se veÊ æivot pobrinuti.” Nekolicina njegovih pajdaπa neπto su promumljali u znak sla-ganja. Barceló je mahnuo nekom konobaru koji je izgledao kaoda Êe ga svaki Ëas proglasiti spomenikom nacionalne baπtine. “Konjak za mog prijatelja Semperea, najbolji, a za mladunËefrape s cimetom, on joπ mora rasti. Aha, i nareæite nam malo πunke,ali neka ne bude kao ona prije, dobro? Budemo li htjeli gumu,zvat Êemo Pirellija”, podviknuo je knjiæar. 17

Konobar je kimnuo i udaljio se vukuÊi za sobom noge iduπu. “Kaæem ja”, prokomentirao je knjiæar. “Kako da bude radnihmjesta? U ovoj zemlji ne ide se u mirovinu ni kad umreπ. Pogle-dajte samo Cida. Kaæem vam, nema tu pomoÊi.” PuÊkajuÊi onu ugaπenu lulu, Barceló je orlovskim pogledomzainteresirano motrio knjigu koju sam dræao u rukama. UnatoËlakrdijaπkoj vanjπtini i tolikoj blagoglagoljivosti, Barceló je znaonanjuπiti dobar ulov kao πto vuk njuπi krv. “Da vidim”, rekao je Barceló glumeÊi nezainteresiranost. “©toste mi to donijeli?” Dobacio sam pogled ocu. On kimnu. Bez daljnjeg odugovlaËe-nja pruæio sam knjigu Barcelóu. Knjiæar ju je uzeo znalaËkomrukom. Njegovi pijanistiËki prsti hitro su ispitali teksturu, ËvrstoÊui opÊe stanje. S detektivskim osmijehom Barceló je pronaπao strani-cu s impresumom i potom je cijelu minutu prouËavao s policijskompredanoπÊu. Ostali su ga gledali u tiπini, kao da oËekuju Ëudo ilidopuπtenje da ponovno poËnu disati. “Carax. Zanimljivo”, promrmljao je nedokuËivim tonom. Opet sam ispruæio ruku da mi vrati knjigu. Barceló je izvioobrve, ali vratio mi ju je s ledenim osmijehom. “A gdje si to naπao, mladiÊu?” “To je tajna”, odgovorih znajuÊi da se tata zacijelo u sebismijulji. Barceló je nabrao Ëelo i svrnuo pogled na tatu. “Prijatelju Sempere, buduÊi da ste to vi, i u znak poπtovanjakoje prema vama gajim, te u Ëast dugom i dubokom prijateljstvukoje nas veæe kao da smo braÊa, nudim vam Ëetrdeset dura, i krajpriËe.” “To morate pitati moga sina”, dometnuo je tata. “Knjiga jenjegova.” Barceló mi je uputio vuËji osmijeh. “©to kaæeπ, deËkiÊu? »etrdeset dura nije loπe za prvi posao...Sempere, ovaj vaπ deËko daleko Êe dogurati.” Kruæok je zagrajao u znak odobravanja. Barceló me zadovoljno 18

pogledao i izvadio koænatu lisnicu. Izbrojio je Ëetrdeset dura, πtoje tada bilo pravo bogatstvo, i pruæio mi ih. Ja sam se zadovoljiotime da πutke odmahnem glavom. Barceló se namrgodio. “Pohlepa je smrtni grijeh, znaπ?” dometnuo je. “Dobro, evoti πezdeset dura pa otvori πtednu knjiæicu, u tvojim godinama veÊvalja misliti na buduÊnost.” Opet sam odmahnuo glavom. Barceló je tati dobacio srditpogled kroz monokl. “Mene ne gledajte”, rekao je tata. “Ja sam tu samo kao prat-nja.” Barceló je uzdahnuo i pomno se zagledao u mene. “Da vidimo, mali, πto ti zapravo hoÊeπ?” “Ja æelim znati tko je Julián Carax, i gdje mogu naÊi drugenjegove knjige.” Barceló se grleno nasmijao i spremio lisnicu gledajuÊi protivnikau novom svjetlu. “Pa on je pravi intelektualac! Sempere, Ëime vi hranite ovogamalca?” stao se rugati. Knjiæar se nagnuo prema meni s povjerljivim izrazom lica i naËasmi se uËinilo da u njegovu pogledu nazirem stanovito poπtovanjekojega maloprije nije bilo. “Evo kako Êemo”, rekao mi je. “Sutra je nedjelja. Svrati uknjiænicu Ateneo i traæi mene. Donesi tu knjigu da je bolje pogle-dam, i ja Êu ti reÊi πto znam o Juliánu Caraxu. Quid pro quo.” “Quid pro πto?” “Latinski, momËe. Nema mrtvih jezika, samo umrtvljenihmozgova. Parafrazirano, to znaËi da ne moæeπ dobiti neπto zaniπta, ali da si mi se svidio i uËinit Êu ti uslugu.” Taj je Ëovjek svojom retorikom bio kadar skidati muhe u letu, alinaslutio sam da mi je bolje ostati s njim u dobrim odnosima æelimli doznati iπta o Juliánu Caraxu. Nevino sam mu se nasmijeπiopretvarajuÊi se da me oduπevio latinπtinom i rjeËitoπÊu. “Ne zaboravi, sutra u Ateneu”, presudio je knjiæar. “Ali donesiknjigu, ili nema dogovora.” “U redu.” 19

Razgovor se polagano rasplinuo u æamoru ostalih sudionikate krenuo u smjeru rasprave o nekim spisima pronaenima upodrumima Escoriala koji su ukazivali na moguÊnost da je Miguelde Cervantes bio tek knjiæevni pseudonim neke maljave æenetineiz Toleda. Barceló, odsutan duhom, nije sudjelovao u toj jalovojdiskusiji nego me je samo s tajanstvenim osmijehom promatrao izamonokla. Ili je moæda tek promatrao knjigu u mojim rukama. 2.Te nedjelje oblaci su iscurili s neba i ulice su leæale uronjene u jeze-ro uæarene maglice od koje su se znojili termometri na zidovima.Oko polovine popodneva, kad se æiva veÊ popela blizu trideset,uputio sam se u smjeru Ulice Canuda na sastanak s Barcelóom uAteneu, s knjigom pod rukom i graπkama znoja na Ëelu. Ateneoje bio - i joπ jest - jedan od mnogobrojnih kutaka Barcelone nakojima devetnaesto stoljeÊe joπ nije primilo vijest o umirovljenju.Kameno stubiπte uspinjalo se iz raskoπna dvoriπta sve do nestvarnoËipkasta tkanja galerija i Ëitaonica gdje su izumi poput telefona,æurbe ili ruËnog sata predstavljali futuristiËke anakronizme. Portir,ili je to moæda bio tek uniformirani kip, jedva da je trepnuo kadsam stigao. ©mugnuo sam na prvi kat blagoslivljajuÊi krila venti-latora koji je vrtloæio meu uspavanim Ëitateljima i topio se nadnjihovim knjigama i dnevnicima poput kockica leda. Silueta g. Gustava Barcelóa ocrtavala se na staklenim vratimagalerije koja je gledala na nutarnji vrt zgrade. UnatoË gotovo trop-skoj vruÊini, knjiæar je bio odjeven u svoju uobiËajenu gizdelinskuopravu, a monokl mu se caklio u polusjeni poput novËiÊa na dnuzdenca. Kraj njega sam razabrao neku pojavu umotanu u bijeluhalju od runa alpake, koja mi se priËinila poput anela isklesanaiz guste magle. ZaËuvπi odjek mojih koraka, Barceló je zaπkiljio imahnuo mi da priem. “Daniel, je li?” upitao je knjiæar. “Donio si knjigu?” Kimnuh jednom u znak odgovora na oba pitanja i sjedoh 20

na ponueni stolac kraj Barcelóa i njegove tajanstvene pratilje.Nekoliko minuta knjiæar se samo spokojno smjeπkao, kao da neprimjeÊuje moju nazoËnost. Ubrzo sam izgubio svaku nadu da Êeme predstaviti dami u bijelome, tko god bila. Barceló se dræao kaoda ona nije tu i da je nijedan od nas dvojice ne vidi. Pogledao samje krajiËkom oka, strahujuÊi da Êe nam se oËi susresti, ali njezine subludjele nekamo daleko. Koæa lica i ruku bila joj je blijeda, gotovoprozirna. Imala je oπtre crte lica, kao iscrtane odluËnim potezimakista i uokvirene crnom kosom koja je sjajila poput vlaæna kamena.Dao bih joj najviπe dvadeset godina, ali neπto u njezinu dræanjui naËinu na koji joj je duπa padala pred noge, poput vrbinih gra-na, potaknulo me da pomislim kako je bezvremena. Doimala sezarobljenom u tom stanju vjeËne mladosti rezerviranom za lutkeu izlozima elegantnih butika. Upravo sam joj pokuπavao uoËitibilo ispod labueg vrata, kadli primijetih da me Barceló fiksirapogledom. “Onda, hoÊeπ li mi reÊi gdje si naπao knjigu?” upita. “Rekao bih, ali obeÊao sam ocu da neÊu odati tajnu”, domet-nuh. “ShvaÊam. Sempere i njegove tajne”, rekao je Barceló. “VeÊ jaznam gdje. Upala ti je sjekira u med, momËe. To ja zovem pronaÊiiglu u plastu sijena. Onda, smijem li pogledati?” Pruæio sam mu knjigu, i Barceló ju je uzeo s najveÊom pom-njom. “ProËitao si je, pretpostavljam.” “Jesam, gospodine.” “Zavidim ti. Oduvijek mi se Ëinilo da Caraxa treba Ëitati dok jesrce joπ mlado, a um Ëist. Jesi li znao da je ovo njegov posljednjiroman?” ©utke odmahnuh glavom. “Znaπ li koliko ovakvih primjeraka postoji na træiπtu, Danie-le?” “TisuÊe, pretpostavljam.” “Nijedan”, precizirao je Barceló. “Osim tvoga. Ostali su spa-ljeni.” 21

“Spaljeni?” Barceló mi je samo uputio onaj svoj neproniËni osmijeh, listajuÊiknjigu i milujuÊi papir kao da je to svila kakve nema nigdje nasvijetu. Dama u bijelome polagano se okrenula. Na usnicama jojse ocrtavao plah i ustreptao smijeπak. OËi su joj lutale u prazno,a zjenice se bijeljele poput mramora. Neπto mi je zastalo u grlu.Bila je slijepa. “Ne poznajeπ moju neÊakinju Claru, je li?” upitao je Barce-ló. Jedva sam odmahnuo glavom, nesposoban skinuti pogled s togbiÊa s tenom kao u porculanske lutke i bijelim oËima, najtuænijimakoje sam ikad vidio. “Zapravo, Clara je struËnjakinja za Juliána Caraxa, zato sam jedoveo”, rekao je Barceló. “©toviπe, kad bolje razmislim, uz vaπe dopuπtenje povukao bihse u drugu odaju da pregledam ovaj svezak dok vi razgovarate.©to kaæete?” Pogledao sam ga, zaprepaπten. Knjiæar, lukavac do sræi, nije seobazirao na moju nelagodu, nego me samo blago potapπao poramenu i otiπao s mojom knjigom pod rukom. “Dojmio si ga se, znaπ?” oglasio se neki glas iza mojih lea. Okrenuo sam se i ugledao blagi smijeπak knjiæareve neÊakinjekoji je pipao u prazno. Imala je kristalno Ëist glas, prozraËan ikrhak, te mi se uËinilo da Êe joj se rijeËi rasprsnuti ako je prekinemu pola reËenice. “Stric mi kaæe da ti je ponudio dosta novca za Caraxovu knjigu,ali ti si ga odbio”, dodala je Clara. “Time si zadobio njegovopoπtovanje.” “Tko bi rekao”, uzdahnuo sam. Primijetio sam da Clara malko naginje glavu u stranu dok sesmijeπi, i da joj se prsti poigravaju prstenom koji je izgledao kaovijenac od safira. “Koliko imaπ godina?” upitala je. “Gotovo jedanaest”, odgovorih. “A vi?” Clara se nasmijala mojoj drskoj nevinosti. 22

“Gotovo dvaput toliko, ali ne moraπ mi zato govoriti ‘vi’.” “Izgledate mlae”, naglasio sam, nasluÊujuÊi da Êu se timemoæda iskupiti za svoju indiskreciju. “Onda Êu ti vjerovati, jer ne znam kako izgledam”, odvratilaje ne skidajuÊi s lica onaj tuæni osmijeh. “A ako ti se doimammlaom, onda je to razlog viπe da mi kaæeπ ‘ti’.” “Kako god vi kaæete, gospoice Clara.” Pomno sam promotrio njezine ruke koje je raπirila na krilupoput krila ptice, njezin krhki struk koji se nazirao ispod slojevaalpake, obris njezinih ramena, nevjerojatno bljedilo njezina vrata iliniju usnica, koje poæeljeh pomilovati jagodicama prstiju. Nikadadotad ne bijah u prilici da tako izbliza i pomno promatram nekuæenu, bez straha da Êe nam se pogledi susresti. “©to gledaπ?” upita Clara, ne bez zlobe. “Vaπ stric kaæe da ste struËnjakinja za Juliána Caraxa”, natu-knuh, osuπenih usta. “Moj je stric u stanju reÊi bilo πto, samo da ostane nasamo sknjigom koja ga je oËarala”, odvrati Clara. “Nisi se zapitao kakonetko tko je slijep moæe biti struËnjak za knjige, kad ne moæeËitati?” “Zaista, to mi nije palo na pamet.” “Za svojih gotovo jedanaest godina nisi loπ laæljivac. »uvaj se,ili Êeπ zavrπiti kao moj stric.” StrahujuÊi da Êu po tko zna koji put uprskati, samo sam sjedioi πutio, i zabezeknuto blenuo u nju. “Hajde, prii bliæe”, rekla je. “Molim?” “Slobodno se pribliæi. NeÊu te pojesti.” Ustao sam i priπao bliæe Clarinu stolcu. Knjiæareva neÊakinjapodigla je desnu ruku ne bi li me napipala. Ne znajuÊi πto bih,pruæih joj ruku. Uzela ju je lijevom i πutke mi pruæila desnu.Instinktivno shvatih πto æeli, pa je prinesoh svome licu. Dodirjoj je bio istodobno Ëvrst i njeæan. Prstima mi je prelazila prekoobraza i jagodica. Stajao sam nepomiËan, jedva da sam disao dokje Clara rukama upoznavala moje lice. Dok je to Ëinila, smijeπila 23

se u sebi i primijetio sam da joj se usnice lagano rastvaraju, kaoda neπto potiho mrmljaju. OsjeÊao sam kako mi rukama ovlaπprelazi preko Ëela, kose i oËnih vjea. Zaustavila se na usnicama,kaæiprstom i prstenjakom prelazeÊi preko njih u tiπini. Prsti su jojmirisali na cimet. Progutao sam slinu osjeÊajuÊi kako mi se biloubrzava, zahvalan boæanskoj providnosti πto nema oËevidaca kojibi posvjedoËili æaru u mojim obrazima, na kojemu se na pedaljdaleko mogla uægati cigara. 3.Toga popodneva obavijenog maglom i kiπicom Clara Barceló ukra-la mi je srce, dah i san. U okrilju sablasnoga svjetla Atenea njezineruke na mojoj su koæi ispisale kletvu koja Êe me joπ godinamaproganjati. Dok sam je ja zaneseno gledao, knjiæareva neÊakinjaispriËala mi je svoju æivotnu priËu i kako se, takoer sluËajno,susrela sa stranicama Juliána Caraxa. Dogodilo se to u nekomprovansalskom seocu. Njezin otac, ugledni odvjetnik povezan skabinetom predsjednika Companysa, bio je dovoljno dalekovidanda poπalje kÊer i æenu sestri preko granice kad je poËeo graanskirat. Svi su bili miπljenja da je takvo πto pretjerano, da se u Barce-loni neÊe dogoditi niπta i da se u ©panjolskoj, toj kolijevci i dikikrπÊanske civilizacije, barbarstvu utjeËu samo anarhisti, a ovi, nabiciklu i s pokrpanim Ëarapama, ne mogu daleko dogurati. Narodise nikad ne gledaju u zrcalo, govorio je oduvijek Clarin otac, apogotovo ne kad im je na pameti rat. Odvjetnik je bio dobarpoznavatelj povijesti i znao je da se buduÊnost jasnije moæe iπËitatis ulica, tvornica i vojarni nego iz jutarnjih novina. Mjesecima imje pisao jednom tjedno. Isprva je to Ëinio iz svoga ureda u UliciDiputación, potom bez adrese poπiljatelja, te na kraju potajno, izÊelije u tvravi Montjuïc u koju ga, kao i tolike druge, nitko nijevidio kako ulazi, i odakle nikada viπe nije izaπao.Clarina majka Ëitala je pisma naglas, nevjeπto prikrivajuÊi suze, 24

SadræajGroblje zaboravljenih knjiga 7Dani pepela 131945. - 1949. 49Prazna ploËa 771950. - 1952. 101Slika i prilika 3451953. 427Grad sjena 4451954. 451Nuria Monfort: SjeÊanje na one kojih nema 4611933. - 1955. 469Sjena vjetra1955.Post mortem27. studenoga 1955.Vode u oæujku1956.Dramatis personae1966.RjeËnik imena i pojmova 479