Divlje srce

DIVLJE SRCENovi roman autora hita Pouzdana žena Predivno... Impresivna, hipnotična priča. Goolrick događaje niže savršenim ritmom dok jurimo prema kraju da bismo shvatili što se dogodilo. Doista jurimo – knjigu je nemoguće ispustiti iz ruku. – the wichita eagle Robert Goolrick

Robert GoolrickDIVLJE SRCE

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKAknjiga dvijestotaNaslov izvornikaHeading out to wonderfulCopyright © 2012 by Robert GoolrickCopyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015.UrednikZoran MaljkovićNakladnikMozaik knjigaZa nakladnikaBojan VidmarGlavni urednikZoran MaljkovićGrafički urednikMarko KatičićOblikovanje naslovniceMarija MorićIlustracija na naslovniciShutterstockTisakZnanje, Zagreb, svibanj 2015.ISBN 978-953-14-1730-3CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalnei sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000905768.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem,snima­njem ili dru­gač­ ije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Robert GoolrickDivlje srce S engleskoga prevela NADA MIRKOVIĆ



Za moje izuzetne i voljene rođake Johna Estena, Alexandrui Sally Page ByersI za Stephena CarrièreaOn je moj pravi otac



Nisam ja osjetio kako me vuče sebi dno hladne rijekeNije to bila gorčina sna koji se nije ispunioNisam ja osjetio vjetar sa sivih polja u svojim rukamaNe ne, bejbi, bejbi to si bila tiBruce Springsteen, Valentine’s Day



Prvi dioGrešan čovjek



PRVO POGLAVLJEStvar je u tome da je svako sjećanje fikcija. To morate imati na umu. Dakako, postoje stvari koje su se zaista dogodile, po-tvrđeno, stvari za koje možemo odrediti dan, sat i minutu. No,kad o tome razmislite, čini se da se te stvari uglavnom događajudrugima. Ova se priča doista dogodila i to upravo onako kako ću vam jei ispričati. Ovo je istinita priča, u onoj mjeri u kojoj šest desetljećasjećanja i prepričavanja to dopuštaju. Vrijeme sve mijenja, a ne po-vezujete uvijek baš sve onako kako je bilo. Nekih malih stvari sje-ćate se kristalno jasno, recimo vremena ili igre svjetla na uzbibanojpovršini rijeke dok se sunce spušta među crne borove, stvari kojenisu ni povezane s nečim konkretnim, dok se nešto drugo, čaknešto veliko, posve raspline i više nema niti svoj oblik niti zvuk.Sitnice se čine stvarnijima od nekih velikih stvari. Ljudi me o tome ispituju do dana današnjeg, o tome što se za-pravo dogodilo i što mislim, zašto se to dogodilo, kao da bih ja todanas mogao znati nakon sveg toga vremena, kad su otada prošladesetljeća i ostali su samo priča i mit, ne znam kako to drukčijenazvati. Ja više nisam mlad i više ne mogu razaznati čega se doi-sta sjećam, a što su mi naprosto drugi ispričali. Govore mi što samradio, a većine toga se i ne sjećam, no ljudi ovdje uglavnom nisulažljivci pa onda naprosto prihvaćam to što mi govore, sve dok mise ne učini da se doista i sjećam toga što su mi ispričali. No, ja se još uvijek pitam ponekad, kasno noću, što se to zapra-vo dogodilo, zašto su se stvari baš tako odigrale, preispitujem se o 11

Robert Goolrickživotu koji sam vodio, razumijete, o svemu se zapitam. Postavljamsi ista ona pitanja koja mi i oni postavljaju, svi ti ljudi koji su o to-me samo čuli, koji čak nisu bili tu kad se sve to dogodilo. Što sedogodilo i zašto se baš moralo tako dogoditi kao što se dogodilo? Je li me to emocionalno ranilo, pitaju se, jesam li ozlijeđen nabilo koji način? Uvijek odgovaram da nisam. Ne mislim da me toranilo. No, svakako me promijenilo, duboko i zauvijek, na načinekojih svakoga dana postajem sve svjesniji. U svakom slučaju, sadje prekasno da se okrenem i vratim, da iz rijeke izvadim kamen,onaj koji je promijenio smjer vodenog toka zauvijek. Priča zapravo tako započinje. A započela je ovdje, prije više odšezdeset godina. U ovom gradiću nikada nije bilo zločina. Događale su se kata-strofe, dakako, prirodne nepogode, poplave, gorjeli su štagljevi,gorjele su kuće, bilo je stravičnih bolesti. Toliko se divnih mla-dih ljudi nikad nije vratilo iz rata ili su se iz Francuske i Njemač-ke vratili ranjeni i uplašeni, zastrašeni snažnim, prodornim elek-tričnim zvucima u mraku. I grijeh. Zavist, pohlepa, gramzivost,oholost, da, bilo je tu stravične oholosti. Ali nije bilo zločina. Neu ovom gradu. Brownsburg u Virginiji godine 1948. bio je gradić kakvi su po-stojali u godinama neposredno nakon rata, dok se još nije javilaona stravična američka želja, dok je većina još živjela jednostav-nim životom, ne žudeći za stvarima koje ne mogu imati, kad jetrgovina mješovitom robom imala okrugle metalne kvake s nat-pisom i logom kruha Merita, a unutra se prodavala narezana sla-nina i vekne tanko narezanog kruha, i povrće u konzervama, ibrašno, i flanelske košulje, i metražno platno u balama, i filmskičasopisi za sanjare i bomboni za djecu u rinfuzi, u velikim sta-klenkama na pultu. U velikim metalnim sanducima napunjenimledenom vodom stajale su boce Coca Cole i pića Nehi sa žarkom12

Divlje srceetiketom, a svoje si osvježenje dobivao tako da si ga vadio iz vode,kroz okrugle otvore na sanduku. Mama je to nazivala porokom,rekla bi ocu katkad: Hajdemo do trgovine po onaj porok. Mama je bilaprofesorica, razuzdanim curama i dečkima predavala je latinski,a sanjala o nekom drugom vremenu. Puno više joj se sviđao životprije rata. Sve je ona promatrala na taj način, kao da se promjenaodvija brže nego što njezino srce može kucati. Trgovina mješovitom robom stajala je usred kratkog, uskogniza sličnih kuća; mesnica, brijač, banka, željezarija s ladicamapunim čavala, matica i vijaka te jednostavnih alata i žice, s drve-nom građom u dvorištu, a za sve ostalo trebalo se odvesti u Lexin-gton, dvadesetak kilometara dugom dvosmjernom krivudavomcestom. Bio je to gradić u kojem ljudi očekuju živjeti mirno, apotom umrijeti i na koncu dospjeti u raj. Škola je bila na brijegu iznad grada, s razredima od prvogosnovne sve do mature za one koji su uspjeli do nje dogurati, smalom, slabo opremljenom knjižnicom izgrađenom pokraj škole.Tamo je moja majka podučavala sve o ratovima i bogovima. Ar-ma virumque cano / Troiae qui primus ab oris. Škola se grijala pomo-ću pećica na drva, a ponekad je zimi u njoj bilo toliko hladno dasu djeca dobivala slobodno, čak i kad nije sniježilo, a završavala jepočetkom svibnja da djeca mogu pomagati sa sijanjem i sađenjem. U gradu nije bilo semafora. Ceste, onih nekoliko koliko ih jebilo, bile su ravne i glatke i nisu bile duge. Nitko nije brzo vozio,osim ponekog stranca koji bi samo projurio kroz mjesto, na putuod nekamo do nečega što nije Brownsburg. Imali smo i dva velika jumbo plakata, na svakom kraju gradapo jedan. Bili su to grubi crteži s identičnim natpisom CHARLIECARTER ČISTI DIMNJAKE, a ispod toga Pokrivanje, Oblaganje,Obnavljanje. I to je sve. Bez telefona, bez adrese – pa ako niste znalitko je Charlie i gdje stanuje, nema šanse da ste mogli obnoviti svoj 13

Robert Goolrickdimnjak, ako vam je to bilo potrebno. No, Charlie Carter živio jetočno iza jednog od tih plakata pa ono malo ljudi kojima su nje-gove usluge bile nužne nije imalo nikavih problema da ga nađu. A tu su ljudi vjerovali u Boga i u Bibliju. Vjerovali su da Riječtijelom postade i nastani se među nama, da je Riječ istina – ne,da je ona činjenica, baš takva kakvu su prenosili proroci i sveci.Vjera njihovih otaca koja se prenosila s majke na sina, sa sina nakćerku i sina, sve dok se nije stvorilo stanovništvo njihova grada. Nadali su se vlastitom spasenju i bojali se prokletstva svojih su-sjeda. Nisu se razvodili. U gradu nije bilo niti jednog jedinog razvo-da, nikada. Crkva je protiv toga propovijedala, a običaji to nisudopuštali.Kuće u Brownsburgu svoja su iskrena i ispravna lica okrenule pre-ma ulici, uglavnom su bile napravljene od cigle ili drveta, sve iz-građene u rasponu od dvadeset i pet godina, prije stotinu godina.Uz ulicu su bili plitki vrtovi, a straga veća dvorišta. Ti su vrtovipostali neimenovane, prijateljske bojišnice na kojima su se susjedi,odreda vješti vrtlari, međusobno borili oko toga tko će napravitiljepšu izložbu cvijeća ispred kuće, dok se povrće isključivo sadilo ustražnjem dvorištu; ispred kuće radile su žene i djevojke, a momcii muškarci iza nje, a pobjedu je određivao što duži, što bujniji cvatte broj staklenki s povrćem na stubama za vrijeme vrućih ljetnihdana, pripravljenih za duge, mračne zimske dane. Majke i očevi navečer bi sjedili na verandi ispod trijema, pijuc-kali hladni čaj i tihim glasom pričali o svemu što se taj dan dogo-dilo, dok su djevojke sjedile na tratini i radile vjenčiće od maslač-ka, a momci su pištali na travke između palaca. Noću su slušaliradio, a kako se u cijelom mjestu hvatala samo jedna stanica, gradićbi na sat ili dva postajao nešto poput stereo-simfonije.14

Divlje srce U mjestu je tada živjelo pet stotina i trideset i osam ljudi, a tabrojka rijetko se mijenjala jer se broj rođenih gotovo preklapao sbrojem mrtvih. Niti jedna vrata nikad se nisu zaključavala. Pse nitko nije šetaona uzici. Za snježnih dana djeca su se sanjkala na ulici. Gotovo svimuškarci su pušili, a i poneke žene koje su naviku stekle kad suim muškarci otišli u rat. Crnci, njih negdje pedeset odraslih i dvadesetero djece, živje-li su u urednim, čistim drvenim kućama okupljenim u hrpu, nebaš izvan grada, ali ne ni sasvim u njemu. Oni su radili naporno iviše-manje održavali grad i kuće čistima, odjeću i rublje svježimi uštirkanim, a polja u cvatu, bez ijedne riječi zahvale, za veomamalo novca, a novac koji su zaradili od bijelaca trošili su u trgovi-nama u vlasništvu bijelaca. Imali su svoju vlastitu crkvu, u kući unizu na samom kraju Glavne ulice i propovjednika koji je dolaziosvaka dva tjedna da povede molitvu i pjesmu, od deset ujutro došest navečer, s prekidom za ručak. Djeca su kod kuće učila čitati ipisati te zbrajati. Svo njihovo znanje o svijetu završavalo je tamonegdje na izlazu iz mjesta. Nitko nije išao na godišnji odmor. Nikad im tako nešto nije nipalo na pamet. Putovanja su bila za sprovode, poneko vjenčanje iobiteljska okupljanja. Djeca se najbolje sjećaju ljetnih dana; užitak su osjetili na svojojkoži. Što si stariji, to bolje pamtiš zime, duboko, sve do kostiju.Štošta se događa zimi. Ljudi umiru u veljači. Djeca su se sjećala kako su dugo ostajala budna. Odrasli su raz-mišljali kako moraju rano ustati. Dakle, jedan određeni gradić, Brownsburg, u jednom određe-nom trenutku i vremenu. Ideja da bi trebali biti sretni nije ni pa-dala na pamet većini ljudi, o tome oni jednostavno nisu ni razmi-šljali i život ih je tretirao uglavnom dobro, a iako su se barem dva 15

Robert Goolrickili tri muškarca znala opiti svake noći za vrijeme radnog tjednapa onda tući svoju ženu i djecu, a djecu se oštro kažnjavalo kadsu bila nepristojna ili zločesta, nikome baš niti ideja da je nesretannije padala na pamet. Naprosto su prihvatili svoj život, tih petsto i toliko muškara-ca, žena i djece, bijeli i crni, a crnci su znali svoje mjesto, kakose onda govorilo, što je zapravo značilo da su i bijelci znali svojemjesto i bili njime sasvim zadovoljni na evolucijskoj paradi. Lju-di su obavljali svoje poslove i rješavali sve što je život pred njihstavljao, uvijek svjesni planina koje su ih okruživale, plavetnilau ljetne sutone, svjetla koje od bijelog postaje zlatno pa ružiča-sto dok oni sjede pod svojim trijemovima. Usred zime sjedili supored svojih peći na drva i slušali na radiju tužne i vesele pjesmežena s planina i kauboja iz prerija, sve dok se ne bi povukli narani počinak. Oni su pripadali toj zemlji, baš tom određenom mjestu, kao štosu njihovi automobili i njihove žlice pripadale njima. Ljudi su bili religiozni i vjera ih je održala kroz sve što bi se nanjih sručilo, ona i ta zemlja i planine koje su ih štitile, sve je to nu-dilo spasenje svima koji su se milosrdno našli u tim drevnim, pi-tomim dolinama.Charlie Beale je to ljeto došao u mjesto, sjenovito i zeleno, s vru-ćim danima i čestim, uobičajenim kišama. Svi su se tada nepre-stano žalili na vrijeme, osim kad je kišilo; iako je kiša zaustavlja-la sve poslove, ljudi su uvijek vjerovali da je korisna, čak i kad jekišilo i prije tri dana. Charlie Beale pojavio se u gradu niotkuda u nekom starom, de-rutnom kamionetu. Na sjedalu do njega bila su dva kofera. Jedanje bio od tankog kartona i svašta je prošao, a u njemu je bila svaodjeća Charlieja Bealea i set mesarskih noževa, oštrih kao britva.16

Divlje srce Drugi je bio metalan, s bravom jer je bio pun novca. Gomi-le novca. Charlie je ključić od te brave nosio na lancu oko vrata. Dolar na noć plaćao je Russellu Hostetteru da mu dopusti da separkira u njegovu polju pokraj rijeke, pet kilometara izvan grada,a spavao je na otvorenom, na stražnjem dijelu kamioneta, na jed-nom starom prekrivaču, pokriven drugim; prao se u rijeci, noću,sapunom i ručnikom koje je kupio u trgovini mješovitom robom.Ljetna mjesečina prolazila je kroz grane žalosne vrbe i stvarala sje-ne na njegovim blijedim, od vode blistavim plećima. Crna pro-hladna voda presijavala se dok je tresao svoju mokru kosu, koju suvoda i zvjezdano nebo iz smeđe pretvarali u crnu. Jedno se možesigurno reći za Charlieja Bealea, uvijek je bio čist. Osušio je mo-kru kožu grubim ručnikom, trljajući sve dok se nije zacrvenila,kao da ga je netko ispljuskao. Svake noći, prije nego što bi zaspao, prije nego bi ugasio petro-lejku i legao da se divi prostranstvu neba, popio bi čašu viskija i po-pušio jednu cigaretu Lucky Strike, a onda bi pisao u svoj dnevnik.Uglavnom su to bile jednostavne činjenice, temperatura, količinakiše, male stvari. Danas vruće, zapisao bi. Snijeg, snijeg četrdesetcentimetara. Ili, vidio sam orla. Nije on bio poetičan. Trideset idevet godina na ovoj planeti izbilo je svaki trag poezije iz njega. Dok je pisao, počeo bi se sjećati kako je bilo nekad, kako je biloodrastati tamo gdje je on odrastao, sjećao se ljudi koji su bili nje-govi ljudi i ostalih, koje je susretao na putu, a onda bi zapisivao testvari i pronalazio dok je pisao neku jednostavnu rječitost, uvijekspominjući svoje prijatelje samo s inicijalima – samo zato da jed-nom kad bude star može pronaći način da pogleda unatrag, na da-ne koji su prošli, na mjesta u kojima je bio. Radio je to još kad jebio dječak, kad je njegova fascinacija svijetom bila veća nego kadje došao u ovo mjesto, a iako ga protok života nije ni približno ta-ko zanimao sad kad se odvija kao onda kad je čekao da započne, 17

Robert Goolrickjoš je uvijek vodio dnevnik iz navike. Ponekad, kad bi čitao una-trag, naišao bi na neke incijale koje je zapisao i ne bi mogao pove-zati osobu, lice i svoj zapis. Dnevnik je bio sredstvo kojim je procjenjivao koliko se odma-kao od onoga što on smatra dobrotom, kako on shvaća taj pojam,a mnogih bi noći uz ono što je zapisao dodavao plus ili minus, sa-mo da odredi udaljenosti, kalibrira svoj moralni kompas. U jednojkutiji u kamionetu bilo je jedanaest takvih dnevnika, složenih pogodinama. Upravo je radio na dvanestom. A onda bi kleknuo pokraj auta uz glasni poj cvrčaka u mraku išuškanje noćnih leptira nalik šumu srca i pomolio se, iako je znaoduboko u svom srcu da je vjeru negdje na putu izgubio. Molio jeza svoju obitelj, molio je da mu se vrate žarka nadanja djetinjstva.Molio se da se stvari konačno malo pokrenu i da ovo bude mjestona kojem će se konačno osjećati kod kuće.Kupio je štrucu bijelog kruha u trgovini i malo narezane salame,maslac od kikirikija i džem, karton Coca Cole. Sendviče je jeosjedeći uz rijeku, a piće održavao hladnim u mračnoj brzoj rijeci. Svakog dana taj prvi tjedan hodao je ulicama gradića, činilose bez plana ili svrhe. Kimnuo bi u znak pozdrava svima koje jesretao, pristojno, no nije se obratio baš nikome. Samo je jednolič-nim, mirnim pogledom zurio u trgovine: od trgovine s hranom,preko brijačnice s prugastim stupom koji se neprestano vrtio predulazom. Gledao je pomno svaku kuću, uredne bijele ograde i vr-tove. Gledao je u lica mještana, baš kao što su oni gledali u njega ipotom bi ta lica zamišljao dok je ležao u mraku pokraj rijeke, raz-mišljajući jesu li to ljudi koje bi uopće želio poznavati. Bilo je dana kad bi sjeo u auto i vozio se bez cilja po nekim za-bačenim cestama okruga, sa svojim koferima na sjedalu poredsebe. Zaustavio bi se i gledao u planine, preko polja, sivozlatnih18

Divlje srceod ljetnih vrućina i suše, nakon što je i druga košnja obavljena, azlatno strmište stršilo ravno iz smeđe zemlje. Samo je promatraozemlju. Promatrao je taj okrug iz svakog ugla. Sve što je on radio bilo je zamijećeno. Što on zapravo traži, pi-tali su se ljudi po cijelom gradiću. Što on zapravo gleda? Čekali su. Čekali su da nešto napravi, a sve dok on ne povučeprvi potez, nitko mu neće pružiti ruku ili bilo čime uzvratiti nanjegov pristojan uporan pogled. Bio je strašilo u vrtu. Nakon jednog tjedna, Charlie Beale počeo je nešto i činiti.Ustajao je s prvim svjetlom, dok je još srebrni mjesec bio na nebui brijao se u retrovizoru svojeg auta. Obukao je svježu, čistu bije-lu košulju i otišao sjesti s Russellom Hoststetterom, doručkovati.Dogovorio je da će kupiti dvadeset hektara zemlje uz rijeku, ta-mo gdje mu je parkiran auto. Platio mu je u kešu, tisuću dolara. – Planirate graditi? – pitao je Russell. – Misim da ne – odgovorio je Charlie. – Tu je naprosto mirno.Želim miran komad zemlje. – Pa, doista je mirno – odgovorio je Russell. – Moram vamnešto reći – rekao je gledajući u svežanj novčanica po stotinu do-lara – ta vam zemlja i nije baš za nešto drugo osim mira i tišine. – To je sve što želim. – Močvarno zemljište. – Neću tamo ništa graditi. Rukovali su se i Charlie mu je rekao da će poslati geometra dapremjeri prostor i da se to upiše u zemljišne knjige. Russell se po-tom vratio svom doručku, a Charlie je sjeo u kamion u kojemusu se kožna sjedala već ugrijala od jutarnjeg sunca i samo se od-vezao, sjeo pokraj rijeke, sad na svojoj zemlji, pokraj svoje rijekei sjedio do podneva. Skinuo je košulju da mu sunce ugrije kožu. 19

Robert Goolrick Osjećao je potpuni mir dok je gledao kako pokraj njega teče ri-jeka i znao da svaki korak koji napravi, napravio je na zemlji kojamu pripada. Kad voda bude narasla, ako voda naraste, a narast ćekad tad, poplavit će njegovu zemlju. Početkom svojeg drugog tjedna u gradu, izvadio je svoje me-sarske noževe i ponovno ih nabrusio, a potom se odvezao u gradi parkirao ispred mesnice Willa Haisletta. Trgovine su se upravozatvarale za ručak, a trgovci su se spremali kući na objed. Izašao je van, zaključao automobil i otišao do ulaza, povukaokvaku na kojoj je pisalo ŠUNKA GWALTNEY i ušao unutra.Zvono iznad vrata je zazvonilo. Mali dječak stajao je usred trgo-vine, u kratkim hlačicama, majici, bosih nogu na piljevini na po-du. Charlie Beale nije vidio nikog drugog, samo to dijete kratkopodrezane svijetle kose koja se gotovo sjala pod zrakom svjetla sulice ili odbljeskom sa automobilskog stakla u prolazu, s čestica-ma prašine uzvitalnim iznad njegove zlatne glave. Stajali su bez riječi, odrastao čovjek i maleni dječak. Sve je natrenutak stalo osim zujanja muha, a sitne čestice prašine uzvitla-le su se u zraku dok je muškarac nespretno iscrtavao nogom nekelinije po piljevini, a dijete u njega buljilo netremice, kao da vidikroz Charlieja sve do nekog drugog krajolika, kao da Charliejai nema tamo. Maleni komadić vremena istrgnut nekad davno ujednom malenom mjestu. – Ja sam Charlie Beale. – Beebo – bilo je sve što je dječak rekao, odmahujući glavom,gledajući iza Charlieja, u onaj neki drugi krajolik, mrtav ozbiljan. – Znam ja tko ste vi – začuo se glas iz stražnjeg dijela dućana,dok su se otvarala teška vrata spremišta za meso. – Svi vas ovdjeznaju. Nitko ne zna što zapravo hoćete, ali nema duše u cijelomovom gradu koja ne zna da vam je ime Charlie Beale. I to od onogdana kad ste kupili Russellovu zemlju. Znamo vam ime, znamo20

Divlje srcekoliko ste platili. No, pitanje je što s njom namjeravate? Zašto steuopće došli ovamo? To je pravo pitanje, gospodine Beale. – Ja sam mesar, gospodine Haislett. Dobar mesar. Tražim po-sao. To je sve što želim. Samo posao. – Vi tu vidite gužvu? Vidite ljude koji čekaju da ih se posluži,a nema tko? Ako vi to vidite, imate svojski bolje oči od mene. – Dobar mesar. Imam iskustva odasvud. Nema toga što ja neznam. Dječak nije skinuo pogleda s Charlieja, jedino se odvukao dočovjeka bijele kose i primio se za njegovu nogavicu. – Dovraga, sine. I sam sam dobar mesar i vodim finu, čistu tr-govinu i ljudi mi dolaze i odlaze i nikad nisam čuo da prigovaraju,i ja to radim već više od trideset godina, otkad sam izašao iz voj-ske i naučio sve što znam od oca koji je to naučio od svojeg oca. Dječak se nasmijao. – Beebo – rekao je oduševljeno – Beebo. Beebo. Otac je pogledao prema njemu i potapšao ga po glavi. – Ovo je Sam Haislett, gospodine Beale, moj sin. Ima pet go-dina i on je svjetlo mojeg života. Rukuj se s gospodinom Beale-om, hajde, dječače. – Beebo! – Dječak se ponovno nasmijao, a potom napraviokorak i ispružio ruku i gledao kako nestaje u velikom, širokomCharliejevom dlanu. – Drago mi je, Sam. Baš mi je drago što sam te upoznao. Zo-vi me Charlie. – Zvat ću te Beebo, gospodine. Okej? – Kako ti paše, sine. Kako ti misliš da treba. Sam se vratio i stao uz očevu nogu. Will je uzeo mesarski noži obrisao ga čistom krpom. – Radit ću besplatno. – Besplatan rad vrijedi upravo onoliko koliko si ga platio. 21

Robert Goolrick – Radit ću besplatno mjesec dana. A vi ćete onda odlučiti što že-lite napraviti. Želite li me još zadržati. Isplatit će vam se, vidjet ćete. – A zašto želite napraviti nešto tako glupo? – Planiram se ovdje nastaniti, gospodine Haislett. Vidio sam jadosta svijeta. Želim samo svoj mali komadić u njemu. Mjesto ukojem ću se opet osjećati kao kod kuće. – A odakle ste vi? – Sada niotkuda. Došao sam sa sjevera. Rođen u Ohiou. – A zašto ste ga napustili? – A već znate, uvijek ista priča. Vratio se iz rata. Otac umro.Mama se uselila kod nekih rođaka. Obitelj se raspršila. I tako sampočeo putovati. Vidio sam cijelu zemlju, tražio ni sam ne znamšto. Doista jesam. Nešto izuzetno, valjda. Nešto čudesno. Upo-znao sam Brownsburg. Čitav tjedan ozbiljno sam razmišljao otome. – Čekaj da ti ja nešto kažem, sine. Kad si mlad i kreneš u potra-gu za čudesnim, sve je novo i blještavo kao tek iskovani novčić,no prije nego što dođeš do čudesnog, moraš proći obično. A kaddođeš do običnog, zaustavi se i dobro, pažljivo pogledaj jer je tomožda najdalje što ćeš ikad doći. Brownsburg nije raj, doista nije.Ali sasvim je okej. U redu je. – Namjeravam ostati. Nemam nikoga s kim bih živio, nemamjesta na kojem moram biti. Treba mi nešto čime ću ispuniti dane. – A novcem ne razbijaš glavu? – Kao što sam rekao, gospodine, nemam nikoga. Imam samoono što je u mojim koferima. Želim si naći kuću i stvoriti dom ukojem ću položiti umornu glavu, a za to je potreban novac, a zanjega posao, a jedino znam raditi kao mesar. – Kolješ?22

Divlje srce – Sve. Kravu mogu zaklati tako brzo da izgleda mirno kao daje umrla u snu. Kažu da je od toga meso slađe, mekše je kad živo-tinja ode brzo i mirno. – Kvragu, ne znam. Gledaj kako ćemo. Skoro je vrijeme za ve-čeru. Odi straga, uzmi komad govedine, izreži od njega odreske idođi k nama da ih zajedno pojedemo. Moja žena Alma pametnijaje od mene. Ona radi kao profesorica. Ona će odmah znati što mije činiti. Sad ću je nazvati. Charlie je ušao u hladnjaču za meso, slušajući kako Will pri-gušenim tonom priča na telefon zakačen na zidu. Uzeo je komadod stražnjeg dijela govedine i prebacio ga jednim potezom na da-sku za rezanje, čak nije ni zaprljao košulju. Otvorio je kožnatuvreću u kojoj drži svoje noževe i rasporedio ih jedan po jedan naradnoj plohi. – Imam svoje noževe. – To vidim. – Iz Njemačke. – Ramstek, biftek, odrezak od buta? – Ramstek. Za tavu. Shvaćaš. – S kosti? – Da. Ali tanak. – Koliko da ih bude? – Četiri. Nožem, a potom i satarom za kost, Charlie je napravio četiriodreska, izvukao komad bijelog papira iz rolne iznad glave, ot-kinuo komad i umotao odreske uredno kao da su božićni paket. – Okej? – Posve. Idemo jesti. Pitat ćemo moju ženu što s tobom da ra-dimo. Ona će znati. Ona zna sve. Izašli su na otvoreno, na vrućinu, a Will je pažljivo zaključaovrata iza sebe. 23

Robert Goolrick Svuda oko njih, u vrućoj tišini Brownsburga u podne, ljudi suupravo sjedali za stol. Hodali su niz Glavnu ulicu. Bio je to tipgradića koji od svega ima samo po jedno, a mnogo toga u njemui nije bilo. Nisu razgovarali. Stali su ispred visoke viktorijanske kuće, uredne kao apoteka, steglama cinija uz glavno stubište koje vodi prema povišenoj drve-noj verandi, izrezbarenoj, s brojnim kićenim ukrasima na stupo-vima i trijemu po kojem se penje glicinija koja je odavno prestalacvasti. Zujanje pčela u vruće ljetno podne; miris asfalta koji samošto nije uzavreo. Kuća je bila jedna od onih čvrstih građevina ukojoj je obitelj mogla proživjeti cijeli život, sve ljubavi, jade, svemale dnevne nelogičnosti i trivijalnosti. Sve je to Charlie Bealeudahnuo odjednom kao slatkasti opojni mošusni miris cvijeta ko-ji se otvara noću. Will Haislett otvorio je vrata i Charlie Beale ušao je u tamno,vruće predvorje. S prvim dahom znao je da je sve u ovoj kućičisto, čišćeno neprestano, stolovi obrisani od prašine, čaše u kri-staljerama prozirne, bez mrlja, posteljina na krevetima zategnu-ta, s mirisom štirke i svježeg zraka. Ništa tu nije kao iz njegovasjećanja, to nema nikakve veze s njegovim bezbrižnim djetinj-stvom, ali sve je nekako blisko, poznato kao vlastita koža, kaonešto za što je cijeli život znao da postoji, samo to nikad nije oku-sio ili namirisao. Dom, ono što Charlie nije imao, utočište i nepresušni izvor do-brote za sve one koji tu spavaju, one u krvnom srodstvu, ali i zasve prijatelje i strance koji prođu kroz ta vrata. Kuća je u nepre-kidnom stanju pripravnosti, pripravnosti za dobrodošlicu. Tada, u to vrijeme nije bilo antiknih predmeta. Postojale su sa-mo nove i stare stvari, stvari donesene iz svog doma, stvari za kojese netko brinuo godinama, kroz sve nedaće života, stvari done-sene na početku braka, stvari kupljene da traju čitav jedan život.24

Divlje srce Namještaj u dnevnoj sobi, kamo je Will Haislett odveo Char-lieja, uglavnom je bio star, prekriven u ovo doba godine ljetnimpresvlakama od lana i pamučnog platna sa cvjetnim uzorkom kojeje napravila Lula Hall, koja je dosad već svaki komad znala u dušui nije ni trebala mjeriti kad bi je nazvali da napravi nove presvlakeza sofu ili velike, udobne stolce. Will nije Charlieju ponudio da sjedne pa su stajali s nelagodom,petogodišnji Sam uz nogu svojeg oca za čiju se nogavicu uhvatio,lica identičnih u oca i dječaka, s istim plavim očima. Charlie jeosjetio miris hrane koja se kuha, zdravih, dobrih, svježih namir-nica, čuo je da se u jednom dijelu kuće nešto ubrzano radi, iako jetamo gdje su oni stajali sve bilo savršeno mirno. – Alma – povikao je Will nježno. – Alma, doveo sam ga navečeru. I uz tek neznatni pomak vrućeg ljetnog zraka, samo uz uzdah,stvorila se uz njih, baš kao svakog dana u petnaest do dvanaest,a sve što je rekla gledajući u Willa, bilo je Dragi, a ipak nema tognačina pod kapom nebeskom da se opiše koliko je to slatko zvu-čalo, taj njezin meki naglasak, obrazovan, ne narodski, glas kaobez daha zbog iščekivanja da će on biti uz nju. Bilo joj je tada četrdeset godina; samo godinu dana više negoCharlieju, a četrnaest manje nego njezinom mužu. Crvena kosatek joj je počela blijedjeti nježno kao lišće u jesen, u studenom, asvjetlosive oči činile su se iznenađenima, kao u iščekivanju nečegdivnog što se upravo treba dogoditi. Podigla se na prste da poljubi muža, potom kleknula do po-da da poljubi sina koji joj je ručicama obujmio vrat i sakrio lice unjezinu ramenu. Pogledala je prema gore. – Dakako, Charlie Beale – rekla je kao da ga je znala cijeli život– stigli ste. – Kao da i on već ima svoje mjesto u njezinu srcu kao 25

Robert Goolrickmnogi drugi dobri muškarci i žene koji ispunjavaju njezine dane.Potom je ustala i pružila mu ruku da bi njegovu stisnula. – I višeste nego dobrodošli u našu kuću. – Ovo je moja žena Alma – rekao je Will. – Ona se samo po-javila u mojem životu i spasila mi dupe od propasti i prokletstva. Nasmijala se. – Ah, Wille, dragi, ne budi tako žestok. I opet ta riječ, dragi; Charlie ju je osjetio i ispunila ga je u cije-losti, opipljiva i nježna kao poljubac za laku noć. – Propast i prokletstvo. Oprostite nam, gospodine Beale, aliovdje se toliko vremena provodi u crkvi da svi već govorimo kaopropovjednici i citiramo Sveto pismo. Pustila je njegovu ruku. – Dobrodošli u našu kuću. Ovo su si-gurno naši odresci. Pružio ih joj je sramežljivo. – Hvala vam što ste me pozvali. Već sam se umorio od mojihsendviča uz rijeku. Sa ženom nije razgovarao već mjesecima. Zaboravio je kako seto radi, najednom je to shvatio, zaboravio je sve one sitne ljuba-znosti, detalje. Pogotovo nije znao kako se razgovara s udanomženom. On se sasvim promijenio, okrenuo se posve od svoje proš-losti, od razuzdanog ponašanja, no nije se okrenuo prema ne-čem novom, jedino toj nemirnoj, stalnoj vožnji s kojom je do-gurao do 1948. godine od kraja rata – dok se nije našao ovdje, uBrownsburgu, u Virginiji, u dnevnoj sobi ljudi koje ne poznaje,kojima nema baš što reći, bez ikakvog načina da im izrazi što muje na srcu – da je zaboravio, posve zaboravio na užitak druženja,ljepotu djece, miris i osjećaj čistog, toplog ognjišta u čistim, svi-jetlim kućama.26

Divlje srce Nije on navikao na dobrodošlice. Nije navikao da ga netko gle-da pogledom u kojem nema umora ili straha ili nepovjerenja. Izne-nada se zasramio i osjetio kako mu je krv lupila u glavu. Stajala mu je blizu, neugodno blizu. Pogledala mu je u oči po-gledom koji je bio predug, ali i iznenađujuće, isuviše ljubazan.Skrenuo je pogled. – Gospodine Beale – zazvala je natrag njegov pogled. Pogle-dao ju je u sive oči. – Charlie, molim vas. Nastavila ga je gledati. – Gospodine Beale, jeste li vi kršćanin? – Zapravo ne, gospođo, bio sam... ali otada je dosta prošlo. – Ali dobar ste čovjek? – Trudim se, ali pretpostavljam da to ne možemo znati do sa-mog kraja. Ispružila je ruku i dotaknula njegovu kožu kao što bi je mož-da dotaknuo netko slijep kako bi istražio lice svojeg jedinog dje-teta. Njezine oči nisu se micale s njegovih. Još se više zacrvenioi osjetio da mu je koža vruća. Mora da je to osjetila kao vrućicusvojom hladnom rukom. – On želi posao – dodao je Will. Pogled nije micala i odgovorila mu je preko ramena. – Naravno, Will. Naravno da će biti u redu. Treba ti pomoć.Ne vidim zašto si mene morao pitati. Okrenula se, čučnula da zagrli dječaka. – A sad idemo objedovati. I to je bilo to. Ma što god to bilo, ma o čemu to Will tražio injezino mišljenje, to je obavljeno i to je završilo. I tako je započela ova priča. 27