Zemlja sjena

Prvo“Sve je energija.” Damenove tamne oči fokusiraju moje, zahtijevaju od mene daslušam, da ovaj put doista slušam. “Sve oko nas…” Zamahne rukamaispred sebe, prateći horizont koji tek što se nije smračio. “Sve u ovomnašem naoko čvrstom svemiru uopće nije čvrsto – to je energija – čista,vibrirajuća energija. Iako nas naša percepcija može uvjeriti da su stvariili čvrste ili tekuće ili plinovite – na kvantnoj su razini to sve česticeunutar čestica – sve je to samo energija.” Stisnem usne i kimnem, a glas u mojoj glavi nadjača njegov, vapeći:Reci mu! Odmah mu reci! Prestani odugovlačiti i završi s tim! Požuri prijenego što ponovno počne pričati! Ali ne učinim to. Ne kažem ni riječ. Samo čekam da nastavi, kakobih mogla i dalje odugovlačiti. “Podigni ruku.” Kimne i pomakne svoj dlan prema mojem. Polakoi oprezno podižem ruku, odlučna sam da izbjegnem bilo kakav fizičkikontakt, zatim on kaže: “Dakle, reci mi, što vidiš?” Zaškiljim, ne znajući sa sigurnošću na što cilja, zatim slegnemramenima i kažem: “Pa, vidim blijedu kožu, dugačke prste, par pjegica,nokte koji vape za manikurom…” “Točno.” Nasmiješi se kao da sam upravo položila najlakši ispit nasvijetu. “Ali kada bi je mogla vidjeti onakvu kakva doista je, ne bi uopćevidjela to. Umjesto toga, vidjela bi hrpu molekula koje sadrže protone,neutrone, elektrone i kvarkove. I unutar tih malenih kvarkova, sve donajsićušnijeg dijela, vidjela bi samo čistu vibrirajuću energiju koja sekreće dovoljno sporo da djeluje čvrsto i gusto, no i dovoljno brzo da sene može uočiti njezino pravo stanje.”

10 Alyson Nöel Suzim oči, nisam sigurna vjerujem li u to. Na stranu činjenica da onproučava te stvari već stotinama godina. “Ozbiljno, Ever. Ništa nije odvojeno.” Nagne se prema meni, sada većsasvim zagrijan za tu temu. “Sve je jedno. Stvari koje se čine čvrstimapoput mene i tebe i ovog pijeska na kojem sjedimo zapravo su samomasa energije koja vibrira dovoljno sporo da djeluje čvrsto, dok stvaripoput duhova i utvara vibriraju tako brzo da je većini ljudi gotovonemoguće vidjeti ih.” “Ja vidim Riley”, kažem jer ga želim podsjetiti na sve ono vrijeme kojesam nekada provodila sa svojom sablasnom sestrom. “Odnosno, nekoćsam je vidjela, znaš, prije nego što je prešla preko mosta i krenula dalje.” “Upravo je zbog toga više ne možeš vidjeti.” Kimne. “Njezine vibracijeprebrzo se kreću. Iako ima onih koji vide i kroza sve to.” Gledam u ocean pred nama, plima nadolazi u valovima. Beskrajni,neprestani, besmrtni – poput nas. “Sada ponovno podigni ruku i približi je mojoj tako da se gotovododirujemo.” Oklijevam, punim si dlan pijeskom, nisam to voljna učiniti. Za razlikuod njega, znam cijenu toga, strašne posljedice i najmanjeg dodira kožeo kožu. Zbog toga izbjegavam njegov dodir još od prošlog petka. Alikada ga ponovno pogledam, njegov ispruženi dlan koji čeka moj, dubokoudahnem i podignem svoj – ostanem bez daha kada se toliko približida prostor koji nas dijeli postane tanak poput papira. “Osjećaš li to?” Nasmiješi se. “To peckanje i toplinu? To se našaenergija spaja.” Pomiče svoju ruku naprijed-natrag, manipulirajući takosnagom energetskog polja između nas. “Ali ako smo svi spojeni kao što kažeš, zašto onda sve nema istiosjećaj?” Šapnem privučena neporecivom magnetnom strujom koja nasspaja i zbog koje mi predivna toplina prostruji tijelom. “Svi smo povezani, svi smo napravljeni iz istog vibrirajućeg izvora.Ali dok te neka energija ostavlja hladnokrvnom a neka mlakom, što sonom koja ti je suđena? Ona ti daje upravo ovaj osjećaj.” Zatvorim oči i okrenem se, pustivši suze da mi teku niz obraze, nemogavši ih više suspregnuti. Znam da mi je zabranjen osjećaj njegovekože, dodir njegovih usana, čvrsta i topla utjeha njegova tijela na mojemu.Ovo električno energetsko polje koje treperi između nas najviše je štoću dobiti, zahvaljujući groznoj odluci koju sam donijela.

ZEMLJA SJENA 11 “Znanost tek sada sustiže ono što metafizičari i veliki spiritualniučitelji znaju već stoljećima. Sve je energija. Sve je jedno.” Čujem smiješak u njegovu glasu dok se približava, nestrpljiv daispreplete svoje prste s mojima. Ali brzo se izmaknem, uhvatim njegovpogled dovoljno dugo da vidim povrijeđen izraz koji mu prelazi prekolica – izraz kojim me gleda otkako sam ga natjerala da popije protuotrovkoji ga je vratio u život. Pita se zašto sam tako tiha, tako daleka, takoudaljena – zašto odbijam dodirnuti ga, kada ga se prije samo nekolikotjedana nisam mogla zasititi. Netočno je zaključio da je to zbog njegovaponašanja kojim me povrijedio – zbog njegova flertovanja sa Staciom,njegove okrutnosti prema meni – ali istina nema veze s tim. Bio je podutjecajem Romanovih čini, kao i cijela škola. Nije on kriv. Ali ono što ne zna jest da sam, iako ga je protuotrov vratio u život,onog trenutka kada sam dodala svoju krv, osigurala da više nikadanećemo moći biti zajedno. Nikad. Ikad. Za vijeke vjekova. “Ever?” šapne dubokim i iskrenim glasom. Ali ne mogu ga pogledati.Ne mogu ga dodirnuti. I pogotovo ne mogu promrmljati riječi kojezaslužuje čuti: Zabrljala sam – tako mi je žao – Roman me nasamario, a ja sam biladovoljno očajna i glupa da padnem u njegovu zamku – i sada nema nadeza nas, jer ako me poljubiš, ako razmijenimo DNK – ti ćeš umrijeti— Ne mogu. Ja sam najgora moguća kukavica. Jadna sam i slaba. I nemašanse da pronađem snage za to. “Ever, molim te, što je?” pita, uznemiren zbog mojih suza. “Ovakvasi danima. Je li to zbog mene? Jesam li nešto učinio? Jer znaš da sene sjećam puno toga što se dogodilo, a sjećanja koja počinju navirati,pa, sigurno sada već znaš da to nisam bio pravi ja. Nikada te ne bihnamjerno povrijedio. Nikada te ni na koji način ne bih povrijedio.” Čvrsto se obujmim rukama, primivši se za ramena i sagnem glavu.Želim se smanjiti do te mjere da me više ne može vidjeti. Znam dasu njegove riječi istinite, da me nije sposoban povrijediti i da jedinoja mogu učiniti nešto tako bolno, tako nepromišljeno, tako smiješnoimpulzivno. Jedino ja mogu biti dovoljno glupa da zagrizem Romanovmamac. Toliko sam se htjela dokazati kao Damenova jedina prava

12 Alyson Nöelljubav – htjela sam biti jedina koja ga može spasiti – i gle sada neredkoji sam stvorila. Krene prema meni zagrli me, rukom držeći moj struk i privlačeći mebliže. Ali ne mogu riskirati blizinu, moje su suze sada ubojite i moramih držati podalje od njegove kože. Naglo ustanem i potrčim prema oceanu, savinem nožne prste nanjegovu rubu i dopustim hladnoj bijeloj pjeni da mi zapljuskuje listove.Htjela bih zaroniti u njegovo prostranstvo i biti nošena njegovom strujom.Sve samo da izbjegnem riječi koje moram izgovoriti – sve kako ne bihmorala reći svojoj jedinoj istinskoj ljubavi, svojem vječnom partneru,svojoj srodnoj duši u posljednjih četiristo godina, da iako mi je on daovječnost, ja sam nam donijela kraj. Ostanem tako, tiha i nepomična. Čekam da sunce zaroni, a zatimse konačno okrenem prema njemu. Upijam njegove tamne, sjenoviteobrise koji su noću gotovo neprimjetni i govorim uz osjećaj peckanja ugrlu dok mrmljam: “Damene… srce… moram ti nešto reći.”