Al povijesti nije kraj

granice dijaloga 1 Al’ povijesti nije krajClaudio MagrisAl’ povijesti nije kraj Etika, politika, svjetovnost

2 claudio magris Od istog autora u izdanju Frakture: Dunav I tajno i javno

granice dijaloga 3 Claudio MagrisAl’ povijesti nije kraj Etika, politika, svjetovnost prevela s talijanskog Ljiljana AvirovićFraktura

4 claudio magris Knjiga je objavljena uz potporu talijanskog Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne suradnje.  Questo libro è stato tradotto grazie ad un contributo alla traduzione assegnato dal Ministero degli affari esteri e della Cooperazione Internazionale italiano. Eseje za ovo izdanje iz knjiga La storia non è finita, Livelli di guardia i Segreti e no izabrali su Cladio Magris, Ljiljana Avirović i Seid Serdarević. © Claudio Magris, 2016 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2016. © za prijevod Ljiljana Avirović i Fraktura, 2016 Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-684-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 931290

granice dijaloga 5 Posvećeno mom ocu

6 claudio magris

granice dijaloga 7Granice dijalogaU rujnu 1988. putovao sam Holandijom. Jednoga sam se danazatekao i u Haagu. Mislim da je bila nedjelja. Na središnjem setrgu nešto slavilo ili je to bio svesvjetski sajam tolerancije. Bezbrojpaviljona, štandova, stolova, kioska i drvenih kućica, jedan dodrugog izlagali su, nudili, propovijedali svaki svoju Riječ, svakisvoje Evanđelje kojekakvog reda i sorte. Političke su stranke,crkve, udruge, klubovi, pokreti i svakojake grupe lupetali raz­ličite, katkada i potpuno oprečne recepte spasenja, duševnog,fizičkog, društvenog, metafizičkog, spolnog, kulturnog, gastro-nomskog; svatko je imao svoju priču i objavljivao svoju istinu,antimilitaristi, veterani, salutisti, pobornici ekscentričnih ku­linarskih dijeta ili erotskih tehnika, ezoteričnih obreda i gim­nastičkih vježbi, asketskih i orgijskih činova, kolektivizacijei divljih anarholiberalizama; tumačile su se prednosti društvenepotpore i njezina potpunog ukidanja. U to se doba u svijetu nijejoš mnogo raspravljalo o bioenergiji i kloniranju, jer bi inače i tedvije branše zasigurno našle svoje mjesto na ovom bazaru zane-senjaka, pobornika najstrašnijih genetskih manipulacija i zago-varača novonastalih polučovjekolikih vrsta, novih križanja homosapiensa s različitim životinjama, uvjerenih proroka neizbježnogatrijumfalnog marša Progresa i apokaliptičnih zagovornika uki-danja svakoga znanstvenog pokusa, a i znanosti kao takve: tog

8 claudio magrisnezdravog ploda iskonskoga grijeha i protjerivanja iz rajazemaljskoga. Prvi je dojam bio oduševljenje tolerancijom i slobodom. Sta-rinska, tradicionalna, gotovo stereotipna predodžba Holandijekao zemlje slobode, društvenih prava i dijaloga, poprimala je svestvarnije obrise, pa se činilo da su taj trg i taj metež njezino pravooličenje. Osjećalo se da svi, pojedinci ili pokreti, imaju sloboduizražavanja; da ondje nema dominantnih i ljubomornih bogova,spremnih ušutkati svaku drukčiju riječ, već da svaki bog kojiprebiva u srcu nekog čovjeka – velik ili malen, preuzvišen ilibizaran, pompozno svečan ili odrpan, veličanstven poput kakvakralja ili dronjav kao klošar – ima svoj oltar i svoje vjernike kojimu odaju poštovanje, veseli i neometani. Dijalog i tolerancija mogu zamalo biti i sinonimi. Na tom setrgu osjećalo, gotovo fizički, da istina nikako ne može biti vla-sništvo ili nametnuta samo jednom doktrinom koja sebe nikadane stavlja pod znak upitnika ili samoispitivanja, doktrinom kojane pristaje na ravnopravne dijaloge različitih mišljenja, a trebalabi biti, kako poučava Lessing, neprekidno prispodabljanje ili di-jalog i postojano istraživanje. Jednom je Lessing znakovito rekaootprilike ovako: kad bi mi Bog desnicom podario istinu, a ljevicommogućnost da je tražim, čak i po cijenu neprekidnih i mnogihpogrešaka, zasigurno bih poželio dar skriven u Njegovoj lijevojruci, potpuno uvjeren da čista istina pripada samo božanstvu. Predstava tolerancije prikazana na tom trgu zazivala je mo-gućnost i drukčijih mišljenja, manje velebnih i nižih, ali ipakoslobađajućih i prihvatljivih. Na tim se kioscima nisu propovije-dala samo golema vjerska ili politička uvjerenja, poruke spasenja,posljednje stvari života i čovjeka. Mlatilo se i o nastranim mani-jama, čudotvornim balzamima, bizarnim mitovima, komičnim

granice dijaloga 9himbama, ekscentričnim strastima. Nešto slično kao u london-skom Hyde Parku, gdje svatko može raspravljati ne samo o pro-blematikama sveopćeg značenja – kršćanstvu i socijalizmu, ratui miru, širenju ili zabrani nuklearnog oružja – već i o vlastitimopsesijama, manijama, strahovima, ekstravaganciji, fiks‑idejama,strasnoj i nastranoj pohoti, a sve to u bivstvu jednoga čovjekai nije manje važno od njegove vjere u domovinu ili u slobodutiska. Tolerancija je i ta sloboda izražavanja čak i naoko nevažnihi najmanjih stvari, smisao života shvaćen kao kazalište lutakau kojem svatko lamata rukama kako zna i umije, i smiješnoi nespretno, kao što i jest svatko od nas u svom nevještom smrt-nom bitku albatrosa zatočenika. Život je i cirkus u kojem smo sviklaunovi, a tolerancija još podrazumijeva i glumu prema unapri-jed napisanu predlošku, poštovanje improvizacije, svoje i tuđe,život znači dopustiti onome tko s tobom glumi da iznenada pro-mijeni tekst i odgovori primjerice na tvoj izljev ljubavi nekimkulinarskim receptom. I to bijaše smisao svjetskoga teatra kojije toga dana bio na sceni u Haagu – sasvim ugodan osjećaj pomalociganske slobode dok sam se po onim paviljonima muvao bezplana i bez nekoga posebnog interesa. Malo poslije obuzeo me još jedan, treći, i uznemirujući osjećaj.Kao da se prethodno uvjerenje kako je svakom dopušteno izrazitisvoju misao pretvorilo u nešto skučeno i zagušljivo, nalik nablatnjavu močvaru; kao da se tamo osim štandova antirasistaiznenada mogao pojaviti i kakav skinhead ili nekim čudom čaki klonirani doktor Mengele kojem bi bilo dopušteno propovijedatio hvalevrijednim blagodatima svojih eksperimenata u Auschwi-tzu. To lijepo, sasvim nedužno jutro istaknulo mi je jasno i snažnonužnost, vjerojatno i poteškoće, možda i nemogućnost, raspletanja

10 claudio magrisnerazmrsive problematike dijaloga i tolerancije te njihovih kraj-njih granica. Voltaireu pripisanoj misli da se do smrti spremanboriti ne bi li zajamčio slobodu izražavanja misli, čak i oprečnihmislima onoga s kojim se bori nasmrt, odzvanjala je – ironičnooprečna – rečenica koja kazuje o nekom strašno tolerantnomtipu koji je u stanju potamaniti sve one koji nisu tolerantni.Uostalom – barem u talijanskom – ambigvitet je lako moguć:tolerancija je pozitivni termin kojim se pokazuje ravnopravnostsvih vjeroispovijesti i mišljenja, biti tollerante znači potpuno pri­hvaćanje drugoga i oprost drugome, biti tollerante znači gotovopogrdno i gordo prihvaćanje ponašanja i mišljenja različitih odtvojih. Tolerancija, odnosno dijalog i sve njihove proturječnosti, sve­opći je problem koji se i dan‑danas nameće savjesti – i zako­nodavstvu – sa svom svojom hitnošću rješenja, više nego ikadau povijesti. Iz toga kuta gledano, naša kultura možda i nije spre-mna na nepojmljivo uznemirujuće promjene u svijetu koje su seobrušile na nas, na naše društvo i na naše vrijednosti. Unutar tihgolemih promjena sad više nema, kao što bijaše u povijesti, kom-paktnih kultura, kultura koje bi bile zatvorene u sebe samei unutar zdanja vlastitih vrijednosti, kultura koje gotovo da i neznaju za postojanje drukčijih sustava vrijednosti dominantnihu drukčijim kulturama. Danas se društva mijenjaju i miješaju,narodi i sasvim različita plemena danas se susreću, a njihovipogledi na svijet – vjerski, politički, društveni – žive posloženijedni do drugih baš kao one barake u Haagu, unutar politeizmavrijednosti, značenja, tradicija, običaja i institucija koje nitko nemože zapostaviti. To je proces kojim se obogaćuju naše kulture,ali istodobno i rađaju strahovi i opsesivne obrane. Unutar globa-lizacije svaki pojedini identitet ćuti se napadnuto, strahuje od

granice dijaloga 11raspadanja i nestanka, pa naglašava svoju partikularnost, od njestvara apsolutnu i divlju različitost, idol – koji kao i svaki idol lakovodi u nasilje i u krvave žrtve. Nešto se vrlo slično – rekao jeu Trstu u jednom od svojih posljednjih govora Begnamino Andre­atta – dogodilo u Grčkoj u V. stoljeću prije Krista kad su se raspaleobiteljsko-plemenske zajednice i pretvorile u državu, u polis;postupak iz kojeg je djelomično i rođena grčka tragedija. Netolerantni odgovori na sadašnje promjene u svijetu silnosu opasni i barbarski, oni teško koče – raznoraznim zatvaranjima– taj proces stvaranja novoga i autentičnijega univerzalizma; riječje o vrlo privlačnom procesu, jer se prvi put u povijesti, putemdijaloga s onu stranu svake moguće granice, rađa ili bi se moglaroditi, iako uz tisuću opasnosti i strahotnih iščašenja, univerzal-nost uistinu univerzalna, izraz i odraz društva cijele kugle ze-maljske, a ne samo Zapada i Istoka. Lako je intelektualno osuditi netolerantnost, zatvaranjeprema dijalogu, iako ih je silno teško osporavati na praktičnojosnovi. Kakav bi onda mogao biti stvarni odgovor, ne samo ap-straktno i plemenito retorički, na te i njima slične nazadnei agresivne reakcije? Europa mora, kulturološki gledano, na sebe preuzeti zadatakobnove svijesti i obrane načela vrijednosti, one potrebe sveopćihnačela koja su, već više od dvije tisuće godina, bit njezine civili-zacije. To su “nepisana pravila bogova”, kako kaže Antigona, ilimoralne zapovijedi koje se – za razliku od povijesno i društvenouvjetovanih – nameću kao apsolutne i koje se ne smije povrijeditini po koju cijenu. Ta je univerzalnost – u opasnosti i na planurazličitosti i na planu svojega divljeg automatizma – temelj eu-ropske civilizacije, koja u tom smislu i nije samo europska, većpodliježe osudi i Europe i Zapada.

12 claudio magris Od samih začetaka zapadna je kultura stavila naglasak napojedinca, na individuu, prije nego na sebe samu u globalnomsmislu te riječi; iz stoičkoga i kršćanskoga pojma osobe u rim-skomu pravu, od jamstava liberalizma i demokracije do slobodepotrebe osoba ili pojedinaca, kako je predlagano u socijalizmu –zajedno s njegovom apsolutno nezamjenjivom posebnošću – tajpojedinac i jest pravi protagonist, onaj koga Evanđelje uči kakovoljeti, onaj koga Kant smatra razlogom ili svrhom, a nikadasredstvom, onaj čije su neopozive slobode zajamčene zakonomi čije strasti književnost stavlja u središte svijeta. Taj primat osobe ili individue podrazumijeva načelo jedna-koga dostojanstva i jednakih prava svih ljudi, pa dakle i među-sobno toleriranje odnosno podnošenje različitosti te dijalog međukulturama, među sustavima vrijednosti koji katkada znaju bitii oprečni. Vrlo učestali dodiri različitih naroda i kultura koji se sve višešire uistinu su i životno obogaćenje, ali oni bi mogli izazvatii mučna stanja u kojima bi se odabir između obveznoga kulturnogrelativizma i potvrde neotuđivih prava mogao dramatično na-metnuti. Narodi koji pristižu iz drugih kulturnih sredina moratće postati europski, ali i zadržati svoje posebnosti, a da ih se ne-smiljeno ne asimilira prema našemu modelu. A sve to bit ćemoguće bude li Europa u stanju s čvrstom odlučnošću i otvara-njem prema tom zadatku i dalje obavljati, u novom obliku, velikuulogu koju je imala u povijesti svijeta. Ne smijemo se zavaravatida je riječ o jednostavnom zadatku te da prepreke tom procesustižu samo iz nazadnjačkih mentalnih sklopova ili od zadrtograsizma. Rješenju tih problema možemo se nadati samo ako nepodcjenjujemo objektivne poteškoće.

granice dijaloga 13 Gotovo sve različitosti – običaja, navika, tradicija, vrijednosti– mogu i moraju biti savladane usprotivimo li se, bratskim dija-logom, glupom i zadrtom zatvaranju u sebe. No tu bi se moglepojaviti okolnosti u kojima kulture, skupine i pojedinci ističukao neotuđive vrijednosti ono što drugima izgleda neprihvatljivoi neljudsko. Uvijek je potrebno stremiti dijalogu, ali i biti svjestanda se čovjek može naći i pred dramatičnim odlukama uperenimprotiv njega samog. Ako pripadnik neke sekte ne dopušta trans-fuziju krvi i ne želi da se transfuzija pruži njegovu maloljetnomdjetetu, a djetetu je to potrebno jer je u životnoj opasnosti, u tomse slučaju mora razlučiti je li pravilno poštovati njegovu vjerui njegovu želju, kako bi bilo točno, pa ostaviti dijete da umre, ilije potrebno silom učiniti transfuziju, s autoritetom koji u tomslučaju izgleda opravdan, ali to bi istodobno mogao biti i prvikorak na putu koji vodi nasilnom nametanju volje ili zabraniodlaska u crkvu. Dijalog znači i sebe sama staviti pod znak pitanja; boriti se zasvoje ideje, ali u načelu i biti spreman na prihvaćanje tuđegamišljenja ako bi postavke protivnikove misli bile logično oprav-dane i ljudski pravilnije. To međutim sadržava i jedan unaprijedodređen odabir stajalištâ – prije nego što se i započne dijalog –o kojima smo uopće i spremni razgovarati, ne bismo li se protivnjih borili, ali ipak dajući i tom drugom stajalištu ravnopravnost.Tako će na primjer neki liberal prihvatiti i raspravu s pobornikomdržavne intervencije u privredi, protiveći mu se intelektualno,ali i priznajući mu jednak ljudski dignitet, spreman uvažiti, budeli uvjeren, i drukčije razloge. Ali čovjek koji nije ubojica ne bimogao prihvatiti raspravu s onim koji je, recimo, zagovorniknasilja i ubijanja djece; u tom će slučaju unaprijed prekinuti

14 claudio magrisdijalog; on smije ljudski saslušati intimne, kažnjive i bolne ra-zloge i rane koje vode tom zločinu, ali neće ni započeti dijalogo tome je li to zločin ili nije. Tolerancija i dijalog sadržavaju etički relativizam, protivanpretpostavci da smo jedino mi čuvari apsolutne vrijednosti, štočovjeka koji u to vjeruje navodi da ga nametne drugima, recimouime njihova spasa. Na temelju takvih uvjerenja učinjeno jei čini se bezbroj najstrašnijih nasilja. Al’ netko bi se mogao zateći– zatekli smo se i zateći ćemo se – u prilikama koje ne dopuštaju,moralno gledajući, popuštanje i dijalog, toleranciju. Kada je prijenekoliko desetaka godina prvi crnac student dobio pravo poha-đanja sveučilišta u jednoj državi američkoga Juga, ta je odlukadoživljena kao povreda vlastite kulture i vrijednosti od bijelacastanovnika te države, spremnih da tom studentu i nasiljem za-brane da se koristi svojim pravima. Obrana bijelosti na tom sveučilištu doživljavala se kao vrijed-nost kulture staroga Juga: možda su se nasiljem na studenta crncai uz cijenu njegova prava zapravo poštovale kultura rasizmai kulturološke razlike, možda se (i silom) zabranjivalo to nasilje,a da se pritom ipak nije poštovala kultura iz koje je dolazio,a možda su se i snagom nasilja nametala prava toga studentacrnca. Kako god bilo, američka je vlast osigurala pratnju federalnevojske, spremne i pucati ako zatreba, napadne li ga netko, spre-mne ušutkati onoga koji je htio ušutkati studenta crnca. Tih jedana bilo nemira, ali i mrtvih. Mogli bismo se – i možemo se – naći u vrlo teškoj situaciji kadje potrebno odabrati između nekih vrijednosti na štetu nekihdrugih, odlučiti “koji su to nepisani zakoni bogova” što ih pri­zivlje Antigona, zakoni koje ni po koju cijenu ne smijemo povri-jediti. Pluralno društvo budućnosti vrlo će se vjerojatno naći pred

granice dijaloga 15takvim odabirom, pred potrebom, a istodobno i pred nemoguć-nošću ili samo pred strašnim poteškoćama da samo sebe prepoznau minimumu, to jest u quantumu neporeciva etičkoga univerza-lizma. To je težak, ali i neizbježan zadatak. Težak jer dijalogi usporedba kao da se sve više razvodnjavaju u nekakvoj nerazlu-čivoj uravnilovki svih stvari, u svojevrsnom bazaru na kojemsveopće načelo razmjene stavlja sve na istu razinu, kao da su Kanti spiritističke seanse jednako dostojni poštovanja ili kao da susolidarnost i rasizam nešto između čega možemo birati, jer suposloženi u izlozima, ili u pameti, kao da je riječ o novinskimčlancima. Unutar toga dramatičnoga povećanja bogatstva razlika i kon-trasta teškom ćemo mukom biti prisiljeni izraditi, neprestanimusporedbama i dijalogom s kulturama novih Europljana, mini-mum vrijednosti o kojima se ne može raspravljati, što sa sobomnosi uvijek bolnu, ali i neizbježnu hijerarhiju vrijednosti. U tomprocesu, sasvim sigurno, važan doprinos stići će od novih kulturadosad nepoznatih Zapadu, koje same po sebi nisu slabiji čuvariuniverzalnih vrijednosti. Demokracija, kći zapadne tradicijei njezina srž, sastoji se od neprekidna napora, nikada konačna,od razlikovanja među postavkama koje mogu biti i dramatičnooprečne, ali kojima je dano pravo da se ravnopravno suprotstavejedna drugoj, ali i od gledišta koja će, nažalost, biti bolno isklju-čena iz toga dijaloga, jednako kao što se nekoj političkoj formacijidopušta da brani javnu ili privatnu privredu, ali ne i rasni progonili segregaciju. To je neprihvaćanje bolno jer uvijek je bolno isključiti ljudeili ideje iz dijaloga, ali ono je istodobno i neizbježno. Dakako,svatko od nas mogao bi se naći u takvim ružnim okolnostima,jer neprihvatljive razlike više ne dolaze samo iz prekomorskih

16 claudio magriszemalja ili s drugih kontinenata, već i iz nama bliskih krajeva;nitko kao Auschwitz nije poricao nepisane zakone bogova,a Auschwitz smo stvorili mi, Europljani. Sukob je tragičan; Antigona nije bezrazložno tragedija. Anti-gona je prije svega sukob između Antigone i Kreonta, sukob iz-među zakonâ koji se u njima dvoma suprotstavljaju. S te točkegledišta tragedija ne znači suprotstavljanje dobra zlu, čiste ne-dužnosti odvratnoj krivnji, već je riječ o sukobu unutar kojeganije moguće zauzeti stav koji ne bi sa sobom neizbježno donioi heroizam žrtvovanja, a to je također krivica. Tragedija je sukob između zakona i moralnih zapovijedi koji,kako je naglasio Gustavo Zagrebelsky, i jedni i drugi sadržavajuvrijednosti. Ali Antigona je tragedija, vječno aktualna, tragedijaobveze odabira između tih vrijednosti, zajedno sa svim poteško-ćama, pogreškama i krivicama što ih taj odabir sadržava u poje-dinačnim povijesnim okolnostima. Pozitivni zakon sam po sebinije zakonski – ni onda kad proizlazi iz demokratskoga poretkaili osjećaja i želje većine – ako ujedno i ugnjetava moral; primje-rice neki rasni zakon kojim se utanačio progon ili istrebljenjejedne kategorije ljudi neće sam po sebi postati pravedan ni akoga je demokratski izglasala većina u parlamentu koji je legitimnoizglasan, što je činjenica koja bi se mogla dogoditi ili se veći dogodila. Nasilje učinjeno nad osobom nije pravedno samo zato što biga opravdalo takozvano javno mnijenje, kako bi trebalo biti natemelju jedne krivo shvaćene sociologije. Antisemitizam u Nje-mačkoj za vrijeme nacizma ili nasilje nad crncima u Alabamizasigurno bijahu u dosluhu s izvjesnim mišljenjem javnosti tihzemalja, ali samo zbog toga ne znači da su i pravedni. Katkada

granice dijaloga 17bi moglo biti istina ono što je uzviknuo doktor Stockmannu Ibsenovu Narodnom neprijatelju: “Većina ima snagu, al’ nemapravo!” Stoga je potrebno pokoriti se “nepisanim zakonima bo-gova” kojima se pokorava Antigona, iako ta poslušnost – odnosnoneposluh državnim zakonima – može imati i tragične posljedice. Sada bi se moglo nametnuti jedno strašno teško i samo po sebitragično pitanje: kako možemo znati da su oni nepisani zakoniproizašli baš od bogova, to jest da je riječ o sveopćim načelima,a ne o prastarim predrasudama, slijepim i opskurnim nagonimaosjećaja, uvjetovanim tko zna kakvim praiskonskim zabranama?S pravom vjerujemo da je kršćanska ljubav prema bližnjemusvome, da su postulati Kantove etike koja zahtijeva da se svakuosobu uvijek shvaća kao svrhu, a nikada kao sredstvo, da su pro-svjetiteljske i demokratske vrijednosti slobode i tolerancije idealidruštvene pravednosti, jednakosti prava za sve ljude cijele kuglezemaljske, univerzalni temelji koje nikakav Kreont niti ikakvadržava ne mogu narušiti. Ali isto tako znamo da su različita dru­štva vrlo često – i naše također – silom drugim društvima namet-nula vrijednosti koje su smatrala ljudski-sveopćima, nametnulaideale koji su međutim svjetovni proizvod njihove kulturei njihove povijesti, ili produkt običaja koji su jednostavno bilisnažniji. Kad se neki bog obraća našem srcu – kako kaže Goethe-ova Ifigenija, suprotstavljajući se barbarskim navikama ljudskihžrtvovanja – moramo biti spremni i slijediti ga po svaku cijenu,ali tek pošto smo najvišom razinom svoje svijesti shvatili obraćali se nama univerzalni bog ili kakav idol naših mračnih unutraš-njih zapleta. Istina je neizbježno povezana s netolerantnošću, kako je prijemnogo godina napisao Joseph Ratzinger, podsjećajući da su se

18 claudio magrisi Abraham i Mojsije svaki za sebe oslobodili idola svojih predakai Zlatnoga runa. Ako većina nije u pravu, kako viče Stockmann,lako je doći u napast i silom nametnuti neki drukčiji razlog kojije već sam po sebi satkan od sile. Neposlušnost Kreontu čestovodi u tragedije ne samo neposlušne već i nedužne, jednostavnopregažene posljedicama. Tragedija, ali i ljudsko dostojanstvo slažu se s činjenicom dana tu dvojbu nema unaprijed određena odgovora; postoji samotežak istraživački put, nikako bez opasnosti, čak i moralnih. Nesmijemo se izvlačiti i ne prihvaćati odgovornosti odabira uni­verzalnih vrijednosti, pa se sukladno tomu moramo i ponašati;odbijemo li na sebe prihvatiti tu odgovornost, uime nekoga kul-turnog relativizma koji bi da se svako ponašanje poistovjetis nekim drugim, iznevjerili smo Antigonine “nepisane zakonebogova” i od sebe napravili sukrivca barbarskih djela. Ali čovjekmora biti svjestan koliko može biti teška i tragična ta odgovornosti kako je teško naći rješenje tim proturječjima. Todorov je u Mon-tesquieuu naslutio neki srednji put između pravilnoga kulturnogrelativizma, onoga koji vodi računa o različitostima, i potrebnogaquantuma etičkoga univerzalizma bez kojega nisu ni zamislivipolitički, društveni i moralni život. Vrlo često nastojimo izbjeći tegobnu potragu za tim quantu-mom e da se ne bismo sklonili unutar udobne kulture odabira, štoje u biti parodija prave tolerancije. Naše bi se doba možda moglonazvati, zbog pristupa koji ga odlikuje u različitim sferama životai misli, razdoblje optional. Religije, filozofije, vrijednosni sustavii politički stavovi lijepo su poredani na pultu nekoga supermar-keta i svatko – već prema želji ili trenutku – sebi uzme s jedne ilidruge police robu koju hoće, dva pakovanja kršćanstva, tri pa­

granice dijaloga 19kovanja zen‑budizma, nekoliko dekagrama ultraliberalizmai kockicu socijalizma pa sve to izmućka kako želi i napravi sebiprivatni koktel. U takvoj kulturnoj klimi sve je teže sebe odrediti na nekiposeban način koji bi bio ograničen, odabrati jedno, a izuzetidrugo. Ako je netko kršćanin, onda nije budist i obrnuto, čaki onda kada se dolično vrednuju i veliko Kristovo odnosno Budinoučenje te se mnogo nauči iz njihovih primjera. Jedno shvaćanjesvijeta poštuje se samo ako ga se dokraja shvati ozbiljno, ako sestrogo odmjeravaš s istinom koja je nagoviještena i sa svojomsposobnošću ili nesposobnošću da je stvarno prihvatiš. Lakomi-sleno je proglasiti sebe muslimanom, budistom ili kršćaninom– ili čak sve troje zajedno – na tragu nekoga površnog sentimen-talnog zamaha i zahtijevati da razlike između tih religija buduublažene ili da se nekako međusobno stope i sliju u neku vrstuprivatnoga mišunga, jer to bi bila uvreda njihovoj ozbiljnostii dostojanstvu. No činjenica koju neka filozofija ili vjera propo-vijeda organsko je jedinstvo, a ne miješana salata čiji pojedinisastojci mogu svaki za sebe biti optional, nešto što se može uzetikao svoje ako nam se prohtije i kada nam se prohtije. Sad pak,u ovo naše doba, sve skupa izgleda kao optional, prihvatljiv ilineprihvatljiv sastojak već prema želji, a da i nije riječ o alternativiizmeđu sveukupnoga pristanka ili odbacivanja. New Age, uz-mimo samo jedan primjer, tipičan je izraz toga pristupa, blagospiritualističkoga, koji kljuca malo ovdje, malo ondje iz tanjuraApsolutnoga pa zatim sve miksa u dobronamjernu srčanu papicuili kašicu. Taj ogorčeni sinkretizam tipičan je za vremena prijelaza izjednoga društva i civilizacije u druge; pa nije slučajno da je snažno

20 claudio magrisbujao potkraj Rimskoga Carstva i antičkih civilizacija – vremenakojima naše vrijeme sve više sliči – vremena kad su cvjetala pra-znovjerja i obožavanja svake vrste i kad su se stvarali novi idolis krhotinama otrcanih bogova svih panteona. To je raspadanjetada našlo novu snagu-ideju u kršćanstvu, snagu koja je realnostibila u stanju dati smisao i jedinstvo. Danas je nemoguće znatihoće li ikoja vizija svijeta moći ponovno uspostaviti jedinstvo;i sámo je kršćanstvo, prvi put, izloženo velikom riziku da gasekularizirano društvo definitivno izbriše i asimilira, probavii odstrani od sebe. Toj krizi nikakav apriorni dogmatizam nije u stanju pružitiodgovor. Svaki postojani etički odabir utapa se u nevjerojatnomkaosu postojanja, u svemu proživljenom određenog trenutkai pojedinca, ali to još ne znači da se moralni zakon svaki put moraposebno prilagoditi nastalim okolnostima. Egzistencijalna etika– pisao je braneći je veliki katolički teolog Karl Rahner – stra-stveno vodi računa o neponovljivoj konkretnosti svakoga isku-stva, ali se razlikuje od pasivne i konformističke etike određenesituacije koja se jednostavno prilagođava potonjoj. Simone Weilbila je čvrsta pobornica vjere, ali neke sumnje u pojedine tvrdnjeCrkve – ne toliko važne, ali ni optional – navele su je da se zaustavina njezinu pragu i da se te vjere odrekne iz poštovanja premasakramentima. Postupak poput toga mnogo je religiozniji odčovjeka koji se pričesti, a da i nije svjestan je li se pridržavao ilinije propisanih pravila prije uzimanja svete hostije. Optional potiče i moralni odabir, jer je posebno komotno iza-brati prema vlastitoj volji neke od zapovijedi ili zabrana; eunuhće, recimo, rado i uvjereno prihvatiti asketske zabrane i čvrstipuritanizam, pijanac će jednostavno s liste glavnih grijeha

granice dijaloga 21skinuti zabranu pijanstva, a prijestupnik zbog neplaćanja porezaneće svoj čin dovesti u vezu sa sedmom zapovijedi koja kaže “Nekradi.” Sfera optionala širi se sve više i anektira teritorije jedanza drugim. Napala je i progresivno napada i područje zakona,onoga što je – ili bi trebalo biti – nametnuto ili zabranjeno neizo-stavnom potrebom kaznenog zakona. Jedan od čvrstih stupova tolerancije i dijaloga jest svjetovnost,shvaćena u pravom smislu te riječi. Laičko poštovanje razumanije unaprijed zajamčeno ni vjerom ni neprihvaćanjem vjere;mnogi od onih koji se rugaju religiji neotesano vjeruju najnevje-rojatnijim praznovjerjima. Danas je duh laicizma u opasnostii napadnut je zbog nevjerojatnog urušavanja intelektualnih na-vika koje će ga isprazniti i preokrenuti naglavačke, stvoriti odnjega nešto baš suprotno, to jest netoleranciju, pomanjkanjekrit­ ičnosti i agresivno uvjerenje da je tako točno. Kako je prijemnogo godina predvidio Pasolini, borba protiv dogmi mogla bise pretvoriti ili izvrgnuti u totalnu likvidaciju i ukidanje vrijed-nosti i načela koji bi se bili u stanju suprotstaviti automatskomdruštvenome mehanizmu; postoji opasnost da se razum izvrgneu čisto proračunatu razumnost, tehniku vlasti koja ne priznajevrijednosti ako one nisu činjenice, u vlast koja se poistovjećujes anonimnim i impersonalnim društvom, izjednačuje i uništavaodgovornost za individualni sud, koji i jest žarište svjetovnosti. Svjetovnost, kao najraširenije i dominantno mišljenje, moglabi se izjaloviti i pretvoriti u indiferentnost, u zaborav da postojismisao svetoga i poštovanja, u odbacivanje osobnoga izborai neovisnosti donošenja sudova. Umjesto humanizma, koji vodiračuna o moralnim odabirima, što ga i danas i oduvijek zastupajupravi svjetovnjaci, ustoličuje se kolektivno uvjerenje koje se

22 claudio magrispretvara u mikroideologiju vlasti i čini mentalni sklop jednenerazlučive klase koja se obrazovala na filmovima prikazanimu župnom dvoru i prešla na striptiz, pokoravajući se konformiz­m­ u koji je jednako tako nametnut i oponašajući. Takav je men-talitet svojevrstan beton ili ideološko ljepilo koje drži skupai mijesi zajednički osjećaj prividno predodređen za stvaranjenove i šutljive većine, koja je pak najčešće vrlo bučna, spremnaudariti na onoga koji misli drukčije, i ne dozvoliti mu da se izrazi.Društvena vlast koja se nekad naslanjala na vjerski tradicionali-zam sada izgleda naslonjena na masu lišenu svih skrupula, kojaje tobože emancipirana jer se služi novim frazama i novim heteronametnutim postupcima, unutar anonimnoga, golemog i žela-tinoznog društvenoga odobravanja sličnog onome što ga je Alt­man genijalno opisao u svom filmu Nashville. U ovom se društvu tolerancija izvitoperila u nešto što jojstrašno sliči, ali što je u biti njezina sušta suprotnost: indiferent­nost, kako je napisao Josep Ramoneda, mogućnost međusobnezamjene svačega svim i svačim; vrijednost zamjene pobjeđujei trijumfira i unutar moralnih odabira. Sve skupa odvija seu znaku varava i lažna liberalizma, uime načela u čijem se temeljusve može i mora svesti na istu mjeru, vrijednosti se moraju pri-lagoditi činjenicama i zakonu, kako se ono kaže, moraju se pri­lagoditi navikama i njihovim mijenama. Postoje međutim polja unutar kojih je pravedno da se zakonprilagodi navikama – iako taj zakon nije nikakva fatalnost, većrezultat naših djela nadahnutih vrijednostima u koje vjerujemo– ali postoje i domene unutar kojih nikakva obuhvatnost ne možeopravdati navade ponašanja; iako se mnoštva služe ubijanjem,ubijanje je i dalje zločin vrijedan osude, koliko god da je to

granice dijaloga 23u nekim prilikama teško izvedivo. Liberalno društvo pojedincumora dozvoliti gotovo sve – njegove ideje, ugode, njegove željei nastranosti – a kategorično mu mora zabraniti ono malo postu-paka putem kojih bi postao ubojica, veliki ili mali, drugih ljudi;ta nasilnička ponašanja moraju biti pretvorena u tabu, prekinutajoš i prije nego što su se u stanju pretvoriti u stvarne događajeu našemu mozgu. Dostojevski je naslutio da dolaze strašna vre-mena u kojima je “sve dozvoljeno”; a kad je sve dozvoljeno, ondase sve i događa. Dakako, i s počiniteljem jednoga zločina, čovjekom koji ni-kada nije samo zločinac, potrebno je ophoditi se s poštovanjemi dostojanstvom, potrebno je zaštititi njegova prava i braniti gaod bilo kakve osvete, jednako kako bi bilo potrebno zaštititiMengelea od mase koja ga želi linčovati. Ali poštovanje premazločincu ne smijemo brkati s nejasnom spremnošću poštovanjanjegova zločina – što je samo po sebi glupo, kao što je glup i zločin.“Sve dozvoljeno” kao da se neprimjetno pomaknulo naprijed,kao da je naznačilo strašna i moguća proširenja. Mišljenja, različita i suprotstavljena, što ih često nalazimou novinama jedno do drugog e da bi se dokazala nepristranostu pogledu fundamentalnih rasprava, dokazuju nešto što je bašsuprotno dijalogu; često je riječ o brbljarijama unutar kojih se sverazvodnjava, ublažuje, isključuje i neutralizira. Katkada se i samizateknemo u zbunjujućoj sumnji, u pravoj napasti, da je potrebnoboriti se i da je to danas teže nego ikada – dakle utoliko je jošpotrebnije boriti se protiv sumnje u dijalog sam, u njegove vri-jednosti. Nitko kao Erazmo, taj genij dijaloga par excellence, nijeu sebi osjetio tu sumnju, kako se može naslutiti – u nekimpa­uzama, natuknicama i šutnjama – u onoj slavnoj polemici

24 claudio magriss Lutherom o slobodnom odabiru. On daje naslutiti tajanstveniosjećaj koji ga vodi u nevjericu spram borbe, spram polemike,spram sučeljavanja, u koje ipak ulaže sve svoje snage. Humanisti čovjek dijaloga, Erazmo osjeća da je dijalog – ako nije temeljenna prethodnom izbornom srodstvu ili na temeljnoj bliskostimišljenja, što ga, između ostalog, čine i nepotrebnim – potpunouzaludan. Filolog i polemičar koji vjeruje u razum i u riječ ćutida se ono što je bitno događa prije riječi, u pokretnim i neuhvat-ljivim dubinama života koje primiču i nesmiljeno razdvajajuljude; on shvaća da se dijalogom može uvjeriti samo onoga kojije već i sam po sebi uvjeren i da je sudbina riječi i razuma nera-zumijevanje ili dvosmislenost. Svijest o tome – za onoga koji kaohumanist i kao čovjek od razuma, poput Erazma, vjeruje u riječ– nije manje tragična od luteranske vizije grijeha. Zbog toga nije dozvoljeno sumnjati u razum. Baš zato što jeon, kao što poučavahu prosvjetitelji, slabašna zraka svjetlostiu tmini, pa tim više i silno vrijedna; potrebno je tu zraku zaštititi,a nikako ugasiti radi pukoga koketiranja s tminama ili s misteri-jem, koji, između ostaloga, i vidimo zahvaljujući baš toj slabojzraci svjetlosti. Gledajući u budućnost, upravo zato što smo svje-sni kolika je snaga u pritiscima kojima bi se htjelo sve uguratiu jednosmjerni i obligatni kolosijek, ne preostaje drugo negoostati iluminist, prosvjetitelj, nesklon svakoj retorici progresa,ironičan, skroman, čvrsti zagovornik vjere razuma, slobodei mogućnosti utjecanja, slabašnog, dakako, na put kojim je svijetkrenuo i raditi za dobrobit stvarnoga napretka čovječanstva. Veličina Erazma Roterdamskog upravo je simbioza vjerei ironije koje se uzajamno pomažu i pomažu živjeti. Suzdržljivost,osujećenje i Erazmov ironičan osmijeh izraz su sačuvane ljupkosti

granice dijaloga 25i onda kad se našao pred ništavilom, pred ničim – ili pak nad onimšto je u određenom trenutku izgledalo tako – pa su i izraz nevje-rojatne snage čovjeka koji, potpuno svjestan ispraznosti svogarasuđivanja, i dalje uporno slijedi razum, jer ne vjeruje da je i toništa konačna istina. “The Fair of Tolerance”, esej, Haag, 2001.

276 claudio magrissvojoj braći već možda, a i prije svega, i sestrama. Jedino ne bihhtio da povjerenstvo koje je tako blagonaklono spominjalo i mojestudije o habsburškoj Mitteleuropi prekrši najvažnije načelo tecivilizacije, u kojoj se, govorio je Musil, često dogodi da genijaproglase kretenom, ali se nikada ne dogodi da kretena proglasegenijem. Dakle i poslije ovoga velikoga dana ja ću se i dalje osvrtati okosebe i gledati se u ogledalo ujutro dok se brijem e da bih sam sebepodsjetio na onu priču koju mi je ispripovijedao jedan moj prija-telj iz Trsta, koji je bio i na čelu Židovske zajednice toga grada.On je došao u Trst sa svojom obitelji istočnih Židova na samompočetku fašizma, onda kada se Mussolini borio protiv svojihpolitičkih suparnika, ponajviše protiv Slavena, ali još nije bioizraziti antisemit. Zbog toga je njegov otac bio zadovoljan i po-nosan na crnu uniformu Balille (Mussolinijeve mladeži) koju jeodjenuo njegov sin i prisiljavao ga je da je obuče svaki put kadbude moguće pa da se tako s njim prošeta ulicama Trsta; otac jeuvijek bio u svojem kaftanu u nadi da će sresti fašističke pogla-vare, pa kad bi sreo nekoga od njih, rekao bi svom sinu na jidišu:Hejb’ die Hand, meschugge! (što bi na tršćanskom narječju biloSaluda, mona! odnosno “Pozdravi, budalo!”). Tako i ja, kad sepogledam u ogledalo dok se brijem, misleći na mnoge pogreškekoje sam napravio, iako manje tragične od spomenute, sam sebikažem: Hejb’ die Hand, meschugge! Zahvaljujem svima i grlim vas.

granice dijaloga 277Claudio Magris rođen je u Trstu 1939. Diplomirao je na torinskomSveučilištu 1962.; predavao je njemački jezik i književnost naSveučilištu u Torinu i Trstu te na različitim sveučilištima izvanItalije. Dodijeljeno mu je nekoliko diplomahonoris causa i brojnenagrade, među kojima se ističu: Prix du Meilleur Livre Étranger,1990., Premio Strega, 1997., Praemium Erasmianum, 2001., Pre-mio Príncipe de Asturias, 2004., i Friedenspreis des DeutschenBuchhandels, 2009. Od objavljenih djela potrebno je spomenuti Il mito absburgiconella letteratura austriaca moderna (Habsburški mit u modernojaustrijskoj književnosti, 1963.), Lontano da dove. Joseph Roth e latradizione ebraico-orientale (Daleko, od kuda daleko. Joseph Rothi istočno-židovska tradicija, 1971.), Itaca e oltre (Itaka i još dalje odItake, 1982.), Nagađanja o sablji, 1984., L’anello di Clarisse (Clarissinprsten, 1984.), Dunav, 1986., Ono drugo more, 1991., Mikrokosmi,1997., Utopia e disincanto (Utopija i izbavljenje od zanosa, 1999.),Izložba, 2001., Naslijepo, 2005., Vi ćete dakle razumjeti, 2006., Alfa-beti (Abecede, 2008.), Livelli di guardia (Razine opreza, 2011.),i Letteratura e ideologia (Književnost i ideologija). Prošle godine objavio je roman Non luogo a procedere (Obusta-viti postupak).

278 claudio magris

granice dijaloga 279Ljiljana Avirović završila je studij talijanistike i rusistike na Fi-lozofskom fakultetu u Zagrebu. Književna je prevoditeljica i tumač (simultano i konseku-tivno). Predaje teoriju i praksu prijevoda na Fakultetu za prevo-ditelje i tumače Sveučilišta u Trstu. Objavila je brojne prijevode na hrvatski talijanskih pisaca,između ostalih Claudija Magrisa (Dunav, Nagađanja o sablji, Trst,identitet granice, Ono drugo more, Stadelmann, Mikrokozmi, Izložba,Naslijepo), Marise Madieri (Vodnozeleno, Proplanak, Školjka i drugepriče), Fulvija Tomizze i Franca Veglianija. S ruskoga i hrvatskoga jezika na talijanski je prevela djela M.Bulgakova, B. Pasternaka, F. Iskandera, J. Grossmana, M. Jergo-vića, L. Paljetka, E. Grlić i drugih te priredila dvojezično izdanjeLjermontovljeva Junaka našeg doba. Bavi se znanstvenim radom i objavljuje tekstove o teorijii praksi književnog prevođenja. U suradnji s Mirkom Tomasovićem objavila je 2006. u Milanuknjigu La divina traduzione o hrvatskim prijevodima Božanstvenekomedije, a 2012. znanstveni rad o talijanskim prijevodima Miro-slava Krleže M.K. Ieri, oggi e domani. Le traduzioni di M. K. Godine 1992. u Zagrebu joj je uručena nagrada Frano Čale zaprevodilaštvo, a 2002. Nagrada predsjednika Republike Italije.Preds­ jednik Republike Italije Carlo Azeglio Ciampi proglasio juje 2003. vitezom (cavaliere dell’ordine della stella della solidarietà)

280 ocplraeuvdoiodimtealgjricisiza znanstveni rad i vrsno prevođenje djela talijanskih književ-nika. Godine 2006. u Splitu joj je uručena nagrada Davidijas zastudiju o hrvatskim prijevodima Danteove Božanstvene komedije.Iste je godine u Trstu dobila nagradu za životno djelo UmbertoSaba te joj je na književnim susretima Put u središte Europeu Pazinu dodijeljena nagrada-stipendija (jednomjesečni boravaku Grazu) za prijevod djela Naslijepo Claudija Magrisa.

granice dijaloga 281SadržajGranice dijaloga 7Svjetovnost, ta velika neshvaćena 26Pravo i sloboda: u povodu smrti Norberta Bobbija 33Što je Božje, a što carevo 38Thomas Moor, zaštitnik političara i mučenik protiv svoje volje 44Razlozi zakona i razlozi srca 49Majke s Plaze de Mayo, ili Pohvala ludosti 56Riječ ili krv i meso 61Kako reći istinu 64Veličina i bijeda oprosta 72Povijest: ni napadajuća ni opravdavajuća 77Banalnost zla na televiziji 82Zlo, apsolutno i idiotsko 86S onu stranu čovjeka? 89Znanost sama pred sobom 93Nepokorni obnovitelj: povodom smrti Ivana Pavla II. 98Univerzalno poslovanje 104

282 claudio magrisPamćenje bez opsjednutosti 112Domovina i identitet 120Krvavi san novoga Adama 127Sluganstvo i veličina vojničkoga života 132Metamorfoza rata 138Za antikomunizam ljudskoga lica 143Urota protiv ljeta 146I tajno i javno 151Na granici života 167Nasilje, glupo nasilje 174Pohvala sposobnosti kažnjavanja 178Crkva: pravo ili obveza upletanja 182Betlehem: ni family day ni gay pride 187Porezi, teologija i dobro raspoloženje 192Vol Rose Luxemburg 199Tko koga moli da mu bude oprošteno? 202Zanos krvoprolićima 207Stadion za delinkvenciju 212Terorizam i srčana papica 215Novi (demokratski) Index librorum prohibitorum 220Raspelo, malko delikatan učenik i Piero Calamandrei 224Gađanje Crkve 230Uvredljive šale i pošalice 234Božićni darovi 236

granice dijaloga 283Smijeh jednog terorista 242Kapitalizam na Rajni, ili kapitalizam s ljudskim licem 246Božica pravde i božica lova 254Naviknutost na tragediju 258Beskonačna glupost zla 261Dosta je više te parodije oprosta 265Pravi ratovi i lažni mirovi 268O autoru 277O prevoditeljici 279

284 claudio magrisKnjiga je objavljena uz financijsku potporuMinistarstva kulture Republike Hrvatske.Nakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićUrednik Seid SerdarevićLektura i korektura Margareta MedjurečanPrijelom Maja GlušićGodina izdanja 2016., travanjTisak Feroproms, ZagrebISBN 978-953-266-684-7Biblioteka Platforma, knjiga 55www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjigai Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

granice dijaloga 285 Čitajte još u izdanju FraktureGiacomo D’Alisa, Federico Demaria, Giorgos Kallis Odrast Pojmovnik za novu eru s engleskog prevela Mirta Jambrović Igor Štiks Državljanin, građanin, stranac, neprijateljs engleskog preveli Hana Dvornik i Srđan Dvornik Robert M. Edsel Spas Italije s engleskog preveo Saša Drach Goran Ferčec Priručnik za jučer Vuk Perišić Od Weimara do Vardara Igor Štiks, Srećko Horvat Dobro došli u pustinju postsocijalizma s engleskog preveo Damir Biličić Fania Oz-Salzberger i Amos Oz Židovi i riječi s engleskog preveo Marko Gregorić Philipp Blom Vrtoglave godine s engleskog preveo Goran Schmidt

286 claudio magris Paul Schreiner Spašeni iz Zagrebas talijanskog prevela Suzana Glavaš Sönke Neitzel i Harald Welzer 149,00 kn Vojnici www.fraktura.hr s njemačkog preveo Milan SoklićPitanja etike, morala, esteDtaivkideStienveandsoansvepovijesti i politike19z14a.o–1k91u8.p, PlojavijjuestsPvrvaokg sovgjeatskog rataod nas. Svakodnevnos esneglessukoogčparevvaeomVouk Perišićs raznim dvojbama, idejamDaaviidpGrroaebbleer mima,od kojih se većina ods ernagžleasDkvouagg:pn5r0eav0en0ogaDošdaimžnaiivr Boitli,čićPpooknuekšaavdaimzroavpnroon, aaćpioinzleakRzaaidzDzumantnojeeDgtiizisnlrtaeoarlbjveićnerion.ta,ali često ga nemas, njejermžaičvkoogtpvreivšeeo SselaidčiMuhamedagićbeskonačnoj zavojnici negoSlliavroaj vŽinžeokm putu.CsvlajeutdskioihMeasgerjiisst,ajeidrasonemngoGaledonsdkinonopaag opjivpsreaaavscnžeaoong,DisujaainmhkjairnnBjjaiilzičiićAl’ povijesti nije kraj upravTTovrrestnkeuobciJeakka,otaavriiznena as stalnoPizrneoisvpaitsuujoučćaivgarasnaiscPveriadjkesietjoaololmBgorigjaaunahi,rmkvpoiaritjsDšekuoemnkćnaitjžižievvinmostoi .o svjetovnosti i crkvi, o škRoolboevrtaMn.jEudsielvojsci,o zločinima i kaznama, o Oladriecdizzambauštiinupolitici,Magris upotrseebngljleasvkoagiprreavzelui SmašaiDsrracche.i APnotloanzijea Hćianizdabakaiskustva multikulturnog TrsGtöatz, oAldyašilje porukeksahkvoatbititiisovtivjeotroekno, ssspnejrebemeHmaikčtlkaeoornojgivpansrseeaovcmedijlaailijnDjaeaalnndorijegžaal,aviTakkaalekco naočigled, a u biti ostajeBiFusadtrueiće.ndSoZsotasčklonabraoiad,eprecizna, beskompromisnasiesnvgleesvkroeg mpreevneosSkrđaankDnvjiogrnaik Al’ povijesti nije kraj očaravajuća je i upozoravajuća u svakom svom detalju i u cjelini.