Kupinovo vino

1VINO GOVORI. TO SVI ZNAJU. OSVRNITE SE OKO SEBE. UPITAJTEproročicu na ulici; nepozvana gosta na svadbi; nadahnutu ludu.Govori. Trbuhozbori. Ima milijun glasova. Oslobađa jezik i iz-vlači tajne koje nikad niste namjeravali reći, tajne za koje nisteni znali. Viče, blebeće, šapće. Govori o velikim događajima,sjajnim planovima, tragičnim ljubavima i strašnim izdajama.Vrišti od smijeha. Potiho hihoće. Plače pred svojim odrazom.Otvara davna ljeta i sjećanja koja je bolje zaboraviti. Svaka jeboca dašak drugih vremena, drugih mjesta; od najobičnijegaLiebfraumilcha do kraljevskoga Veuve Clicquota berba 1945.,svaka je malo čudo. Svakodnevna čarolija, kako je Joe govorio.Pretvaranje obične tvari u ono od čega su snovi satkani. Laič-ka alkemija. Na primjer, ja. Fleurie, berba 1962. Posljednja od nas dva-naest iz sanduka, flaširana i odložena one godine kad se Jayrodio. “Vino je živo, pričljivo, veselo i pomalo drsko s jakimokusom crnog ribiza”, pisalo je na etiketi. Nisam baš neko vinoza čuvanje, ali me svejedno čuvao. Zbog nostalgije. Za poseb-nu prigodu. Za neki rođendan, možda vjenčanje. Ali rođendani9 Kupinovo vino

su mu prolazili bez proslave; uz argentinsko crno i stare vester-ne. Prije pet godina postavio me na stol uz srebrene svijećnja-ke, ali ništa se nije dogodilo. Unatoč tomu, djevojka i on ostalisu zajedno. S njom je došla i cijela vojska boca – Dom Périg-non, votka Stolichnaya, Parfait Amour i Mount-Cadet, belgij-sko pivo u bocama dugih vratova, vermut Noilly Prat i Fraisedes Bois. I oni govore, uglavnom gluposti, metalno žvrgoljenje,kao gosti dok se motaju uokolo na nekoj zabavi. Nismo se snjima uopće htjeli družiti. Izgurali su nas na sam kraj podruma,nas troje preživjelih, iza tih blistavih pridošlica i tamo smo le-žali pet godina, zaboravljeni. Château-Chalon ‘58., Sancerre‘71 i ja. Château-Chalon je uzrujan zbog svoga protjerivanja,pravi se da je gluh i često uopće ne želi govoriti. “Blago, vrlodostojanstveno i cijenjeno vino”, citira on u svojim rijetkim tre-nucima srčanosti. Voli nas podsjećati na to da je on najstariji,na dugovječnost žutih vina s Jure. Stalno nam to natura, kao isvoj medeni bouquet i jedinstveno podrijetlo. Sancerre se odav-na ukiselila i govori još manje od njega, povremeno slabašnouzdahne zbog svoje iščezle mladosti. A onda, šest tjedana prije početka ove priče, došli su drugi.Pridošlice. Delikatesna vina. Nametljivci koji su sve počeli, iakose činilo kao da su i oni zaboravljeni iza žarkih novih boca. Njihšest, svaki s rukom ispisanom etiketicom i zapečaćen voskom.Svaka je boca oko vrata imala vrpcu druge boje: malina crve-nu, bazga zelenu, kupina plavu, šipak žutu, bardaklija crnu.Posljednja boca, povezana smeđom vrpcom, bila je vino za koječak ni ja nikad nisam čula. “Delikatesno, 1975.”, pisalo je naetiketi, a slova su toliko izblijedjela da su bila boje staroga čaja.Ali u njima je bila košnica tajni. Nismo ih mogli izbjeći; ta nji-hova šaptanja, dovikivanja, smijeh. Pravili smo se da nas ne di-raju njihove igrarije. Amateri. Ni trunke grožđa ni u jednom odnjih. Bili su lošiji od nas i zamjerali smo im što su smješteni snama. No bilo je privlačne drskosti u tih šest mutikaša, potpu-Joanne Harris 10

na zbrka različitih okusa i slika koja je zbunjivala treznije sorte.Bilo nam je, dakako, ispod časti obraćati im se. O, ali ja samžudjela za tim. Možda nas je povezivala ona pučka aroma cr-nog ribiza. U podrumu se čulo sve što se događalo u kući. Događajesmo bilježili po dolascima i odlascima dražih nam kolega: petakdvanaest piva i smijeh u hodniku; noć prije jedna boca kalifor-nijskog crnog, toliko mladog da smo gotovo mogli nanjušiti ta-nin; prošli tjedan – slučajno na njegov rođendan – malena bocaMoëta, demoiselle, ta najosamljenija, najočitija veličina i oniudaljeni, nostalgični zvukovi pucnjave i konjskih kopita koji do-piru odozgo. Jay Mackintosh napunio je trideset sedam godi-na. Zamjetljive su mu bile samo oči, indigo boje pinot noira, iizgledao je čudno, pomalo izbezumljeno, poput nekoga tko seizgubio. Kerry je to prije pet godina bilo privlačno. Ali sad jojje već dosadilo. Ta njegova pasivnost i tvrdoglava srž ispod togabila je na neki način vrlo iritantna. Jay je prije točno četrnaestgodina napisao roman koji se zove Tri ljeta s Joeom Jabučarom.Čuli ste za njega, naravno. Dobio je Prix Goncourt u Francus-koj, preveden je na dvadeset jezika. Izdanje su proslavila trisanduka sortnog Veuve Cliquota – iz ‘76., popijenog dok je bilopremlado da bi se potpuno iskazalo, ali Jay je uvijek bio takav,uvijek je srljao kroz život kao da ga nikad neće iskapiti, kao daje u njemu flaširano nešto što će zauvijek trajati, da će imati us-pjeh za uspjehom u beskrajnome slavlju. U to vrijeme nije bilo vinskog podruma. Stajali smo na ka-minu iznad njegova pisaćeg stroja, za sreću, rekao je. Kad jezavršio knjigu, otvorio je moga posljednjeg druga iz ‘62. i vrlopolagano ga popio, te je stalno okretao čašu u ruci kad je zavr-šio. Onda je prišao kaminu. Jedan je tren stajao pokraj mene.Zatim se nasmiješio i prilično nesigurno otišao natrag do svo-ga stolca.11 Kupinovo vino

“Drugom prilikom, dušo”, obećao je. “Odgodit ćemo to dosljedeće prilike.” Vidite, on sa mnom razgovara, kao što ću jed-noga dana ja razgovarati s njim. Ja sam mu najstarija prijatelji-ca. Razumijemo se. Sudbine su nam isprepletene. Sljedeće prilike, dakako, nije bilo. Intervjui za televiziju, no-vinski članci i osvrti slijedili su jedni druge dok napokon nisuzašutjeli. U Hollywoodu su napravili filmsku verziju s CoreyomFeldmanom, smještenu na sjeverozapadu Amerike. Prošlo jedevet godina. Jay je napisao dio rukopisa pod nazivom VelikiCortez i prodao je osam pripovijedaka časopisu Playboy, a kas-nije ih je u zbirci izdao Penguin Books. Književni je svijet če-kao novi roman Jaya Mackintosha, isprva željno, zatim nemir-no, znatiželjno, te na kraju, kobno, nezainteresirano. On je, naravno, i dalje pisao. Sedam romana dosad, s naslo-vima kao Gen I-sus ili Sci-rene s Marsa ili Ja i gospođica Smrt, asve ih je napisao pod pseudonimom Jonathana Winesapa i za-radio je na njima dovoljno da onih četrnaest godina priličnougodno živi. Kupio je računalo, Toshibin laptop, koji je držaona koljenima kao i večere koje si je pripremao pred televizo-rom onih dana – sad sve češćih – kad je Kerry radila dokasna.Pisao je kritike, članke, pripovijetke i kolumne. Predavao je naskupovima književnika, održavao seminare kreativnog pisanjana sveučilištu. Toliko ga toga zaokuplja, govorio je, da gotovouopće nema vremena baviti se svojim poslom – neuvjerljivo senasmijao samome sebi, taj pisac koji nikad ne piše. Kerry ga jepogledala stisnutih usana kad je to rekao. Upoznajte KerryO’Neill – rođena kao Katherine Marsden – dvadeset osam go-dina, kratka plava kosa i očaravajuće zelene oči, za koje Jaynikad nije posumnjao da su obojene kontaktne leće. Novinar-ka koja se proslavila na televiziji kasnovečernjim talk-showomForum! na kojem su popularni književnici i manje zvijezde raz-govarali o suvremenim društvenim problemima uz avangardnuJoanne Harris 12

jazz glazbu u pozadini. Prije pet godina bi se možda nasmiješi-la njegovim riječima. Ali prije pet godina nije postojao Forum!;Kerry je pisala putopisnu kolumnu za Independent i radila je naknjizi pod naslovom Čokolada – ženski pogled. Svijet je bio pre-pun mogućnosti. Knjiga je izašla dvije godine poslije, nošenaplimom medijskoga zanimanja. Kerry je bila fotogenična, mo-gla se prodati i pripadala je glavnoj struji. Zbog toga se poja-vila na mnogim lakozabavnim talk-showovima. Fotografirali suje za Marie Claire, Tatler i Me!, ali odmah se počela uvjeravatida joj to nije udarilo u glavu. Imala je kuću u Chelseau, stan uNew Yorku i razmišljala je o liposukciji bedara. Odrasla je.Krenula je dalje. Ali, što se Jaya tiče, ništa nije išlo dalje. Prije pet godina iz-gledao je kao utjelovljenje temperamentnoga umjetnika kojisvaki dan popije pola boce Smirnoffa; proklet, poremećen ro-mantični lik. On joj je potaknuo majčinske nagone. Ona ga jemislila iskupiti, nadahnuti, a on bi napisao sjajnu knjigu, knji-gu koja bi prosvijetlila živote i koja bi bila potpuno njezina za-sluga. Ali ništa se od toga nije dogodilo. Živio je od znanstveno--fantastičnih šund romana; jeftinih džepnih izdanja blistavih ko-rica. Zrelost, drsku mudrost svoje prve knjige nikad nije pono-vio, nikad nije ni pokušao. A uz sve one zamišljene šutnje, Jayunije ostalo nimalo temperamenta. Nikad nije djelovao impul-zivno. Nikad nije iskazivao bijes, nikad nije gubio nadzor nadsobom. Niti je genijalno mudro razgovarao, a ni tajanstveno su-morno. Čak su i opijanja – jedino pretjerivanje koje mu jepreostalo – sada izgledala smiješno, poput čovjeka koji upornonosi staromodnu odjeću svoje mladosti. Vrijeme je provodio zaigricama na računalu, slušajući stare singlice i gledajući starefilmove na videu, zatvoren u svoju mladost kao ploča koja pre-13 Kupinovo vino

skače. Možda je pogriješila, mislila je Kerry. Nije želio odrasti.Nije želio da ga se spasi. Prazne su boce pričale drugu priču. Pio je, govorio si je Jay,isto zašto je i pisao drugorazrednu znanstvenu fantastiku. Neda bi zaboravio, nego da bi se prisjetio, da bi otvorio prošlost iponovno se tamo pronašao, kao košticu u gorkome voću. Otva-rao je svaku bocu, počinjao svaku priču s potajnim uvjerenjemda je to taj čarobni napitak koji će ga povratiti. Ali čaroliji su,kao i vinu, potrebni pravi uvjeti da bi djelovala. To mu je Joemogao reći. Inače ništa od kemije. Bouquet se pokvari. Valjda sam očekivala da će početi sa mnom. U tome bi bilopoezije. Uostalom, povezani smo, on i ja. Ali ova priča počinjes drugom sortom. Ne smeta mi to. Bolje da sam mu posljednjanego prva. Nisam čak ni zvijezda ove priče, ali sam bila ondjeprije nego što su došla delikatesna vina a bit ću ondje kad svabudu popijena. Mogu čekati. Uostalom, na stari se Fleurie mo-rate naučiti, ne treba nagliti s njim i nisam sigurna da bi munepce bilo spremno.Joanne Harris 14

2 London, proljeće 1999.BIO JE OžUJAK. BLAG, ČAK I ZA PODRUM. JAY JE RADIO GORE –radio na svoj način, s bocom uz lakat i stišanim televizorom.Kerry je bila na zabavi – osnivanje nove nagrade za književni-ce mlađe od dvadeset pet godina – i kuća je bila tiha. Jay je pi-saći stroj koristio za ono što je smatrao “pravim” radom, a lap-top za znanstvenu fantastiku, pa smo po zvuku, ili po njegovuizostanku, uvijek znali što piše. Tek je poslije deset sišao dolje.Upalio je radio i namjestio ga na stanicu sa starim stvarima ičuli smo ga kako se kreće po kuhinji, a koraci su mu ponovnobili nemirni na glinenim pločicama. Uz hladnjak je bio ormarićs pićem. Otvorio ga je, oklijevao, ponovno zatvorio. Otvorila suse vrata hladnjaka. U njemu je prevladavao Kerryn ukus, kao isvagdje. Pšenični sok, salata s kus-kusom, lišće mladog špinata,jogurti. Zapravo je žudio, pomislio je Jay, za golemim sendvi-čem sa slaninom i jajima i kečapom i lukom i za šalicom jako-ga čaja. Ta je žudnja, znao je, bila vezana uz Joea i Pog HillLane. Samo asocijacija, koja mu je često padala na um kad jepokušavao pisati. Ali to je sve bilo iza njega. Utvara. Znao jeda nije stvarno gladan. Zato je zapalio cigaretu, zabranjeni luk-15 Kupinovo vino

suz koji bi si priuštio kad Kerry nije bila kod kuće, i pohlepnoje uvlačio. Iz krčećeg zvučnika radija izlazio je glas Steveja Har-leyja koji je pjevao “Make me smile” – jednu od pjesama izonoga dalekog, neizbježnog ljeta sedamdeset pete – i na trenu-tak je podigao glas da bi zapjevao – “Come up and see me,make me smi-i-i-ile” – žalosno u odzvanjajućoj kuhinji. Pridošlice su iza nas u tamnome podrumu bili nemirni.Možda zbog glazbe ili je možda nešto u onom blagom proljet-nom večernjem zraku odjednom postalo prepuno mogućnosti,jer su se živahno pjenušali, vrili u svojim bocama, lupkali jednio druge, skakutali zbog sjena, žudeći za tim da progovore, dase otvore, da ispuste svoj nektar u zrak. Možda je zato sišao, akoraci su mu bili teški na hrapavim, neulaštenim stubama. Jayje volio podrum; bio je hladan, tajanstven. Često je silazio do-lje, samo da bi dotaknuo boce, da bi prstima prešao preko pra-šinom obloženih zidova. Uvijek sam voljela trenutke kad bisišao u podrum. Poput barometra, mogu osjetiti njegovu emo-cionalnu temperaturu kad mi se približi. Do neke mu mjeremogu čak i čitati misli. Kao što rekoh, između nas ima kemije. U podrumu je bilo mračno, a jedina je rasvjeta bila slaba ža-rulja koja je visjela sa stropa. Redovi boca – većinom zanema-rivih, po Kerrynu izboru – na policama na zidu; ostale u sandu-cima na kamenim pločama. Jay je u prolazu dotaknuo boce iunio se licem, kao da želi osjetiti miris zarobljenih ljeta. Izva-dio je dvije ili tri boce, svaku okrenuo u rukama i zatim je vra-tio na policu. Besciljno se kretao, neusmjereno, uživajući uvlazi podruma i u tišini. Čak se i zvuk londonskog prometa tuumirio i na trenutak kao da je poželio jednostavno leći nagladak, hladan pod i zaspati, možda zauvijek. Tu ga nitko ne bitražio. Ali se osjećao potpuno budno, vrlo pozorno, kao da muje tišina pročistila misli. Unatoč miru, ozračje je bilo napeto,kao da će se svakog trena nešto dogoditi.Joanne Harris 16

Nove su boce bile u kutiji na kraju podruma. Preko njih subile postavljene slomljene ljestve i on ih je otklonio, teškommukom vukući kutiju preko kamenih ploča. Nasumce je izva-dio jednu bocu i podigao je prema svjetlu da pročita etiketu.Sadržaj boce bio je tamnocrven s debelim slojem taloga na dnu.Na trenutak mu se učinilo da je još nešto vidio u njoj, nekipredmet, ali bio je to samo talog. Negdje iznad njega, u kuhi-nji, nostalgična postaja i dalje je bila u sedamdeset petoj – sadana Božiću, “Bohemian Rhapsody”, slabo, ali se čulo kroz pod– i on je zadrhtao. Kad se vratio u kuhinju, znatiželjno je pregledao bocu –jedva da ju je i pogledao kad ju je prije šest tjedana donio – voš-tani pečat na vratu, smeđu vrpcu, rukom ispisanu etiketu –“Delikatesno, 1975.” – staklo je bilo prekriveno prašinom izJoeova podruma. Pitao se zašto ju je donio s ruševina. Moždazbog nostalgije, iako su mu osjećaji koje je gajio prema Joeu idalje bili prezamršeni da bi si to priuštio. Bijes, zbunjenost,žudnja obuzimali su ga u toplim i hladnim valovima. Stari. Dasi bar ovdje. U boci je nešto poskočilo i zalepršalo. Boce u podrumu suzauzvrat zaklopotale i zaplesale. Katkad se slučajno dogodi. Nakon što godinama čekate –pravi položaj planeta, slučajan susret, nenadano nadahnuće –prave se okolnosti povremeno dogode same od sebe, skrovito,bez fanfara, bez upozorenja. Jay to smatra sudbinom. Joe je tonazivao čarolijom. Ali katkad je to samo kemija, nešto u zraku,jedan jedini pokret koji odjednom pokrene nešto što je dugobilo nepokretno u neminovnu promjenu. Laička alkemija, govorio je Joe. Čarolija svakodnevnih stvari.Jay Mackintosh je posegnuo za nožem da prereže pečat.17 Kupinovo vino

3PREžIVIO JE SVE TE GODINE, NJEGOV GA JE NOž RASTVORIO Ipluteni čep je ispod njega bio cijeli. Miris je na trenutak bio to-liko neposredno oštar da nije mogao drugo nego ga pretrpjeti,stisnutih zubi, dok ga je miris pokoravao svojoj volji. Mirisao jena zemlju i pomalo kiselo, kao kanal usred ljeta, s oštrinomkoja ga je podsjećala na rezalicu za povrće i prodoran, razdra-gan vonj svježe iskopanih krumpira. Na sekundu je iluzija bilatoliko jaka da je doslovce bio ondje, na tom nestalom mjestu;Joe se naslanjao na lopatu i radio je bio postavljen na granustabla; svirao je “Send in the clowns” ili “I”m not in Love”.Obuzelo ga je iznenadno veliko uzbuđenje; natočio je malovina u čašu, trudeći se da od silne želje ne prolije tekućinu. Biloje tamnoružičasto, kao sok od papaje, i kao da se uspinjalostijenkama čaše izluđeno od iščekivanja, kao da je u njemu ne-što živo što jedva čeka da začara njegovo tijelo. Pogledao ga jes nepovjerenjem pomiješanim sa žudnjom. Dijelom ga je htiopopiti – godinama je čekao baš taj trenutak – no svejedno jeoklijevao. Tekućina je u čaši bila mutna i puna pahuljica nekesmeđkaste tvari, kao hrđe. Odjednom se zamislio kako pije,Joanne Harris 18

guši se, bacaka se po pločicama u agoniji. Čaša se zaustavila napola puta do njegovih usana. Ponovno je pogledao tu tekućinu. Ono što mu se učinilo dase u njoj kreće, prestalo je. Mirisala je blago slatkasto, ljeko-vito, kao sirup za kašalj. Ponovno se zapitao zašto je ponio tubocu sa sobom. Čarolija ne postoji. I u to ga je Joe uvjerio; jošjedna psina tog starog prevaranta. Ali nešto je bilo u toj čaši,ustrajao je njegov um. Nešto posebno. Toliko se unio u to da nije čuo Kerry kad je došla iza njega. “O, znači, ne radiš.” Govorila je čisto, uz taman toliko ir-skog naglaska da je zaštiti od optužbi kako ima povlašteno pod-rijetlo. “Znaš, ako si se mislio naroljati, mogao si barem poćisa mnom na zabavu. To bi ti bila sjajna prilika da upoznaš noveljude.” Posebno je naglasila riječ sjajna i izdužila je prvi slog tro-struko više nego što je prirodno. Jay ju je pogledao, a čaša vinamu je i dalje bila u ruci. Glas mu je zvučao izrugujuće. “Ah, znaš. Stalno upoznajem sjajne ljude. Svi su književnicisjajni. Najviše volim kad mi jedan od onih tvojih blistavih mla-dih tipova priđe na tim sjajnim zabavama i kaže: ‘Hej, nisi li tibio onaj neki Jay, onaj koji je napisao onu sjajnu knjigu?’” Kerry je prešla preko prostorije, potpetice od pleksiglasasmireno su lupkale po pločicama, i natočila si čašicu Stolich-naye. “Sad si još i djetinjast, uz to što si nedruštven. Kad bi sebarem potrudio povremeno napisati nešto ozbiljno, a ne trošitisvoj dar na smeće—” “Sjajno.” Nacerio se Jay i podigao čašu vina prema njoj.Ostale su boce u podrumu glasno klopotale, kao da iščekujunešto. Kerry je zastala, osluhnula. “Jesi li čuo nešto?”19 Kupinovo vino

Jay je odmahnuo glavom, a još se cerio. Približila mu se,pogledala čašu u njegovoj ruci i bocu koja je još stajala na stolu. “Što je to, uopće?” Glas joj je bio oštar i bistar kao i sige odnjezinih potpetica. “Neki koktel? Odvratno smrdi.” “To je Joeovo vino. Jedno od onih šest.” Okrenuo je bocuda bi vidio etiketu. “Jabučar, 1975. Sjajna berba.” Boce su pokraj nas i sa svih strana kipjele od veselja. Čulismo ih kako šapću, pjevuše, dozivaju, skakuću. Smijeh im je biozarazan, razuzdan, pravi poziv na oružje. Château-Chalon jenimalo ganut prijekorno gunđao, ali u tom razuzdanom, po-kladnom ozračju glas mu je zvučao jalno. Odjednom sam im sepridružila i klopotala sam u svome sanduku kao obična boca mli-jeka, izbezumljena od iščekivanja, znajući da se nešto sprema. “Uf! Bože! Nemoj to piti. Sigurno je pokvareno.” Kerry seusiljeno nasmijala. “Uostalom, to je odvratno. Kao nekrofilija,ili tako nešto. Uopće mi nije jasno zašto si ih ponio kući, s ob-zirom na sve.” “Htio sam ga popiti, dušo, a ne poševiti”, promrmljao je Jay. “Molim?” “Ništa.” “Molim te, dušo. Izlij to. Vjerojatno u sebi ima svakakvihodvratnih bakterija. Ili još gore. Antifriza ili tako nečega. Znaškakav je stari bio.” Glasom ga je nagovarala. “Donijet ću ti ra-dije čašu Stollyja, može?” “Kerry, prestani govoriti kao moja majka.” “Onda se ti prestani ponašati kao dijete. Zašto, za Boga mi-loga, ne možeš jednostavno odrasti?” Bio je to učestali refren. Tvrdoglavo: “Vino je bilo Joevo. Ne očekujem da bi razu-mjela.” Uzdahnula je, živčano, i okrenula se na drugu stranu.Joanne Harris 20

“O, kako hoćeš. To uvijek i radiš. Koliko se u posljednje vri-jeme preopterećuješ tim starim seronjom, čovjek bi pomislio dati je otac ili tako netko, a ne neki prljavi stari jarac koji volimale dečke. Samo daj, budi zrela odrasla osoba i otruj se. Akoumreš, možda čak naprave memorijalno izdanje Joea Jabučara,a ja ću priču moći prodati TLS-u—” Ali Jay nije slušao. Podigao je čašu do lica. Ponovno ga jeosupnuo zadah, taj mutni jabučni miris Joeove kuće, s mirisnimštapićima i rajčicama koje zriju na kuhinjskome prozoru. Natrenutak mu se učinilo da je nešto čuo, nekakvo klopotanje inapadno bučan metež stakla, kao da veliki luster pada na po-tavljen stol. Napunio je usta. “Živjeli.” Okus je bio jednako grozan kao i kad je bio dječak. Nije bilogrožđa u tom piću, samo slatkasto vrenje okusa, kao zadahsmeća. Smrdjelo je kao kanal ljeti i zapušteni željeznički kolo-sijek. Okus je bio gorak, kao dim i zapaljena guma, no svejed-no je budio uspomene, zapinjao mu za grlo i za sjećanja, izvla-čio slike za koje je mislio da su zauvijek izgubljene. Stisnuo ješake kad su mu se te slike ukazale i odjednom se osjećao oša-mućeno. “Jesi li dobro?” pitao je Kerryn glas, odjekujući, kao u snu.Zvučala je živčano, iako joj je glas bio preplašen. “Jay, reklasam ti da to ne piješ, jesi li dobro?” Progutao je uz nešto truda. “Dobro sam. Zapravo je poprilično ugodnog okusa. Živah-no. Jako. Krasno tijelo. Pomalo kao ti, Kes.” Prekinuo je reče-nicu, zakašljao se, ali se istodobno i smijao. Kerry ga je pogle-dala, nije joj bilo smiješno. “Ne volim kad me tako zoveš. To mi nije ime.” “Pa nije ni Kerry”, zlobno je istaknuo.21 Kupinovo vino

“Pa, dobro, ako hoćeš biti prost, onda idem u krevet. Uži-vaj u toj berbi. Radi što te je volja.” Jay nije odgovorio na provokaciju, već je okrenuo leđa vra-tima dok nije otišla. Bio je sebičan, znao je to. Ali vino je pro-budilo nešto u njemu, nešto izuzetno i htio je to dalje istražiti.Popio je još jedan gutljaj i shvatio da mu se nepce privikava načudne okuse toga vina. Sad je osjećao staro voće, izgoreno dokse nije pretvorilo u tvrdi smeđi šećer, osjećao je miris soka izrezalice za povrće i čuo je Joea kako pjeva uz svoj stari radiona kraju parcele. Nestrpljivo je iskapio čašu, osjetivši pikantnosrce vina, osjetivši svoje srce kako kuca novom snagom, udarakao da je bio na utrci. Pet preostalih boca ispod stuba klopota-lo je i treslo se grozničavim veseljem. Glava mu je sad bila či-sta, želudac mu je bio miran. Na trenutak je pokušavao prepo-znati osjećaj i na kraju je shvatio da je to radost.Joanne Harris 22