Život i neobične dogodovštine vojnika..

1.J e li se to dogodilo ili nije, sad je teško reći, zato što se slučaj od kojega je počela cijela priča (i vuče se zamalo sve do naših dana) dogodio u selu Krasnom tako davno da otada nijeostalo ni svjedoka. Oni koji su ostali, pričaju različite verzije, aneki se više ničeg ne sjećaju. Da, ako ćemo pravo, to i nije nekislučaj koji bi se tako dugo pamtio. Što se mene tiče, skupio samna hrpu sve što sam čuo u vezi s tim i dodao nešto svoje, dodaomožda čak i više nego što sam čuo. Naposljetku, cijela priča mise učinila toliko zanimljivom da sam je odlučio izložiti u pisanomobliku, a ako vam se učini nezanimljivom, dosadnom ili čakglupom, ostavite je i smatrajte da vam ništa nisam rekao. Dogodilo se to nekako pred sam rat, krajem svibnja ili počet-kom lipnja 1941. godine — nekako u to vrijeme. Bio je običan, vruć dan, kako to već biva u to godišnje doba. Svikolhoznici bili su zauzeti radovima na polju, a Njura Beljašova,koja je radila u pošti, nije imala izravne veze s kolhozom i bila jetaj dan slobodna, radila je u svom vrtu — okapala je krumpir. Bilo je tako vruće da se, nakon što je prešla tri reda od jednogkraja do drugog, potpuno iscrpla. Haljina joj je na leđima i podpazuhom postala mokra, a kako se sušila, postajala je bijela i

Vladimir Vojnovičkruta od soli. Znoj joj je curio u oči. Njura je zastala da popravikosu, koja joj se izvukla ispod rupca, i pogledala prema suncu— hoće li uskoro ručak. Sunce nije vidjela. Velika željezna ptica povijena kljunazaklonila je sunce i općenito cijelo nebo te je padala ravno naNjuru. — Joj! — užasnuto je viknula Njura i, pokrivši rukama glavu,kao pokošena pala u brazdu. Nerast Borko, koji je rovao zemlju u blizini trijema odskočioje u stranu, ali kad je vidio da mu ništa ne prijeti vratio se nastaro mjesto. Nakon nekog vremena Njura se trgnula. Sunce joj je pekloleđa. Mirisalo je na suhu zemlju i gnojivo. Negdje su živkalivrapci i kokodakale kokoši. Život je tekao dalje. Njura je otvorilaoči i ugledala pod sobom busenje. “Što ja tu ležim?” — pomislila je zbunjeno i odmah se sjetilaželjezne ptice. Njura je bila pismena djevojka. S vremena na vrijeme čitalaje “Agitatorov notes”, koji je uredno ispisivao sekretar partijskeorganizacije Kilin. U “Notesu” se nedvosmisleno govorilo dasmo naslijedili svakakva praznovjerja iz mračne prošlosti i daih treba odlučno iskorijeniti. Ta misao se Njuri činila potpunoopravdanom. Njura je okrenula glavu udesno i ugledala svojtrijem i nerasta Borka koji je i dalje rovao zemlju. U tome nijebilo ničeg nadnaravnog. Borko je uvijek rovao zemlju kad binašao prikladno mjesto. Rovao je i kad bi našao neprikladno.Njura je okrenula glavu dalje i ugledala vedro plavo nebo i žuto,zasljepljujuće sunce. Ohrabrila se i okrenula glavu ulijevo i ponovo pala ničice.Strašna ptica stvarno je postojala. Stajala je u blizini Njurinavrta i raširila golema zelena krila. “Nosi se!” — naredila je u mislima Njura i htjela se prekrižiti,ali joj je bilo nezgodno križati se ležeći potrbuške, a ustati sebojala.

ŽIVOT I NEOBIČNE DOGODOVŠTINE VOJNIKA IVANA ČONKINA  Odjednom kao da ju je struja stresla: “Pa to je aeroplan!”I zbilja. Njura je za obični zrakoplov U-2 pomislila da je željeznaptica, a nepomični propeler učinio joj se da je kljun. Tek što je preletio preko Njurina krova, avion se spustio,pojurio po travi i zaustavio se kraj Fećke Rešetova, kojega jemalne srušio desnim krilom. Fećka, riđi dugonja široka lica,poznatiji pod nadimkom Plećati, kosio je travu. Kad je ugledao Plećatog, pilot je otpustio remenje, izvukaose iz kabine i viknuo: — Hej, seljo, koje je ovo selo? Plećati se nimalo nije začudio, niti se prestrašio, a kad sepribližio zrakoplovu, spremno je objasnio da se selo zove Kra-snoe, a nekad se zvalo Grjaznoe, i da u njihov kolhoz ulazeKljukvino i Novo-Kljukvino, ali oni su na onoj strani rijeke, aStaro-Kljukvino, premda na ovoj, spada u drugi kolhoz. Ovdašnjikolhoz zove se “Crveni klas”, a onaj — “Vorošilov”. U “Voroši-lovu” su se u posljednje dvije godine izmijenila tri predsjednika— jedan je strpan u zatvor zbog lopovluka, drugi zbog kvarenjamaloljetnika, a treći, kojeg su poslali kao pojačanje, najprije jemalo sredio stanje, a onda se propio i pio je sve dok nije zapioosobne stvari i kolhoznu blagajnu. Pio je sve dok se u napadajudelirium tremensa nije objesio u svojoj radnoj sobi, ostavivšipisamce u kojem je bila samo riječ “Eh” sa tri uskličnika.A što je to “Eh!!!” moglo značiti, nitko nije shvatio. Što se tičesadašnjega predsjednika, on još ulijeva nekakve nade, premdai on pije preko svake mjere. Plećati je pilotu htio priopćiti još niz podataka iz života okolnihsela, ali tada se sjatio narod. Prvi su, po običaju, dotrčali momci. Za njima su jurile ženske,neke s dječicom, neke trudne, a mnoge istodobno s dječicom itrudne. Bilo je i takvih kojima se jedno djetešce drži za suknjua drugo za ruku, u drugoj ruci drži dojenče a još jedno joj rasteu trbuhu. Uzgred budi rečeno, u Krasnom (zar samo u Kra-snom?) ženske su rado i mnogo rađale. Uvijek su bile trudne iliodmah poslije poroda, a ponekad odmah poslije poroda i ponovotrudne.

10 Vladimir Vojnovič Iza žena su šepali starci i starice, a s udaljenih su polja,ostavivši posao, dotrčali i ostali kolhoznici s kosama, grabljamai motikama, što je prizoru pridavalo veliku sličnost sa slikomSeljački ustanak, koja je visila u rajonskom klubu. Njura, koja je još uvijek ležala u svom vrtu, ponovo je otvorilaoči i pridigla se na laktovima. “Bože,” sijevnula joj je u mozgu neugodna pomisao, “ja tuležim, a ljudi već dugo gledaju.” Ustavši na svoje, od straha još uvijek slabe noge, spretno seprovukla između taraba u ogradi i pojurila prema gomili kojaje bivala sve gušća. Straga su stajale ženske. Njura ih je guralalaktovima i stenjala: — Hej, ženske, pustite me! I ženske su se razmicale zato što su po Njurinu glasu shvatileda se ona mora probiti naprijed. Zatim je došao red muških. Njura ih je gurala i govorila: — Hej, muški, pustite me! Naposljetku se našla u prvom redu. Vidjela je iz velike blizineavion sa širokim tragom ulja na trupu i pilota u smeđoj kožnojvjetrovci koji je, naslonjen na krilo, zbunjeno gledao okupljeninarod i vrtio oko prsta pohabani šljem sa zatamnjenim naoča-lama. Kraj Njure je stajao Plećati. Odmjerio ju je od glave do pete,nasmijao se i nježno rekao: — Gle, Njurka, živa si! A ja mislio da si gotova. Ja sam prviprimijetio eroplan. Tamo kod uzvišice sam kosio travu i vidim:leti. I pravo, Njurka, na tvoj krov, pravo na dimnjak. I mislimsi, sad će je pobrat. — Lažeš ko pas — rekao je Nikolaj Kurzov, koji je stajaodesno od Plećatog. Plećati je zaustio da nešto kaže i isto je tako odmjerio Nikolajaod glave do pete, jer je bio za glavu viši od njega, i nakon kraćegrazmišljanja rekao:

ŽIVOT I NEOBIČNE DOGODOVŠTINE VOJNIKA IVANA ČONKINA 11 — Pas laje, a ja govorim. A ti začepi gubicu, da, i nemoj jeotvarat dok ti ja ne dopustim. Jesi me razumio? Inače ću tiodrezat jezik. Nakon toga je bacio pogled na svjetinu, namignuo pilotu i,zadovoljan stvorenim dojmom, nastavio: — Eroplan je, Njurka, od tvojeg dimnjaka prošo maksimumjedan palac, a minimum još manje. A da ti je zakvačio dimnjak,mi bi te sutra već prali. Ja ne bi tamo išo, ali Koljka Kurzov bi.Njega zanima žensko tijelo. Njega su lani u Dolgovu u milicijitri dana držali zato što se zavuko u žensko kupalište i šćućuriopod klupu. Svi su se počeli smijati, premda su znali da to nije istina, daje to Plećati izmislio. A kad su se prestali smijati, Stepan Lukovje upitao: — Plećati, hej Plećati, a kad si vidio da će eroplan zapet zadimnjak, jesi l’ se prestrašio? Plećati se prezirno namrštio i htio pljunuti, ali nije imao kamo— posvuda je bio narod. Progutao je slinu i rekao: — A zašto bi se prestrašio? Nije moj eroplan, i nije mojdimnjak. Možda bi se prestrašio da je moj. U to je vrijeme jedan od dječaka, koji su se odraslima plelioko nogu, izvježbao i udario štapom po krilu, od čega je krilozabrujalo kao bubanj. — Šta to radiš? — izderao se pilot na dječaka. Dječarac je prestrašeno šmugnuo u gomilu, ali je kasnijeponovo izašao. Štap je, međutim, bacio. Kad je Plećati čuo kakav je zvuk pustilo krilo, zaklimao jeglavom i pitao pilota sa skrivenom pakošću: — Je l’ to presvučeno svinjskom kožom? Pilot mu je odgovorio: — Perkalom. — A šta je to? — Nekakva tvar — objasnio je pilot. — Materija.

12 Vladimir Vojnovič — Čudno — rekao je Plećati. — A ja mislio da je sav odželjeza. — Da je od željeza — upao je opet Kurzov — motor ga ne bipodigo uvis. — U visinu ga ne podiže motor, nego potisak — rekao jeskladištar Gladišev, poznat po svojoj učenosti. Gladiševa su zbog obrazovanosti svi poštovali, međutim, ute su njegove riječi posumnjali. Ženske te razgovore nisu slušale, one su imale svoju temu.Buljile su u pilota, nisu se ustručavale njegove nazočnosti, kaoda je neživ predmet, i naglas su komentirale kvalitetu njegovetoalete. — Kožna jakna je, ženske, od pravog boksa — uvjeravala ihje Tajka Gorškova. — I to još nabrana! Na njima očito ne štedeboks. Ninka Kurzova se usprotivila: — Nije to boks, nego ševro. — Joj, nije! — zbunila se Tajka. — Kakav ševro? Ševro imamjehuriće. — I ovo ima mjehuriće. — A gdje su ti bubuljice? — Popipaj, vidjet ćeš — rekla je Ninka. Tajka je sumnjičavo pogledala pilota i rekla: — Popipala bih, ali se on vjerojatno boji škakljanja. Pilot se zbunio i pocrvenio zato što nije znao kako na sve toreagirati. Spasio ga je predsjednik Golubjov, koji je stigao na konjskojdvokolici. Sam događaj zatekao je Golubjova u trenutku kad je, s jedno-rukim računovođom Volkovom, ispitivao babu Dunju o pečenjudomaće rakije. Rezultati provjere bili su evidentni — predsjednikje vrlo oprezno sišao s dvokolice i dugo vrhom cipele pipaoželjeznu skobu pričvršćenu žicom umjesto papučice.

ŽIVOT I NEOBIČNE DOGODOVŠTINE VOJNIKA IVANA ČONKINA 13 U posljednje vrijeme predsjednik je pio često i mnogo, istokao i onaj koji se objesio u Staro-Kljukvinu. Jedni su smatralida pije zato što je pijanac, drugi su držali da je to iz obiteljskihrazloga. Predsjednik je imao veliku obitelj: ženu, koju su stalnoboljeli bubrezi, i šestero djece koja su stalno bila prljava, stalnose tukla i mnogo jela. Sve to i ne bi bilo tako strašno da nije, kao za inat, i kolhozuišlo loše. Odnosno, nije baš jako loše, moglo bi se reći čak i dobro,ali svake godine sve gore i gore. U početku, kad su iz svake kuće stavljali sve na jednu hrpu,izgledalo je impozantno i gospodariti svim tim bilo je ugodno,a onda su se neki dosjetili i počeli vući natrag, premda se tonije davalo natrag. I predsjednik se osjećao poput babe koju supostavili da čuva hrpu starudije. Okružili je s raznih strana ina razne je strane vuku. Jednoga ona hvata za ruku, a drugiistodobno ispod nje nešto izvlači, ona za njim a on bjež! Što jojje bilo činiti? Predsjednik je teško podnosio nastalu situaciju, ne shvaćajućida nije on sam kriv tome. Sve vrijeme je čekao da, eto, dođe nekainspekcija i revizija, i tada će on dobiti za sve i u cijelosti. No,zasad je sve nekako prolazilo. Iz rajona su s vremena na vrijemesvraćali razni revizori, inspektori i instruktori, zajedno s njimpili votku, jeli slaninu i jaja, potpisivali putne naloge i odlazili:“Dobro, vidimo se.” Predsjednik ih se čak prestao bojati, alikako je bio prirodno inteligentan čovjek, shvaćao je da ne možedovijeka tako trajati i da će jednom naići Vrhovna inspekcija ireći posljednju riječ. Stoga, kad je saznao da se u okolici, kraj kuće Njure Beljašove,prizemljio zrakoplov, Golubjov se nimalo nije začudio. Shvatio jeda je došao trenutak da se izravnaju računi i pripremio se doče-kati ga hrabro i dostojanstveno. Knjigovođi Volkovu naredio jeda okupi članove uprave, a sam, nakon što je popio čaj, da baremmalo prikrije zadah, sjeo je na dvokolicu i uputio se na mjestogdje se prizemljio avion, i krenuo u susret svojoj sudbini. Kad se pojavio gomila se razmaknula i napravila između njegai pilota živi koridor. Tim koridorom predsjednik je prilično oštrimkorakom došao do pilota i izdaleka mu pružio ruku.

14 Vladimir Vojnovič — Golubjov Ivan Timofejevič, predsjednik kolhoza — jasnose predstavio nastojeći za svaki slučaj disati u stranu. — Poručnik Meleško — predstavio se pilot. Predsjednika je pomalo zbunilo što je predstavnik Vrhovneinspekcije tako mlad, i ima tako skroman čin, ali nije to pokazaonego je rekao: — Jako mi je drago. Kako vam mogu pomoći? — Mogu ja i sam — rekao je pilot. — Dovod ulja mi je puknuoi motor se pokvario. Morao sam se prisilno spustiti. — Po zadatku? — precizirao je predsjednik. — Kakvom zadatku? — rekao je pilot. — Kažem, prisilno.Motor se pokvario. “Ma hajde, svašta” — pomislio je u sebi Ivan Timofejevič anaglas je rekao: — Ako je nešto s motorom, onda možemo pomoći. Stepane— obratio se Lukovu — daj pogledaj šta je. On vam kod nasradi na traktoru — objasnio je pilotu. — Svaku mašinu rastavii opet sastavi. — Jedno je razbiti, a drugo graditi — potvrdio je Lukov,izvadio iz bočnog džepa svoje zamašćene vjetrovke matični ključi energično se zaputio prema avionu. — E-e, ne može — brzo ga je zaustavio pilot. — Nije totraktor, nego letjelica. — Nema tu razlike — još uvijek se nadao Lukov. — Vijci sutamo i vijci su tu. Kad okrećeš na jednu stranu — zašarafiš, akad okrećeš na drugu — odšarafiš. — Niste smjeli ovdje sletjeti — rekao je predsjednik — negokraj Staro-Kljukvina. Tamo su i traktorska stanica i radionica,odmah bi sve popravili. — Kad je spuštanje prisilno — strpljivo mu je tumačio pilot— nema izbora. Vidio sam da polje nije zasijano i spustio se. — Pridržavamo se sistema periodičnog smjenjivanja sjetve žitai stočne hrane, zato polje nije zasijano — rekao je predsjednikopravdavajući se. — Želite li možda pogledati polja ili provjeritidokumentaciju? Izvolite sa mnom u ured.

ŽIVOT I NEOBIČNE DOGODOVŠTINE VOJNIKA IVANA ČONKINA 15 — Ama, što će mi vaš ured! — razljutio se pilot vidjevši dapredsjednik nešto smjera, a što — ne zna se. — Zapravo, čekajte.Je l’ ima telefon u uredu? Moram telefonirati. — Zašto odmah telefonirati? — uvrijedio se Golubjov. — Prvopogledajte šta je na stvari, popričajte s narodom… — Čujte — zavapi pilot — zašto me pravite ludim? Zašto bihrazgovarao s narodom? Moram razgovarati s upravom. “Eh, kakav razgovor”, primijetio je Golubjov za sebe. “Na vii bez prostačenja! I neće razgovarati s narodom, nego direktnos upravom.” — Vaša stvar — rekao je pomirljivo. — Samo, mislim da jeuvijek dobro popričati s narodom. Narod sve vidi i sve zna. Tkoje sve dolazio, i tko je šta govorio, i tko je lupao šakom po stolu.A tu se nema što razgovarati! — mahnuo je rukom i pozvaoga k sebi u dvokolicu. — Sjednite, odvest ću vas. Telefonirajtekoliko hoćete. Kolhoznici su se ponovo razmaknuli. Golubjov je uslužnoposjeo pilota na dvokolicu, a zatim se i sam s mukom popeo.Opruge su se s njegove strane potpuno iskrivile.