Brzina svjetlosti

Brzina svjetlosti -1-

-2-

Javier CercasBrzina svjetlosti prevela sa španjolskog Silvana Roglić Fraktura -3-

Naslov izvornika Le velocidad de la luz© Javier Cercas, 2005First published in Spanish language by Tusquets Editores, Barcelona,2005.© za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011.© za prijevod Silvana Roglić i Fraktura, 2011.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproduciratiu bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.ISBN 978-953-266-240-5CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišneknjižnice u Zagrebu pod brojem 770774 -4-

Svi putoviSad vodim lažan, apokrifan, ilegalan i nevidljiv život iako isti­nitiji nego da je istinit, ali ja sam još uvijek bio ja kad samupoznao Rodneyja Falka. Bilo je to davno i u Urbani, graduna američkome Srednjem Zapadu u kojem sam proveo po-sljednje godine osamdesetih. Kad god se zapitam zašto samotišao baš onamo, odgovorim si da sam jednako kao što samotišao onamo mogao otići bilo kamo. Ispričat ću zašto sam,umjesto da sam otišao drugamo, otišao baš onamo. Radilo se o slučajnosti. U to vrijeme − ima tomu sad većsedamnaest godina − bio sam mlad, tek sam završio studij idijelio sam s prijateljem mračan i kužan stan u Ulici Pujol, uBarceloni, veoma blizu Trga Bonanova. Moj se prijatelj zvaoMarcos Luna, bio je iz Gerone kao ja i zapravo je bio i manjei više od prijatelja: odrasli smo skupa, skupa smo se igrali, išlismo skupa u školu, imali smo iste prijatelje. Marcos je oduvi-jek želio biti slikar; ja ne: ja sam želio biti pisac. Ali završilismo dva beskorisna studija i nismo imali posao, bili smo siro-mašni kao crkveni miševi, tako da niti je Marcos slikao nitisam ja pisao, ili smo to činili u onim rijetkim slobodnim tre-nucima koje nam je ostavljao posao kojim smo zarađivali zapuko preživljavanje. To smo postizali teškom mukom. On jedržao nastavu u školi jednako kužnoj kao što je kužan bio našstan, a ja sam povremeno radio u izrabljivačkoj izdavačkoj kući(pripremao originale, pregledavao prijevode, prepravljaošpalte), ali s obzirom na to da nam naše bijedne plaće nisu -5-

pokrivale ni troškove stanarine i režija, prihvaćali smo svedodatne poslove za koje smo se uspijevali tu i tamo ogrepsti,ma kako čudni bili, od predlaganja imena reklamnoj agencijikako bi ona izabrala ime nove zrakoplovne kompanije prekouređivanja arhiva u bolnici Vall d’Hebron do pisanja tekstovapjesama, za što nikad nismo dobili novac, za nekoga glazbe-nika koji je zijevao kao riba na suhome. Što se tiče ostalogavremena, kad nismo ni radili ni pisali ili slikali, hodali bismogradom, pušili marihuanu, pili pivo i razgovarali o remek--djelima kojima ćemo se jednoga dana osvetiti svijetu za kojismo, iako nismo izložili nijednu sliku ni objavili nijednu priču,smatrali da nas naočigled omalovažava. Nismo poznavali sli-kare ni pisce, nismo obilazili koktele ni promocije knjiga, alivjerojatno nam se sviđalo da se zamišljamo kao dvojicu boemau vremenu lišenom boema ili kao dvojicu strašnih kamikazaspremnih da vedro tresnu o stvarnost; premda smo bili tekdvojica uobraženih provincijalaca izgubljenih u gradu, usa-mljeni i goropadni i koji ni za što na svijetu ne bi pristali nažrtvu povratka u Geronu, jer to bi značilo odreći se snova ouspjehu koje smo oduvijek njegovali. Bili smo okrutno nado-budni. Težili smo propasti. Ali ne tek tako i na bilo koji način:težili smo potpunoj, temeljitoj i sveukupnoj propasti. To jebio naš način da težimo uspjehu. Jedne proljetne noći 1987. dogodilo se nešto što će ubrzosve promijeniti. Marcos i ja upravo smo izašli iz kuće kad smo,točno na križanju Muntanera i Arimona, naletjeli na MarcelaCuartera. Cuartero je bio profesor književnosti na UniversidadAutónoma na čija sam zadivljujuća predavanja rado odlazioiako sam bio sasvim osrednji student. Bio je debeo, nizak, ri-đokos četrdesetogodišnjak, nemaran u odijevanju, lica kao uvelike tužne kornjače obilježenoga obrvama kao u kakvogazlikovca i pomalo zastrašujućih, sarkastičnih očiju; bio je ijedan od vodećih europskih stručnjaka za roman devetnae- -6-

stoga stoljeća, stajao je na čelu sveučilišne pobune protiv fran­kizma u šezdesetima i sedamdesetima i, kako se govorilo (iakoje to bilo teško zaključiti iz njegovih predavanja i iz čitanjanjegovih knjiga, obzirno pošteđenih bilo kakva političkogasadržaja), i dalje je bio komunist u srcu, rezigniran i iredentist.Cuartero i ja jedva da smo razmijenili koju riječ u hodnikutijekom mojih studentskih godina, ali te je noći zastao kakobi razgovarao sa mnom i s Marcosom, rekao nam je da dolazis nekoga književnog kružoka koji se okupljao svaki utorak ipetak u Oxfordu, obližnjem baru i, kao da taj kružok nije za­dovoljio njegovu potrebu za razgovorom, pitao me što čitami počeli smo razgovarati o književnosti; onda nas je pozvao napivo u El Yate, bar s velikim prozorima i ulaštenim drvom ukoji Marcos i ja nismo običavali zalaziti jer nam se činilo daprelazi mogućnosti našeg oskudnoga budžeta. Nalakćeni našank, dugo smo razgovarali o knjigama, a onda me iznenadaCuartero upitao na čemu radim; s obzirom na to da je Marcosbio ondje, nisam se usudio priznati, ali učinio sam sve da uljep­šam stvarnost. On je pak sigurno naslutio kakva je jer mi je tadpočeo govoriti o Urbani. Cuartero je rekao da ondje ima pri-jatelja, na Sveučilištu u Illinoisu, i da mu je prijatelj rekao daiduće godine Odsjek za španjolski raspisuje nekoliko stipen-dija za asistenta namijenjenih španjolskim diplomantima. “Nemam blagoga pojma kakav je grad”, priznao je Marcelo.“Za njega sam čuo samo u Neki to vole vruće.” “Neki to vole vruće?”, pitali smo Marcos i ja jednoglasno. “Film”, odgovorio je Marcelo. “U početku Jack Lemmoni Tony Curtis moraju održati koncert u nekom ledenom graduSrednjega Zapada, blizu Chicaga, ali zbog nekakve gangster-ske frke na kraju bježe prema Floridi prerušeni u pjevačice ionda upadnu u nevolju. U svakom slučaju, Urbana je taj ledenigrad u koji nikad ne dođu, iz čega se zaključuje da Urbana inije neka divota ili da je barem sve suprotno od Floride, ako -7-

uzmemo Floridu za mjerilo. Eto, to je sve što znam. Ali sveu-čilište je dobro, a mislim i posao. Plaćaju ti da držiš predavanjaiz jezika, taman dovoljno za život, i moraš upisati poslijedi-plomski studij. Ništa prezahtjevno. Osim toga, ti si htio bitipisac, ha?” Osjetio sam kako mi se obrazi žare. Ne usuđujući se po-gledati Marcosa, nešto sam promrmljao, ali Cuartero me pre­kinuo: “Pisac mora putovati. Vidjet ćeš predivne stvari, upoznatćeš neke nove ljude, čitat ćeš neke nove knjige. To je zdravo.Eto”, zaključio je, “ako te bude zanimalo, nazovi me.” Nedugo nakon toga Cuartero je otišao, a Marcos i ja ostalismo u El Yateu, naručili smo još jedno pivo i dugo smo pili ipušili u tišini; obojica smo znali što onaj drugi misli i obojicasmo znali da je onaj drugi toga svjestan. Mislili smo da je Cu-artero ukratko izrekao ono što smo već dugo mislili, a nismobili u stanju to definirati: mislili smo da, osim što treba pro-čitati sve knjige, pisac mora putovati i vidjeti svijet i živjetipunim plućima i skupljati iskustva i da su Sjedinjene Države− svejedno koje mjesto u Sjedinjenim Državama− idealne zasve te stvari i za postajanje piscem; mislili smo da je stabilanposao s plaćom koji ostavlja vremena za pisanje mnogo višeod onoga što u tom trenutku uopće mogu sanjati da ću naći uBarceloni; premladi ili prenaivni da bismo znali što znači daneki život postaje sranje, mislili smo da naš život u Barceloniide u tom smjeru. “Dobro”, rekao je napokon Marcos i, znajući da je odlukaveć donesena, ispio je u jednom gutljaju svoju čašu. “Još jednopivo?” Eto tako sam se šest mjeseci nakon toga nenadanog susretas Marcelom Cuarterom, nakon beskrajnoga leta preko Lon-dona i New Yorka, našao u Urbani kao što sam se mogao naćina bilo kojem drugome mjestu. Sjećam se da je prvo što sam -8-

pomislio kad sam stigao onamo, dok je autobus Greyhoundakoji me vozio iz Chicaga prolazio pustim nizom avenija obru-bljenih kućicama s trijemom, zgradama s crvenkastom opekomi pedantno uređenim perivojima koji su se ljeskali pod usi­janim kolovoškim nebom, bilo to da su Tony Curtis i JackLemmon imali gadnu sreću u Neki to vole vruće i kako ću napi-sati Marcosu da sam prešao deset tisuća kilometara ni za štojer Urbana – tek otočić od sto pedeset tisuća duša koji plutau moru kukuruzišta koje se protezalo bez prekida do pred-građa Chicaga – nije mnogo veća od Gerone niti je djelovalamanje provincijski od Gerone. Naravno, nisam mu rekao ništaod toga: da ga ne razočaram svojim razočaranjem, ili da poku-šam malo uljepšati istinu, rekao sam mu da Marcelo Cuarterogriješi i da je Urbana poput Floride, bolje rečeno kao minija-turna mješavina Floride i New Yorka, uzavreo grad, osunčani kozmopolitski u kojem će se moji romani gotovo sami ispi-sivati. Ali ma koliko se trudili, laži ne mijenjaju istinu, ubrzosam shvatio da je moj prvi ucviljeni utisak grada bio točan istoga sam se prvih dana provedenih u Urbani prepustio tuzi,nesposoban osloboditi se nostalgije za onime što sam ostavioiza sebe i siguran da je, više od grada, ta neumoljiva peć izgu-bljena usred ničega groblje na kojem ću se vrlo uskoro pre-tvoriti u duha ili u zombija. Prijatelj Marcela Cuartera pomogao mi je prebroditi ovupočetnu depresiju. Zvao se John Borgheson i ispalo je da jeon amerikanizirani Englez ili Amerikanac koji nije znao kakoprestati biti Englezom (ili upravo suprotno); hoću reći da je,iako su njegova kultura i obrazovanje bili američki i veći je diosvog života i čitavu akademsku karijeru proveo u SjedinjenimDržavama, još imao gotovo netaknut birmingemski naglasaki nije se zarazio američkim neposrednim manirama, tako daje na svoj način ostao Britanac stare škole, ili je volio zamišljatida je tako: sramežljiv čovjek, ljubazan i samozatajan koji se -9-

uzalud trudio zatomiti rođenoga humorista u sebi. Borgheson,koji je imao četrdesetak godina i govorio pomalo arhaičan idrven španjolski kakav često govore oni koji ga mnogo čitaju,a malo govore, bio je jedina osoba koju sam poznavao u gradu,a kad sam došao pokazao je neobičnu ljubaznost i primio meu svoj dom; poslije mi je pomogao da unajmim stan blizukampusa i smjestim se u njega, pokazao mi je sveučilište ivodio me labirintom njegove birokracije. Tijekom tih prvihdana nisam mogao izbjeći utisak da je pretjerana Borgheso-nova ljubaznost posljedica toga da me, nekim nesporazumom,smat­ rao omiljenim učenikom Marcela Cuartera, što mi je biloironično, pogotovo zato što sam tad već počeo sumnjati dajedini razlog zbog kojeg me Cuartero nije poslao na neko jošudaljenije i negostoljubivije mjesto od Urbane taj što nijepoznavao neko negostoljubivije i udaljenije mjesto od Urbane.Borgheson me ubrzo upoznao s mojim budućim kolegama,svojim sljedbenicima i asistentima poput mene na španjolskojkatedri, a jedne subotnje večeri, nekoliko dana nakon mogadolaska, organizirao je večeru s troje njih u Courier Caféu,malenom restoranu smještenom u četvrti Race, veoma blizuLincoln Squarea. Vrlo se dobro sjećam večere, između ostaloga i stoga štose bojim da neke stvari koje su se ondje dogodile daju točnusliku o mojim prvim tjednima u Urbani. Troje kolega koji subili na večeri bili su manje-više mojih godina; dva muškarca ižena. Dva su muškarca uređivala semestralni časopis LíneaPlural; jedan je bio Venezuelanac imenom Felipe Vieri, veomanačitan tip, ironičan, pomalo uobražen, koji se oblačio ot-mjeno, ali ne bez kićenosti; drugi se zvao Frank Solaún i bioje Amerikanac kubanskoga porijekla, koščat i pun entuzijazma,blistava osmijeha i gelom zalizane kose. Žena se zvala LauraBurns i, koliko sam poslije čuo od samoga Borghesona, pripa-dala je bogatoj aristokratskoj obitelji iz San Juana na Puerto - 10 -

Ricu (otac joj je bio vlasnik prvih novina u zemlji), ali na njojmi je te noći najviše pozornosti privukla, osim njezine nedvoj­beno američke fizionomije – visoka, čvrsta, plavokosa, veomablijede kože – zastrašujuća sklonost sarkazmu koju je jedvaobuzdavala zbog poštovanja prema Borghesonu. On je, osimtoga, tijekom večere nježno nametnuo svoju vladavinu, usmje-ravajući bez ikakva napora razgovor prema temama koje bimene mogle zanimati ili u kojima se, prema onomu što je onzamišljao i priželjkivao, ne bih osjećao isključenim. Tako dasmo razgovarali o mom putovanju, o Urbani, o Sveučilištu, oOdsjeku; razgovarali smo i o španjolskim piscima i filmašima,i ubrzo sam shvatio da su Borgheson i njegovi učenici biliupućeniji od mene u to što se radi u Španjolskoj jer ja nisampročitao brojne knjige niti sam vidio filmove brojnih filmašai pisaca koje su oni spominjali. Nisam bio posramljen tomčinjenicom, jer mi je u tom trenutku moja ogorčena pozicijaneobjavljena, omalovažavana i gotovo nepismena pisca davalaza pravo da sve što se radilo u Španjolskoj smatram čistimsmećem – a čistom umjetnošću sve što se nije radilo ondje – aline odbacujem mogućost da se time može objasniti ono što sedogodilo za vrijeme kave. Dotad su Vieri i Solaún već nekovrijeme fanatičnom pobožnošću razgovarali o filmov­ ima PedraAlmodóvara; uvijek pažljivi Borgheson iskoristio je stankuzanesenog dvojca da me pita što ja mislim o filmo­vima man-čanskoga redatelja. Kao i svima, mislim da su se i meni tadsviđali Almodóvarovi filmovi, ali u tom sam trenutku osjetioneodoljivu potrebu da ispadnem zanimljiv ili da jasno nazna-čim svoju kozmopolitsku sklonost distancirajući se od pričao časnim sestrama narkomankama, transvestitima iz finihobi­telji i ubojicama toreadora, pa sam odgovorio: “Meni je to, iskreno, sranje.” Glasan grohot Laure Burns pozdravio je moj sud, a zado-voljstvo koje sam osjetio zbog tog prihvaćanja skandala one- - 11 -

mogućilo me da primijetim ledenu šutnju drugih dvaju gostiju,koju je Borgheson brzo prekinuo žurnom opaskom. Večera jeubrzo završila, i bez daljnjih incidenata, a kad smo izašli izCourier Caféa, Vieri i Solaún predložili su da odemo na piće.Borgheson i Laura odbili su prijedlog; ja sam prihvatio. Moji su me novi prijatelji odveli u diskoteku ChesterStreet, koja se nalazila baš prikladno u Chester Streetu, točnokraj kolodvora. Bio je to ogroman i duguljast lokal, golih zi-dova, s barom na desnoj strani, nasuprot kojeg se nalaziopodij za ples izrešetan stroboskopskim svjetlima, u to dobadupkom pun. Čim smo ušli, Solaún se izgubio među uzbiba-nom gomilom koja je preplavila podij; Vieri i ja probili smose do bara i naručili rum-kole i, dok smo čekali da nam ihdon­ esu, komentirao sam Vieriju pomalo podrugljivo i zbu-njeno da su u diskoteci samo muškarci, ali prije nego što samdovršio komentar, prišao mi je neki mladić i rekao nešto štonisam shvatio ili nisam shvatio dokraja. Naginjući se premanjemu, zamolio sam ga da ponovi; ponovio je: pitao me bih liplesao s njime. Krenuo sam da mu kažem da mi još jednomponovi, ali umjesto toga sam ga pogledao: bio je mlad, plavo-kos, doimao se veoma veselim, smiješio se; zahvalio sam mu irekao da ne želim plesati. Mladić je slegnuo ramenima i, bezmnogo objašnjenja, otišao. Kanio sam reći Vieriju što seupravo zbilo, kad mi je prišao visok i snažan tip, s brkovima ičizmama i postavio mi isto ili slično pitanje kao onaj momak;u nevjerici, dao sam mu isti ili sličan odgovor, a tip me nijeponovno ni pogledao, tiho se nasmijao i također otišao.Upravo u tom trenutku Vieri mi je dodao moju rum-kolu, alinisam mu ništa rekao i nisam ni morao pročitati slatku i osve-toljubivu podmuklost u njegovim očima kako bih se osjećaokao Jack Lemmon i Tony Curtis dok dolaze na Floridu odje-veni kao muzikantice te kako bih napokon shvatio pre­ne­raženu tišinu koja je uslijedila nakon moga suda o Almodóva- - 12 -

rovim filmovima. Dugo vremena nakon toga, Vieri mi je rekaoda je, kad je jutro nakon te trijumfalne noći Frank Solaúnrekao Lauri Burns da su me odveli na tulum za homiće u Che-ster Streetu, Laurin krik odjeknuo hodnicima odsjeka poputprokletstva: “Ali on je takav Španjolac da sigurno ima mozaku obliku krčaga s kljunom!” Volio bih vjerovati da se tijekom mojih prvih dana u Urbaninisam tako često osramotio koliko se bojim da jesam, ipak, nemogu biti siguran; ali sasvim sam siguran da sam se na noviživot privikao mnogo brže nego što su mi pretkazivali. Činje-nica je da je to bio lagodan život. Moj dom – stan s dvije sobe,kuhinjom i kupaonicom – nalazio se na pet minuta od ForeignLanguages Buildinga, zgrade u kojoj se nalazio Odsjek za špa­njolski, u West Oregon 703, između ulica Busey i Coler, učetvrti intimnih uličica, tijesnih i s drvoredima. Kao što mi jeobećao Marcelo Cuartero, zarađivao sam za život bez osku-dice, a moje obveze kao asistenta španjolskog i studenta posli­jediplomskoga studija ostavljale su mi gotovo sva popodnevai večeri slobodne, uz vrlo duge vikende koji su uključivalipetke, tako da sam imao na raspolaganju mnogo vremena začitanje i pisanje i neizmjernu biblioteku u kojoj sam se opskr-bljivao knjigama. Ubrzo je znatiželja prema onomu što imampred sobom zamijenila nostalgiju za onim što sam ostavio izasebe. Revno sam pisao obitelji i prijateljima – pogotovo Mar-cosu – ali više se nisam osjećao usamljenim; zapravo, ubrzosam otkrio da, ako čovjek tako naumi, nema ništa lakše odpronalaska prijatelja u Urbani. Poput svih sveučilišnih gra-dova, to je bilo aseptično i varljivo mjesto, mikrozajednica bezsiromašnih i staraca, u koju bi se svake godine slilo i iz kojegbi svake godine prema stvarnom svijetu odlazilo žiteljstvosastavljeno od mladih iz čitavoga svijeta; ako tomu dodamopomalo tjeskobnu činjenicu da u gradu i u krugu od nekolikostotina kilometara nije bilo nikakve druge zabave osim rada, - 13 -

što je nevjerojatno poticalo društveni život, činjenica je da se,nasuprot tišini u ostatku tjedna zbog učenja, od petka po-podne do nedjelje navečer Urbana pretvarala u bučni mravi-njak privatnih zabava koje nitko nije želio propustiti i na kojesu, čini se, svi bili pozvani. Ali Rodneyja Falka nisam upoznao ni na jednom od tihosobitih i krcatih tuluma, nego u radnoj sobi koju smo dijelilitijekom semestra na četvrtom katu Foreign Languages Buil-dinga. Nikad neću saznati jesu li me smjestili u tu sobu slu-čajno ili zato što je nitko nije htio dijeliti s Rodneyjem(skloniji sam drugom, nego prvom), ali pouzdano znam kako,da me nisu tamo smjestili, Rodney i ja najvjerojatnije nikadne bismo postali prijatelji i sve bi bilo drukčije, a moj život nebi bio takav kakav jest i uspomena na Rodneyja iščeznula bikao što su s godinama iz moga sjećanja iščeznuli gotovo sviljudi koje sam upoznao u Urbani. Možda i ne bi, možda pre-tjerujem. Na koncu, činjenica je da, a to sigurno nije htio,Rodney nije mogao ostati nezamijećen usred one stroge ujed-načenosti koja je vladala Odsjekom i kojoj su se svi predavalibez pogovora, kao da se radi o prešutnom, ali opipljivompravilu o intelektualnoj profilaksi koja je, paradoksalno, bilausmjerena tomu da potiče konkurenciju među članovima tezajednice, ponosne na svoju strogu meritokratsku poslušnost.Rodney je bio izn­ imka jer je bio stariji od svih asistenata špa-njolskog, od kojih nijedan nije imao više od trideset godina,ali i zato što nikad nije dolazio na sastanke, koktele i susretekoje je organizirao Odsjek, što su svi pripisivali, u što sam seodmah uvjerio, njegovoj povučenoj i čudačkoj naravi, da nekažem nepristupačnoj, i okrunili su ga klevetničkom predajomkoja je uključivala i to da je dobio posao predavača španjol-skoga zahvaljujući statusu veterana Vijetnamskoga rata. Sje-ćam se da je na primanju koje je Odsjek organizirao za noveasistente, dan uoči početka predavanja, netko komentirao - 14 -

njegovu uobičajenu odsutnost, što je odmah izazvalo, međuurotničkim skupom kolega koji me okruživao, bujicu grubihnagađanja o tome što Rodney predaje studentima jer ga nikadnitko nije čuo da govori španjolski. “Jebi ga!” ispalila je onda Laura Burns koja se tek pridružilazboru. “Mene ne brine to što Rodney ne zna prdnuti španjol-ski, nego to što se može jednoga dana pojaviti s kalašnjikovomi sve nas smaknuti.” Još nisam zaboravio taj komentar dočekan jednoglasnimgrohotom, kad sam idućega dana napokon upoznao Rodneyja.Toga jutra, prvoga dana predavanja, došao sam vrlo rano naOdsjek i, kad sam otvorio vrata sobe, prvo sam ugledao Rod-neyja kako sjedi za stolom i čita; potom je dignuo glavu sknjige, gledao me,i onda se ustao bez riječi. Tad se javio sasvimneobjašnjiv trenutak panike izazvan sjećanjem na ispad LaureBurns (koji mi se prestao činiti kao ispad, i više mi nije biozabavan) i veličinom te ljudine, okarakterizirane neuravnote-ženom, koja je sad hodala prema meni; ali nisam uzmaknuo:oprezno sam stisnuo ruku koju mi je pružio, pokušao sam senasmiješiti. “Zovem se Rodney Falk”, rekao je, gledajući me u oči suznemirujućom upornošću i proizvodeći nešto što je zvučalokao udarac petom u nekim borilačkim vještinama. “A ti?” Rekao sam svoje ime. Rodney me pitao jesam li Španjolac.Rekao sam da jesam. “Nikad nisam bio u Španjolskoj, ali volio bih je vidjeti. Jesili čitao Hemingwayja?” Jedva da sam pročitao išta od Hemingwayja, ili sam ovlaščitao, i moje mišljenje o američkom piscu zasnivalo se na spon­tanoj fotografiji na kojoj se nalazio sam oronuo starac, nacifrani alkoholičar, ljubitelj plesačica i toreadora, koji je širio usvojim staromodnim djelima sliku Španjolske kao s turističkihrazglednica pomiješanih s najustajalijim i najgorim klišejima. - 15 -

“Jesam”, odgovorio sam s olakšanjem zbog toga za­krž­ljalog razgovora o književnosti i, s obzirom na to da sam vidiojoš jednu veličanstvenu priliku da jasno dam do znanja kolega­ma na fakultetu svoju nepodmitljivu kozmopolitsku sklonost,koju sam već objavio homofobnom opaskom o Almodóvaro-vim filmovima, dodao sam: “Iskreno, mislim da je to sranje.” Reakcija moga novog kolege iz sobe bila je brža od reakcijekoju su nekoliko večeri prije toga pokazali Vieri i Solaún: bezi najmanje geste negodovanja ili odobravanja, kao da sam iz­nenada nestao iz njegova vidokruga, Rodney se okrenuo iostavio me da govorim u prazno; onda je ponovno sjeo, po-novno uzeo knjigu, ponovno se zadubio u nju. To je bilo sve za to jutro i, ako zanemarimo iznenađenjeili početnu paniku i Ernesta Hemingwayja, ritual u danimakoji su uslijedili bio je manje-više isti. Iako sam dolazio u sobuneposredno nakon otvaranja Foreign Languages Buildinga,Rodney bi me uvijek pretekao i, nakon pristojnoga pozdravakoji je u slučaju moga kolege bio više nekakvo mukanje, jutrobi nam prošlo u dolasku i odlasku u predavaonice ili bi svakiod nas sjedio za svojim stolom, čitao i pripremao predavanja(Rodney je više čitao, a ja sam više pripremao predavanja), aliuvijek smo bili obavijeni neprobojnom tišinom koju sam po-kušao sramežljivo prekinuti u nekoliko prilika, dok nisamshvatio da Rodney nema nikakvu namjeru razgovarati samnom. To je bilo onih dana kad sam se, špijunirajući ga kra-dom iza svoga stola ili hodnicima Odsjeka, počeo privikavatina njegovu nazočnost. Na prvi je pogled Rodney imao pro-stodušan, nemaran i staromodan izgled, poput onih hipija izšezdesetih koji se nisu željeli ili mogli ili znali prilagoditives­ elom cinizmu osamdesetih, kao da su milom ili silom stje-rani u jarak kako ne bi ometali pobjednički prolazak povijesti.Ipak, njegova odjeća nije odudarala od neobavezne ujedna­čenosti koja je vladala sveučilištem: uvijek je nosio tenisice, - 16 -

iznošene traperice i široke karirane košulje, no tijekom zime– tijekom polarne zime u Urbani – zamijenio bi tenisice voj-ničkim čizmama i ogrtao bi se debelim vunenim džemperima,kožnom jaknom i krznenom kapom. Bio je visok, krupan,blago nezgrapan; hodao je pogleda uvijek prikovana uz pod ikao posrćući, nagnut udesno, jednoga ramena višeg od dru-goga, što je njegovu hodu davalo klimavu nestabilnost debe-lokošca koji kao da će se taj čas srušiti. Imao je dugu, gustu icrvenkastu kosu, i debelu i široku glavu, blago ružičastu kožui crte kao uklesane u lubanju: čvrstu bradu, istaknute jagodice,kljukast nos i podrugljive i prezrive usne koje su, kad bi ihrastvorio, otkrivale dva reda nepravilnih zuba, gotovo okerboje, u dosta lošem stanju. Patio je od fotofobije na jednomoku, zbog čega ga je morao štititi od doticaja sa sunčevomsvjetlošću i pokrivati povezom od crne tkanine koju je vezaovrpcom oko glave, a taj mu je povez davao izgled bivšega borcakoji nije moglo narušiti ni njegovo klimavo hodanje ni pogr-bljen stas. Nesumnjivo zbog te ozljede, oči mu na prvi poglednisu imale istu boju, iako biste, ako biste se zagledali, brzouočili da je jedno bilo svjetlije smeđe, gotovo boje meda, adrugo tamnije smeđe, gotovo crno. K tomu, uočio sam odmahda Rodney nema prijatelja na Odsjeku i da, osim s DanomGleylockom – starim profesorom njemačke književnosti učijoj sam ga sobi vidio jedanput kako razgovaraju s kavom uruci – s ostalim članovima fakulteta ima odnos koji nije sezaočak ni do površne srdačnosti koju nalaže dobar odgoj. Ništa nije ukazivalo na to da će moj slučaj biti drukčiji.Zapravo, gotovo je sigurno da moj odnos s Rodneyjem nikadne bi prešao onaj stupanj autizma na koji smo se ograničiliprvih dana predavanja da nije bilo nehotične pomoći JohnaBorghesona. Prvoga petka nakon početka predavanja Borghe-son me pozvao na ručak s nekim profesorom Talijanom, mla-dim i blago kicoškog izgleda, Giuseppeom Rotom, koji je toga - 17 -

semestra bio u posjetu Sveučilištu. Ručak je bio podijeljen udva dijela. Tijekom prvoga dijela Rota je govorio bez stanke,dok je Borgheson utonuo u misaonu ili zbunjenu šutnju; ti-jekom drugoga dijela zamijenili su uloge – Borgheson je go-vorio, a Rota je šutio kao da ono što se ondje pretresa nemabaš neke veze s njime – i tek sam tad shvatio smisao toga po-ziva. Borgheson je objasnio da je Sveučilište uzelo Rotu kakobi predavao uvod u katalonsku književnost; do tog trenutkaprijavilo se svega troje ljudi, a to je predstavljalo veliku ne­voljujer su sveučilišna pravila nalagala odsjecima da otkažu kolegijena koje se prijavi manje od četvero studenata. Kad je došao dotoga, ton Borghesonova izlaganja nije više bio monoton i postaoje veoma brz kao da pokušava izražajnošću zamaskirati stidkoji je osjećao zbog onoga što izgovara. Borgheson me molio,s Rotinim prešutnim pristankom – i nakon što se malo pribraoi usput pokušao podilaziti mojoj taštini argumentom da mito, s obzirom na moje poznavanje predmeta i elementarnurazinu kolegija, ne može biti pretjerano korisno – da se upišemna taj predmet, a podrazumijeva se da će shvatiti ovu mojumalenu žrtvu kao osobnu uslugu i da dotični predmet nećezahtijevati nikakav drugi napor osim dolaženja na nastavu.Naravno, smjesta sam pristao na Borghesonovu molbu, savushićen da mu mogu uzvratiti za bar dio usluga koje je onučinio meni, ali nikako nisam mogao predvidjeti – niti meBorgheson mogao upozoriti na to – što će mi ta bezazlenaodluka donijeti. Počeo sam to naslućivati u utorak idućega tjedna, kad samkasno popodne ušao u predavaonicu u kojoj se trebalo održatiprvo predavanje iz katalonske književnosti i kad sam vidiosvojih troje budućih kolega kako sjede oko stola. Prvi je biotip patničkog izraza, potpuno odjeven u crno, kose obojeneu crveno i s pankerskom frizurom; drugi je bio onizak Kinez,mršav i nemiran; treći je bio Rodney. Sva trojica gledala su me - 18 -

SadržajSvi putovi 5Pruge i zvijezde 55Kamena vrata 97Algebra mrtvih 157O autoru 215O prevoditeljici 217 - 219 -

Ova knjiga objavljena je uz potporu Uprave za knjigu, arhive i knjižnice španjolskog Ministarstva kulture.Nakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićGlavni urednik Seid SerdarevićLektura i korektura Branka SavićGrafička urednica Maja GlušićPrijelom FrakturaDizajn naslovnice Grey, ZagrebGodina izdanja, 2011., lipanj (prvo izdanje)Tiskano u HrvatskojISBN 978-953-266-240-5www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 - 220 -

- 221 -

- 222 -