Krv nije voda

JANKO MATKOKRV NIJE VODA

Nakladnik:Večernji list d.o.o.Oreškovićeva 6H/1ZagrebZa nakladnika:Mario VrgočGlavni urednik:Mario VrgočAutor:Janko MatkoLektura i korektura:Ina Rogošić BlagojevićGrafičko oblikovanje:Tihana BedenikovićDizajn naslovnice:RedPointFotografija na naslovnici:ShutterstockTisak:Grafički zavod Hrvatske d.o.o., ZagrebISBN: 978-953-280-261-0CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne isveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000907910.

JANKO MATKOKRV NIJE VODA

Jednoga dana u prosincu 1922. pred sam Božić, u tadašnjumoju trgovinu ušli su jedan otmjen muškarac i otmjena žena, teme zamolili da procijenim vrijednost njihove narukvice ukraše-ne dragim kamenjem. Kada sam izvršio procjenu i naveo cijenu, muškarac me po-gleda i veli: – Jeste li vi sigurni da ta narukvica toliko vrijedi? – Potpuno sam siguran, gospodine, a vi se još možete i drug-dje propitati. Onda se muškarac okrene ženi i veli na njemačkom jeziku: – To je više od polovice nego što su nam drugi rekli, Fani. – To je samo u našu korist – odgovorila je žena. Napustili su moju trgovinu, ali su se za jedan časak opet vra-tili, pa me muškarac upita: – Možete li vi otkupiti tu narukvicu? – Ja sam tek početnik, nemam toliko novaca, ali ako mi jepovjerite, ja ću nastojati da je prodam. Muškarac je na to pristao. Tek kada sam pisao potvrdu, doznao sam da su to bili barunJanko Vranicani i njegova žena barunica Fani iz Začretja u Hr-vatskom zagorju. Za dan-dva prodao sam narukvicu. Barun Janko Vranicani dao mi je veliku nagradu, te mi pre-poručio mnoge koji su željeli da im procijenim dragocjenosti. 5

Janko Matko Barunica Fani Vranicani došla je uskoro s jednom ženom i sdvije mlade djevojke da im procijenim dragocjenosti. Bile su tobarunica Eržika Vranicani i njene kćerke Irena i Ersi. Začudiosam se njihovu izgledu, ali još više kada su one tri, majka i kćeri,stale međusobno razgovarati i dogovarati se. Barunica Fani mije sa strane došapnula da one razgovaraju na ciganskom jeziku.Moje iznenađenje je bilo golemo. Ali se u meni probudila i zna-tiželja. Drugom zgodom, kada je barunica Fani opet došla, ispričalami je neobičnu povijest o tome kako se bratić njezina muža, ba-run Ervin Vranicani, zaljubio u lijepu Ciganku, te se njom ože-nio. Ta Ciganka bila je Eržika Vranicani. Tako sam, u nekoliko navrata, doznao od barunice Fani Vra-nicani o toj neobičnoj ljubavi. K meni su dolazili i barun Milan Vranicani i njegova sestraVera, pa sam i od njih doznao mnoge pojedinosti o ovoj obitelji. Iz svega toga, pa još iz nekih drugih traganja i ispitivanjasložio sam ovu kratku, ali tužnu povijest obitelji Vranicani.6

Prvi dio I. Obitelj Vranicany bili su starosjedioci otoka Hvara. Kada jeotokom zavladala Venecija, preselila se cijela obitelj iz Hvara uSenj, a odatle u Rijeku i Karlovac. Prodajom svojih posjeda na Hvaru naselili su se u ovim kra-jevima kao imućna obitelj. Na prijedlog najstarijeg brata Homedeja Vranicanija, sva subraća pristala da ulože svoja sredstva u zakup velikih površinašuma Like i Gorskog kotara. Potražili su kupce stoljetnih ličkih hrastova u Njemačkoj,Francuskoj, Španjolskoj i Belgiji, te napravili s njima ugovoreda će otkupljivati trupce hrastova i visokih stabala crnogorice izGorskog kotara. Počela je sječa šuma, posao je išao odlično za poduzeće bra-će Vranicani. U zemlju su dolazile goleme svote novaca iz mnogih zema-lja, a poduzeće braće Vranicani stjecalo je od zarade na šumiveliki imetak. Od pritjecanja stranih novčanih sredstava imala jeveliku korist i država Austrija, tako da je car Austrije dodijelioobitelji Vranicani naslov baruna. 7

Janko Matko Članovi obitelji Vranicani osjećali su se Hrvatima. Tako subili odgojeni, muškarci od očeva, a ženska djeca od majki, Hr-vatica. Iz zahvalnosti što im je austrijski dvor dodijelio barunski na-slov, postali su, premda dobri Hrvati, odani caru austrijskom.Zbog velike koristi koje je Austrija imala od njih, baruni Vrani-cani imali su sve moguće pogodnosti od carskoga dvora. Brzo se među vlastelom pročulo o velikom bogatstvu barunaVranicani, pa su mnogi od njih dolazili u Karlovac barunu Ho-medeju Vranicaniju i nudili mu na prodaju svoje posjede. Tako su grofovi Keglevići nudili posjed i dvorac u Začre-tju, te posjed i dvorac Mirkovec, grofovi Oršići nudili su velikeposjede u Oroslavlju, a plemić Bedeković jedan svoj dvorac iposjed u Bedekovčini. Stari Barun Homedeo pristao je da pođe pogledati posjede idvorce u Hrvatskom zagorju. Ostao je ushićen ljepotom toga kraja, a prekrasni dvorciZačretje i Mirkovec oduševili su ga svojim lijepim izgledom igradnjom, kao i raskošnim prostorijama, pa je pristao da otkupiove posjede i dvorce za sebe i svoje sinove. Od grofa Oršića otkupio je velike posjede u Oroslavlju, doksu Oršići zadržali stari dvorac i jedan dio posjeda. II. Vranicani su u Oroslavlju izgradili novi veliki dvorac, a okodvorca nasadili drveće iz svih krajeva svijeta. U Oroslavlju se nastanio sin Ambrozije Vranicani, koji seoženio Vilmom pl. Bedeković iz roda plemića Bedekovića. Dru-gi sin, Alfonzo, nastanio se u starom lijepom dvorcu Mirkovec u8

Krv nije vodablizini Začretja, sa ženom groficom Eleonorom Prandau iz Pod-četrtka. Najmlađi sin, Hubert, ostao je u dvorcu Začretje, oženjen ba-runicom Anom Kušević. Barun Homedeo Vranicani umro je smiren. Doživio je danjegovi sinovi imaju djecu, pa je ostavio ovaj svijet s uvjerenjemda njegov rod neće propasti ni izumrijeti. Trgovina šumom donosila je Vranicanijima velike dobiti, adobro gospodarenje na vlastelinstvu pomoglo je da su svi živjeliraskošno. Svi članovi barunske obitelji Vranicani svuda su seisticali kao dobri i odlični Hrvati, a njihova su djeca govorilahrvatski. No ipak, radi više izobrazbe slali su svoju djecu u Beč iGraz, a ženske potomke u njemačke ili francuske ženske zavode. Jedino je barun Ambrozije želio da mu sin Milan završi hr-vatske škole. Barun Ambrozije sprijateljio se s biskupom Stro-ssmayerom i bio je njegov sljedbenik i politički pristaša. Ostala su se braća bavila više trgovinom drvima, pa su takopodizali svoja vlastelinstva Začretje i Mirkovec. Vrijeme je prolazilo. Sin baruna Huberta, Ivan-Janko, za-ručio je Fani pl. Sladović, vlastelinku iz Laduča, a sin barunaAmbrozija, Milan, upisao se na pravne nauke, dok je sin barunaAlfonza, Ervin, svršio poljoprivrednu školu u Grazu. Barun Ervin bio je ozbiljan mladić. Po svojoj naravi naginjaoje, uz svoje znanje, i umjetnosti; lijepo je crtao, pa je često na-bavljao u inozemstvu različite umjetničke slike te predmete oddrveta ili kamena, što je njegova oca i majku veoma radovalo.Majka mu je rado i s ponosom isticala svoje staro grofovsko po-rijeklo, govoreći mu neka pazi i bira odlično društvo, a naročitose veselila kada joj je pričao kako se u inozemstvu upoznao skojim grofom ili barunom. 9

Janko Matko III. Ervin je rado posjećivao strica Ambrozija u Oroslavlju, radose družio s njegovim sinom Milanom, pa sa kćerkom Verom kojaga je upoznala s njihovom susjedom groficom Lujzom Oršić. Od tog vremena skoro svaki dan polazio je on u Oroslavlje,ili jašući na konju ili pak vozeći se u kočiji, praveći izlete polijepom zagorskom kraju od Gornje i Donje Stubice u društvu smladom groficom Lujzom i svojom sestričnom Verom. Grofica Lujza bila je vrlo lijepa i pametna djevojka. Iako gro-fovskog porijekla, vladala se prema svakome vrlo učtivo. Bila jeneko vrijeme u jednom ženskom zavodu u Grazu, ali glavni svojodgoj dobila je od svoje majke, rođene grofice Kulmer. Odmah je zavoljela svim srcem baruna Ervina. A to nije nipred kime skrivala. I kada joj je Ervin jednom zgodom rekao daje sretan što su se upoznali i sprijateljili, ona mu je bez ustruča-vanja oduševljeno uzvratila na isti način. I zavoljeli su se. Lujza je bila presretna što je zavoljela Ervina. Bila je uvjere-na da je i on ljubi istom velikom ljubavi kao i ona njega, pa je sasigurnošću u mislima gledala sebe kao njegovu suprugu. Kada je Ervin rekao ocu i majci da je zavolio groficu LujzuOršić, oboje su bili zadovoljni, samo mu otac primijeti: – Mirazu se nemoj nadati! Majka je bila sva ushićena, te mu odmah napomene: – Lujza je sama veliki miraz, sine moj dragi! U cijelom Zagorju ni u jednom plemićkom domu ne bi našaotako dobre i lijepe djevojke, a kada govori, milina ju je slušati.Iz svake joj riječi izviru iskrenost i dražest. Ja sam u razgovoru snjom stekla uvjerenje da te ona iskreno, iz dna srca ljubi, ne kaobogatog Vranicanija, već kao mladića i muškarca Ervina.10

Krv nije voda – U njezinu ljubav prema meni ja sam, majko, siguran. Uvje-ren sam da je iskrena i odana. Čak se često toliko zaboravi da mise čini u tome i malo pretjerana. – Ne plaši se, sine, velike ljubavi, budi sretan, a ja se, kaomajka, veselim što si susreo djevojku s tako velikim vrlinama,koja te ljubi. Radujem se i sretna sam što će doći u naš dom, štoću imati tako dragu, dobru i milu snahu. – Sigurno su kola već spremna? Polazim do strica u Oro-slavlje, a onda do Lujze, da opet pričamo o ljubavi i sreći našegbudućeg života... – Pođi, sine, sretno! Budi prema Lujzi umiljat i pažljiv, jerona to zaslužuje. – Majko, nije potrebno to upućivanje. Da mi nije Lujza odprvoga časa postala draga, ne bih gubio vrijeme razgovarajući snjom, a sigurno ste vi, majko, uvjereni da baruni Vranicani mno-go drže do sebe, do riječi koje zadaju. Nas smo se dvoje zavoljelii jedno drugome dali riječ i obećanje, pa sam uvjeren da ćemonaskoro postati za cijeli naš život združeni. – Pođi, sine, uživaj u svojoj sreći, a ja i tata razgovarat ćemoo vama i u mislima vas gledati sretne i zadovoljne... Barun Ervin Vranicani bio je dosta visok; imao je tamnu kosui oči, lice dugoljasto i pravilnih crta. Nije bio neki ljepotan, aliuslijed svoje srdačnosti i otmjenog ponašanja bio je svuda radodočekivan. Iako nije mnogo govorio, svaka mu je riječ bila namjestu, pa je tako bio omiljen naročito među djevojkama. Čim se vratio u Mirkovec kao inženjer poljoprivrede, bio jepozivan u mnoge plemićke obitelji na čaj, objede ili večere, gdjesu se mnoge djevojke trudile da pridobiju njegovu naklonost. Kada se doznalo da se zbližio s groficom Lujzom Oršić,mnogim je djevojkama bilo žao da one nisu bile te sreće, nonitko se nije našao koji bi prigovorio njegovu izboru. 11

Janko Matko Grofica Lujza ne samo što je bila vrlo lijepa nego su je re-sile i mnoge druge vrline. Sa svakim je bila srdačna, imala jeto svojstvo da je za svakoga s kime je došla u dodir znala naćisrdačne riječi, bilo to s otmjenim i obrazovanim svijetom ili stežakinjom. Svakoga je tom svojom srdačnošću osvajala. Već je od prije bila poznata i po uzgoju cvijeća, ruža i drugogukrasnog bilja, pa je tako nadzirala i težakinje, koje su radile nasijanju i sadnji presada za povrće. Kada su grofovi Oršići prodali najveći dio svojih posjeda ba-runu Ambroziju Vranicaniju, stali su se baviti uzgojem voćakai vinove loze, pa su od tih sadnica dobivali vrlo veliku dobit, aLujzina majka s težakinjama uzgajala je presade povrća, dok jojje grofica Lujza bila cijelo vrijeme od pomoći. Barun Ervin bio je oduševljen Lujzinom marljivošću, ali ječesto znao reći: – Kada postanemo svoji, nećeš to kod nas morati raditi, nitise baviti uzgajanjem cvijeća. – Dragi Ervine, ja se vrlo rado bavim uzgajanjem cvijeća.Nitko me ne tjera na to, pa sam uvjerena da ću na vašem posjedunaći mali dio vrta gdje ću moći uzgajati cvijeće. Sigurna sam dase ti, a i nitko od tvojih, neće tome protiviti. – Sigurno neće, draga Lujza. Još ćeš ti biti do bar savjetnik,bit ćeš naš vrtlar! – Rado ću i primiti svaki savjet. Mene je uputio u mnogetajne naš stari vrtlar, ali sada je već sasvim nemoćan i star, pa sejedva kreće. U mjesecu siječnju i početkom veljače vozio se barun Ervinpo snijegu u saonicama do Oroslavlja. Jednom su bili raspolože-ni – Lujza, njegov bratić Milan i sestra Vera – pa su odlučili dase odvezu saonicama u Bistricu. Kada su stigli onamo, u crkvu su ulazila tri para seoskih sva-tova, pa su i oni ušli u crkvu, da prisustvuju vjenčanju.12

Krv nije voda Pozorno su promatrali vjenčanje, čuli su odlučne zakletve iprisegu pred oltarom, a riječi »Voljet ću do svoje i njegove smr-ti« zapamtili su vrlo dobro. Polazeći iz crkve, barun Ervin bio je pod dojmom zakletvemladenaca, pa će nježno Lujzi, pitajući je: – Ako si spremna, mila Lujzo, mogli bismo se i nas dvojevjenčati i zakleti na doživotnu vjernost. – Dragi, ljubljeni Ervine, od srca rado, ja imam sve spremno.Brojit ću dane i sate i moliti se da doživim tu sreću, da postane-mo svoji, mili i dragi moj Ervine! Groficu Lujzu zahvatilo je svom snagom ushićenje i dragost,pa je pred svima srdačno poljubila Ervina. Ervina je uzbudio Lujzin poljubac, smatrao je to srećom, pa jepod tim dojmom sjeo u saonice i nastojao biti još nježniji s Luj-zom, a ona je svim srcem i dušom uživala u toj njegovoj pažnji. Od tog vremena rijetko je prošao koji dan da Ervin nije bio sLujzom. Razgovarali su i računali dane kada će doći dan njihovavjenčanja. Svi znanci i okolna vlastela smatrali su ih sretnim zaručnici-ma. Mnoge djevojke, koje bi donijele veliki miraz, bile su zavid-ne Lujzi. Ali većina se ipak veselila što će se tako lijepa, dobrai ljubazna grofica Lujza udati za bogatoga baruna Vranicanija. IV. Pod kraj travnja javila je peradarka da joj je nestalo nekolikokokoši, jer se nisu vratile s paše u kokošinjac. Mnogi su pomišljali na lisice, ali je kočijaš Franjo izraziosumnju na mađarske Cigane koji su razapeli šator na ravnici krajšume Vrutak koja je pripadala vlastelinstvu Vranicanija. 13

Janko Matko Barun Ervin odluči poći do Cigana da izvidi neće li tamo naćikoji trag ukradenih kokoši. Majka, a naročito otac, odvraćali su ga da ne ide među Ciga-ne, a otac je još i govorio: – Ti mađarski Cigani, koje narod zove Egipteri, ne bave sekrađom, već popravljaju ljudima motike, bruse sjekire, rašpajužage ili pile, a Ciganke im gataju sreću iz karata. – Nemoj ići, Ervine! Da što i ukradu, oni su tako pametni iokretni da će uništiti svaki trag – govorila je i majka. – Poći ću, dragi moji roditelji, već sam odjenuo lovačko odi-jelo, pa možda naiđem na koju lisicu na koju sumnjam da hvatanaše kokoši. Još je vrlo rano, a ja ću se brzo vratiti, pa ću poslijepoći do strica i Lujze. Roditelje je obavijestio da je ugovorio s Lujzom vjenčanje.Tako je majka pod svojim nadzorom dala uređivati u jednomkrilu dvora odaje za sina i buduću snahu. Ervin je otišao nešto prije devet sati do šume Vrutak. Došume je imao nešto više od pola sata. Pošao je u nadi da će ušumi naići na koju štetnu divljač. Kada je stigao na čistinu, opazi tamo šator, pa se uputi premanjemu. Onda opazi starijeg Ciganina kako žari motiku, a potomje stane na nakovnju tući. Stajao je kraj njega i motrio kako mo-tiku pri kraju tanji, a onda je ispravlja, da bude što oštrija. Kada je prestao udarati, Ervin mu se javi. Čovjek ga pogleda,pusti motiku, pa se digne i stane se klanjati i govoriti: – Ako što trebate, gospodine, sve ću napraviti što znam, samorecite, poštovani gospodine. – Meni ne treba ništa; bio sam u lovu, pa sam vidio da ste unašoj šumi digli šator. – Znam, gospodine grofe, da šuma nije moja. Ja sam prije ne-koliko godina već bio ovdje, tu je hladan izvor studenac, dobra14

Krv nije vodatrava za moga konja, ja imam dozvolu od vlasti, samo mi imamoodređeno dokle smijemo ostati u kojem mjestu. Sigurno znate dasmo mi Cigani vandrokaši, bez stalnog boravišta. – To mi je donekle poznato, a od čega vi živite? – Od poštenoga rada, gospodine grofe. Narod nam daje napopravljanje oruđe i za to dobivamo hrane i nešto novaca, paodlazimo dalje. Negdje je bolje, a ima i mjesta gdje se slabo za-radi. Moja žena i sin otišli su u selo da donesu posla, a žena tu itamo nekome prebaci karte, da mu kaže ako ga čeka kakva sreća. – Čujem da netko svira gusle. – To svira naš rođak Joži. On uči našu Eržiku pjevati i plesati,te nam obećava da će u Pešti zaraditi mnogo novaca. Ja sam mudopustio da je uči, ali ne vjerujem da bi mogla svojim plesom ipjesmama zarađivati mnogo novaca! – Može biti i ne mora biti, sve ovisi o sreći. Ja idem vidjeti kako pleše i da čujem kako pjeva. Ervin dođe do šatora. Začuje zvuke gusala, udarac defa, azvonki glas zapjeva pjesmu. Odgrne zastor i uđe u šator, pa opa-zi kako jedan muškarac svira na guslama i tumači kako morazvučati pjesma. Još dok nisu opazili Ervina, djevojka zapjeva, asvirač joj oduševljeno prizna da je dobro i točno otpjevala. Djevojka je prva opazila Ervina, zagledala se u njega, te rečesviraču: – Joži-baći, jedan čovjek! Svirač Joži se okrene, držeći u jednoj ruci gusle, u drugojgudalo, te se stane klanjati i govoriti: – Trebate li nešto, gospodine? – Ne trebam ništa, samo slušam vaše sviranje i promatramovu lijepu djevojku kako lijepo pleše, a još ljepše pjeva. Pristupivši bliže, ne skidajući očiju s djevojke, upita je njež-no: 15

Janko Matko – Kako ti je ime, lijepa djevojko? – Eržika! Erži Oley – odgovori odmah djevojka i pogledaErvina svojim zelenim očima, zadržavši svoj pogled na njemu. – Onda ti, Eržika, voliš ples i pjesmu i voljna si poći sa svo-jim rođakom u veliki grad? – Volim pjesmu i ples, ali ne volim otići od oca i majke. Janajvolim živjeti u našoj čergi, ali ako tata i mama odrede, ondaću poći s Joži-baćijem u veliki grad da tamo plešem i pjevam idobijem mnogo novaca. Ervin nije mogao odvrnuti oči od djevojke, stao ju je pro-matrati i upijati u sebe njezine čari: crna kosa, posebno zeleneoči, koje su svojim sjajem odavale neki poseban čar, zubi kaobiseri, usne sočne, lice oblo, ne previše zagasito, a jagodice nalicu nježno crvene, bose noge lijepo građene. Premda je još bilamlada, u tijelu je bila lijepo razvijena. Ervin je bio kao opsjednut; sav izvan sebe, promatrao je dje-vojku. Ona ga isto tako pogleda, pa reče: – Zašto me toliko promatraš, ureći ćeš me i neću moći naučitiplesati ni pjevati. – Sviđaš mi se, lijepa djevojko; nikada nisam vidio ljepšedjevojke od tebe! Joži je opet počeo svirati, a Eržika udari nekoliko puta de-fom, okrene se i onda zapjeva cigansku pjesmu. Nakon toga pre-stane pjevati, ali zato zapleše i zapjeva mađarski čardaš. Ervin se nije micao s mjesta, pratio je svaku Eržikinu kretnju,te ju je upravo pohlepno gledao, bojeći se da mu koja njezinakretnja ne izmakne očima. Bio je sav izvan sebe. Zanesen i očaran, glasno je govorio: – Divni, prekrasni, anđeoski lijepi stvore...16

Krv nije voda Zaboravio je na vrijeme. Osvijestio se istom kada je došaoEržikin brat da pozove nju i Jožija na jelo. Ervin ju je sa strahom upitao: – Mogu li opet doći da čujem tvoje pjevanje i gledam tvojbožanstveni ples, lijepa djevojko? Eržika sa smiješkom potvrdi, ali se svirač Joži požuri i reče: – Samo dođite, poštovani gospodine! Kada vi gledate, ondaja još ljepše sviram. Ervin mu pruži novčanicu od 10 kruna. Joži se zbunio i odiznenađenja gotovo pao, jer je išao natraške klanjajući se Ervinu. Ervin je pošao u šumu, ne osjećajući gladi. Bio je uzbuđen,a pred očima mu je titrala slika Eržike. Nastojao je oponašatinjezino pjevanje. Hodajući bez cilja po šumi, stigao je tako i doizvora studenca. Tu sjedne na jedno drvo. Zahvatila ga je neka vrućina, paosjeti žeđ. Pođe do izvora i napije se hladne vode. Sjedne opetna isti panj, obriše znojno čelo, te će sam sebi: »Jesam li to ja, Ervin Vranicani? Ako jesam, onda moramupotrijebiti sav razbor i pozvati u pomoć pamet. Tko sam i štosam da me je u jednom času svojim pogledom zanijela ta lijepabožanstvena Cigančica. Ervine, pamet u glavu! Osvijesti se, od-baci osjećaje, pa misli razborom.« Razmišljao je o sebi i svom položaju, te o tom kako je svudapoštovan i lijepo susretan. Pomislivši na roditelje, došla mu je namisao i Lujza, kako ona uživa u sreći i nadi u njihov zajedničkiživot i ljubav. »Ako je mene tako voljela, kao ja ovu Eržiku, onda svakakoosjeća sreću. Ah, jadna Lujza, što će reći kada dočuje da sam sedo ludila zaljubio u mladu Ciganku? Svisnut će od bola...« Ustane, podigne ruke uvis i zdvojno poviče: 17

Janko Matko »Zašto mi je razum tako slab, te ne može nadjačati osjećaje?Ne mogu odustati, ja čeznem da je opet vidim; meni bez Eržikenema života. Ona mora postati moja!« Do njega je još dopiralo sviranje iz šatora i on se opet zaputionamo. Joži je svirao, a Eržika je sjedila na zemlji i pjevušila. Ervinaje opet obuzelo čuvstvo sreće i ushićenja da je ljubi. Ne samoriječima nego i mislima govorio je sam sebi: »Ona mora bitimoja! Ja čeznem za tobom, ti prekrasni stvore!« – Došao sam opet da se divim tvome plesu i pjevanju! Nasta-vite, sviraču, da mogu promatrati plesanje i čuti glas i pjesmu teprekrasne djevojke! Joži je bio još pod dojmom novčane nagrade koju je dobio odErvina, pa dade znak Eržiki i započe svirati za ples. Mijenjao je svirku za ples i pjevanje. Manje je pazio na pje-vanje i plesanje Eržike, već je veliku pozornost svratio na Ervi-na, koji je stajao u kutu šatora. Ne skidajući s nje očiju, napadnoi s pozornošću promatrao je svaku Eržikinu kretnju. Ervin nije osjećao umora, a ni gladi, već je i dalje gledao uEržiku, pa se veoma zbunio i gotovo preplašio kad je Eržikapovikala: – Dosta je, Joži-baći. Više ne mogu ni plesati ni pjevati! Ervin pritrči do nje, uhvati je za ruku, rekavši joj: – Oprosti, prekrasna Eržika, ja sam kriv da si se ti umorila,pođi odmori se, ali molim i tebe i Joži-baćija da mogu i sutraopet doći da uživam u tvome plesu. Sav ushićen, držeći je za ruku, nastavi: – Postala si mi draga, Eržika, nešto se veliko zbilo u meni. Za-volio sam te, Eržika, Ti moji osjećaji duboki su i nemaju granica. Eržika se smiješila; mnoge riječi nije razumjela, a još manjeshvatila, jer nije sasvim dobro vladala hrvatskim jezikom. Samose preplašila, kada joj je Ervin stao ljubiti ruke.18

Krv nije voda Joži je sa strahom promatrao Ervina, ali je kao iskusan čo-vjek prosudio da se Ervin preko glave zaljubio u Eržiku. Onglasno odvrati Ervinu: – Dođite, veliki gospodine, opet sutra, ja ću Eržiku učiti noveplesove i pjesme. V. Ervin je, izlazeći natraške, napustio šator i krenuo sav ushi-ćen prema domu. Putem je sam sa sobom govorio: »Došla su tavelika čuvstva i neizmjerna ljubav za tu Ciganku sama od sebeu moje srce. Zaokupila je sve moje osjećaje. Ne znam tko je tubio u pomoći. Ali ja osjećam veliku sreću, jer s ovim čuvstvimaosjećam da ljubim. Ne znam samo kome da zahvalim na tome.Razum mi govori: Ti si barun Vranicani, a ona je obična mađar-ska Ciganka iz čerge. Razlika je velika, zgražanje će biti na svimstranama. Kada bih mogao nadvladati razbor i nadjačati pamet ičuvstva, tu ljubav i osjećaje prema toj Ciganki, ja bih je moraos gnušanjem odbaciti i prezreti! Ja sam barun Ervin Vranicani!« Konačno se našao pred ulazom u svoj dom. Zastavši, digao jeruke u zrak kao na obranu, rekavši sebi: »Ali ja ne mogu. Pameti razbor nadjačali su osjećaji: ja je ljubim. Ona mora biti moja!Spreman sam na borbu, pa bili to ne znam kakvi divovi, koji bise tome usprotivili! Eržika mora biti moja!« Prva je opazila majka kako dolazi, te ga s prozora pozove,povikavši: – Sine naš mili, zadao si nam velike brige, već smo htjeliposlati potragu za tobom! Ušao je u sobu. Majka mu dođe u susret, a on je čvrsto zagrlii progovori: 19