Furija

1. POGLAVLJEEmily Winters stajala je ispred ogledala u svojoj sobi umotana u mekani bijeli ručnik i pokušavala je razmrsiti čvor u tam-noj mokroj kosi. U sobi je vladala tišina, čuo se samo radijator pokraj njezinaormara — njegov zaštitni znak bilo je kucanje, zvuk zbog kojegu djetinjstvu nije mogla spavati. Zamišljala bi staru vješticu kojapokušava grebanjem izaći iz zida. Ali sada je bila sasvim naviknutana to. Kao i na sitni madež točno iznad desne obrve — imala ga jeod rođenja i sjetila bi ga se samo kada bi ga netko drugi komentirao. Netko poput Zacha McCorda, na primjer. Prošli tjedan nasatu prirodne znanosti, predmetu na kojem nitko ne sluša, onse nagnuo prema njoj da baci pogled na njezin test. Zatim ju jepogledao u oči i dodirnuo rub njezine obrve. »Madež«, rekaoje. Tijelom joj je prošao drhtaj, a on se okrenuo, i to je bilo to. Tup. Krajičkom oka Em je vidjela bijeli bljesak ispred prozora.Dok se brzo okretala da pogleda, čula je još jedan mukli udarac. 5

Čvršće se omotala ručnikom, srce joj je tuklo, a u glavi jeodmah stvorila sliku provalnika i ubojice. Pričekala je sekundui osluškivala, ali nije ništa više čula. Stišćući u ruci plastični če-šalj, prišla je prozoru da proviri van. Svjetlo na prednjem trijemuosvjetljavalo je prekrivač zimskog snijega koji je prekrio hladno,mračno dvorište i kolni prilaz što se spuštao prema Eminoj mirnojulici. Naravno da to nije provalnik, rekla je sama sebi, i spustilaruku s češljem posramljeno se osmjehnuvši (ozbiljno, od sveg oruž-ja koje je mogla izabrati — češalj?). U Ascensionu nema pljački, asasvim sigurno ih nema u ovom dijelu grada. Vjerojatno je grudasnijega pala sa starog hrasta pokraj kuće. Srce joj je taman prestalo lupati kada se oglasio ping chatporuka: prvo jedna, a zatim još četiri, u tako brzom slijedu dasu zvučale poput alarma budilice. Em je uzdahnula i prišla laptopu koji se nalazio izmeđuknjiga i papira na njezinu krevetu. Mrzila je raditi za stolom kojije stajao u kutu njezine sobe — uglavnom ga je koristila za odla-ganje robe. Trenutačno joj je radni stolac bio potpuno prekrivenbrdom šalova, haljina i vintage sakoa. Gabs357: »Em? Si tu?« Gabs357: »Halo?« Gabs357: »Okej, spremam se i imam pitanje: raspuštenakosa ili ne?« Gabs357: »Emmmmmm! Obećala si da ćeš mi pomoći!Plus, ne mogu se odlučiti između plave haljine tunike (kratkirukavi) i novih traperica s ružičastim topom s volanima… štomisliš? I gdje mi je crna vesta — je li kod tebe?« Gabs357: »Hoće li te Šofer dovesti ili da dođemo po tebe?« Gabs357: »Mislim da ću obući haljinu. Jesi li ti uopće ži-va????« 6

»Ja ću obući traperice i crnu majicu, u slučaju da te zanima,Gabs«, promrmljala je. Pomičući s puta najdražu plišanu igračku,zebru zvanu Cordy, sjela je na krevet da otipka odgovor. Zach McCord prošlo je ljeto osvojio Cordyja za nju kadasu Em i njezina najbolja prijateljica Gabby bile u lunaparku. Staoje kod jedne od onih čudnih sprava, onih gdje upravljate divov-skom kandžom kako biste zgrabili plišanu igračku koja se nalaziispod. Zach, koji je bio iznimno nadaren za sve fizičke aktivnosti,kandžom je nekako izvukao dvije nagrade: ružičastog medvjedai zebru. Zach je ležerno dobacio zebru Em. »Slatka je«, rekao je.»Drugačija i slatka. Poput tebe.« Ostatak dana njegove su jeriječi ispunjavale toplinom i otada je Cordy stajala na njezinukrevetu. Ponekad joj se činilo da je plišana zebra bolji slušatelj odikojeg ljudskog bića oko nje. Zach je ružičastog medvjeda dao Gabby koja je, naravno,ciknula i glasno ga poljubila u obraz. A tako je i trebalo biti. Jer Zach je bio Gabbyn dečko. »Sori, tuširala sam se«, otipkala je poruku Gabby. »Da,J. D. će me dovesti. Nisi li vestu ostavila u ormariću na tjeles-nom?« Gabby je bila poznata po tome što je tamo držala okotisuću rezervnih kombinacija »za hitne slučajeve«. Em se podsmjehnula i odmahnula glavom dok je slala jošjednu brzu poruku. »Mislim da je haljina dobar izbor. I zaštone pustiš kosu? Ipak idemo na tulum!« U vremenu potrebnomda se okrene i zgrabi gaćice i grudnjak, Em je čula novu salvupingova. Ping: »Oh, uf, bok!!!!! Ok, kosa puštena, totalno. Danasionako dobro izgleda.« Ping: »Mislila sam staviti jednu novu dugu ogrlicu koju mije mama dala — je li to previše?« 7

Uz smijeh koji je malo zazvučao poput stenjanja, Em jenatipkala: »Gabs, i ja se moram spremiti! Ogrlica zvuči super.Vidimo se uskoro!« Ponekad morate odabrati prioritete. Izvukavši dugu crnu majicu na bretele iz komode i uske tra-perice iz ormara, Em je pogledala prema ogledalu prekrivenomrazglednicama, fotografijama i porukama. Na većini slika bile suEm i Gabby. Niska i vrckasta, sa savršenim plavim kovrčama (zahvaljujućiopsesivnom jutarnjem druženju s uvijačem za kosu), Gabby je vla-dala školom smješkajući se i namigujući. Kao i njezina majka, kojaje bila voditeljica vremenske prognoze, uvijek je odavala dojamuglađenosti, neiskvarenosti i optimizma. Braća, zvijezde američ-kog nogometa, utrli su joj put do popularnosti svojim sportskimtrofejima i titulama kraljeva maturalnih zabava — a i Em je ima-la koristi od toga. U prvom srednje Gabby i Em bile su brzo ineprimjetno uvedene u društvenu elitu srednje škole Ascension,pozivane na tulume maturanata i bilo im je dozvoljeno flertovatisa starijim dečkima. U prvom srednje Gabby je bila među nominiranima za kra-ljicu škole, čast koja se tobože nudi svima, ali koja je (do prijedvije godine) bila prešutno rezervirana za učenice trećeg i četvrtograzreda. A prošle je godine Em uspjela rad u odboru za godišnjakvratiti natrag na listu prihvatljivih cool posliješkolskih aktivnostitako što je sakupila sitnice — poruke, iskorištene ulaznice, račune,spontane fotografije, djeliće školskih eseja — i pretvorila godišnjaku kolaž o njihovoj školi. Gabby je bila zadužena za izgled godiš-njaka, a Em je napisala sve duhovite komentare i ubacila citate. Sada su lebdjele kroz treći srednje onako kako su oduvijekplanirale: odlazile su na tulume, a da nisu osjećale potrebu da bu-du osobno pozvane, učile su za državnu maturu, puno su radilei puno su tulumarile (Em je ponekad podsjećala Gabby da moraraditi, a Gabby je ponekad podsjećala Em da se mora zabavljati). 8

Sjedile su u ugodnom dijelu kantine i parkirale su aute na izni-mno poželjnom prednjem parkiralištu. Bilo je gotovo sigurno da će u ovogodišnjem godišnjakutitula »Najslađa cura u trećem razredu« pripasti Gabby, a Em jebila najsigurniji kandidat za titulu »Najvjerojatnije će biti uspješ-na«. (Uspješna u čemu, ponekad se pitala Em.) Bilo je i drugihcura u njihovom krugu poput Fione Marcus i Lauren Hobart kojesu poznavale čitav život, i Jenne Berg koja se doselila u Ascensiontek u osmom razredu i nekako se savršeno uklopila. Ali svi suznali da je veza između Gab i Em ljepilo koje sve drži zajedno.Bile su poput vatrometa. Vinule su se zajedno: Gabby je prasnulas glasnim i prštavim BUM!, a Em je proizvela drugačiju vrstusvjetlosti, nezemaljski bljesak koji se javlja nakon eksplozije. No u posljednje se vrijeme Em osjećala više poput drugevioline ili osobnog stilista, a ne poput srodne duše. U proteklimtjednima Gabbyne omiljene teme razgovora ticale su se samo nje-zine garderobe, Zacha i Proljetnog festivala (od kojeg su ih dijelilajoš tri mjeseca). Baš jutros Gabby joj je rekla: »Molim te posavje-tuj Zacha što da mi kupi za Božić«, te je navela pet prihvatljivihdarova kojima je obuhvatila cijeli spektar realnosti: 1. delikatnuplavu maramu koju je vidjela na web stranici Maintenancea, svojegapsolutno najdražeg dućana u Bostonu; 2. ugravirani iPod Nanokoji joj treba za trčanje; 3. ulaznice za Cirque du Soleil koji će naproljeće doći u Portland; 4. štene; 5. da potajno provedu roman-tičnu noć na obali u kolibi njegova očuha. Gabby kao da nije uvijek razumjela da nije svima život takosavršen. Naravno, imala je ona i izvanrednu stranu. Bila je jedinaosoba u čijem je društvu Em željela biti kada je bila loše volje. Ibila je najbolja pratnja koju ste mogli poželjeti na tulumu, u nekojpsini, u svakoj ponoćnoj avanturi. I bila je super prijateljica. Naprimjer, u šestom razredu, kada je Em na igralištu rekla Adamu 9

Dunnu da joj se sviđa, a on joj je rekao: daj molim te. Gabby jeispekla kakao kocke s glazurom i na vrhu je Skittles bombonimanapisala DAN D. Smijale su se i pojele sve kakao kocke i uspješnosu Dan Dunna pretvorile u proslavu. Gabby je bila takva. Bila jepoput sunčanog dana, kolača od jagoda i grudanja, sve u jednom. No ponekad je to i umaralo. Em je zurila u svoja koščata koljena i dugu, gotovo crnu,valovitu kosu, i osjećala se više poput Morticije nego Američkogtop modela. Bilo je dana kada je cijenila to što je građena poputplesačice, ali večeras je samo žalila što ne posjeduje podstavljenigrudnjak. Ping… Ping… Ping. Što je sada? »Emmmm. Pripremila sam ti nešto — sada ću ti poslatifajl.« Em je gledala kako se plava linija širi dok se fajl skida, azatim se u njezinom media playeru otvorilo »Glazba da se Emspremi«. »Složila sam ti kompilaciju u slučaju da trebaš malo moti-vacije«, napisala je Gabby. »Ali moraš obećati da ćeš krenuti čimsve pjesme odsviraju.« Em je pregledala naslove pjesama. Savršeno. Malo stare Brit-ney i Beyonce, plus neke punk obrade pjesama iz mjuzikala kojeje Em voljela, kao što je Gabby znala. U bradu si je pjevušila »Cabaret«, zakopčavala trapericei proučavala kolekciju cipela kada su glasovi njezinih roditeljadolebdjeli na kat. To je bila još jedna odlika starih radijatora:nekako su provodili glasove kroz kuću uspješnije nego toplinu.Nije baš razumjela o čemu govore, ali razabrala je nekoliko riječi. Njezini su roditelji počeli izlaziti kada su imali šesnaest —činjenica od koje se Em ježila. Sada je bila jednako stara kaonjezini roditelji kada su se upoznali. Em nije mogla zamisliti da s 10

istom osobom razgovara dvadeset godina, ali činilo se da njezinamajka i otac nikada nisu dosadili jedno drugome. Upoznali suse na skijanju koje je okupilo mlade iz škola u okrugu. Tog jedana Emina mama nosila ljubičastu pletenu kapu s dva plava co-fa. (Em je voljela zadirkivati mamu zbog njezinog očito izvrsnogtinejdžerskog modnog ukusa.) Negdje tijekom popodneva jedanje cof nestao. I iako je polovica tipova na planini tražila nestalukuglicu, samo ju je jedan pronašao — zapela mu je u kapuljači.Emin je tata u kolibi skinuo jaknu, a njezina je mama uočilaplavu lopticu. Iskre su odmah frcale, uvijek bi rekli i namignuli. Znaš našto mislimo. Ali, naravno, Em nije znala. Nikada nije osjetila vatrenustrast ili osjećaj da se događa nešto sudbonosno. Iskusila je samonespretno ljubljenje s dečkima koji nisu znali što činiti s rukama.Nikada nije pogledala nekoga u oči i »jednostavno znala«. Barem ne nekog dečka s kojim bi bilo moguće ostvaritivezu. U stvari to je i bio razlog za naslov pjesme kojom je osvojilalokalnu nagradu Plava penkala: »Nemoguće«. Bum! Emino je srce doslovno stalo na sekundu, prije negošto je shvatila da je zvuk uzrokovala gruda koja joj je pogodilaprozor. Udarila je još jedna, i trgnula Em da se vrati spremanjuza tulum. Stigao joj je prijevoz — u posljednje su vrijeme grudebile njegov ne-baš-šarmantni način da javi da je čeka vani. Zaklopila je laptop, navukla top preko glave i odskakutalaopet do prozora, istovremeno pokušavajući ugurati desnu noguu visoku čizmu na vezice. »Pet minuta«, oblikovala je riječi usnama i podigla pet pr-stiju prema J. D-ju Fountu koji je stajao u dvorištu ispod njezinogprozora, blesavo se cerekao i odmicao granu drveta koja mu jestajala ispred nosa. J. D. je oduvijek bio visok — toliko visok daga je u četvrtom razredu gospođa Milliken, školska medicinska 11

sestra, oštro bocnula u leđa i viknula: »Loše držanje!« jer jestalno bio pogrbljen kako bi se druga djeca osjećala manje niska. Sada je stajao uspravno, bio je visok 1.92, i nije se zamaraotime što drugi misle. Kao da je baš to htio i dokazati, J. D. je rastvorio kaput nadvoredno kopčanje i pokazao što je iskombinirao: hlače i prslukispod kojeg je nosio ljubičastu košulju. Em se protiv volje nasmije-šila i odmahnula glavom čudeći se J. D-jevim odvažnim modnimizborima, koji su bili kombinacija ikonoklazma i umjetnosti. Volioje raspredati o tome kako nije fer da se cure mogu zabavljati smodom, a da dečkima preostaju samo traperice i majice. Te su gagodine ona i Gabby počele zvati »Šofer« — njemu iza leđa, narav-no — jer je bio savršen za tu zadaću. Njega nisu pozivali na većinutuluma, ali uvijek je bio voljan na njih voziti Em. Ona je znalada u stvari voli imati ispriku da izlazi vikendom, i premda je biototalni blento, kojeg je poznavala otkada su oboje bili u pelenama,morala je priznati da joj nije smetalo provoditi vrijeme s njim. Kada je vidio Emin znak rukom, J. D. je mahnuo i podigaopalčeve. Bio je naviknut na čekanje. Obitelj Fount oduvijek ježivjela vrata do njih i unutar te dvije obitelji kružila je šala da biWintersi natjerali Founte da čekaju i na vlastitom sprovodu. Prijenego što je Em dobila vozačku, J. D. ju je vozio u školu; nakonšto su četiri dana za redom propustili prvi sat, zaprijetio joj je daće morati hodati. J. D. je zaplesao prema autu znajući da ga Em gleda. Onda jeuskočio u svoj stari volvo. No Em je nastavila stajati na prozoru,očarana pahuljama koje su počele padati. Premda je cijeli životživjela u Maineu, zima joj nikada nije dosadila. Voljela je gledatisusjedstvo nakon snježne oluje, kada bi sve kuće bile prekrivenebijelim nanosima i sličile puslicama na vrhu pite. Jedan je trengledala kako jedna pahulja nestaje u drugoj, sve dok je slab zvuksirena u daljini nije vratio u stvarnost. 12

Em je zavezala vezice na čizmama pa nanijela malo sjajila nausne, zataknula kosu iza uha (uglavnom bi je samo pustila da seosuši na zraku) i zgrabila torbu koja je stajala na mjestu gdje juje bila bacila. Još se jednom proučila u ogledalu, i dobro je znalada se dotjerala samo zbog jedne osobe. Dok je Em silazila, glasovi njezinih roditelja postajali sujasniji. Opet su raspravljali o poslu: o tome postoji li veza izme-đu kofeina i infarkta. Za dvoje ljudi koji ne znaju da im kći imaslomljeno srce zbilja im je bilo jako stalo do toga što se događa sasrcima drugih ljudi. »Idem na tulum«, rekla je Em provirivši kroz vrata kuhinje.Oni su stajali pokraj mramornog kuhinjskog otoka s čašama crnogvina u ruci i tanjurom sira između sebe i izgledali su pomalo izne-nađeni što je vide. »Kod Iana Minstera. J. D. me vozi.« »Dobro, dušo«, odgovorila joj je mama. »Pazi se, mila«, dodao je tata. Stajao je za štednjakomokrenut joj leđima, a bijelu je bolničku kutu bacio preko naslonajednog od kuhinjskih stolaca. Emina se mama naslanjala pokrajnjega s čašom vina u ruci. Bokovi su im se lagano dodirivali. »I onda se moraš zapitati o održivosti svih studija o crnomvinu…« rekla je Emina mama odjednom. U sekundi su se vratilisvom razgovoru. Em je zakolutala očima, navukla zimski kaput i krenulaprema J. D-jevu volvu. Pitala se jesu li je roditelji uopće čuli. Pitalase hoće li je ikada netko pogledati i zbilja je vidjeti. 13