Evropska trulež

2

Mirko KovaËEvropska trulež poetikaFraktura 3

Copyright ≈ Mirko KovaË i Fraktura, 2008.All rights are represented by Fraktura, ZaprešiÊSva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili javnoreproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.ISBN 978-953-266-080-7CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice uZagrebu pod brojem 6868684

Prvi dioTamo gdje je stajao križ 43

2

Tamo gdje je stajao križOva je emisija bila rezervirana za nacionalne veliËine, toËnije knji-ževnike-revolucionare, majstore panegirika, tako da se ovdje, ustudiju, ne osjeÊam ugodno, to prije što do juËer nisam imao pristu-pa Ëak ni u ovu zgradu. Vaša ideja da se govori o izmjeni toËkegledišta na teme Revolucije, jest pokušaj da se “revolucionarni aka-demizam” smjesti u povijest, a teme, na koje su do sada polagalipravo pisci-revolucionari, preispitaju, pa ako hoÊete i dovedu usumnju. Ako uspostavim što toËniji odnos s našom književnom situacijom,s povijesnim i kulturnim faktorima, s onim što sam zatekao i gdjesam se našao onih tamo šezdesetih godina kada sam veÊ uvelikeispisivao svoju tjeskobnost; ako, dakle, taj odnos uspostavim, ondase nadam da Êe se i ta gledišta sama obrazlagati. Dok sada o svemu tome mislim, a podsjetili ste me da sam u tomkarnevalu preko dvadesetak godina, onda mi se Ëini da sam u knji-ževnost ušao kao lupež u neki zabran, ili, u najmanju ruku, kaouzurpator. Književni vlastodršci bijahu tada strogi prema piscimakoji nisu imali status revolucionara. Tko god bi se drznuo da “temepod pokroviteljstvom” promatra iz svog kuta, bio je šikaniran. Sva-ki je pomak onoga što je okamenjeno osuivan kao oskvrnuÊe.Svako drukËije vienje jednom i zauvijek datih istina, primano je sazlovoljom. Svaki pokušaj da se stvari prevrednuju doËekan je kaosabotaža. 45

Kritizirati poetiku apologije više nije bilo nužno, pa se prozašezdesetih žanrovski proširuje na polja fantastike, intime i doku-mentarizma. Ali ako bi se u našim rukopisima, u našim esejima ilifilmovima, naslutilo drukËije razumijevanje povijesti, ako bi se ma-kar i posumnjalo u vladajuÊu ideologiju, ili, ne daj bože, vladara,onda bi se podizala takva politiËka galama koja bi autore dovodilau nezavidan položaj. UnatoË Ëinjenici da smo se služili jezikom sim-bola i pjesniËkih “inokaza”, na nas su se dizale prave hajke. To samiskusio s knjigom Rane Luke MeštreviÊa, koja je nagraena kaonajbolja zbirka pripovijedaka, a nakon dvije godine nagrada je odu-zeta, jer su ideolozi naknadno shvatili kakva im je opasna stvarpromakla. Strah od izmjene point de vue, istodobno je bio i strahod književnosti kojoj se oduzimalo pravo da sumnja, da pretura“kosti historije”, a pogotovu da se ruga novim svetinjama i napadamitove. SuosjeÊam s piscima koji zbog svoje umjetnosti ispaštaju, pa Ëaki s onima koji su nekada držali ideološki biË, a sada, kao disidenti,takoer ispaštaju. Doduše, i njihova je toËka gledišta izmijenjena,ali se bojim da je zaslijepljenost ostala ista. Oni su samo promijeni-li objekt mržnje! Kako su nekada traljavo pisali apologije Revoluci-ji, uvjeren sam da Êe isto tako traljavo pisati protiv Revolucije. Sadaje i njih doËekao biË kojim su i sami nekada šibali “negativce” i“neprijatelje”. Osobno, nemam ništa protiv takvih preokreta, ali snjima literatura malo dobiva. OËekivali ste da Êu s lakoÊom obrazlagati to što ste nazvali izmje-nom toËke gledišta, ali to nije posve lako. Moj život, moje iskustvo,povijesne, kulturne, književne i druge prilike utjeËu na tu izmjenu.U “ponovnom razvoju prošlih slika”, kako je to rekao jedan pjesnik,valjalo je sve provjeriti, a istodobno tragati za onim što je mitsko.VeliËina prošlosti jedna je od najdosadnijih tema ako u njoj ne otkri-vamo prokletstvo. Nastojao sam kroz to revolucionarno spoznatidubinu zla, kroz povijesno dosegnuti ono iskonsko, a sve to skupa46

promatrati s Biblijom u ruci. Možda je to bio naËin da se odškrinuvrata Istine. Ali što je istina? “Nije li to ono mjesto gdje je nekadastajao križ?” pitao se Nabokov.Zahvalan sam što ste me pozvali u emisiju Vrijeme za esej. Pokušaosam u ovih pet minuta, uz Mozartovu glazbu, odgovoriti na vašepitanje o izmjeni toËke gledišta na teme iz Revolucije. Nisam siguranda sam u tome i uspio. (1979.) 47

2

Dokumentarnost je postupakZar je doista moralo doÊi do afere, do skandala oko knjige DanilaKiša Grobnica za Borisa DavidoviËa, da bismo jednom progovorilio tome što jest i što znaËi faktografsko u literaturi. Ako neke zablu-de uspijemo otkloniti, onda bi i skandal oko Grobnice za B. D. baremneËemu poslužio, unatoË Ëinjenici da je to autora koštalo i da su sepreko njegovih lea lomila koplja drskosti i neznanja. Ne mislim daÊemo u ovom razgovoru otkriti neka teorijska Ëuda, niti Êemo doÊido novog estetskog položaja romana, kao god što neÊemo branitisamo jedan postupak, niti ga proglašavati za jedinomoguÊi, ali Êesvatko od nas ponešto reÊi o svojim iskustvima i svojim saznanjimao dokumentarizmu u književnosti. Još kao uËenik u književnoj klupi pokazivao sam sklonost premaotpadu. U djetinjstvu sam bio tavansko njuškalo. Sve što je staro,istrošeno i pljesnivo privlaËilo me neodoljivim sadržajem nekogprohujalog doba. Stare fotografije, ureeni albumi, obiteljski doku-menti, pisma, kupusare - sve je to za mene imalo Ëar književnosti.Basao sam po antikvarnicama i buvljim pijacama kao neki šašavikolekcionar. I tako, rujuÊi po smetlištima, nabasao sam na jedanreferat o psovkama, znanstveno nikakav, ali mi je riješio lik oca ukratkom romanu Životopis Malvine TrifkoviÊ. To mašta ne bi moglasmisliti, ali samo mašta može uspješno upotrijebiti svaki, pa i sluËajni,pronalazak. Mašta je katkad nepouzdana, ne valja kao razuzdana,ali je svagda bitna Ëinjenica za prosudbu autora i njegova djela. Krajem šezdesetih, dok sam pisao taj životopis o Malvini, pratio 49

sam kako se ponaša “vanestetski materijal” koji je, u ovom sluËaju,do inkorporacije u grau, bio smeÊe, a nakon romanesknog proce-sa, u gotovom djelu, postao fino unutarnje obasjanje. Ne razmeÊemse i ne hvalim svoj postupak, govorim kao da se to zbilo nekomdrugom piscu, nekoj drugoj književnosti, što znaËi da ne vrednujemmetodu, ali smo rekli da Êemo svoja iskustva i svoja zapažanja ovdje,na ovom skupu, iznositi. Meni se sada Ëini da su ti siromašni inserti obogatili jeziËnu cje-linu, pretvorili se u fikciju, a fiktivni pasusi u stvarnost. Ta izmjenamaterijala izjednaËila je krajnosti i ublažila razmak tog spajanja; sveje postalo nerazluËivo, komadi se više nisu razlikovali, jedinstvo jebilo neoËekivano. Radnje preuzimanja “paraliterarne prašine” sudje-luju u složenom procesu, a roman je složen proces, i to od ponuenegrae koja dolazi iz empirijske stvarnosti, sadržaja koji poËiva natvoraËkom unutarnjem obilju, do djela oblikovanog u formu kojaje uvijek sveobuhvatna. »esto sam isticao da je moj kratki romanMalvina pokraden sa smetlišta izlažuÊi se tako riziku da me ove isteknjiževne kreature koje su Kiša proglasile plagijatorom, takoerocrne kao lupeža. I kasnije sam u romanu Ruganje s dušom nastavio s primjenom ikontaminiranjem podataka izvana, ali tako da grafiËko rješenje osta-ne mirno i da umeci ne vrše nikakav vizualni pritisak. U pripovijetci “Slike iz porodiËnog albuma MeštreviÊa” služiosam se rabljenim autocitatima da bih njihovo znaËenje uËvrstio iobnovio u drukËijem pripovjedaËkom režimu. Protivnici dokumenta-ristiËke metode lako se ogluše na sva upozorenja i jednostavno sveproglase pljaËkom ili plagijatom. Onda se mora upotrijebiti isto tolikoenergije da se pred budalama brani svoja metoda koliko se utroši zaostvarenje organskog jedinstva svoje estetske tvorevine i u krajnjemishodu svog originalnog djela. Književnost i jest kruženje tekstova utekstovima, jer knjige služe knjigama, Ëitanje potiËe pisanje, ili kakoHermann Meyer kaže “književnost se hrani književnošÊu”.50

Rizik preuzimanja i umetanja, unošenja pozajmica, uvijek posto-ji. Kroz ovu metodu pisac se razotkriva i to u oba pravca: vješti uumijeÊu, a nevješti u nespretnosti. Umetanje bilo kakvog dokumen-ta u “pripovijest s kojom ima malo stilske ili semantiËke veze” pred-stavlja nasilno ili nemotivirano umetanje. Dokument ne smije osta-ti izoliran. Sirovi podatak koji u pripovjedaËkoj cjelini stoji kaoukras, nepromijenjen i neprimijenjen, mrtav je isto kao i lirski bloku koji je uveden da ga oživi. Vješt pisac može prikriti svoje izvore,jer ih je novom upotrebom poništio, ali može istodobno i ukazatina njih kako bi Ëitatelju predoËio da su bili bezvrijedni do njegovestvaralaËke intervencije. Pisac voli smionog Ëitatelja koji ulazi utajne pisanja. Doduše, pisac umije uputiti i na lažne izvore, ali to suveÊ zamke i igre, nova iznenaenja u argumentaciji stvarnosti. Fine radnje introjekcije, pažljiv odbir “eruditnih referenci”, oz-biljan postupak citiranja, umetanje novinskih izrezaka, reklama,natpisa iz javnih nužnika, upletanje bedekera, zakonskih paragrafa,prospekata, horoskopa, mrtvih pasusa i tuih jeziËnih tvorevina;kolažiranje i prepletanje vanknjiževnog i književnog materijala, uno-šenje izmišljotina, tuih kao da su svoje i svojih kao da su tue,uporaba priruËnika, enciklopedija, jeftinih brošura, lažnih izvora,pravih izvora, itd. - možemo li doista cijelu tu lepezu raznorodnihbogatstava romana definirati kao dokumentarni postupak? Ako pakmožemo, je li ta definicija sretna, ili zasada nema bolje? Kod nas jetzv. dokumentaristiËki pravac došao i kao kritika na proizvoljnuknjiževnost. Gospodo, podaci se ne isisavaju iz malog prsta. Roman bez po-dataka je nedovoljan. Pisanje iz malog mozga je drljanje. Dokumen-taristiËki postupak jest visok stupanj imaginacije. (1979.) 51

2

U znaku romanaNitko ne piše po pravilima; možda se pišuÊi dolazi do njih, ali tadapostaju neprimjenljiva. Roman nastaje u susprezanju, a ne u razma-hivanju. Sve što roman preuzme iz stvarnosti, mora se ponovnodokazati, premda je on sam stvarnost. Što je roman u životu jednogËitatelja? Sat meditacije, intimna potreba za osamom, Ëitateljskautopija? Ili je to kutija za Ëuvanje tajni prošlosti, pretinac za pohra-nu uspomena? Možda samo “inventar mrtvih”, kako Marquez na-ziva književnost svoje zemlje. »itatelj, ili barem onaj rijetki Ëitatelj,sve više teži za argumentacijom, a prvoklasno književno djelo samopo sebi jest argument vremena. Roman u sebi sažima tradiciju, po-vijest, junaËki ep itd., i u Ëitatelju se “produžava kao glazba”. Usudio bih se reÊi da roman pomaže Ëitatelju na podruËju gladiza Ëinjenicama, stoga je oduvijek predstavljao opasno štivo. Još idanas neki teolozi smatraju da su roman i šarm najpogodnija Soto-nina orua u neprijateljstvima s Bogom. A tako misle i politiËkinasilnici u mraËnim režimima. Ma kako bio neotporan na ideološkeinfekcije, roman je toliko puta uzvitlao prašinu u ideološkim pusti-njama tako da su na nj podizane hajke nesluÊenih razmjera - odprogonstva autora, ËišÊenja biblioteka i knjižara kao od gube, pa dospaljivanja, Ëak i hapšenja Ëitatelja. Ruski su književnici imali obiËajreÊi da je za romanopisca Sibir uvijek jedna od moguÊih postaja naputu njegova života. Kako gledam na ono što sam radim? »ini mi se da sam nastojao(ili želio) postiÊi stanovitu pripovjednu razliËitost, ali ne samo teh- 53

nikom pisanja, veÊ svim raspoloživim sredstvima unutar te tehnike.Želio sam (ili nastojao) sve uËiniti da moj svijet pokreÊe vlastitaenergija, da se moje knjige ne prepriËavaju, da njihova otmjenostpripada samo otmjenoj vrsti, mojoj braÊi, mojim dvojnicima, jer“radnja se uvijek krije u stilu”. Nabokov kaže da “izbor naËinapripovijedanja, odreenog gramatiËkog vremena, ritma reËenice,rjeËnika, ima veÊu važnost nego sama priËa”. Zapravo to i jest uvjetda se priËa izvede. Bez prave primjene pribora, roman ostaje nanivou “nezgrapne tvorevine”. Singer kaže da uopÊe ne zna što Êemu njegova priËa donijeti, jer joj dopušta da ide svojim tokom idonese neoËekivane rezultate. Da je roman ostao samo luksuz, još bi se obistinila predvianjao njegovoj propasti, ali kako se odvojio u zasebnu duhovnu granu,kako proturjeËi sebi samom, kako se razvija i jaËa kao forma, riziku-je i potiËe na suprotstavljanje, “hvata život i smrtnu stranu života”,postavlja sudbine u vrijeme i prostor, u povijesne okvire, imenujestvari, spasava od zaborava, ne dopušta zlikovcu da se prikazuje kaodobrotvor - sve to, i još više, uzdiže roman do one snage medijakad se savršeno oËituje “kvaliteta Ëetvrte dimenzije”, kako veli Law-rence. Pa ako sam na vaše pitanje barem djelomiËno odgovorio, sada sei sam mogu upitati kao ona mlada djevojka koja se odgajaše u domuromanopisca Herskova: “Eto, svi govore roman, roman, a tko je tajroman? Ja ga ne upoznah!” (1980.)54

ShvaÊanje fabuleAko smo se veÊ upustili u razgovor o fabuli, onda Êu se zadržati nanekim vlastitim proturjeËnostima, pogotovu što je moje shvaÊanjefabule nedosljedno, a onda i razliËito tretirano u mojim knjigama.Po svemu sudeÊi, fabula nije estetska kategorija, jer ona prethodiknjiževnom djelu i pokazuje pravce “sižejnog razvoja”. To su mož-da teorijske Ëinjenice u koje se dalje ne bih upuštao. Moja iskustvas fabulom neÊe koristiti nastavnicima, pa se moje gostovanje na ovojtribini veÊ sada može smatrati neuspjelim. Kada poËne književna radnja, fabula se prilagoava novim od-nosima, a književna radnja uvijek poËinje od mjesta, u najmanjuruku od neobiËnog mjesta, u kojem se nalazi fabula kao graa.Napadana razliËitim motivima i digresijama ona se raspada u “pa-ralelne fabulativne jedinice”. Fabula se razgrauje unošenjem priËeo sebi tako da od nje ostane još samo “uspomena na odnose koji sudoista postojali”. Volim vidjeti udaljenu fabulu kao neku malu že-ljezniËku postaju na koju smo ušli u ponoÊni vlak. Fabula jest ulazaku ponoÊni vlak. Putovanje je napuštanje fabule. PišuÊi, takoer sevrši izmjena fabule tako da se iz statiËne pozicije prevodi u živumateriju. Stil mora deformirati grau, graa ne smije prerasti u fa-bulu, a fabula mora postati “materijal koji se razvrstava”. »ehovveli da “siže mora biti nov, a fabula može i nedostajati”. Ako je fabula ljudska sudbina, komplicirana i stavljena nasuprotstvarnosti, ako je zagonetna, preosmišljena i pokrenuta radnjama,onda mi je prihvatljiva. Ljudska sudbina i jest suma nepoznatih 55

podataka, a roman ih nastoji što više otkriti i povezati u novu slikusvijeta. U romanu Vrata od utrobe fabulu Ëini “niz svežnjeva”. Radnjuizvodi pripovjedaË koji se uvijek opravdava i plaši teškoÊa u pripo-vijedanju. Njegov stil kao “masivni instrument”, da se poslužim tomformulacijom Vladimira Nabokova, utjeËe na fabulu, napastuje je,Ëini pokretljivom ili pak otupljuje. Kad god mu se uËini da ga fabu-la ograniËava, odmah preinaËi smjer pripovijedanja, a fabulu poËinjeparodirati služeÊi se svakovrsnim komentarima. Majstorstvo je pod-rivati fabulu. I na kraju, kad se epopeja romana okonËa, shvaÊam da nisamradio za fabulu veÊ protiv nje. Radio sam protiv onoga što je bliskoËitatelju, što mu je poznato; protiv onoga što je namješteno da gaprikuje za Ëitateljsku klupu. Pisac mora svog Ëitatelja odvikavati odnekih starih navada. Jer pisac stvara ono što je još nepoznato! I dok ove papiriÊe i bilješke, ovdje pred vama, bacam u košaru,mislim o tome kako bih sada o fabuli govorio na drugi naËin. Samonema smisla poËinjati ponovno. Svaki sljedeÊi sat donio bi noveobrate i izazvao Ëuenje. Bio bi to zajedniËki sat uËenja. Za krajpreuzimam onu lijepu misao Šklovskog koja se odnosi na mene, akoju bi svaki pisac mogao usvojiti: “Ali ja pripadam onim ljudimakoji uËe dok pišu.” (1980.)56

I šezdeset osma, što da neVi ste postavili pitanje zašto se neke sudbonosne godine, meukoje ubrajate i šezdeset osmu, nisu snažnije odrazile u literaturi?Mislim da je to posao za povjesniËare književnosti, a meni preosta-je ukratko i djelomice izložiti nešto od mojeg shvaÊanja šezdesetosme, koliko je to moguÊe u ograniËenom vremenu, ili barem ogra-niËenom na naËin kako je meni ograniËeno, ovdje, na ovoj vašojsimpatiËnoj tribini. Najprije bih rekao da su sve godine našeg živo-ta koje su nosile mnoga proturjeËja, mnoge potresne dogaaje, bilesudbonosne. Pa konaËno, sve ono iz Ëega književnost umije i možecrpsti, takoer je sudbonosno, ako ovakva formulacija nije prete-ška.Sada mi se Ëini da je književnost, kada su u pitanju tzv. sudbonosnegodine, ili, kako vi kažete prelomne, otišla najdalje, pa ako hoÊetei obavila onaj posao što ga je morala obaviti publicistika, historiogra-fija i uopÊe znanost; stoga je književnost najËešÊe i dolazila pod udarpolitike i prijetnji koje su Ëesto bile i okrutne. To nam govori da sugodine koje mi ovdje oznaËavamo sudbonosnima, bile u nadležno-sti vrhovne politiËke uprave koja nije dopuštala da stvarnost budeono što jest, veÊ ono što odgovara politici. Kad god je književnostbila neposlušna, nužno je postajala i nepoÊudna. Za pisca je fakto-grafija bila nedostupna i Ëuvana kao državna tajna. A kad nedostajedokumentacija, pisac nagaa. Tek kasnije heretici su poËeli proda-vati ono što su i sami tajili i pod kljuËem držali u svojim politiËkim 57

pretincima. Sukob se odigrao meu istim tipovima, jer su još otpri-je bila zaËepljena usta “reakcionarnom” intelektualcu.Doduše, polemiziralo se dosadno o nekim sporednim stvarima,manipuliralo se i galamilo o vještaËkim podjelama na moderniste irealiste, na angažirane i dekadente, na režimlije i nerežimlije, nagradsku i došljaËku književnost. Takve polemike stvorile su privid,a tu pravoga sukoba nije bilo. Štoviše, prikrivalo se ono bitno, amnogi vladajuÊi mitovi ostajali su netaknuti. Kasnije su se heretici ireakcionari našli u istoj kavani, za istim stolom. Heretici su se ispriËa-vali i plakali što su i sami imali udjela u proganjanju, a reakcionarisu im velikodušno opraštali. Sada su zajedno i ne trijezne se.Mene kao pisca jedna povijesna Ëinjenica sama po sebi ne zadovo-ljava. Jer samo zato što postoji sirova graa, što postoji historiËnostnije još dovoljno za romanopisca. Dokumentacija mora prelaziti ugrau, a potom složenim postupcima sublimirati do smisla romana,znaËi do forme. Da navedem onu veÊ glasovitu Goetheovu misao,korisno je da je i ovdje navedem: “Graa je za svakog vidljiva, sa-držaj otkrivaju samo oni koji mu mogu nešto doprinijeti, a formaza veÊinu ostaje tajna.” No da ne odlutamo u teoriju, vraÊamo seveËerašnjoj temi.I sami znate da se još ustruËavamo šezdeset osmu nazvati pravimimenom, ako smo do nekog imena uopÊe došli. Je li to bila “stu-dentska pobuna iz bijede”, ili “studentski pokret iz otpora”? Jesu lito bili “studentski dogaaji” (demonstracije, nemiri) ili samo “li-panjska gibanja”? Je li to bila naivna “revolucionarna inicijativa”koja ništa nije ukinula, niti uspostavila? Ili je to samo bio “sentimen-talno-emotivni otpor”, kako je kasnije govorio jedan od studentskihvoa. Filozofi, sudionici u studentskim dogaajima, nazivali su še-zdeset osmu “planetarnom revolucijom koja se zbila u srcima mla-58

dih”. Pa sad, ako je to doista bila revolucija, onda Êe naÊi svojepjesnike. Ako je to bila poražena revolucija, onda Êe ih pogotovunaÊi. Jer poraze opijévaju pjesnici, a ostalo piše povijest.I da ne bih zlorabio vašu strpljivost, premda uživam u vašim simpa-tijama, ostaje mi privesti kraju naš razgovor, te i odrediti se premapitanju koje ste mi postavili. Na prvi dio pitanja barem sam pokušaoodgovoriti, dakako uz svu manjkavost argumentacije i uz osobnonesnalaženje u vještini govora. Morate uvažiti da sam spretniji naperu nego na jeziku. Ali ne mogu vas sada ostaviti, a da ne pokušami na drugi dio pitanja odgovoriti. »ini mi se da je to za mene i lakšidio, jer me pitate kako se danas, s ove vremenske distance, odnosimprema šezdeset osmoj?Tada sam bio tridesetogodišnjak i našao sam se u redakciji Književ-nih novina, u onoj redakciji koja je kasnije kritizirana i rasturena.Tamo sam pokazivao simpatije za studentski pokret, ali i odbojnostprema onima koji su tim pokretom manipulirali. Bio sam na stranipokreta mladih, bez obzira što se nisam previše zanimao za ljeviËar-ske ideje, štoviše bio sam prema njima suzdržan. Dakle, bio samblizak mladima, jer je njihov pokret bio kritiËki orijentiran i nijeposezao za terorom. Bio je to, ako hoÊete, ogranak europskog stu-dentskog vala, dakako u našim specifiËnim okolnostima. Mladi subarem pokazali da se osjeÊaju dijelom europske kulture. Oni su senajednom prenuli iz mrtvila, najednom je šiparica više razumjela odpolitiËara. Danas je ugodnija Ëinjenica da se mladež tada sukobila s“birokratskim stražarnicama”, s “najamnom” inteligencijom, nego-li da su njihovi zahtjevi ispunjeni.Šezdeset osma je spajala razliËite ljude, s razliËitim pogledima. Ma-kar su se tu mogle naslutiti krajnosti, one nikad nisu prevagnule.Ako ništa drugo, bila je to žudnja za slobodom izražavanja, pa i 59

jedna revolucija koja se “zbila u srcima mladih”, revolucija kojasreÊom ništa nije donijela. A kada se sve to svršilo, mnogi su ostalipokolebani. Jedni su brže-bolje pohitali da uu u forume i institu-cije, najprije s nadom da ih iznutra pokrenu, ali ih je birokratskacucla smirila brže nego što su i sami oËekivali. Tako su mnogi hero-ji iz šezdeset osme postali poslušni kadrovici; danas sjede u razniminstitutima i žive od stare slave. Drugi su pak ostali vjerni principimašezdeset osme i razoËarani u ove prve. Sada su to još samo klošarina periferiji politiËkih zbivanja, jer nisu u stanju dokazati se bezrevolucije. TreÊi su se opet nekako uhljebili, povukli se i mrmljajusebi u bradu, snujuÊi potajno o novoj revoluciji. Sve u svemu mogureÊi da je šezdeset osma bila znaËajna i tragiËna istodobno, jer jepjevala vlastitom porazu i odigrala “kozaraËko kolo” na vlastitompogrebu.I zašto sada preporuËujete šezdeset osmu pjesnicima? Što hoÊeteËuti? Ono što ste sanjali ne postoji. Još je ostalo sjeÊanje na san. Ošezdeset osmoj moÊi Êe se nešto više reÊi tek kad se “povijest smiri”,kad sagledamo sudbine šezdesetosmaša, kamo Êe sve otiÊi i kakveÊe mijene doživjeti. Možda Êe se s nostalgijom pisati o tome razdo-blju, možda Êe dobivati ta godina u svojim znaËenjima sve dok po-stoje ideološke stege i dosadni režimi. Bit Êe piscima zanimljiva tasimpatiËna revolucija, pogotovu ako je bila uzaludna ili ako je u njojostalo nešto sjemena da ponovno nikne. (1980.)60

O tabuima, opetPrisutnost tabua u našem životu tema je za ozbiljnu studiju, ali jasam bio dužan za ovu prigodu nešto pripremiti, jer ovo je književnaveËer posveÊena mojoj knjizi Uvod u drugi život. U toj knjizi veÊ samnešto rekao o tabuima, doduše uzgredno i u funkciji proze. Dozvo-lite mi da i nadalje ostanem pri onome što sam i u knjizi dotaknuo,po cijenu da ispadnem jednostran, a to znaËi da se još jednom osvr-nem na onaj tip pisca koji rado napastuje tabue i stjeËe aureoluhrabrog pisca, pisca-mudonje koji uznemirava vlast. Ali, složit Êemose, hrabar pisac ne mora istodobno biti i dobar pisac. I za ovu prigodu ispriËat Êu onu istu priËu, za mene danas pouËnuanegdotu, koju sam veÊ spomenuo u razgovoru s BratiÊem za Knji-ževnu reË. Tada sam je uzeo kao prilog mom Ëuenju, a sada Êu jemalo proširiti da se i sami uvjerite u valjanost zakljuËka da smjeti iumjeti nije nikako isto. Negdje u kasnu jesen 1973. godine, došao je k meni mlad Ëovjek,donio mi je rukopis romana pod naslovom Goli otok i zamolio meda ga proËitam i ocijenim. MladiÊ je djelovao razborito, njegovazapažanja o književnosti bila su na svom mjestu. Nakon što meuvjerio da nije luak, rukopis sam proËitao s pažnjom i radoznalošÊu.Tamo je sve bilo u redu, a sve neodrživo, nedovoljno i bez umjetniËkeizvornosti. Junak romana je Ëestiti komunist kojeg je ratni drugcinkario zato što se ovaj svojedobno zalagao da na trgu njegoverodne varoši osvane spomenik Staljinu. Junak je to na preslušanjupriznao, a na prepredenjaËko pitanje istražitelja kako sada gleda na 61

tu svoju pogrešku, odgovorio je da i nadalje vjeruje da bi to biospomenik našoj povijesti, našim uvjerenjima i našim zabludama. Utome su pronaeni dokazi za krivnju i junak se našao na Golomotoku. Tamo su ga doËekali istražitelji koji su svi do jednog bilizlikovci, dok je junak bio oliËenje janjeta Božjeg. Vrhunac je kad gaispituje jedan njegov zemljak i zadužuje svoju žrtvu da smišlja novei nove metode muËenja. Kao što i pretpostavljate, junak Êe pasti kaožrtva vlastite metode. Njegovo tijelo izruËuju Medicinskom institu-tu kao Ëudo izdržljivosti. Kraj sugerira stradanje Ëistog i poštenog,dok prljavci i hulje trijumfiraju. I tu, s aspekta teme, možda i ne bibilo nekih veÊih prigovora da sve nije izvedeno traljavo, u crno-bijeloj shemi i nedarovito. Koliko sam se puta sjetio, ËitajuÊi ovajrukopis, one »ehovljeve reËenice: “Neka te bog Ëuva opÊih mje-sta.” Kada je momak došao po rukopis, oËekivao je moje mišljenje,premda se držao napuhano i previše samouvjereno. To držanje mije poznato kod tzv. “hrabrih pisaca”. Oni oËekuju da im se divite,a zamjerke zadržite za sebe. Taj njihov povlašteni položaj kritikauvažava. I zbilja, ako bi im i to oduzeli, od njih ne bi ostalo ništa.No odluËio sam ispitati momka. “SudeÊi po godinama, oËito je da nisi bio politiËki zatvorenik naGolom otoku?” “Ne, hvala Bogu nisam tamo bio ni dana.” “A je li netko od tvojih bliskih?” “Ne, nije.” “Jesi li nekad posjetio Goli otok? Znaš li gdje je to?” “Ne, nisam bio tamo. A pretpostavljam gdje je.” “A jesi li raspolagao dokumentacijom?” “Nisam. Sve je iz glave.” “Pa što te onda navelo da pišeš knjigu o Golom otoku? Koji jerazlog?”62

“Kako koji je razlog, pobogu ËovjeËe! Pa o tome nitko ne smijepisati!” Vidite, on kaže: ne smije, a ono ne umije, zapravo i ne dovodi upitanje, kao da se umijeÊe podrazumijeva, kao da je to najmanjevažna stvar za jednu knjigu. Piscu se može priznati hrabrost, ali zanjega je najveÊe priznanje umijeÊe! Valjalo bi da naši kritiËari i našekritiËarke posvete više brige majstorstvu koje je rijetkost, a ne hva-tanju ukoštac s tabu-temama, s “opasnom stvarnošÊu” što je Ëestapojava i to u rasponu od luaka pa sve do uzornih pisaca. PišuÊi o Gorkom, Nabokov kaže: “OsjeÊajuÊi da neËim valjanadomjestiti siromaštvo svoje umjetnosti i kaotiËnost svojih ideja,Gorki je uvijek tragao za dojmljivom temom, za neËim grubim isilovitim, kako bi jakom priËom odvukao Ëitatelja od svake praveprocjene. Tako je Gorki ostavljao snažan dojam na svoje Ëitateljstvou Rusiji, a onda i u inozemstvu.” Ne kažem da Ëitatelje treba promijeniti, ali posao kritike je dausprkos mode, zahtjeva vremena, tržišta, politike ili revolucije, bri-ne iskljuËivo estetsku brigu. Mogli biste mi predbaciti da sam zaprimjer uzeo nesretnika, a ne ozbiljnog pisca. Možda ste u pravu,ali i ozbiljan pisac, ako udara na tabu iz mržnje, osvetoljubivosti,probitaËnosti, patološke aktivnosti, Ëastohleplja itd., takoer posta-je nesretnik. Istina je da Êe on mnogo bolje izvesti onu veÊ navede-nu fabulicu, njegova je ruka iskusna, ali je konaËni rezultat ipakistovjetan. Dakako, i tu postoje finese. Ako je pisac doista robijaona Golom otoku, njegove su prednosti oËite nad onim koji se baciona temu da je “duboko zahvati”. Doduše, nije reËeno da je boravaku tamnici uvjet za remek-djelo. Nije obavezno da je pisac uhiÊenikda bi nam doËarao život iza rešetaka, ali bi se morao potruditi daue u sve pojedinosti zatvorskoga života, da sve provjeri, da mu inajmanji papiriÊ iz dokumentacije posluži kao dokaz njegove toËno-sti. (Zar nas u tom pogledu nije zadivio sjajni pisac Truman Capote.) 63

Ako ništa drugo, pisac mora naÊi naËina i nadoknaditi taj nedostatakšto nije bio zatvorenik. Razumije se, ovdje ne mislim samo na zatvor,veÊ to istiËem i proširujem kao metaforu i na ostala podruËja života,pa i na povijest. Što se dogaa kada drugorazredni pisac koji napastuje tabu-temedospije na poËasno mjesto u književnoj loži? On se šepiri kao herojmeu onima koji te iste tabue poštuju. Kako oni ništa ne smijupoduzeti u razmicanju tabua, ostaje im da javno ili prikriveno tapšutoj budali koja se odvažila napasti zabranjeno. Pisca proganjaju “po-licajci duha”, a njemu to imponira. On je postao dobar konj zakojim se diže prašina. Njega tabu-tema štiti i prikriva sve manjka-vosti njegova postupka. Ako takvom piscu kritiËar kani ukazati naestetske nedostatke, nailazi na Ëitav niz zapreka, pa se mora dovija-ti i pravdati kako njega uopÊe ne zanima politika niti bilo što drugoosim umjetniËke strane djela. Ali vraga, nitko mu tu ispriku neuvažava, a ponajmanje napadnuti pisac koji Êe na sve toËne primjed-be samo odmahnuti rukom, a kritiËara proglasiti dodvoricom i pla-Êenikom. I Ëestit Ëovjek pa Êe zamjeriti kritiËaru što uopÊe ËaËkapisca kojeg vlast proganja. Na taj naËin se onemoguÊuje vrednovanje,a djelo s takvom aureolom veÊ posjeduje vlastiti tabu i postaje ne-dodirljivo Ëak i kad je oËit promašaj, kad su estetski nedostaci i zalaika vidljivi. Novostvoreni tabui upravo se i održavaju na ruševinama starih,jer nedodirljivo raa nedodirljivo, a tabui se tako proizvode i umna-žaju. Loši pisci profaniraju tabue, obezvrijede ih i ogade za svakoozbiljnije istraživanje. Oni od toga prave tabu-konfekciju, a misleda rade za vjeËnost. Oni u stvari rade za vlast, jer šire strah, a tabuinastaju iz straha. ProganjajuÊi loše pisce vlast umjesto njih ne podr-žava dobre, veÊ one još lošije. Tako daroviti odlaze na marginu, aprosjeËni se uklapaju u moral vlasti. To je jedan od naËina kojim seosigurava vladajuÊa mediokracija.64

Ne zalažem se da pisac ostavlja tabue po strani i Ëeka da samiišËeznu ili zastare. Oni se nikad ne ukidaju dekretom, ali ih stvarnostprevazilazi. Tabui su ipak nesreÊa. Njihovo postojanje omoguÊujeprosjeËnima da se istaknu. Ali kad veÊ postoje i kad ih odbijamo,onda se mora voditi raËuna da je to ipak efemerna pojava, a pisacmora sve uËiniti da njegovo djelo vezano za tu pojavu ne postanetakoer efemerno ili u najmanju ruku prevazieno. Djelo spasavasamo njegova forma kao skup umjetniËkih svojstava. Forma je filterkroz koji sve protjeËe, pa je zato i neodvojiva od sadržine. Pošto se ne zalažem da pisac prepušta tabue vremenu, neka ihonda napastuje, neka se pojavljuju takve knjige, Ëak i neuspješne sumjetniËkog stajališta, samo neka se poslije ne proglašavaju Ëudimai temeljcima književnosti. Neka se odvaži jedan koji Êe reÊi: pa uredu, ta i ta knjiga otvara tabue, ali to je istodobno i njezina jedinavrijednost, jer se njezini nedostaci ne mogu zaklanjati iza teme!Samo, tko je taj koji Êe to reÊi, tko riskira da ga jedna Ëitava armijasljedbenika tzv. hrabre literature izvrgne podsmijehu i uvredama, ida ga nazove psom-Ëuvarem. A jedna neuspješna knjiga, krivo vre-dnovana, nanosi veÊu štetu književnosti Ëak i od postojanja tabua. Do mene je došlo vaše pitanje: kako se znaËajni pisci drže predtabuima? Odmah Êu reÊi: tabu-tema ne iskljuËuje dobru umjetnost,dobru knjigu. Svi tabui posjeduju neku tajnu i uznemiruju Ëovjeka.Oni u nama, kako to kaže Bataille, uništavaju mirnu sreenost,neophodni uvjet ljudske svijesti. Ako je tako, ako su naša stajalištadoista nepomirljiva sa zabranama, onda nam predstoji uporno po-sezati za tajnom, da bismo se danomice pitali što se ondje skriva! Utom nedopustivom pravi pisac pronalazi slobodu. On je tu da po-sumnja prije svih, da razmišlja o uzrocima i posljedicama, da svepreispita, opravda ili sruši. A jedno je sigurno: on nikad neÊe dopu-stiti da se bavi tabu-temama na štetu svoje umjetnosti. On se neobraËunava s tabuima da bi ih ukinuo, veÊ da bi ih ispitao. Ako se 65

steknu dobri uvjeti za susret tabua s pišËevim umjetniËkim sklono-stima, s njegovom duhovnom potrebom, onda je to praznik književ-nosti. Ako pak to ne obavlja svojom umjetnošÊu, dovoljan je njegovautoritet, njegova javna rijeË, jedna njegova izjava, pa da se tmurnolice tabua prosvijetli. Jer on pronalazi finija sredstva od napastova-nja. On se umije rugati starcima koji su osijedjeli ËuvajuÊi vlastitesvetinje, umije im se rugati, umije parodirati tu krutu ozbiljnost. Ali,kao što znate, znaËajni pisci su rijetke ptice. (1984.)66

Sadržaj 5 25I. Biografija bez veseljaII. Summa poetica 43Prvi dio 45Tamo gdje je stajao križ 49 53 Tamo gdje je stajao križ 55 Dokumentarnost je postupak 57 U znaku romana 61 ShvaÊanje fabule 67 I šezdeset osma, što da ne 71 O tabuima, opet 75 Pisac u politiËkoj tvravi 79 Tko se boji sukoba 85 Protiv zabrana 89 Mornarski Ëvor 97 Tradicija i moderni pisac 105 Bodež u srcu 109 Nevolje s biografijom 113 Spasonosna stega 119 Intelektualci i voe AndriÊ i kratka pripovijetka 249 Prilog estetici sažimanja

Drugi dio 123Ta stara tjeskoba 125 Ima li povratka 129 Pisac i egzil 133 Havel kao uzor 137 Okrutni jezik 141 Strah i drhtanje 145 Intelektualci i zlo 149 Knjige u kontejneru 155 Pisci u politici 161 Tko Êe ukrotiti luake 167 Svi Ëekaju Nobela 173 Vino ili mlijeko 179 Pisci-šakaËi 185 I Bog je ljubavnik 191 ZloËinac sklon poeziji 197 Licemjerni kupac 203 Neki to umiju 209 Posmrtna slava 215 Rodoljupci 221 Pisac i grad 229 Epistola 235 Kuharice 241 Ples smrtiBilješka o piscu 247250

2