Mistični maser

1. Neafirmirani maserKasnije će biti slavljen i čašćen po svekolikim Južnim Karibi-ma; bit će narodni junak i, potom, britanski zastupnik u LakeSuccessu. No kad sam ga prvi put sreo, bio je još neafirmiranimaser, u doba kad ste na Trinidadu maserske usluge mogli do-biti gotovo zabadava. Bilo je to na samu početku rata, dok sam još išao u školu.Natjerali su me da igram nogomet, i u prvoj sam utakmici dobiotako snažan udarac u goljenicu da sam tjednima morao ležati. Moja majka nije vjerovala liječnicima i nikada me nije odve-la ni jednom od njih. Ne krivim je zbog toga jer u to su dobaljudi radije odlazili nekvalificiranom maseru ili nadrizubaru. — Znam ja kakvi su doktori u Trinidadu — govorila je maj-ka. — Njima ništa nije ubit dva-tri čovjeka prije doručka. To i nije bilo tako loše — u Trinidadu se podnevni obrok na-ziva doručkom. Meni je noga bila vruća i natečena i boljela me sve više. — I šta nam je činit? — pitao sam je. — Činit? — kazala je majka. — Činit? Daj nozi još malo vre-mena. Nikad se ne zna šta se može desit. — Ja znam šta će se desit — rekao sam. — Ostat ću bez tevražje noge. Ti znaš kako doktori u Trinidadu vole rezat crnci-ma noge. Majka se malo zabrinula i te večeri napravila za moju noguvelik oblog od blata.

8 V. S. Naipaul Dva dana kasnije rekla je: — Izgleda nekako ozbiljno. Sada te samo Ganesh može spa-sit, momak. — Ko je, k vragu, taj Ganesh? Bilo je to pitanje koje će poslije mnogi postavljati. — Ko je taj Ganesh? — narugala mi se majka. — Taj Ga-nesh? Vidiš čemu danas uče djecu u školi! Slomio si nogu i bolite, a govoriš o čovjeku ko da si mu ćaća, a on je dovoljno star datebi bude ćaća. — Šta on radi? — pitao sam je. — Oh, on liječi ljude. Govorila je nekako suzdržano, a meni se činilo da ne želi mno-go pričati o Ganeshu jer je iscjeliteljski dar sveta stvar. Do Ganesha se trebalo dugo voziti, više od dva sata. Živio jeu mjestu Fuente Grove, nedaleko od Princess Towna. FuenteGrove — Fountain Grove — činilo se to čudnim imenom. Ni-gdje nije bilo ni traga fontani, pa čak ni vodi. Kilometrima uo-kolo pružala se užarena ravnica bez drveća. Vozili ste se krozkilometre i kilometre šećerne trske; zatim je ona iznenada pre-stala i ustupila mjesto Fuente Groveu. Bilo je to turobno seoce,tek desetak koliba od trske nanizanih uz usku, neravnu cestu.Beharryjeva je trgovina bila jedini znak društvenog života pasmo se zaustavili ispred nje. Bilo je to drveno zdanje sa čijih sezidova ljuštila prljava boja, a krov od valovitog lima bio je is-krivljen i hrđav. U malom je oglasu pisalo da Beharry ima do-zvolu za prodaju alkohola, a ja sam vidio čovjeka s tim privilegi-jem — kako sam ga smatrao — gdje sjedi na stolcu ispred pulta.Imao je naočale na vrhu nosa i čitao Trinidad Sentinel koji jedržao na kraju ispružene ruke. Naš je taksist povikao: — Aj! Novine su se spustile. — Oj! Ja sam Beharry. — Skliznuo je sa stolca i dlanovimapočeo trljati trbuščić. — Vi tražite pandita1, je l’ tako?1 Učen Indijac.

Mistični maser 9 — Neee — kazao je taksist. — Mi smo došli iz Port of Spai-na samo radi krajolika. Beharry nije bio pripravan na takvu neuljudnost. Prestao jetrljati trbuh i počeo gurati majicu u hlače kaki boje. Krupna sežena pojavila iza pulta i, ugledavši nas, spustila veo preko lica. — Ovi ljude traže nešto — rekao joj je Beharry i pošao za pult. — Koga vi tražite? — povikala je ona. Majka je odgovorila: — Tražimo pandita. — Idite malo dalje cestom — kazala je žena. — Ne možetefalit kuću. Ima mango u dvorištu. Bila je u pravu. Nismo mogli promašiti Ganeshovu kuću. Uznju je bilo jedino stablo u selu, a izgledala je nešto bolje od veći-ne koliba. Vozač je zatrubio i iza kuće se pokazala žena. Bila je mlada,krupne građe, ali mršava. Trudila se iskazati nam nešto pažnjeistodobno tjerajući kokoši metlom od cocoye2. Proučavala nas jeneko vrijema a onda zavikala: — Čovječe! Ej, čovječe! Zatim nas je još jednom oštro pogledala i spustila veo na lice. Opet je povikala: — Ma zar me ne čuješ? Čovječe! Ej, čovječe! Iz kuće je dopro visok glas: — Da, čovječe. Vozač je ugasio motor pa smo čuli kako u kući netko struženogama po podu. Na verandu je izišao mlad čovjek. Bio je odjeven obično, umajicu i hlače, i nije mi izgledao osobito svetački. Nije nosiodhoti3, kurtu4 i turban, kako sam očekivao. Moje su sumnje biledonekle ublažene kada sam vidio da u ruci drži veliku knjigu.Kako bi nas bolje vidio, slobodnom je rukom zaklonio oči od2 Kokos.3 Donji dio tradicionalne indijske odjeće.4 Dugačka košulja dugih rukava.

10 V . S . N a i p a u lsunca. Ugledavši nas, potrčao je niz drvene stepenice pa prekodvorišta i rekao mojoj majci: — Baš lijepo što vas vidim. Kako ste ovih dana? Naš je taksist, sada začudo korektan, zurio u valove vrućinešto su se dizali s crne ceste i žvakao šibicu. Ganesh me pogledao i rekao: — Oh, oh, momku se nešto desilo. — I proizveo nekolikotužnih glasova. Majka je izišla iz automobila, poravnala haljinu i rekla: — Znaš, oče, današnja djeca ništa ne slušaju. Pogledaj ovogmalog. I Ganesh, i majka, i taksist, svi me pogledaše. — Pa što me vi ljudi tako gledate? Da nisam ubio popa? — Pogledaj ovog malog — kazala je majka. — Je l’ misliš daje stvoren za grube igre? I Ganesh i taksist odmahnuše glavom. — Eee — nastavi majka — to vam je moj križ. Vidim ja nje-ga neki dan, šepesa kući. Kažem ja njemu: “Što ti se dogodilo,mali, da tako šepaš?” A on odgovara junački, ko odrasli: “Igrosam nogomet.” “Ma igro si ti glupomet”, kažem ja njemu. Ganesh zamoli vozača: — Pomozi mi da unesemo dečka u kuću. Dok su me nosili, opazio sam kako je netko u tvrdom i praš-nom prednjem dvorištu pokušao izgrepsti malen vrt, od kojeg jeostao tek rub od boca i nekoliko drvenastih batrljaka hibiskusa. Ganesh je izgledao kao jedina osobitost u selu. Oči su mubile crne i duboke, koža žućkasta, i bio je tek nešto mlohav. Aliništa me nije moglo pripremiti na ono što sam ugledao u Gane-shovoj kolibi. Čim smo ušli, majka mi je namignula, a vidio sami da taksist jedva krije iznenađenje. Unutra je bilo knjiga i knji-ga, ovdje, ondje, posvuda; nasumce nabacanih po stolu, u gomi-lama po kutovima, po podu. Nikada prije nisam vidio tolikoknjiga na jednom mjestu. — Koliko ih ima, pandite? — upitao sam. — Nikad ih nisam brojio — rekao je Ganesh i zazvao: — Leela!

Mistični maser 11 Žena s metlom od cocoye ušla je tako brzo da sam pomisliokako je samo čekala da bude pozvana. — Leela — kazao je Ganesh — dečka zanima koliko je ovdjeknjiga. — Da vidim — reče Leela i zadjene metlu za pojas. Počela jebrojiti na prste lijeve ruke. — Četiri stotine od Everymana,dvije stotine od Penguina — šest stotina. Šest stotina i jednastotina Reader’s Library, to je sedam stotina. Mislim da sa svi-ma ostalima ovdje ima dobrih hiljadu pesto knjiga. Taksist je zazviždao, a Ganesh se nasmiješio. — Jesu li sve tvoje, pandite? — upitao sam. — To ti je moj jedini porok — kazao je Ganesh. — Jedini po-rok. Ne pušim. Ne pijem. Al’ moram imat knjiga. I znaš, svakitjedan odem u San Fernando da ih kupim još. Koliko sam ihkupio prošli tjedan, Leela? — Samo tri, čovječe — rekla je. — Al’ bile su debele, jako,jako debele. Sigurno deset-petnajst centimetara. — Petnajst centimetara — rekao je Ganesh. — Da, petnajst centimetara — složila se Leela. Pretpostavio sam da mu je to žena, jer je nastavila govorititobože ljutito. — To je jedino za što je dobar. Da znate samo koliko sam muputa rekla da ne čita toliko! Al ne mo’š ti njega zaustavit. Dani noć samo čita. Ganesh se kratko nasmijao i dao znak Leeli i taksistu da izi-đu iz sobe. Morao sam leći na pokrivač na podu, a on mi je po-čeo opipavati nogu. Majka je ostala u kutu i promatrala. S vre-mena na vrijeme Ganesh bi mi bubnuo nogu, ja bih jauknuo odboli a onda bi on, duboko zamišljen, promrsio: — Hmmm. Pokušavao sam zaboraviti Ganeshove udarce po nozi pa samse usredotočio na zidove. Bili su pokriveni vjerskim citatima, nahindskome i engleskom, i hinduističkim vjerskim slikama. Po-gled mi se zaustavio na prekrasnu četveroruku bogu koji je sta-jao na rascvalom lotosovu cvijetu. Kada je Ganesh završio pregled, ustao je i rekao:

12 V . S . N a i p a u l — Sve je u redu s momkovom nogom, maharajin. Ama bašsve. To je problem s većinom ljudi koji dođu do mene. S njimaje zapravo sve u redu. Jedino što mogu reć jest da mali ima malološu krv. To je sve. A ja tu ništa ne mogu. Još dok sam bio na podu, počeo je mrmljati hindski dvostihnada mnom. Da sam bio pametniji, tome bih obratio više pozor-nosti jer je to bio znak, uvjeren sam, začetka njegova mističnognagnuća. Majka se približila, pogledala me i upitala Ganesha, tek mal-ko mrzovoljno: — Jesi l’ siguran da je sve u redu s malim? Meni noga ne iz-gleda baš dobro. Ganesh joj odgovori: — Ne brini brigu. Dat ću ti nešto od čega će malom nogaučas ozdravit. To ti je nešto što sam sâm napravio. Davaj to ma-lom triput na dan. — Prije ili iza jela? — Nikad iza! — upozori je Ganesh. Majka je bila zadovoljna. — Mo’š malo metnut i u hranu. Nikad ne znaš koje se dobromože iz toga izleć. Nakon što sam vidio sve one knjige u Ganeshovoj kolibi, biosam sklon vjerovati mu i prilično spreman uzimati taj njegovlijek. Još sam ga više poštovao kada je majci dao jednu knjižicui rekao: — Uzmi ovo. Dajem ti besplatno iako me je puno koštalo daju napišem i štampam. — Jesi l’ stvarno ti napiso knjigu, pandite? — upitao sam ga. Nasmiješio se i kimnuo. Dok smo se vozili natrag, rekao sam: — Eh, majko, da sam bar ja pročitao sve one knjige koje pan-dit Ganesh ima u svojoj kući! Bilo je zato još bolnije i nenadanije kada mi je dva tjednakasnije majka rekla:

Mistični maser 13 — Znaš, mislim da ću te sada ostavit da se sam oporavljaš.Da si bar išo Ganeshu čista srca, sad bi ti bilo bolje i već bi odo. Na koncu sam otišao u Ulicu St. Vincent k liječniku koji je,bacivši samo jedan pogled na moju nogu, kazao: — Čir. Morat ćemo ga izrezat. I naplatio deset dolara.Nikada nisam pročitao Ganeshovu knjižicu 101 pitanje i odgo-vor o hinduizmu; iako sam morao onaj njegov užasni lijek uzi-mati triput na dan (odbio sam da mi ga stavljaju u hranu), ni-sam mu ništa zamjerio. Upravo suprotno, često sam, zbunjen,napeto razmišljao o malom čovjeku zarobljenu s onih njegovihtisuću petsto knjiga u užarenom i dosadnom seocetu FuenteGrove. — Trinidad je pun luđaka — rekao sam. — Kaži to ako misliš da će te usrećit — odbrusila mi je maj-ka. — Al’ Ganesh nije budala ko što ti misliš. Doći će dan ka’šbit ponosan što mo’š reć da poznaješ Ganesha. A sad šuti da tiprevijem nogu.Manje od godinu dana kasnije, na trećoj je stranici TrinidadSentinela osvanuo jednostupčani oglas s Ganeshovom slikom itekstom: Zainteresirani se mogu javiti u Fuente Grove gdje će dobiti besplatan ilu- strirani prospekt sa svim detaljima. Ne vjerujem da je mnogo ljudi zatražilo dodatne informaci-je o Ganeshu. Već smo bili navikli na takve oglase i Ganeshovnije izazvao posebne komentare. Nitko od nas nije predvidionjegove začudne posljedice. Tek su se nakon godinu dana, kadaje Ganesh već bio stekao zasluženu slavu i bogatstvo, ljudi sje-tili oglasa. Baš kao i ja.

14 V . S . N a i p a u l ***Tisuću devetsto četrdeset šesta bila je prekretnica u Ganesho-voj karijeri, a on je, kao da potvrđuje tu činjenicu, iste godineobjavio autobiografiju Godine krivnje (Nakladni zavod Ganeshd.o.o., Port of Spain, $2.40). Predstavljena kao duhovni triler ilikao metafizički krimić, knjiga je imala priličan uspjeh u Sred-njoj Americi i na Karibima. Ganesh je, međutim, priznao da jes tom autobiografijom pogriješio. I tako je bila povučena istegodine kada je i objavljena, a Nakladni zavod Ganesh likvidi-ran. Svijet nije upoznao Ganeshove mučne početke i Trinidad jestoga bio ogorčen. Ja sam pak uvjeren da je pripovijest o Gane-shu pripovijest o našem vremenu; i možda će biti ljudi koji će sr-dačno dočekati ovaj nesavršeni prikaz života Ganesha Ramsu-maira, masera, mistika i, od 1953., nositelja Reda BritanskogaImperija.

2. Učenik i učiteljGanesh nijednom nije bio doista sretan u one četiri godine štoih je proveo u Kraljičinoj kraljevskoj gimnaziji5. Upisao se kadmu je bilo gotovo petnaest godina, pa nije bio tako napredankao drugi momci njegove dobi. Uvijek je bio najstariji u razre-du, a neki su dječaci bili tri ili čak četiri godine mlađi. No on jeimao sreću što je uopće otišao u gimnaziju. Otac mu je pukimslučajem došao do novca. Četiri je godine starac držao pet juta-ra pustopoljine u blizini Fourwaysa u nadi da će naftne kompa-nije ondje početi bušiti, no bez novca da podmiti bušače moraose zadovoljiti graničnom bušotinom. Bilo je to nepošteno i zanjega razočaranje, ali ipak povoljno: tantijemi su omogućili Ga-neshu boravak u Port of Spainu. Gospodin Ramsumair podigao je veliku graju oko odlaskasvoga sina u “gradsku gimnaziju”, a tjedan dana prije početkanastave poveo je Ganesha po cijelom okrugu da ga pokaže pri-jateljima i znancima. Odjenuo ga je u kaki odijelo i nabio kakitupe i mnogi su rekli da izgleda kao mali sahib6. Žene su maloplakale i molile Ganesha da ne zaboravi svoju pokojnu majku ida bude dobar ocu. Muškarci su ga molili da marljivo uči i svo-jim znanjem pomogne ljudima. Te su nedjelje otac i sin napustili Fourways i krenuli auto-busom u Princess Town. Starac je na sebi imao odjeću za izla-zak: dhoti, kurtu, bijelu kapu i razmotan kišobran o pregibu5 Queen’s Royal College.6 Gospodin (urdski).

16 V . S . N a i p a u llijeve ruke. Znali su da izgledaju važno kad su se popeli na vlaku Princess Townu. — Pazi na odijelo — rekao je starac naglas da susjedi čuju.— Sjeti se da ideš u gradsku gimnaziju! Kada su stigli u St Joseph, Ganesh se usplahirio. Njihovaodjeća i ponašanje nisu više privlačili smjerne poglede. Ljudi suse smješkali, a kada su sišli s vlaka u Port of Spainu, jedna sežena nasmijala. — Reko sam ti da me tako ne oblačiš — slagao je Ganeshsusprežući suze. — Nek’ se smiju! — odgovorio je starac na hindskome i pre-šao dlanom preko gustoga brka. — Magarci revu zbog svačega. “Magarac” je bila njegova omiljena uvreda, možda i zato štoje na hindskome zvučala tako sočno i izražajno: gaddaha. Požurili su u Ulicu Dundonald, u kuću u kojoj će Ganeshstanovati, a gospođa Cooper, visoka i punašna crna gazdarica,nasmijala se ugledavši ih, ali je rekla: — Čovječe, dečko zbilja izgleda bistar. — Ona ti je dobra žena — rekao je starac Ganeshu na hind-skome. — Nećeš trebat brinut za hranu ni za šta drugo. Ona ćepazit na tebe. Ganesh bi najradije zaboravio ono što se dogodilo kad su gasutradan odveli u školu. Stariji su se dječaci smijali pa, iako nijeimao kaki tupe, nije se osjećao ugodno u svome kaki odijelu.Zatim je uslijedila scena u ravnateljevu uredu: njegov otac s bije-lom kapom i kišobranom gestikulira; ravnatelj Englez strpljiv,zatim odlučan i naposljetku bijesan; otac razdražljivo mrmlja: — Gaddaha! Gaddaha!Ganesh nikada nije prestao biti nespretan. Bilo ga je toliko sramsvog indijskog imena da je neko vrijeme pričao kako mu je pra-vo ime Gareth, što mu baš i nije pomoglo. I dalje se loše odije-vao i nije sudjelovao u igrama, a zadržao je i više nego očit na-glasak Indijca sa sela. Bio je uvjeren kako čitanje uz bilo kojedrugo svjetlo osim danjega kvari vid, pa čim bi nastava završila,

Mistični maser 17otrčao bi kući u Ulicu Dundonald, sjeo na stražnje stube i čitao.Odlazio je spavati s kokošima i ustajao prije pijetlova. — Taj je Ramsumair pravi štreber — smijali su se dječaci;ali Ganesh nikada nije postao bolji učenik od prosječnoga. Čekalo ga je novo poniženje. Kada se vratio kući za svojeprve praznike i nakon što su ga opet pokazivali naokolo, njegovje otac rekao: — Vrijeme je da dečko postane pravi brahman. Inicijacijska je ceremonija održana istoga tjedna. Obrijali sumu glavu, dali svežnjić šafrana i rekli: — Dobro, sad odlazi. Idi u Benares i uči! Uzeo je štap i otputio se žurno iz Fourwaysa. Prema dogovoru trgovac Dookhie potrčao je za njim i po-malo plačući, zamolio ga na engleskome: — Ne, mali, nemoj! Nemoj otić u Benares učit. Ganesh je nastavio hodati. — Ma šta se dogodilo s tim dečkom? — pitali su ljudi. —Malo preozbiljno on to shvaća. Dookhie je zgrabio Ganesha za rame i rekao mu: — Ne budali više, čovječe. Prestani s glupostima. Što mislišda ću cijeli dan trčat za tobom? Je l’ ti misliš da stvarno ideš uBenares? Pa, to je u Indiji, a ovo je Trinidad! Vratili su ga kući. No ta je epizoda bila znakovita. Bio je još gotovo bez kose kad se vratio u školu, a dječaci suse toliko smijali da ga je ravnatelj pozvao i rekao: — Ti Ramsumaire unosiš nered u školu. Stavi nešto na glavu. I tako je Ganesh u razredu nosio svoj kaki tupe sve dok munije narasla kosa. Još je jedan mladi Indijac, imenom Indarsingh, živio u UliciDundonald. I on je pohađao Kraljičinu kraljevsku gimnaziju.Iako šest mjeseci mlađi od Ganesha, bio je tri razreda isprednjega. Bio je to vrlo nadaren dječak. Sa šesnaest je godina držaoduge govore u debatnom klubu Književnoga društva, recitiraovlastite stihove na natjecanjima i uvijek pobjeđivao u držanjugovora bez priprave. Sudjelovao je i u svim sportovima, ne na-

18 V . S . N a i p a u lročito dobro, ali je imao instinkt sportaša i zbog toga bio uzormomcima. Jednom je nagovorio Ganesha na nogomet. Kad seovaj skinuo i pokazao svoje blijede, žućkaste noge, jedan je dje-čak s gađenjem pljunuo i rekao: — Tvoje noge nisu vidjele sun-ca, ama baš nikad! — Ganesh više nije zaigrao nogomet, ali jeostao u prijateljskim odnosima s Indarsinghom. Indarsingh jepak smatrao Ganesha korisnim. — Hajdemo u šetnjicu u Bota-nički vrt — rekao bi, i sve je vrijeme sâm pričao uvježbavajućigovor za sljedeću debatu. Na kraju bi kazao: —Dobro, a? Bomebaš dobro! — Indarsingh je bio nizak, zdepast dječak, a njegovje hod, kao i govor, imao samouvjerenu živahnost niskih ljudi. Indarsingh je bio Ganeshov jedini prijatelj, ali prijateljstvonije bilo duga vijeka. Kada je Ganesh završio drugi razred, In-darsingh je dobio stipendiju i otišao u Englesku. Za Ganesha jeIndarsinghovo postignuće bilo onkraj njegovih ambicija. Uskoro je Ganesh pristupio maloj maturi i iznenadio sve po-loživši je. Gospodin Ramsumair poslao je Ganeshu čestitku, po-nudio školi novčanu nagradu i izvijestio Ganesha da mu je na-šao krasnu djevojku za ženu. — Stari te zbilja požuruje — rekla je gospođa Cooper. Ganesh mu je otpisao da se nema namjeru ženiti, a kada muje otac odgovorio da se onda, ako se ne želi ženiti, može sma-trati siročetom, Ganesh se odlučio smatrati siročetom. — Sada moraš pronać poso — rekla mu je gospođa Cooper.— Pazi, ne mislim da moraš meni plaćat, al’ moraš nać poso.Mogo bi otić k ravnatelju. Tako je i učinio. Ravnatelj se malo zbunio i upitao ga: — Što bi želio raditi? — Bit učitelj — odgovorio je Ganesh, jer je smatrao da moralaskati ravnatelju. — Biti učitelj? Čudno. Osnovna škola? — Kako to mislite, gospodine? — Pa nisi valjda mislio raditi na ovoj školi? — Nee, gospodine. Šalite se. Uz ravnateljevu se pomoć Ganesh na kraju upisao u Držav-nu učiteljsku školu u Port of Spainu, gdje je bilo mnogo Indija-

Mistični maser 19ca pa se osjećao manje nelagodno. Učili su ga mnoge važne pred-mete, a povremeno je imao praksu u manjim razredima okolnihškola. Naučio je pisati na ploči i svladao odbojnost prema škri-panju krede. Zatim su ga poslali da podučava. Bila je to škola u nemirnoj četvrti na istoku Port of Spaina.Ravnatelj je imao ured u razredu, krcatom malim dječacima.Sjedio je ispod slike Georgea V, gdje je s Ganeshom obavio raz-govor. — Nemate pojma kako ste sretan — započeo je i poskočio.— Samo malo. Jednog malog ovdje treba dobro nalupat po gu-zici. Samo malo. Probio se do dječaka u zadnjoj klupi. Razred se smjesta umi-rio i čula se samo graja iz drugih učionica. Potom se začulo cvi-ljenje dječaka iza ploče. Ravnatelj je bio sav uznojen kad se vratio do Ganesha. Obri-sao je široko lice i kazao: — Da, govorio sam kako ste vi sretan čovjek. Novi se ljudiuglavnom rasprše po provinciji, tamo oko Cunaripa i po sličnimzabitima. Ravnatelj se nasmijao, a Ganeshu se učinilo kako se i on tre-ba nasmijati, no čim je to učinio, ravnatelj je opet postao strogi rekao: — Gospodine Ramsumair, ne znam kakvi su vaši pogledi naobrazovanje mladeži, al’ prije nego počnemo, želim vam dat doznanja da je cilj ove škole da formira, a ne da informira. Sve jeisplanirano. — Pokazao je na uokviren raspored ispisan tintomu tri boje koji je visio pored slike Georgea V. — To je sastavioMiller kojeg vi zamjenjujete. Sada je bolestan. — Baš je dobar raspored. Žao mi je što je Miller bolestan. Ravnatelj se nagnuo natrag na stolici i udario ravnalom pozelenoj bugačici ispred sebe. — Koji je cilj ove škole? — iznenada je upitao. — Da formira — započeo je Ganesh. — Ne — pomagao mu je ravnatelj. — Da informira.

20 V . S . N a i p a u l — Brzi ste, gospodine Ramsumair. Vi ste čovjek po momguštu. Sigurno ćemo se dobro slagat. Ganesh je dobio Millerov razred. Bila je to neka vrsta utočiš-ta za mentalno hendikepirane. Dječaci su u njemu godinamaostajali neinformirani, a neki nisu ni željeli otići. Ganesh je is-kušao sve što su ga učili u Učiteljskoj školi, ali dečki nisu igralipo pravilima. — Ne mogu ih ništa naučit — potužio se ravnatelju. — Na-učiš ih prvi poučak jedan tjedan, a drugi ga tjedan zaborave. — Pazite, gospodine Ramsumair. Vi mi se dopadate, al’ mo-ram biti strog. Brzo, koji je cilj ove škole? — Da formira, a ne da informira. Ganesh je odustao od pokušaja da dječake nauči bilo čemu izadovoljio se bilježenjem tjednog napredovanja u svoj dnevnik.Prema tom je dnevniku razred u dva tjedna prešao prvi i drugipoučak i bez napora prešao na treći. Budući da mu je ostalo dosta slobodnog vremena, Ganesh jemogao proučavati Leepa u susjednom razredu. Bili su zajedno uUčiteljskoj školi, a Leep je još bio pun žara. Bio je gotovo uvijekpred pločom, pisao i brisao, stalno informirao, osim u neri-jetkim prigodama kada bi odjurio za pregradu od celotexa7, kojaje dijelila njegov razred od Ganeshova, da istuče kojeg dječaka. U petak prije nego što se Miller trebao vratiti u školu (imaoje prijelom zdjelice), ravnatelj je pozvao Ganesha. — Leep je bolestan. — Šta mu je? — Reko je samo da je bolestan i da ne može doć u pone-djeljak. Ganesh se nagnuo naprijed. — Nemojte me samo citirat — kazao je ravnatelj. — Nemoj-te me nikako citirat. Al’ ja na to gledam ovako. Ako pustite dje-cu na miru, i oni će vas pustit na miru. To su dobra djeca. Al’roditelji — Bože! Pa kad se Miller vrati, morat ćete uzet Leepovrazred.7 Ploča napravljena od ostataka šećerne trske.

Mistični maser 21 Ganesh se složio. Ali u Leepovu je razredu proveo samo jed-no dopodne. Miller je bio vrlo ljut na Ganesha kada se vratio, i već se naodmoru u ponedjeljak ujutro otišao potužiti ravnatelju. Pozvalisu i Ganesha. — Ja ostavim dobar razred — kazao je Miller. — Dečkimabaš dobro ide. E, a onda me nema tjedan dana — dobro, dva-trimjeseca — a kad se vratim, šta vidim? Da nisu naučili ništa novo,i da su još zaboravili sve ono što sam se ja mučio da ih naučim.Biti učitelj, to je umjetnost. Ne može svak doć s polja trske ipredavat u Port of Spainu. Iznenada razljućen, prvi put u svom životu, Ganesh je od-rezao: — Goni se k vragu! I zauvijek otišao iz škole.Šetao je pristaništem. Bilo je rano poslijepodne i galebovi sukričali među jarbolima šalupa i škuna. U daljini je vidio usidrenprekooceanski brod. Ideja putovanja lako mu se ušuljala u gla-vu i jednako lako izišla. Ostatak poslijepodneva proveo je u kinu,no to je bilo mučenje. Osobito mu se zamjerila špica. Mislio je:“Svi ti ljudi čije ime piše velikim slovima imaju i kruha i poga-če. Čak i oni s malim slovima. Nisu ko ja.” Kad se vratio u Ulicu Dundonald, bila mu je potrebna utje-ha gospođe Cooper. — Ne podnosim takvu neuljudnost — rekao joj je. — Ti si malo na svog ćaću, znaš. Al’ nemoj brinut, mali. Imašti auru. I to elektranu od aure. Ipak, nisi trebo ostavit dobarposo. Nije te baš iscrpljivo. Za večerom mu je rekla: — Ne možeš opet otić k ravnatelju. — Ne mogu — brzo se složio. — Razmišljala sam malo. Imam rođaka u auto-školi. Moždabi ti on mogo nać poso? Znaš vozit auto?

22 V . S . N a i p a u l — Ne znam vozit ni magareću zapregu, gospođo Cooper. — Nema veze. On ti uvijek može napisat dozvolu, a onda višene moraš puno vozit. Trebaš samo testirat druge vozače, a akosi bar malo ko moj rođak, namlatit ćeš para na budalama spuno love. Ponovo je razmislila. — Imam i rođaka u Telegrafu i telefonu. Ma mozak mi je po-sto ko sito. Imam za tebe telegram, stigo je danas poslije podne. Pošla je do bifea i izvukla omotnicu ispod vaze s umjetnimcvijećem. Ganesh je pročitao brzojavku i vratio joj je. — Koja je budala ovo poslala? — upitala ga je. — Od togamožeš dobit srčani udar. Loše vijesti dođi kući. Ko je taj Ram-logan što se potpiso? — Nikad čuo — odgovori Ganesh. — Šta misliš da je to? — Ma znate… — Nije li to čudno? — prekinula ga je gospođa Cooper. — Bašsam sinoć sanjala mrtvaca. Da, baš čudno.