Plijen

Ponoć je. Kućom vlada tama. Ni sam ne znam kako će ovozavršiti. Klince je obuzela užasna mučnina, bez prestanka pov-raćaju. Čujem kako se moj sin i kći, svatko u jednoj kupaonici,muče, kako im se želudac diže iako u njemu nema više ničega.Obišao sam ih prije nekoliko minuta, kako bih utvrdio što im iz-lazi iz usta. Brinem se za bebu, no i kod nje sam morao izazvatimučninu. Bila je to jedina nada za novorođenče. Čini mi se da je meni dobro, barem zasad. No, dakako, iz-gledi nisu osobito blistavi: većina ljudi koja se bavila ovim pos-lom, već je umrla. A toliko je toga što ne mogu pouzdano znatii utvrditi. Pogon je uništen, ali ne znam jesmo li ga razorili na vrijeme. Čekam Mae. Ona je prije dvanaest sati otišla u laboratorij uPalo Altu. Nadam se da je uspjela. Nadam se da ih je uvjerila uto koliko je situacija bezizgledna. Očekivao sam da će mi se net-ko iz laboratorija javiti, no zasad nema novosti. Čujem brujanje u ušima, što nikako nije dobar znak. A u pr-snom košu i trbušnoj šupljini osjećam vibriranje. Najmanje di-jete pljucka, to nije pravo povraćanje. Osjećam vrtoglavicu. Na-dam se samo da ću ostati pri svijesti. Potreban sam djeci,osobito bebi. Prestrašena su. To im ne mogu zamjeriti. I ja se bojim. Dok tako sjedim u tami, ne mogu vjerovati da mi je prijesamo tjedan dana najveći problem bilo pronalaženje posla. Tomi je sada gotovo smiješno. S druge strane, naša se očekivanja zapravo nikada ne ispune.



KOD KUĆE



1. DAN 10.04 hČovjeka očekivanja nekako uvijek iznevjere. Nikada mi nije bilo ni na kraj pameti postati muškom domaći-com. Mužem koji ostaje kod kuće. Ocem s punim radnim vreme-nom, kako god hoćete… za to ionako nema pravog naziva. Ali uposljednjih šest mjeseci postao sam upravo to: profesionalni otac isuprug. Nalazio sam se u prodavaonici Crate & Barrel, u središtuSan Josea, kupovao još nekoliko čaša, i primijetio da nude dobar iz-bor podmetača za tanjure. A trebali smo još podmetača; pleteni oval-ni podmetači koje je Julia kupila prije godinu dana već su bili popri-lično ofucani, a materijal prepun sasušenih ostataka dječje hrane.Poteškoća je bila u tome što su bili pleteni, pa se nisu mogli prati.Stoga sam zastao kod izloženih podmetača, ne bih li pronašao neš-to dobro, te naišao na lijepe blijedoplave podmetače i uz njih ku-pio nekoliko bijelih ubrusa. Nakon toga pogled mi je zapeo za ne-koliko žutih podmetača, jer su bili tako vedri i privlačni, pa samkupio i njih. Na polici nisu imali šest komada, a meni se činilo dabih trebao kupiti šest, tako da sam prodavačicu zamolio da u skla-dištu potraži još nekoliko komada. Dok sam je čekao, postavio sampodmetač na stol i na njega položio bijeli tanjur, a zatim, do njega,i žuti ubrus. Sve je izgledalo vrlo živahno, pa sam već počeo razmiš-ljati kako bih umjesto šest trebao kupiti osam komada. I u tom tre-nutku zazvonio je moj mobilni telefon. Zvala me Julia. “Bok, srce.” “Bok, Julia. Kako si?” rekao sam. U pozadini sam čuo aparate,postojano i polagano soptanje, nalik na zvuk parne lokomotive.Vjerojatno vakuumska crpka za elektronski mikroskop. Njezin la-boratorij imao je nekoliko takvih uređaja. Ona upita: “Što radiš?”

18 Mich ae l C r ic hton “Iskreno… kupujem podmetače za tanjure.” “Gdje?” “Crate & Barrel.” Ona se nasmije. “I jedini si muškarac?” “Ne…” “No, da, onda dobro”, reče. Po njezinu glasu bilo mi je jasno daje razgovor o tome ni najmanje ne zanima. Mučilo ju je nešto dru-go. “Čuj, htjela sam ti reći, Jack… stvarno mi je žao, ali ponovno ćudoći kasno…” “A-ha…” U tom trenutku vratila se prodavačica s hrpom žutihpodmetača. I dalje držeći telefon na uhu, pozvao sam je pokretomruke. Pokazao sam tri prsta, a ona je na stol položila još tri podme-tača. Obraćajući se Juliji, rekao sam: “Sve u redu?” “Da, ludnica kao i obično. Danas imamo satelitsku prezentacijuza ulagače u Aziji i Europi, a sada imamo problema s uspostavlja-njem veze sa satelitom jer je televizijski kombi koji su nam poslali…ah, neću te zamarati… u svakom slučaju, kasnit ćemo dva sata, srce.Možda i više. Jednostavno ne mogu doći prije osam. Možeš nahra-niti djecu i staviti ih na spavanje?” “Nema problema”, odgovorio sam. I tako sam iskreno mislio. Nato sam se bio naviknuo. Julia se u posljednje vrijeme kući vraćalaprilično kasno. Najčešće tek kada su djeca već spavala. Tvrtka u ko-joj je radila, Xymos Technology, nastojala je doći do još jednogkontingenta svježeg kapitala — dvadeset milijuna dolara — i priti-sak je bio užasan. Osobito s obzirom na činjenicu da je Xymos ra-dio na razvijanju tehnologije na području koje je tvrtka nazivala“molekularnom proizvodnjom”, što je, međutim, za većinu ljudibila nanotehnologija. A nano se u posljednje vrijeme nikako nijemogao smatrati popularnim među ulagačima. Previše poduzetnikasa slobodnim kapitalom u posljednjih se deset godina opeklo naproizvodima koji su navodno bili tek na korak-dva od tržišta, alizapravo nikada nisu izišli iz laboratorija. Ulagači su tako nanoteh-nologiju smatrali područjem prepunim obećanja, ali bez konkret-nih proizvoda. Juliji to, dakako, nije trebalo posebno napominjati; u karijeri jeradila za dvije nove poduzetničke tvrtke. Iako je diplomirala dječjupsihologiju, na kraju se specijalizirala za “tehnološku inkubaciju”, što

PLIJEN 19je značilo da tek osnovanim tvrtkama pomaže da stanu na noge.(Često se šalila da se i dalje bavi dječjom psihologijom.) Naposljet-ku se prestala baviti davanjem savjeta tvrtkama, te je u jednoj odnjih počela raditi puno radno vrijeme. Trenutačno je bila potpred-sjednica Xymosa. Julia je rekla da je Xymos ostvario važan napredak na nekolikopodručja te da je daleko ispred konkurencije. Prema njezinim rije-čima, samo nekoliko dana dijeli ih od prototipa komercijalnogproizvoda. No ja sam njezine riječi ipak prihvaćao s određenomrezervom. “Čuj, Jack, samo sam te željela upozoriti”, rekla je sada, glasomprepunim krivnje, “da će se Eric jako uzrujati.” “Zašto?” “Pa… rekla sam da ću doći na utakmicu.” “Ali, zašto, Julia? Već smo razgovarali o takvim obećanjima.Nema teorije da stigneš na utakmicu. Počinje u tri. Zašto si reklada ćeš doći?” “Mislila sam da ću stići.” Samo sam uzdahnuo. Tako, rekao sam samome sebi, pokazujeda joj je stalo. “U redu. Bez brige, srce. Već ću nekako riješitistvar.” “Hvala. Ah, još jedna stvar, Jack… Oni podmetači…? Odaberišto god želiš, samo nemoj kupiti žute, može?” I nakon toga prekinula je vezu. Za večeru sam pripremio špagete jer protiv njih nitko nikadanema ništa. U osam sati dvoje manje djece je spavalo, dok je Nico-le dovršavala zadaću. Bilo joj je dvanaest godina i u krevetu je mo-rala biti najkasnije u deset, iako nikako nije željela da za to doznaneka od njezinih prijateljica. Najmanjoj, Amandi, bilo je tek devet mjeseci. Sada je već puza-la posvuda, počinjala se pridizati i pridržavati za stvari. Ericu je biloosam godina; bio je pravi mali nogometaš, volio je bez prestanka ig-rati, kada se ne bi odjenuo poput viteza i s plastičnim mačem u ruciza starijom sestrom jurio po cijeloj kući.

20 Mich ae l C r ic hton Nicole je bila u samozatajnoj životnoj fazi; Eric je najviše od sve-ga volio oteti joj grudnjak, trčati po cijeloj kući i vikati: “Nicky nosigrud-njak, Nicky nosi grud-njak!”, dok bi Nicole, odviše dostojan-stvena da bi trčala za njim, samo škrgutala zubima i vikala: “Tata?Opet to radi! Tata!” A ja bih morao uhvatiti Erica i reći mu nekane dira sestrine stvari. Eto, moj se cjelokupni život svodio na to. Isprva, kada sam os-tao bez posla u MediaTronicsu, bilo mi je zgodno i zanimljivo rje-šavati nadmetanja i sporove među djecom. Usto, često sam imaodojam da se ta uloga pretjerano i ne razlikuje od mojeg dotadaš-njeg posla. U MediaTronicsu sam vodio jedan programerski odjel, pazio naskupinu nadarenih mladih informatičara. Budući da sam navršiočetrdesetu, rekli su da sam prestar da i dalje radim kao programer;upisivanje kôda posao je za mlade. Tako sam vodio tu ekipu i to mije bila glavna zadaća kojoj sam posvećivao puno radno vrijeme; po-put većine programera iz Silicijske doline, i članovi moje ekipe živ-jeli su, kako se činilo, u vječitome krugu kriznih situacija: slupanihPorschea, nevjere, neuspjelih ljubavnih veza, roditeljskih problemai reakcija na lijekove, a sve to uz radni raspored koji je nalikovaona usiljeni marš, uz cjelonoćne maratone na pogonsko gorivo kojese sastojalo od Cole bez šećera i čipsa Sun. No posao je bio uzbudljiv, područje rada nije moglo biti napred-nije. Pisali smo nešto što se naziva programima za distribuirano us-poredno procesiranje ili programe koji se temelje na samostalnimagentima. Ti programi oblikuju modele bioloških postupaka i pro-cesa stvaranjem virtualnih agenata unutar računala, omogućujućiim da ostvaruju interakcije s ciljem rješavanja problema iz stvarno-ga svijeta. Zvuči neobično, ali funkcionira više nego dobro. Naprimjer, jedan od naših programa oponašao je način na koji mravitraže hranu — kako pronalaze najkraći put do hrane — kako bi us-mjeravao promet u jednoj velikoj telefonskoj mreži. Drugi su prog-rami oponašali ponašanje termita, pčela koje se roje i lavova koji seprikradaju plijenu. Sve je to bilo zabavno i vjerojatno bih još radio na istome mjes-tu da u međuvremenu nisam preuzeo i neke druge dužnosti. Pos-ljednjih nekoliko mjeseci rada u tvrtki zadužili su me za osiguranje,tako da sam na tom mjestu zamijenio vanjskog stručnog savjetnika

PLIJEN 21koji je posao obavljao dvije godine, ali nije otkrio krađu tvrtkinaizvornog kôda, sve dok se nije pojavio u jednom programu koji jetržištu ponudila neka tajvanska tvrtka. Zapravo se radilo o izvorno-me kôdu mojeg odjela — softveru za distribuirano procesiranje.Netko je ukrao taj kôd. Znali smo da je riječ o istome kôdu jer nitko nije dirao pisanice.A programeri u svoj kôd uvijek umeću pisanice, te male grumenezlata, minijaturne bisere koji nemaju nikakvu praktičnu svrhu, negose postavljaju iz čiste zabave. Tajvanska tvrtka nije promijenila ni-jednu pisanicu; naš kôd upotrijebili su od znaka do znaka. Tako sepritiskom na tipke Alt-Shift-M-9 otvarao prozor u kojem je bio is-pisan datum vjenčanja jednog od naših programera. Čista pljačka. Dakako da smo podnijeli tužbu, no Don Gross, prvi čovjek tvr-tke, želio je biti siguran da se nešto slično neće ponoviti. Stoga jemene zadužio za osiguranje, a mene je krađa razbjesnila dovoljnoda preuzmem i tu dužnost. Njoj sam posvećivao tek dio radnog vre-mena; i dalje sam vodio odjel. Prvim potezom na novoj dužnostiuveo sam praćenje služenja računalnim radnim jedinicama. Stvar jebila poprilično jednostavna; u današnje vrijeme osamdeset postotvrtki prati rad svojih zaposlenika na terminalima. Mogućnosti sugotovo neograničene: videonadzor, bilježenje rada tipkovnice, tra-ženje određenih riječi u elektronskim porukama… i tako dalje itako dalje. Don Gross bio je nepopustljiv tip, bivši marinac koji nije odus-tao od vojničkog stava. Kada sam mu objasnio novi sustav, rekao je:“Ali ne pratiš moj terminal, ne?” Naravno da ne, rekao sam. A sus-tav sam zapravo programirao tako da prati rad svih računala u tvr-tki, pa tako i njegov. I upravo sam zahvaljujući tom, dva tjedna pos-lije, otkrio da se Don spetljao s jednom djevojkom iz računovodstva,te da joj je odobrio uporabu službenog automobila. Otišao sam donjega i rekao kako se čini, na temelju mailova povezanih s Jean iz ra-čunovodstva, da ta zaposlenica ima povlastice na koje nema pravo.Rekao sam kako ne znam o kome se radi, ali i da ću, bude li se tajnetko i dalje služio mailom, otkriti njegov identitet. Nekako sam mislio da će Don shvatiti neizravnu poruku. Takoje i bilo. No samo je počeo optužujuće poruke slati od kuće, uopćene primjećujući da sve poruke dolaze na tvrtkin server i tako domene. Tako sam doznao i da “po diskontnim cijenama” nudi sof-

22 Mich ae l C r ic htontver stranim distributerima i na jedan račun na Kajmanima primavelike iznose na ime “savjetničkog honorara”. To je očito bilo pro-tuzakonito i preko cijele priče jednostavno nisam mogao prijeći zat-vorenih očiju. Stoga sam se savjetovao sa svojim odvjetnikom, Ga-ryjem Marderom, a on mi je preporučio da dam otkaz. “Otkaz?” ponovio sam. “Da. Naravno.” “Zašto?” “Koga je još briga zašto? Imaš bolju ponudu iz neke druge tvr-tke. Imaš zdravstvenih poteškoća. Ili problema u obitelji. Velikufrku. Jednostavno se makni. Daj otkaz.” “Čekaj malo”, rekoh. “Misliš da bih ja trebao dati otkaz jer onkrši zakon? Tako glasi tvoj savjet?” “Ne”, rekao je Gary. “Kao tvoj odvjetnik, govorim ti da, u sluča-ju da znaš za nekakve protuzakonite aktivnosti, stvar moraš prijaviti.Ali kao prijatelj, savjetujem da šutiš i što prije nestaneš.” “To mi izgleda nekako kukavički. Mislim da bih trebao obavijes-titi ulagače.” Gary je uzdahnuo. Položivši mi ruku na rame, nastavio je: “Jack,ulagači se mogu i sami brinuti za svoje jebene interese. Ti se samošto prije makni odande.” Smatrao sam da griješi. Silno sam se uzrujao kada su ukrali mojkôd. A sada sam se počeo pitati je li uistinu bila riječ o krađi. Mož-da nije bilo nikakve krađe. Kako je bila riječ o privatnoj tvrtki, pri-ču sam iznio jednom članu naše Uprave. Pokazalo se da je upućen u sve. Već su me sutradan otpustilizbog krajnjeg nemara i nedoličnog ponašanja. Zaprijetili tužbom;kako bih došao do otpremnine, morao sam potpisati hrpu dokume-nata koji su me obvezivali na šutnju. Papirologiju je rješavao mojodvjetnik, koji je uzdisao pred svakim novim papirom. Na kraju smo izišli na mlječnobijelu sunčanu svjetlost. U jednomtrenutku rekao sam: “No, dobro, barem je s tim gotovo.” Okrenuo se prema meni i pogledao me: “Kako to misliš?” upi-tao je. ***

PLIJEN 23 Jer, dakako, ništa nije bilo gotovo. Na nekakav zagonetan načinpostao sam obilježen. Bio sam iznimno iskusan i stručan, a baviosam se vrlo traženim područjem. Ali na svim razgovorima s poten-cijalnim poslodavcima jasno sam vidio da ih ne zanimam. Što je bilojoš gore, bilo im je nelagodno. Silicijska dolina obuhvaća velikopodručje, no zapravo je riječ o vrlo malome svijetu. Vijesti se brzošire. Naposljetku sam se u jednom trenutku našao pred sugovorni-kom kojeg sam površno poznavao, Tedom Landowom. U prethod-noj sezoni trenirao sam njegova malog u dječjoj baseball ligi. Nakonzavršetka razgovora, upitao sam: “Što si čuo o meni?” Samo je odmahnuo glavom. “Ništa, Jack.” “Ted, u deset dana bio sam na deset razgovora. Reci mi.” “Nemam ti što reći.” “Ted…” Počeo je nešto petljati s papirima, gledao njih, a ne mene. Za-tim je uzdahnuo. “Jack Forman. Stvara probleme. Nije spreman su-rađivati. Ratoboran. Ne zna se svladavati. Nije timski igrač.” Uz-dahnuvši, još doda: “I navodno si sudjelovao u nekakvim mutnimposlovima. Ne kažu točno u čemu, ali svakako nešto mutno. Primaosi mito ili izvlačio nekakvu korist.” “Ja?!?” rekao sam. Osjetio sam navalu bijesa i već zaustio kako bihjoš nešto rekao, no onda sam shvatio da ću pokazati ratobornost i ne-dostatak nadzora nad samim sobom. Stoga sam samo zašutio i zah-valio. U trenutku kada sam došao do vrata, on je rekao: “Jack, poslu-šaj dobronamjeran savjet. Pusti da se malo slegne prašina. U ovomsvijetu stvari se brzo mijenjaju. Biografija ti je jaka, a sposobnostiiznimne. Pričekaj da…” Samo je slegnuo ramenima. “Dva-tri mjeseca?” “Prije bih rekao četiri. Možda pet.” Nekako sam znao da ima pravo. Nakon toga prestao sam se takoočajnički truditi. Do mene su počele dopirati glasine o neizbježnojpropasti MediaTronicsa, te o tome da bi se neki ljudi mogli naći naoptuženičkoj klupi. U zraku sam osjećao dašak predstojeće osvete,no u međuvremenu sam mogao samo čekati.

24 Mich ae l C r ic hton Malo-pomalo, više mi nije bilo neobično što ujutro ne idem naposao. Julia je na svojem poslu ostajala sve dulje, a djeca su tražilasve više; ako sam bio kod kuće, obraćali su se meni, a ne našoj do-maćici, Mariji. Počeo sam ih odvoditi u školu, dolaziti po njih, vo-ziti ih liječniku, ortodontu, na nogometne treninge. Prvih nekolikovečera koje sam priredio bile su katastrofalne, no s vremenom samse popravio. I prije nego što sam se uspio snaći, već sam kupovao podmetačei razgledavao stolove u Crate & Barrelu. I sve mi se činilo savršenonormalnim. Julia se vratila oko pola deset. Gledao sam Giantse, no zapravonisam obraćao pozornost na utakmicu. Prišla je i poljubila me u za-tiljak. Upitala je: “Svi spavaju?” “Osim Nicole. Još piše zadaću.” “Isuse, nije li malo prekasno da bude budna?” “Nije, srce”, rekao sam. “Dogovorili smo se. Ove godine ide spa-vati u deset. Sjećaš se?” Julia je samo slegnula ramenima, kao da se ne sjeća dogovora.Možda je i zaboravila. Kod nas je došlo do svojevrsne zamjene ulo-ga; ona je oduvijek bila upućenija u stvari povezane s djecom, nosada sam ja znao više od nje. Juliji to katkada ne bi bilo posve ugod-no, jer je stvar doživljavala kao svojevrsni gubitak moći. “Kako je malena?” “S prehladom je bolje. Samo malo šmrca. Više jede.” Zajedno smo otišli do spavaćih soba. Ona je ušla u sobu našenajmlađe kćeri, nagnula se nad kolijevku i nježno poljubila usnulodijete. Dok sam je promatrao, pomislio sam kako majke ipak pru-žaju nešto što je očevima nedostižno. Julia je s djecom bila poveza-na na način koji će meni zauvijek biti uskraćen. Ili je, u najmanjuruku, riječ o drukčijoj vrsti povezanosti. Još je nekoliko trenutakaosluškivala kako dijete tiho diše, a zatim je rekla: “Da, bolje joj je.” Nakon toga otišla je u Ericovu sobu, s pokrivača uklonila GameBoy i namrštila se, pogledavši prema meni. Ja sam samo slegnuo ra-menima, osjetivši tek blagu iritiranost; znao sam da je Eric igrao ig-ricu kada je već trebao spavati, no u to sam vrijeme imao pune ruke

PLIJEN 25posla s uspavljivanjem bebe, tako da sam mu progledao kroz prste.Činilo mi se da bi Julia trebala imati više razumijevanja. Naposljetku je otišla do Nicole. Djevojčica je sjedila za svojimprijenosnim računalom, ali ga je poklopila čim je majka ušla u sobu.“Bok, mama.” “Kasno je, a još si budna.” “Ne, mama…” “Trebala bi pisati zadaću.” “Napisala sam sve.” “Zašto onda nisi u krevetu?” “Jer…” “Ne želim da se po cijele noći dopisuješ s prijateljima.” “Mama…” reče djevojčica bolnim glasom. “Svakodnevno se viđate u školi i to bi trebalo biti dovoljno.” “Mama…” “Ne pogledavaj oca. Već smo utvrdili da će on ispuniti sve tvoježelje. Sada razgovaramo nas dvije.” Ona uzdahne. “Znam, mama.” Takvi su razgovori između Nicole i Julije bili sve češća pojava. Utoj je dobi takvo što vjerojatno normalno, no učinilo mi se da bih seipak trebao umiješati. Julia je umorna, a kada je umorna, postajenepopustljiva i voli imati potpuni nadzor. Zagrlivši je, rekao sam:“Kasno je i svi smo umorni. Jesi li za čaj?” “Jack, nemoj se miješati.” “Ne miješam se, samo…” “Da, miješaš se. Razgovaram s Nicole, a ti se miješaš, kao i obič-no.” “Dušo, svi smo se lijepo dogovorili da može biti budna do deseti ne znam što je ovo…” “Ali ako je dovršila zadaću, treba biti u krevetu.” “Nismo se tako dogovorili.” “Ne želim da po cijele dane i noći bude za kompjuterom.” “Ali nije, Julia.”

26 Mich ae l C r ic hton U tom trenutku Nicole je briznula u plač i poskočila na noge, vi-čući: “Neprestano me kritiziraš! Mrzim te!” Otrčala je u kupaonicu izalupila vratima. Od toga se probudila beba koja je počela plakati. Julia se okrene prema meni i reče: “Najljepše te molim da mi do-pustiš da ovo riješim sama, Jack.” A ja sam rekao: “Imaš pravo. Žao mi je. Imaš pravo.” A prava je istina bila da uopće nisam smatrao da ima pravo. Ovosam sve više počinjao smatrati svojom kućom, svojom djecom. Onakasno navečer upada u moju kuću, kada se već sve stišalo, kada jesve mirno, onako kako mi se sviđa, onako kako treba biti. I stvaragužvu. Ni slučajno nisam smatrao da je u pravu. Bio sam uvjeren da gri-ješi. A u posljednjih nekoliko tjedana uočio sam da takvi incidentipostaju sve češći. U početku mi se činilo da Juliju peče savjest jertoliko izbiva iz kuće. Potom sam pomislio da samo iznova uspostav-lja autoritet, nastoji ponovno steći nadzor nad domaćinstvom kojese našlo u mojim rukama. Zatim sam sve počeo objašnjavati njezi-nim umorom i silnim pritiskom na poslu. No u posljednje vrijeme sve mi se više činilo da samo tražim iz-govore za njezino ponašanje. Počeo sam stjecati dojam da se Juliapromijenila. Nekako je postala drukčija, napetija, nepopustljivija. Malo je dijete sada nezaustavljivo plakalo. Podigao sam je iz kre-vetića, zagrlio svoju kćer, stao joj gugutati, a istodobno uvukao prstpod stražnji dio pelene kako bih pogledao je li mokra. Bila je mok-ra. Položio sam dijete na leđa na stolić za presvlačenje, a ona je po-novno zaplakala. Plakala je sve dok nisam protresao njezinu omilje-nu zvečku i stavio joj je u ruku. Tada se smirila i uglavnom mirnodopustila da promijenim pelenu. “Ja ću je presvući”, reče Julia, ulazeći u sobu. “Nema problema.” “Ja sam je probudila, pa je red da je i sredim.” “Doista, srce, nema problema.”

PLIJEN 27 Julia položi ruku na moje rame i, stojeći iza mene, poljubi me uvrat. “Žao mi je što sam tako užasna. Stvarno sam umorna. Neznam što mi je došlo. Dopusti da je presvučem, uopće je ne viđam.” “U redu”, rekao sam. Odmaknuo sam se, a ona je prišla stoliću. “Bok, leptiriću”, reče, škakljajući dijete po vratu. “Kako je mojapahuljica?” Zbog te silne pozornosti dijete je ispustilo zvečku, za-plakalo i počelo se migoljiti. Julia nije primijetila da se rasplakalajer je ostala bez zvečke, nego ju je počela tješiti, pritom se boreći sdjetetom kako bi pravilno postavila novu pelenu, što je bilo vrlo teš-ko jer se dijete izvijalo i udaralo nogama. “Amanda, prestani!” Ja sam rekao: “To su novi trikovi.” I to je bila istina, jer seAmanda našla u fazi aktivnog opiranja promjeni pelene. A udarcinogu nisu bili ni blagi ni nježni. “Ali s tim bi trebala prestati. Prestani!” Dijete je samo glasnije zaplakalo, pokušalo se okrenuti. Tako sepelena s jedne strane odlijepila i skliznula. Amanda se sada preba-civala prema rubu stolića. Julia je grubim pokretom vrati na sredi-nu. Amanda ni u jednom trenutku nije prestala udarati nogama. “Dovraga, rekla sam prestani!” reče Julia i udari dijete po nozi.A dijete je samo još jače zaplakalo, počinjući još jače udarati noga-ma. “Amanda! Prestani! Prestani!” Julia je ponovno pljusne ponozi. “Prestani! Prestani!” Još nekoliko trenutaka nisam reagirao. Bio sam osupnut. Nisamznao što učiniti. Djetetove su noge bile crvene. Julia ju je i daljeudarala. “Dušo…” rekao sam, naginjući se prema njima, “nemoj-mo…” Julia je u tom trenutku eksplodirala. “Zašto se svaki jebeni putmoraš miješati?” poviče i svom snagom šakom udari po stoliću.“Što je tebi, jebemti?” I nakon toga bijesnim je korakom izišla iz sobe. Ja sam samo duboko uzdahnuo i podigao dijete. Amanda seneutješno derala, koliko od boli, toliko i od zbunjenosti. Pretposta-vio sam da ću joj za uspavljivanje morati dati bočicu. Mazio sam jepo leđima dok se nije koliko-toliko smirila. Potom sam joj staviopelenu i donio je u kuhinju, kako bih ugrijao bočicu. Svjetlo je biloprigušeno, jer je jedini izvor bila fluorescentna svjetiljka iznad rad-ne plohe.

28 Mich ae l C r ic hton Julia je sjedila za stolom, pila pivo iz boce, zagledana u prazno.“Kada ćeš pronaći posao?” upita. “Trudim se.” “Stvarno? Čini mi se da i ne pokušavaš. Kada si posljednji putbio na razgovoru?” “Prošli tjedan”, odgovorio sam. Ona samo nešto progunđa. “Voljela bih da se malo požuriš ipočneš raditi”, reče, “jer ovo me izluđuje.” Silno sam se trudio zatomiti bijes. “Znam. Svima je teško”, rekoh.Bilo je kasno i više nisam imao volje za prepirke. Ali promatrao samje kutkom oka. Julia je u dobi od trideset šest godina bila fantastično zgodna že-na, sitna i krhka, tamne kose i tamnih očiju, prćastog nosa i karak-tera koji su ljudi obično nazivali živahnim ili iskričavim. Za razlikuod mnogih menadžera u tvrtkama koje se bave naprednim tehno-logijama, bila je privlačna i pristupačna. Lako je sklapala prijatelj-stva i imala smisao za humor. U ono davno vrijeme, kada smo tekdobili Nicole, Julia bi se kući vraćala s urnebesno smiješnim priča-ma o manama i ekscentričnostima poslovnih partnera i ulagača.Nekoć smo sjedili za ovim istim kuhinjskim stolom i smijali se svedok ja ne bih osjetio pravu mučninu u želucu, dok bi mala Nicolepotezala Julijinu ruku i pitala: “Što je smijehino, mama? Što je smi-jehino?” jer je željela doznati čemu se točno tako smijemo. Daka-ko da joj takvo što ni slučajno nismo mogli objasniti, no Julia jenekako uvijek imala spremnu neku jednostavnu šalu, tako da se iNicole uvijek mogla smijati. Julia je bila istinski nadarena za uoča-vanje vedre strane života. Bila je na glasu po staloženosti; gotovojoj se nikada nije dogodilo da izgubi živce. Trenutačno ju je, dakako, obuzimao bezgranični bijes. Nije memogla čak ni pogledati. Sjedila je u polutami za okruglim kuhinj-skim stolom, prekriženih nogu, nestrpljivo mahala jednom nogomdok je piljila u prazno. Pogledavši je, stekao sam dojam da izgledanekako drukčije. Naravno, u posljednje je vrijeme izgubila nekoli-ko kilograma, sve zbog pritiska na poslu. One blagosti na licu višenije bilo; jagodične kosti stršale su kao nikada; brada se doimala oš-trijom. Zbog svega je izgledala nekako nesmiljenije, ali na određe-ni način i glamuroznije.

PLIJEN 29 I odjeća je bila drukčija. Julia je na sebi imala tamnu suknju i bi-jelu bluzu, moglo bi se reći uobičajenu odoru za poslovnu ženu. Alisuknja je bila uža nego inače. A zbog noge koja se nije zaustavljalaprimijetio sam i da nosi elegantne salonke s visokom potpeticom.Takve je cipele nekoć nazivala pozivnicom za seks. Cipele kakve ni-kada ne bi nosila na posao. I u tom trenutku uvidio sam da je u vezi s njom drukčije baš sve— držanje, izgled, raspoloženje, sve — i u jednom bljesku spoznaosam i razlog: moja žena ima ljubavnika. Voda na štednjaku počela je kuhati, tako da sam izvadio bočicui temperaturu provjerio na unutarnjoj strani podlaktice. Predugo jeostala u vodi, tako da ću morati pričekati još minutu-dvije da se oh-ladi. Amanda je počela plakati, a ja sam je držao naslonjenu narame i tako u čekanju obilazio stol. Julia me ni u jednom trenutku nije pogledala. Samo je mahalanogom i piljila u prazno. Jednom sam negdje pročitao da je riječ o sindromu. Muž nemaposao, zbog toga se smanjuje njegova muška privlačnost, žena gaviše ne poštuje i zbog toga gotovo mora zastraniti. To sam pročitaou Glamouru ili Redbooku ili jednom od tih časopisa negdje u kućikoje bih prelistao dok bih čekao da se opere rublje ili da se u mik-rovalnoj otopi hamburger. No sada su me preplavili zbrkani osjećaji. Je li to doista istina?Jesam li samo umoran pa izmišljam gluposti? Naposljetku, što zna-či ako nosi uže suknje i drukčije cipele? Moda se mijenja. Ljudi sejedan dan osjećaju ovako, drugi onako. A samo zato što je neki putbijesna ne mora nužno značiti da ima ljubavnika, zar ne? Naravnoda ne mora. Vjerojatno je samo stvar u meni: osjećam se nekakonedostojno, neprivlačno. Iz mene vjerojatno samo izbija vlastita ne-sigurnost. Još neko vrijeme sve moje misli bile su u tom stilu. Ali nekako se ipak nisam uspio oteti onom početnom dojmu.Bio sam siguran da doista ima ljubavnika. S tom ženom živio samviše od dvanaest godina. Znao sam da se promijenila i znao samrazlog. Osjećao sam nazočnost neke druge osobe, nekog uljeza, ne-koga tko se nedopušteno umiješao u naš odnos. I sve to osjećao sam

30 Mich ae l C r ic htons pouzdanjem koje me iznenadilo. Osjećao duboko u sebi, nalik nabol u utrobi. Jednostavno sam se morao okrenuti na drugu stranu. Dijete je prihvatilo bočicu, stalo sretno gugutati. U polumračnojkuhinji promatrala me netremice, onim jedinstvenim pogledomsvojstvenim samo maloj djeci. Pogled na to malo lice, na te oči, ne-kako me umirivao. Nakon još nekoliko trenutaka zatvorila je oči, austa su se posve opustila. Položio sam je na rame i pomogao joj dase riješi progutanog zraka dok sam je nosio u sobu. Većina rodite-lja pretjeruje s energičnim tapšanjem po leđima dok kod djetetanastoji potaknuti podrigivanje. Bolje je samo dlanom trljati leđa,neki put i samo s dva prsta prolaziti uz kralježnicu. Amanda se tihopodrignula i odmah opustila. Položio sam je u krevetić i isključio svjetiljku. Sada je jedini iz-vor svjetla bio akvarij, to mnoštvo zelenoplavih mjehurića u kutusobe. Plastični ronilac polagano se kretao po dnu, iza sebe ostavlja-jući mjehuriće. U trenutku kada sam se okrenuo kako bih izišao, na vratima samugledao Julijin obris, tamnu kosu osvijetljenu sa stražnje strane. Ci-jelo me vrijeme promatrala. Nisam uspijevao razabrati izraz na nje-zinu licu. Ukočenim korakom krenula je naprijed. Sav sam se uko-čio. Zagrlila me i položila glavu na moja prsa. “Molim te, oprosti”, reče. “Stvarno sam idiot. Divno se brineš iza djecu i za kuću. Samo sam ljubomorna, ništa više.” Rame mi jebilo mokro od suza. “Razumijem”, rekao sam, držeći je u zagrljaju. “Sve je u redu.” Iz trenutka u trenutak očekivao sam da će se moje tijelo opustiti,no to se nije dogodilo. Bio sam sumnjičav i vrlo budan, i dalje naoprezu. Nešto u vezi s njom užasno me mučilo i tog se osjećaja ni-kako nisam uspijevao otresti. Nakon tuširanja ušla je u našu spavaću sobu, pritom ručnikombrisala kratku kosu. Ja sam sjedio na krevetu, pokušavao odgledatizavršetak utakmice. U jednom trenutku sinulo mi je da se inače ni-kada nije tuširala navečer. Julia se uvijek tuširala ujutro prije pos-

PLIJEN 31la. Sada je, odjednom sam shvatio, nakon posla često prvo odlazilapod tuš i tek nakon toga dolazila pozdraviti se s djecom. Tijelo mi je i dalje bilo napeto. Isključio sam televizor i rekao:“Što je bilo s prezentacijom?” “Čime?” “Prezentacijom. Niste danas imali prezentaciju?” “Oh”, reče ona. “Da, jesmo. Sve je bilo u redu, kada smo napo-kon počeli. Ulagači u Njemačkoj nisu mogli ostati do kraja zbogpromjene termina, ali… čuj, bi li želio pogledati?” “Kako misliš?” “Imam snimku, kopirala sam kasetu. Hoćeš?” Pitanje me iznenadilo. Samo sam slegnuo ramenima. “Može, da,naravno.” “Doista me zanima kako ti izgleda, Jack.” Nije mi promaknuotaj naoko velikodušni ton. Supruga mi dopušta da sudjelujem u nje-zinu poslu. U meni nastoji pobuditi osjećaj da sam dio njezina ži-vota. Promatrao sam kako otvara aktovku i vadi DVD. Stavivši disku uređaj, sjela je do mene na krevet. “Što ste prezentirali?” upitao sam. “Novu tehnologiju za medicinska snimanja”, reče. “Stvarno jefantastična, unatoč tome što to kažem ja.” Pripila se uz mene, po-ložila glavu na moje rame. Sve je bilo tako ugodno i prisno, baš kaonekada. No ja sam i dalje osjećao nelagodu, iako sam je obavio ru-kom. “Usput,” rekoh, “kako to da se sada tuširaš navečer, a ne ujutro?” “Ne znam”, reče ona. “Stvarno? Da, bit će da imaš pravo. Takomi je nekako jednostavnije, dušo. Ujutro je uvijek strka, a u pos-ljednje vrijeme imam te konferencijske pozive iz Europe, a sve tra-je tako dugo… evo, počinje”, reče ona i rukom pokaže prema ek-ranu. Prvo se pojavila zbrka crno-bijelih zaštitnih elemenata, azatim i prava slika. Na snimci se vidjela Julia u velikome laboratoriju opremljenompoput operacijske dvorane. Neki muškarac ležao je na kolicima, sprikopčanom infuzijom, a uz njega je stajao anesteziolog. Iznad sto-

32 Mich ae l C r ic htonla se nalazila okrugla i plosnata metalna ploča promjera dva metrakoju je bilo moguće spuštati i podizati, no sada je bila u najvišempoložaju. Posvuda uokolo vidjeli su se monitori. A u prvome planu,zagledana u jedan od monitora, vidjela se Julia. Uz nju je stajaoneki videotehničar. “Ovo je užasno”, govorila je na snimci, pokazujući sliku na mo-nitoru. “Kakve su to smetnje?” “Mislimo da je stvar u pročišćivačima zraka. Oni uzrokuju smet-nje.” “Svejedno, ovo je neprihvatljivo.” “Stvarno?” “Da, stvarno.” “I što želite da učinimo?” “Želim da stvar sredite”, reče Julia. “U tom slučaju moramo pojačati dovode, a imate…” “Ne zanima me”, rekla je ona. “Ulagačima ne mogu pokazatitako nekvalitetnu sliku. Snimke s Marsa bile su kvalitetnije. Sredi-te stvar.” Tu, uz mene, na krevetu, Julia reče: “Nisam znala da su sve tosnimali. To je bilo uoči prezentacije. Možeš ubrzati prema na-prijed.” Pritisnuo sam tipku na daljinskom. Slika više nije bila posve jasna.Pričekao sam nekoliko trenutaka, a zatim usporio reprodukciju. Isti prizor. Julia i dalje u prvome planu. Njezina pomoćnica, Ca-rol, nešto joj šapuće. “U redu, ali što ću mu onda reći?” “Reci ne.” “Ali želi početi.” “To mi je jasno. Ali do emitiranja imamo još cijeli sat. Reci ne.” Stvarna Julia, koja je bila na krevetu, reče: “Pokus smo radili naMahnitom Psu. Bio je užasno nestrpljiv i nemiran. Želio je što pri-je početi.”

PLIJEN 33 Na snimci je pomoćnica još stišala glas. “Čini mi se da je nervo-zan, Julia. Nije ni čudo kada mu kroz tijelo gmiže par milijuna tihčudovišta…” “Nije par milijuna, nisu čudovišta i ne gmižu”, reče Julia. “Osimtoga, riječ je o njegovu izumu.” “Svejedno…” “Je li ono anesteziolog?” “Ne, samo kardiolog.” “No, dobro, možda mu kardiolog može dati nešto za suzbijanjenervoze.” “Već su mu dali nešto. Injekciju.” Julija pokraj mene reče: “Dalje, Jack.” Vrtio sam snimku i svese sada odvijalo ubrzano. “U redu, ovdje.” Ponovno sam ugledao Juliju kod onog monitora, a uz nju je sta-jao isti tehničar. “To je već prihvatljivo”, govorila je Julia na snim-ci, rukom pokazujući snimku. “Nije sjajno, ali je prihvatljivo. A sadami pokaži STM.” “Što…?” “STM. Elektronski mikroskop. Pokaži mi sliku s njega.” Činilo se da je tehničar zbunjen. “Ah, ovaj… Nitko nam nijespominjao nikakav elektronski mikroskop.” “Za ime svijeta, pročitajte prokleti plan snimanja!” Tehničar samo zatrepće. “To piše?” “Jeste li pogledali plan?” “Ispričavam se, čini se da mi je promaknulo…” “Sada nema vremena za isprike. Sredi to!” “Ne morate vikati.” “Da, moram! Moram vikati jer su posvuda oko mene samo idio-ti!” U očaju je podigla ruke. “Spremam se za prezentaciju ulagači-ma u pet zemalja koji raspolažu s jedanaest milijardi dolara i želimim pokazati submikroskopsku tehnologiju, samo što nemam sliku smikroskopa, tako da oni tu našu vrhunsku tehnologiju ne mogu vid-jeti!”

34 Mich ae l C r ic hton Privijena uz mene, Julia reče: “S ovim sam tipom malo poludje-la. Bila sam užasno frustrirana. Sat nam je odbrojavao vrijeme dopočetka satelitskog prijenosa koji je bio zakupljen i termin se nijemogao mijenjati. Nismo ga mogli pomicati. Morali smo početi navrijeme, a tip je bio idiot. No na kraju je sve proradilo. Prevrti još.” Na ekranu se pojavio natpis: Privatna prezentacija naprednog medicinskog snimanja proizvoda tvrtke Xymos Technology iz Mountain Viewa u Kaliforniji vodeće svjetske tvrtke na području molekularne proizvodnje Potom se ponovno pojavila Julia. Stajala je ispred pacijenta nastolu i medicinske opreme. U međuvremenu je bila dotjerala kosui uvukla bluzu u suknju. “Pozdrav svima”, reče, smiješeći se kameri. “Zovem se Julia For-man i radim u tvrtki Xymos Technology. Sada ćemo vam prikazatirevolucionarni postupak medicinskog snimanja čiji smo razvoj up-ravo dovršili. Naš pacijent, Peter Morris, leži na stolu iza mene. Zanekoliko trenutaka zavirit ćemo u njegovo srce i krvožilni sustav nadosad neviđeno jednostavan i precizan način.” U tom trenutku počela je obilaziti stol, ne prestajući govoriti. “Za razliku od primjene katetera, naš je postupak sto posto si-guran. I, ponovno za razliku od kateterizacije, možemo pregledatisve dijelove tijela, sve vrste žila, koliko god bile male ili velike. Vid-jet ćemo unutrašnjost njegove aorte, najveće arterije u tijelu. Alipogledat ćemo i alveole u njegovim plućima, kao i sićušne kapilareu vršcima njegovih prstiju. Sve to možemo zahvaliti činjenici da jekamera koju smo postavili u njegovo tijelo manja od crvenog kr-vnog zrnca. I to podosta manja. Tehnologija mikroproizvodnje koju je razvio Xymos sada je ustanju proizvoditi te minijaturne kamere i to u velikim količinama

PLIJEN 35— jeftino i brzo. Tisuću takvih kamera pokrilo bi tek vršak kemij-ske olovke. Za sat vremena možemo proizvesti kilogram identičnihkamera. Uvjerena sam da na sve ovo gledate s velikom skepsom. Vrlodobro znamo da je nanotehnologija obećavala stvari koje se nika-da nisu ostvarile. Kao što vam je poznato, poteškoća se sastoji utome što su znanstvenici uspijevali projektirati uređaje na moleku-larnoj razini, ali ih nisu mogli proizvesti. No Xymos je riješio tajproblem.” Tek tada mi je sinulo, tek tada shvatio sam o čemu zapravo go-vori. “Molim?!?” rekao sam i pridigao se u sjedeći položaj. “Šališ se,ne?” Ako je to točno, riječ je o fantastičnome napretku, istinskojtehnološkoj revoluciji, a to je značilo… “Istina je”, reče Julia tiho. “Pokrenuli smo proizvodnju u Neva-di.” Tada se nasmiješi, uživajući u mojoj zapanjenosti. Na televizoru je nastavljala: “Ovdje, pod elektronskim mikro-skopom, imam jednu od naših kamera” — rukom je pokazala ek-ran, “kako biste je vidjeli u usporedbi s crvenim krvnim zrncem kojese nalazi do nje.” Slika je bila crno-bijela. Vidio sam kako neki fini instrument neš-to što je nalikovalo na sićušnu lignju dovodi u željeni položaj napodlošku od titana. Bila je riječ o točkici koja je s prednje straneoblikom podsjećala na metak, dok je straga imala nekoliko niti. Bilaje deset puta manja od crvenog krvnog zrnca, koje je u vakuumumikroskopa bilo tek smežurani ovalni lik, nalik na sivu grožđicu. “Naša kamera dugačka je deset milijarditi dio inča. Kao što vi-dite, ima oblik lignje”, nastavljala je Julia. “Snima vrškom ili nosom.Mikrocjevčice u stražnjem dijelu služe za stabiliziranje, poput repana zmaju. Ali mogu biti i aktivne i omogućavati kretanje. Jerry, mo-lila bih da okrenemo kameru tako da se vidi nos… U redu, odlič-no. Hvala. Sada je gledamo sprijeda… vidite taj urez u sredini? Toje minijaturni detektor fotona od galijeva arsenida, koji služi poputmrežnice u oku, a okolno područje — nalik na radijalnu automo-bilsku gumu — zapravo je bioluminescentno i osvjetljava područjeispred kamere. U samome nosu možda ćete razabrati i popriličnosložene vijugave nizove molekula. To je naša kaskada ATP kojusmo i patentirali. Možete je smatrati svojevrsnim primitivnim obli-

36 Mich ae l C r ic htonkom mozga, koji nadzire ponašanje kamere — vrlo ograničeno po-našanje, to je istina, ali dovoljno za ispunjavanje našeg cilja.” Začulo se neko pucketanje, a zatim i kašalj. Na ekranu se u kutuotvorio maleni prozor, u kojem se pojavio Fritz Leidermeyer, kojije prezentaciju pratio iz Njemačke. Ulagač promijeni položaj gole-mog tijela. “Ispričavam se, gospođo Forman. Recite mi, molim vas,gdje je leća?” “Nema je.” “Kako je moguće da kamera nema leću?” “To ću objasniti kada dođemo do tog dijela”, reče ona. Dok sam sve to promatrao, rekao sam: “To onda mora biti ca-mera obscura.” “Tako je”, reče ona i kimne. Camera obscura — latinski izraz za mračnu sobu ili komoru —najstarije je poznato sredstvo za snimanje. Rimljani su utvrdili dase u zamračenoj prostoriji, ako se u jednome zidu načini malenarupa, na suprotnome zidu pojavljuje izokrenuti prikaz onoga što jevani, ispred tog otvora. Uzrok je to što se svjetlo koje dopire krozmalene otvore fokusira, kao kada prolazi kroz leću. Na istom nače-lu počivaju dječji “fotoaparati” s rupicom. Upravo zbog toga svenaprave za snimanje još se od rimskih vremena nazivaju kamerama.No u ovom slučaju… “Što čini otvor?” upitao sam. “Postoji nekakva minijaturna rupi-ca?” “Mislila sam da znaš”, reče ona. “Za taj dio zaslužan si ti.” “Ja?” “Da. Xymos je kupio licenciju za korištenje određenih algorita-ma koje je napisala tvoja ekipa.” “Ne, nisam znao. Kojih algoritama?” “Za nadzor mreže čestica.” “Vaše su kamere umrežene? Sve te minijaturne kamere među-sobno komuniciraju?” “Da”, reče ona. “Zapravo je riječ o roju.” I dalje se smiješila, za-bavljala se zahvaljujući mojim reakcijama.

PLIJEN 37 “Roj.” Razmišljao sam o tim riječima, pokušavajući shvatiti štomi zapravo govori. Moja je ekipa nedvojbeno napisala više progra-ma za upravljanje rojevima agenata. Uzor za te programe bilo jeponašanje pčela, a svi su imali više korisnih odlika. Budući da se ro-jevi sastoje od brojnih agenata, roj na okolinu može reagirati navrlo snažan i izdržljiv način. Pri susretu s novim i neočekivanimokolnostima, programi utemeljeni na načelu roja ne doživljavajuzamrzavanja, ne prekidaju rad; nalikuju na vodenu bujicu koja za-obilazi prepreku i nastavlja teći. No naši su programi radili na temelju stvaranja virtualnih agena-ta unutar računala. Julia je stvorila stvarne agente u stvarnome svije-tu. Isprva nikako nisam shvaćao kako bi se naši programi mogli pri-lagoditi za njezino područje rada. “Koristimo ih za strukturu”, reče ona sada. “Program oblikujestrukturu roja.” Naravno. Bilo je očito da samo jedna molekularna kamera jed-nostavno ne može registrirati nešto što bi se moglo nazvati slikom.Slika mora biti sastavljena od onoga što prenose milijuni kamerakoje snimaju istodobno. No kamere usto treba i rasporediti, stvoritiodređene strukture, vjerojatno kugle. I tu na scenu stupaju kompju-terski programi. No to, pak, znači da Xymos zasigurno negdje stva-ra oko… “Stvarate oko.” “Tako nekako. Da.” “Ali gdje je izvor svjetla?” “Bioluminescentni obrub.” “To nije dovoljno.” “Dovoljno je. Gledaj.” U međuvremenu se Julia na ekranu skladnim pokretom okrenu-la, rukom pokazala intravensku cjevčicu koja se nalazila iza nje. Izobližnje posude s ledom uzela je iglu. Činilo se da je šprica napu-njena vodom. “Ovdje se”, rekla je, “nalazi približno dvadeset mili-juna kamera u izotoničkoj slanoj otopini. Trenutačno postoje u ob-liku čestica. No kada ih ubrizgamo u krvotok, temperatura će im

38 Mich ae l C r ic htonnarasti i ubrzo će se okupiti i formirati meta-oblik. Poput jata pti-ca koje formiraju slovo V.” “Kakav oblik?” pitao je jedan od potencijalnih ulagača. “Kuglu”, reče ona. “Uz maleni otvor na jednoj strani. Možete jezamisliti kao blastulu u embriologiji. No te čestice u biti formirajuoko. A slika koju stvara to oko bit će sastavljena od onoga što prima-ju milijuni fotonskih detektora. Jednako kao što ljudsko oko stvarasliku na stanicama mrežnice u obliku štapića i stožaca.” Okrenula se prema monitoru koji je prikazivao kratku animaci-ju koja se bez prestanka ponavljala. Kamere u krvotok ulaze kaoamorfna, neorganizirana masa, nalik na oblak čestica koje se roje ukrvi. Protok krvi taj oblak istog trenutka stanjuje i stvara izduljenuprugu. Ali već nekoliko trenutaka poslije, čestice se počinju okup-ljati i oblikovati kuglu. Taj oblik postaje sve jasniji, tako da na kra-ju izgleda gotovo puno i čvrsto, kao cjelina. “Ako vas ovo podsjeća na pravo oko, za taj dojam postoji i raz-log. Mi u Xymosu izričito oponašamo organsku morfologiju”, rečeJulia. “Budući da radimo s organskim molekulama, svjesni smo či-njenice da, zahvaljujući milijunima godina evolucije, svijet oko nassadrži pravu riznicu molekularnih oblika i rasporeda koji odličnofunkcioniraju. Stoga ih koristimo.” “Ne želite izmišljati toplu vodu?” reče netko. “Upravo tako. Ni očnu jabučicu.” U tom trenutku dala je znak, a ona plosnata antena spustila setako da se našla na samo nekoliko centimetara iznad pacijenta kojise odlučio na pokus. “Ova antena pokretat će kameru i hvatati emitirani signal”, re-če ona. “Sliku je, naravno, moguće digitalno pohraniti, pojačavati,njome manipulirati, raditi sve što inače možete s digitalnim poda-cima. A sada, ako nema pitanja, možemo i početi.” Ona stavi iglu na špricu i uvuče je u gumeni čep na intravenskomdovodu. “Vrijeme.” “Nula, nula.” “Krećemo.”

PLIJEN 39 Ona brzo pritisne štrcaljku. “Kao što vidite, ovo radim brzo”, re-če. “Postupak uopće nije osjetljiv, ni opasan. Ničemu ne možetenaškoditi. Ako mikroturbulencije koje stvara protok kroz iglu otki-nu cjevčice na nekoliko tisuća kamera, to nema veze. Preostaju namjoš milijuni i milijuni. Više nego dovoljno da obave željenu zadaću.”Ona izvuče iglu. “U redu? U pravilu moramo pričekati desetak se-kundi da bismo dobili željeni oblik i nakon toga trebali bismo po-četi dobivati sliku… Ah, izgleda da se nešto pojavljuje… Da, evoslike.” Na ekranu se vidjelo kako kamera napreduje popriličnom brzi-nom, kroz, kako se činilo, pojas asteroida. Osim što su ti asteroidibili crvena krvna zrnca, grimizne vrećice koje su poskakivale u pro-zirnoj, blago žutoj tekućini. S vremena na vrijeme pred kamerom bise našla puno veća bijela stanica, na trenutak ispunila ekran, a za-tim nestala. To što sam gledao više je nalikovalo na videoigricunego na snimanje u medicinske svrhe. “Julia,” rekao sam u jednom trenutku, “to je fantastično.” Ona se samo još jače privila uz mene i nasmiješila. “I mislila samda bi te se moglo dojmiti.” Na ekranu je, pak, govorila: “Ušli smo u venu, tako da crvenazrnca nisu vezala kisik. Naša kamera trenutno napreduje premasrcu. Vidjet ćete kako se žile malo-pomalo povećavaju… Da, sadase približavamo srcu… Primjećujete pulsiranje u krvotoku koje jeposljedica kontrakcija klijetki…” I doista, vidio sam kako kamera zastaje, zatim nastavlja dalje, paponovno zastaje. Snimka je sadržavala i zvuk otkucaja srca. Pacijentje nepomično ležao na stolu, dok se antena nalazila izravno iznadnjegova tijela. “Ulazimo u desnu pretklijetku i sada bismo trebali vidjeti zalis-tak. Aktiviramo one cjevčice kako bismo usporili kameru. I sada vi-dimo zalistak. U srcu smo.” Vidio sam crvene preklope, nalik nausta koja se otvaraju i zatvaraju, a kamera je zatim projurila krozotvor, u klijetku, te ponovno izišla. “Sada idemo u pluća, gdje ćete vidjeti nešto što još nitko nikadanije vidio. Oksidaciju stanica.”