Slučaj Pelikan

SLUČAJ PELIKAN 5 1Nije izgledao kao osoba koja bi bila u stanju stvoriti takav kaos,ali velik dio onoga što je vidio dolje moglo bi mu se pripisati kaonjegova krivnja. I to je bilo u redu. Imao je devedeset i jednu go-dinu, bio je paraliziran, privezan za invalidska kolica i priključenna kisik. Prije sedam godina drugi ga je infarkt gotovo dokrajčio,ali je Abraham Rosenberg još bio živ, a čak i s cjevčicama u nosunjegov je pravnički status bio jači od ostale osmorice. Bio je jedi-na živuća legenda u Sudu, a činjenica da još uvijek diše razdraži-vala je veći dio dolje okupljene gomile. Sjedio je u malim invalidskim kolicima u uredu na zadnjemkatu zgrade Vrhovnog suda. Stopala su mu dodirivala rub prozo-ra i on se naginjao prema naprijed kako je buka rasla. Mrzio jemuriju, ali je pogled na njihove guste, uredne redove bio smiruju-ći. Stajali su uspravno, ne mičući se s mjesta dok je urlajuća go-mila od najmanje pedeset tisuća ljudi tražila krv. “Najveća gomila dosad!” uzvikne Rosenberg prema prozo-ru. Bio je gotovo gluh. Jason Kline, njegov viši bilježnik, stajao jeiza njega. Bio je prvi ponedjeljak u listopadu, prvi dan novog ter-mina koji je postao tradicionalnom proslavom Prvog amandma-na. Veličanstvena proslava. Rosenberg je bio ushićen. Za njega,sloboda govora značila je slobodu divljanja. “Jesu li Indijanci vani?” upita glasno. Jason Kline prigne se njegovu desnom uhu. “Da!” “S ratničkim bojama?” “Da! U punoj borbenoj spremi.” “Plešu li?” “Da!” Indijanci, crnci, bijelci, smeđi, žene, homići, ljubitelji drveća,kršćani, pobornici pobačaja, arijevci, nacisti, ateisti, lovci, ljubite-lji životinja, zagovornici bijele premoći, zagovornici crnačke pre-moći, protivnici poreza, drvosječe, farmeri – ogromno more pro-

6 John Grishamsvjeda. A policajci za suzbijanje nereda čvrsto su stezali svojecrne palice. “Indijanci bi me trebali voljeti!” “Siguran sam da vas vole.” Kline kimne i nasmiješi se krh-kom starcu stisnutih pesti. Njegova je ideologija bila jednostav-na; vlada iznad posla, pojedinac iznad vlade, okoliš iznad svega.A Indijancima daj što god zatraže. Dobacivanje, molitve, pjeva-nje, zapjevanje i urlikanje postadoše glasniji i policajci za suzbija-nje nereda zbiju redove. Gomila je bila veća i nasrtljivija negoproteklih godina. Prilike su bile napetije. Nasilje je postalo uobi-čajena pojava. Klinike za pobačaje napadane su eksplozivom. Li-ječnici su bili napadani i tučeni. Jedan je bio ubijen u Pensacoli,zadavljen i svezan u fetalni položaj i opečen kiselinom. Uličneborbe bile su tjedna pojava. Militantni pederi napadali su crkve isvećenike. Zagovornici bijele premoći djelovali su iz desetak po-znatih, polutajnih, paravojnih organizacija, te postajali sve drskijiu napadima na Crnce, Hispanose i Azijate. Mržnja je postala naj-draža američka zabava. A Sud je, naravno, bio laka meta. Ozbiljne prijetnje sucimadeseterostruko su se povećale od 1990. Policija Vrhovnog sudatrostruko je narasla. Najmanje dva agenta FBI-a dodijeljeni suda čuvaju svakog suca, a još pedeset ih je radilo na istraživanju usvezi s prijetnjama. “Mrze me, zar ne?” reče on glasno, zureći kroz prozor. “Da, neki od njih svakako”, odgovori Kline zabavljajući se. Rosenberg je to volio čuti. Nasmiješi se i duboko udahne.Osamdeset posto prijetnji smrću bilo je upućeno njemu. “Vidiš li kakve natpise?” upita. Bio je gotovo slijep. “Poprilično.” “Što piše na njima?” “Uobičajeno. Smrt Rosenbergu. Rosenberg u mirovinu.Prekinite mu kisik.” “Već godinama mašu tim blesavim natpisima. Zašto ne izmi-sle nove?” Bilježnik ne odgovori. Abe je trebao otići već davno u miro-vinu, ali odavde će ga iznijeti samo na nosilima. Njegova tri bi-

SLUČAJ PELIKAN 7lježnika obavljala su najveći dio posla, ali je Rosenberg inzistiraoda sam piše svoje prosudbe. Zapisivao ih je debelim flomasteromi riječi su bile našarane preko bloka, kao u đaka-prvoškolca kojitek uči pisati. Polagan posao, ali kad je imenovanje doživotno,tko brine o vremenu? Bilježnici su obavljali korekturu njegovihprosudbi i rijetko bi našli pogreške. Rosenberg zahihoće. “Trebali bi Indijancima baciti Runya-na.” John Runyan bio je vrhovni sudac, okorjeli konzervativackojeg su mrzili Indijanci i ostale manjine. Sedmoricu od njih de-vet imenovao je republikanski predsjednik. Već petnaest godinaRosenberg je čekao na demokrate u Bijeloj kući. Želio je prestatiraditi, trebao je prestati raditi, ali nije mogao podnijeti ideju dadesničar Runyanova kova zauzme njegovo voljeno mjesto. Mogao je čekati. Mogao je sjediti u svojoj stolici i disati kisiki štititi Indijance, crnce, žene, siromašne, hendikepirane i okolišdo svoje sto i pete. I nitko na cijelom svijetu ne može tu ništa na-praviti, osim ako ga ne ubiju. A i to nije tako loša ideja. Glava važnog čovjeka kimne, zaljulja se i spusti na rame. Po-novo je zaspao. Kline se tiho udalji, te se vrati svojem istraživanjuu biblioteci. Vratit će se za pola sata da provjeri kisik i dade Abeunjegove tablete. Ured vrhovnog suca je na zadnjem katu i veći je i ukrašenijiod ureda ostale osmorice. Vanjski ured služi za manje prijame islužbene sastanke, a u unutrašnjem šef radi. Vrata unutrašnjeg ureda bila su zatvorena, a u sobi su bilišef, njegova tri bilježnika, načelnik Policije vrhovnog suda, triagenta FBI-a i K.O. Lewis, zamjenik direktora FBI-a. Raspolo-ženje je bilo ozbiljno, a ozbiljan je bio i napor da se ignorira bukakoja je dolazila s ulica ispod njih. Bilo je to teško. Šef i Lewis ra-spravljali su o posljednjem nizu prijetnji smrću, dok su ostalisamo slušali. Bilježnici su zapisivali primjedbe. U posljednjih šezdeset dana Biro je zabilježio novi rekord,preko dvije stotine prijetnji. Bilo je tu uobičajenih prijetnji tipa“Srušimo Sud!” ali su mnoge stigle i s pojedinostima – imenima,slučajevima i pravnim predmetima.

8 John Grisham Runyan nije ni pokušavao sakriti zabrinutost. Služeći se po-vjerljivim izvještajem FBI-a, čitao je imena pojedinaca i grupa nakoje se sumnjalo da prijete. Klan, arijevci, nacisti, Palestinci, crniseparatisti, pobornici prava na život, homofobi. Čak i IRA. Svi suizgleda bili tu, osim Rotarijanaca i skauta. Srednjoistočna grupakoju je podržavao Iran prijetila je prolijevanjem krvi na američ-kom tlu u znak odmazde zbog smrti dvojice čuvara pravde u Te-heranu. Nije bilo apsolutno nikakvog dokaza koji bi povezivaoubojstva s američkom Vladom. Nova domaća teroristička grupa-cija, odnedavno slavna, pod imenom “Podzemna armija” ubila jefederalnog suca u Teksasu podmetnuvši mu bombu u automobil.Nije bilo uhićenih, ali je PA preuzela odgovornost. Oni su bili iprvi osumnjičeni za desetak bombaških napada na urede Ame-ričke unije za građanska prava, ali je njihov posao bio vrlo čist. “Što je s tim portorikanskim teroristima?” upita Runyan nedignuvši pogled. “Laka kategorija. Nismo zabrinuti”, odgovori K.O. Lewisnehajno. “Prijete već dvadeset godina.” “No, možda je vrijeme da nešto učine. Klima je prava, ne mi-slite li tako?” “Zaboravite Portorikance, šefe.” Runyan je volio da ga zovušefom. Ne “vrhovnim sucem”, ne “gospodine vrhovni suče”. Jed-nostavno “šefe”. “Prijete zato što to svi rade.” “Jako smiješno”, reče šef bez osmijeha. “Jako smiješno. Bilo bimi krivo ako je neka grupa izostavljena.” Runyan baci izvještaj nastol i protrlja sljepoočnice. “Popričajmo o sigurnosti.” Zatvori oči. K.O. Lewis spusti kopiju svog izvještaja na šefov stol. “Pa,Direktor smatra da bi trebali dodijeliti četiri agenta svakomsucu, barem za idućih devedeset dana. Koristit ćemo se limuzina-ma s pratnjom za dolaske na posao i odlaske, a policija Vrhovnogsuda dat će podršku i osiguravati zgradu.” “Što je s putovanjima?” “Ideja nije dobra, barem ne za sada. Direktor misli da bi sucitrebali ostati na području D. C. do kraja godine.” “Jeste li ludi? Je li on lud? Kad bih od svojih kolega zatražioda se drže te preporuke već noćas bi napustili grad i putovali slje-

SLUČAJ PELIKAN 9dećih mjesec dana. To je apsurdno.” Runyan se namršti svojimbilježnicima koji mahnu glavama u znak neodobravanja. Uistinuapsurdno. Lewis ostane nepokolebljiv. To je bilo za očekivati. “Kakohoćete. Bio je to samo prijedlog.” “Smiješan prijedlog.” “Direktor i nije očekivao vašu suradnju po tom pitanju. Sve-jedno, očekuje da ga se obavijesti unaprijed o svim planiranimputovanjima kako bi mogli pripremiti osiguranje.” “Hoćete reći da planirate pratiti svakog suca svaki put kadnapušta grad?” “Da, šefe. To je naš plan.” “Neće ići. Ti ljudi nisu navikli da ih se čuva kao malu djecu.” “Da gospodine. Ali nisu navikli ni da ih se progoni. Samopokušavamo zaštititi vas i vaše časne kolege, gospodine. Narav-no, nigdje ne stoji da moramo išta učiniti. Čini mi se, gospodine,da ste vi pozvali nas. Ako želite, možemo otići.” Runyan se nagne naprijed u svojoj stolici, okomi se na spaja-licu i počne je savijati pokušavajući je savršeno izravnati. “Kakostojimo sa stvarima ovdje?” Lewis uzdahne i gotovo se nasmiješi. “Ova nas zgrada ne bri-ne, šefe. Lagana je za osiguranje. Ovdje ne očekujemo neprilike.” “A gdje ih očekujete?” Lewis kimne prema prozoru. Buka je porasla. “Tamo negdjevani. Ulice su pune idiota i manijaka i fanatika.” “I svi nas oni mrze.” “Očigledno. Slušajte, šefe, jako smo zabrinuti za suca Ro-senberga. Još uvijek ne dopušta našim ljudima da mu uđu u kuću;tjera ih da cijelu noć sjede u autu. Dopušta svom najdražem poli-cajcu Vrhovnog suda – kako mu je ono ime? – Fergusonu da sje-di vani kraj stražnjih vrata, ali samo od 10 sati uvečer do 6 ujutro.Nitko ne ulazi u kuću osim suca Rosenberga i njegova bolničara.To mjesto nije sigurno.” Runyan je čistio nokte spajalicom i osmjehivao se. Rosen-bergova smrt, kako god do nje došlo, bila bi olakšanje. Ne, bila bi

10 Joh n G r ish amto svečana stvar. Šef bi morao obući crninu i održati posmrtnoslovo, ali iza zaključanih vrata smijao bi se sa svojim bilježnicima.Runyanu se dopadala ta pomisao. “Što predlažete?” upita on. “Možete li razgovarati s njim?” “Pokušao sam. Objasnio sam mu da je vjerojatno najomra-ženiji čovjek u Americi, da ga milijuni ljudi proklinju svaki dan,da bi ga većina ljudi željela vidjeti mrtvog, da prima četiri puta višepisama punih mržnje nego svi mi zajedno i da je savršena i lakameta za atentat.” Lewis pričeka. “I?” “Rekao mi je neka ga poljubim u dupe i onda je zaspao.” Bilježnici se prigodno zasmijulje a onda su i agenti FBI-ashvatili da je šala dozvoljena i brzo se uključili u smijeh. “I onda, što ćemo?” smrknuto upita Lewis. “Štitite ga što je bolje moguće, stavite to u izvješće i više nebrinite o tome. Ne boji se ničega, čak ni smrti a ako se on ne bri-ne, zašto biste vi?” “Direktor brine, pa brinem i ja, šefe. To je vrlo jednostavno.Ako netko od vas nastrada, bit će to loše za Biro.” Šef se brzo zaljulja u stolici. Galama izvana išla je na živce.Ovaj se sastanak otegnuo. “Zaboravite na Rosenberga. Moždaće umrijeti u snu. Više me brine Jensen.” “Jensen je problem”, reče Lewis prevrćući stranice. “Znam da je problem”, reče polako Runyan. “On nam jesmetnja. Sada misli da je liberal. U pola slučajeva glasuje kao Ro-senberg. Za mjesec dana zagovarat će premoć bijelaca i podr-žavati odvojeno školovanje. Onda će se zaljubiti u Indijance i po-željet će im dati Montanu. Kao da imamo posla s retardiranimdjetetom.” “Znate da se liječi od depresije.” “Znam, znam. Stalno mi priča o tome. Predstavljam muočinsku figuru. Koji lijek troši?” “Prozac.”

SLUČAJ PELIKAN 11 Šef je kopao pod noktima. “Što je s onom instruktoricom ae-robika s kojom se viđao? Mota li se još uvijek oko njega?” “Ne baš, šefe. Mislim da se ne zanima za žene.” Lewis je biofin. Znao je više. Pogleda jednog od svojih agenata da potvrdi tumalu, sočnu poslasticu. Runyan ga je ignorirao, ne želeći čuti ništa o tome. “Surađu-je li?” “Naravno da ne. Na neki način još je gori od Rosenberga.Dopušta nam da ga pratimo do zgrade u kojoj stanuje, a onda nasprisiljava da cijelu noć prosjedimo na parkiralištu. Sjećate se, sta-nuje na sedmom katu. Ne dopušta nam čak ni da sjedimo u pred-vorju. Kaže, mogli bi uznemiriti susjede. I tako sjedimo u auto-mobilu. Ima desetak ulaza i izlaza iz zgrade i nemoguće ih je svepokriti. Voli se s nama igrati skrivača. Šulja se cijelo vrijeme, panikad ne znamo je li u zgradi ili nije. Kod Rosenberga barem zna-mo gdje je cijelu noć. Jensen je nemoguć.” “Sjajno. Ako ga vi ne možete slijediti kako bi to mogao ubo-jica?” Lewis na to nije pomislio. Promakla mu je poanta. “Direktorje jako zabrinut osiguranjem suca Jensena.” “On ne prima toliko mnogo prijetnji.” “Šesti je na popisu, samo malo ispod vas, Vaša milosti.” “Oh. Znači ja sam peti.” “Da. Odmah iza suca Manninga. Usput rečeno, on surađuje.Potpuno.” “On se boji vlastite sjene”, reče šef, a zatim zastane. “Nisamto smio reći. Oprostite.” Lewis se ne osvrne na to. “U biti, suradnja je vrlo dobra,osim kod Rosenberga i Jensena. Sudac Stone puno zanovijeta alinas sluša.” “On zanovijeta svima, pa to nemojte uzimati osobno. Štomislite, kamo to Jensen bježi?” Lewis pogleda jednog od svojih agenata. “Nemamo pojma.” Velik dio rulje odjednom uskladi glasove u neobuzdanom vi-kanju i činilo se kao da su im se svi na ulicama pridružili. Šef to

12 Joh n G r ish amnije mogao ignorirati. Prozorska stakla su drhtala. Ustao je ioglasio kraj sastanka. Ured suca Glenna Jensena bio je na prvom katu, udaljen odulice i buke. Bila je to prostrana prostorija, pa ipak najmanja odnjih devet. Jensen je bio najmlađi od njih devetorice i imao je sre-će da uopće ima ured. Kad je bio postavljen prije šest godina, usvojoj četrdeset i drugoj, za njega su mislili da je strogi konstruk-tivist, strogo konzervativnih vjerovanja kao i čovjek koji ga jeimenovao. Njegovo potvrđivanje u Senatu bio je pravi verbalniboks-meč. Jensen je pred Sudačkim odborom nastupio traljavo.Kod osjetljivih tema sjeo je na dvije stolice i obje su mu se izma-kle. Republikanci su bili posramljeni. Demokrati su namirisalikrv. Predsjednik im je svijao ruke do pucanja i Jensen je bio po-tvrđen s jednim kolebljivim glasom više. Ali uspio je, za cijeli život. U šest godina nije nikog zadovo-ljio. Duboko uvrijeđen svojim saslušanjem, zakleo se da će naćisuosjećajnost i voditi se njome. To je razljutilo republikance.Osjećali su se izdanima, pogotovo kad su otkrili njegovu pritaje-nu strast prema pravima kriminalaca. Bez imalo ideološkog na-pora brzo je ostavio desnicu, ubacio se u sredinu i onda u ljevicu.I dok su teoretičari prava češkali svoje kozje bradice, Jensen biopet preskočio u desnicu i pridružio se sucu Sloanu u jednom odnjegovih omraženih neslaganja s pravima žena. Jensen nije voliožene. Prema molitvi je imao neutralan stav, prema slobodi govo-ra bio je skeptičan, simpatizirao je protivnike poreza, prema In-dijancima je bio ravnodušan, Crnaca se bojao, prema pornogra-fiji je bio strog, prema kriminalcima mek, a prema zaštiti okolišaprilično ustrajan. I na još veći očaj republikanaca koji su prolilikrv da on dođe na to mjesto, Jensen je pokazivao uznemirujućesimpatije prema pravima homoseksualaca. Po osobnom traženju, bio mu je dodijeljen gadan slučaj“Dumond”. Ronald Dumond živio je sa svojim ljubavnikom osamgodina. Bili su sretan par, potpuno odani jedan drugom i sasvimsretni u dijeljenju životnih iskustava. Htjeli su se vjenčati, ali suzakoni države Ohio branili takvo sjedinjenje. A onda je ljubavnikdobio AIDS i umro strašnom smrću. Ronald je znao točno kako

SLUČAJ PELIKAN 13će ga pokopati, ali onda se uplela ljubavnikova obitelj i isključilaRonalda sa sprovoda i pokopa. Izvan sebe od bola, Ronald je tu-žio obitelj zbog nanošenja emocionalnog i psihičkog oštećenja.Slučaj se povlačio po nižim sudovima šest godina i odjednom senašao na Jensenovom stolu. U pitanju su bila prava homoseksualnih “supružnika”. Bor-cima za prava homoseksualaca “Dumond” je postao bojni poklič.Samo spominjanje slučaja “Dumond” bio je uzrok uličnim tuč-njavama. A Jensen je dobio slučaj. Vrata njegovog manjeg ureda bilasu zatvorena. Jensen i njegova tri bilježnika sjedili su oko stola zasastanke. Dva su sata potrošili na slučaj “Dumond” i nisu riješiliništa. Bili su umorni od svađanja. Jedan bilježnik, liberal sa Cor-nella, zahtijevao je otvoren proglas kojim bi se homoseksualnimpartnerima dala široka prava. I Jensen je to želio, ali nije to još biospreman priznati. Ostala dvojica bilježnika bili su skeptični. Znalisu, baš kao i Jensen, da je nemoguće dobiti većinu od petorice. Razgovor je skrenuo na druge stvari. “Šef vas je prekorio, Glenne”, reče bilježnik sa Dukea. Uuredu su ga zvali imenom. “Sudac” je bila tako nezgrapna titula. Glenn protrlja oči. “Čega još ima novog?” “Jedan od njegovih bilježnika mi je rekao da su šef i FBI za-brinuti za vašu sigurnost. Kaže da ne surađujete i da je šef prilič-no uznemiren. Htio je da to znate.” Sve poruke prenosile su sepreko mreže bilježnika. Sve. “I neka je zabrinut. To mu je posao.” “Želi vam dodijeliti još dva fibija kao tjelohranitelje i želepristup u vaš stan. FBI vas želi voziti na posao i s njega. I želeograničiti vaša putovanja.” “To sam već čuo.” “Da, znamo. Ali šefov bilježnik kaže da šef želi da utječemona vas, da surađujete s FBI-em kako bi vam spasili život.” “Shvaćam.” “I tako mi sad utječemo na vas.”

14 Joh n G r ish am “Hvala. Javite putem mreže šefovom bilježniku da ne samoda ste utjecali na mene, već da ste digli veliku galamu oko toga ida sam vam zahvalan na utjecanju i galami, ali da mi je sve ušlona jedno uho i izišlo na drugo. Recite im da se Glenn smatraodraslom osobom.” “Naravno, Glenne. Ne bojite se, zar ne?” “Ni najmanje.”