Na putu kući

Julie Kibler • NA PUTU KUĆI



JULIE KIBLERNA PUTU KUĆI Prevela s engleskoga Tanja Ratković

Naslov izvornika Julie Kibler Calling Me Home Copyright © 2013 by Julie KiblerCopyright © 2013. za hrvatsko izdanje Znanje d.o.o., Zagreb

Za baku, za ono što je moglo biti.



Ali sve izgubljene stvari čuvaju anđeli, Ljubavi;Nijedna prošlost za nas nije mrtva, samo spava, Ljubavi.Godine raja sve će zemaljske male boli Ozdraviti,Ondje zajedno možemo početi iznova U najranijem djetinjstvu. Iz pjesme Helen Hunt Jackson »Napokon« (At last)



1. Gospođica Isabelle, sadašnjostNisam se ponijela lijepo prema Dorrie kada smo se upoznaleprije desetak godina. Čovjek s godinama zaboravi filtrirati pona-šanje. Ili mu se to više i ne da činiti. Dorrie je mislila da mi sene sviđa njezina boja kože. No to uopće nije bila istina. Da, bilasam ljuta tada, no samo zato što je moja uljepšavateljica — danasse nazivaju frizerkama ili stilisticama, što zvuči tako arogantno— otišla a da me nije o tome obavijestila. Hodala sam skroz dosalona, što nije malen napor kada si star, kako bi mi djevojka zapultom rekla da je moja frizerka dala otkaz. Dok sam stajala ondjetrepćući, spremna da me se uredi, djevojka je proučavala raspored.Nasmiješivši se rekla je: »Dorrie je slobodna. Može vas odmahprimiti.« Dorrie me uskoro pozvala i, naravno, njezin me izgled izne-nadio — bila je jedina Afroamerikanka ondje, koliko sam moglavidjeti. No pravi je problem bila — promjena. Ne volim ih. Ljudekoji ne znaju kakvu frizuru volim imati. Ljude koji mi previše ste-gnu ogrtač oko vrata. Ljude koji odu a da me ne obavijeste o tome.Trebao mi je trenutak, pretpostavljam da se to vidjelo na meni. Čaki s osamdeset godina voljela sam svoju rutinu, a što sam starija, tomi ona više znači. Zamislite me sad s gotovo devedeset godina. 1

Julie Kibler • NA PUTU KUĆI Devedeset. Dovoljno sam stara da budem Dorriena sijedabaka. Možda još i starija. No to je očito. A Dorrie? Ona vjerojatnoi ne zna da mi je postala poput kćeri koju nisam imala. Dugo samje pratila od salona do salona jer se ni u jednom nije htjela skrasiti.Sada je zadovoljnija, ima svoj salon, no dolazi k meni. Kao što bito kći činila. Uvijek razgovaramo kada dođe. Kada sam je tek upoznalarazgovarale smo o običnim stvarima. O vremenu. Vijestima. Sapu-nicama i kvizovima koje gledam te reality showovima i humoristič-nim serijama koje ona gleda. O bilo čemu kako bi prošlo vrijemedok mi je prala i uređivala kosu. No s vremenom, kad nekogaviđate tjedan za tjednom, godinu za godinom, na sat ili više, stvaripostanu dublje. Dorrie je počela pričati o djeci, o svojem ludombivšem mužu, o tome kako se nada da će jednoga dana otvoritivlastiti salon i o svemu u vezi s tim. Dobra sam slušačica. Katkad bi me i pitala o nekim stvarima. Kada su se njezinidolasci ustalili i kada smo se udomaćile u našoj rutini, pitala bime o fotografijama na zidovima, suvenirima koje sam izložila tu itamo. O tome je bilo lako pričati. Smiješno je to kako katkad na uobičajenim mjestima nađešprijatelja i s njim gotovo odmah možeš pričati o bilo čemu. Noveoma često nakon tog početnog zanosa shvatiš da zapravo nemateništa zajedničko. Za druge pak mislite da nećete biti išta više odpoznanika. Ako ni zbog čega drugog, zbog toga što ste drugačiji.Ali onda vas život iznenadi, taj odnos potraje duže nego što ste topredvidjeli, počnete se oslanjati na nj i malo-pomalo počne rušitivaše zidove sve dok ne shvatite da poznajete tu osobu bolje odikoga drugoga. Da ste pravi prijatelji. Tako je bilo s Dorrie i sa mnom. Tko bi rekao da ćemo zadeset godina i dalje surađivati, ali i mnogo više od toga. Da nećemosamo razgovarati o televizijskim emisijama koje gledamo, već daćemo ih katkad i gledati zajedno. Da će Dorrie smišljati izgovoreda svrati nekoliko puta na tjedan kako bi me pitala treba li mi štoobaviti— jesam li ostala bez mlijeka ili jaja, trebam li ići u banku.Da ću se kada vozam kolica po trgovini, do koje me doveze prijevoz 2

Gospođica Isabelle, sadašnjostza starije i nemoćne osobe, pobrinuti za to da u njih ubacim paketnjezina omiljena soka kako bi imala čime ovlažiti grlo prije negošto mi krene uređivati kosu. Jednom, prije nekoliko godina, izgledala je posramljeno kadami je krenula postaviti pitanje. Zaustavila se usred rečenice. »Što?« rekla sam. »Maca ti je popapala jezik? Bio bi to prviput.« »Oh, gospođice Isabelle, znam da vas to ne bi zanimalo.Nema veze.« »U redu« rekla sam. Nikad nisam izvlačila iz ljudi ono štonisu htjeli reći. »Kad me već molite...« nacerila se. »Stevie ima koncert uškoli u četvrtak. Ima solo, na trubi. Znate da svira trubu?« »Kako mi je to moglo promaknuti, Dorrie? Pričaš mi o tomeveć tri godine, otkad je bio na audiciji.« »Znam, gospođice Isabelle. Malo sam preponosna kada jeriječ o mojoj djeci. Želite li poći sa mnom? Vidjeti ga kako svira?« Promislila sam o tome na trenutak. Ne zato što nisam bilasigurna u to želim li ići, već zato što sam bila duboko dirnuta.Prošlo je previše vremena dok nisam došla do glasa. »U redu je, gospođice Isabelle. Nemojte misliti da morate ići.Nećete me povrijediti ako — « »Ne! Voljela bih to! Zapravo, ne mogu se sjetiti ičega što bihradije radila u četvrtak.« Nasmijala se. Nije da sam inače igdje išla, a četvrtak je ovegodine što se tiče televizije bio dosadan. Otad nije bilo neuobičajeno da me Dorrie povede na dječjadogađanja. Bog zna da se njihov otac često zaboravljao pojaviti nanjima. Dorriena bi majka također dolazila pa bismo čavrljale, nouvijek sam se pitala što misli o mojoj prisutnosti ondje. Proučavalabi me s tračkom znatiželje, kao da ne može pojmiti ijedan razlogDorriena i mojeg prijateljstva. No još je mnogo toga što Dorrie ne zna. Što nitko ne zna. 3

Julie Kibler • NA PUTU KUĆIBudem li to ikome išla govoriti, vjerojatno će to biti ona. Sigur-no će to biti ona. I mislim da je vrijeme za to. Više nego ikomuvjerujem joj da me neće osuđivati, propitkivati način na koji su sestvari dogodile i kako su na kraju ispale. I evo me, molim je da me vozi od Teksasa do Cincinnatija,preko cijele zemlje, kako bih se pobrinula za neke stvari. Nije midrago priznati da ovo ne mogu učiniti sama. Dovoljno sam togačinila sama, sve dokle mi sjećanje seže. Ali ovo? Ne. Ovo ne mogu učiniti sama. Na kraju krajeva, ine želim. Želim svoju kćer; želim Dorrie. 4

2. Dorrie, sadašnjostKada sam upoznala gospođicu Isabelle, ponašala se kao gospo-đica Jadnica, i zaista je bilo tako. Ali nisam mislila da je rasistkinja.Istina Božja, to je posljednje što sam pomislila. Možda izgledammlado, hvala lijepa, ali ovo radim već neko vrijeme. Oh, pričekoje pričaju, bore oko zatvorenih očiju mojih mušterija, napetostnjihova tjemena dok im perem kosu masirajući ga, stanje njihovekose koju motam oko uvijača. Odmah sam znala da gospođicaIsabelle ima važnijih briga od boje moje kože. Iako je bila lijepaza osamdesetogodišnjakinju, bilo je nečega mračnog ispod njezinepovršine i to ju je sprečavalo u tome da bude ljubazna. Ali ja nikadnisam inzistirala na tome da saznam sve — možda se u tome krijeljepota. Naučila sam da ljudi pričaju o sebi onda kada su spremniza to. Tijekom godina postala mi je mnogo više od mušterije. Bilaje dobra prema meni. Nikad to nisam rekla naglas, no bila mi jeviše majka od one koju mi je dao Bog. Kada bih to pomislila,pognula bih se čekajući da me udari grom. Ipak, iznenadila me je usluga koju me tražila. Nije da jojnisam pomagala s vremena na vrijeme — obavljala sam stvari ilipop­ ravljala sitnice po njezinoj kući, premalene da bi zbog njihdolazio majstor, pogotovo zato što sam ja već bila ondje. Nikad 5

Julie Kibler • NA PUTU KUĆInisam uzela ni novčić za to. Radila sam to zato što sam to htjela ipretpostavljala da je, dokle god mi je bila mušterija koja mi plaća— iako mi je bila »posebna« mušterija — svaki osjećaj koji bi sepojavio jednostavno dio mojega posla. Ovo? Ovo je bilo veliko. I drugačije. Nije se ponudila da miplati. Nema sumnje da bi mi platila kada bih je to tražila, ali nisamimala osjećaj da je ovo posao, da sam tek osoba koja će je odvestiod točke A do točke B, jedina koje se sjetila. Ne. Htjela je mene.Zbog mene. Znala sam to kao što sam znala da je mjesec na nebuvidjela ga ja ili ne. Kada me pitala, položila sam ruke na njezina ramena. »Gospođice Isabelle, ne znam. Jeste li sigurni? Zašto ja?« Kosu joj kod nje doma uređujem već pet godina, otkako jenezgodno pala i liječnik joj je rekao da više ne smije voziti — nikadje nisam otpisala kao mušteriju zato što ona nije mogla doći kmeni. Pomalo sam se vezala za nju. Proučavala me u ogledalu preko svojega starinskog toaletnogstolića koji smo svakog ponedjeljka pretvarale u privremenu frizer-sku jedinicu. Tada se sa sivoplavim očima gospođice Isabelle, svakegodine sve više sivima jer je plava boja iščezavala iz njih zajednos njezinom mladošću, zbilo nešto što nisam vidjela sve vrijemešišanja, kovrčanja i uređivanja njezine kose. Najprije su zablistale.Zatim su zasuzile. Imala sam osjećaj da su mi ruke grumeni glineumočeni u njezine suze. Nisam ih mogla pomaknuti ni nagovoritise da je malo čvršće uhvatim za ramena. Nije da je htjela odgovorna tu emociju. Oduvijek je bila snažna. Pomaknula je pogled i posegnula za malenim srebrnimnap­ ršnjakom koji sam viđala na toaletnom stoliću otkad sam prviput došla u njezinu kuću. Nikad nisam pomislila da ima kakvoposebno značenje, barem ne kao suveniri koje je držala po kući.Bio je to napršnjak. »Sigurna kao ni u što u svojem životu«, rekla je napokonstavivši napršnjak u dlan. Nije objasnila svoj odgovor. I tada samshvatila; malen kakav jest, taj je napršnjak bio okosnica priče. 6

Dorrie, sadašnjost »Hajde. Vrijeme ide. Uredi mi kosu kako bismo moglenaprav­ iti plan, Dorrie.« Nekomu bi to možda zazvučalo kao šefovanje, no ona nijemislila tako. Njezin mi je glas oslobodio ruke koje su kliznule kakobi omotale pramen oko prsta. Kosa joj se slagala s očima. Ležalaje na mojoj koži poput vode na zemlji.Kasnije u salonu prelistavala sam svoj planer. Gledala samkakav me tjedan očekuje. Vidjela sam mnogo praznoga prostora.Stranice su bile tako gole, njihov mi je blistav sjaj zadao glavobo-lju. Između budalastih praznika bilo je tiho. Nije bilo kitnjastihblagdanskih frizura. Frizure za maturalne zabave i ekstenzije zaobiteljska okupljanja bile su mjesec-dva daleko. Tu i tamo uletioje kakav običan posao. Muške jež-frizure ili pramenovi, nekolikodjevojčica za slatke uskrsne bob-frizure. Žene bi svratile na skraći-vanje šiški — olakšale su mi život ne radeći to same. Dečke bih mogla odgoditi. Ostavit će mi dvadesetice jošhrskave s bankomata na šanku kad god to poželim, sretni štonekom strancu neće morati objašnjavati kakvu frizuru žele. Neko-licinu bih mogla nazvati i vidjeti mogu li doći već ovo poslije-podne — ponedjeljkom obično nisam radila. Otvaranje vlastitogsalona lijepo je jer sama određujem pravila, mogu raditi i danimakada mi je salon obično zatvoren. Još bolje, nitko mi ne stoji nadglavom spreman da viče ili, još gore, otpusti me jer sam otišla nejavivši se nikomu. Mama bi zasigurno mogla pričuvati djecu kadbih otišla s gospođicom Isabelle. Duguje mi — osiguravam joj krovnad glavom — a Stevie Mlađi i Bebe su, na kraju krajeva, dovoljnostari. Sve što treba činiti jest nadgledati njihovo stalno paradiranjeu kuću i iz nje, zvati 112 u slučaju da se zapali štednjak ili poslatipo vodoinstalatera u slučaju poplave u kupaonici. Bože sačuvaj. Ponestalo mi je izgovora. I, da budem iskrena, trebalo mi jeda se maknem na neko vrijeme. Bilo je stvari koje su me pritiskale.Stvari o kojima sam trebala razmisliti. I... činilo se da me gospođica Isabelle zaista treba. Počela samokretati telefonske brojeve. 7

Julie Kibler • NA PUTU KUĆI Tri sata kasnije moje su mušterije bile odgođene, a mama jebila spremna za čuvanje djece. Čini se da mi je ostao još jedan tele-fonski poziv. Posegnula sam za mobitelom, no ruka mi je zastalau zraku. Ta je stvar s Teagueom bila tako nova — tako krhka —nisam ga još ni spomenula gospođici Isabelle. Gotovo me je bilostrah spomenuti ga i sebi. Jer, što mi je bilo kada sam još jednommuškarcu dala priliku? Jesu li mi sve ovce na broju? Pokušala samih ponovno okupiti tom svojom tvrdoglavom glavom. Nisam uspjela. Tada me zvono telefona trgnulo iz misli. »Dorrie? Pakiraš li se?« Gospođica Isabelle je vikala, a jasam odmaknula slušalicu od svojega uha gotovo je bacivši prekosvojega malog salona. U čemu je stvar sa starijim osobama koje sederu u slušalicu kao da je i osoba s druge strane telefona gluha? »Što ima, gospođice Izzy-belle?« Katkad si nisam moglapom­ oći, igrala sam se s njezinim imenom. Igrala sam se sa svačijimimenima. Barem s onima ljudi koji su mi se sviđali. »Dorrie, upozorila sam te.« Zastala sam. Disala je teško, kao da se naslanja na kofer kakobi ga mogla zatvoriti. »Mislim da bih mogla raščistiti raspored«,rekla sam, »ali, ne pakiram se još. Između ostalog, nazvali ste meu salon. Znate da nisam kod kuće.« Inzistirala je na tome da mezove na fiksni telefon salona kada je mislila da sam ondje, iako samjoj sto puta rekla da mi ne smeta da me zove na mobitel. »Nemamo mnogo vremena, Dorrie.« »U redu. Koliko je daleko uopće Cincinnati? I recite mi štoda ponesem.« »Gotovo je tisuću kilometara od Arlingtona do Cincinnatija.Dva dobra dana vožnje u oba smjera. Nadam se da te to ne straši,zaista mrzim letjeti.« »Ne, u redu je. Nikada nisam letjela avionom, gospođiceIsabelle.« I nisam to planirala promijeniti uskoro iako smo živjeli pet-naestak kilometara od zračne luke Dallas Fort Worth. 8

Dorrie, sadašnjost »I ponesi ono što bi nosila bilo gdje drugdje, uglavnom.Samo jedna stvar. Imaš li uopće haljinu?« Prigušeno sam se nasmijala i zatresla glavom. »Zaista misliteda me poznajete, zar ne?« Iako, rijetko me viđala odjevenu u nešto drugo osim odjeće zaposao: obične pletene majice i lijepe traperice, cipele koje mi nisuubijale stopala kada bih stajala osam sati na dan i crna kuta kakobi mi odjeća ostala suha i pošteđena pramenova kose. Između mojeodjeće za posao i one koja to nije bila jedina je razlika bila kuta.Stoga je njezino pitanje bilo utemeljeno. »Iznenađenje, iznenađenje, imam jednu ili dvije haljine«, reklasam. »Vjerojatno su umotane u vreće za odjeću i naftalin te ugu-rane negdje u stražnji dio mojega ormara, dva broja premalene, aliimam ih par. Zašto mi treba haljina? Kamo idemo? Na vjenčanje?« Danas nije bilo mnogo događaja na koje niste mogli ići ulijepim hlačama i u svečanom topu. Mogla sam se sjetiti samo dva.Tada je šutnja gospođice Isabelle iskristalizirala stvari. Trznula samse. »O, Bože, žao mi je. Nikada niste rekli — « »Da. Idemo na sprovod. Ako nemaš prikladne odjeće može-mo stati tijekom puta, bilo bi mi drago da — « »Oh, ne, gospođice Isabelle. Pronaći ću nešto. Uglavnom samse šalila o naftalinu i tome sličnom.« Dok se zvuk pakiranja stvari u pozadini nastavljao, pokušalasam se sjetiti što točno posjedujem a bilo bi prikladno odjenuti zasprovod. Upravo ništa. Ali imala sam dovoljno vremena da svratimdo trgovine JCPenney na putu kući. Gospođica Isabelle napravilaje mnogo toga za mene — velike napojnice svaki put kad sam jojuređivala kosu, bonusi kad god bi uspjela izmisliti izliku za njih,dočekivala bi me sendvičima kada nisam stigla jesti prije nego štosam došla k njoj, bila osoba koja me je savjetovala kada su me djecaizluđivala — ali koliko god bile bliske, nikada joj ne bih dopusti-la da mi kupi haljinu. To bi prešlo neku granicu. Ali zašto nijespomenula da idemo na sprovod? Bio je to važan detalj. Zapravokrucijalan detalj. Kada je rekla da se mora pobrinuti za neke stvari, 9

Julie Kibler • NA PUTU KUĆIpretpostavila sam da je riječ o nekakvim dokumentima koje morapotpisati osobno, možda kako bi prodala neko imanje. Da je riječo poslu. Ne o čemu velikom kao što je sprovod. I željela je da je jaodvedem na nj. Ja. Uvjerila sam se da nju poznajem bolje od svihsvojih mušterija — na kraju krajeva, bila je moja posebna mušterija.Ali iznenada je gospođica Isabelle opet postala osoba s tajnama —netko tko se smjestio u mojoj stolici prije toliko godina, noseći terettoliko duboko u sebi da nisam o njemu mogla ni nagađati. Tijekom godina gospođica Isabelle i ja provele smo sate raz-govarajući. Ali sada mi je sinulo da, bez obzira na to koliko mije bilo stalo do nje i koliko mi je vjerovala da je pratim na ovomputovanju, nisam znala ništa o njezinu djetinjstvu, o tome odaklepotječe. Kako mi je to promaknulo? Moram priznati da me sve tozaintrigiralo, iako sam obično rješavanje misterija prepuštala televi-zijskim likovima — kako platiti račune bila mi je dovoljna misterija. Gospođica Isabelle očito je zatvorila kofer i trgnula me iz007-manire. »Možemo li onda krenuti ujutro? U deset sati?« »Naravno, mlada damo. Dogovoreno.« Bit će mi stiska s vre­menom, no snaći ću se. Da ne spominjem to kako mi se ono štosam nedavno smatrala tehnikalijama, sada činilo složenijim. »Ići ćemo mojim autom. Ne znam kako vi mladi podnositete tanke konzerve kojima se vozite danas. Nema ničega između vasi ceste. Kao da upravljate loptom od aluminijske folije.« »Nemojte tako. Folija odskakuje. Na neki način. Ali, nemaproblema, uživat ću vozeći taj vaš veliki brod.« Šteta što su CD-playeri još uvijek bili na razini ideje 1993. kada je kupila svojotmjeni Buick. Bacila sam sve svoje kasete. »I, gospođice Isabelle,žao mi je zbog — « »Vidimo se ujutro onda.« Prekinula me usred rečenice. Oči-to još uvijek nije bila spremna razgovarati o detaljima sprovoda. Aja kao ja, nisam htjela čeprkati.»Gorivo?« upitala ja gospođica Isabelle sljedećeg jutra kadasmo kretale. 10

Dorrie, sadašnjost »Provjereno.« »Ulje? Pojasevi? Filteri?« »Provjereno. Provjereno. Provjereno.« »Grickalice?« Fućnula sam. »Velikim slovima, provjereno.« Stigla sam kod gospođice Isabelle sat ranije nego što smoplanirale krenuti kako bih odvela auto mehaničaru da na brzinuprovjeri osnovne stvari. Pregledali su ga brzo i učinkovito; zatimsam svratila po gorivo i ostale potrepštine. Popis grickalica za putgospođice Isabelle bio je kilometar dugačak. »Kvragu«, rekla je sada pucnuvši prstima. »Zaboravila samnešto. No na putu nam je trgovina Wallgreens.« Što joj, zaboga, treba tako hitno da moramo skrenuti s putaprije nego što smo uopće krenule? Ubacila sam u rikverc i krenulas prilaza gospođice Isabelle prema cesti. Na uglu sam čekala duženego obično, strpljivo propuštajući aute sve dok se cesta nije ispra-znila pa sam se mogla uključiti u promet. »Budeš li ovako vozila cijelo vrijeme, nikada nećemo stićionamo«, rekla je gospođica Isabelle. Proučavala me je. »Misliš dase i ti moraš ponašati kao starica samo zato što jednu pratiš nasprovod?« Frknula sam. »Nisam vam prerano htjela podignuti krvnitlak, gospođice Isabelle.« »Ja ću se brinuti o svojem krvnom tlaku, a ti se pobrini zato da nas dovedeš do Cincinnatija prije Božića.« »Da, gospođice.« Vrhovima prstiju dotaknula sam čelo pastisnula gas. Bilo mi je drago vidjeti da je svojeglava kao uvijek —na kraju krajeva, smrt nije bio sretan povod za putovanje. Još miuvijek nije rekla sve pojedinosti — samo da je primila poziv i kakosu zahtijevali da prisustvuje sprovodu blizu Cincinnatija u Ohiju.I da nije mogla putovati sama. Ispred trgovine Wallgreen iz svojeg notesa izvukla je šuštavudeseticu dolara. »Ovo će biti dovoljno za dvije križaljke.« 11

Julie Kibler • NA PUTU KUĆI »Zaista?« zinula sam prema njoj. »Križaljke?« »Da. Makni taj izraz s lica. Pomažu mi da ostanem normal-na.« »I planirate ih rješavati u autu? Treba li vam i sredstvo protivmučnine možda?« »Ne, hvala.« U trgovini sam pregledala korice enigmatskih časopisa i pože-ljela da sam je pitala detaljnije o tome koje želi da joj kupim. Kakobih bila sigurna izabrala sam neki s velikim natpisom »ugodnoza oči« i jedan običan. Mislila sam da sam to dobro odradila ida ću samo taj put trebati izlaziti iz auta. Tko uopće kupuje teenigmatske časopise osim ako ne čami u bolnici? Iako, kad sammalo promislila o tome, sjetila sam se da je moja baka rješavalakrižaljke kada sam bila djevojčica. Pretpostavila sam da je to neštošto rade stari ljudi. Prikrila sam ih noseći ih nisko na boku, kao da muškarcuna kasi u trgovini nosim paket ženskih proizvoda. Ali blagajnicaih nije ni pogledala preletjevši njima preko skenera. Ili, kad smoveć kod toga, nije pogledala mene. Odbila sam njezinu monotonuponudu da mi časopise stavi u vrećicu. Činilo se nepotrebnim, bezobzira na moju sramotu. Gospođica Isabelle je u autu škicnula ono što sam kupila. »To će poslužiti. Sada ćemo imati o čemu razgovaratipu­tem.« Zamislila sam teme koje bi mogao potaknuti enigmatski časo-pis: Četiri slova, vodoravno, »ružičasta ptica«. Flamingo. Bit će to dug, dug put po Međudržavnoj cesti 30. Prvih sat vremena puta bile smo tihe. Ja sam pokušala mane-vrirati jutarnjim prometom Dallasa bez pretjeranog psovanja, objesmo bile čudne u ovom drugačijem okruženju, obje još uvijek uro-njene u misli o drugim stvarima i mjestima. Mislila sam o večeri prije, kada su se stvari bile smirile. Imalasam novu haljinu, uklonila sam cijenu s nje, objesila je u novoj vre-ći za odjeću na vrata ormara. BiBi se smjestila u krevet s knjigom. 12

Dorrie, sadašnjostStevie Mlađi je igrao videoigricu kao i obično, osim kada su muprsti bili preuposleni pisanjem poruke svojoj djevojci svjetlosnombrzinom. A ja sam mislila o Teagueu — o tome zašto sam bila takonervozna pri pomisli na to da ga nazovem. Možda je, samo možda,bila riječ o onom glasiću u mojoj glavi koji je govorio: Teague jeizvan tvoje lige. No moj se mobitel oglasio, zazvonila je pjesma koju samnamjestila da svira kada me on zove par tjedana nakon našegaprv­ og pravog spoja: Let’s get it on... Otrcano. Da, znam. »Kako je moja posebna dama?« Znam, znam, da je to rekao bilo tko drugi, prestravila bih se ipobjegla glavom bez obzira. Kakav ulet. Ali Tegue? Jedva da moguopisati kako sam se osjećala. OK, pokušat ću. Posebno, osjetila sam se posebno. »Ide, ide. Ti? Jesu li djeca spremna za krevet?« rekla sam.Svaki put kada bi me nazvao pokušala sam biti sva vesela kakobih mu dala do znanja da me ne može osvojiti s par riječi, uzetiono što mu se sviđa i ostatke ostaviti nekom drugom. Već samgodinama držala muškarce na sigurnoj udaljenosti nakon mnogihpogrešaka — njihovih i mojih. Ali dok su ostali tipovi moje pona-šanje tumačili kao odbijanje, a moj ustezanje od fizičkih dodirakao nekakvu perverznu igricu, Teague se nekako znao nositi stim. I dopustila sam mu nekoliko puta da me vidi bez te opreznefasade. Dopustila sam mu da vidi ženu koja je žudjela za pravimmuškarcem u svojem životu. I nekako sam mislila da je bio voljančekati da se ta žena odluči. Kada sam prekinula vezu nekoliko minuta poslije, uštipnulasam se za ruke i ošamarila. Jesam li budna ili mjesečarim? »Razu-mijem«, rekao je Teague. »Radiš pravu stvar pomažući tako svojojIsabelle. Nedostajat ćeš mi, ali vidjet ću te kad se vratiš.« I: »Dajsvojoj mami moj broj. Naviknut sam na rješavanje problema s dje- 13

Julie Kibler • NA PUTU KUĆIcom.« Istina! Samohrani je otac troje djece. »Bude li zatrebalapomoć sa Steviejem ili Bebe, ili s bilo čim dok te nema, ja samsamo telefonski poziv daleko.« Željela sam vjerovati da bi bio tu za njih kada bi ga trebali.Gotovo i jesam povjerovala. Gotovo. Nisam znala što da očekujem kada sam mu iz vedra nebarekla da odlazim iz grada. Znala sam kako će reagirati Steve, mojbivši, čak i prije nego što sam okrenula njegov broj. Morala sammu to javiti u slučaju da djeci zatreba nešto — a u tom im slučajudržim fige. Steve je kukao. Izgrdio me. Pitao kako mogu tek takoostaviti djecu samu danima. Zanimljivo je to kako mu nikad nijepalo na pamet da se dobro pogleda u zrcalo, nije li? A ostali tipovi iz prošlosti? Kada bih kretala s djecom negdjeu kakav kratak posjet, ovako su zvučali: »O, dušo, ne mogu živjetibez tebe. Ne ostavljaj me.« Ali čim bih izašla iz grada, kao da jenetko opalio startnu pušku i rekao: Gospodo (u najslabijem smislute riječi), upalite svoje motore! Otrčali su do najbližeg mjesta kakobi pokupili zamjensku djevojku. Kada bih se vratila i pronašlatragove ruža na njihovim kragnama ili namirisala lažne parfemeu njihovim autima, krenuli bi: »Žao mi je, djevojko, ali što samtrebao učiniti kada si tako otišla i ostavila me? Znaš da si ti ta kojuželim, ali nisam bio siguran u to.« Možeš misliti. Ali Teague me iznenadio. Ponovno. Bilo je nečega drugačijeg s muškarcima koji su običavalinazvati nakon prvog spoja kako bi vidjeli kako ste i provjerili jesteli se dobro proveli. Ali ne na očajan način. Nije da me nazvao petminuta nakon što sam pritisnula kvaku, sav jadan jer ga nisampozvala u kuću, šaljući mi već tada signale da sam opet pogriješilapri izboru. Ne, Teague je čekao pristojna dvadeset četiri sata i čakse i tada nije ponašao kao da odmah moramo dogovoriti sljedećispoj, iako je rekao da bi me htio vidjeti opet. I sada, mjesec i neko-liko dana kasnije, kad god pomislim na njega još mi uvijek padasamo jedna riječ na pamet: gospodin. Pravi gospodin. 14

Dorrie, sadašnjost OK, još dvije riječi — Wayne Brady. Zato što me je Teaguepodsjećao na voditelja kviza Let’s make a deal, sa svojim šašavimsmiješkom i smislom za humor, i svojim seksi štreberskim izgle-dom. Ostali su mi muškarci na prvim spojevima držali vrata kadasam ulazila negdje. Čak bi se ponudili i da plate račun, iako sam jauvijek inzistirala na tome da podijelimo trošak — moja neovisnosti ja spojene smo kao sijamske blizanke na boku, ramenu i laktu. AliTeague i ja smo prošli osnove. Prošli smo fazu prvih spojeva, štonas je, vjerujem, iznenadilo oboje. No on mi je i dalje držao vrata,i dalje je plaćao račune ako ih se ja prva nisam dočepala i čvrstoih držala. Još me je uvijek, u svakom pogledu, tretirao kao damu. Pretpostavljala sam da je Teague gospodin do kosti. Ali nisam bila sigurna vjerujem li sebi. Mogu li prepoznatipravog muškarca? Vrijednoga mojeg povjerenja? Kao što kažu,prevari me jedanput, sram te bilo... Prevari me deset puta, ondasam zaista glupa.Na mostu iznad jezera Ray Hubbard još smo uvijek puzalekroz spor promet, no gospođica Isabelle je napokon progovorila.»Stevieja Starijeg si upoznala u svojem rodnom gradu, zar ne?« Ime mu je bilo samo Steve, ali nije mi bilo stalo do toga da jeispravim. Pokušala sam se sjetiti što sam joj sve ispričala o njemu.Steve me je stalno zvao dok sam radila, ometao je moje zakazanedogovore, i ako nisam ostavila sve istoga trenutka kad me zvao,pojavio bi se ondje. Kako bi stvari zatim ispale ovisilo je o njegovuraspoloženju i izboru cuge prošle noći. Zato sam razgovarala s njimna telefon i pokušala ga držati dalje od salona. Pretpostavljala samda mušterije dolaze kako bi se, uz novu frizuru, i malo opustilei pobjegle od svega, makar i na sat vremena. Davala sam sve odsebe kako bih svoju prošlost i probleme prikrila, no nije mi uvijekuspijevalo. A kako su stvari s gospođicom Isabelle bile drugačije— slušala me satima kako kukam o ocu svoje djece — stvorila jebarem nekakav dojam o njemu. Činilo mi se da će putem posložitikockice i stvoriti sliku o njemu, ali možda nije. Napokon, i ja sam 15

Julie Kibler • NA PUTU KUĆIse iznenadila kako malo znam o njezinu djetinjstvu, zar ne? Alinije mi se dalo počinjati ispočetka. »Da. Srednjoškolska ljubav«, odgovorila sam nadajući se daće joj moj jednostavan odgovor osvježiti pamćenje. »I vjenčali ste se odmah nakon škole.« Zastala je iščekuju-ći, kao da cijelu trakavicu želi čuti iznova. Strugnula sam noktomnaprijed-nazad po malenom hrapavom dijelu na inače udobnomnaslonu za ruku. »Što je na tri okomito, gospođice Isabelle?« Petljala je tražeći naočale kako bi ih stavila natrag na nos izatim škiljila u križaljku koju je počela rješavati. S pobjedničkimsmiješkom pročitala je pitanje. »Pridjev od sedam slova za ›obo-žavan, omiljen‹.« »Spas za mene.« »Spas za mene? To su tri riječi.« »Pod tim mislim da odustajem.« »Ne možeš odustati. Nisi ni pokušala.« »Pokušavam voziti.« »Voljen.« »Voljen?« »Da, to je rješenje. Upotrijebljeno u rečenici — Stevie Starijibio je tvoj voljeni u srednjoj školi.« Toliko o križaljci koja nas je trebala odvratiti od neugodnihtema. »Možda je Steve nekada bio voljen. Sad je poprilično iritan-tan.« »To je tako žalosno.« »Pričajte mi o tome.« Uzdahnula sam i osjetila kako je mojaodluka da ne ulazim preduboko u stvar oslabjela. »Uvijek sammislila da je on onaj pravi. Dobar muž i otac. Bio je sportska zvi-jezda u našoj školi, cijelu godinu postižući pogotke. I osvajajućiprvenstva. Svi su mislili da će dobiti stipendiju za fakultet i postatifaca. A ja sam mislila da ćemo se nakon što maturira vjenčati i 16