Anna u haljini od krvi

PRVO POGLAVLJES  tom zalizanom kosom ne bi me prevario ni za živu glavu —   oprostite na odabiru riječi. Tu je i široki, iznošeni kožni kaput, ali još ga više odaju zalisci.Kao i način na koji kima i u istom ritmu otvara i zatvara upaljačZippo. Kao da je izašao iz Priče sa zapadne strane. No ja imam nos za te stvari. Znam na što treba obratiti po-zornost jer sam vidio sve moguće prikaze i sablasti koje postoje. Autostoper proganja vozače na dionici zavojite ceste u SjevernojKarolini, omeđenoj neobojenom drvenom ogradom i ništavilom. Vo-zači vjerojatno ništa ne slute kada ga pokupe iz dosade, misle da jesamo­neki student koji previše čita Kerouaca. »Mala me čeka«, govori sada uzbuđeno, kao da će je vi-djeti čim prijeđemo sljedeći brežuljak. Jako opali upaljačem pokontrolnoj ploči, dva puta, pa bacim pogled i provjerim da nijeostala udubina. Ovo nije moj auto. Osam tjedana sam se patioda bih ga mogao posuditi, radeći u vrtu g. Deana, umirovljenogpukovnika iz susjedstva. U životu nisam sreo uspravnijeg sedam-desetogodišnjaka. Da sam imao više vremena, mogao sam cijeloljeto provesti slušajući zanimljive priče o Vijetnamu. Umjesto toga, 1

Kendare Blakeja sam čupao grmove­ i okopavao gredicu veličine dva i pol s trimetra pripremajući zemlju­ za nove grmove ruža, a on me kiseloproučavao kako bi se uvjerio da će njegov mezimac biti siguran urukama sedamnaestogodišnjaka­ u staroj majici Rolling Stonesa imaminim vrtlarskim rukavicama. Iskreno, malo me pekla savjest zbog onoga što ću učiniti sautom. To je savršeno očuvani zagasito plavi Camaro Rally Sportiz 1969. godine. Na cesti prede, a u zavoje ulazi režeći. Ne moguvjerovati da mi ga je posudio, bez obzira na vrtlarenje. Ali hvalaBogu što je tako, bez njega ne bih imao šanse. Ovo je auto koji biautos­toperu zapeo za oko — zbog njega vrijedi ispuzati iz zemlje. »Sigurno je draga«, kažem nezainteresirano. »Da, čovječe, da«, kaže on, a ja se, po stoti put otkad samga pokupio prije osam kilometara, zapitam kako ljudi ne shvate daje on mrtav. Zvuči kao da je ispao iz filma s Jamesom Deanom. Atu je i miris. Nije to trulež, ali svakako je mahovinast, zadržava seoko njega poput magle. Kako ga netko može zamijeniti sa živimbićem? Kako ga itko odveze čitavih šesnaest kilometara do mostaLowren gdje on uvijek i bez iznimke zgrabi upravljač i skrene autos mosta? Najvjerojatnije osjete jezu zbog njegove odjeće i mirisakosti — mirisa koji nekako prepoznaju iako ga vjerojatno nikadanisu osjetili. No tada je uvijek prekasno. Primili su autostopera uauto i ne žele se predomisliti iz straha. Racionalizacijom odagnajustrah. Ljudi to ne bi trebali raditi. Autostoper na suvozačevom mjestu još uvijek sanjivim glasomgovori o djevojci koja ga čeka kod kuće, o nekoj Lisi. Govori kakoima najsjajniju plavu kosu i lijepe crvene usne, kako će pobjeći ivjenčati se čim se on autostopom vrati s Floride. Dio ljeta radio jeondje za ujaka u autosalonu — to je bio najbolji način da uštedi zavjenčanje premda je to značilo da se mjesecima neće vidjeti. »Sigurno je bilo teško tako dugo biti daleko od doma«, kažemja, a u glasu mi se čak čuje malo sućuti. »Ali uvjeren sam da će tise obradovati.« »Da, čovječe. O tome ti ja pričam. Sve što trebamo nosim u 2

AnNa u haljini od krvidžepu jakne. Vjenčat ćemo se i odseliti se na obalu. Ondje imamkompića Robbyja. Možemo živjeti kod njega dok se ne zaposlimu autoradionici.« »Super«, kažem. Autostoper obasjan mjesečinom i svjetlimakontrolne ploče istovremeno je tužan i pun nade. Naravno, nikadanije stigao do Robbyja. Nije stigao ni do djevojke Lise. Zato štoje tri kilometra dalje, na ljeto 1970. godine, ušao u auto koji jevjerojatno nalikovao ovom. I rekao je vozaču da u džepu jakne nosinešto čime će započeti novi život. Mještani kažu da su ga dobro izmlatili pored mosta pa odvu-kli u šumu, gdje su ga nekoliko puta proboli prije nego što su muprerezali grlo. Tijelo su mu bacili s nasipa u jedan od pritoka rijeke.Ondje ga je, skoro šest mjeseci poslije, pronašao farmer, zapletenogu povijušu, čeljusti otvorenih u iznenađenom izrazu, kao da jošuvijek ne vjeruje da je ondje zapeo. A sada ne zna da je zapeo ovdje. To kao da nitko od njih neshvaća. Autostoper trenutačno zviždi i kima u ritmu nepostojećeglazbe. Vjerojatno još uvijek čuje pjesmu koja je svirala te noći kadsu ga ubili. Posve je pristojan. Ugodan suputnik. Ali kada stignemo dotog mosta, postat će ljut i ružan. Prijavljeno je da je njegov duh,neoriginalnog imena Autostoper iz Dvanaestog Okruga, ubio ba-rem tucet ljudi i ozlijedio još osam. Ali ne krivim ga. Nije stigaokući svojoj djevojci i sada ne želi da drugi stignu svojim domovima. Na znaku uz cestu piše dvadeset i tri — za dvije minute stići­ćemo do mosta. Vozio sam se ovom cestom skoro svake noćiotkad­ smo se doselili, u nadi da ću u retrovizoru ugledati njegovpalac, ali nisam imao sreće. Sve dok nisam sjeo za upravljač RallySporta. Prije toga sam se pola ljeta vozio istom prokletom cestoms istom prokletom oštricom skrivenom ispod noge. Mrzim kad jetako, kao da sam na nekom ribičkom izletu koji se produžio u ne-dogled. Ali nikada se ne predajem. Naposljetku ih uvijek ulovim. Polako podignem nogu s gasa. »Ima li problema, prijatelju?« pita me. 3

Kendare Blake Odmahnem glavom. »Ne, ovo nije moj auto i nemam loveda ga popravim za slučaj da pokušaš skrenuti auto s mosta.« Autostoper se nasmije, malo preglasno za normalnu osobu.»Mislim da si malo popio. Možda je najbolje da me pustiš iz auta.« Prekasno shvatim da to nisam smio reći. Ne mogu ga pustiti­da izađe. Kakve sam sreće, on bi izašao i nestao. Morat ću ga ubiti­dok vozim ili ću sve ovo morati ponoviti, a sumnjam da će g. Deanbiti spreman previše se odvajati od automobila. Uostalom, za tri sedana selim u Thunder Bay. Kroz glavu mi prolazi i pomisao da će jadnik opet dočekatiisti kraj. Ali ta je misao prolazna. On je već mrtav. Pazim da vozim preko osamdeset na sat — prebrzo da mupadne na pamet iskočiti, iako s duhovima nikad ne znate. Moratću brzo nešto poduzeti. Posegnem prema oštrici skrivenoj ispod traperica i ugledamobris mosta na mjesečini. To kao da je znak autostoperu, koji zgrabivolan i potegne ga ulijevo. Pokušam ga okrenuti desno i nagazimna kočnicu. Čujem kako gume cvile na asfaltu i krajičkom okavidim da autostoper više nema lice. Nema više druželjubivog tipazalizane kose i usrdnog osmijeha. Sada vidim masku trule kože ipraznih crnih rupa sa zubima poput tupog kamenja. Izgleda kaoda se cereka, ali možda mi se čini zato što nema usne. Čak i dok auto pleše od napora da stane, život mi ne prolazipred očima. Kako bi to uopće izgledalo? Bio bi to niz slika ubijenihduhova. Umjesto toga u glavi vidim niz brzih, poredanih fotografijasvog mrtvog tijela: jednu u kojoj mi se upravljač zarije u prsa, jednuu kojoj mi obezglavljeno tijelo visi kroz razbijeni prozor. Drvo se pojavi niotkuda, udarit će ravno u moja vrata. Nemamvremena opsovati, samo okrenem upravljač, nagazim gas i ostavimdrvo iza sebe. Nipošto ne želim stići do mosta. Auto leluja nasipom,a most nema bankinu. Uzak je, drven i vrijeme ga je pregazilo. »Nije tako loše biti mrtav«, govori autostoper i grebe miruku kako bih pustio upravljač. 4

AnNa u haljini od krvi »A što je sa smradom?« prosikćem. Čitavo to vrijeme nisamispustio nož. Ne pitajte me kako; mislim da će mi se kosti zglobaodvojiti za deset sekundi jer me povukao sa sjedala, pa sada čučimiznad mjenjača. Bokom izbacim auto iz brzine (to sam već prijetrebao učiniti) i brzo podignem oštricu. Iznenadi me ono što uslijedi. Autostoperu se vrati koža na licei opet me promatra zelenim očima. Sad je samo klinac koji zuri umoj nož. Povratim kontrolu nad autom i zakočim. Zaustavimo se uz trzaj i on trepne. Pogleda me. »Cijelo sam ljeto radio za taj novac«, kaže mi tiho. »Djevojka­će me ubiti ako ga izgubim.« Srce mi nabija od napora koji je bio potreban da steknemkontrolu nad autom. Ne želim mu odgovoriti. Samo želim da tozavrši. Međutim, začujem svoj glas. »Djevojka će ti oprostiti, obećajem.« Nož, athame mog oca,lagan mi je u ruci. »Ne želim ovo ponovno proživjeti«, šapne autostoper. »Ovo je posljednji put«, kažem i napadnem, zarežem muvrat oštricom i otvorim crnu ranu. Autostoper podigne prste dogrla. Pokuša njima zatvoriti ranu, ali nešto tamno i gusto poputulja curi iz rane i prekriva ga, ne teče samo prema dolje po njego-voj vintage jakni, već i prema gore, preko njegova lica i očiju, ulazimu u kosu. Autostoper ne vrišti dok se smežurava, ali možda nemože. Prerezano mu je grlo i crna tekućina mu je ispunila usta.Nestane za manje od minute i ne ostavi za sobom nikakva traga. Prijeđem rukom preko sjedala. Suho je. Izađem iz auta i pre-gledam ga, koliko to mogu u mraku, tražeći ogrebotine. Gume suspaljene i dime se. Čujem kako g. Dean škrguće zubima. Odlazimiz grada za tri dana, a sada ću barem jedan dan provesti stavljajućinovi set guma Goodyear na auto. Kad bolje razmislim, možda jepametnije da ne vraćam auto dok to ne učinim. 5