Prijevremeni izbori

Naslov izvornika The Casual Vacancy Prvo izdanje u Velikoj Britaniji Little, Brown 2012. Copyright © J.K. Rowling 2012 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb, 2012. Moralna autorska prava su utvrđena. Svi likovi i događaji u ovom romanu, osim onih koji su očito u javnoj domeni, izmišljeni su i svaka sličnost sa stvarnim osobama, živima ili mrtvima, posve je slučajna. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, sniman­ jem ili drug­ ač­ ije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja. „Umbrella“: Terius Nash, Christopher „Tricky“ Stewart, Shawn Carter i Thaddis Harrell © 2007, 2082 Music Publishing (ASCAP)/Songs of Peer, Ltd. (ASCAP)/March Ninth Music Publishing (ASCAP)/Carter Boys Music (ASCAP)/EMI Music Publishing Ltd (PRS)/Sony/ATV Music Publishing (PRS). Sva prava za WB Music Corp. i 2082 Music Publishing zastupa Warner/Chappell North America Ltd. Sva prava za March Ninth Music Publishingnadzire i daje Songs of Peer Ltd. (ASCAP). Sva prava za Carter Boys Music nadzire i daje EMI Music Publishing Ltd. Sva prava za Thaddisa Harrella nadzire i daje Sony/ATV Music Publishing. „Green, Green Grass of Home“: ©1965 Sony/ATV Music Publishing LLC. Sva prava zastupa SONY/ATV Music Publishing LLC, 8 Music Square West, Nashville, TN 37203. Sva prava pridržana. Upotrebljeno uz dopuštenje. Urednik Zoran Maljković Nakladnik Mozaik knjiga Za nakladnika Bojan Vidmar Glavni urednik Zoran Maljković Grafički urednik Marko Katičić Prilagodba naslovnice Ivan Živko Lektor Jakov Lovrić Tisak Denona, Zagreb, prosinac 2012. ISBN 978-953-14-1283-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 823604.

S engleskoga prevela MIRNA ČUBRANIĆ



Posvećeno Neilu



Prvi dio6.11 Smatra se da je do upražnjenog mjesta došlo: (a) kad lokalni vijećnik ne da izjavu o prihvaćanju dužnosti unutar propisanog vremena (b) kad se primi njegova ostavka (c) na dan njegove smrti... Charles Arnold-Baker Ustroj lokalnih vijeća Sedmo izdanje



NedjeljaBarry Fairbrother nije želio izaći na večeru. Gotovo cio vikend trpioje strašnu glavobolju i nastojao ne prekoračiti rok za lokalne novine. Međutim, njegova je supruga bila pomalo ukočena i nekomuni-kativna tijekom ručka pa je Barry zaključio da čestitka za godišnjicubraka nije ublažila njegov zločin cjelojutarnjega zatvaranja u radnusobu. Činjenica da je pisao o Krystal, koju Mary nije voljela, iako sepretvarala da je voli, nije bila od pomoći. – Mary, želim te izvesti na večeru – lagao je ne bi li otopio njezi-nu hladnoću. – Devetnaest godina, djeco! Devetnaest godina, a vašamajka nikad nije izgledala dražesnije. Mary se smekšala i nasmiješila pa je Barry nazvao golf-klub, bu-dući da se nalazio u blizini i u njemu će sigurno dobiti stol. Svojoj jesupruzi pokušao pružiti zadovoljstvo sitnicama, jer je nakon goto-vo dva desetljeća koliko su proveli zajedno shvatio koliko ju je čestorazočarao u krupnim stvarima. To nikad nije bilo namjerno. Jed-nostavno su imali posve različite predodžbe o tome što bi u životutrebalo biti najvažnije. Barryjevo i Maryno četvero djece prerasli su dob kad ih treba ču-vati. Gledali su televiziju kad im je posljednji put rekao zbogom i sa-mo se Declan, njihov najmlađi, okrenuo, pogledao ga i podigao rukuu znak pozdrava. Barryjeva glavobolja nastavila je bubnjati iza uha dok je unatragizlazio iz njihova dvorišta i krenuo kroz zgodan gradić Pagford, u ko-jem su živjeli otkad su se vjenčali. Provezli su se kroz Church Row,strmu ulicu u kojoj su se najskuplje kuće uzdizale u svoj svojoj vikto-rijanskoj raskoši i čvrstoći, skrenuli pokraj lažno gotičke crkve u kojoj 9

je jednom gledao kako njegove blizankinje izvode Joseph and the Ama-zing Technicolor Dreamcoat i preko Trga s kojega se jasno vidio tamnikostur ruševne opatije koji je dominirao horizontom, onako visokona brdu, stapajući se s ljubičastim nebom. Jedino o čemu je Barry mogao razmišljati dok je okretao upravljač ivozio poznatim zavojima bile su pogreške koje je nedvojbeno načiniožureći da završi članak koji je upravo poslao elektroničkom poštomčasopisu Yarvil and District Gazette. Iako je uživo bio brbljav i simpati-čan, svoju mu je osobnost bilo teško prenijeti na papir. Golf-klub nalazio se samo četiri minute vožnje od Trga, malo izamjesta na kojemu je gradić završavao hropcem starih jednokatnica.Barry je parkirao svoj monovolumen ispred klupskoga restorana Bir-die i nakratko stao pokraj automobila, dok je Mary popravljala ruž.Prohladan večernji zrak godio mu je na licu. Promatrajući kako obri-si golf-terena nestaju u sumraku, Barry se pitao zašto je produljivaočlanstvo. Loše je igrao golf: zamah mu je bio nepredvidljiv, a hendi-kep visok. Puno je toga drugoga zahtijevalo njegovo vrijeme. U glavimu je bubnjalo gore nego ikad. Mary je ugasila svjetlo iznad zrcala i zatvorila suvozačka vrata. Baryje pritisnuo dugme za automatsko zaključavanje na privjesku u ruci.Visoke pete njegove supruge lupkale su po asfaltu, automobilski sustavza zaključavanje oglasio se pijukom i Barry se upitao hoće li njegovamučnina popustiti kad se najede. Potom mu je bol jači nego ikada dotad u životu proparao mozakkao kugla za rušenje. Jedva je osjetio oštar bol u koljenima kad suudarila o hladni asfalt, lubanju su mu preplavile vatra i krv. Bol jebio nepodnošljiv, ali morao je izdržati jer je zaborav još uvijek biominutu daleko. Mary je vrisnula – i nastavila vrištati. Nekoliko muškaraca dotrčaloje iz bara. Jedan od njih trkom se vratio natrag u zgradu kako bi pro-vjerio je li ijedan od umirovljenih klupskih liječnika u klubu. Jedanbračni par, Barryjevi i Maryni poznanici, čuli su strku iz restorana,ostavili svoja predjela i pohitali van vidjeti što mogu učiniti. Suprugje nazvao mobitelom broj za hitne slučajeve. Hitna pomoć morala je doći iz susjednoga grada Yarvila i trebalojoj je dvadeset pet minuta da stigne. Kad je pulsirajuće modro svjetlo 10

kliznulo preko poprišta događaja, Barry je ležao nepomičan i bez zna-kova života u lokvi vlastite rigotine, Mary je čučala pokraj njega, po-deranih najlonki na koljenima, čvrsto ga držala za ruku, ridala i šap-tala njegovo ime. 11



Ponedjeljak I.– Pripremi se – rekao je Miles Mollison, stojeći u kuhinji jedne od ve-likih kuća u Church Rowu. Čekao je do pola sedam ujutro kako bi nazvao. Proveo je lošu noć,punu dugih razdoblja budnosti isprekidanih komadićima nemirnogsna. U četiri sata ujutro shvatio je da je i njegova supruga budna i ne-ko su vrijeme tiho razgovarali u mraku. Još dok su raspravljali o ono-me čemu su morali svjedočiti i oboje nastojali rastjerati nejasan osje-ćaj prepasti i šoka, paperjasti valići uzbuđenja draškali su Milesovuutrobu na pomisao da će tu vijest prenijeti ocu. Namjeravao je priče-kati do sedam, ali strah da bi ga netko mogao preteći nagnao ga je dotelefona ranije. – Što se dogodilo? – zagrmio je Howardov glas metalno odjeknuv-ši. Miles ga je zbog Samanthe stavio na zvučnik. Mahagonij smeđa usvom blijedoružičastom penjoaru, njihovo rano buđenje iskoristila jeza stavljanje nove količine losiona za samotamnjenje na svoju prirod-nu boju koja je počela blijedjeti. Kuhinja je mirisala na instant-kavui umjetni kokos. – Fairbrother je mrtav. Srušio se sinoć u golf-klubu. Sam i ja smovečerali u Birdieju. – Fairbrother je mrtav?! – zaurlao je Howard. 13

Modulacija njegova glasa podrazumijevala je da je bio očekivao ne-ku dramatičnu promjenu u statusu Barryja Fairbrothera, ali čak ni onnije predviđao stvarnu smrt. – Srušio se na parkiralištu – ponovio je Miles. – Blagi Bože – rekao je Howard. – Nije bio puno stariji od četrde-set, zar ne? Blagi Bože. Miles i Samantha slušali su kako Howard diše kao nadut konj. Uju-tro je uvijek bio zadihan. – Što mu je bilo? Srce? – Nešto u njegovu mozgu, tako misle. Otišli smo s Mary u bolni-cu i... Ali Howard nije obraćao pozornost. Miles i Samantha čuli su kakogovori mimo slušalice. – Barry Fairbrother! Mrtav! Miles je! Miles i Samantha pijuckali su kavicu i čekali da Howard ponovnoprimakne slušalicu. Samanthin penjoar se rastvorio kad je sjela za ku-hinjski stol i otkrio obrise njezinih krupnih dojki položenih na pod-laktice. Od pritiska odozdol djelovale su punije i glatkije nego što subile kad su visjele bez potpore. Na gruboj koži gornjeg dijela njezinapoprsja širile su se raspukline koje više nisu nestajale kad bi pritisakpopustio. U mlađim je danima nemilice koristila solarij. – Molim? – upitao je Howard prislonivši ponovno slušalicu uz uho.– Što si rekao za bolnicu? – Sam i ja otišli smo onamo vozilom hitne pomoći – jasno je izgo-vorio Miles. – S Mary i tijelom. Samantha je zamijetila kako Milesova druga verzija naglašava onošto bi se moglo nazvati komercijalnijim vidom priče. Nije mu zamje-rala zbog toga. Njihova nagrada za to grozno iskustvo bila je pravoda ljudima pričaju o njemu. Mislila je da ga nikada neće zaboraviti:Mary leleče, Barryjeve oči još uvijek poluotvorene iznad maske nalikbrnjici, ona i Miles nastoje pročitati izraz bolničarova lica, poskakiva-nje skučenog vozila, tamni prozori, strah. – Blagi Bože – rekao je Howard i treći put, ne obazirući se na Shi-rleyina tiha pitanja iz pozadine, sav usredotočen na Milesa. – Zar sesamo srušio mrtav na parkiralištu? 14

– Da – odvrati Miles. – Čim sam ga vidio, bilo je posve jasno damu nema spasa. Bila je to njegova prva laž i on je odvratio pogled od supruge dokje govorio. Sjetila se njegove krupne, zaštitničke ruke oko Marynihuzdrhtalih ramena: Bit će dobro... bit će dobro... Ali, na kraju krajeva, pomislila je Samantha dajući Milesu što mupripada, kako smo mogli znati što će biti kad su mu stavljali maske i zabija-li igle? Činilo se kao da pokušavaju spasiti Barryja i nitko od njih nijesa sigurnošću znao da je to uzalud sve dok u bolnici mlada liječnicanije prišla Mary. Samantha je još uvijek sa strašnom jasnoćom moglavidjeti Maryno nezaštićeno, skamenjeno lice i izraz lica mlade žene snaočalama, glatke kose i u bijeloj kuti: pribran, a ipak malo oprezan...u televizijskim su dramama to stalno prikazivali, ali kad se stvarnodogodilo... – Ni najmanje – govorio je Miles. – Gavin je u četvrtak igrao snjim skvoš. – I tad se činilo da je dobro? – O, da. Smlavio je Gavina. – Blagi Bože. To ti samo pokazuje, zar ne? Pokazuje ti. Čekaj, ma-ma te želi čuti. Zveket i buka i s druge strane linije začuo se Shirleyin tih glas. – Kakav strašan šok, Milese – rekla je. – Jesi li dobro? Samantha je nespretno otpila gutljaj kave. Curila joj je iz kutovausana niz bradu pa je otrla lice i prsa rukavom. Miles je počeo govoritiglasom koji je često koristio kad se obraćao majci: dubljim nego inače,zapovjedničkim glasom nekoga koga ništa ne može smesti, energič-nim glasom koji ne trpi gluposti. Ponekad, posebno kad je bila pijana,Samantha bi oponašala razgovore između Milesa i Shirley. „Ništa tine brini, mamice. Miles je ovdje. Tvoj mali vojnik.“ „Dragi, divan si:tako velik, hrabar i pametan.“ U posljednje vrijeme, Samantha je tojednom ili dvaput učinila pred drugim ljudima, na što bi se Miles na-ljutio i zauzeo obrambeni stav, iako se pravio da se smije. Zadnji putsu se posvađali u automobilu na povratku kući. – Zar ste išli s njom sve do bolnice? – govorila je Shirley krozzvučnik. 15

Ne, pomislila je Samantha, na pola puta nam je dojadilo pa smo tražilida nas iskrcaju. – To je bilo najmanje što smo mogli učiniti. Volio bih da smo mo-gli učiniti više. Samantha je ustala i prišla tosteru. – Sigurna sam da vam je Mary bila zahvalna – rekla je Shirley. Sa-mantha je tresnula poklopcem kutije za kruh i gurnula četiri kriške uproreze. Milesov glas postao je prirodniji. – Da, dobro, kad su liječnici rekli... potvrdili da je mrtav, Mary ježeljela Colina i Tessu Wall. Sam ih je nazvala, čekali smo dok nisu sti-gli i nakon toga smo otišli. – Prava je sreća za Mary da ste bili ondje – rekla je Shirley. – Tata tijoš nešto želi reći, Milese. Dat ću ti ga. Čujemo se kasnije. – Čujemo se kasnije – nakreveljila se Samantha kotliću za vodu, od-mahujući glavom. Iskrivljeni odraz njezina lica bio je natečen nakonbesane noći, njezine kestenjastosmeđe oči podlivene krvlju. U žurbida svjedoči prenošenju informacije Howardu, Samantha je neopreznoutrljala losion za tamnjenje u rubove očiju. – Zašto ti i Sam večeras ne biste svratili? – zagrmio je Howard. –Ne, čekaj… mama me je upravo podsjetila da večeras igramo bridž sBulgenovima. Dođite sutra. Na večeru. Oko sedam. – Možda – odgovorio je Miles pogledavajući Samanthu. – Moramprovjeriti što je Sam dogovorila. Nije pokazala želi li ići ili ne. Neobičan osjećaj antiklimaksa ispu-nio je kuhinju kad je Miles spustio slušalicu. – Oni ne mogu vjerovati – rekao je kao da ona nije sve čula. U tišini su pojeli tost i popili svježu kavu. Dok je žvakala, Samant-hina razdražljivost malo je splasnula. Sjetila se kako se u ranu zoru strzajem probudila u njihovoj mračnoj spavaćoj sobi i osjetila apsurdnoolakšanje i zahvalnost što pokraj sebe osjeća Milesa, krupnog i trbu-šastog, oko kojeg se širi miris vetivera i ustajalog znoja. Potom je za-mislila kako će kupcima u trgovini ispričati o tome kako se jedanmuškarac srušio mrtav pred njezinim očima i o milosrdnoj jurnjavi ubolnicu. Pomislila je kako bi mogla opisati razne vidove tog putovanjai presudan prizor s liječnicom. Mladost te hladnokrvne žene naizgledje pogoršala cijelu stvar. Zadatak prenošenja takvih vijesti trebali bi 16

dati nekomu starijem. Nakon toga se dodatno oraspoložila sjetivši se dasutra ima sastanak s trgovačkim putnikom donjega rublja Champêtre;preko telefona je bio ugodno koketan. – Trebao bih krenuti – rekao je Miles i iskapio kavu iz šalice, pogle-da uprta u nebo koje se razvedravalo s druge strane prozora. Dubokoje uzdahnuo i potapšao suprugu po ramenu prilazeći perilici posuđas praznim tanjurom i šalicom. – Kriste, najednom ti se sve posloži, zar ne? Odmahujući prosijedom glavom kratke kose, izišao je iz kuhinje. Samanthi se Miles ponekad činio apsurdnim i, sve više i više, do-sadnim. Međutim, svako toliko uživala je u njegovoj pompoznosti uistom onom duhu u kojem je, u službenim prigodama, voljela nositišešir. Na kraju krajeva, dolično je jutros biti svečan i pomalo zaslužan.Pojela je tost i pospremila kuhinju nakon doručka, u mislima dotjeru-jući priču koju će ispričati svojoj pomoćnici. II.– Barry Fairbrother je mrtav – prodahtala je Ruth Price. Gotovo je trčala hladnom stazom kroz dvorište kako bi imala ne-koliko minuta više sa suprugom prije nego što on ode na posao. Nijezastala na trijemu skinuti kaput, nego je, još uvijek zabundana i u ru-kavicama, banula u kuhinju u kojoj su Simon i njihovi sinovi tinej-džeri doručkovali. Njezin suprug ukočio se s komadom tosta na pola puta do usana,a potom ga teatralno sporo spustio. Dvojica dječaka, obojica u škol-skim odorama, pogledavali su čas jednog, čas drugog roditelja, blagozainteresirani. – Misle da je aneurizma – rekla je Ruth, još uvijek pomalo zadi-hana dok je prst po prst skidala rukavice, odmatala šal i otkopčava-la kaput. Onako mršavoj i tamnokosoj s turobnim, žalosnim očima, 17

stroga modra odora bolničarke dobro joj je pristajala. – Srušio se ugolf-klubu… Sam i Miles Mollison su ga dovezli, a potom su došliColin i Tessa Wall... Odjurila je na trijem objesiti svoje stvari i vratila se na vrijeme daodgovori na pitanje koje je doviknuo Simon. – Što je anarizma? – Aneurizma. Puknuće arterije u mozgu. Odlepršala je do kotlića za vodu, uključila ga i počela mesti mrvices radne površine oko tostera, sve vrijeme govoreći. – Sigurno je imao veliko cerebralno krvarenje. Sirota, sirota njego-va žena... posve je shrvana... Načas pogođena, Ruth je pogledala kroz kuhinjski prozor nedirnu-tu bjelinu svojega mrazom prekrivenog travnjaka, opatiju na drugojstrani doline – sumornu i golu na pozadini blijedoružičastog i sivogneba – i panoramski pogled koji je bio dika Hilltop Housea. Pagford,koji je noću bio tek obična hrpica treperavih svjetala u mračnoj udu-bini u podnožju brda na kojemu se nalazila njihova kuća, izranjao jeu hladno sunčevo svjetlo. Ruth nije vidjela ništa od toga: njezine sumisli još uvijek bile u bolnici, gledale kako Mary izlazi iz sobe u kojojje ležao Barry kojemu su bila skinuta sva beskorisna pomagala za odr-žavanje na životu. Samilost Ruth Price najslobodnije i najiskrenije jetekla prema onima koje je smatrala nalik sebi. „Ne, ne, ne, ne“, jauka-la je Mary i to nagonsko poricanje odjeknulo je u Ruth jer joj je bilodopušteno načas vidjeti samu sebe u toj istoj situaciji... Jedva sposobna podnijeti tu pomisao, okrenula se i pogledala Si-mona. Njegova svijetlosmeđa kosa još uvijek je bila gusta, tijelo goto-vo jednako čvrsto kao u njegovim dvadesetima, a borice u kutovimaočiju djelovale su privlačno, ali Ruth je povratak bolničarskom poslunakon duge stanke iznova suočio s milijun i jednim načinom na kojeljudsko tijelo može neispravno funkcionirati. Kad je bila mlada, bi-la je ravnodušnija. Sad je shvatila koliko su svi oni sretni što su živi. – Zar nisu mogli ništa učiniti za njega? – upitao je Simon. –Nisuga mogli začepiti? Zvučao je frustrirano, kao da je medicinska struka ponovno zabr-ljala odbijajući učiniti jednostavnu i očitu stvar. 18

Andrew je drhtao od divljačkog užitka. U posljednje je vrijeme za-mijetio da je njegov otac stekao naviku na majčinu uporabu medicin-skih izraza uzvraćati grubim prijedlozima neznalice. Cerebralno krva-renje. Začepiti ga. Njegova majka nije shvaćala što otac smjera. Nikadnije. Andrew je jeo svoje pahuljice marke Weetabix i izgarao od mržnje. – Kad su ga doveli k nama, već je bilo prekasno išta učiniti – od-govorila je Ruth ubacujući vrećice čaja u čajnik. – Umro je u kolimahitne pomoći, netom prije nego što su došli. – Prokletstvo – rekao je Simon. – Koliko mu je, ono, bilo godina?Četrdeset? Ali Ruthinu je pozornost privuklo nešto drugo. – Paule, kosa ti je na zatiljku posve zamršena. Jesi li se uopće po-­češljao? Izvukla je četku za kosu iz svoje torbice i gurnula je u ruku mlađe-ga sina. – Zar nije bilo nikakvih znakova upozorenja ili nešto? – upitao jeSimon dok je Paul provlačio četku kroz gustu grivu kose. – Navodno je nekoliko dana imao groznu glavobolju. – Ah – rekao je Simon žvačući tost. – I nije ništa poduzeo? – Ne, mislio je da nije ništa ozbiljno. Simon je progutao. – To ti pokazuje, zar ne? – zloslutno je rekao. – Čovjek se mora paziti. Baš mudro, s bijesnim je prezirom pomislio Andrew, baš dubokoumno.Znači, Barry Fairbrother sam je kriv što mu je mozak eksplodirao. Ti sa-mozadovoljni drkadžijo, rekao je Andrew svom ocu, glasno, u svojoj glavi. Simon je uperio nož u starijeg sina i rekao: – Usput, ovaj ovdje ćemorati naći posao. Ovaj s facom kao stara pizza. Preplašena, Ruth se okrenula od supruga prema sinu. Andrewoveakne, sjajne i modrikaste, stršile su na njegovu obrazu koji je postajaosve crveniji dok je zurio u zdjelicu bež kaše. – Da – nastavio je Simon. – Lijeno malo govno će početi zarađiva-ti nešto novca. Želi li pušiti, za to će izdvajati od svoje plaće. Nemaviše džeparca. – Andrew! – zajaukala je Ruth. – Nisi valjda... – O, da, jest. Uhvatio sam ga u drvarnici – rekao je Simon, a izraznjegova lica bio je destilat zlobe. 19

– Andrew! – Od nas više nećeš dobiti novac. Ako hoćeš pljuge, kupi ih sam –rekao je Simon. – Ali rekli smo – zacvilila je Ruth – rekli smo, sada kad mu se bli-že ispiti... – Sudeći prema tome kako je zajebao pripremne ispite, bit ćemosretni dobije li ikakve kvalifikacije. Već sad može odvući guzicu uMcDonald's, steći neko iskustvo – rekao je Simon ustajući i odguru-jući se na stolcu, uživajući u pogledu na Andrewovu pognutu glavu,tamni, prištavi rub njegova lica. – Jer mi te nećemo uzdržavati na po-pravnima. Sad ili nikad. – Oh, Simone – prekorno je rekla Ruth. – Što? Simon je napravio dva toptava koraka prema supruzi. Ruth se skutri-la uz sudoper. Ružičasta plastična četka za kosu ispala je iz Pauloveruke. – Neću financirati prljavu naviku ovog malog seronje! Kakva jebe-na drskost, pućkati u mojoj jebenoj šupi! Na riječ „mojoj“, Simon se udario po prsima. Od tog muklog zvu-ka, Ruth se lecnula. – Kad sam ja bio u dobi ovoga prištavog malog usranca, donosio samkući plaću. Ako želi pljuge, neka ih sam plati, dobro? Dobro? Unio se licem na desetak centimetara od Ruthina lica. – Da, Simone – tiho je odgovorila. Andrewova utroba kao da se rastopila. Ni deset dana prije, samomese sebi zavjetovao: je li taj čas već kucnuo? Ali njegov otac odmaknuose od majke i odmarširao iz kuhinje prema trijemu. Ruth, Andrew iPaul ostali su posve nepomični, kao da su obećali da se u njegovoj od-sutnosti neće ni mrdnuti. – Jesi li napunila spremnik? – povikao je Simon, kao i uvijek kadbi ona radila noćnu smjenu. – Jesam – odvratila je Ruth, nastojeći zvučati vedro, normalno. Ulazna vrata su zaštropotala i s treskom se zalupila. Ruth se zabavila čajnikom, čekajući da se uzburkana situacija vratiu normalu. Progovorila je tek kad se Andrew spremao izići iz prosto-rije kako bi oprao zube. 20

– Zabrinut je za tebe, Andrew. Za tvoje zdravlje. Kurac je zabrinut, pizda. U glavi, Andrew je na svaku Simonovu bestidnu riječ odgovoriojednakom mjerom. U svojoj glavi, mogao je srediti Simona u pošte-noj borbi. Naglas, majci, rekao je: – Da. Baš. III.Evertree Crescent bio je polumjesec bungalova izgrađenih 1930-ih, analazio se dvije minute od glavnoga trga u Pagfordu. Na broju tridesetšest, u kući koja je bila nastanjena duže od ijedne druge u ulici, sjedi-la je Shirley Mollison, podbočena jastucima, i pijuckala čaj koji joj jedonio suprug. Odraz koji ju je promatrao s ostakljenih vrata ugrađenegarderobe bio je magličast, djelomice zahvaljujući činjenici da ona ni-je stavila naočale, a djelomice zahvaljujući laganom odsjaju koji su naprostoriju bacale njezine zavjese s uzorkom ruža. Na tom laskavom,magličastom svjetlu, ružičastobijelo lice s jamicama na obrazima is-pod kratke srebrne kose bilo je anđeosko. Spavaća soba bila je tek dovoljno prostrana da se u nju smjesti Shi-rleyin krevet za jednu osobu i Howardov za dvije, nagurani jedan uzdrugi, kao dvojajčani blizanci. Howardov madrac, još uvijek uleknutod njegova golema tijela, bio je prazan. Tiho zujanje i pištanje tuša ču-lo se s mjesta gdje su Shirley i njezin ružičasti odraz sjedili jedna suče-lice drugome, uživajući u novostima koje kao da su još uvijek prštaleu zraku, kao pjenušavi šampanjac. Barry Fairbrother je mrtav. Život mu je prekinut. Sasječen. Nijedandogađaj od nacionalne važnosti, nijedan rat, nikakav slom burze ili tero-ristički napad ne bi u Shirley izazvali takvo strahopoštovanje, pohlepnozanimanje i grozničavo nagađanje kojima je trenutačno bila obuzeta. Mrzila je Barryja Fairbrothera. Shirley i njezin suprug, koji suobično bili kao jedno u svim svojim prijateljstvima i neprijateljstvima, 21

u ovome su se malo razilazili. Howard je ponekad znao priznati ka-ko ga zabavlja taj bradati mali muškarac koji mu se tako neumolji-vo suprotstavljao preko dugih izgrebenih stolova u pagfordskoj cr-kvenoj dvorani, ali Shirley nije pravila razliku između političkog iprivatnog. Barry se suprotstavio Howardu u najvažnijem pregnućuu njegovu životu i zbog toga je Barry Fairbrother bio njezin ljutineprijatelj. Odanost suprugu bila je glavni, ali ne i jedini razlog Shirleyine stra-stvene antipatije. Njezini instinkti o ljudima bili su fino izbrušeni samou jednom smjeru, kao u psa koji je obučen namirisati droge. Uzdrh-talo bi namirisala snishodljivost i davno je osjetila njezin vonj u po-našanju Barryja Fairbrothera i njegovih pajdaša u Općinskom vijeću.Fairbrotherovi ovoga svijeta mislili su da ih sveučilišno obrazovanječini boljima od ljudi kao što su ona i Howard i da su njihova mišljenjavažnija. Eto, njihova je bahatost danas pretrpjela gadan udarac. Izne-nadna Fairbrotherova smrt potkrijepila je Shirleyino dugogodišnjeuvjerenje da je Barry, ma što on i njegovi pristaše možda mislili, ni-žeg i slabijeg soja od njezina supruga koji je, uz sve svoje ostale vrline,sedam godina ranije uspio preživjeti srčani napadaj. (Nikad ni načas Shirley nije pomislila da će njezin Howard umrijeti,čak ni dok je bio u operacijskoj sali. Howardova prisutnost na zemljiza Shirley je bila neupitna, kao sunčevo svjetlo i kisik. To je kasnije irekla, kad su prijatelji i susjedi govorili o čudesnim ozdravljenjima, otome kakva je sreća što imaju kardiološki odjel tako blizu u Yarvilu ikako je ona zacijelo bila jako zabrinuta. – Oduvijek sam znala da će se izvući – rekla je Shirley, nepomuće-na i vedra. – Nikad nisam sumnjala u to. I evo ga, zdrav kao i uvijek, a Fairbrother je u mrtvačnici. To svekazuje.) U ushitu tog ranog jutra, Shirley se sjetila dana nakon rođenja nje-zina sina Milesa. I te davne godine sjedila je u krevetu jednako kao isad, sa sunčevim svjetlom koje je strujalo kroz bolnički prozor i šali-com čaja koji joj je netko drugi skuhao u ruci, iščekujući da joj donesupredivnoga novorođenog sina da ga podoji. Rođenje i smrt: i u jed-nom i u drugom postojala je jednaka svijest o naglašenom postojanjui njezinom vlastitom uzvišenom značaju. Novost o nenadanoj smrti 22

Barryja Fairbrothera ležala je u njezinu krilu kao debelo novorođenčekojem se svi njezini poznanici moraju diviti, a ona će biti izvor, vrelo,jer ona je prva, ili umalo prva, primila tu vijest. Ništa od oduševljenja koje se pjenilo i prštalo u Shirley nije bilo vid-ljivo dok je Howard bio u sobi. Prije nego što je on otišao istuširati se,jedva da su razmijenili komentare koji dolikuju nenadanoj smrti. Na-ravno, dok su se nabacivali stereotipovima i klišejima kao kuglicamaračunala, Shirley je znala da je i Howard zacijelo ushićen kao i ona, aliglasno izraziti te osjećaje kad je vijest o smrti još svježa u zraku bilo bikao zaplesati nag i zavrištati bestidnosti, a Howard i Shirley uvijek subili odjeveni u nevidljivi sloj doličnosti koji nikad nisu odlagali u stranu. Shirley je na pamet pala još jedna sretna misao. Odložila je šalicu itanjurić na noćni ormarić, izvukla se iz postelje, navukla svoj kućniogrtač od žanile i stavila naočale pa otapkala hodnikom pokucati navrata kupaonice. – Howarde? Upitna buka odgovorila joj je preko ravnomjernog curenja tuša. – Misliš li da bih trebala nešto staviti na web stranicu? O Fairbro-t­ heru? – Dobra zamisao – viknuo je kroz vrata nakon kratkog razmišlja-nja. – Odlična zamisao. Stoga je užurbano otišla do radne sobe. Nekada je to bila najma-nja spavaonica u bungalovu, koju je davno ispraznila njihova kćerkaPatricia koja je otišla na studij u London i koju su rijetko spominjali. Shirley se neizmjerno ponosila svojom umješnošću na internetu.Prije deset godina pohađala je večernji tečaj u Yarvilu, na kojem je bilajedan od najstarijih i najsporijih polaznika. Bez obzira na to, ustrajalaje, odlučna postati administratoricom uzbudljive nove web stranicepagfordskoga Općinskog vijeća. Prijavila se i otvorila stranicu Op-ćinskog vijeća. Kratak izvještaj potekao je tako lako da se činilo da ga njezini pr-sti sami sastavljaju. Vijećnik Barry Fairbrother S velikom žalošću obavještavamo o smrti vijećnika Barryja Fairbrothera. U ovo teško vrijeme, u mislima smo s njegovom obitelji. 23

Pažljivo je pročitala napisano, pritisnula enter i gledala kako se porukapojavljuje među aktualnostima. Kraljica je spustila zastavu na Buckinghamskoj palači kad je prin-ceza Diana poginula. Njezino Veličanstvo zauzimalo je poseban po-ložaj u Shirleyinu unutarnjem životu. Razmišljajući o poruci na webstranici, bila je sretna i zadovoljna što je postupila kako treba. Učilaje od najbolje... Zatvorila je stranicu Općinskog vijeća i otvorila svoju omiljenumedicinsku stranicu na kojoj je u tražilicu vrlo pomno upisala riječi„mozak“ i „smrt“. Sugestija je bilo beskonačan broj. Shirley je preletjela kroz moguć-nosti, njezine blage oči kotrljale su se gore-dolje i pitala se kojoj odovih smrtnih bolesti duguje svoju sadašnju sreću. Shirley je bila drago-voljka u bolnici. Otkad je počela raditi u bolnici South West General,razvila je poprilično zanimanje za zdravstvena pitanja i povremenonudila dijagnoze svojim prijateljicama. Ali jutros se nije mogla usredotočiti na duge riječi i simptome. Mislisu joj odlutale na daljnje širenje vijesti, u glavi je već sastavljala i reor-ganizirala popis telefonskih brojeva. Pitala se znaju li Aubrey i Julia išto će reći. Hoće li joj Howard dopustiti da kaže Maureen ili će to za-dovoljstvo sačuvati za sebe? Sve je to bilo neizmjerno uzbudljivo. IV.Andrew Price zatvorio je ulazna vrata male bijele kuće i pošao za mla-đim bratom niz strmu dvorišnu stazu, škripavu od mraza, koja je vodi-la do ledene metalne kapije u živici i uličice iza nje. Ni jedan ni drugidječak nisu se udostojali pogledati poznati prizor koji se prostirao upodnožju: majušni grad Pagford zakriljen u kotlini trima brdima, odkojih su se jednome na vrhu nalazile ruševine opatije iz dvanaestoga 24

stoljeća. Uska rijeka vijugala je oko ruba brda i kroz gradić, opkora-čena malim kamenim mostom. Taj je prizor braći bio dosadan kaoplošno oslikana kulisa. Andrew je prezirao način na koji je, u rijetkimprigodama kad bi obitelj imala goste, njegov otac naizgled preuzimaozasluge za to, kao da je on smislio i izgradio cijelu stvar. Andrew je od-nedavna odlučio da bi mu draži bio pogled na asfalt, razbijene prozorei grafite. Sanjao je o Londonu i životu koji je od važnosti. Braća su odmarširala do kraja uličice, polagano se zaustavivši nauglu gdje je počinjala šira cesta. Andrew je posegnuo u živicu, nekovrijeme naslijepo tražio po njoj, a potom izvukao napola punu kutijuBenson & Hedgesa i vlažnjikavu kutiju šibica. Nakon nekoliko neuspje-lih pokušaja, pri kojima su se glavice šibica razmrvile od udarca, uspioje zapaliti cigaretu. Dva ili tri duboka dima i gunđavi motor školskogautobusa prekinuo je mrtvilo. Andrew je pažljivo kvrcnuo zažarenivrh svoje cigarete i zagurao ostatak natrag u kutiju. Kad bi došao do skretanja za Hilltop House, autobus je uvijek biodvije trećine pun, jer bi dotad već obišao farme i kuće u okolici. Bra-ća su sjela odvojeno, kao i obično, svaki je od njih zauzeo sjedalo zadvije osobe i zagledao se kroz prozor kad je autobus zaštropotao i za-teturao nizbrdo u Pagford. U podnožju njihova brda nalazila se kuća u dvorištu klinasta oblika.Četvero djece Fairbrotherovih obično bi čekalo ispred dvorišnih vrata,ali danas ondje nije bilo nikoga. Zavjese su bile navučene. Andrew sepitao sjedi li čovjek obično u mraku kad mu netko umre. Nekoliko tjedana prije, Andrew se na plesu u školskoj kazališnojdvorani žvalio s Niamh Fairbrother, jednom od Barryjevih kćeri bli-zanki. Neko vrijeme nakon toga pokazivala je odvratnu sklonost daprati njegova kretanja. Andrewovi roditelji jedva su poznavali Fair-brotherove, Simon i Ruth gotovo da i nisu imali prijatelja, ali činilose da osjećaju neku mlaku sklonost prema Barryju koji je upravljaomajušnom podružnicom jedine banke koja je još uvijek postojala uPagfordu. Fairbrotherovo ime često se spominjalo u vezi sa stvarimakao što su Općinsko vijeće, predstave u vijećnici i Crkvena zabavnautrka. To su bile stvari koje Andrewa nisu zanimale i kojih su se nje-govi roditelji klonili, uz iznimku povremenog sponzorskog obrascaili lutrijske srećke. 25

Kad je autobus skrenuo ulijevo i zakoturao se Church Rowom po-kraj prostranih viktorijanskih kuća poredanih po visini, Andrew seprepustio maštariji u kojoj njegov otac pada mrtav, ubijen metkom ne-vidljivog snajperista. Andrew je vidio samoga sebe kako tješeći milujeuplakanu majku po leđima dok telefonira pogrebniku. U ustima imacigaretu dok naručuje najjeftiniji lijes. Troje Jawanda, Jaswant, Sukhvinder i Rajpal, ukrcalo se u autobusu dnu Church Rowa. Andrew je pomno odabrao sjedalo ispred kojegse nalazilo slobodno mjesto i želio je da Sukhvinder sjedne ispred nje-ga, ne zbog nje (Andrewov najbolji prijatelj Fats zvao ju je sisata brkača),nego zato što je Ona tako često sjedala pokraj Sukhvinder. Možda za-to što je njegovo telepatsko poticanje tog jutra bilo osobito jako ili nezbog toga, Sukhvinder je doista sjela ispred njega. Likujući, Andrew jeslijepo zurio u prljavi prozor i čvršće privinuo svoju školsku torbu uztijelo kako bi sakrio erekciju izazvanu snažnim vibriranjem autobusa. Iščekivanje je raslo sa svakim novim poskakivanjem i podizanjem,dok se glomazno vozilo probijalo kroz uske ulice, skretalo uskim za-vojem seoskoga trga i prema uglu Njezine ulice. Andrew nikada prije nije iskusio ovako snažno zanimanje za jednudjevojku. Bila je novopridošlica – neobično vrijeme za promjenu ško-le, proljetno polugodište kada treba polagati maturalne ispite. Ime jojje bilo Gaia i odgovaralo joj je, jer on ga nikada prije nije čuo, a ona jebila nešto posve novo. Jednog je jutra ušetala u autobus kao puko oči-tovanje uzvišenih visina do kojih se priroda može uzvinuti i sjela nasjedalo dva reda ispred njega, dok je on sjedio opčinjen savršenstvomnjezinih ramena i zatiljka. Kosa joj je bila bakreno smeđa i padala je u dugim, slobodnimvalovima tik do ispod lopatica, nos joj je bio savršeno ravan, uzak,kratak i naglašavao je izazovnu punoću njezinih blijedih usta, očisu joj bile razmaknute, s gustim trepavicama, boje lješnjaka s gu-stim zelenkastim pjegicama, kao zelenkastosmeđa jabuka. Andrewje nikad nije vidio našminkanu, a kožu joj nije nagrđivao ni jedanprištić. Lice joj je bilo spoj savršene simetrije i neobične proporcije;mogao ga je promatrati satima, pokušavajući otkriti izvor njegoveprivlačnosti. Prošloga tjedna vratio se kući nakon blok-sata biologi-je na kojem ju je, zahvaljujući božanskom nasumičnom razmještaju 26

stolova i glava, mogao gotovo neprekidno promatrati. Kasnije, si-guran u svojoj sobi, napisao je (nakon polusatnog zurenja u zid ko-je je uslijedilo nakon napadaja masturbacije) „ljepota je geometrija“.Odmah je poderao taj papir i osjećao se glupavim svaki put kad biga se sjetio, ali svejedno, u tome je bilo nečega. Njezina božanstve-nost bila je pitanje manjih prilagodbi obrascu, tako da je posljedicabio sklad od kojeg zastaje dah. Tek što nije došla, a ako sjedne pokraj zdepaste, mrzovoljneSukhvinder, kako je tako često činila, bit će dovoljno blizu da na nje-mu namiriše nikotin. Volio je vidjeti kako neživi predmeti reagirajuna njezino tijelo, volio je vidjeti kako se sjedalo u autobusu lagano ule-knjuje dok se ona smješta na njega i ona gomila bakrenocrvene koseovija oko čelične šipke na vrhu. Vozač autobusa usporio je i Andrew je okrenuo lice od vrata, pra-veći se da je utonuo u razmišljanje. Okrenut će se kad ona uđe, kao daje netom shvatio da su stali, pogledat će je u oči, možda kimnuti gla-vom. Čekao je da čuje kako se vrata otvaraju, ali tiho brujanje motoranije bilo prekinuto poznatim struganjem i lupanjem. Andrew se osvrnuo i vidio samo kratku, otrcanu malu Hope Street:dva reda kućica u nizu. Vozač se naginjao kako bi se uvjerio da ona nedolazi. Andrew mu je želio reći da pričeka, jer prošli tjedan je izletjelaiz jedne od tih kućica i dotrčala na pločnik (bilo je prihvatljivo pro-matrati jer su svi promatrali) i pogled na nju u trku bio je dovoljan damu satima zaokupi misli, ali vozač je ščepao veliki upravljač i autobusje ponovno krenuo. Andrew se vratio razmišljanju o prljavom prozo-ru s boli u srcu i jajima. V.Kućice u nizu u Hope Streetu nekoć su udomljivale radnike. GavinHughes brijao se polako i nepotrebno pomno u kupaonici na broju 27