Spas

‘Savršeno romantičnapriča koju nikad nećetezaboraviti’ – Rendezvous Spasjulie garwood kraljice ljubavnih romana



Julie Garwood Spas

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANAknjiga četrdesetprvaNaslov izvornikaSaving GraceCopyright ∂ 1993 by Julie GarwoodCopyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga d.o.o., 2015.NakladnikMozaik knjigaUrednikZoran MaljkovićZa nakladnikaBojan VidmarGlavni urednikZoran MaljkovićGrafički urednikIvica JandrijevićOblikovanje naslovniceMarija MorićIlustracija na naslovnici© Jill Battaglia / Trevillion ImagesTisakDenona, Zagreb, siječanj 2015.ISBN 978-953-14-1713-6CIP zapis dostupan u računalnom kataloguNacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 894850.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično,reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim foto-kopiranjem, sniman­ jem ili drug­ ač­ ije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Julie Garwood Spas S engleskog prevelaDRAGANA GROZDANIĆ



U drago sjećanje naMary Felicitu Kennedy Murphy, Moj spas.



PROLOG Samostan Barnslay, Engleska, 1200.Sveti biskupe Hallwick, hoćete li nam objasniti hijerarhi- ju na nebu i na zemlji. Tko je najviše cijenjen u Božjimočima? – upita jedan učenik. – Nisu li apostoli prvi u Božjoj milosti? – upita drugi učenik. – Ne – odgovori mudri biskup. – Na prvom mjestu, iznadsvih ostalih, jest arkanđeo Gabriel, zaštitnik žena i djece, našpobornik nedužnih. – A tko je ispod njega? – upita prvi učenik. – Svi ostali anđeli, naravno – odgovori biskup. – Odmahsu do njega apostoli, od kojih je Petar prvi među dvanaesto-ricom, potom slijede proroci i čudotvorci te oni dobri učiteljiBožje riječi na zemlji. Posljednji su na nebu svi ostali sveci. – Ali tko je najvažniji ovdje na zemlji, biskupe Hallwick?Tko je ovdje najblagoslovljeniji u Božjim očima? – Čovjek – smjesta stiže odgovor. – A najviši i najvažnijimeđu ljudima jest naš Sveti Papa. Dvojica učenika potvrdno kimnuše u znak slaganja s timučenjem. Thomas, onaj stariji od dvojice mladića, nagnu senaprijed s povišenja na kamenom zidu izvan samostana. Čelomu je bilo naborano od usredotočenosti. – Sljedeći su u nizubožanske ljubavi kardinali, a potom svi ostali zaređeni Božjiljudi – ubaci se.

10 Julie Garwood – Točno – složi se biskup, zadovoljan pretpostavkom svo-ga učenika. – Ali tko je onda sljedeći po važnosti? – upita onaj drugiučenik. – Vladari kraljevstva ovdje na zemlji – objasni biskup. Sje-de nasred drvene klupe, raširi svoje kićeno urešene crne halje,a potom doda: – One vođe koje podebljavaju crkveno bogat-stvo Bog, naravno, više voli od onih koji skupljaju zlato zavlastita zadovoljstva. Još trojica mladića priđoše poslušati što to njihov sveti vođanaukuje. Smjestiše se u polukrug uz biskupove noge. – Dolaze li na red onda oženjeni, a potom neoženjeni muš-karci? – upita Thomas. – Da – uzvrati biskup. – U istom su položaju kao trgov-ci i šerifi, ali su ipak iznad kmetova lancima privezanih zazemlju. – Tko je sljedeći, biskupe? – upita onaj drugi učenik. – Životinje, započevši s onom čovjeku najodanijom, psom– odgovori biskup – i završivši s najtupavijim volom. Eto,vjerujem da sam vam dao potpunu hijerarhiju koju ćete moćiponoviti svojim učenicima jednoga dana kad se zavjetujete ipostanete zaređeni Božji ljudi. Thomas odmahnu glavom. – Zaboraviste žene, biskupeHallwick. Gdje je njihovo mjesto u Božjoj ljubavi? Biskup protrlja čelo, porazmislivši o tom pitanju. – Nezaboravih žene – reče naposljetku. – One su na posljednjemmjestu u Božjoj ljubavi. – Ispod tupastih volova? – priupita onaj drugi učenik. – Tako je, ispod volova.

Spas • 11 Ona trojica mladića smještena na tlu smjesta potvrdno ki-mnuše, u znak slaganja. – Biskupe? – upita Thomas. – Što je, sinko moj? – Dadoste li nam Božju ili Crkvenu hijerarhiju? Biskupa pitanje zaprepasti. Zamirisa mu na bogohuljenje.– To je isto, zar ne? Velik broj ljudi koji su živjeli u davnim stoljećima doista jevjerovao da Crkva uvijek točno tumači Božja gledišta. Neke žene to nisu vjerovale. Ovo je priča o jednoj od njih.



PRVO POGLAVLJE Engleska, 1206.Ta će ju vijest dotući. Kelmetu, njezinu odanom poslužitelju i najodgovornijojosobi otkako je barun Raulf Williamson žurno napustio En-glesku zbog kraljevih privatnih poslova, zapala je dužnost dasvojoj gospodarici priopći tu veoma neugodnu vijest. Sluganije odgodio taj mrzak zadatak jer je pretpostavio da će ladyJohanna poželjeti ispitati dvojicu glasnika prije no što se vrateu London, bude li uopće u stanju bilo koga što upitati nakonšto čuje vijesti o svojem voljenom suprugu. O, da, morao je on to toj nježnoj dami priopćiti što je mo-guće prije. Kelmet je bio uvelike svjestan svoje dužnosti i,premda je vjerovao kako jedva čeka to obaviti, vukao se kaoda su mu noge uronjene u blato do koljena dok se upućivaoprema novosagrađenoj kapelici u kojoj je lady Johanna obav-ljala poslijepodnevnu molitvu. Otac Peter MacKechnie, svećenik s posjeda klana Mac-laurinovih u Visočju, koji je tu bio u posjetu, uspinjao se str-mim usponom iz donjeg dvorišta kad ga je Kelmet spazio.Poslužitelj je nakratko odahnuo, osjetivši olakšanje, prije nošto je glasno pozdravio turobnog svećenika. – Trebam vašu uslugu, MacKechnie – viknuo je Kelmet,nastojeći nadglasati vjetar.

14 Julie Garwood Svećenik je potvrdno kimnuo, a potom se namrgodio. Jošuvijek nije bio oprostio poslužitelju njegovo uvredljivo pona-šanje od protekla dva dana. – Želiš li da te ispovjedim? – doviknuo mu je svećenik učijem se teškom naglasku dalo naslutiti ruganje. – Ne, oče. MacKechnie je odmahnuo glavom. – Duša ti je crna,Kelmete. Poslužitelj ništa nije odgovorio na to podbadanje, već jestrpljivo pričekao da mu se tamnokosi Škot približi. Ugle-dao je zbunjenost u svećenikovu pogledu i shvatio da se ovajšali s njim. – Ima nešto mnogo važnije od moje ispovijedi – započeoje Kelmet. – Upravo sam primio vijest… Svećenik mu nije dopustio da dovrši objašnjenje. – Danasje Veliki petak – prekinuo ga je. – Nema ničega što bi moglobiti važnije od toga. Nećeš od mene na uskrsno jutro dobitipričest ako danas ne priznaš svoje grijehe i ne zamoliš Bogaza oprost. Mogao bi započeti s tim odvratnim grijehom ne-pristojnosti, Kelmete. O, da, to bi bio valjan početak. Kelmet je i dalje bio strpljiv. – Ispričao sam vam se, oče,ali vidim da mi još uvijek niste oprostili. – Istina, nisam. Poslužitelj se namrštio. – Kao što sam vam jučer i prekjučerobjasnio, neću vam dopustiti ulazak u utvrdu zato što mi jebarun Raulf izdao posebne naredbe da u njegovu odsustvunikoga ne puštam unutra. Rečeno mi je čak da ne pustim nibrata lady Johanne, Nicholasa, u slučaju da navrati. Pokušajterazumjeti, oče. Treći sam poslužitelj ovdje u manje od godinudana i trudim se ostati na tom položaju duže od svih ostalih.

Spas • 15 MacKechnie je prezrivo otpuhnuo. Nije bio posve završios bacanjem mamca poslužitelju. – Da lady Johanna nije inter-venirala, ja bih još uvijek bio utaboren izvan zidina, zar ne? Kelmet je potvrdno kimnuo. – Točno, kampirali biste –priznao je. – Osim ako ne biste odustali od svoga bdijenja ivratili se kući. – Nikamo ja ne idem dok ne popričam s barunom Raulfomi ne ukažem mu na istinu o pustošenju kakvo njegov vazalprovodi na zemlji Maclaurinovih. Nastavlja se otvoreno ubi-janje nedužnih, Kelmete, ali molim se da barun pojma nemau kakvog se zlog čovjeka žednog moći Marshall pretvorio.Priča se da je barun Raulf častan čovjek. Nadam se kako jeta hvala točna, jer ovo zvjerstvo mora se što je moguće prijeispraviti. Joj, neki Maclaurinovi vojnici čak se i sada obraćajuonoj hulji MacBainu za pomoć. Kad mu se obvežu na vjer-nost i imenuju ga svojim lordom*, nastupit će pravi pakao.MacBain će zaratiti s Marshallom i svim ostalim Englezimakoji budu pljačkali zemlju Maclaurinovih. Ratniku gorštakunisu strani bijes i osveta, i kladio bih se u život da će stražnji-ca baruna Raulfa biti u velikoj opasnosti kad MacBain samuvidi kako zemlju Maclaurinovih silom uništavaju nevjernicikoje je barun tamo postavio. Kelmeta, koji osobno nije bio upleten u stanje Škota, za-interesirala je priča. Osim toga, svećenik mu je nesvjesnopomagao u odgađanju izvršenja mrskoga zadatka koji mu jebio povjeren. Nekoliko minuta zasigurno neće nikome nau-diti, pomislio je Kelmet sam za sebe.* U izvorniku je to riječ “laird”. Uglavnom je to naziv za vlasnika posjeda u Škotskoj, vlastelina, koji je ujedno predvodnik nekog škotskog klana. Riječ “lord” ima više konotaciju plemstva.

16 Julie Garwood – Dajete naslutiti da će MacBainovi ratnici doći u En-glesku? – Ništa ja ne dajem naslutiti – uzvratio je svećenik. – Samoiznosim činjenice. Tvoj barun neće imati ni najmanjeg nago-vještaja da je on tu, sve dok na svojem grlu ne osjeti MacBa-inovu oštricu. Naravno, tada će biti prekasno. Poslužitelj je odmahnuo glavom. – Vojnici baruna Raul-fa ubili bi ga prije nego što bi se uspio približiti pokretnommostu. – Ne bi imali izgleda – izjavio je uvjerljivo MacKechnie,nepokolebljivim glasom. – Zvučite kao da je taj ratnik nepobjediv. – Mišljenja sam da bi mogao biti. Istina, nikada nisamsreo nikoga poput njega. Ne želim te plašiti zastrašujućimpričama koje sam čuo o MacBainu. Dovoljno je reći kako neželim da iskali svoj bijes na ovu utvrdu. – Ništa od toga više nije važno, oče – prošaptao je Kelmet,umornim glasom. – O, itekako je važno – obrecnuo se svećenik. – Čekat ćuda se vidim s tvojim barunom, koliko god bilo potrebno.Stvar je previše opasna da bi me nestrpljenje u tom spriječilo. Otac MacKechnie zastao je pribrati se. Znao je da se po-služitelja nije ticalo pitanje Maclaurinovih, ali kad je počeoobjašnjavati, bijes koji je pozorno čuvao u sebi razlio se paviše nije mogao suspregnuti silnu ljutnju u svom glasu. Pri-silio se progovoriti mnogo smirenijim tonom kad je promi-jenio temu razgovora. – I dalje si grješnik, Kelmete, s dušom stare psine, ali ča-stan si čovjek koji nastoji obaviti svoju dužnost. Bog će ti tozapamtiti kad pred njim budeš stajao sudnjega dana. Ako

Spas • 17ne želiš da te ispovjedim sada, kakvu to onda uslugu tražišod mene? – Potrebna mi je vaša pomoć po pitanju lady Johanne, oče.Upravo je stigla vijest od kralja Johna. – Da? – MacKechnie ga je potaknuo da nastavi, onda kadposlužitelj nije odmah nastavio s objašnjenjem. – Barun Raulf je mrtav. – Bože dragi na nebesima, nemoguće. – Istina je, oče. MacKechnie je hripavo prodahtao, a potom žurno načinioznak križa. Spustio je glavu, sklopio ruke i prošaptao molitvuza barunovu dušu. Vjetar mu je mlatarao rubom crne svećeničke halje uz no-ge, ali MacKechnie je bio previše usredotočen na vlastitemolitve da bi na to obraćao pozornost. Kelmet je pogledaoprema nebu. Crne guste oblake iznad glave nosio je ustrajanzavijajući vjetar. Zvuk nadolazeće oluje bio je sablastan, zlo-koban… kakav dolikuje. Svećenik je završio s molitvom, još jednom načinio znakkriža, a potom ponovno pozornost usmjerio na poslužitelja. – Zašto mi to odmah nisi rekao? Zašto si me pustio danastavim s pričom? Trebao si me prekinuti. Bože svemogući,što će sada biti s Maclaurinovima? Kelmet je odmahnuo glavom. – Nemam nikakvoga odgo-vora za vas, oče, s obzirom na barunov posjed gore u Visočju. – Odmah si mi trebao reći – ponovio je svećenik, još uvijekosupnut crnim vijestima. – Nekoliko minuta više ne igra veliku ulogu – odgovorio jeKelmet. – A možda sam i odgađao taj zadatak zadržavajućise u razgovoru s vama. Vidite, zapala me dužnost da i o tome

18 Julie Garwoodobavijestim lady Johannu i silno bih cijenio vašu pomoć. Ona jeveoma mlada i neiskusna po pitanju izdaje. Srce će joj puknuti. MacKechnie je potvrdno kimnuo. – Poznajem tvoju gospodaricu samo dva dana, ali u takomalo vremena uspio sam vidjeti da je blage naravi i čista srca.Ali svejedno ne vjerujem da bih mogao biti od velike pomoći.Čini se da me se tvoja gospodarica veoma prestrašila. – Boji se većine svećenika, oče. Ima dobar razlog. – Koji to? – Njezin je ispovjednik biskup Hallwick. Otac MacKechnie namrštio se. – Ne trebaš ništa više reći– promrmljao je s gnušanjem. – Hallwickova zla reputacijadobro je poznata i u Visočju. Nije ni čudo što se ta djevojkaboji. Pravo je čudo da mi je priskočila u pomoć ustrajući natome da me pustiš unutra, Kelmete. Sada mi je jasno da jojje za to trebalo hrabrosti. – Sirota djevojka – dodao je, uz-dahnuvši. – Ne zaslužuje izgubiti voljenoga supruga u timosjetljivim godinama. Koliko je dugo u braku s barunom? – U braku su više od tri godine. Lady Johanna bila je jošgotovo dijete kad se udala. Oče, molim vas, pođite sa mnomdo kapelice. – Naravno. Dvojica muškaraca hodala su jedan uz drugoga. Kelmetuje glas zastao kad je prvi progovorio. – Znam da neću imatiprave riječi. Nisam siguran… kako reći… – Budi izravan – savjetovao ga je svećenik. – Cijenit će to. Ne-moj joj dopustiti da pogađa dajući joj naslutiti. Možda bi bilo pa-metno dovesti neku ženu da utješi tvoju gospodaricu. Lady Jo-hanni zasigurno će, osim našega, trebati suosjećanje neke žene. – Ne znam koga bih pitao – priznao je Kelmet.

Spas • 19 – Samo dan prije odlaska, barun Raulf ponovno je pro-mijenio cjelokupno osoblje. Moja gospodarica vjerojatno nezna ni imena svoje posluge. Previše ih je. Moja je gospoda-rica posljednjih dana uglavnom sama – dodao je. – Veoma jeljubazna, oče, ali nije bliska sa svojom poslugom. Naučila jene šutjeti. Nema pouzdanicu, ženu od povjerenja koju bismou ovome trenutku mogli povesti s nama. – Koliko je dugo barun odsutan? – Ima tomu sada već skoro pola godine. – I cijelo to vrijeme lady Johanna ni o kome ne ovisi? – Ne, oče. Nikome se ne povjerava, čak ni svojemu poslu-žitelju – rekao je Kelmet, misleći pritom na sebe. – Barunnam je rekao da će biti odsutan nekoliko tjedana i živimo uuvjerenju kako će se svakoga dana vratiti kući. – Kako je umro? – Izgubio je uporište i pao sa stijene. – Poslužitelj je od-mahnuo glavom. – Uvjeren sam da tu ima više od objašnjenjakoje mi je dano, jer barun Raulf nije bio nespretan čovjek.Možda će kralj reći nešto više od toga lady Johanni. – Znači nesretan slučaj – zaključio je svećenik. – Nekabude volja Božja – dodao je, gotovo kao primisao. – Moglo bi tu biti đavoljeg posla – promrmljao je Kelmet. MacKechnie nije ništa dometnuo glede te mogućnosti.– Lady Johanna zasigurno će se ponovno udati – izjavio je,potvrdno kimnuvši. – Naslijedit će pozamašnu svotu, zar ne? – Dobit će trećinu posjeda svoga supruga. Čujem da sugolemi – objasnio je Kelmet. – Bi li jedan od tih posjeda mogao biti zemlja Maclau-rinovih koju je vaš kralj John oteo škotskomu kralju i daobarunu Raulfu?

20 Julie Garwood – Možda – dopustio je Kelmet. MacKechnie je taj podatak pohranio za budućnost. – Sobzirom na zlatnu boju kose i predivne plave oči tvoje lady,pretpostavljam da će ju svaki slobodan barun u Engleskojpoželjeti uzeti za ženu. Veoma je lijepa i, premda je veomagrješno od mene to priznati, reći ću ti da sam bio pod doj-mom kad sam ju ugledao. Izgledom bi lako mogla opčaratimuškarca, čak i bez imanja koje će morati ponuditi. Stigli su do uskih stuba koje su vodile do vrata kapelicekad je svećenik završio sa svojim opaskama. – Lijepa je – složio se poslužitelj. – Viđam odrasle muš-karce kako neskriveno bulje u nju. Baruni će ju zasigurnopoželjeti – dodao je – ali ne za brak. – Kakva je to besmislica? – Jalova je – rekao je Kelmet. Svećenik je razrogačio oči. – Bože dragi – prošaptao je.Spustio je glavu, načinio znak križa i izgovorio molitvu zateret koji je ta draga lady nosila. Lady Johanna također je izgovarala molitvu. Stajala je izaoltara i molila za smjernice. Odlučila je načiniti pravu stvar.U rukama je držala smotuljak pergamenta i, kad je završilasvoje obraćanje Bogu, zamotala ga je u platnenu tkaninu kojaje dotad bila rasprostrta po mramornoj plohi. Još je jednom promislila o uništenju toga prokletoga do-kaza protiv kralja, a potom odmahnula glavom. Netko bijednoga dana mogao naći taj smotuljak i, kad bi samo jedančovjek doznao istinu o zlom kralju koji je nekoć vladao En-gleskom, možda bi nit pravde mogla biti zadovoljena. Johanna je umetnula smotuljak između dvije mramorneploče ispod vrha oltara. Pobrinula se za to da bude skriven od

Spas • 21pogleda i zaštićen od uništenja. Potom se još jednom nakrat-ko pomolila, načinila naklon klecanjem i zaputila se premaprolazu. Otvorila je vrata s namjerom da iziđe. Razgovor između oca MacKechnieja i Kelmeta u trenuje zamro. Pogled na lady Johannu još je uvijek imao utjecaj na sveće-nika, koji je tu istinu priznao ne osjećajući ni najmanje grizo-dušje. MacKechnie se nije smatrao uhvaćen u grijehu požudezato što je zapazio sjaj u njezinoj kosi ili se malo duže negolije potrebno zagledao u njezino ljupko lice. U njegovim mi-slima Johanna je jednostavno bila Božje stvorenje, predivanprimjerak, u to nije bilo dvojbe, Gospodinove sposobnostida stvori savršenstvo. Bila je prava pravcata Saksonka, visokih jagodičnih kostijui svjetloputa. Stasom je bila nešto malo niža od ostalih, jer jebila srednje visine, no svećeniku se činila višom zbog svojegkraljevskog držanja. O, da, svećenik je bio zadovoljan njezinim izgledom, a bioje siguran da je i njezin Bog bio jednako tako zadovoljan, jerimala je istinski dobro i nježno srce. MacKechnie je bio suosjećajan čovjek. Osjećao je bol zbogokrutnoga udarca koji je već bio zadan toj dragoj ženi. Jalovažena nije imala svoju ulogu u tome kraljevstvu. Jedini nje-zin razlog postojanja bio joj je grubo otet. Teret koji je nosi-la, znajući za svoju inferiornost, nedvojbeno je bio razlogomzbog kojega ju nikada nije vidio nasmiješenu. A sada su joj namjeravali zadati još jedan okrutan udarac. – Bismo li mogli popričati s vama, gospo? – upitao je Kelmet. Sigurno ju je poslužiteljeva boja glasa upozorila da neštonije u redu. U očima joj se pojavio suzdržan pogled i samo

22 Julie Garwoodje stisnula šake, držeći ruke niz tijelo. Potvrdno je kimnulai polako se okrenula vratiti unutra. Dvojica muškaraca pošla su za njom. Lady Johanna okre-nula se licem prema njima kad je stigla do središta crkvenogprolaza među redovima drvenih klupica. Oltar je bio točnoiza nje. Četiri svijeće omogućavale su jedinu svjetlost u ka-pelici. Plamen je treperio pod okruglim staklenim kupolamapostavljenim u razmaku od dužine ruke na dugačkoj mra-mornoj plohi oltara. Lady Johanna isprsila se i sklopila ruke, ne skidajući pogleds poslužitelja. Činilo se kao da se pripremila za loše vijesti.Glas joj je bio tih poput šapta, lišen svih emocija. – Je li semoj muž vratio kući? – Nije, lady – odgovorio je Kelmet. Preko ramena bacio jepogled na svećenika, zapazio njegovo ohrabrujuće potvrdnokimanje glavom, a potom izbrbljao: – Upravo su iz Londonastigla dvojica glasnika. Donose grozne vijesti. Vaš je suprugmrtav. Nakon te izjave uslijedila je cijela minuta tišine. Kelmetje počeo sklapati i rasklapati ruke, čekajući da se ta vijestukorijeni. Njegova gospodarica nije na van pokazivala nika-kvu reakciju te je pomislio kako nije shvatila to što joj je onupravo priopćio. – Istina je, gospo. Barun Raulf je mrtav – ponovio je pro-muklim šaptom. Unatoč tomu, nije zapazio nikakvu reakciju. Svećenik iposlužitelj izmijenili su zabrinut pogled, a potom opet po-gledali prema lady Johanni. Odjednom su joj oči bile pune suza. Otac MacKechnieumalo je uzdahnuo od olakšanja. Shvatila je vijest.

Spas • 23 Potom je čekao njezino poricanje, jer tijekom svih tih broj-nih godina koje je proveo tješeći ožalošćene, viđao je kako sevećina ljudi služi poricanjem ne bi li još malo prevarili istinu. Njezino poricanje bilo je brzo i žestoko: – Ne! – vrisnu-la je. Odmahnula je glavom, tako snažno da joj se dugačkapletenica prebacila preko ramena. – Neću čuti tu laž. Neću. – Kelmet govori istinu – ustrajao je otac MacKechnie, čijije glas bio prigušen i smirujući. Odmahnula je glavom, pogledavši prema njemu. – To jesigurno nekakva varka. Ne može biti mrtav. Kelmete, morašutjerati istinu. Tko bi ti rekao takvu laž? Svećenik je brzo iskoračio obaviti ruku oko te ojađene že-ne. Tjeskoba u njezinu glasu tjerala ga je da i sam zaplače. Nije dopustila da ju se tješi. Povukla se korak unatrag,čvrsto stisnula ruke i upitala: – Je li to neka okrutna varka? – Nije, gospo – odgovorio je Kelmet. – Ta vijest stigla jeod samog kralja Johna. Postojao je svjedok. Barun je mrtav. – Neka mu Bog dade duši vječni pokoj – intonirao je sve-ćenik. Lady Johanna briznula je u plač. Obojica muškaraca po-žurila su prema njoj. Spriječila ih je da joj priđu ponovnimuzmicanjem. Zaustavili su se, ne znajući što sada učiniti.Gledali su kako se ta neutješna žena okreće od njih. Posrćući,spustila se na koljena, prekrižila ruke preko trbuha i presa-vila se kao da je upravo zadobila težak udarac posred tijela. Duša se kidala od njezinih jecaja. Muškarci su pustili danekoliko trenutaka iskali svoju tugu, a kad je napokon bilasposobna donekle se pribrati i kad su se jecaji stišali, sveće-nik joj je položio ruku na rame i prošaptao nekoliko riječi, snamjerom da ju utješi.

24 Julie Garwood Nije mu odgurnula ruku. MacKechnie ju je promatraokako polako vraća dostojanstvo. Duboko je smirujuće udah-nula, obrisala lice platnenom maramicom koju joj je pružio,a potom mu dopustila da joj pomogne osoviti se na noge. Nije podignula glavu kad se obratila muškarcima: – Vo-ljela bih sada ostati sama. Moram… pomoliti se. Nije čekala njihov pristanak, već se okrenula i pošla do pr-vog reda klupica. Kleknula je na kožom podstavljeno klecaloi načinila znak križa, označivši tako početak svojih zamolbi. Svećenik je izišao prvi. Slijedio ga je Kelmet. U trenutkudok je za sobom zatvarao vrata, njegova ga je gospodaricazazvala. – Zakuni se, Kelmete. Zakuni se pokojnim ocem da je mojsuprug uistinu mrtav. – Kunem se, gospo. Poslužitelj je pričekao još nekoliko trenutaka vidjeti želi linjegova gospodarica još nešto od njega, nakon čega je vrataposve zatvorio. Johanna je još neko vrijeme ostala zagledana u oltar. Bilaje prepuna uskovitlanih misli i emocija. Bila je previše zaprepaštena da bi mogla razumno razmi-šljati. – Moram se pomoliti – prošaptala je. – Moj je muž mrtav.Moram se pomoliti. Zatvorila je oči, sklopila ruke, i napokon započela s mo-litvom. Bila je to obična izravna litanija koja joj je dolazilaiz srca. – Hvala ti, Bože. Hvala ti, Bože. Hvala ti, Bože.

DRUGO POGLAVLJE Visočje u Škotskoj, 1207.Barun je očito imao želju za smrću. Lord će mu toj želji udovoljiti. MacBain je prije četiri dana čuo tračeve dase barun Nicholas Sanders zaputio uz posljednji strmi usponsnijegom prekrivenih brežuljaka prema posjedu Maclauri-novih. Taj Englez nije bio neznanac i zapravo se borio naMacBainovoj strani tijekom žestoke bitke protiv Englezanevjernika koji su se ukorijenili na Maclaurinovoj zemlji.Kad je ta energična bitka bila okončana, MacBain je postaolord svojim sljedbenicima i klanu Maclaurin. Kao njihov novvođa donio je odluku da se Nicholasu omogući da ostanedovoljno dugo dok se ne oporavi od prilično teških ozlje-da. MacBain je smatrao kako je tada bio veoma susretljiv tevraški milostiv, ali s dobrim razlogom. Koliko god to biloteško priznati, barun Nicholas zapravo je tijekom te bitkeMacBainu spasio život. Lord je bio ponosan čovjek. Bilo muje teško zahvaliti, zapravo nemoguće, te tako u zahvalu za tošto je lordu spasio život od engleskoga mača namijenjenognjegovim leđima, MacBain nije dopustio da Nicholas na-smrt iskrvari. Budući da nisu imali nikoga iskusnoga tko bimu vidao rane, MacBain je osobno očistio i previo barunoveozljede. Njegova se velikodušnost na tome nije zaustavila,iako je u sebi smatrao kako je sasvim dovoljno isplatio dug.