Karike

1.“PUŠKAMA NEDOSTAJU TIJELA LJUDSKIH ISTINA!” Tek što je stopalima dodirnuo tlo Mogadiša, nedugo nakonslijetanja na pijeskom pokriveni pomoćni aerodrom smještensjeverno od grada do kojeg je iz Nairobija doletio dvomotor-nim zrakoplovom, Jeebleh je začuo čovjeka koji je iznio ovuneobičnu tvrdnju. Odlučno se zaputio dalje od čovjeka koji gaje slijedio. Jeebleh je promatrao putnike koji su se međusobnogurali kako bi pokupili prtljagu koja je bila poslagana na prašnutlu ispod krila zrakoplova. Vladao je sveopći metež u kojem suizmeđu putnika izbijale žestoke svađe, dok je nekolicina ovdaš-njih muškaraca ljudima nudila usluge nosača prtljage, ali bilisu to ljudi koji Jeeblehu nisu ulijevali povjerenje. Tko su uopćete dangube? Znao je da je za Somalce uobičajeno da se okupljajukako bi voljenima koji nekamo putuju uputili najljepše želje,te da ih jednako tako, razdragano i bučno, dočekuju u zrako-plovnim lukama i na autobusnim kolodvorima pri povratkus putovanja. Ipak, dangube koje su se tu okupile izgledale sukao besposleni ljudi koji su došli da si priskrbe neku zaradu,na pošten ili nepošten način. Nije mu padalo na pamet proćipokraj naoružanih ljudi koji su svakog trena mogli insceniratioružanu pljačku ili zapucati u zrak kako bi dobili ono radi čega

12 Nuruddin Farahsu i bili tu. Velikom ga je nelagodom ispunjavala činjenica što“Antonov” nije sletio na glavni gradski aerodrom — nad kojimje nadzor preuzeo vođa lokalnih paravojnih postrojbi nakonžurnog odlaska američkih marinaca — već na pusti pomoćniaerodrom usred ničije zemlje, smješten između pješčanih dina,niskog pustinjskog raslinja i mora. Jeebleh je primijetio da se putnici, nakon što su pokupiliprtljagu, okupljaju oko ulaza od dasaka sklepane kućice, kakose ondje guraju i nervozno svađaju. Trenutak kasnije shvatioje da daščara igra ulogu “carine”, i to kad je vidio putnike kojisu putovnice davali čovjeku na ulazu u daščaru, koji je zatims njima odlazio unutra. Ako je daščara mjesto na kojem se uputovnice udara biljeg, tko su onda ljudi koji u njoj primajuputovnice, budući da ne nose nikakvu odoru? Koju vlast onipredstavljaju, kad Somalija već nekoliko godina nema nikakvusredišnju vlast, još od propasti vojnog režima koji je zemljudoveo do potpunog kolapsa? Kad se osvrnuo — pošto je čovjek ponovo progovorio pona-vljajući onu opasku o puškama — Jeebleh je ispred sebe ugledaokasnoposlijepodnevnu sjenu nepoznata muškarca za kojeg jepouzdano mogao reći da ga nikad prije nije vidio. Sigurno bi gase sjećao da ga je ikad prije susreo, jer čovjek je imao mala ustai stisnute usne koje gotovo da se nisu ni vidjele. Bio je veomavisok i neprirodno mršav. Jeebleh jednostavno nije mogao a dase ne zapita je li ta mršavost posljedica nebrige prema samomesebi i zanemarivanja, ili je pak čovjek oduvijek takav, mršavkakav jest. No, uočivši njegovo ponosito držanje i stav, Jeeblehunije bilo jasno kako netko može opstati i prosperirati u uvjetimakakvi vladaju u Mogadišu, a koje su mu opisali Somalci u melo-dramatičnom stilu, tipičnom za ljudoždersku politiku. Čovjek jejamačno bio obrazovan, možda je čak bio i visoko pozicioniranpod brutalnim diktatorskim režimom koji je svrgnula narodnarevolucija, što je dovelo do borbi koje se još uvijek vode. Ili jemožda čak bio i uvažen akademik na Nacionalnom sveučilištukoje je davno prestalo vršiti svoju funkciju? — Što to puškama nedostaje? Čovjek je ponovio:

KARIKE 13 — Nedostaju im tijela ljudskih istina! Jeebleh je pomislio: “Tu smo, dakle!” Nije bilo slučajno što jeprva rečenica kojom mu se netko ovdje obratio počinjala riječju“puške”. Bio je to rječnik tipičan za okružje građanskoga ratai bio je uvjeren da će, s obzirom na situaciju, još često imatiprilike slušati ljude kako spominju puške i pojmove vezane uznjih. Okrenuo je lice od stranca i pogled mu je pao na dva mladićabez udova koji su pristigle putnike i sve koji bi ih pogledalimolili da ih odvedu do daščare gdje bi mogli telefonirati, ili da ihodvezu do obližnje željezničke stanice gdje će pronaći prijevozdo grada. Brzo je odvratio pogled i svu je pozornost posvetioneznancu. Jeebleh je bio umoran i prožimao ga je neodređenosjećaj da nešto nije u redu. — Zovu me Af-Laawe — rekao je čovjek. Jeeblehu je bilo neugodno što nije prihvatio njegovu ispru-ženu ruku, što se nije rukovao s njim, baš kao i zato što se nijepredstavio kao njegov sugovornik. Af-Laawe je nastavio: — Ne moraš se truditi, jer tvoja je reputacija ovamo stiglaprije tebe. Dopusti mi da ti poželim dobrodošlicu, Jeebleh! Zabljesnulo ga je sunce. Kao ošamućen, Jeebleh se osvrtaooko sebe, uvjeren da nije bio dovoljno svjestan svih iznenađenjana koja će naići za svog posjeta, prvog posjeta Mogadišu poslijeviše od dva desetljeća. Morat će se prilagoditi novoj situaciji.Samog je sebe podsjetio kako ga je na povratak nagnao čudanporiv, i to nakon što je izbjegao sigurnu smrt. Automobilom gaje gotovo pregazio Somalac koji je tek bio stigao u New York,ilegalan vozač taksija. Nadao se da će dolaskom u Mogadiš, gradsmrti, uspjeti zbuniti smrt. Nestrpljivo je očekivao ponovni su-sret s Bileom, a nadao se i da će vidjeti i nećakinju njegovadragog prijatelja, Raastu, koja je nedavno bila žrtva otmice. — Otkud znaš tko sam? — Bileov sam prijatelj — odgovorio je čovjek. — Kako je Bile? — Odgovor ovisi o osobi s kojom razgovaraš.

14 Nuruddin Farah — Kako to misliš? — Bile ima mnogo klevetnika, osoba koje njegovo ime pove-zuju sa strašnim djelima! — Jesi li i ti jedan od onih koji ga kleveću? To je pitanje Af-Laawea, čini se, zbunilo, pa je ušutio. Jee-bleh je za to vrijeme svoju putnu torbu, baš kao i torbu kojuje nosio preko ramena, odložio na sigurno, među noge. Krajnjenepovjerljiv prema motivima ovog čovjeka, na sve moguće na-čine pokušavao se othrvati nelagodi koja ga je obuzela još odtrenutka kad je stigao. — Je li Bile znao da stižem ovim avionom? — pitao je. — Možda me je Nairobi nazvao da me izvijesti? — Govoriš kao da je Nairobi nečije ime — rekao je, a zatimje čekao odgovor Af-Laawea kojeg je bilo teško zbuniti i stjeratiu kut. Af-Laawe bio je vidno sretan što razgovor može skrenuti sBilea. — Neki ljudi gradove koje dobro poznaju, u kojima su živjelidoživljavaju kao intimne prijatelje. Jeebleh je shvatio što misli, znao je da u trenucima veliketjeskobe čovjek sam sebe može doživjeti kao svijet. Ipak je jasnonaglasio vlastite mjere opreza tako što je svoju osobnu prtljaguprivukao čvrsto uza se. U torbi koju je nosio preko ramena imaoje tek nešto odjeće. Poslušavši savjet prijatelja iz Kenije, gdjeje proveo nekoliko dana, najveći kovčeg ostavio je u hotelu uNairobiju. U Mogadiš je ponio više knjiga no odjeće, uvjeren daje dobro štivo znatno teže naći u gradu kojim vladaju krijumčarioružja. Počeo je masirati desno rame koje ga je zabrinjavalo, zato štoje u jednoj torbi bilo mnoštvo tvrdo ukoričenih knjiga — nami-jenjenih Bileu, koji će ih, bio je uvjeren, znati cijeniti. Jeebleh jeu lisnicu sakrio glavninu gotovinskog novca — nekoliko tisućaameričkih dolara u krupnim novčanicama. Bio je prisiljen po-nijeti gotovinu, jer ovdje nema bankomata. — Reci mi nešto više o tim Bileovim klevetnicima. — On još uvijek upravlja “Utočištem”.

KARIKE 15 — Što je loše u vođenju utočišta? — Naša je zemlja puna klevetnika koji su spremni bacitiljagu na svakoga tko želi činiti dobro — odgovorio je Af-Laawe.— Bile je okružen popriličnim brojem klevetnika zato što jeuspješan u svemu čega se lati. Naš je narod sklon zavisti nauspješne ljude koje bismo htjeli povući gdje su i ostali, na dno. — Pričaj mi malo o Bileu. Zašto ima toliko klevetnika? — Ljudi se pitaju odakle mu novac kojim je osnovao “Uto-čište”. — Kako je došao do novca? — Njegovi klevetnici spominju ubojstva i pljačke. — Zar bi Bile mogao ubiti i pljačkati? — Posebnost građanskoga rata je u tome što ljude moženagnati da se pretvore u vlastite suprotnosti — rekao je Af--Laawe. — Iznenadilo bi te da vidiš što se sve događa, i na štosu sve ljudi spremni. Ponekad je teško razlučiti što je dobro, ašto zlo. — Bile nije takav! — Jesi li čuo za njegovu nećakinju? — rekao je Af-Laawe.— Da je oteta i da se šire glasine da su je oteli ljudi povezani sonima koje je Bile navodno ubio i opljačkao? Pretpostavlja se ida su otmičari izjavili da nećakinju i njezinu prijateljicu nećeosloboditi sve dok on ne vrati ukradeni novac, i dok ne priznaubojstva koja je počinio. — Af-Laawe je šutke promatrao Jeebleha koji je u njega zu-rio očima punim nepovjerenja. — Poprilično toga što si mi rekao za mene je novost — rekaoje Jeebleh a nakon kraće stanke doda: — Koliko ja znam, otmi-ca je politički motivirana. Čak se sjećam da sam negdje pročitaoda je u to upleten zapovjednik paravojnih postrojbi s Juga. — Gdje si to pročitao? — U američkom tisku. — Što Amerikanci znaju o svemu što se ovdje događa? Čovjekovo je pitanje bilo utemeljeno, te je Jeebleh odlučioda ga više ne ispituje dok o svemu ne sazna nešto više. Dugo

16 Nuruddin Farahje stajao bez riječi razmišljajući kako nastaviti razgovor. Napo-sljetku ga upita: — Jesu li Raasta i njezina prijateljica otete zajedno ili odvo-jeno? — Raasta i njezina prijateljica, Makka, koja ima Downovsindrom, stanovale su u istoj sobi — odgovorio je Af-Laawe.— Bile su nerazdvojne. Nisi ih mogao vidjeti jednu bez druge,bilo je nemoguće zamisliti ih odvojene. — Kako Bile to podnosi? — Shrvan je. Jeebleh je žalosno zavrtio glavom, sjetio se kako je u NewYork Timesu pročitao članak o otmici. Članak je Raastu opi-sao kao simbol mira u ratom rastrzanoj Somaliji, kao mit kojistanovnici grada doživljavaju poput puta prema harmoničnomsuživotu. Jeebleh se točno, od riječi do riječi, sjećao dijelova tek-sta: “Ljudi vjeruju da im se ne može dogoditi ništa nažao ako suu njezinoj blizini; osjećaju se sigurni od samovoljnih ubojstava,zalutalog metka ili od besmislene pogibije u oružanom prepadu.Zato obični ljudi traže zaštitu u ‘Utočištu’ gdje ona živi.” — Hoće li ih osloboditi ako Bile isplati novac? — Nema za to nikakva jamstva — rekao je Af-Laawe. — Zna li itko tko su ti otmičari? Kad se Jeebleh okrenuo njemu da čuje odgovor, Af-Laaweaviše nije bilo. Umjesto njega, ispred sebe je ugledao trojicu na-oružanih mladića. Ukočen od straha, pitao se nije li kao duhaprizvao onog čovjeka, uz malu pomoć kakva dobronamjernaduha, koji je osjetio njegovu očajničku potrebu za vodičem kojiće ga voditi kroz grad u anarhiji.KAKVE SU ZVJERSKE MOTIVE TI NAORUŽANI MLADIĆI IMALI KAD SU STALItako blizu mjesta na kojem stoji on? Zbunjen njihovim nehaj-nim ponašanjem i poderanom odjećom, Jeebleh je pretpostavioda nisu u funkciji policije, jer bi tad imali odore i značke. Bioje uvjeren da bi jednako izgledali čak i da na sebi imaju odore.Somalci ionako ne iskazuju povjerenje nekome samo zato što je

KARIKE 17u odori — s odorom ili bez nje, za njih je svatko samo naoružaninasilnik koji pokušava nametnuti vlastiti autoritet. Jeebleh se prisjetio kazališnog komada što ga je u Italijigledao dok je još bio student, čija se radnja zbiva u Pruskojna samom kraju Prvog svjetskog rata, u kojoj se bivši zatvo-renik bez osobnih dokumenata dočepao časničke odore. Gdjegod da se pojavi, ljudi ga pozdravljaju i iskazuju mu počasti,svaka njegova riječ puna je autoritativnosti, posvuda je dobrodošao; posvuda može kupovati na kredit. Somalci nikada nisupodčinjeni autoritetu kao Nijemci, razmišljao je Jeebleh. Mise pokoravamo tek brutalnoj sili pušaka. Objašnjenje takvogstava možda počiva u nacionalnoj povijesti još od kolonijalnihdana, razdoblja diktature, kao i u nedavnoj prošlosti za vrijemeameričke vojne intervencije — ta su nas izdajnička vremenališila povjerenja u autoritete u odorama — koji su se pokazalikao razuzdani, korumpirani, klanski podijeljeni, bezosjećajni inepravedni. Tad je začuo riječ “putovnica”, a kad se okrenuo, ispred sebeje ugledao čovjeka koji nije bio u odori, niti je bio naoružan, alikoji je, čini se, samome sebi pripisivao nekakav autoritet. Jee-bleh ga je polako odmjerio od glave do pete, pitajući se koliko jepametno putovnicu predati u ruke potpuno nepoznatu čovjeku.Ipak, nije se usudio od čovjeka zatražiti da mu pokaže službe-ne papire kojima bi bio ovlašten od njega zatražiti putovnicu.Pokraj njega se iznenada opet stvorio Af-Laawe, koji mu je, tekšto je otvorio usta, upao u riječ tihim ali odlučnim glasom: — Učini kako ti čovjek kaže. Daj mu putovnicu i dvadesetameričkih dolara. On će ti u putovnicu udariti žig, a zatim ćeti je vratiti s priznanicom. Je li ovo namještaljka? Ako jest, kako bi trebalo postupiti?Af-Laawe ovdje, čini se, ima popriličan utjecaj, ali može li muse vjerovati? Tko su uopće ovi naoružani mladići? Budući dadolazi iz New Yorka, metropole nepovjerenja, Jeebleh je odlučione pokazati svoju američku putovnicu. Zavukao je ruku u torbukoju je nosio preko ramena i iz nje izvukao somalsku putovni-cu, koju je nedavno podigao u veleposlanstvu u Rimu, kao izgužvanu novčanicu od dvadeset dolara. Američku je putovnicu

18 Nuruddin Farahostavio gdje je i bila — u lisnici, zajedno s gotovinom. Čovjek jeprelistao putovnicu, a zatim ga upitao: — Zašto ste mi dali posve novu, nekorištenu somalsku pu-tovnicu bez viza? Jeebleh se okrenuo Af-Laaweu i s prizvukom sarkazma obra-tio se obojici: — Otkad to jedan Somalac treba vizu da bi ušao u Moga-diš? — Zar ovaj misli da smo mi budale? — negodovao je čovjek. — Molim vas, uzmite dvadeset dolara — rekao mu je Af--Laawe. — Prihvatite njegovu somalsku putovnicu, koju ćetemu vratiti nakon što u nju udarite žig zajedno s priznanicom.Pronto! Čovjek je na trenutak zastao, činilo se kao da nije spremanposlušati ga. Af-Laawe ga je povukao u stranu kako ih Jeeblehne bi čuo. Jeebleh se u mislima vratio više od dvadeset godina unatrag,u vrijeme kad se posljednji put koristio somalskom putovnicom.Bio je tad na međunarodnom aerodromu u Mogadišu, četrdese-tak kilometara južnije, i sjećao se kako mu je i tad jedan čovjek— koji nije bio u odori, niti je bio naoružan — uzeo putovnicui nije ga bilo čitavu vječnost. Išao je u Europu i strahovao je dabi ga mogli onemogućiti da napusti zemlju, jer bilo je to vrije-me Diktatorove tiranije. Bilea i nekolicinu ostalih, Jeeblehovihistomišljenika, snage Nacionalne sigurnosti bile su odvele noćranije. Bilo je više no vjerojatno da će pokušati uhititi i njihovamentora. Tako se i dogodilo. S aerodroma su ga izravno odvezli u zatvor. Izveli su ga predruglo od suda koji mu je izrekao smrtnu kaznu. Nekoliko go-dina poslije, na misteriozan su ga način vozilom Nacionalnesigurnosti odvezli u luksuznu čekaonicu istog aerodroma, gdjeje zatvoreničku odjeću zamijenio odijelom. Dobio je putovnicus jednogodišnjom vizom za ulazak u Keniju, nakon čega su gasmjestili u zrakoplov za Nairobi, gdje su mu svi troškovi biliplaćeni. Netko čijeg se imena više ne sjeća, savjetovao mu je dase javi američkom veleposlanstvu. Ondje je dobio vizu za ulazak

KARIKE 19u Sjedinjene Američke Države. Još i danas se pita tko je sve toučinio, i zašto. Dok je sada očekivao povratak Af-Laawea, u glavi su mu sevrtjele dvije kontradiktorne slike. Na jednoj je bio odjeven uodijelo, grubo su mu na ruke navukli lisičine te ga automobilomna kojem je zavijala sirena odvezli ravno u zatvor; na drugoj jebio odjeven u dronjke, vozili su ga natrag na aerodrom kako bisjeo u zrakoplov za Nairobi. Na prvoj, časnici koji su ga pratilibili su pravi gadovi, a na drugoj su bili oličenje uljudnosti. Ta-kva je bila diktatura. A ovakav je građanski rat! I dok je svaka pojedina stanica njegova tijela bila na oprezu,silno je žudio doznati odakle vreba opasnost, tko mu je prijatelj,a tko neprijatelj. Nekoć je bio naviknut na samovolju dikta-torskog režima, gdje je svatko mogao završiti u zatvoru samona temelju glasina. Takva je samovolja ovdje zamijenjena jošokrutnijom — civilnom anarhijom, u kojoj čovjek može izgubitiživot od ruke naoružana mladića, i to samo zato što pripadajurazličitim klanovima, ali i zbog znatno nevažnijih stvari. Af-Laawe se vratio i rekao da će mu uskoro vratiti putovni-cu u koju će mu udariti žig. Njegov šušljetavi glas zvučao jekrajnje šarmantno dok je Jeeblehu čestitao što je čovjeku daosomalsku, a ne američku putovnicu. Jeebleh ni sam nije znao jeli ovaj vodič koji mu je ponudio svoje usluge bogomdan ili nije.Nije znao nema li neke skrivene motive. — Ima li kakve šanse da pronađem prijevoz ili taksi? — pitaoje Jeebleh. — Sve sam ja već sredio. — Nigdje ne vidim taksi. — Ne brini, imat ćeš prijevoz — uvjeravao ga je Af-Laawe. — Reci mi nešto o sebi dok čekamo. — Malo bih ti toga imao reći. — Onda mi reci i to malo. — Bileov sam prijatelj — rekao je Af-Laawe. — On te je, dakle, poslao da me dočekaš? — To je zadovoljstvo isključivo moje.

20 Nuruddin Farah Istodobno preplašen, ali i zadivljen njegovom slatkorječivo-šću, Jeebleh se pitao kako je Af-Laawe uspio preživjeti u gradupunom nasilja i sačuvati razum i ponos — u najmanju ruku pri-sebnost. Af-Laawe podsjećao je Jeebleha na glumca angažiranogu drugorazrednoj ulozi koja mu pristaje kao salivena. — Ako mi već ne želiš reći ništa o sebi — rekao je Jeebleh— onda bi mi možda mogao reći nešto više o Bileu, kojeg nisamvidio već više od dva desetljeća. — Sve u svoje vrijeme, molim — odgovorio je čovjek. Jeebleh se pitao treba li Af-Laaweovo okolišanje pripisatinjegovoj diskreciji, ili činjenici što je između Bilea i Jeeblehanekoć davno došlo do zle krvi, što zbog osobnih, što zbog politič-kih razloga. Do te je zle krvi umnogome došlo zbog toga što jeBile zadržan u zatvoru, a Jeebleh je bio pušten i na misteriozannačin smješten u onaj zrakoplov. Nije čudo što su ljudi vjerovalida je Jeebleh iznevjerio ljubav i povjerenje svog prijatelja. — Gdje živi Bile? — pitao je Jeebleh. — U južnom dijelu grada. To što je Bile odabrao južni dio podijeljene metropole Jeeble-ha nije nimalo čudilo. Njegov je prijatelj bio u izravnom krvnomsrodstvu s vlastodršcem južnih teritorija, zapovjednikom klan-ski povezane paravojske. Jeebleh je bio u rodu sa zapovjedni-kom klana sa Sjevera, ali nije osjećao nikakvu klansku lojalnost— bio je uistinu zgrožen i bijesan zbog tih podjela. Jeebleh je odlučio vratiti se temeljnim pitanjima: — Hoćeš li mi pomoći da pronađem hotel? Af-Laawe doimao se smeteno. Nervozno se osvrtao oko sebe,kao da je izgubio tlo pod nogama, kao dadilja od koje se zahtije-va da preuzme odgovornost odsutnih roditelja. Pretpostavljajućida Af-Laawe zna više no što želi reći, Jeebleha je obuzeo čudanosjećaj kako, tko god da je od njega zatražio da mu osiguraprijevoz, nije naložio da mu pronađe i hotel. Djeluje li Af-Laawepo nečijim uputama, a ako djeluje, čije su one? Af-Laawe ponovo je zračio samopouzdanjem, kako i priličiiskusnim vodičima koji svoju zadaću obavljaju sigurno i pouz-dano.

KARIKE 21 — Odvest ćemo te u hotel na Sjeveru gdje mislimo da ćešbiti sigurniji! Znaš, u ovim nesretnim vremenima većina ljudizadržava se na teritorijima koji njihovim klanovima pripadajuod drevnih vremena, jer se ondje osjećaju ugodnije i mogu sekretati nesmetano i bez straha. Ipak, ako želiš, poslije te mo-žemo premjestiti na Jug, bliže Bileu. Možda će te Bile pozvatii da odsjedneš kod njega, tko zna? Jeeblehu nije promaklo Af-Laaweovo korištenje zamjenice“mi”, ali nije mogao razlučiti je li riječ o prijateljskoj naklonostiili to znači da je još netko bio uključen u planiranje njegovakretanja. Je li to “mi” bilo uključivo, u tom smislu da Af-Laaweželi naglasiti kako i jedan i drugi pripadaju istom klanu? IliAf-Laaweovo “mi” uključuje i druge ljude u krvnom srodstvusa Jeeblehom? — Kako je Calooshii-Cune? — pitao je. Premda je Calooshii-Cune — skraćeno Caloosha — bio Bileovstariji polubrat, on i Jeebleh pripadali su istom klanu. Klanskisustav funkcionira na čudnovat način – dva polubrata koji ima-ju zajedničku majku, kao Caloosha i Bile, ne smatraju se pripa-dnicima istog klana zato što nemaju istog oca, dok se Jeeblehu,Bileovu najbliskijem prijatelju, pripisuje krvna povezanost sCalooshom zato što obojica vuku podrijetlo od istog mitskogpretka. Za Diktatorove vladavine, Caloosha je uglavnom obna-šao dužnost zamjenika direktora Nacionalne sigurnosti. Velikbroj ljudi bio je uvjeren da je upravo on odgovoran za Bileovo iJeeblehovo uhićenje, i za smrtnu kaznu izrečenu Jeeblehu, alii za njegovo naknadno, misteriozno puštanje iz zatvora. Bile jeu zatvoru ostao sve do državnoga sloma, kad su vrata zatvorabila širom otvorena. — Caloosha živi u sjevernom dijelu grada — rekao je Af--Laawe — u blizini hotela u kojem ćeš odsjesti. Samo reci riječ,i bit će nam pravo zadovoljstvo odvesti te k njemu, u bilo kojidan i u bilo koje vrijeme. Jeebleh je osjećao nelagodu zbog te bliske povezanosti Af--Laawea s Calooshom. Ipak je htio saznati nešto više. — Caloosha je dobro, zar ne?

22 Nuruddin Farah — Veoma je utjecajan političar na Sjeveru — odgovorio je Af--Laawe. — A osim toga, obnaša i dužnost savjetnika za sigur-nost zapovjednika sjevernoga dijela grada. “Mlinovi glasina najzaposleniji su kad su u pitanju politi-čari s mutnom prošlošću”, pomislio je Jeebleh. Iz razgovoras ljudima i prateći događaje u zemlji, zaključio je kako mnogipolitičari koji su imali sumnjive veze s Diktatorom pronalazesigurnu luku na teritorijima gdje pripadnici njihova klana činevećinu. Tako dakle stvari stoje, ali Jeebleh nije očekivao da ćeCaloosha biti toliko prisan sa zapovjednikom sjevernog dijelagrada, premda mu je ovaj jamčio imunitet od suđenja za politi-čke zločine koje je počinio. Jeebleh, naravno, nije imao namjerusastati se s Calooshom, i smetalo mu je što će odsjesti u hoteluu sjevernom dijelu grada, u blizini tog užasnog čovjeka. No, tkoje on da se sad prisjeća strahota iz prošlosti? — To što ću odsjesti u sjevernom dijelu grada ne znači da seneću moći slobodno posvuda kretati, zar ne? — pitao je. — Prelaženje zelene linije razgraničenja ne predstavlja nika-kvu opasnost za obične ljude — odgovorio je Af-Laawe. — Nena-oružani civili, i oni koji nisu pripadnici oružanih snaga, rijetkodoživljavaju neugodnosti pri prelasku linije razgraničenja. Vojnizapovjednici i njihovi suradnici, međutim, rijetko prelaze linijubez pratnje naoružanih tjelohranitelja. — Gdje ti stanuješ? — Na Jugu. — Na vlastitom posjedu? — Ne, čuvam kuću. — Čuvaš kuću? — Jeebleh je čitao i čuo o upitnoj praksičuvanja kuća. — Imam dogovor s obitelji koja posjeduje vilu, a koja se posli-je sloma preselila u Kanadu — objasnio je Af-Laawe. — Praznavila u građanskom ratu u Mogadišu velika je odgovornost, ali iiskušenje. U vili živim besplatno, a zauzvrat je čuvam. U lokalnom žargonu “čuvanje kuće” znači da kuću koja pri-pada pripadnicima klana koji su pobjegli preuzimaju pripadniciklana koji su ostali. Nisu svi čuvari kuća samo obični “divlji”

KARIKE 23stanari. Neki su za svoje usluge oslobođeni plaćanja stanarine.Neki su čak plaćeni da čuvaju posjede ljudi koji žive u inozem-stvu, a koji kuće žele zateći u dobrom stanju kad se jednogdana vrate, nakon uspostave mira i središnje državne vlasti.U posljednje su vrijeme, međutim, česti slučajevi da čuvari kućatvrde kako su oni njihovi vlasnici, pa ih prodaju. Baš kad ga je htio pitati kakav je on čuvar kuće, Af-Laaweje ponovo iščeznuo, no uskoro se pojavio u društvu carinika.Af-Laawe se okrenuo čovjeku i iz njegovih ruku preuzeo putov-nicu. Zatim je zadovoljnim glasom rekao: — Da vidimo! Čovjek koji mu je donio putovnicu izgledao je ojađen, kao sinkojeg su imućni roditelji isključili iz oporuke. Možda se nadaoda će primiti napojnicu, pa nije bio nimalo sretan kad je shvatioda neće. Možda je posrijedi bilo i nešto drugo, ali Jeebleh to nijemogao razlučiti. Af-Laawe, umjesto Jeebleha, pomno je pregle-dao putovnicu, koju mu je zatim uručio. Jeebleh ju je strpao udžep, a da je nije ni otvorio. — Što je s prijevozom? — pitao je Jeebleh. — Daj mi nekoliko minuta — rekao je Af-Laawe.DOK JE ČEKAO, JEEBLEH JE GLEDAO UDALJENI GRAD I ZAPAZIO MOREsitnog pijeska kako titra iza minareta. Sjetio se vlastite mla-dosti, koliko je volio živjeti u blizini oceana u kojem se čestokupao. Nekoć davno, dok je grad još bio toliko miran da jenjegovim ulicama mogao šetati u svako doba dana i noći, bezstraha da bi ga tko mogao napasti ili mu učiniti što nažao. Kaomladić, prije odlaska na studij u Padovu — Somalija nije imalanijedno sveučilište — Bile i on odlazili su u noćni klub Geziha,iz kojeg bi se bez ikakvih neugodnosti kući vraćali pješice u trisata ujutro. Za tih davno minulih dana ovdašnji ljudi živjeli suu miru i udobnosti i bili zadovoljni onim što imaju. Kao jedan od najstarijih afričkih gradova južno od Sahare,Mogadiš je preživio stoljeća razaranja – čim bi vojska koja jeiza sebe ostavila pustoš i smrt napustila grad, zamijenila bi jedruga koju bi poslije zamijenila nova. Sve su one bile jednako

24 Nuruddin Farahrušiteljske – na poluotok su pristigli Arapi koji su tu stvoriliuporište za širenje trgovine i islama, a njih su zamijenili Tali-jani, koje su zamijenili Rusi, sve dok se nedavno nisu iskrcalii nervozni Amerikanci, laki na obaraču, koji pucaju i prije nošto tko zapuca na njih. Grad je postao preplavljen oružjem,a prisutnost do zuba naoružanih Amerikanaca sukob je samoraspirila do neslućenih razmjera. Hoće li Mogadiš ikad višeživjeti u miru? Hoće li njegovi stanovnici ikad više uživati uudobnosti? S mjesta s kojeg ih je gledao, stabla su bila toliko zakržljalada su izgledala kao zaustavljena u razvoju, a kaktusi su u zrakdizali svoje kvrge i bodlje kao da se predaju, samo je još grmljena zemlju bacalo kržljave sjenke. U nebo su se podizali oblaciprašine kao vojska u rušilačkom pohodu, a zatim su se polaganospuštali na zemlju. Jeebleh se nije nimalo radovao pustoši koja ga čeka, o kojojje čitao i slušao. Tištalo ga je što će svoj voljeni grad posjetitiu trenutku kad tuga zuri u njega kao nikada prije. Mogadišse stezao ispred njega, činilo mu se kao da mu je nadohvatdrhtavih ruku, dom ljudi koji se guše u užasnoj bijedi. Pjesnikbi Somaliju možda opisao kao brod zahvaćen silovitom olujom,brod bez sigurne ruke mudra kapetana. Netko bi je drugi mo-žda opisao kao napuštenu pustoš, kao udovicu, siroče, kao bo-lesnika o kojem se nitko ne brine. Netko bi je treći oslikao kaozemlju kojom hara luđak kojeg vodi isključivo nezasitna željaza bogatstvom i moći bez granica. Toliko je života bezrazložnosasječeno u korijenu, toliko bezrazložna nasilja! — Kako je bilo živjeti u gradu? — pitao je Jeebleh. Af-Laawe je uzvratio odgovorom koji se Jeebleha nije doimaonimalo logično: — To ti pomalo miriše na strah, samo što malo toga možešučiniti između trenutka kad osjetiš miris i kad ti smrt bane navrata. — O čemu ti to govoriš? — Njušim opasnost, eto što je — rekao je Af-Laawe.

KARIKE 25 — Ne razumijem. Njušiš li je upravo sad? — pitao je Jee-bleh. Nije dugo čekao na odgovor. Samo je pratio Af-Laaweov po-gled i ugledao tri naoružana mladića koji su nešto ranije stajalipokraj njega, a koji su se sada obijesno nešto došaptavali izme-đu sebe. Istodobno su pogledavali stube zrakoplova u koji su seukrcavali putnici. — Što namjeravaju? — pitao je Jeebleh. — Načuo sam dijelove njihova razgovora dok sam prolaziopokraj njih. Klade se. — Na što se klade? — Naoružani mladići u našem gradu imaju običaj nasumceodabrati metu u koju zatim pucaju. To je za njih zabava, igrakoju igraju kad im je dosadno. Pobjednik je onaj koji pogodimetu. — Čine li to i sad? — Pretpostavljam. — Možemo li išta učiniti? — Sumnjam. — Što ako s njima porazgovaram? — Čemu se upuštati u nepotreban rizik? — Zato što netko to mora učiniti. — Ne bih to učinio da sam na tvom mjestu. Prije no što se Jeebleh imao prilike i pomaknuti, odjeknuo jepucanj. Začuli su ženski vrisak i nastao je metež. S obzirom namjesto gdje je stajao, Jeebleh teško da je mogao reći što se točnodogodilo. Nisu dugo čekali da im netko objasni što se dogodilo– pilot zrakoplova, Teksašanin, ponudio je pomoć ženi, putnici,te je umjesto nje ponio veliku posudu od plastike u zrakoplov,dok se ona iza njega uspinjala stubama. Mladić s puškom mo-žda je ciljao u pilota, koji je, na svoju sreću, nestao s nišanatrenutak prije ispaljenog hica? Ili su se možda žena i njezinadjeca stubama uspinjali presporo, te su zato postali meta? Bezobzira na sve, metak je pogodio ženina starijeg sina. Skupinuokupljenu podno stuba obuzela je panika. Druga dvojica mladi-

26 Nuruddin Farahća perili su puške u svakoga tko bi im mogao prići i razoružatiih. Ljudi su se, preplašeni, šćućurili jedni uz druge. Tri mladića bila su luda od sreće i pljeskali, a ona dvojicačestitala su trećem na pogotku. Istodobno, žena i njezino pre-živjelo dijete toliko su glasno vikali da se sve orilo. Mladići suse polagano povlačili i pogledavali skupinu kao da se boje da biim tko mogao pucati u leđa, a zatim su ušli u kombi koji je izasebe ostavio oblak prašine. Ljudi su se kao jedno tijelo kretaliprema podnožju stuba, gdje je desetogodišnja žrtva ležala u svevećoj mlaki krvi. Jesu li istinu zborili oni koji su rekli da u paklenom grotluovoga grada nitko za tebe ništa neće učiniti dok si živ, a da ćesvi pohrliti ako pogineš kako bi te što brže pokopali? Iz razgo-vora što ga je Jeebleh načuo bilo je očigledno da su svi odahnulišto nije poginuo pilot. Jeebleh je bio zaprepašten što nitko odljudi koji su se još motali uokolo nije bio spreman suprotstavitise naoružanim mladićima, što nitko nije ni pokušao spriječitinjihovu smrtonosnu igru. A gdje je bio Af-Laawe? Ponovo je ne-stao. Da, uspinjao se uza stube zrakoplova, očigledno u namjerida pomogne. Žena i njezino dijete i dalje su jaukali, a Af-Laawese sagnuo nad njih trudeći se utješiti ih. Možda se u Af-Laaweu krije više od onoga što oči vide? Bioje prilično oštrouman, bio je domišljat, hrabar. No, može li sečovjek u njega pouzdati? Je li sam svoj čovjek, ili je bio samoobičan vazal jednog od dvojice zapovjednika paravojski? Bilo bipotpuno atipično, razmišljao je Jeebleh, u Mogadišu susrestičovjeka koji, umjesto da svim svojim bićem služi krvnim srod-stvom povezanoj zajednici, slijedi vlastite ideale. Trenutak kasnije, Jeebleh je upro pogled u nebo i ugledaoprve lešinare — oštrooke i glavate, smrtonosnih pandži, kojimakao da bi mogli svijet iskidati na komade.“BEZ PLASTIČNIH VREĆA ZA MRTVACE, MOLIM!” Bile su to riječi kojima je Jeebleha ispratila njegova najsta-rija kći kad ga je molila da pazi na sebe. Supruga mu je samodala savjet da nikome ne vjeruje. U drukčijim okolnostima, Jee-bleh i Af-Laawe vjerojatno bi istog trena sklopili prijateljstvo,

KARIKE 27razmijenili telefonske brojeve i jedan drugome obećali da ćese posjećivati. Ovdje su stvari, međutim, bile znatno složenije.A sad ovo: desetogodišnjak ubijen iz puke zabave! Jeebleh je znao da ne bi bilo nimalo pametno o tome pričatisupruzi i kćerima, jer bi one od njega zatražile da se odmahvrati kući. A kad bi i pokušao supruzi predočiti vlastiti šokpotpunim nereagiranjem ljudi, ona bi to automatski pripisala“nedostatku moralne hrabrosti Somalaca”, premda, u dubiniduše, od njega nikad ne bi tražila da zauzme riskantan mo-ralni stav. Njegova najstarija kći, studentica posljednje godinena Sveučilištu u New Yorku, rekla bi da njega to ne bi bilodostojno — da čovjek s tako dičnom prošlošću, čiji je život punnebrojenih primjera moralne hrabosti, pogine uzalud. Njegovaje mlađa kći, pak, nagađala da, kada bi poginuo, njegovo tijelojamačno ne bi poslali natrag u New York. “Samo bi te pokopalineposredno nakon smrti. Ne bismo nikada vidjeli tvoje tijelo.Jedno od nas moralo bi otputovati u tu užasnu zemlju da po-kupi tvoje posmrtne ostatke kako bismo te dostojno pokopali.”Svi su se protivili njegovu putovanju u Mogadiš. Već je čuo sve argumente za i protiv njegova uključivanja ubilo kakvu moralnu ili političku aktivnost koja bi mogla bitismrtonosna. Nježno se prisjećao majke koja mu, premda je bionjezin jedini sin, nikada nije natuknula da ne bi smio vlastitiživot dovoditi u opasnost zbog sudjelovanja u političkim aktiv-nostima, čak ni u vrijeme diktature, kad su brojni roditelji dje-cu odvraćali od zauzimanja političkih stavova. Njegova majkabila je izuzetak. “Samo jednom se živi, a ja bih željela da svojživot proživiš u cijelosti”, govorila je. Sumnjao je, međutim,da bi čak i ona u ovom slučaju opravdala dovođenje života uopasnost — osobito ako se, kako je Af-Laawe rekao, ne moženišta učiniti. Dolazak vrana, marabua i ostalih ptica strvinara prenuo gaje iz razmišljanja o prošlosti. Jesu li te ptice naučile da mogudoći čim začuju pucnjeve, jer će ih čekati leševi? Nemirno sučučale na telegrafskim žicama, čekale su. Ljudi su stajali postrani, doimali se bespomoćno. Af-Laawe je nekolicinu muška-raca koji su nosili dječakovo tijelo doveo do vozila, na čijim je

28 Nuruddin Farahbočnim stranama bilo napisano: “Noolaadaa dhinta!” a ispodtoga je bio ispisan engleski prijevod: “Tko živi umire!” Kad muse Af-Laawe naposljetku pridružio, Jeebleh ga je upitao je likombi u koji su položili dječakovo tijelo njegov. — Pripada dobrotvornoj organizaciji koja organizira dostojneislamske pokope za tijela koja nitko ne traži, a koja na gradskimulicama ostanu ležati kad god dođe do pucnjave — rekao je.— Organizaciju sam utemeljio na samom početku građanskograta, kad su posvuda ležali mrtvaci, na ulicama, po kućama.Velik dio mrtvih nije imao rodbine da ih pokopa. Pripadali suobiteljima, pripadnicima klanova koje su protjerali iz grada. Umuknuo je i zagledao se u smjeru vozila s pogonom načetiri kotača koje im se približavalo s oznakom VIP, u kojem jemožda sjedio vođa nekog klana ili zapovjednik paravojske naputu za Nairobi. Nekoliko mladića naoružanih puškama skočiloje s krova vozila, a drugi su iz njega izlazili. Poslije njih je izvozila šepajući izašao stariji muškarac kojeg je Jeebleh prepo-znao. Zavladala je tišina; čak je i ucviljena žena u Af-Laaweovukombiju prestala cviljeti. Jeebleha, izmijenjena čovjeka, sadaje hvatao veći strah no kad je izašao iz zrakoplova. Žalio je štonema dovoljno hrabrosti da se obrati dičnom političaru koji jeišao prema zrakoplovu. — Evo kako stvari stoje — progovorio je Af-Laawe. — Imaosam namjeru prevesti te svojim kombijem. Možeš, ako hoćeš,svejedno poći sa mnom, ali te moram upozoriti da ću, osim ti-jela, uza se imati još nekoliko putnika. Sa mnom ide i ucviljenamajka i nekoliko grobara. Vozim ih ravno na groblje. Mogao bihti organizirati i prijevoz onim luksuznim automobilom. — Kakvi su izgledi? — Razgovarat ću s vozačem. Dobro ga poznajem. — A on će znati kamo me treba odvesti? — Reći ću mu. Sve se odigralo velikom brzinom zato što je Af-Laawe dječa-kov pogreb morao organizirati prije no što se spusti noć. Prijeodlaska, Jeeblehu je dao svoju poslovnu posjetnicu na kojoj jes jedne strane pisalo “Pogreb različit od drugih!” a s druge

KARIKE 29“Noolaadaa dhita!” Jeebleh je pomislio kako bi samo netko siznimnim osjećajem za crni humor mogao poslati pogrebničkikombi da ga dočeka na aerodromu. Samo bi mu Caloosha mo-gao poslati tako prikrivenu poruku, sličnu smrtnoj prijetnjiu rukavicama. Jeebleh, na žalost, nije mogao razlučiti trebali je shvatiti olako ili ozbiljno, kao netko tko je upozoren naopasnost. — Sretno! — rekao mu je Af-Laawe prije no što će nestati.