Posljednji porotnik

1.N akon desetljeća i desetljeća strpljivo nesposobnog upravlja- nja i blagonaklonog zanemarivanja, The Ford County Timesbankrotirao je 1970. Vlasnici i nakladnici, gospođici Emmi Caudle,bile su devedeset tri godine i bila je vezana za postelju u staračko-me domu u Tupelu. Urednik lista, njezin sin Wilson Caudle, imaoje sedamdeset i koju te pločicu u glavi još iz Prvog rata. Besprijeko-ran krug tamne presađene kože pokrivao je pločicu pri vrhu njego-va dugačkog zakošenog čela, tako da je gotovo cijeli život bio prisi-ljen trpjeti nadimak Mrlja. Mrlja je učinio ovo. Mrlja je bio ondje.Ovamo, Mrlja. Pogledaj, Mrlja. U mlađim je danima izvještavao sa sastanaka, s footballa, izbo-ra, suđenja, društvenih događaja u crkvenoj organizaciji, raznora-znih aktivnosti u okrugu Ford. Bio je dobar novinar, temeljit i odli-čne intuicije. Ozljeda glave očito nije utjecala na izvjestiteljskesposobnosti. No negdje nakon Drugog rata pločica se malko prem-jestila i gospodin Caudle prestao je pisati sve osim nekrologa. Njihje obožavao. Posvećivao im sate i sate. Nebrojene odlomke elokven-tnih tekstova ispunjavao je pojedinostima iz života i najskromnijihstanovnika okruga. Smrt nekoga od imućnih ili istaknutih građanabila je pak, udarna vijest, a gospodin Caudle tada je dolazio na svoje.Nikada nije propustio bdjenje ili pogreb i nikada nije napisao neštoružno. Svi pokojnici odlazili su ovjenčani velikom slavom. Za smrtnema boljeg mjesta od okruga Ford. A Mrlja je, iako lud, bio iznim-no popularan čovjek.

8 John Grisham Do jedine istinske krize u njegovoj novinarskoj karijeri došloje 1967. godine, približno u vrijeme kada je do okruga Ford napo-kon stigao i pokret za građanska prava. Novine nikada nisu poka-zale ni najmanje naznake sklonosti rasnoj snošljivosti. Na stranica-ma lista nije bilo crnih lica, osim kada je bila riječ o dokazanim iliosumnjičenim zločincima. Nije bilo najava vjenčanja među crncima,crnih odlikaša ili igrača bejzbola. No te godine gospodin Caudle do-šao je do zapanjujućeg otkrića. Jednog se jutra probudio i uvidio dau okrugu Ford umiru i crnci, a da se njihov odlazak primjereno nebilježi. Očekivao ga je jedan cijeli, posve nov i plodan svijet nekro-loga. Tako je odvažno zaplovio u opasno i još neistraženo područje.U srijedu, 8. ožujka 1967., Times je prvi od mississippijskih tjedni-ka u bjelačkome vlasništvu objavio nekrolog za osobu tamne bojekože. Stvar je uglavnom prošla neopaženo. U sljedećem broju objavio je tri crnačka nekrologa, pa su ljudio tome već počeli razgovarati. Nakon četiri tjedna list se već suoča-vao s pravim bojkotom, uz otkazivanja pretplate i reklama. Gospo-din Caudle znao je u čemu je stvar, no odviše ga se dojmio vlastitistatus novopečenog zagovornika integracije da bi razmišljao o takotrivijalnim pitanjima kao što su prodaja i zarada. Šest tjedana na-kon onog povijesnog nekrologa, na naslovnici i masnim slovimaobjavio je svoju novu uredničku politiku. Čitateljskoj je javnostiobjasnio da će objavljivati što god mu se prohtije, a ako se bijelci-ma to ne dopada, jednostavno će smanjiti broj njihovih prokletihnekrologa. Smrt, u skladu s običajima u Mississippiju, vrlo je važan dio ži-vota, kako kod bijelaca, tako i kod crnaca, a pomisao na pokop bezjednog od Mrljinih veličanstvenih pisanih ispraćaja većini bijelacabila je nepodnošljiva. Osim toga, svi su znali da je dovoljno lud daprijetnja ne ostane na riječima. Sljedeći je broj bio prepun raznoraznih nekrologa, i crnačkih ibjelačkih, pomno poredanih po abecedi i bez segregacije. Broj jeprodan do posljednjeg primjerka i tako je uslijedilo kratkotrajnorazdoblje blagostanja. Proglašen je prisilni stečaj, kao da je u drugim slučajevima ta-kav potez željen i dobrodošao. Krvoloke je predvodio neki dobav-ljač novinskog papira iz Memphisa kojem je list dugovao 60.000 do-

Posljednji porotnik 9lara. Nekoliko vjerovnika nije dobilo novac već šest mjeseci. Dobrastara banka Security zatražila je otplatu zajma. Bio sam tek početnik, no glasine mi nisu promakle. Sjedio samna stolu u prijemnoj sobi Timesove redakcije i čitao časopis, kadase na vratima, razmetljivim korakom, pojavio neki patuljak u šilja-tim cipelama i zatražio Wilsona Caudlea. “Otišao je u pogrebno društvo”, izvijestio sam ga. Bio je to vrlo umišljen patuljak. Pod izgužvanim tamnoplavimsakoom nazirao se pištolj na boku, pištolj koji je nosio tako da gasvatko odmah uoči. Vjerojatno ima dozvolu, no u okrugu Forddozvola zapravo i nije bila potrebna, barem ne 1970. godine. Nadozvole se, štoviše, gledalo s neodobravanjem. “Trebam mu uručitipoziv”, reče, mašući omotnicom. Nisam mu namjeravao pomoći, no čovjeku je teško biti neulju-dan kada se obraća patuljku. Čak i kada nosi pištolj. “Otišao je upogrebno društvo”, ponovio sam. “U tom slučaju, morat ću ga ostaviti vama”, reče on. Iako sam ondje radio manje od dva mjeseca i premda sam stu-dirao na Sjeveru, neke sam stvari već bio usvojio. Znao sam da seljudima nikada ne uručuje ništa dobro. Ugodne vijesti dolaze po-štom, dostavnom službom ili po dostavljaču, ali se nikada ne uruču-ju uz pištolj. Ova omotnica donosi nevolje i ja s time nisam htioimati veze. “Neću ništa preuzeti”, rekao sam, spuštena pogleda. Prirodni zakoni patuljcima nalažu da budu povodljivi, da se neprotive i ne svađaju, a ni ovaj mali nije bio iznimka. Pištolj je služiotek kao varka. Usiljeno se smiješeći, pogledom je obuhvatio ured,znajući da je situacija bezizlazna. Dramatičnim pokretom spremioje omotnicu u džep i odlučno upitao: “Gdje je pogrebno društvo?” Ukratko sam mu objasnio, pa je tako otišao. Približno sat posli-je Mrlja se vratio, mašući papirima i histerično vičući. “Gotovo je!Gotovo je!” zapomagao je bez prestanka dok sam ja čitao Zahtjevza prisilnim stečajem. Margaret Wright, tajnica redakcije, i Hardy,strojar u tiskari, odmah su izišli i pokušali ga utješiti. On je sjediolaktova naslonjenih na koljena, prekrivši lice dlanovima, i neutješnojecao. Ja sam ostalima pročitao zahtjev.

10 Joh n Grisham U njemu je stajalo da se gospodin Caudle za tjedan dana tre-ba pojaviti pred sudom u Oxfordu, gdje će se naći s vjerovnicima isucem, a ovaj će donijeti odluku hoće li novine i dalje izlaziti dokstečajni upravitelj ne sredi stanje. Bilo mi je jasno da Margaret iHardyja više brine vlastita sudbina nego gospodin Caudle i njegovslom, no ipak su odvažno stajali uz njega i tapšali ga po leđima. Kada je prestao plakati, neočekivano je ustao i, grickajući usne,objavio: “Moram reći majci.” Nas smo se troje samo pogledali. Gospođica Emma Caudleovaj je svijet napustila još prije više godina, no njezino slabašno srcei dalje je kucalo tek toliko da odgodi pokop. Nije znala, a nije ju nizanimalo, kakvim je kašicama hrane, pa je bilo posve izvjesno da jojse živo fućka i za okrug Ford i za njegove novine. Slijepa je i gluhai ima manje od četrdeset kilograma, a Mrlja se sada sprema s njomrazgovarati o prisilnom stečaju. Tada sam shvatio da ni on više nijeu našem svijetu. Ponovno je zaplakao i izišao. Šest mjeseci poslije ja ću pisatinjegov nekrolog. Budući da sam studirao i budući da su papiri bili kod mene,Hardy i Margaret s nadom su očekivali moje savjete. Novinar sam,a ne pravnik, no rekao sam da ću dokumente odnijeti odvjetnikukoji zastupa obitelj Caudle. Povest ćemo se za njegovim preporu-kama. Neuvjerljivo su se nasmiješili i vratili poslu. U podne sam u Quincyjevoj prodavaonici u Lowtownu, crna-čkome dijelu Clantona, kupio šest piva i svojim se Spitfireom upu-tio u dugotrajnu vožnju. Bio je konac veljače, neuobičajeno toplovrijeme, pa sam skinuo krov i krenuo prema jezeru, pitajući se, većtko zna koji put, što točno radim u mississippijskome okrugu Ford. Odrastao sam u Memphisu i pet godina studirao novinarstvona sveučilištu Syracuse, sve do trenutka kada je mojoj baki dojadi-lo plaćati tako produljeno školovanje. Ocjene ni po čemu nisu od-skakale od prosjeka, a od diplome me dijelila još jedna godina.Možda godina i pol. Ona, moja baka BeeBee, imala je novca na ba-canje, ali je i dalje voljela štedjeti na svakom koraku, te je nakon petgodina zaključila da je dovoljno ulagala u moje nove prilike. Bes-krajno sam se razočarao kada me tako otpilila, no nisam se žalio,

Posljednji porotnik 11barem ne pred njom. Od unučadi ima samo mene, pa će nasljedstvobiti naknada za sve. Novinarstvo sam studirao mamuran. Po dolasku na Syracusemaštao sam o tome da ću se u New York Timesu ili Washington Postubaviti istraživačkim novinarstvom. Namjeravao sam spasiti svijetotkrivanjem korupcije ili zločina prema okolišu, vladine neracional-nosti i nepravde koju trpe slabi i ugnjeteni. U to vrijeme još su meočekivale raznorazne Pulitzerove nagrade. Nakon možda malo višeod godine snatrenja, gledao sam film o nekom dopisniku iz inozem-stva koji širom svijeta putuje u potrazi za ratovima, zavodi ljepoticei još nekako uspijeva pisati članke za koje dobiva priznanja. Govo-rio je osam jezika, imao bradu, nosio vojničke polučizme i izglača-ne hlače od kepera koje se nikada ne gužvaju. I tako sam odlučiopostati takvim novinarom. Pustio sam bradu, kupio gležnjače i svi-jetle hlače od kepera, pokušavao učiti njemački, nastojao pokupitineku od zgodnijih djevojaka. Na trećoj godini, kada su mi ocjenenezaustavljivo krenule silaznom putanjom, obuzela me želja za ra-dom u novinama u maloj sredini. Tu želju nikako ne znam objasniti,mogu samo reći da sam se približno u to vrijeme sprijateljio sNickom Dienerom. On je potekao negdje iz unutrašnjosti Indiane,a njegova je obitelj desetljećima u vlasništvu imala uspješanokružni list. Vozio je mali luksuzni Alfa Romeo i uvijek imao pre-pune džepove love. Postali smo pravi prijatelji. Nick je bio bistar student koji se jednako tako uspješno mogaonamjeriti i na medicinu, pravo, strojarstvo ili elektrotehniku. Me-đutim, jedini cilj bio mu je vratiti se u Indianu i voditi obiteljskutvrtku. To me užasno zbunjivalo sve dok se jedne večeri nismo na-pili, pa mi je ispričao kako njegov otac svake godine lijepo zaradiod njihova malog tjednika – s nakladom od šest tisuća primjeraka.Pravi rudnik zlata, rekao je. Samo lokalne novosti, objave vjenčanja,društveni događaji, pohvale, sportski izvještaji, slike košarkaškihmomčadi, pokoji recept, tu i tamo neki nekrolog te reklame i oglasi.Možda malo politike, no svakako se treba kloniti svih kontroverznihtema. I tako samo lijepo brojiš lovu. Otac mu je milijunaš. PremaNickovim riječima, takvo je novinarstvo opušteno, bez pritisaka, a no-vac raste na drveću. To mi se dopalo. Nakon četvrte godine, koja mi je trebala bitii posljednja, iako zapravo nisam bio ni blizu završetku, cijelo sam

12 Joh n Grishamljeto radio kao pripravnik u jednom malom tjedniku u gorju Ozarku Arkansasu. Lova je bila zanemariva, no BeeBee se silno dojmilošto sam se zaposlio. Iz tjedna u tjedan slao sam joj list u kojem sampotpisivao barem pola članaka. Vlasnik/urednik/nakladnik bio je di-van gospodin u godinama, oduševljen što se dokopao novinara kojiželi pisati. Usto je bio i vrlo imućan. Nakon pet godina na Syracuseu ocjene su već ušle u kategori-ju nepopravljivoga i izvor novca je presušio. Vratio sam se u Mem-phis, otišao do BeeBee, zahvalio joj na trudu i rekao koliko je vo-lim. Ona je meni rekla da krenem u potragu za poslom. U to je vrijeme sestra Wilsona Caudlea živjela u Memphisu, paje s vremenom, na nekoj čajanki, tako upoznala i BeeBee. Nakonjoš nekoliko telefonskih poziva, ja sam se već sa stvarima uputio uClanton, u Mississippiju, gdje me Mrlja željno očekivao. Nakon jed-nosatnog upoznavanja sa situacijom, pustio me s lanca, prepuštajućimi cijeli okrug Ford. U sljedećem je broju objavio dražestan člančić s mojom slikomu kojem je najavio početak mojeg “pripravničkog staža” u Timesu.Vijest se našla na naslovnici. U ono vrijeme baš i nije bilo senzacio-nalnih novosti. U člančiću su se našle i dvije užasne pogreške koje će me pro-goniti još godinama. Prva i manje ozbiljna glasila je da sveučilišteSyracuse pripada u red najuglednijih visokoškolskih ustanova uzemlji, barem prema Mrljinu viđenju. Sve malobrojnije čitatelje iz-vijestio je da sam vrhunsko obrazovanje stekao na Syracuseu, u sa-veznoj državi New York. Na tu činjenicu prvi su mi put ukazali teknakon mjesec dana. A ja sam već počeo stjecati dojam da nitko nečita novine ili da su, što je još gore, oni koji ih čitaju, obični kreteni. Druga pogreška promijenila mi je život. Krštenjem sam dobioime Joyner William Traynor. Sve do dvanaeste godine dodijavaosam roditeljima pitanjima o tome kako dvoje navodno inteligentnihljudi može tek rođenom djetetu uvaliti ime Joyner. Na koncu samnekako uspio doznati da je netko od mojih roditelja, a oboje su ni-jekali odgovornost za taj čin, ustrajao na imenu Joyner kako bi pru-žili ruku pomirenja nekom rođaku s kojim su se bili zavadili, a kojije navodno bio pun perja. Tog čovjeka, svojeg imenjaka, nisamupoznao. Ako je u vrijeme smrti i imao novca, ja to nisam osjetio,ali sam ipak doživotno zadržao njegovo ime. Na Syracuse sam se

Posljednji porotnik 13upisao kao J. William, što je podosta impozantno ime za jednogosamnaestogodišnjaka. No zahvaljujući Vijetnamu, prosvjedima isvim društvenim previranjima i pobunama zaključio sam da J. Wil-liam zvuči odviše službeno i poslovno, odviše elitistički. I tako sampostao Will. Mrlja me zvao Will, William, Bill, kako kada, neki put čak iBilly, a budući da sam se odazivao na sve oblike, nikada nisam mo-gao znati što me očekuje u sljedećoj prigodi. U onom članku, podmojim nasmiješenim licem, nalazilo se i moje novo ime. WillieTraynor. To me zaprepastilo. Užasnulo. Ni u snu nisam pomislio dabi me netko mogao zvati Willie1. Pohađao sam privatnu srednjuškolu u Memphisu i studirao u New Yorku, a da nikada nisam upoz-nao čovjeka po imenu Willie. Osim toga, nisam bio ni dobar starimjesni dečko kojeg svi znaju godinama. Vozio sam Triumphov Spit-fire i imao dugu kosu. Što bih rekao svojim frendovima sa Syracusea? Kako bih toobjasnio BeeBee? Nakon što sam se dva dana skrivao u stanu, smogao sam tolikohrabrosti da dođem pred Mrlju i zatražim da nešto poduzme. Nisamtočno znao što, no on je pogriješio, pa to može lijepo i ispraviti.Odlučnim korakom ušao sam u redakciju Timesa i prvo naletio naDaveyja Bassa, Lajavca Bassa, sportskog urednika. “Hej, imaš superime”, rekao je. Krenuo sam za njim, u njegov ured, tražeći savjet. “Ne zovem se Willie”, rekao sam. “Sada se zoveš.” “Zovem se Will.” “Ovdje će te svi obožavati. Pametnjaković sa Sjevera s tom du-gačkom kosom i strašnim sportskim autićem… Dovraga, svi će bitiuvjereni da je cool s tim imenom. Sjeti se samo Joea Willieja.” “Tko je Joe Willie?” “Joe Willie Namath2.” “Ah, taj…”1 Riječ “willie” ili, još češće, “willy” u svakodnevnom govoru označava penis, osobito u Vel. Britaniji.2 Slavni igrač footballa, rođen 1943.

14 Joh n Grisham “Da, Jenki kao i ti, iz Pennsylvanije ili nečeg sličnog, ali kadaje došao u Alabamu, od Josepha Williama postao je Joe Willie. Dje-vojke su ga proganjale gdje god se pojavio.” To me malko utješilo. U to vrijeme Joe Namath vjerojatno jebio najslavniji sportaš u zemlji. Otišao sam se voziti, ponavljajućiime “Willie”. Već nakon dva tjedna, nitko me i nije zvao nikakodrukčije. Osim toga, zbog tako običnog imena svi su se uz menenekako osjećali lagodnije i opuštenije. BeeBee sam rekao da je riječ tek o privremenome pseudonimu. Times je imao vrlo malo stranica i odmah sam znao da samzagazio u velike nevolje. Hrpe nekrologa, vrlo malo vijesti i rekla-ma. Zaposlenici su bili nezadovoljni, ali povučeni i odani. Počet-kom sedamdesetih u okrugu Ford nije bilo poslova u izobilju. Na-kon tjedan dana i meni početniku bilo je očito da novine gomilajugubitke. Nekrolozi su besplatni – reklame i oglasi se plaćaju. Mrljaje najveći dio vremena provodio u svom pretrpanom uredu, povre-meno drijemao i nazivao pogrebno društvo. Neki put su ga zvali.Neki put obitelj bi navratila samo nekoliko sati nakon odlaska uja-ka Wilbera i predala dugačku, kićenu, rukom pisanu priču koju biMrlja objeručke prihvatio i odmah odnio na svoj stol. Iza zaključa-nih vrata zatim je pisao, uređivao, tražio podatke, dopisivao iprepravljao sve dok ne bi dobio savršenu verziju članka. Rekao mi je da ću pokrivati cijeli okrug. List je imao još jednogizvjestitelja bez posebnih zaduženja, Baggyja Suggsa, starog jarcapod parom koji je najveći dio dana provodio vucarajući se po zgradisuda na suprotnoj strani ulice, gdje je njuškao ne bi li se dokopaokakvog trača i pio bourbon s malenim društvom propalih odvjetni-ka koji su bili prestari i prepijani da bi i dalje radili. Kao što ću ubrzodoznati, Baggy je bio odviše lijen da provjerava izvore i kopa u po-trazi za zanimljivostima, tako da se često događalo da u članku nanaslovnici nudi neku dosadnu priču o sukobu oko zemlje ili pretu-čenoj supruzi. Tajnica Margaret bila je prava kršćanka koja je zapravo vodi-la sve poslove, iako je bila dovoljno pametna da Mrlja i dalje imadojam da je pravi šef. Bila je tek prevalila pedesetu, a u listu je ra-dila već dvadeset godina. Bila je to čvrsta stijena, sidro, uporišna

Posljednji porotnik 15točka oko koje se vrtjelo sve povezano s Timesom. Margaret je go-vorila tiho, gotovo stidljivo, a ja sam još od prvog dana u njoj budiostrahopoštovanje, jer sam došao iz Memphisa i pet godina studiraona Sjeveru. Dobro sam pazio da ničim ne pokazujem povezanost svrhunskim sveučilištima, no istodobno sam želio tome dijelu rural-nog Mississippija pokazati da sam vrhunski obrazovan. Ona i ja počeli smo razmjenjivati ogovaranja, a nakon tjedandana potvrdila mi je što sam već ionako znao – da je gospodinCaudle doista lud i da je list uistinu u velikim financijskim nedaća-ma. Ali, rekla mi je, Caudleovi imaju i obiteljski novac! Tu zagonetku razjasnit ću tek nakon nekoliko godina. U Mississippiju se obiteljski novac strogo razlikuje od bo-gatstva. Nema veze ni s gotovinom ni s imovinom. Obiteljski novacznak je položaja, statusa osobe bijele boje kože, osobe koja se ba-rem malo školovala i nakon mature, koja se rodila u velikoj kući strijemom ispred ulaza – po mogućnosti okruženom poljima pamu-ka ili soje, iako to nije bilo i nužno – te osobe koju je barem dije-lom podignula omiljena crna služavka po imenu Bessie ili Pearl, adijelom brižni baka i djed, nekadašnji vlasnici predaka Bessie iliPearl, društvenog položaja osobe koju su od samog rođenja pouča-vali strogim društvenim pravilima kojih se moraju pridržavati pov-lašteni slojevi. Hektari i zaklade svakako su bili plus, no Mississippije bio prepun nelikvidnih plemenitaša koji su naslijedili taj status.Do njega se nije moglo doći drugim sredstvima, niti ga kupiti.Stjecao se rođenjem. Odvjetnik obitelji Caudle u razgovoru mi je, poprilično pre-cizno i lapidarno, objasnio stvarnu vrijednost njihova obiteljskognovca: “Nemaju prebijene pare”, rekao je dok sam ja sjedio u ras-košnom naslonjaču od izlizane kože, zagledan u njega preko veli-kog i prastarog stola od mahagonija. Zvao se Walter Sullivan i bioje predstavnik ugledne tvrtke Sullivan & O’Hara. Ugledne u raz-mjerima okruga Ford – jer je imala sedmero odvjetnika. Proučivšizahtjev za stečajem, stao je nadugo i naširoko raspredati o obiteljiCaudle, o novcu kojim su nekoć raspolagali i tome kako su gluponekoć unosne novine doveli do propasti. Zastupa ih već trideset go-dina, a dok je list vodila gospođica Emma, Times je imao pet tisućapretplatnika i bio prepun reklama. Tada je, za crne dane, čuvala500.000 dolara u Securityju.

16 Joh n Grisham Potom joj je umro muž, pa se udala za dvadeset godina mlađegalkoholičara iz grada. Kada je bio trijezan, bio je polupismen i sa-mog je sebe smatrao izmučenim pjesnikom i esejistom. GospođicaEmma bezgranično ga je voljela te ga je postavila za suurednika, aon se tim položajem koristio za pisanje dugačkih uvodnika u kojimaje drvljem i kamenjem zasipao sve što se micalo u okrugu Ford. Bioje to početak kraja. Mrlja je mrzio očuha, osjećaj je bio uzajaman,pa je njihov odnos na koncu dosegao vrhunac u obliku jedne od sli-kovitijih tučnjava u povijesti središta Clantona. Do borbe je došlo napločniku ispred ulaza u redakciju Timesa, na trgu u središtu grada,pred zaprepaštenim mnoštvom građana. Svi su bili uvjereni da jeionako osjetljivi Mrljin mozak doživio daljnja oštećenja. Ubrzo na-kon toga prestao je pisati sve osim tih prokletih nekrologa. Očuh je pobjegao s njezinim novcem, a gospođica Emma,slomljena srca, povukla se i prestala izlaziti. “Nekoć je to bio dobar list”, rekao je gospodin Sullivan. “Alipogledajte ga sada. Manje od tisuću dvjesto pretplatnika, s velikimdugovima. U stečaju.” “Kako će postupiti sud?” upitao sam. “Pokušat će pronaći kupca.” “Kupca?” “Da, netko će ga kupiti. Okrug mora imati novine.” Na pamet mi je odmah palo dvoje ljudi – Nick Diener iBeeBee. Nickova se obitelj obogatila zahvaljujući okružnom tjedni-ku. BeeBee je ionako prepuna love, a ima samo jednog voljenogunuka. Srce mi je počelo neobuzdano udarati. Nanjušio sam pravupriliku. Gospodin Sullivan pozorno me promatrao. Očito je znao o če-mu razmišljam. “Prodat će ga za šaku dolara”, rekao je. “Koliko?” upitao sam samopouzdano poput svakog dvadeset-trogodišnjaka koji je tek zakoračio u novinarstvo, a baka mu je tvrdai nepopustljiva poput javorova sirupa. “Vjerojatno pedeset tisuća. Dvadeset pet za list, dvadeset petza tekuće troškove i nastavak rada. Većinu dugova moguće je pre-baciti na stečaj, pa s vjerovnicima koje trebaš možeš dogovoriti noveuvjete.” Zašutio je i nagnuo se naprijed, laktovima se naslonivši na

Posljednji porotnik 17stol, a guste prosijede obrve trzale su se dok mu je mozak užurba-no radio prekovremeno. “Znaš, to bi mogao biti pravi rudnik zlata.” BeeBee još nije ulagala u rudnike zlata, no nakon tri danaobrađivanja, iz Memphisa sam otišao s čekom na 50.000 dolara.Uručio sam ga gospodinu Sullivanu, koji ga je položio na račun i odsuda zatražio prodaju lista. Sudac, ostatak iz nekih prošlih vreme-na kojem je mjesto bilo u postelji do gospođice Emme, blagonaklo-no je kimnuo i potpisao se pod odluku kojom sam postao novimvlasnikom The Ford County Timesa. Da bi vas prihvatili u okrugu Ford, moraju se smijeniti baremtri generacije. Bez obzira na novac i podrijetlo, čovjek se ne možejednostavno doseliti i očekivati povjerenje. Nad svakim pridošlicomlebdi tamni oblak sumnje, pa tako ni ja nisam bio iznimka. Ljudi suondje iznimno srdačni, ljubazni i uljudni, drže se prijateljski tolikoda to već gotovo graniči s pretjeranom radoznalošću. U središtugrada pozdravljaju sve i sa svima razgovaraju. Raspituju se za zdrav-lje i vrijeme, pozivaju vas u crkvu. Gorljivo pomažu neznancima. Ali zapravo ti ne vjeruju ako nisu vjerovali i tvojem djedu. Čim se pročulo da sam ja, zeleni došljak iz Memphisa, kupiolist za pedeset, ili možda stotinu, možda čak i dvije stotine tisuća do-lara, cijeli okrug potresao je plimni val ogovaranja. Margaret me re-dovito izvještavala o novostima. Budući da živim sam, moguće je dasam homoseksualac. Budući da sam studirao na Syracuseu, gdje godto već bilo, vjerojatno sam komunist. Ili još gore, liberal. Budući dasam iz Memphisa, namjera mi je najvjerojatnije osramotiti okrugFord. Ipak, priznavali su svi diskretno među sobom, sada ja odluču-jem o nekrolozima! Postao sam netko i nešto! Prvi broj novog Timesa izišao je 18. ožujka 1970. godine, samotri tjedna nakon dolaska onog patuljka sa sudskim dokumentima.Novine su bile debele gotovo dva centimetra, prepune fotografijakao nijedan okružni tjednik. Skauti, skautkinje, osnovnoškolske ko-šarkaške momčadi, vrtlari, književni kružoci, čajanke, proučavate-lji Biblije, bejzbolska liga za odrasle, klubovi i društvene organiza-cije. Deseci fotografija. Pokušao sam u novine ubaciti sve živućestanovnike okruga. A preminuli su se slavili kao nikada. Nekrolozi

18 Joh n Grishamsu bili sramotno dugački. Uvjeren sam da je Mrlja bio ponosan, noviše mi se nije javio. Novosti su bile malobrojne i pisane vrlo laganim, gotovoneozbiljnim stilom. Ni traga uvodnicima. Ljudi obožavaju čitati ozločinima, tako da sam u donjem lijevom kutu naslovnice počeoobjavljivati Crnu kroniku. Nasreću, u prethodnom tjednu ukrade-na su dva kamioneta, pa sam te događaje popratio kao da je riječ okrađi saveznih zlatnih rezervi. Nasred naslovnice objavio sam poprilično veliku skupnu snim-ku nove redakcijske vlasti – Margaret, Hardy, Baggy Suggs, ja, našfotograf, Wiley Meek, Davey Bass (Lajavac) i Melanie Dogan, sred-njoškolka i honorarna zaposlenica. Ponosio sam se svojim osobljem.Deset dana radili smo od jutra do mraka i naš prvi broj postigao jevelik uspjeh. Otisnuli smo pet tisuća primjeraka i sve ih prodali.Cijelu kutiju primjeraka poslao sam BeeBee, koje se izdanje silnodojmilo. U sljedećih mjesec dana Times se malo-pomalo profilirao, doksam ja svim silama nastojao zaključiti kakav list točno želim. U ru-ralnim dijelovima Mississippija svaka se promjena doživljava bolno,pa sam odlučio uvoditi ih postupno. Stari je list propao, ali se u pe-deset godina gotovo i nije mijenjao. Pisao sam više vijesti, proda-vao više oglasnog prostora, objavljivao sve više i više najraznovrsni-jih mogućih fotografija. I ulagao velik trud u nekrologe. Prekovremeni me rad nikada nije privlačio, no kao vlasnik ipaksam zaboravio na sat. Bio sam premlad i prezaposlen da osjetimstrah. Imao sam dvadeset tri godine i zahvaljujući sreći, rijetkoj pri-lici i bogatoj baki, iznenada sam postao vlasnikom tjednih novina.Da sam malo oklijevao i bolje proučio situaciju, zatražio savjetebankara i računovođa, uvjeren sam da bi me netko bio urazumio.Ali čovjek se u tim godinama ne boji ničega. Ništa nema, pa nemašto izgubiti. Nekako sam računao da će nakon godinu dana list početi do-nositi zaradu. I prihodi su se u početku doista polagano povećavali.A zatim je ubijena Rhoda Kassellaw. Bit će da priroda posla nakonbrutalnog zločina diktira veću prodaju novina, jer ljudi žele doznati

Posljednji porotnik 19što više pojedinosti. U tjednu prije njezine smrti prodali smo dvijetisuće četiristo primjeraka lista, a tjedan poslije gotovo četiri tisuće. Jer nije bila riječ o običnome ubojstvu. Okrug Ford bio je miran kraj, prepun kršćana ili onih koji sutvrdili da su kršćani. Tučnjave su bile česta pojava, no najčešće suse događale među pripadnicima nižih klasa koji su se povlačili popivnicama i sličnim mjestima. Jednom na mjesec neki seljak nasr-nuo bi na susjeda ili možda na vlastitu ženu, a svaki vikend bilježi-li smo barem jedan slučaj ranjavanja nožem u nekom od crnačkihlokala. Takve epizodice uglavnom nisu završavale smrću. Vlasnik novina bio sam deset godina, od 1970. do 1980., i za tovrijeme u okrugu Ford dogodilo se tek nekoliko ubojstava. I nijed-no nije bilo okrutno kao u slučaju Rhode Kassellaw, nijedno s pre-dumišljajem. I danas, trideset godina poslije, nema dana da ne raz-mišljam o tom događaju.

2.R hoda Kassellaw živjela je u naselju Beech Hill, devetnaest kilometara sjeverno od Clantona, u skromnoj kući od siveopeke uz uski, asfaltirani seoski put. Cvjetne lijehe ispred kuće bilesu njegovane, a dugački i široki travnjak između njih gust i pomnopokošen. Prilaz garaži pokrivali su sitni bijeli kamenčići. S obijustrana nizali su se romobili, lopte i bicikli. Njezino dvoje male dje-ce neprestano je bilo vani, u igri, tek s vremena na vrijeme zastajalibi da promotre automobil u prolasku. Bila je to ugodna kućica nadomak susjedne kuće u kojoj su živ-jeli gospodin i gospođa Deece. Mladić koji ju je kupio poginuo je ukamionskoj nesreći negdje u Teksasu, pa je Rhoda tako s dvadesetosam godina postala udovicom. Osiguranje je pokrilo cijenu kuće iautomobila. Ostatak je uložen tako da donosi skromne mjesečneiznose zahvaljujući kojima je mogla ostati kod kuće i brinuti se zadjecu. Sate i sate provodila je vani, radila u povrtnjaku, presađiva-la cvijeće, uklanjala korov, brinula se za nasade pred kućom. Živjela je vrlo povučeno. Starice iz Beech Hilla smatrale su jeuzornom udovicom koja je neprestano kod kuće, doima se tužnom,pojavljivanje u društvu ograničava na povremene dolaske u crkvu.Morala bi dolaziti redovitije, šaputale su. Neposredno nakon suprugove smrti Rhoda se namjeravala vra-titi obitelji u Missouriju. Ni ona ni suprug nisu potekli iz okrugaFord. Onamo su došli poslom. No kuća je bila otplaćena, djeca sret-na, susjedi ugodni, a njezinu obitelj pretjerano je zanimalo koliko

Posljednji porotnik 21je dobila od osiguranja. Tako je ostala. I premda je uvijek nekakonamjeravala otići, do toga na koncu nije došlo. Rhoda Kassellaw bila je prelijepa žena kada se željela prika-zati u takvom svjetlu, a to nije bilo osobito često. Skladno i vitkotijelo najčešće se skrivalo pod širokom pamučnom haljinom od ma-terijala koji nije potrebno glačati, ili velikoj radnoj košulji, što joj jebilo najdraže kada je radila u vrtu. Gotovo i nije koristila šminku,a duga svijetložuta kosa bila je začešljana unatrag, povezana i takopodignuta na tjeme. Većinu hrane davao joj je povrtnjak u kojemnije koristila nikakva umjetna sredstva, a koža joj je imala blag izdrav sjaj. Tako privlačna mlada udovica inače bi bila itekako tra-žena širom okruga, no ona se držala vrlo povučeno. Međutim, nakon tri godine tugovanja Rhodu je uhvatio nemir.Svaka nova godina ne donosi joj mladost, a promiču sve brže. Prem-lada je i prelijepa da svake subote sjedi kod kuće i prije spavanjadjeci čita priče. Negdje se nešto sigurno događa, iako ne u BeechHillu. Mladu crnu djevojku iz kuće koja se nalazila malo dalje uz istucestu angažirala je za čuvanje djece, te se sat vremena vozila na sje-ver, do granice Tennesseeja, gdje se, koliko je čula, nalazilo neko-liko pristojnih barova i plesnih klubova. Ondje je možda nitko nećeprepoznati. Uživala je u plesu i očijukanju, ali nikada nije pila i kućise uvijek vraćala rano. Cijela joj se priča dopala, prešla u naviku,tako da je onamo odlazila dva do tri puta u toku mjeseca. Traperice su se ubrzo suzile, ples ubrzao, a ona je ostajala sveduže i duže. Ljudi su je primjećivali, o njoj razgovarali u barovimai klubovima uzduž i s obiju strana granice. Prije nego što ju je ubio, dvaput ju je slijedio do kuće. Bio jeožujak, a topla fronta donijela je preuranjene nade u proljeće. Noćje bila mračna, bez mjeseca. Medo, obiteljski mješanac, prvi ga jeput nanjušio kada se sakrio iza stabla iza kuće. Pas se već pripre-mio za režanje i lajanje kada je zauvijek ušutkan. Rhodinu sinu Michaelu bilo je pet, a kćeri Teresi tri godine. Nasebi su imali jednake pidžame s Disneyjevim likovima, uredno izgla-čane, i njih su dvoje promatrali majčine sjajne oči dok im je čitalapriču o Joni i kitu. Pokrila ih je i poželjela im laku noć, a kada jeisključila svjetlo u njihovoj sobi, on je već bio u kući.

22 Joh n Grisham Sat vremena poslije isključila je televizor, zaključala vrata i jošnekoliko trenutaka pričekala psa, koji se nije pojavio. No nije seiznenadila, jer je on često za zečevima i vjevericama trčao u šumu ikasno se vraćao. Spavao je na trijemu iza kuće i zavijanjem je bu-dio u svitanje. Došavši u svoju sobu, svukla je laganu pamučnu ha-ljinu i otvorila vrata zidnog ormara. On je bio unutra, čekao je utami. Ščepao ju je s leđa, usta joj pokrio debelim oznojenim dlanomi rekao: “Imam nož. Izrezat ću i tebe i klince.” Drugom rukom sjaj-nom je oštricom zamahnuo ispred njezina lica. “Jasno?” prosiktao joj je u uho. Drhteći, nekako je uspjela kimnuti. Nije vidjela kako napadačizgleda. On ju je odbacio na pod pretrpanog ormara, licem premadolje, i povukao joj ruke na leđa. Zatim je uzeo smeđu vunenu ma-ramu koju je dobila od neke stare tete i njome joj grubo omotaolice. “Da nisi pisnula”, režao je. “Jer ću ti razrezati klince.” Nakonšto joj je povezao oči, ščepao ju je za kosu, pridignuo na noge i od-vukao na krevet. Vrškom noža dodirujući njezinu bradu, rekao je:“Nemoj se opirati. Nož ostaje kraj mene.” Zatim joj je razrezao ga-ćice i počeo je silovati. Želio joj je vidjeti oči, te prelijepe oči koje je viđao u klubovi-ma. I tu dugačku kosu. Dvaput ju je častio pićem i s njom plesao, akada se napokon odlučio na korak više, odlučno ga je odbila. Štokažeš na ovo, mala moja, promumljao je jedva čujno. Već tri sata skupljao je hrabrost u društvu Jacka Daniel’sa isada je već bio otupio od viskija. Kretnje su mu bile usporene, ra-dio je bez žurbe, uživao u svakom trenutku. Mumljao je i gunđao,zadovoljno poput pravog muškarca koji si je uzeo ono što želi. Bilo joj je mučno od smrada viskija i njegova znoja, no bila jeodviše u strahu da povrati. Time bi ga možda još više razljutila,natjerala da upotrijebi nož. Kada se koliko-toliko pomirila s užas-nom stvarnošću, počela je razmišljati. Samo tiho. Nemoj probuditidjecu. Što će učiniti s nožem kada završi? On je ubrzavao, mumljao sve glasnije. “Tiho, mala moja”,siktao je unedogled. “Upotrijebit ću nož.” Krevet od kovanog že-ljeza je škripao; nije se dovoljno koristio, rekao je samome sebi.Previše buke, ali već mu je bilo svejedno.

Posljednji porotnik 23 Zvuk je probudio Michaela, a on Teresu. Polagano su izišli izsobe i nastavili mračnim hodnikom, da vide što se događa. Michaelje otvorio vrata majčine sobe, na njoj ugledao neznanca i rekao:“Mama!” Muškarac je na trenutak zastao i okrenuo glavu premadjeci. Dječakov glas užasnuo je Rhodu, koja se pridignula i objemarukama navalila na napadača, hvatajući sve čega se uspijevala do-moći. Jedna malena šaka zahvatila ga je po lijevome oku. Bio je todobar udarac koji ga je omamio. Zatim je strgnula povez, istodob-no ga udarajući objema nogama. On ju je pljusnuo i ponovno je po-kušao poleći. “Danny Padgitt!” povikala je, i dalje se boreći zubimai noktima. On ju je ponovno udario. “Mama!” povikao je Michael. “Bježite, djeco!” pokušala je kriknuti Rhoda, no od napadače-vih je udaraca ipak zanijemjela. “Začepi!” poviče Padgitt. “Bježite!” ponovi Rhoda i djeca se povuku, pa potrče hodni-kom, kroz kuhinju van, na sigurno. Čim je izgovorila njegovo ime Padgitt je uvidio da mu nemadruge: mora je ušutkati. Uzevši nož, dvaput je zamahnuo, zatimbrzo ustao i pokupio odjeću. Gospodin Aaron Deece i njegova supruga gledali su noćniprogram iz Memphisa kada su začuli Michaelov glas koji se pribli-žavao. Gospodin Deece dječaka je dočekao na ulaznim vratima.Pidžama mu je bila natopljena znojem i rosom, a zubi su mu cvo-kotali toliko nekontrolirano da je jedva izgovarao riječi. “Tukao jemamu!” ponavljao je u beskraj. “Tukao je mamu!” U tami između dviju kuća gospodin Deece je ugledao Teresukoja je trčala za bratom. Trčala je gotovo na mjestu, kao da želi ne-kamo doći, a da se zapravo ne pomakne. Kada ju je gospođa Deecenapokon presrela kod garaže, sisala je palac i nije bila u stanju izus-titi ni riječ. Gospodin Deece odjurio je u sobu i uzeo dvije sačmarice, jed-nu za sebe, jednu za ženu. Djeca su ostala u kuhinji, šokirana toli-ko da su praktički bila paralizirana. “Tukao je mamu”, ponavljao jei dalje Michael. Gospođa Deece ih je zagrlila i rekla da će sve biti

24 Joh n Grishamu redu. Pogledala je svoju pušku kada ju je muž položio na stol.“Ostani ovdje”, rekao je i izjurio iz kuće. Nije dospio daleko. Rhoda je već gotovo došla do kuće obiteljiDeece prije nego što se srušila u mokru travu. Bila je posve naga,od vrata nadolje pokrivena krvlju. On ju je podignuo i donio na tri-jem pred kućom, zatim doviknuo ženi da djecu prebaci u stražnji diokuće i zaključa ih u nekoj sobi. Ne može im dopustiti da vide majkuna samrti. Kada ju je položio u široku ljuljačku, Rhoda je prošaptala:“Danny Padgitt. Napao me Danny Padgitt.” On ju je pokrio i nazvao hitnu. Danny Padgitt jurio je stotinu četrdeset kilometara na sat idržao se sredine ceste. Bio je napola pijan i nasmrt prestrašen, alito nije htio priznati. Za deset minuta bit će kod kuće, siguran u ma-lome obiteljskom kraljevstvu pod nazivom Padgitt Island. Ona su mala lica sve upropastila. O tome će razmišljati sutra.Kada je otpio velik gutljaj viskija iz boce od sedam i pol decilitara,učinilo mu se da mu je malo bolje. Morala je biti riječ o zecu, malenome psu ili nekakvoj drugojnapasti, a kada je pojurila s bankine, on ju je načas ugledao i lošereagirao. Instinktivno je nagazio kočnicu, tek na trenutak, jer mu sezapravo živo fućkalo što će pogaziti, čak je i uživao u takvom lovuna cesti, no kočnicu je ipak pritisnuo prejako. Stražnji su se kotačiblokirali i kamionet se zanio. I prije nego što se snašao, Danny senašao u velikoj nevolji. Naglo je okrenuo volan u stranu, pogrešnustranu, i vozilo se tako našlo na pošljunčanome rubu, gdje se počelovrtjeti poput automobila koji na reliju izlazi iz posljednjeg zavoja.Na koncu je završio u jarku, dvaput se preokrenuo i udario u nizborova. Da je bio trijezan, poginuo bi, no pijanci se uvijek nekakoizvuku. Provukao se kroz razmrskani prozor i još dugo ostao stajatinaslonjen na kamionet, brojio porezotine i ogrebotine, razmatraopreostale mogućnosti. Noga mu se odjednom ukočila i dok se uspi-njao prema cesti, uvidio je da pješice neće stići daleko. Za tim i nijebilo potrebe.

Posljednji porotnik 25 Još se nije pravo ni snašao, a već su ga zaslijepile plave rotirke.Šerifov pomoćnik izišao je iz automobila, dugačkom crnom baterij-skom svjetiljkom stao osvjetljavati mjesto nesreće. Dalje niz cestupojavila su se i druga svjetla. Pogledavši krv i osjetivši smrad viskija, šerifov pomoćnik po-segnuo je za lisicama.

3.R ijeka Big Brown iz Tennesseeja bezbrižno se spušta na jug i još pedeset kilometara ravno kao kroz prokopani kanal teče sre-dištem okruga Tyler u Mississippiju. Tri kilometra prije graniceokruga Ford počinje skretati i vijugati, tako da na izlasku iz tog okru-ga već nalikuje na prestrašenu zmiju koja se u očaju grči i uvija i neide nikamo. Voda joj je gusta i teška, blatnjava i usporena, uglavnomplitka. Nitko je ne pamti po ljepoti. Uz nebrojene zavoje i okuke na-laze se pješčani, muljni i šljunčani sprudovi. Stotinu močvara i poto-ka u nju dovodi uvijek nove, neiscrpne količine ustajale vode. Prolazak okrugom Ford traje kratko. Rijeka se naglo spušta i uvelikome krugu obilazi dvije tisuće jutara zemlje u krajnjem sjeve-roistočnom kutu okruga, a zatim izlazi iz Forda i vraća se prema Te-nnesseeju. Krug je gotovo besprijekorno pravilan, tako da zamaloodvaja pravi otok. Ipak rijeka se u posljednji trenutak počinje odva-jati od vlastitog toka i između dviju obala ostavlja uzak pojas kopna. Taj krug poznat je pod nazivom Padgitt Island. Riječ je o gustopošumljenome području koje prekrivaju borovi, eukaliptusi, brijes-tovi, hrastovi te nepregledno mnoštvo močvara i nepomičnih ruka-vaca, od kojih su neki povezani, no većina ih je ipak izolirana.Raščišćen je tek maleni dio vrlo plodnog tla. S otoka se uzimala je-dino drvena građa, a uzgajale su se i velike količine kukuruza – zanelegalnu proizvodnju viskija. Kao i marihuana, no ta je priča došlaposlije. Na onaj uski pojas zemlje između dviju obala rijeke dolazila jeasfaltirana cesta, dolazila i nestajala, uvijek pod nečijim budnim

Posljednji porotnik 27pogledom. Cestu je još davno uredio okrug, no rijetki su se porez-ni obveznici njome usudili voziti. Cijeli otok pripadao je obitelji Padgitt još negdje od završetkaGrađanskog rata, kada je Rudolph Padgitt, Sjevernjak, malo zakas-nio u dolasku na Jug i uvidio da je sva najbolja zemlja već zauzeta.Dugo je uzalud tražio, nije pronašao ništa, a zatim je nekako naba-sao na taj otok prepun zmija. Na zemljovidu je izgledao perspektiv-no. Poveo je skupinu tek oslobođenih robova i tako se zahvaljujućipuškama i mačetama probio na otok. Drugih pretendenata nije bilo. Rudolph se vjenčao s mjesnom kurvom i počeo vaditi drvenugrađu. A budući da je potražnja za drvom nakon rata bila velika, po-sao je cvjetao. Pokazalo se da je žena vrlo plodna, pa se na otokuubrzo pojavila prava horda malih Padgitta. Jedan od bivših robovaovladao je umijećem destilacije. Rudolph je postao uzgajivačemkukuruza koji svoj urod ne jede i ne prodaje, nego ga koristi zaproizvodnju pića koje je uskoro došlo na glas kao jedan od najbo-ljih viskija na krajnjem Jugu. Punih trideset godina Rudolph je protuzakonito pekao viskisve dok 1902. nije umro od ciroze. U to vrijeme na otoku je već živiočitav klan njegovih potomaka, vrlo umješnih u proizvodnji građe iviskija. Na otoku je bilo barem šest raštrkanih pogona za destilaci-ju, odreda odlično skrivenih i zaštićenih i odreda opremljenih naj-suvremenijom tehnologijom. Obitelj Padgitt proslavila se svojim viskijem, iako im nije bilodo takve slave. Držali su se tajnovito, poput pravog zatvorenog kla-na, žestoko čuvali privatnost i smrtno se bojali da bi se netko mo-gao uvući u njihovo maleno kraljevstvo i onemogućiti im ubiranjevrlo konkretne zarade. Govorili su da su drvosječe, a svi su dobroznali da proizvode drvenu građu i da je posao uspješan. Pilana Pa-dgitt bila je itekako uočljiva s glavne ceste u blizini rijeke. Tvrdili suda sve rade po zakonu, da uredno plaćaju poreze i tako dalje, doksu im djeca pohađala državne škole. Tijekom dvadesetih i tridesetih godina, kada je alkohol biozabranjen, a cijela nacija žeđala, Padgitti nisu uspijevali proizvestidovoljno viskija. U hrastovim bačvama prebacivali su ga preko rije-ke i kamionima vozili na Sjever, sve do Chicaga. Patrijarh, pred-sjednik te direktor proizvodnje i marketinga bio je škrti stari ratnikpo imenu Clovis Padgitt, najstariji sin Rudolpha i one kurve. Clo-

28 Joh n Grishamvisa su od malih nogu učili da najbolju zaradu donosi prihod na kojise ne plaća porez. To je bila prva lekcija. Druga je lekcija prenosi-la čudesnu poruku: poslovati isključivo u gotovini. Clovis se neumo-ljivo držao tih pravila i tako se općenito govorkalo da obitelj Pad-gitt ima više novca od proračuna savezne države Mississippi. Godine 1938. trojica poreznih agenata unajmljenim su se ču-nom prebacili na otok u potrazi za izvorom Old Padgitta. Njihova jetajna operacija imala mnogobrojne nedostatke, među kojima je bilai sama početna zamisao. No zbog nekog nepoznatog razloga odlu-čili su se rijeku prijeći u ponoć. Odrezanih udova, završili su u du-bokim grobovima. Pet godina poslije u okrugu Ford dogodilo se nešto neobično– za šerifa je izabran poštenjak. Zvao se Koonce Lantrip i zapravonije bio toliko poštenjak, ali je nedvojbeno dobro zvučao na pred-izbornim nastupima. Zarekao se da će stati na kraj korupciji, da ćepročistiti okružnu vlast, onemogućiti rad krijumčarima i ilegalnimproizvođačima alkohola, čak i Padgittima. Bio je to lijep govor iLantrip je pobijedio s razlikom od osam glasova. Njegovi su pristaše čekali i čekali te na koncu dočekali da, šestmjeseci nakon preuzimanja dužnosti, sa skupinom pomoćnika pri-jeđe Big Brown jedinim mostom, prastarom drvenom građevinomkoju je na Clovisovo traženje okrug podignuo 1915. Padgitti su senjime povremeno služili u proljeće, u vrijeme visokog vodostaja.Prijelaz je bio dopušten isključivo njima. Dvojica pomoćnika ustrijeljena su u potiljak, dok Lantripovotijelo nikada nije otkriveno. Trojica Padgittovih crnaca pomno su gapokopala na obali jedne močvare. Pokop je nadgledao Buford, naj-stariji Clovisov sin. Još se tjednima u Mississippiju pričalo samo o tom masakru ivlada je zaprijetila upućivanjem Nacionalne garde. No Drugi svjet-ski rat bio je u punome jeku i pozornost cijele zemlje ubrzo je zao-kupio Dan D. Od Garde ionako nije ostalo gotovo ništa, a oni kojisu još bili sposobni za borbu baš se i nisu zanimali za napad na Pad-gitt Island. Normandijske obale bile su privlačnije. Apsolviravši plemenit eksperiment s poštenim šerifom, narodokruga Ford izabrao je pripadnika stare škole. Zvao se Mackey DonColey, a njegov otac bio je šerif dvadesetih godina, u vrijeme kada

Posljednji porotnik 29je otokom vladao Clovis. Clovis i stariji Coley bili su razmjernobliski i općenito se znalo da je šerif bogat jer omogućuje tako slo-bodno otjecanje Old Padgitta iz okruga. Čim je Mackey Don obja-vio da će se kandidirati za šerifa, Buford mu je poslao 50.000 do-lara u gotovom. Mackey Don pobijedio je premoćnom većinom.Njegov protivnik tvrdio je da je pošten. U Mississippiju se općenito, iako, dakako, neslužbeno, držaloda dobar šerif mora biti barem malo pokvaren kako bi osigurao redi provodio zakon. Viski, kurve i kocka jednostavno su dio života,svakodnevne činjenice i dobar šerif u te aktivnosti mora biti upućenkako bi ih valjano regulirao i zaštitio kršćane. Takve poroke nijemoguće iskorijeniti, pa ih šerif mora moći koordinirati i sinkronizi-rati dotok grijeha. Za rad na koordinaciji, dobivat će malenu nak-nadu od organizatora opačina. Takvo što i očekuje. Većina glasačatakođer. Nema poštenog čovjeka koji bi mogao živjeti od takoskromne plaće. Nema tog poštenog čovjeka koji se može neopazicekretati tamom podzemnoga svijeta. Veći dio stogodišnjeg razdoblja od završetka Građanskoga rataobitelj Padgitt u šaci je držala šerife okruga Ford. Kupovali su ih iz-ravno, vrećama novca. Mackey Don Coley dobivao je stotinu tisu-ća na godinu (tako se barem pričalo), dok je tijekom izborne godi-ne dobivao sve što mu je trebalo. Obitelj je bila velikodušna i premaostalim političkim dužnosnicima. Nenametljivo su kupovali i održa-vali utjecaj. A tražili su malo; samo su htjeli da ih nitko ne dira nanjihovu otoku. Nakon Drugoga svjetskog rata, potražnja za ilegalnim viskijempočela se ustrajno smanjivati. Budući da su se cijeli naraštaji Pad-gitta školovali za rad izvan zakona, Buford i obitelj počeli su širitiposlove na druge oblike nedopuštenog djelovanja. Sama prodajadrvene građe bila je nezanimljiva i podložna nebrojenim tržišnimčimbenicima, a, što je bilo najvažnije, nije donosila hrpe novca kojeje obitelj očekivala. Krijumčarili su oružje, krali automobile, krivo-tvorili, kupovali i palili kuće radi izvlačenja osiguranja. Dvadesetgodina vodili su vrlo uspješan bordel na granici okruga, sve dok1966. nije zagonetno izgorio. Bili su to dovitljivi i energični ljudi, koji su neprestano kovalinekakve planove i tražili nove prilike, uvijek čekali mogućnost da

30 Joh n Grishamnekoga opljačkaju. Često se govorkalo, u pojedinim razdobljimačak i ustrajno i s podosta argumenata, da obitelj Padgitt pripadaJužnjačkoj mafiji, ne odviše čvrsto organiziranoj skupini provincij-skih lopova koji su krajnjim Jugom divljali tijekom šezdesetih. Teglasine nikada nisu dobile i potvrdu, a mnogi su ih odbacivali jer suPadgitti jednostavno bili odviše tajnoviti da bi nekome povjeravalidio svojih poslova. Ipak, glasine su se ustrajno širile godinama, takoda je obitelj Padgitt bila izvor neprekidnog ogovaranja u kavanamai ostalim lokalima na trgu u Clantonu. Nitko ih nikada nije smatraomjesnim junacima, no nedvojbeno su bili dio legende. Godine 1967. jedan je mlađi Padgitt prebjegao u Kanadu kakobi izbjegao mobilizaciju. Nakon nekog vremena dovukao se do Ka-lifornije, gdje je kušao marihuanu i uvidio da mu se sviđa. Nakonnekoliko mjeseci provedenih među proturatnim aktivistima, zaže-lio se doma i neopazice se vratio na Padgitt Island. Sa sobom je do-nio dva kilograma trave koju je podijelio sa svim bratićima. I oni suse oduševili. Objasnio je da se u ostalome dijelu zemlje, a osobitou Kaliforniji, trava puši naveliko. Kao i obično, Mississippi je barempet godina zaostajao za trendovima. Trava je jeftina za uzgoj, a moguće ju je lijepo dopremati u gra-dove, gdje vlada velika potražnja. Njegov otac, Gill Padgitt, Clovi-sov unuk, uočio je priliku, tako da je na mnogim poljima umjestokukuruza počela rasti konoplja. Šest stotina metara dugačak pojaszemlje raščišćen je radi uređenja poletno-sletne staze, a Padgitti sunakon toga kupili i zrakoplov. Već za manje od godinu dana sva-kodnevno se letjelo u neposrednu okolicu Memphisa i Atlante, gdjesu bili razgranali mreže. Na njihovu veliku radost i uz njihovu po-moć, marihuana je napokon stekla popularnost i na krajnjem Jugu. Proizvodnja alkohola bitno se smanjila. Bordel je bio zatvoren.Padgitti su imali veze u Miamiju i Meksiku i novac je stizao u nevi-đenim količinama. Nitko u okrugu Ford godinama nije imao pojmada Padgitti krijumčare drogu. I nitko ih nikada nije uhvatio na djelu.Nitko iz obitelji Padgitt nikada nije optužen za prijestup povezan sdrogom. Štoviše, nitko od Padgitta nije nikada ni uhićen. Ni stotinu go-dina protuzakonite proizvodnje alkohola, krađa, šverca oružja, koc-kanja, krivotvorenja, svodništva, podmićivanja, čak i ubijanja, a na