Iza kulisa u muzeju

PRVO POGLAVLJE 1951. Začeće Nastala sam, začeta upravo kad je počela odbijati ponoć nastarom kaminskom satu u dnevnom boravku s druge stranepredsoblja. Nekoć je taj sat pripadao mojoj prabaki (ženi ime-nom Alice), a svojim umornim otkucajima pozdravlja moj nasta-nak. Započeta sam uz prvi, a dovršena uz posljednji udar, kad semoj otac svalio s moje majke i utonuo u san bez snova — pripo-mognut sa tri litrice izvrsnog piva John Smith koje je iskapio uPunch Bowlu sa svojim prijateljima, a to su Bernard Belling iWalter. U trenutku kad sam istrgnuta ništavilu i prešla u posto-janje, mama se — kao često u sličnim prigodama — pretvara daspava. No moj je tata zdrav muškarac pa ga ništa ne može zaus-taviti. Otac mi se zove George i dobrih je deset godina stariji odmame koja sad hrče — zabivši glavu u jastuk. Mamino je imeBerenice, ali je oduvijek zovu Bunty. Bunty mi uopće ne zvuči kao neko ozbiljno ime. Ne bi li mibilo bolje uz kakvu majku koja se drukčije zove? Uz neku naj-prosječniju Jane ili majčinsku Mary? Ili nešto romantično, ne-što što manje podsjeća na junakinje u stripovima za djevojčice?Recimo, Aurora ili Camille? No, sad je prekasno! Bunty ću — da-kako — još nekoliko godina zvati majkom, ali poslije stanovitogvremena više ni jedna majčinska imenica (mama, majka, nana,mamica, majčica, maja, mamac) neće biti primjerena pa sam višemanje odustala od toga da je ikako zovem. Jadna Bunty! Živimo u takozvanom stanu iznad zoo-prodavaonice, iakotaj opis nije najtočniji, jer su nam i kuhinja i blagovaonica na is-toj razini kao i prodavaonica mezimaca. Taj naziv obuhvaća isatelitsko dvorišno područje. Naša se zoo-prodavaonica skutrila

8 Kate Atkinsonu starinskoj uličici u sjeni užasno visoke katedrale u Yorku. Uistoj su ulici radili i gradski prvi tiskari i majstori za izradu obo-janih stakala koja su gradske prozore obogaćivala šarenim sun-čevim svjetlom. Deveta je hispanska legija, koja je osvojila Sje-ver britanskog otoka, stupala gore-dolje našom ulicom (bila imje via praetoria, velika utvrda) prije nego što su nestale u zabo-ravu stoljeća. Ondje se rodio Guy Fawkes, nekoliko ulica daljeobjesili su Dicka Turpina, a sin našega grada je još jedan velikijunak — Robinson Crusoe. Tko može reći što je od toga zbilja, ašto izmišljotina? Ulice su to koje odišu poviješću. Naša je zoo-prodavaonica ustoljetnoj kući iskrivljenih zidova i ukošenih podova poput ka-kvog srednjovjekovnog sajmišnog zabavišta. Na tom mjestu po-stoji zgrada još od rimskih vremena pa ne moram isticati da imamnoštvo stanovnika koji se — krhkiji od paučine — obavijajuoko pokućstva i instalacija. Žalostivo se vuku iza naših leđa. Du-hovi su nam osobito zgusnuti na stubištima, a stubišta je mno-go. Imaju i te koliko toga tračati! Možete ih čuti ako naćuliteuši, vikinška vesla bućkaju u vodi, lovci na lisice u Harrogateutopću po ulicama prekrivenim neravnim kamenim pločama, po-kreću se i klize stare noge na plesu u Gradskoj vijećnici, škripigusje pero velečasnoga i književnika — Laurencea Sternea. “Iznad zoo-prodavaonice” nije samo zemljopisna oznaka zanaš stan, to je samozadovoljno uskipjelo carstvo sa svim svojimjednostavnim pravilima i sa dva pretendenta na krunu — Geor-geom i Bunty. Razdražljiva je Bunty poslije mog začeća, a njoj se taj osjećajmili. Tek poslije dugotrajnih prevrtanja i bacakanja podliježenemirnim snovima ispresijecanim morama. Iako može slobo-dno birati iz Kataloga carstva snova, u svojoj prvoj noći na duž-nosti moje majke — izabrala je kante smeća. U snu o kantama smeća muči se kako bi pomakla u dvorištudvije teške kante smeća. Na mahove je opak nalet vjetra šiba ko-som po očima i ustima. Osobito je sumnjičava prema jednoj kantismeća, jer smatra da počinje razvijati svoju osobnost — osobnostnevjerojatno sličnu Georgeovoj! Odjednom joj se otima jedna kanta koju mukotrpno tegli.Tresne uz gromoglasan štropot galvanizirane kovine. Tres, bum!

IZA KULISA U MUZEJU 9Iz nje se sve razleti po betonskom dvorištu. Svagdje razbacaniotpaci, uglavnom iz zoo-prodavaonice, prazne vrećice smjese zakolače, spljoštena ambalaža, limenke pseće i mačje hrane ured-no su zapunjene krumpirovim lupinama i ljuskama jaja. Nećuni spominjati one tajanstvene omote — u novinskom papiru —za koje bi se reklo da skrivaju odrezane dječje udove. Bunty se usnu — unatoč neredu — rastapa od zadovoljstva što vidi kako ječak i njezino smeće uredno složeno. Sagne se i sve počne skup-ljati — kad odjednom osjeti da se iza nje nešto miče. Ne, samo tone! Ne mora se ni okrenuti, a već zna da je to Georgeova kantasmeća, izrasla je u tešku grdosiju. Taj se div nadvija visoko iz-nad nje — spreman da je usiše u svoje prljave metalne dubine… Preplavljuje me neodoljiv osjećaj da taj san ne naviješta ni-šta dobro za moju budućnost. Htjela bih majku koja sanja druk-čije snove. Snove o sladolednim oblacima, o dugama nalik našarene bombone, o suncima koja jure nebom poput zlatnih koči-ja… ma nema veze! Ipak je počelo novo razdoblje, treći je svi-bnja i kralj će popodne otvoriti Britanski festival. U zoru zborispod prozora svečano dočekuje moj dolazak na svijet. Treštavom se orkestru vrtnih ptičica uskoro pridružuje kri-ještanje papige dolje u zoo-prodavaonici. I prodorna zvonjava.Podivljala je budilica na noćnom ormariću. Bunty se probudi,vrisne i tresne po gumbu budilice. Na tren nepomično leži i os-luškuje kućne zvuke. Uskoro će Palača otkrića odzvanjati odočaranih povika veselih Engleza koji se raduju budućnosti, alitišinu u našem domu prekida samo cvrkut i kriještanje pticapjevica. Spavaju čak i naši duhovi, sklupčani po zakucima ili iz-valjeni uz zastorske karniše. Tišinu naglo prekine Georgeovo hrkanje koje u njemu budiiskonski nagon. Prebaci ruku preko Bunty i prikuje je za poste-lju. Pipka po onom dijelu njezina tijela na koji mu je pala ruka(prilično nenadahnjivu trbušnom dijelu, ali sad je u njemu samomoja Palača otkrića). Bunty se izmigolji Georgeovoj ruci. U ovihje dvanaest sati morala već jedanput podnositi spolno općenje(stvorili su mene!), a više nego jedanput na dan doista je nedo-lično. Uđe u kupaonicu gdje se oštro stropno svjetlo odbija od cr-no-bijelih pločica i kromiranih vješalica, padne na Buntynu ju-tarnju kožu u zrcalu izazivajući sablasne lokve i sjene. Časak se

10 K a t e A t k i n s o ndoima kao mrtvačka lubanja, a malo poslije nalik je na svojumajku. Ne može se odlučiti što je gore. Energično četka zube kako bi odstranila zadah Georgeovihčekinjastih brčića. Tada — kako bi sačuvala vanjsku formu (po-jam forme vrlo joj je važan, iako joj više nije jasno radi koga bizapravo morala sačuvati vanjsku formu) iscrtava lijep, srcolik,rubinskicrven smiješak i isceri se u zrcalu, povlači usne kako bisa zuba obrisala neželjene tragove ruža za usne. Njezina joj zr-calna slika vampirski uzvraća smiješak, a u Buntynim se tride-setpetmilimetarskim snovima pretvara u junakinju sličnu Vivi-en Leigh koja se ispred dugog pokretnog zrcala okreće na jednojnozi. Spremna je za suočenje sa svojim prvim danom u ulozi mojemajke. Silazi, jednu škripavu stubu za drugom (u njezinoj jezemlji snova to zavojito stubište na nekakvoj plantaži, uočavamda Bunty mnogo vremena posvećuje svom usporednom svijetusnatrenja). Trudi se biti što tiša, nikoga ne želi tako rano probu-diti, a najmanje Gillian. Gillian je užasno zafrknuta. Sestra mije, navršila je tri godine i silno će se iznenaditi kada dozna zamene! Bunty kuha čaj u kuhinjici iza zoo-prodavaonice, uživajući urijetkim trenucima jutarnje samoće. Uskoro će odnijeti Geor-geu čaj u krevet, ne zbog altruizma nego zato kako bi joj što ka-snije počeo smetati. Moja se jadna majka grdno razočarala ubraku, u kojem se njezin život nije promijenio nabolje — negosamo nagore. Oslušnem li njezine moždane valove, čujem bes-konačne jadikovke zbog rintanja svake kućanice: — Zašto mi nitko nije rekao kako će to biti? Kuhanje, pospre-manje, rintanje! Željela bih da mama prekine to i da se vrati svom snatrenju,ali ona nastavlja li, nastavlja: — A tek djeca… Neprospavane noći, njihove mušice, hiro-vi… Porođajni trudovi! Obraća se ravno prednjem desnom štednjačkom plameniku,glava joj kljoca lijevo i desno, slično kao papigičina u zoo-proda-vaonici u prizemlju. — Bar sam to odvalila…

IZA KULISA U MUZEJU 11 (Čeka je iznenađenje!) Zazviždi kotlić, voda zakipi. Bunty ulijeva vrelu vodu u malismeđi čajnik i dokono se nagne nad štednjak čekajući da čaj od-stoji. Lagano nadigne obrvu i namršti se dok se pokušava sjetitizašto se uopće udala za Georgea. George i Bunty upoznali su se 1944. Nije bio njezin prvi iza-branik. Htjela se udati za američkog narednika Bucka (i moja sebaka podjednako namučila oko udaje za vrijeme Prvog svjet-skog rata), ali Buck je ostao bez stopala kad se zafrkavao s na-gaznom minom. — Ti Amerikenjci samo misle kako bi se zafrkavali! — s ga-đenjem je govorio Buntyn brat Clifford. Bucka su poslali kući u Kansas. Dugo je Bunty čekala njego-vo pismo i poziv da s njim podijeli život u Kansasu, ali Buck jojse nikad više nije javio. Tako je George dobio djevojku! Bunty jenaposljetku zaključila da joj je možda bolji dvonogi George negojednonogi Buck, ali sada više nije u to toliko uvjerena. (Buck iBunty! Kako bi to divno zvučalo — mogu ih zamisliti.) Kako bi naši životi bili drukčiji da je Buck odveo Bunty uKansas. Osobito moj život. Georgeov je otac poginuo 1945., kadje pao pod tramvaj dok je — u skoku izvan braka — boravio uLeedsu. George je preuzeo obiteljsku zoo-prodavaonicu. Buntyje uzeo za ženu misleći da će mu biti od velike pomoći u poslu jerje imala iskustva u prodaji dok je radila u modnom salonu, aliBunty nije bilo ni na kraj pameti da radi nakon udaje. S vreme-nom će se sukob zaoštravati i produbljivati… Čaj je odstajao. Bunty malo zamiješa žličicom u smeđem čaj-niku i natoči sebi šalicu. Moja prva šalica čaja! Sjedne za kuhinj-ski stol i opet se oda sanjarenju. Preskače razočaranje zbog Bu-cka iz Kansasa i nesretnu udaju za Georgea i nađe se na mjestugdje prozirni veo poigrava na ljetnom lahoru. Ispod vela je Bun-ty — sva u lepršavu bijelu organdiju, struk joj je samo četrdeseti šest centimetara, ali posve drukčijeg nosa. Muškarac do njeneobično je lijep, upadljivo sličan Garyju Cooperu, a Bunty pod-sjeća na Celiju Johnson. Golem oblak narančina cvijeća zapri-jeti da ih proguta dok se grle i strastveno ljube — kadli odjed-

12 K a t e A t k i n s o nnom njezino maštanje prekinu neželjene note stvarnosti! Neštovuče Bunty za kućnu haljinu i cendra nimalo umiljato. Evo i nje! Moja sestra! Pentra se na Bunty, bucmaste topleručice i nožice, slatki posteljni mirisi, penje se na Buntyno tijelo,taj visoki Eiger i nasloni pospano lice na svježi Buntyn vrat.Bunty olabavi ručice koje joj mrse kosu i spušta Gillian na pod. — Silazi! — mrzovoljno će Bunty. — Mamica upravo raz-mišlja! (Doduše, mamica upravo razmišlja kako bi to bilo kad bi gromubio svu njezinu obitelj pa kad bi mogla sve početi iznova.) Jad-na Gillian! Gillian se ne da tako lako. Nije ona takvo dijete. Nismo jošpopile ni prvi gutljaj zajedničkog čaja, a već opet moramo ska-kati oko Gillian. Bunty za doručak priprema slatku zobenu ka-šicu, pržence i meko kuhana jaja. George mrzi kašu, voli samošarenu slaninu s kobasicama i pržencem, ali jutros se nekakodiže Buntyn želudac. (Sve to znam iz prve ruke.) — Pa kad baš želi, neka si izvoli sam pripremati! — promrsi. Gillian dodaje punu zdjelicu (prilično grudičaste) kašice, asebi napuni drugu. Valjda će moći probaviti malo zobene kaši-ce? I treću. Ma komu treću zdjelicu? Zlatokosoj djevojčici? Nećevaljda meni? Neće, neće, opet me čeka iznenađenje. Imam ja jošjednu sestru! Dobra vijest, iako mi je ta sestra nekako sjetna.Već se umila i navukla školsku odoru, već je i njezina kosa —ošišana kratko do ramena, užasno joj stoji — počešljana. Tek jojje pet godina i zove se Patricia. Na njezinu nimalo ljupkom licutreperi patnički izraz dok gleda zdjelu kašice. Mrzi zobenukašu. Gillian svoju klopa kao Pače Požderuh u njezinoj dječjojslikovnici o pohlepnom pačetu. — Ne volim kašu — usuđuje se prigovoriti Patricia. Prvi se put odvažila na izravan otpor Buntynoj kašici, inačeje samo miješa žlicom dok ne bude prekasno da je pojede. — Što si rekla? — upita je Bunty. Riječi joj kao ledenice treskaju po linoleumskom kuhinjskompodu. (Naša majka nikad nije bila ranoranilica!)

IZA KULISA U MUZEJU 13 — Ne volim zobenu kašu — ponovi Patricia, ali znatno nesi-gurnije. Bunty prosikće kao zmija: — A ja ne volim djecu! Ništa ti to neće pomoći, jedi! Dakako, našalila se… a možda i nije? Zašto me progoni taj čudni osjećaj? Zar mi je neka sjena pri-šivena za leđa, gotovo kao da je sa mnom unutra još netko? Pro-goni li me moj embrijski duh? — Bunt, ostani u dućanu! (Bunt? Sve gore i gore.) I on izađe. S neba pa u rebra! Bunty u sebi kipi. — Bar me mogao zamoliti ne bih li bila tako dobra pa umjes-to njega prodavala u trgovini? Dakako, užasno mi je krivo. Usvakom bih slučaju uskočila, ali ovako… što njemu znači: ostati?Ostati iza tezge, ostati na cjedilu ili ostati na suhom? Bunty mrzi promiskuitet iza tezge u zoo-prodavaonici. Kaoda ondje ne prodaje samo pseću hranu, mačiće i povremeno kojupapigicu — nego kao da prodaje sebe! Dok je prodavala kod go-spodina Simona (u butiku Modelia — vrhunska moda za otmje-ne dame), bar su trgovali pametnim predmetima — haljinama,steznicima i šeširima. Kakve pameti ima u australskoj papigici?Osim toga, nije normalno vječito prema svima biti ljubazan!(George je, s druge strane, rođen za to, voli brbljati, dvadesetputa u jedno jutro ponavlja istu primjedbu o vremenu, prene-maže se, smješka i svima ulizuje, ali strgne masku čim se vratiiza pozornice. Trgovačka djeca — primjerice, ja i Čehov — vječi-to nose ožiljke zato što su gledala kako im se roditelji tako bijed-no ponizuju.) Bunty odluči da će svakako porazgovarati sa Georgeom, moraistaknuti da je žena i majka, a ne trgovačka pomoćnica. Osimtoga, kamo on to vječito bježi i šara? Neprekidno hvata magluzbog nekakvih “tajanstvenih poslova”. Morat će se dosta togapromijeniti da bude prema Buntynoj želji. Sjedi za tezgom iškljoca iglama broj devet kao pletilja koja očekuje da Georgeasmaknu na giljotini. A zapravo bi morala plesti moju budućnost,

14 K a t e A t k i n s o nmnoge slatke stvarčice, čipkaste šalove i jutarnje jaknice ukra-šene ružičastim vrpčicama. Čarobne ukrašene vunene čarapicekojima će me ispratiti na životni put. Velika mačka u zoo-proda-vaonici debela je i prugasta, a dane provodi zlobno šćućurena natezgi. Skokne joj u krilo, ali je Bunty žurno tresne na pod. Kat-kad joj se pričinja da se cijeli svijet nastoji uzverati na njezino ti-jelo. — Ima li koga? George se vraća. Papige ustanu i zalepršaju krilima u krlet-kama. — Ima li koga? Zašto to pitanje? George i Bunty vječito to izvikuju čim prije-đu prag, iako bi to zapravo morali pitati kupci, a ne vlasnici tr-govine. Dovikuju li to možda životinjama, mezimcima? Ili mož-da viču na sam dućan? Umiruju li time sebe da još postoje? Ili daopstoji njihova trgovinica? Ili možda glume kupce? Ma zašto biglumili one koje najviše mrze i preziru? — Ima li koga? To će mi pitanje ostati vječna egzistencijalna tajna. Oslobođeni smo robovanja tezgi (Bunty je upravo prodalaprugastu mačku, ali ništa nije rekla Georgeu. Jadna mačka!) imožemo otkrivati svijet iza zoo-prodavaonice. Najprije moramosvladati obred Gillianina odijevanja — kako bi opstala u nepri-jateljskom svijetu izvan zoo-prodavaonice. Bunty je puna sum-nje prema mjesecu svibnju pa čvrsto zakopča Gillianin prsluk nanježnu kerubinsku kožu. Slijedi podsuknja, debela crvena vune-na vesta, djelo Buntynih vječito uposlenih ruku, škotska suknji-ca i duge bijele pamučne čarape koje raspolućuju po duljini Gil-lianine bucmaste noge. Naposljetku joj navuče svijetloplavimucasti kaputić bijela baršunasta ovratnika i bijelu vunenu ka-picu vezanu vrpcom koja se urezuje u podbradak. Ja, naprotiv,slobodno plutam, gola i nenapirlitana. Još nemam rukavice ša-kače i kapicu, imam samo toplu, prijamljivu utrobu Buntynanesvjesnog tijela, koje još ne zna kakav neprocjenjiv teret nosi. George je Patriciju, koja mrzi zobenu kašicu, već prije dvasata odvukao u školu pa sad na igralištu pije bočicu mlijeka i uglavi ponavlja tablicu množenja (vrlo je savjesna!) i čudi se što je

IZA KULISA U MUZEJU 15ni jedna od djevojčica ne poziva da s njom skače preko užeta.Tek pet godina, a već društvena izopćenica! Sad se tri petine obitelji Ulicom Blake približavaju Muzej-skim perivojima, to jest Bunty hoda, ja plutam, a Gillian tjerasvoj novi novcati tricikl. Uporno je navaljivala da ga uzme. Bun-ty perivoje smatra rasipanjem vremena, mjestom gdje dokoniljudi besposličare, jamom života koja je ispunjena samo zrakom,svjetlom i ptičicama. A to bi se vrijeme moglo ispuniti nečimmnogo korisnijim, na primjer kućanskim poslovima. Kućanski se poslovi moraju obaviti. S druge strane, djeca semoraju igrati u perivojima! Bunty je pročitala poglavlje o dječjojskrbi u svojoj Knjizi za svaku ženu (“Kako odgajati dijete?”) ukojoj je to osobito istaknuto. Zato preko volje posvećuje malovremena svježem zraku i plaća neprocjenjivih šest penija naulazu u Muzejske perivoje. Bar će nam zajamčiti ekskluzivnostsvježeg zraka! Moj prvi dan! Prolistala su sva stabla u Muzejskim perivoji-ma. Visoko iznad Buntyne glave nebo je modro i vedro, kad bi is-pružila ruku (ali neće, ne bojte se!), dodirnula bi nebo. Pahu-ljasti, bijeli, janjeći oblaci nalijeću jedni na druge. U nebu smotalijanskog petnaestog stoljeća. Cvrkutave se ptičice svisoka ob-rušavaju i uzbuđene plešu iznad naših glava. Napregnule sumale letne mišiće, minijaturni anđeli Blagovijesti — ptičji ar-kanđeli Gabrijeli — objavljuju moj dolazak. Aleluja! Bunty ništa ne primjećuje. Gleda Gillian koja obilazi svakizavijutak staze slijedeći neke svoje čarobne tantre. Strahujemda bi Gillian mogla zaglaviti usred cvjetne gredice. Iza perivoj-ske se ograde nazire široka mirna rijeka, a ispred nas su blijedezupčaste ruševine benediktinske opatije svete Marije. Paun za-kriješti i baci se sa svog odmorišta na gradskim zidinama u tra-vu podno naših nogu. Vrli novi svijet — kad je napučen takvimstvorenjima! Dva muškarca — nazovimo ih Bert i Alf — kose perivojskutravu. Zastaju kad ugledaju Gillian, na tren se naslone na gole-me kosilice i s neskrivenim je zadovoljstvom gledaju kako sevozi. Bert i Alf su se za vrijeme rata borili u istoj pukovniji, naistim su se plesnjacima obojica njihala uz glazbu Ala Bowllyja,zajedno su jurili za ženama (ženama vrlo sličnim Bunty), a sad

16 K a t e A t k i n s o nzajedno kose travu. Možda im se čini da život prema njima nijebio osobito pravedan, ali se, pogledavši Gillian, ipak mire sastvarnošću. (Lijepa i slatka djevojčica, u nedjelju se rodila, takodraga i tako blaga… jer Gillian je doista nedjeljno dijete, a 1951.godine još ima neke od tih vrlina. Na nesreću će ih uskoro izgu-biti!) Čista i blistava kao novi novcati novčić, ili kao neodmotansapunčić — ona predstavlja sve ono za što su se borili u ratu, toje naša Gillian, obećanje sjajne budućnosti. (Pokazat će se da tabudućnost nije duga vijeka, jer ju je 1951. pregazio modri Hil-lman Husky, ali kako je itko od nas mogao tada to znati? Naša jeobitelj genetski sklona nesrećama, od kojih su dvije najčešće —poginuti u prometnim nesrećama ili postati žrtvom raznese-nom u eksploziji.) Bunty (naša majka, cvijet engleskih žena) bijesna je zbogtoga što nam Bert i Alf posvećuju toliku pažnju. (Zar ta žena ni-kada nema neke druge emocije?) “K vragu, zašto ne kose travui ne šute?” pita se u sebi, ali tu pomisao prikriva širokim, usilje-nim smiješkom. Moramo se vratiti! Bunty je dosadila duga dokonost, mora-mo sad kupovati u tuđim prodavaonicama. Skuplja snagu za su-kob sa Gillian, jer Gillian će je sigurno gnjaviti. Izvuče je izcvjetnih gredica i vrati na pravi životni put, ali Gillian — neznajući da rasipa svoje dragocjeno vrijeme — i dalje sporo kaosmrt vrti pedale, zastaje i divi se cvijeću. Podiže kamenčiće i za-pitkuje. Bunty maksimalno zadržava Bogorodičin smiren i spo-kojan izraz, ali uto joj ustitra živac pa trzne upravljačem triciklakako bi je ubrzala. Gillian, na žalost, tresne na zemlju, rasipa seu slatkoj bijelomodroj gomilici, ostaje bez daha, ali istodobno ivrišti. Ne mogu doći k sebi — hoću li i ja morati naučiti kako seto radi? Bunty digne Gillian na noge, pretvarajući se da ne vidi njezi-ne izgrebene dlanove i koljena. (Bunty se uglavnom ponaša kaoda svako očitovanje boli — ili zapravo izraz svake emocije —proizlazi iz poremećaja ličnosti!) Bunty, svjesna da Bert i Alf na-pasaju oči na nama, namjesti svoj smiješak — kao da njime želireći: dosadni ste ko proljev — i šapne: — Gillian, dobit ćeš bombone ako prestaneš plakati!

IZA KULISA U MUZEJU 17 Gillian odmah strpa šaku u usta. Hoće li mi biti dobra se-stra? Je li Bunty dobra majka? Bunty uzdignute glave izlazi iz perivoja. Jednom rukom vučeGillian, a drugom tricikl. Bert i Alf šutke se vraćaju košenju. Utek prolistalim krošnjama zašušti lagani lahor i rastvori jutar-nje novine ostavljene na jednoj klupi. Na naslovnici zamamnozaleprša fotografija Tornja Skylon — nalik je na grad buduć-nosti, na znanstveno-fantastični gradić Oz. Ne zanima me! Ne-voljko se brčkam u vrtlogu jetkih kemikalija koje su upravo na-stale nakon Buntyna natezanja oko tricikla. — Draga moja, izvolite? — Mesarov se glas razliježe mesni-com. — Može li jedan lijep i sočan goveđi odrezak? Bludno namiguje mojoj mami koja se pretvara da je slijepa igluha. Dotle se svi u mesnici valjaju od smijeha. Kupci vole Wal-tera, ponaša se kao mesar u kakvoj komediji, nadmašuje samogsebe u zakrvavljenoj modrobijeloj pregači i u slamnatom žirar-di-šeširu. Koknijevac je iz Londona, već je to nešto osobito i na-peto — nama, djeci iz srca Yorkshirea. U Buntynu osobnom ži-votinjskom rječniku (svi su muškarci životinje!) Walter je svinjaglatke sjajne kože. Utegnute preko debela, nabita mesa. Buntyje sad na redu i traži najneutralnijim glasom: — Molila bih goveđi odrezak i bubrežnjak! Mesar zahihoće kao da je izvalila ne znam kakvu prostotu. — Mužiću valja poticati snagu, ha? — zaurla. Bunty se nagne i počne tobože petljati oko Gillianinih vezicakako nitko ne bi vidio koliko je pocrvenjela od stida. — Sve za vas, slatkice! Walter joj se ceri i odjednom — ma kako joj to ide na živce! —odnekud smogne velik nož i polako ga počne brusiti ne skidajućipogleda s Bunty. Nastoji ostati što dulje prignuta uz Gillian, to-bože s njom razgovara, smješka joj se i kima kao da joj Gillianpripovijeda nešto izuzetno zanimljivo. (A zapravo se Bunty nijenikad osvrtala ni na što što bi neka od nas rekla — jedino akonam se ne bi omakla kakva prosta riječ.)

18 K a t e A t k i n s o n Mesar glasno zvižduče ariju toreadora iz Carmen i dramatič-no u ruci odvaguje teški sjajni bubrežnjak. — Waltere, morao bi otići u glumce! — dobaci mu netkoodostraga. Sve se Walterove mušterije došaptavaju u znak da se slažu.Bunty se naposljetku mora uspraviti i kroz glavu joj sijevne neu-godna pomisao — Walter prebacuje — iz ruke u ruku — bubrež-njak, koji neodoljivo podsjeća na mošnjice. (Dakako, ona nije na-vikla na riječ mošnjice, jer pripada naraštaju žena koje nisuprežvakale anatomski rječnik!) Walter tresne bubrežnjak na tezgu i sjecka sa začudnom vje-štinom. Zadivljeni gledaoci kolektivno uzdišu. Bunty bi najradije kupovala kod drugih mesara, ali Walternam je najbliži, a nije nam samo kolega trgovac i susjed, nego jei Georgeov prijatelj i tek Buntyn znanac. Sviđa joj se riječ zna-nac, zvuči nekako otmjeno i ne uključuje neekonomične poslje-dice kao što su gubitak vremena u druženju. Bio znanac ili ne,Walter je neodrživ na distanci, što je Bunty iskusila na vlastitojkoži već u nekoliko prigoda, kad ju je prikliještio u prostoriji izamesnice, uz stroj za mljevenje kobasica. George i Walter vole je-dan drugomu činiti “usluge”. Takvu uslugu Walter i sad činipred ostalim kupcima. Izvodi opsjenarsku varku goveđim od-reskom kako bi Bunty dobila znatno više nego što bi imala pra-vo na temelju opskrbnih točkica. Walter slovi i kao velik žen-skar pa je Bunty očajna što se George prečesto s njim druži.George se izmotava da ga to uopće ne zanima, ali Bunty smatrada ga i te kako zanima… Mnogo joj je draži Georgeov drugi pri-jatelj, Bernard Belling, trgovac vodoinstalaterskim priborom isanitarijama. Za razliku od Waltera, on ne šara pred svjedocimasvoje razgovore pohotljivim aluzijama. Bunty uzme umotano meso, izbjegavajući Walterov pogled,usiljeno se, neprirodno smješka — tobože ovčjoj utrobi iza Wal-terova lijevog ramena. Šutke izlazi, ali u njoj nijemo bjesni Scar-lett koja ozlojeđeno vrti glavom i, uz šuštanje raskošnih suka-nja, trči iz mesnice — a mesara šalje k vragu. Poslije Waltera posjećujemo pekara Richardsona i kupujemovelik okrugli bijeli kruh, ali nikakve kolače, jer Bunty misli da bi

IZA KULISA U MUZEJU 19kupnjom slastica dokazala da je nemarna kućanica. Kod Han-nona kupujemo jabuke, mladi kupus i krumpir, a u Borderakavu, sir i maslac. Čovječuljak iza tezge zahvaća maslac iz kacei pomno ga oblikuje lopaticom. Već smo se sve umorile pa Buntykori Gillian ne bi li brže potjerala tricikl uz gradska vrata Gil-lygate, pa Ulicom Clarence prema našem posljednjem cilju. Gil-lian ima čudnu, crvenkastu, jastožju boju i kao da se kaje što jetoliko gnjavila da uzme tricikl. Mora snažno pritiskati na pedalekako bi održala korak s Bunty, kojoj (to vam ja kažem!) samo štonije prekipjelo. I eto nas naposljetku u Lowther Streetu, u kući (u nizu, uskapročelja) u kojoj stanuje Nell. Nell je moja baka, Buntyna majkai Alicina kći. Cijeli je njezin život splet odnosa i međuodnosa: štoje ona komu i tko su oni njoj. Njezina su djeca: Clifford, Babs, Bunty, Betty i Ted. Njezina majka: Alice. Njezina maćeha: Rachel. Braća i sestre: William (pokojni), Ada (pokojna), Lawrence(vodi se kao nestao), Tom, Albert (poginuo u Prvom svjetskomratu ), Lillian (praktički mrtva). Muž: Frank (pokojni). Unučad: Adrian, Daisy, Rose, Patricia, Gillian, Ewan, Hope,Tim i sad… ja! Buntyni trbušni gromovi opale me u uho, bliži se ručak, aona ne može ni smisliti da bi što prigrizla. Moja novopečenabaka ponudi Gillian čašom svijetlonarančastog soka, a nas kola-čićima od strelasta korijena i nadomjesnom kavom skuhanomna mlijeku u prahu. Bunty se diže želudac, tjera je na povraća-nje. Čini joj se da je u svakoj pori donijela iz mesnice smrad pilje-vine i trula mesa. — Mama, kako si? Bunty ne čeka odgovor. Nell je niska, šira nego duža, nimalodojmljiva baka. Bunty opazi muhu kako puzi prema kolačima od strelastogkorijena. Krišom dohvati muholovku, koja je baki uvijek pri ruci,

20 K a t e A t k i n s o ni vješto dotuče muhu. Muha je maloprije bila živa, a sad je mrt-va. Mene jučer nije bilo, a sad postojim. Život je divan, zar ne? Nell je njezina kći Bunty samo išla na živce, uzrujano se me-školji u naslonjaču i pita se kad ćemo napokon otići, jer će tektad moći na miru slušati radio. Bunty je mučno zbog mog neoče-kivanog dolaska. Gillian ispija sok i uzvraća svijetu udarac. Igrase bakinim šivaćim priborom, izdvoji jedno puce, cvjetičasto odružičastog stakla (vidi Prvu napomenu) pa ga polako i smišljenoproguta. Tako će najlakše dobiti slatkiše koje joj je naša zabo-ravljiva majka obećala u Muzejskim perivojima. — Prokleta papiga! George digne ugrizeni prst ne bi li ga Bunty pogledala. Onaga ravnodušno otpili. (Kao što sam rekla, nema ona osjećaja zatuđe patnje.) Do lakata je u kvascu i brašnu. Opet joj se prevrćeželudac. S gađenjem mjerka Georgea koji uzima jedan od sitnihkolačića koje smo pekle pola popodneva. Progutao ga je u jed-nom jedinom zalogaju — i ne pogledavši što jede. Popodne sam se donekle razočarala. Opet smo obilazile trgo-vine, ali smo kupile samo sivosmeđu vunu kod neke plašljivestarice — kod koje sam se zaželjela Walterove trgovačke teatral-ne darovitosti. Nadala sam se odlasku u cvjećarnicu kako bismocvijećem proslavile moj dolazak, sa dva tri vijenca, vedrim ruži-nim stručkom, ali nismo. Neprekidno zaboravljam da za menenitko ne zna. Idemo ispred škole po Patriciju, ali ni to nije osobito zanim-ljivo. I iza nje je loš dan, očito joj je bilo dosadno, zaključite izovoga što slijedi: — Što si danas radila? — Ništa! (Odgovor popraćen slijeganjem ramenima.) — Što ste jele? — Ne sjećam se! (Opet sliježe ramenima.) — Jesi li se danas igrala s prijateljicama? — Nisam!

IZA KULISA U MUZEJU 21 — Nemoj me izluđivati tim vječitim slijeganjem ramenima,Patricia! Bunty sjecka na kockice krvavi sjajni bubrežnjak, a na umujoj je i dalje usporedba s mošnjicama. Mrzi kuhati, to joj je pod-jednako mrsko kao i ljubazno se ponašati prema svijetu. U njojopet uskipi: — Cijeli život samo kuham, kućna sam robinja, lancimavezana za štednjak. Toliko je tih obroka, iz dana u dan… a štoje poslije s njima? Pojedu ih tek tako, bez riječi zahvalnosti! Katkad, dok radi uz štednjak, Buntyno srce ustreperi u nje-drima, osjeća kao da će joj puknuti tjeme, ciklon će joj isisatimozak i razderati sve uokolo. (Srećom nije otišla u Kansas!) Nerazumije zašto se tako osjeća (pitajte Alicu, vidi opet Prvu napo-menu), ali upravo je sad hvata takav osjećaj i zato — kad Georgeponovo ulazi u kuhinju, hvata novi kolačić i najavi da mora otićiposlovno (pritom trlja nos, sve više osjećam da smo zarobljeniceu nekakvom trećerazrednom crnobijelom filmu!) Bunty ga pro-strijeli grčevitim, ubojitim pogledom. Digne nož kao da razmišljane bi li ga probola. Zar će planuti predivna Atlanta? Od zublje? — Imam posla — žustro će George. — Doista! Bunty se predomisli pa probode goveđi odrezak, a ne njega. — Što ti je, zaboga? — prasne George. — Što bih radio? Ša-ram s drugim ženama, odajem se razvratnom životu!? (Dakako, mudro pitanje, jer moj jednodnevni otac upravo sesprema šarati.) Hoće li u kuhinji buknuti Američki građanskirat? Hoće li planuti Atlanta? Bez daha čekam. Ne, spašena je, bar još jedan dan. Spasilo ju je zvono, rekaobi Buntyn brat, moj ujak Ted, da je sad ovdje, ali njega nema,plovi na brodovima Trgovačke mornarice, a sad je u Južnoki-neskim morima. Bunty digne ruke od svađe i potpuno se posve-ćuje govedini i bubrežnjaku koje će ispeći u tijestu. Tako je gotovo prošao moj prvi dan. Bogu hvala! Nekima jeod nas bilo vrlo naporno, osobito meni i Bunty. George se jošnije vratio kući, ali Bunty, Gillian i Patricia čvrsto spavaju.Bunty je opet u carstvu snova. Sanja Waltera koji svojim svinje-

22 K a t e A t k i n s o nćim rukama prtlja po njezinim pucetima i mijesi joj meso prsti-ma nalik na kobasice. Gillian hrče zbog sizifovskog košmara ukojemu mora do besvijesti tjerati tricikl uzbrdo. Patricia dubo-ko spava, njezino je blijedo lice napeto, na prsa privija pandu.Duhovi se do mile volje šeću i slabašno se trude ostaviti kuću uneredu, ukiseljuju nam mlijeko, a police posipaju prahom. I ja sam posve budna, skačem salto i lebdim u Buntynu ocea-nu. Triput udarim peticom o peticu i pomislim: “Svagdje je lije-po, ali kod kuće je najljepše!” George je sutradan začudno dobro raspoložen. (Očito je bilauspješna raskalašena noć s Walterom.) Gurka moju usnulu maj-ku ne bi li je probudio. — Što veliš na doručak u postelji, Bunty? Bunty nešto promrsi. — Malo kobasica? Ili si možda za krvavice? Bunty gunđa, a George to shvaća kao potvrdu i trči dolje ukuhinju. Bunty juri u kupaonicu. Na tren joj se učini da u ku-paoničkom zrcalu vidi Scarlett kako se smješka u raskošnomtehnikoloru, ali slika se rasplinjava dok povraća. Prislonivšiužareno, uzbridjelo čelo na hladne pločice, glavom joj sine jezivapomisao — opet je trudna! (Jadna Bunty, osuđena u svakoj tru-dnoći na redovito jutarnje povraćanje. Nije čudo što nas je vječi-to tupila da joj je svih nas dosta!) Naglo tresne na zahodsku školjku i prigušeno jaukne: — Ne, nije moguće! (Ma moguće je, moguće, Bunty će roditi, rodit će mene!) Baciprvo što joj padne pod ruku (crvenu cipelu) i zrcalo prsne na mi-lijun krhotina. Visim na niti kao ružičasto stakleno puce. U pomoć! Gdje sumi sestre? (Spavaju.) Otac? (Kuha doručak.) Gdje je majka? Hrabro naprijed, sunce se visoko popelo na nebu i opet ćebiti lijep dan. Svjetina će nagrnuti u Izložbeni park i u Palačuotkrića, istezat će vrat da bolje vide Toranj Skylon i sjajni, sma-ragdni grad budućnosti. Budućnost je kao ormar pun svjetla,samo moramo naći ključ koji otvara ta vrata. Iznad nas lete mo-dri drozdovi i pjevaju. Kako je svijet divan!

Prva napomena — Ladanjska idila Fotografija u srebrnu okviru na crvenoj baršunastoj podlozi.Iza ostakljenog ovala moja prabaka dvosmisleno mjerka svijet. Lijepo je uspravljena. Ruku na kojoj joj je vjenčani prstenspustila je na naslon ležaljke. U pozadini tipični prizori u tadaš-njim fotografskim atelijerima, magličast i brežuljkast sredo-zemni krajobraz spušta se iza stubišta širokog priručja kojezauzima prednji plan. Prabaka ima razdjeljak u kosi, oko glavesu joj ovijene pletenice. Satenska haljina visoka ovratnika, is-pod nje nosi steznik, nabijen i napregnut kao jastuk. Oko vratajoj visi medaljon, usne su pritvorene kao da očekuje da se neštodogodi. Lagano je zabacila glavu, ali gleda ravno u kameru (ili ufotografa). Na fotografiji su joj oči tamne, nedokučiva izraza.Kao da bi htjela nešto reći iako nikako ne mogu odgonetnuti što. Tu fotografiju nikad prije nisam vidjela. Bunty ju je jednogdana izvukla kao čarolijom. Njezin je ujak Tom nedavno umro ustaračkom domu pa je otišla po ono malo njegovih stvari, a svesu stale u kartonsku kutiju iz koje je izvadila tu fotografiju. Kadsam je upitala tko je na slici, odgovorila je: — Moja baka, a tvoja prabaka! — Kako se promijenila, zar ne? — primijetim prelazeći pr-stom po staklu iznad prabakina lica. — Na fotografiji koju siprije imala ružna je i debela, snimljena u dvorištu u LowtherStreetu s cijelom obitelji. Na toj Buntynoj slici piše na poleđini Lowther Street, 1914.vodnjikavom plavom tintom. Prakaba je prikazana s cijelomobitelji oko sebe, dok sjedi, krupna i široka kao ormar, na sre-dini drvene klupice. S jedne joj je strane Nell (Buntyna majka),

24 K a t e A t k i n s o na s druge Lillian (Nellina sestra). Iza njih stoji Tom, a do Rache-linih nogu čuči njihov mlađi brat Albert. Sja sunce. Na zidu izanjih raste cvijeće. — Nije to ona! — objasni Bunty. — Žena na fotografiji u Low-ther Streetu njihova je maćeha Rachel, a ne prava majka. Bilaim je nekakva rođakinja ili tako nešto. Žena na baršunom podstavljenoj slici — prava majka i istin-ska supruga — nedokučivo zuri kroz vrijeme. — Kako se zvala? Bunty se mora na tren zamisliti. — Alice — naposljetku će. — Alice Barker! Moja je netom otkrivena prabaka — čini se — umrla kad jerodila Nell, a uskoro se onaj nitkov od mog djeda oženio Rache-lom (nepravom majkom i lažnom mladenkom). Bunty se iz pri-čanja nejasno sjećala da je Rachel došla odgajati djecu i biti sla-bo plaćena domaćica. — Šestero siročadi bez majke! — izusti onim svojim glasomkao da nariče za smrću Bambijeve majke. — Morao je naći nekukoja bi ga htjela, nije li tako? — Zašto mi to nisi nikad prije rekla? — Zaboravila sam! — prkosno odgovori Bunty. Zaboravljena Alice i dalje bulji ravno preda se. Oprezno izvučem fotografiju iz okvira i otkrijem još neke po-jedinosti tog malog požutjelog, smeđastog umjetnog svijeta: ve-liku umjetnu palmu u bakrenoj posudi i debelu zavjesu koja za-stire kut snimke. Iza fotografije je bakrorezom otisnuto J. P.Armand, putujući fotograf. Ispod toga je netko izblijedjelomolovkom napisao 20. lipnja 1888. — Dvadeseti lipnja 1888.! — ponovim. Bunty mi istrgne sliku i pomno je pregleda. — Pa nimalo joj se ne vidi! Tako se namjestila iza ležaljke daje potpuno sakrila… — Što joj se to ne vidi? Ma što je to potpuno sakrila?

IZA KULISA U MUZEJU 25 — Moja se majka rodila 1888… Trinaesti srpnja. Na fotogra-fiji je Alice u devetom mjesecu trudnoće. Trudna je s mojommajkom Nell! Može li mi to objasniti onaj nedokučivi pogled? Predosjeća lismrt kako njuška oko njezinih žućkastosmeđih sukanja i milujejoj žućkastosmeđu kožu? Bunty pažljivo odmjeri fotografiju. — Napadno si joj slična — optuživački mi kaže. Kao da smo pokojna Alice i ja sudionice nekakve urote kojabi htjela posijati nemir! Želim spasiti tu izgubljenu ženu od onoga što će joj se dogo-diti (zub vremena). Želim uroniti u sliku, iščeprkati je... Zamislite prizor! Prije sto godina. Otvorena su vrata ladanjske kućice po vre-lom ljetnom danu. Vani se u dvorištu dva dječaka valjaju u pra-šini i tuku, a lijepa djevojčica od svojih devet godina, starija odnjih, sjedi na stoličici ispred kuhinjskih vrata, prividno se ne os-vrćući na galamu svoje braće. To je Ada. Ima duge blijedozlatneuvojke, padaju joj u bujnim kovrčama, oko čela čvrsto vezanihvrpcom, labavom od vrućine. Oko njezinih nogu čeprkaju ko-koši. Uspavljuje lutku i ljuljuška je na rukama. Na licu joj onajizraz majčinske smjernosti kakav se rijetko vidi osim u božić-nim prizorima. U sjeni staje s druge strane dvorišta spava pas.Crna mačka sjela je na drveni plug, sunča se na sparini i povre-meno se lijeno i slučajno oblizuje. Iza ograde se prostiru polja, ana nekima pasu krave, na drugima ovce. Neka su polja prazna.Južno od kućice okopan je vrt, ali je tlo neplodno i vapnenasto.Vide se ubogi nizovi presitnih kupusovih glavica i mrkvice uve-nule od suše. Uz kućni ulaz rastu neveni i različci, klonuli i spa-rušeni od sunca. Reklo bi se da je netko uzeo taj idilični ladanjski prizor i do-nekle ga izokrenuo. Sunce je prevrelo, svjetlo prejako, polja pre-suha, a životinje premršave. Kućica, iako izvana ljupko pasto-ralna, odiše sumnjivom sladunjavošću. Tko zna što je unutra? Djevojčica odjednom, nimalo ne mijenjajući Bogorodičin iz-raz lica, digne kamen i baci ga na braću. Mlađega, Toma, pogodi

26 K a t e A t k i n s o nu glavu. Obojica drečeći odjure u polje, istinski zgranuta i udru-žena u osudi sestrina ponašanja. Ada se ravnodušno opet posvetilutki. Sunce je u zenitu, užareno od gnjeva. Žena u kuhinji mijesikruh, udara tijestom po stolu, opet ga diže i baca, pa opet diže ibaca. Dijete (zasad neodređena spola) sjedi ispod stola i udaradrvenim čekićem po drvenim kockicama. (Vjerojatno dječak!)Ima iste anđeoske kovrčice kao i starija sestra. Žena, zajapurena od vrućeg kuhinjskog štednjaka, svaki trenzastaje i izravna ukočena leđa. Rukom prelazi po čelu. Stisnu-tim šakama masira križa. Užasno je boli zub. Trbuh, nabrekaood trudnoće, smeta joj dok mijesi kruh. To je Alice, moja prabaka, žena izgubljena u vremenu. Pre-krasnu je plavu kosu kako tako skupila i utegnula u znojnu pun-đu. Svega joj je dosta. Sprema se iskliznuti iz svog života. Jedanod neobičnih genetskih šapata koji opstaju kroz vrijeme — od-ređuju da sve mi u trenucima teškoća (Nell, Bunty, moje sestrei ja) prelazimo rukom preko čela onom istom kretnjom kao sadAlice. Brašno joj je navrh nosa… Alice je navršila trideset prvu godinu. Nosi svoje sedmo dije-te (prvi joj je sin, Adin brat blizanac William, umro od nepozna-te groznice tek navršivši treći mjesec). Alice potječe iz Yorka.Njezina se majka Sophia udala za mnogo starijeg muškarca, us-rećivši oca dobrom udajom, osobito zato što je njezina starijasestra Hannah nanijela obitelji užasnu bruku i skandal kad jepobjegla sa čovjekom kojem je sudio prijeki sud i izbacio ga izratne mornarice. Tada je dvije sestre snašla posve suprotna sud-bina — jedna je živjela među imućnima i povlaštenima, a drugau sramoti i siromaštvu. Sophijin se muž obogatio kupnjom zem-ljišta, koja je povoljno prodavao željezničkim kompanijama iprebrzo zgrnuo zaradu, ali je (kao što je utvrđeno kad se obje-sio!) bio varalica. Alice se rodila u preslatkoj kući blizu starihgradskih vrata Micklegate, ali se obiteljsko bogatstvo istopilokad je navršila četrnaestu, a prezime je bilo okaljano. Sophia jerazmazila svoju jedinicu Alicu, nikad se nije oporavila zbogskandala koji ju je snašao poslije muževe smrti. Posvađala se smozgom i naposljetku se ubila nesretnim slučajem — uzela jepreviše laudanuma.

IZA KULISA U MUZEJU 27 Jadna Alice, naučena samo svirati glasovir i biti lijepa, pos-tala je siroče i (još gore!) učiteljica u svojoj osamnaestoj godini, anije imala ništa osim majčina sata i srebrnog medaljona koji jojje djed darovao kad se rodila. Bilo joj je dvadeset jedna godina kad je upoznala budućegmuža. U selu Rosedaleu već je gotovo godinu dana službovalakao ravnateljica male mjesne škole, u kojoj je radila još samojedna učiteljica. Grijale su se na veliku peć na drva. Djeca su imuglavnom dolazila s obližnjih imanja, a roditelji su im bili težacipa su učenici često izostajali, kad god je u poljima trebala dodat-na radna snaga. Alice je mrzila učiteljevanje, nedostajale su jojgradske draži Yorka, posve drukčije od zelenih dolina. Već sepočela prepuštati melankoliji kad ju je jednog subotnjeg svi-banjskog popodneva — snašla njezina sudbina. Moja se prabaka šetala seoskim puteljcima. Isprva je bio lijepdan, divlji su jorgovani i glog predivno cvjetali uz rub puteljka,sve je odisalo proljetnom svježinom i buđenjem — što je Alicubacilo u još dublju sjetu. Odjednom, kao da uzvraća na njezineturobne misli, neočekivano počne grmljavinska oluja, a moja sebaka — samo u čvrstim čizmicama i bez kišobrana — našla bi-jedno nezaštićena od kiše. Već se napola smočila kad je u dvoko-lici naišao Frederick Barker i ponudio joj da je odveze u školu. U blizini je imao omanje imanje, plodne oranice na rubu doli-ne Rosedalea, i lijepu ladanjsku kućicu medne boje, stado rume-nih devonskih krava i voćnjak u kojem je još njegov otac Williamposadio breskve uza zid, ali rađale su tvrdim, kiselim plodovi-ma. Moja je naivna prabaka bila očarana, iako nikad nećemoznati čime — možda Frederickovim hvastanjem, na izgled boga-tim imanjem ili nizom bresaka uza zid? Od nje je bio stariji dva-naest godina. Godinu joj se dana usrdno udvarao, osvajao jesvim mogućim stvarima — svježim sirom, ukuhanim breskva-ma i drvima za školsku peć. No, tijekom sljedećeg proljeća došloje vrijeme kad više nije mogla odgađati odluku — ostati učitelji-ca (što je mrzila) ili prihvatiti Frederickovu bračnu ponudu. Od-lučila se za brak i nakon nepune godine dana rodila mu blizance— Adu i Williama. Dok joj se udvarao, Frederick se nastojao pokazati samo u li-jepom svjetlu, ali čim je Alice brakom privezao uza se, opustio se

28 K a t e A t k i n s o ni pokazao i svoje manje lijepo lice. Kad su Williama u lijesu-koli-jevčici nosili na groblje, Alice je otkrila ono što su svi u Roseda-leu već odavno znali (ali nitko joj nikad nije smatrao uputnim toreći), da joj je muž okorjela pijanica i strastven kockar. Ne kladise samo na konje nego i na borbe pasa i pijetlova, na to koliko ze-čeva stigne ubiti u jedan sat, koliko će vrana uzletjeti s polja,kamo će se spustiti muha u sobi. Kladio se u što bilo. Naposljetku je neizbježno izgubio imanje, zemlju koja je većdva stoljeća bila u njegovoj obitelji. Tada se s Alicom i djecom —Adom, Lawrenceom i novorođenim Tomom — odselio u Swale-dale, gdje je dobio posao lovočuvara. Ondje im se rodilo još dvojedjece, i još je jedno bilo na putu. Ne prođe nijedan dan a da Alicene mašta kakav bi joj bio život da se nije udala za FrederickaBarkera. Alice reže tijesto, oblikuje ga, stavlja u kalupe, pokriva vlaž-nim krpama i odlaže tijesto na štednjak da se diže. Po ovom ćevremenu uskoro nabujati! Ispod bijele pregače nosi debelu,tamnosivu suknju od serža i izblijedjelu, ružičastu bluzu ukra-šenu cvjetičastim staklenim ružičastim pucetima. Ivančicama.Osjeća kako joj znoj curkom curi ispod bluzice. Alice ima modrepodočnjake i neprekidno joj zvoni u ušima. Skine pregaču, opet protrlja križa i kao mjesečarka pristupiotvorenim vratima. Nasloni se na dovratak i ispruži ruku pre-ma kćeri Adi. Nježno je pomiluje po kosi, ali Ada strese glavomkao da je na nju sletjela muha — ne podnosi da je itko dira — inastavlja prigušenom uspavankom uljuljkivati lutku, dok seprava bebica Nell počne ritati u Alicinoj utrobi. Alice sanjarskigleda nevene uz kuhinjska vrata. Tada joj se dogodi — a ovo jedoista nevjerojatno u priči o mojoj prabaki — nešto neobično.Sprema se uroniti u svoje carstvo snova, odjednom osjeti kao daje u ravnoj, ubrzanoj putanji isisavaju neveni, a sve je to potpu-no automatski, izmiče njezinoj vlasti. Nema vremena ni misliti,a već vrtoglavo leti u srce tog cvijeta koji je sličan suncu. Dokubrzava i sve mu se više približava, jasno vidi svaku pojedinostna cvijetu — slojeve duguljastih latica, smeđi jastuk središnjihprašnika, hrapavo, dlakavo zelenilo lapova. Sve to hita premanjoj i guta je — tako da na koži doista osjeća začudno tkivo lati-ca i udiše kiselkast vonj cvjetnog vjenčića.

IZA KULISA U MUZEJU 29 No, kad sve oko nje opasno zazuji i zabruji, prestaje cvjetnamora. Alice osjeća dašak svježeg zraka na obrazu, a kad jedvaotvori oči, vidi da lebdi nebom modrim poput potočnica, desetakmetara iznad svoje kućice. Najčudnija joj je tišina — vidi kako se Lawrence i Tom derujedan na drugog sa suprotnih krajeva polja, ali glas se ne diže donje. Vidi kako Ada pjeva lutki uspavanku, ali se s Adinih usanane odvaja pjesma, a najneobičnije je to što Alice vidi i sebe —sveudilj stoji uz kuhinjska vrata i razgovara s Adom, no iako us-tima očito oblikuje riječi, ne čuje se ni glasa. Bezglasne su i pti-ce, lastavice i čiope, jedna poljska ševa, dva goluba grivnjaša i ko-bac. Nijeme su i krave, pa i ovce raštrkane po poljima. Zrak sekomeša od svakojakih kukaca, ali njihova krilca nečujno trepere. Sve što je svijet izgubio na zvukovima, dobio je na bojama.Alice lebdi blistavim, ustreptalim krajolikom, u kojem je suncemaloprije izblijedilo sve boje, ali sad su opet oživjele, gotovo suneprirodno jarke. Polja su ispod nje poput bujnog saga punogsmaragda i zlata, živice se ispod nje šarene od šipaka, stolista,kopriva i kozje krvi, mirisi se miješaju i opojno stižu do Alice —sve dok ona ošamućena tetura prema rijeci koja srebrnkastokrivuda između tamnozelenih obruba stabala. Divno joj je, lebdi kao čičak na vjetru, s mjesta na mjesto. Natren je ponese dim iz njezine kućice, a odmah poslije lebdi iznadimanja i divi se kestenjastocrvenkastom pijetlovu perju. Kamogod pogleda, kao da se pred njom svijet otvara i širi. Odjednomjoj se srce razgali. Dok gleda zemaljsku Alicu koju je dolje osta-vila, u glavi joj se rodi zamisao. — Zašto živim ovako — pita se moja lebdeća prabaka — zlo inaopako? Uz te čarobne riječi ubrza uzlet, sve dalje od zemlje. Diže seu čist, sjajan zrak prema mjestima gdje počinje tamni indigo. Svijetu se odjednom vrati zvuk. Buka se nameće Alicinoj svi-jesti. Uporno škripe osovine starih kola, na sasušenom putuudaraju konjska kopita. Poslije nekoliko sekunda postaje vidljivizvor te buke — konj i kola, krcata predmetima tajanstvenogoblika, polako se kreću rubom Alicina vidokruga. Kola se čudno

30 K a t e A t k i n s o nneupadljivo zacrtaju na uzvisini. Alice razdraženo prati kreta-nje te spore dvodimenzionalne karavane. I dalje se neumoljivoprobija brdskom stazom, kolotečinom koja neizbježno vodi donjezine kuće. Dakako, skrene sa strmine i ide njihovim puteljkom. Krajo-lik već počinje gubiti boju. I Alicina su djeca ugledala konja ikola, mirno gledaju kako prolaze uz gospodarske zgrade i neu-moljivo se približavaju kućici. Čovjek koji upravlja kolima dignešešir dok vozi uz dva dječaka u polju, a oni mu uzvrate kiselimpogledom. Kola prođu kroz otvorena ulazna vrata sklepana odpet usporedo zakucanih dasaka. Skrenu u dvorište. Ada ustane,pola u strahu a pola iz znatiželje. Napuštena se lutka otkotrljana zemlju. Alice uvijek zna prepoznati opasnost. Osjeća kako je neštovuče k zemlji i pokuša se tomu oduprijeti. Napregne oči, nastojise zadržati u carstvu tišine kadli dijete ispod kuhinjskog stola(potpuno smo na nj zaboravili!) izabere upravo taj trenutak dase drvenim čekićem raspali po prstu. (Doista je dječak!) Od nje-gova vriska svima se krv sledi u žilama te bi i mrtvaci znatiželj-no izvirili iz grobova, a kamoli ne majka koja se vraća iz izvan-tjelesnog iskustva. Braća bučno jure u kuću da vide je li se bar dobro raskrvario.Naglo se probudi pas u dvorištu i bjesomučno zalaje. U kuhinj-skom kutu u kolijevci se trgne dijete koje dosad nismo opazili.Odjednom se i ono drečanjem pridruži općoj strci. Jadna, razočarana Alice opet je usisana natrag u svoj život,lebdi modrim nebom kroz nevene boje rastopljenog zlata — svedok opet ne udari na kuhinjski dovratnik. Tres! Nevidljiva seNell u njezinu trbuhu rita solidarno s drečavim dječakom ispodstola, a kad ga Alice digne na ruke i pokuša utješiti, zamrsi jojprste u kosu i otrgne joj s bluzice tri ružičasta staklena puceta. Naposljetku, na vrhuncu kakofonije, konj i kola ulaze u dvo-rište i dovedu psa do ludila. Visok mršavac, očito stranac, ku-kasta nosa, a vanjštinom nalik na junake Edgara Allana Poea —u starinskom fraku, dugih sjetnih ruku — skoči s kola i priđe ot-vorenim vratima. Teatralno skine šešir i duboko se nakloni.

IZA KULISA U MUZEJU 31 — Madame! — kaže i uspravi se. — Jean-Paul Armand, slu-ga pokoran! Dakako, čarobnjak, a tajanstveni predmeti na kolima njego-ve su neobične potrepštine, savitljivo, smotano platno sredo-zemnih brežuljaka, kićen bakreni lonac u kojem je palma krutihpamučnih listova, baršunaste zavjese i čudna kamera. Samo le-žaljku nije dovezao on nego su je u dvorište dovukli Ada i La-wrence. — Ondje je bolje svjetlo! — objasni on. Alicu je lako obradio kad joj je rekao: — Ništa ne morate platiti dok se ne vratim i pokažem vamslike! Alice je, u sebi netipičnom poletu optimizma, doista povjero-vala da će u međuvremenu nekako smoći novac. Djecu je izriba-la, oprala i preobrazila. Albertu je (onomu dječaku ispod stola)monsieur Armand zaustavio suze slatkišima — njegov je džepuvijek bio pun bombona od čistog šećera kako bi lakše nagovo-rio svoje neposlušne male modele. Alicinu je djecu snimao u raz-nim pozama. Adu kako u krilu drži Alberta; nakon toga Albertas Tomom i Lawrenceom; Adu kako umjesto lutke drži pravo dje-tešce Lillian (onu malu zapuštenu drečavicu u kolijevčici) i takodalje. Lillian tada još nije proslavila ni prvi rođendan. Upravoga je ostavila iza sebe kad je majka zauvijek nestala iz njezinaživota. Alice je svoje prebujno tijelo utegnula u najljepšu haljinicu— za monsieura Armanda. Počešljala se i uplela kosu u punđu.Za tu je haljinu pretoplo, a mora dugo čekati na vrućini dok onnešto petlja ispod crnog baldahina koji Alicu podsjeća na oklopvelika kukca. Možda je njezin zagonetni izraz uzrokovan vrući-nom, čekanjem i ritanjem (nerođene Nell). Monsieura Armandaočarala je lijepa, neočekivana seoska Bogorodica. Kad joj donesegotove slike, ponudit će joj — čvrsto je odlučio — da s njim po-bjegne. (Čudan je on svat!) Odjednom bljesne kemijska eksplozija. Moja je prabaka ovje-kovječena.

32 K a t e A t k i n s o n — Divota! — kliče monsieur Armand u stilu svih fotografasvih vremena. Evo kakva je sudbina snašla tri staklena puceta… Prvo je puce našla Ada i još ga iste večeri sakrila u džep napregačici. Prije nego što je pregačica otišla u pranje, prebacila jepuce u svoju kutijicu blaga (u njoj je već imala crvenu vrpcu zakosu i malo zlatne žice koju je našla na putu u školu). Kad je Ali-ce zauvijek nestala, Ada je puce izvadila iz kutije s blagom, udje-nula ga na svilenu nit i nosila oko vrata. Poslije nekoliko mje-seci opaka joj je maćeha Rachel otrgnula grešno puce s vrata,ogorčena prkosnim izrazom Adina uplakana lica. Ma koliko seAda trudila, nije mogla naći puce pa je te noći plakala kao da jepo drugi put izgubila majku. Drugo je puce našao Tom i cijeli ga tjedan nosio u džepu uzkestenje i špekulu za igru. Htio ga je vratiti majci, ali ga je ne-gdje zametnuo i uskoro potpuno zaboravio. Treće je našla Rachel dok je junački čistila kuću, nedugo na-kon svog useljenja. Izvukla ga je između dva pločasta kamena,ucijepljena u pukotini. Spremila ga je u svoju kutiju šivaćeg pri-bora, iz koje je — mnogo godina poslije — prešlo u pribor mojebake, u bivšu limenku čokoladnih bombona tvornice Rowntree.Odatle, dakako, u Gillianin želudac, a tko zna kamo poslije? Štose tiče djece, Lawrence je u četrnaestoj godini otišao od kuće iviše ga nitko nije vidio. Tom se oženio djevojkom Mabel i radiokao bilježnički pisar. Albert je poginuo u Prvom svjetskom ratu.Jadna je Ada umrla u dvanaestoj godini od difterije. Lillian ježivjela dugo i prilično čudno, a Nell — tog vrelog dana nerođenodjetešce — ima pred sobom cijeli život! Jednog će dana postatimoja baka i ostaviti za sobom cijeli život i ne znajući kako se todogodilo (još jedna žena izgubljena u vremenu.)