Sarin ključ

VELIKI SVJETSKI HIT Šokantna, duboko dirljiva i moralno izazovna priča... uistinu čudesna. Pamtit ćete ju zauvijek i pomoći će vam da postanete bolji čovjek. —Sarin kljucˇ Tatiana de Rosnay Prodano u više od 3 milijuna primjeraka

Tatiana de RosnaySarin ključ

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKAknjiga stojedanaestaNaslov izvornikaElle s'appelait SarahCopyright © Éditions Héloïse d'Ormesson, 2006.Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2011.UrednikZoran MaljkovićNakladnikMozaik knjigaZa nakladnikaBojan VidmarGrafički urednikIvica JandrijevićFotografija na naslovniciShutterstockLektoricaMaja DivoševićTisakDenona, Zagreb, studeni 2011.ISBN 978-953-14-1032-8CIP zapis dostupan u računalnom kataloguNacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 782623.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem,snima­njem ili dru­gač­ ije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Tatiana de RosnaySarin ključ S francuskoga prevela Tatjana Smojver



Mojoj majci Steli Mojoj lijepoj i buntovnoj CharlotteMojoj baki Nataschi (1914.-2005.)



Moj Bože! Što mi čini ova zemlja!Jer me odbacuje, promotrimo je hladno,Pogledajmo je kako gubi svoju čast i život.Irene Nemirovsky, Francuska suitaTigre, tigre, plamen jakŠto sijevaš kroz šumski mrak,Koji vječni dlan, i kad,Stvori taj tvoj strašni sklad?William Blake, Pjesme iskustva



PredgovorLikovi u ovom romanu u potpunosti su izmišljeni, no neki od opisanihdogađaja to nisu, osobito oni koji su se zbili tijekom ljeta 1942.godinedok je Francuska bila pod okupacijom Njemačke. Masovno uhićenje Židova na zimskom biciklističkom stadionu uParizu (»Vélodrome d‘Hiver« ili skraćeno »Vél d’Hiv«) dogodilo se 16.srpnja 1942. u samom središtu grada. Ova knjiga nije djelo povjesničara i nema namjeru to biti. To je osob-ni hommage djeci »Vél d’Hiva« koja su nestala. Hommage onima kojisu preživjeli i svjedočili taj strašni zločin. 9



PARIZ, SRPANJ 1942.D jevojčica je prva začula snažno lupanje po vratima. Njezina je soba bila najbliže ulazu u stan. Još zbunjena od sna, u prvom je trenut-ku pomislila da se njezin otac popeo iz podruma u kojem se skrivao, da jezasigurno izgubio ključeve i da je snažno udarao jer ga nitko nije čuo dokje tiho kucao. No uskoro su se, snažni i grubi, glasovi pojačali u tišini noći.Nije bio njezin otac. »Policija! Otvorite! Odmah!« Udaranje se nastavilo još snažnije. Osje-ćala ga je do dna kralježnice. Njezin mlađi brat, koji je kraj nje spavao, po-čeo se micati u svom krevetu. »Policija! Otvarajte! Otvarajte!« Koliko jebilo sati? Bacila je pogled kroz zastore. Vani je još bio mrak. Bojala se. Mislila je na one razgovore, noćna šaputanja koja su njeziniroditelji razmjenjivali misleći da ona spava. Ali ona je sve čula. Odsklizalabi se sve do vrata dnevne sobe i skrivena slušala i gledala svoje roditelje krozmali otvor u vratima. Čula je nervozni glas svoga oca. Vidjela je tjeskobnolice svoje majke. Razgovarali su na njihovom materinskom jeziku koji jedjevojčica razumjela iako ga nije dobro govorila. Otac je sasvim tiho govorioda će vremena koja dolaze biti teška. Da treba biti hrabar i jako oprezan.Izgovarao je čudne i nepoznate riječi kao logor, uhićenje i masovno uhićenjei ona se pitala što bi sve to moglo značiti. Njezin otac, jednako tiho bi dodaoda su samo muškarci u opasnosti, da se žene i djeca nemaju čega bojati i daće se svaku večer odlaziti sakriti. Sljedeći dan, objasnio je svojoj kćeri da je u ovom trenutku sigurnije daspava u podrumu. Dok se stvari ne vrate u red. Koje stvari? mislila je. Vra-titi se u red, što to zapravo znači? I kada će se to dogoditi? Gorjela je od želje 11

Tatiana de Rosnayda ga pita što su značile neobične riječi koje je bila čula, logor i uhićenje. Alionda bi mu morala priznati da ih je prisluškivala. I to više puta. Iza vra-ta. Nije se usuđivala. »Otvorite! Policija!« Je li policija pronašla tatu u podrumu? Jesu li zato došli da odvedu tatuna neko od tih mjesta o kojima je govorio kada je noću šaptao s majkom, ute logore koji su se nalazili negdje izvan grada? Malena se krišom iskrala prema majčinoj sobi, na drugom kraju hodnika.Čim je osjetila kćerkinu ruku na ramenu, majka se probudila. »Mama, došla je policija«, prošaptala je djevojčica, »udaraju po vratima.« Majka je izvukla noge ispod pokrivača i zagladila kosu koja joj je pada-la preko očiju. Djevojčici je izgledala umorno i staro, mnogo starije od nje-zinih trideset godina. »Jesu li došli odvesti tatu?« molećivo je zapitala stišćući se u majčin za-grljaj, »jesu li došli zbog njega?« Majka nije odgovorila. Ponovo su se začuli snažni glasovi sa stubišta.Majka se na brzinu omotala u kućni ogrtač, uzela djevojčicu za ruku ikrenula prema vratima. Ruka joj je bila vlažna i topla. Poput dječje, po-mislila je djevojčica. »Da?« sramežljivo je rekla majka iza reze. Muški glas je viknuo njezino ime. »Da, gospodine, to sam ja«, odgovorila je. Naglo se vratio njezin snažani gotovo tvrd akcent. »Odmah otvorite. Policija.« Majka je ruku prinijela grlu. Djevojčica je primijetila kako je blijeda.Izgledala je zaleđena, ispražnjena, nesposobna da se pomakne. Djevojčicanikada nije vidjela toliko straha na njezinu licu. Tada je osjetila tjeskobuod koje su joj se sušila usta. Muškarci su posljednji put udarili. Majka otvori vrata drhtavom i ne-spretnom rukom. Djevojčica je ustuknula očekujući zelenosive uniforme. Dva su muškarca stajala na njihovim vratima. Policajac, u marinsko-plavom ogrtaču koji mu je dosezao do koljena i vojničkim šeširom i drugi,12

Sarin ključodjeven u bež kabanicu, koji je u ruci držao listu. Ponovio je ime njezinemajke. A zatim ime njezina oca. Govorio je savršenim francuskim. Ne-mamo se čega bojati, mislila je djevojčica. Ako su Francuzi, a ne Nijemci,nismo u opasnosti. Francuzi nam neće učiniti ništa nažao. Majka je privukla kćer k sebi. Malena je osjećala kako joj srce udarakroz kućni ogrtač. Željela je odgurnuti svoju majku, vidjeti da se uspravila,vidjeti ju da gleda te muškarce sa sigurnošću umjesto da se povlači, umjestoda joj srce tuče u grudima kao nekoj uplašenoj životinji. Htjela je da njezi-na majka bude hrabra. »Moj muž nije... ovdje«, mucala je majka. »Ne znam gdje je. Ne znam.« Muškarac u bež kabanici odgurnuo ju je da bi ušao u stan. »Požurite se gospođo. Dat ću vam deset minuta. Uzmite nekoliko stva-ri, dovoljno za dva ili tri dana.« Majka se nije ni pomakla. Tupo je gledala u policajca. On je ostao sta-jati na stubištu, leđima blokirajući izlaz. Činilo se da je ravnodušan i da sedosađuje. Stavila je ruku na njegov marinskoplavi rukav. »Gospodine, molim vas«, počela je. Policajac se okrenuo i odgurnuo joj ruku dobacivši joj grub i indiferen-tan pogled. »Niste čuli? Slijedite nas. Vi i vaša kći. Radite ono što vam se kaže.« 13

PARIZ, SVIBANJ, 2002.Bertrand je, kao i obično, kasnio. Uzalud sam se trudila ne brinu- ti se. Zoë se, vidljivo umorna, naslonila na zid. Toliko je sličilana svog oca da me to ponekad nasmijavalo. Ali ne danas. Digla sampogled prema staroj zgradi u kojoj je nekad stanovala Mamé. Staristan Bertrandove bake u koji smo se trebali preseliti. Napustiti buč-ni i prometni Montparnasse, neprestane prolaske ambulantnih kolakoja su hitala prema obližnjim bolnicama, njegove kafiće, restora-ne, da bismo živjeli u ovoj uskoj i mirnoj ulici na desnoj obali Seine. Nisam dobro poznavala četvrt Marais, ali sam se divila njegovojdekadentnoj ljepoti iz prošlih vremena. Je li mi bilo drago što seselimo? Nisam bila sigurna. Bertrand me zapravo nije ni pitao zamišljenje. Nismo o tome, iskreno govoreći, niti uistinu popričali.U njegovom uobičajenom stilu, sam je donio odluku. Bez mene. »Evo ga«, reče Zoë. »Sa samo pola sata zakašnjenja.« Vidjeli smo ga kako dolazi prema nama svojim neobaveznim isenzualnim korakom. Vitak, potamnio, jako privlačan. ArhetipFrancuza. Razgovarao je, kao i uvijek, na telefon. Nekoliko ko-raka iza njega slijedio ga je njegov pomoćnik Antoine. Crveno-kos i bradat. Ured im se nalazio u ulici Arcade, odmah iza crkvesvete Magdalene. Bertrand je dugo radio u jednom arhitektonskom uredu, mno-go prije nego što smo se vjenčali, ali posljednjih pet godina, osno-vao je vlastiti ured s Antoineom. Mahnuo nam je, a zatim prstompokazao na telefon i nezadovoljno se namrštio.14

Sarin ključ »Kao da ne može poklopiti«, šalila se Zoë. »Pa naravno da može!« Zoë nije još bila napunila 11 godina, ali katkad se činilo da je većdjevojka. Bila je za glavu viša od svih svojih prijateljica, »i s propor-cionalno velikim stopalima«, dodavala bi žaleći se, ali i stoga što jepokazivala lucidnost od koje mi je zastajao dah. Bilo je nečeg odra-slog u ozbiljnosti njezinih smeđih očiju, u načinu na koji bi diglabradu zamišljenog izraza lica. Oduvijek je bila takva. Čak i kadaje bila sasvim mala. Smirena, zrela, čak i previše, za svoju dob. Antoine nas je došao pozdraviti dok je Bertrand nastavljao te-lefonski razgovor, dovoljno glasno da cijela ulica čuje, mašući ru-kama, sve više i više kreveljeći se i okrečući se svako malo premanama da bi bio siguran da ga zainteresirano slušamo. »Ima problem s jednim arhitektom«, objasnio je Antoine s po-luosmijehom. »Konkurencija?« upita Zoë. »Da, konkurencija«, odgovori Antoine. Zoë uzdahne. »Što može značiti da bismo mogli ovdje trunuti cijeli dan.« Sinula mi je ideja. »Antoine, imaš slučajno ključeve od stana gospođe Tézac?« »Naravno Julia«, reče on široko se osmjehujući. Antoine mi jeuvijek odgovarao na engleskom kada bih govorila francuski. Pret-postavljam da je to činio iz nježnosti, ali to me je zapravo iritiraloi davalo mi neugodan osjećaj da je, unatoč godinama provedenimu Parizu, moj francuski i dalje jednako loš. Antoine je pobjedonosno mahao ključevima. Odlučili smo sesvi troje uspeti u stan. Zoë je spretno ukucala lozinku. Prolazilismo kroz dvorište, svježe i puno zelenila, sve do lifta. »Mrzim ovaj lift«, reče Zoë. »Tata bi ga trebao popraviti.« »Draga moja, uređuje stan tvoje bake, a ne cijelu zgradu«, od-govorila sam joj. 15

Tatiana de Rosnay »Ah, trebao bi«, odgovori ona. Dok smo čekali lift, zazvonio mi je mobitel. Gledala sam brojkoji je svijetlio na ekranu. Bio je to moj šef Joshua. Javila sam se: »Halo?«. Joshua je bio kratak i jasan. Kao i obično. »Trebam te točno u tri sata. Završavamo srpanjski broj!« »Gee whiz!« rekla sam sama sebi. Slušala sam cerekanje s drugestrane linije dok nije poklopio. Joshua je uvijek volio kada bih re-kla »gee whiz«. Možda ga je to podsjećalo na njegovu mladost. Antoine se činio zabavljenim mojim starinskim amerikanizmi-ma. Zamišljala sam ga kako pokušava to ponoviti svojim francu-skim naglaskom. Bio je to lift kakav se može naći samo u Parizu, s majušnomkabinom, rešetkama od kovanog željeza i dvostrukim drvenimvratima koja bi se neizbježno zalupila u lice. Stisnuta između An-toine i Zoë koji je snažno zalupio vratima, kradom sam se pogle-davala u zrcalu dok se lift uspinjao. Izgledala sam jednako iscr-pljeno kao taj stari škripeći lift. Što se dogodilo s onom mladomi svježom ljepoticom iz Bostona? Žena koja me gledala u zrcaludosegla je crvenu zonu koja se nalazi negdje između četrdeset pe-te i pedesete godine, to je »ničija zemlja« opuštanja kože, dubokihbora i neizbježnog približavanja menopauze. »I ja mrzim ovaj lift«, rekla sam natmureno. Zoë se nasmijala i uštipnula me za obraz. »Mama, čak bi i Gwyenth Palthrow izgledala kao zombi uovom zrcalu.« Nisam mogla suzdržati osmijeh. To je bila tipična Zoëina pri-mjedba.16

Majka je počela tiho plakati. A zatim sve jače i jače. Djevojčica ju je gledala, zatečena. U svojih deset godina, nikada nije vidjela majkukako plače. Užasnuto je promatrala kako se suze slijevaju niz majčino slo-mljeno i blijedo lice. Htjela joj je reći da prestane plakati, ne bi mogla pod-nijeti sram da vidi majku kako šmrca pred ovim stranim ljudima. No njihdvojica nisu obraćali ni najmanju pozornost na majčine suze. Govorili sujoj da se požuri. Nije bilo vremena za gubljenje. U sobi, njezin mlađi brat i dalje je spavao. »Ali kamo nas vodite?« molećivo je zapitkivala majka. »Kći mi je Fran-cuskinja, rođena je u Parizu, zašto želite da i ona ide? Kamo nas vodite?« Oba muškarca su šutjela. Gledali su ih svisoka, ogromni i prijeteći. Maj-čine oči bile su ispunjene užasom. Otišla je u svoju sobu i sklupčala se na kre-vetu. Nekoliko trenutaka kasnije, ustala je i okrenula se prema svojoj kćeri. Lica zaleđenog poput maske, rekla joj je u jednom dahu: »Probudi brata. Odjenite se. Uzmi malo odjeće za vas dvoje. Požuri se,požuri se, idemo.« Njezin mlađi brat je zanijemio od straha kada je primijetio dva muškarcana vratima. Gledao je majku koja je jecala nespretno pokušavajući spremi-ti stvari. Skupio je svu snagu dječačića od 4 godine i odbijao se pomaknuti.Sestra ga je pokušavala pomaknuti mazeći ga. Uzalud. Ostao je kao uko-pan, nepomičan, ruku prekriženih na prsima. Djevojčica je skinula spavaćicu, dohvatila pamučnu košulju, suknju. Na-vukla je cipele. Brat ju je promatrao nepomičan. Iz sobe su čuli majku ka-ko plače. 17

Tatiana de Rosnay »Idem u naše sklonište«, prošaptao je. »Ne!« naredila je njegova sestra. »Ideš s nama!« Zgrabila ga je, ali se oslobodio njezinog stiska i uvukao se u dug i du-bok ormar u zidu. Tamo gdje su se obično igrali skrivača. Stalno su se ta-mo skrivali, zatvarali. To je bio njihov mali dom. Mama i tata su znaliza skrovište, ali su se pretvarali da ne znaju. Zazivali su ih lijepim jasnimglasom. »Gdje su nestala djeca? Čudno, pa tu su bili prije minutu!« A onai njezin brat su se zadovoljno hihotali. U tom ormaru, čuvali su džepnu lampu, jastuke, igračke, knjige i čak ivrč za vodu, koji je mama svaki dan punila. Kako njezin brat još nije znaočitati, djevojčica bi mu čitala. Volio je priču Dobri đavolčić. Obožavao jeslušati o siročiću Charlesu i strašnoj gospođi Mac‘Miche i kako se Charlesuspio osvetiti. Stalno mu je iznova čitala tu priču. Djevojčica je primijetila lice svoga brata, koje ju gledalo iz tame. Držaoje najdražeg plišanog medvjedića i nije se više bojao. Možda će ipak ovdjebiti na sigurnom. Imao je vode i džepnu lampicu. Mogao je gledati slikeiz knjige grofice Segur što je najviše volio. Možda bi bilo bolje da ga zasadostavi ovdje. Policajci ga neće nikada ovdje pronaći. Ona će se kasnije vra-titi po njega tijekom dana kada im dopuste da se vrate. A tata, u podrumu,znat će da je njegov sin ovdje skriven kada se popne u stan. »Je li te strah unutra?« upitala ga je nježno, dok su ih ljudi dozivali. »Ne«, rekao je. »Ne bojim se. Zatvori me. Neće me uloviti.« Zatvorila je vrata pred malim bijelim licem i okrenula ključ. Spremilaga je u džep. Ključanica je bila skrivena iza lažnog okretnog prekidača.Bilo je nemoguće otkriti obrise ormara u zidu. Da, bio je zaštićen. Bila jeu to sigurna. Djevojčica je posljednji put izgovorila ime svoga brata i pritisnula dlano drvo. »Vratit ću se kasnije. Obećajem ti.«18

Ušli smo u stan tražeći prekidače. Nije bilo svjetla. Antoine je otvorio kapke na prozoru. Sunce je ušlo u stan. Sobe su bilegole i prašnjave. Bez namještaja, dnevna soba se činila ogromnom.Zlatne zrake probijale su se kroz prljave visoke prozore iscrtava-jući svjetlosne figure na smeđim podnim letvama. Gledala sam stan, prazne police, duguljaste tragove na zidovi-ma na kojima su nekada visile slike, mramorni dimnjak čijih selijepih zimskih vatri, nad kojima je Mamé grijala svoje bijele i fi-ne ruke, sjećam. Približila sam se jednom prozoru i gledala mirno i zeleno dvo-rište. Bila sam sretna da znam da je Mamé otišla, a da nije svoj stanvidjela prazan. To bi je duboko pogodilo. Mene je pogađalo. »Još miriši na Mamé«, rekla je Zoë. »Shalimar.« »Miriši i na groznu Minette«, kažem štipajući se za nos. Mi-nette je bila njezin posljednji kućni ljubimac. Inkontinentna si-jamska mačka. Antoine me je pogledao iznenađen. »Mačka«, objasnila sam. Na engleskom. Naravno da znam ženski rod od mačka, ali znam i njegovo dru-go značenje na francuskom. A čuti Antoinea da umire od smijeha neznam kojem dvostrukom značenju je posljednje što sam sada željela. Promatrao je prostor znalačkim okom. »Elektrika nije po današnjim standardima«, primjetio je poka-zajući na stare porculanske osigurače. »I grijanje je prastaro.« 19

Tatiana de Rosnay Ogromni radijatori bili su crni od prljavštine i izgrebaniji odzmijske kože. »Čekaj da vidiš kuhinju i kupaonicu«, kažem mu. »Kada ima nožice u obliku čeljusti«, kaže Zoë. »Nedostajat ćemi ako je maknemo«. Antoine je proučavao zidove, kuckajući. »Pretpostavljam da je Bertrand i ti želite potpuno renovirati?«kaže gledajući me. Slegla sam ramenima. »Ne znam točno što želi napraviti. To je njegova ideja da ure-di ovaj stan. Ja i nisam baš za. Voljela bih nešto praktičnije. Ne-što novo.« Antoine se nasmiješio. Ali bit će potpuno novo kada završimo. »Možda. Ali za mene to će uvijek biti stan Mamé.« Maméin trag bio je posvuda iako je bila u domu za umirovlje-nike devet mjeseci. Baka moga muža u ovom je stanu živjela go-dinama. Sjetila sam se našeg prvog susreta, prije 16 godina. Bilasam impresionirana starim slikama, mramornim dimnjakom nakojem su stajale obiteljske fotografije u srebrnim okvirima, namje-štajem elegantne i nenametljive jednostavnosti, brojnim knjigamana policama biblioteke, velikim klavirom prekrivenim bogatimcrvenim plišem. Taj svijetli dnevni boravak gledao je na mirnounutrašnje dvorište, a zid prekoputa bio je prekriven gustim slojembršljana. Upravo ovdje sam ju prvi put vidjela, nespretno sam jojpružila ruku, nenaviknuta na ono što je moja sestra zvala »fran-cuskom manijom ljubljenja«. Jednoj Parižanki se ne stišće ruka, čak ni kod upoznavanja, ne-go se je poljubi u oba obraza. Ali ja to tada nisam još znala.20

Muškarac u bež kabanici ponovo je pogledao u svoju listu. »Čekajte«, rekao je svom kolegi, »nedostaje jedno dijete. Dječak.«Izgovorio je njegovo ime. Srce djevojčice je na trenutak prestalo kucati. Majka je pogledala pre-ma njoj. Malena je krišom stavila prst na usta. Gesta koju muškarci ni-su vidjeli. »Gdje je dječak?« upitao je muškarac u kabanici. Djevojčica je krenula prema njima lomeći ruke. »Moj brat nije ovdje gospodine«, kaže ona, na svom savršenom francu-skom. Materinskom francuskom. Otputovao je početkom mjeseca prijate-ljima na selo. Muškarac u kabanici uporno ju je promatrao. A zatim je napravio znakbradom policajcu. »Pretražite stan. Brzo. Možda se i otac ovdje skriva.« Policajac je pregledao sve sobe u stanu jednu za drugom, otvorivši brižnosva vrata, zavirivao je ispod kreveta, otvarao ormare. Dok je jedan pretraživao stan, drugi je čekao hodajući gore dolje. Kadase okrenuo, djevojčica je brzo pokazala majci ključ. Tata će ga doći potra-žiti, tata će doći kasnije, prošaptala je. Majka je kimnula glavom. U redu,činilo se kao da govori, razumijem gdje je. Počela je micati obrvama, opo-našati ključ, tražeći gestama gdje je ostavila ključ za oca i kako će on znatigdje se nalazi. Čovjek se naglo okrenuo i promatrao ih. Majka se ukoči.Djevojčica je drhtala od straha. Na trenutak ih je promatrao, a zatim naglo zatvori prozor. 21

Tatiana de Rosnay »Molim vas, ovdje je vruće«, kaže majka. Muškarac se nasmije. Malena je sama sebi rekla da tako ružan osmijehnikada nije vidjela. »Draže nam je da prozori budu zatvoreni gospođo«, reče. »Nešto rani-je jutros jedna je žena bacila svoje dijete kroz prozor prije nego što je samaskočila. Ne bismo željeli da se takvo nešto ponovi.« Majka nije ništa rekla, užasnuta. Djevojčica je gledala u muškarca smržnjom u očima. Mrzila je svaki centimetar njegove osobe. Proklinjala jenjegovo živahno lice, vlažna usta, tmuran i hladan pogled. Proklinjala jenačin na koji se držao, kožni šešir koji je nosio prema nazad, debele rukeprekrižene na leđima. Mrzila ga je svom snagom volje, kako nikada nikoga u životu nije mrzi-la, više nego što je mrzila onog groznog dječaka iz škole, onog Daniela kojijoj je šaptao grozne stvari, poluglasno, odvratne stvari o naglasku njezinogoca i majke. Pozorno je pratila detaljnu pretragu policajca. Nije pronašaomalog brata. Ormar je bio previše znalački sakriven. Dječak je na sigur-nom. Nikada ga neće pronaći. Nikada. Policajac se vratio. Slegnuo je ramenima kimajući glavom. »Nema nikoga«, rekao je. Muškarac u kabanici gurnuo je majku prema vratima. Zatražio je klju-čeve od stana. Ona mu ih je u tišini predala. Silazili su niz stubište jedniiza drugih usporeni teretom torbi i paketa koje je majka ponijela. Djevojči-ca je brzo razmišljala: kako da dade ključeve svome ocu? Gdje bi ih moglaostaviti? Pazikući? Je li budna u ovo doba? Začudno, stara je već bila na nogama i čekala iza vrata svoga stana.Djevojčica je primijetila da joj je na licu bio nekakav smiješan izraz, poputzluradog likovanja. Što je to značilo? pitala se djevojčica. Zašto nije gledalani u nju ni u majku nego samo u muškarce, kao da nije željela sresti njiho-ve poglede, kao da ih nikada nije vidjela? Ali majka je uvijek bila ljubaznaprema toj ženi, ponekad se brinula za njezino dijete, malu Suzanu koja ječesto plakala jer ju je bolio trbuh. Da, njezina majka je bila zaista strpljiva,22

Sarin ključpjevala je Suzani pjesme na svom materinskom jeziku, a da se nije umara-la, i djetetu se to svidjelo pa bi mirno zaspalo. »Znate li gdje su otac i sin?« pitao je policajac dajući joj ključeve od stana. Pazikuća je slegla ramenima. Još uvijek nije gledala ni u djevojčicu ni-ti u majku. Brzo je gurnula ključeve u džep s gramzivošću koja se male-noj zgadila. »Ne«, rekla je policajcu. »Muža nisam mnogo viđala u posljednje vrije-me. Možda se skriva. Zajedno s dječakom. Trebali biste pogledati u podru-me ili sobe za poslugu na zadnjem katu. Mogu vas tamo odvesti.« Iz stana se začulo dijete koje je počelo plakati. Pazikuća je pogledao pre-ko preko njezina ramena. »Nemamo vremena«, reče muškarac u kabanici. »Moramo ići. Vratitćemo se kasnije ako bude potrebno.« Pazikuća je otišla po dijete i vratila se noseći ga na grudima. Rekla je dazna da ima drugih obitelji u zgradi do. Izgovorila je njihova imena s gađe-njem – kao da je izgovorila kakvu prljavu riječ, mislila je djevojčica, jednuod onih groznih riječi koje nam nikad nije dopušteno izgovoriti. 23

Bertrand je napokon spremio telefon u džep i obratio pozor- nost na mene. Poklonio mi je jedan od svojih neodoljivihosmijeha. Zašto imam tako beskrajno privlačnog supruga? pitalasam se po enti put. Još za našeg prvog susreta, prije mnogo godi-na, u Courchevelu, bio je vitak muškarac. Danas, sa četrdeset se-dam godina bio je snažniji, jači, odisao je muževnošću na francu-ski način, muževnošću presvućenom patinom profinjenosti. Bioje poput dobrog vina stareći moćno i dostojanstveno, dok sam jabila uvjerena da sam mladost izgubila negdje između rijeke Char-les i Seine. Četrdesete mi nisu ništa donijele. Dok su sijede vlasii bore isticale dodatno Bertrandovu ljepotu, moju su, u to nisamuopće sumnjala, umanjivale. »Onda?« kaže mi hvatajući me za stražnjicu bezbrižno i pose-sivno ne brinući se hoće li tu gestu primijetiti njegov partner ilikći. »Zar nije ovo super?« »Super«, ponovi Zoë. »Antoine nam je upravo rekao da trebasve popraviti. Što znači da se nećemo moći ovamo preseliti barjoš godinu dana.« Bertrand je prasnuo u smijeh. To je bio problem s mojim mužem. Taj opijajući šarm koji je vo-lio iskorištavati. Pitala sam se od koga ga je naslijedio. Od svojihroditelja, Colette i Édouarda? Oboje su bili inteligentni, fini, kul-tivirani ljudi, ali ne i šarmantni. Od svojih sestara, Laure i Cécile?Dobro odgojene, inteligentne, savršenih manira, ali smijale su se24

Sarin ključjedino ako je obaveza ili situacija nalagala. Šarm je naslijedio odMamé. Buntovne, ratnice Mamé. »Antoine je okorjeli pesimist«, reče Bertrand smijući se. »Vrlobrzo ćemo srediti zidove. Ima stvarno puno posla, ali uzet ćemonajbolje radnike.« Slijedili smo ga niz hodnik po škripećem parketu do soba kojesu gledale na ulicu. »Treba srušiti ovaj zid«, izjavio je. Antoine je kimnuo. »I spojitis kuhinjom jer će u protivnom gđica Jarmond smatrati da nismopraktični.« Rekao je praktični na engleskom dobacivši mi zločest pogled icrtajući prstima navodnike u zraku. »Stan je velik«, primijetio je Antoine. »Uistinu sjajno!« »Danas, da. Ali nekad je bio mnogo skromniji«, reče Bertrand.»Moj djed je tek u šezdesetima počeo dobro zarađivati i tada jekupio susjedni stan i spojio ih. To je bilo vrlo teško razdoblje zamoju baku i djeda.« »Znači, kada je djed bio mali, živio je u ovom dijelu?« upitaZoë. »Da, tako je«, odgovori Bertrand. »Odavde do tamo. To je bilasoba njegovih roditelja, a spavao je ovdje. Bio je to mnogo manjiprostor tada.« Antoine je stručno kucao po zidovima. »Da, znam na što misliš«, osmjehne se Bertrand. »Želiš spojitiove dvije sobe, zar ne?« »Točno!« priznao je Antoine. »To je dobra ideja. Ali treba o njoj malo razmisliti. Neće bitijednostavno s ovim zidom, pokazat ću ti poslije. Nosivi zid s ci-jevima i gomilom instalacija iznutra. Nije tako jednostavno ka-ko se čini.« Pogledala sam na sat. Dva i pol. 25

Tatiana de Rosnay Moram ići. Imam sastanak s Joshuom. »Što ćemo sa Zoë?« upi-ta Bertrand. Zoë je pogledala u nebo. »Pa, mogu se vratiti autobusom do Montparnassea.« »A škola?« upita Bertrand. Ponovo je pogledala u nebo. »Tata! Danas je srijeda i podsjećam te da srijedom popodne ne-ma škole, sjećaš se?« Bertrand se počešao po glavi. »U moje vrijeme...« »Nije bilo škole četvrtkom«, dovršila je Zoë kao refren koji jetisuću puta otpjevala. »Taj smiješni francuski sistem obrazovanja«, uzdahnula sam. »Aškole subotom!« Antoine se slagao sa mnom. Njegovi sinovi išlisu u privatnu školu u kojoj nije bilo nastave subotom ujutro. AliBertrand kao i njegovi roditelji, bio je gorljivi zastupnik državneškole. Htjela sam upisati Zoë u dvojezičnu školu kojih je bilo neko-liko u Parizu, ali pleme Tézac nije htjelo ni čuti o tome. Zoë je bi-la Francuskinja, rođena u Francuskoj. Išla je u francusku školu. Ugimnaziju Montaigne, u blizini Luksemburškog parka. Tézacovisu izgleda zaboravljali da ona ima američku majku. Srećom, njezinje engleski bio savršen. S njom sam uvijek govorila samo engleski ičesto je odlazila u posjet mojim roditeljima u Boston. Provodila jeveći dio ljetnih praznika na Long Islandu kod moje sestre Charle. Bertrand se okrenuo prema meni. Imao je u oku ono malo svje-tlo kojeg sam se klonila, koje je moglo značiti nešto smiješno, ali iokrutno ili oboje istovremeno. Antoine je također znao što možeočekivati ako je suditi po načinu na koji je pogled koncentriranouronio u svoje kožne mokasine. »Naravno, znamo što gđica Jarmond misli o našim škola-ma, bolnicama, neprestanim štrajkovima, dugim praznicima,26

Sarin ključvodovodnom sistemu, pošti, televiziji, politici, psećim govnimana cestama«, reče Bertrand pokazajući mi svoje savršeno zubalo.»Čuli smo taj refren stotine puta. Zaista stotine, zar ne? VolimAmeriku, sve je »clean« u Americi, svi skupljamo govna svojihpasa u Americi!« »Tata, prestani! Težak si!« reče Zoë dajući mi ruku. 27

Iz dvorišta djevojčica je ugledala susjeda u pidžami naslonjenog na prozor. Bio je to pristojan gospodin, profesor glazbe. Svirao je violinu, a ona gaje voljela slušati. Često je svirao njoj i njezinom bratu s druge strane dvo-rišta stare francuske pjesme »Sur le pont d‘Avignon«, »À la claire fontai-ne« i melodije iz domovine njezinih roditelja, koje su u njoj budile želju das njima veselo zapleše. Majčine papuče su klizile niz parket dok ju je otacokretao i okretao dok joj se nije zavrtilo. »Što to činite? Kamo ih vodite?« povikao je. Njegov glas prošao je dvorištem prekrivši bebin plač. Muškarac u kaba-nici nije odgovorio. »Ali ne možete to činiti«, nastavio je susjed. »To su pošteni ljudi, dobriljudi! Ne možete to činiti!« Na zvuk njegovog glasa, počeli su se otvarati prozorski kapci, lica su sepojavila iza zastora. Ali djevojčica je primijetila da se nitko nije pomakao, nitko ništa nije rekao.Zadovoljili su se s time da promatraju. Majka se zaustavila, nesposobna danastavi hodati, leđa su joj se svinula od jecanja. Grubo su je gurnuli da nastavi. Susjedi su scenu promatrali u tišini. Čak je i profesor glazbe sada šutio. Najednom se majka okrenula i zaurlalala ime svog supruga. Tri puta. Muškarci su je zgrabili za ruke i protresli bez riječi. Ispustila je prtljagui pakete. Djevojčica ju je htjela zaustaviti, ali su je odgurnuli. Muškarac se pojavio na trijemu. Mršav muškarac koji je nosio zgužva-nu odjeću i tri dana staru bradu očiju pocrvenjelih i umornih. Prošao je dvo-rištem uspravno hodajući.28

Sarin ključ Kada je došao pred muškarce, rekao im je svoje ime. Govorio je francu-ski s istim tvrdim naglaskom kao i njegova supruga. »Vodite me s mojom obitelji«, reče. Djevojčica je primila oca za ruku. Govorila je sebi da je sada sigurna. Sigurna sa svojom majkom i ocem.Sve će ovo brzo završiti. To je bila francuska policija, ne Nijemci. Nitkoim neće učiniti ništa nažao. Vratit će se u stan, a mama će pripremiti dobar doručak. Mlađi brat ćeizići iz svog skrovišta. A tata će se vratiti u radionicu na dnu ulice u kojojje radio kao nadglednik, u kojoj su proizvodili remenje, vreće i novčanike.Sve će biti kao prije. Vrlo brzo, život će ponovo postati siguran. Vani je bio dan. Uska je ulica bila prazna. Djevojčica se okrenula premazgradi u kojoj su živjeli, prema tihim licima na prozorima, prema pazikućikoja je ljuljala malu Suzanu. Profesor glazbe polako je digao ruku u znak pozdrava. I ona je učini-la isto osmjehujući se. Sve će biti dobro. Ona će se vratiti, svi će se vratiti.No lice violinista izražavalo je takvo žaljenje. Suze su mu se slijevale nizobraze. Nijeme suze koje su govorile o nemoći i sramu i koje djevojčica ni-je razumjela. 29

Težak? Ja? Ali tvoja majka to obožava!« gušio se od smijeha Bertrand pogledavši na tren Antoina. »Zar ne ljubavi? Ti tovoliš? Nije li tako draga?« Okrenuo se oko sebe u dnevnom boravku puckajući prstimamelodiju iz mjuzikla »West Side Story«. Osjećala sam se smiješnom, glupom pred Antoineom. Zaštose Bertrandu toliko sviđalo da me prikazuje kao glupavu Ameri-kanku punu predrasuda, uvijek spremnu da kritizira Francuze? Izašto sam ostala kao ukopana i dopuštala mu da to čini, a da ni-sam reagirala? Postojalo je vrijeme u kojem me to zabavljalo. Napočetku našeg braka to je bila naša omiljena šala koja je do suzanasmijavala naše francuske i američke prijatelje. Na početku. Nasmijala sam se kao i obično. Ali pomalo nervozno. »Jesi li posjetio Mamé u posljednje vrijeme?« upitala sam ga. Već je bio prešao na nešto drugo, zabavljen uzimanjem mjera. »Molim?« »Mamé«, strpljivo sam ponovila. »Mislim da bi te jako voljelavidjeti. Usrećilo bi je da s njom malo porazgovaraš o stanu.« Presjekao me pogledom. »Nemam vremena ljubavi. Idi ti!« Molećivo me pogledao. »Bertrand, ja je posjećujem svaki tjedan, to dobro znaš.« Uzdahnuo je. »To je tvoja baka napokon«, kažem.30

Sarin ključ »Ali ona te obožava, gospođice Amerika«, reče s osmijehom. »Ija te obožavam draga«. Krenuo je prema meni da me poljubi u usta. »Amerikanka. Dakle ti si ta Amerikanka?« zapitala me je Maméu znak upoznavanja godinama prije u ovom istom stanu proma-trajući me uzduž i poprijeko svojim sivim i sanjivim šarenicama.Amerikanka. Ah da, do koje sam se samo mjere osjećala američki smojom kratkom frizurom, tenisicama i širokim osmijehom, predtom kvintesencijom francuske žene od šezdeset i pet godina, kojase držala tako uspravno, aristokratskog profila, sa savršenom pun-đom i zlobnim očima. Pa ipak, zavoljela sam ju na prvi pogled.Njezin iznenadan i grleni smijeh. Njezin hladni humor. Još i danas morala bih priznati da je više volim nego Bertran-dove roditelje koji me uvijek podsjećaju na to odakle dolazim ia-ko sam provela 25 godina u Parizu i iako sam supruga njihovogsina i majka njihove unuke. Napuštajući stan, ponovo sam se suočila s onim groznim odra-zom u zrcalu lifta i odjednom postala svjesna da sam predugo tr-pjela Bertrandova podbadanja ljubazna kakva jesam. Ali danas, po prvi put i zbog nekog nejasnog razloga osjetilasam da je to vrijeme prošlo. 31

D jevojčica se držala stalno blizu roditelja. Sada su već došli do kraja ulice, a muškarac u kabanici nije im prestajao ponavljati da se požu-re. Pitala se kamo idu. Zašto moraju tako brzo hodati? Natjerali su ih dauđu u veliku garažu. Prepoznala je mjesto, nije bilo daleko od mjesta gdjesu živjeli i njezin otac radio. Unutra su bili muškarci u plavim zamašćenim kombinezonima, kojisu popravljali motore. Radnici su ih tiho pogledali. Nitko nije izgovorio nijednu riječ. Zatim je djevojčica primijetila jednu grupu ljudi, koja je tamostajala, s vrećama i košarama koje su držali na nogama. Primijetila je daje bilo najviše žena i djece. Neke od njih je poznavala. Ali nitko ih se nijeusudio pozdraviti. Prozivali su imena. Njezin otac je digao ruku kada supročitali njegovo. Djevojčica je pogledala oko sebe. Primijetila je dječaka iz škole, Leonakoji je izgledao umorno i preplašeno. Nasmijala mu se. Htjela mu je rećida će sve biti dobro, da će se brzo vratiti kući, da ovo neće dugo trajati, daćemo ih ponovo vidjeti. Ali Leon ju je gledao kao da je poludjela. Spustilaje pogled na svoja stopala zacrvenjevši se. Možda je potpuno u krivu. Srcejoj je snažno kucalo. Možda se stvari neće odvijati onako kako je mislila.Osjetila se jako naivnom, glupom, jako mladom. Otac se nagnuo prema njoj. Njegova loše obrijana brada joj je poškaka-ljala uho. Izgovorio je njezino ime. Upitao ju je gdje joj je brat. Pokazalamu je ključ. Dječak je bio na sigurnom u njihovom tajnom ormaru, prošap-tala je, ponosna na ono što je učinila. Bio je na sigurnom. Oči njezina oca čudno su se raširile. Osjetila je kako je stišće za ramena.32

Sarin ključ »Ali to će biti dobro«, rekla je, »sve će proći dobro za njega. Ormar jevelik, ima dovoljno zraka za disanje. Ima i vode i džepnu lampu. Sve ćebiti dobro s njim tata.« »Ne razumiješ«, reče joj otac, »ti ne razumiješ.« I na svoje veliko razočaranje, vidjela je suze u njegovim očima. Povukla ga je za rukav. Nije podnosila gledati oca kako plače. »Tata«, reče ona, »vratit ćemo se kući, zar ne? Idemo nakon što nas pro-zovu? Tata?« Otac je obrisao suze. Gledao ju je toliko strašno tužnim očima da nijemogla podnijeti njegov pogled. »Ne«, rekao je, »nećemo se vratiti. Neće nam to dopustiti.« Osjetila je kako je uznemirujuć i hladan vjetar prošao kroz nju. Ponovose prisjetila onoga što je čula od razgovora svojih roditelja, skrivena iza vra-ta, njihovog straha i tjeskobe koja je prijetila u noći. »Što želiš reći tata? Kamo idemo? Zašto se ne vraćamo? Moraš mi re-ći! Molim te!« Skoro je vikala posljednje riječi. Otac ju je ponovo pogledao. Još jednom je vrlo nježno izgovorio njezinoime. Oči su mu bile vlažne, vjeđe pune suza. Stavio joj je ruku na potiljak. »Budi hrabra, moje lijepo zlato. Budi hrabra, najhrabrija što možeš.« Nije mogla zaplakati. Toliko se bojala da je strah progutao sve ostalo,udisala je najmanje svojih osjećaja što je mogla kao da izbjegava neku straš-nu i proždrljivu rupu. »Ali ja sam mu obećala da ću se vratiti tata! Obećala sam mu!« Ponovo je zaplakao i nije ju slušao. Bio je zatvoren u svoju vlastitu bol,u svoj strah. Svi su morali izići. Ulica je bila pusta, samo je dugi niz autobusa stajaoparkiran na pločniku. Običnih autobusa, kao onih s kojima su s majkomišli u grad: svakodnevni autobusi, s platformama na kraju. Naredili su im da se popnu u autobuse, gurajući ih jedne kraj drugih.Djevojčica je pogledom tražila zelenosive uniforme, pozorno je slušala kako 33

Tatiana de Rosnaybi čula grub i grlen jezik kojeg se naučila bojati. Ali tu su bili samo policaj-ci. Francuski policajci. Kroz prašnjavo staklo autobusa, prepoznala je jednog od njih, mladogpolicajca crvene kose, koji joj je često pomagao da prijeđe cestu kada se vra-ćala iz škole. Kuckala je u prozor kako bi mu privukla pažnju. Kada juje primijetio, odmah je odvratio pogled. Činilo se da mu je neugodno, da jegotovo iziritiran. Pitala se zašto. Dok su ih naguravali u autobuse, jedančovjek se počeo buniti. Udarili su ga. Zatim je policajac zaurlao da će izu-darati svakoga tko bude pokušao pobjeći. Djevojčica je promatrala zgrade i drveće u prolazu kao u magli. Mislilaje samo na brata zatvorenog u ormaru u praznom stanu i na to da ju je ončekao. Nije bila u stanju misliti ni na što drugo. Prošli su preko mosta, vi-djela je Seinu koja se svjetlucala. Kamo su išli? Tata nije znao. Nitko nijeznao. I svi su se bojali. Odjednom je začula grmljavinu. Kiša se spustila na Pariz. Tako gustada se autobus morao zaustaviti. Djevojčica je slušala kapi koje su se razbi-jale o krov autobusa. Stanka je trajala tek trenutak. Autobus je nastavio,uz škripu guma po trotoaru. Sunce se ponovo pojavilo. Autobus se zaustavio i morali su izići. U kaosu paketa, kovčega i djecekoja su plakala. Djevojčica ovu ulicu nije poznavala. Nikada nije bila u ovojčetvrti. Vidjela je liniju zračnog metroa na drugoj strani ulice. Vodili su ih prema velikoj sjajnoj zgradi. Nešto je bilo na fasadi napisa-no ogromnim crnim slovima, ali nije uspjela pročitati što. Zatim je vidjelakako je cijela ulica puna obitelji poput njezine, koje su izlazile iz autobusapod urlicima policije. Francuske policije i samo francuske. Naslonjenu na očevu ruku gurali su je i udarali dok nisu stigli do ogro-mnog natkrivenog stadiona. Neizbrojiva gomila bila je već ovdje okupljena,u središtu stadionske arene i na tvrdim i metalnim stolicama na tribinama.Koliko ih je bilo? Nije znala reći. Stotine? Bez prestanka su dolazili novi. Djevojčica je podigla oči prema ogromnom plavkastom staklenom krovuu formi kupole. Sunce je kroz njega probijalo nemilosrdno.34

Sarin ključ Otac je našao mjesto za sjedenje. Djevojčica je promatrala neprekinu-to pristizanje ljudi koje je stalno povećavalo gomilu. Buka je bila sve veća iveća. Buka koju je stvaralo tisuće glasova, plač djece, jecaji žena. Vrućinaje bila neizdrživa i sve nepodnošljivija kako se sunce na nebu podizalo. Biloje sve manje i manje prostora i bili su stisnuti jedni uz druge. Promatrala jemuškarce, žene, djecu i njihova izmučena lica, oči ispunjene strahom. »Tata, koliko dugo ćemo ostati ovdje?« »Ne znam dušo.« »Zašto smo ovdje?« Naslonila je ruku na žutu zvijezdu sašivenu na grudima. »To je zbog ovoga zar ne?« upita. »Svi je ovdje imaju.« Njezin otac se tužno nasmiješi. »Da. Zato.« Zatreptala je. »To nije pravedno tata«, reče ona stisnutih zubiju. »To nije pravedno!« Uzeo ju je u naručje i mrmljao njezino ime. »Da ljubavi moja. Imaš pravo. To nije pravedno.« Sjela je kraj njega obraza naslonjenog na zvijezdu koju je nosio na sakou. Prije mjesec dana, majka je sašila žutu zvijezdu na njihovu odjeću. Osimna onu njezinog brata. Nešto ranije, na njihovim osobnim iskaznicama pi-salo je Židov ili Židovka. Zatim je postojala gomila stvari koje više nisusmjeli činiti. Igrati se na trgu. Voziti bicikl. Ići u kino. U kazalište. U re-storan. Na bazen. Posuđivati knjige u knjižnici. Svugdje je vidjela ploče na kojima je pisalo: »Zabranjeno za Židove«. Ana vratima tvornice u kojoj je radio njezin otac, pisalo je »Židovsko podu-zeće«. Mama je morala odlaziti u trgovinu nakon 16 sati, kada više ničeganije bilo, zbog štednje. Morali su putovati u zadnjem vagonu u podzemnojželjeznici. Morali su se vratiti kući prije policijskog sata i nisu smjeli izićiprije zore. Što im je još bilo dopušteno da rade? Ništa. Ništa, mislila je. Nepravedno. Jako nepravedno. Zašto? Zašto oni? Zašto sve to? Činilose da joj nitko nije mogao objasniti. 35

Joshua ju je čekao u sobi za sastanke srčući bljutavu kavu iz apa- rata koju je obožavao. Požurila sam se da uđem i sjela izmeđuBambera, direktora fotografije i Alessandre koja je pratila druš-tvena pitanja. Ured je gledao na prometnu ulicu Marbeuf na dva koraka odElizejskih poljana. To nije bila moja omiljena četvrt; previše ljudi, previše trendov-ski, ali svaki dan sam ovamo dolazila, navikla sam se probijati krozaveniju, po prašnjavim i širokim pločnicima zakrčenim turistimau svako doba dana bez obzira na godišnje doba. Već šest godina pišem za američki tjednik »Seine Scenes«. Izla-zi u tiskanom izdanju, ali i u internetskoj verziji. Pišem kronikudogađanja koja bi mogla zanimati američke iseljenike. Dodajemlokalnu boju, pišem o svemu onom što se može nazvati društve-nim i kulturnim životom – o izložbama, filmovima, restoranima,knjigama, ali i skorim predsjedničkim izborima. To zapravo i nije tako lak posao kako se može činiti. Rokovi subili kratki, a Joshua se ponašao kao pravi despot. Voljela sam ga, alinije zbog toga bio manje tiranin. On je bio tip šefa koji je odbijaouzeti u obzir privatan život, brak, djecu. Ako je neka suradnicazatrudnjela, odmah bi postala nevidljiva. Ako je nečije dijete bilobolesno, šibao bi majku pogledom. S druge strane, imao je pronic-ljivo oko, istinski urednički talent i znao je savršeno pogoditi pra-vi trenutak. Pred njim smo se pokoravali, a čim bi okrenuo leđa,36

Sarin ključžalili smo se, ali smo i naporno radili. Imao je pedeset godina,rodio se i odrastao u New Yorku, a u Parizu je živio posljednjihdeset godina. Joshua je odavao miran izgled u koji je bilo bolje nemiješati se. Imao je izduženo lice i uvijek gledao u pod. Ali čimbi otvorio usta, bio je šef. Bespogovorno. Slušali smo ga. I nitkoga se nije usuđivao prekidati. Bamber je bio iz Londona i imao je jedva trideset godina. Bioje viši od metar osamdeset, nosio je naočale s ružičastim staklima,različite »piercinge« i bojio je kosu u narančasto. Imao je izvrstanbritanski humor koji sam nalazila neodoljivim, ali kojeg je Joshuarijetko shvaćao. Bamber je bio diskretan i učinkovit kolega. Bioje i velika podrška kada Joshua nije imao dobar dan i na nas pre-nosio svoje raspoloženje. Bio je važan saveznik. Alessandra je bila napola Talijanka savršene kože i nezasitneambicije. Bila je lijepa djevojka kovrčave crne kose s napućenimusnicama zbog kojih su muškarci ludili. Ne znam jesam li je vo-ljela ili ne. Bila je upola mlađa od mene, a zarađivala je kolikoi ja iako se moje ime pojavljivalo ispred njezinog u impresumunovina. Joshua je protrčao kroz listu članaka za idući broj. Trebalo jenapisati članak o budućim predsjedničkim izborima, velika temanakon kontroverzne pobjede Jean-Marie Le Pena u prvom kru-gu. Nisam se baš htjela time baviti i potajno sam se veselila kadasu Alessandri dali taj posao. »Julia«, reče Joshua gledajući me kroz stakla svojih naočala, »šez-deseti rođendan »Vél d’Hiva«. To je tvoja domena.« Pročistila sam grlo. »Što je rekao?« Čula sam nešto kao veldiv. Ni na što me to nije asociralo. Alessandra me prezrivo pogledala. »16. srpnja 1942.? To ti ništa ne govori?« reče ona. Mrzila samtaj sladunjavi sveznadarski ton kojim bi mi se katkad obraćala.Kao na primjer danas. 37

Tatiana de Rosnay Joshua nastavi: »Masovno uhićenje Židova na zimskom bicikli-stičkom stadionu. Skraćeno »Vél d‘Hiv«. Slavni natkriveni stadi-on na kojem su se održavale biciklističke trke. Tisuće židovskihobitelji u njemu su boravile i bile zatvorene danima u groznimuvjetima. Zatim su ih poslali u Auschwitz i svi su ubijeni u plin-skim komorama.« Sada mi se počelo vraćati. Ali nije mi bilo sasvim jasno. »Da«, kažem sigurnim tonom gledajući Joshuu. »U redu, štotrebam napraviti?« Uvukao je glavu među ramena. »Možeš početi s traženjem svje-doka ili preživjelih. Zatim provjeri detalje komemoracije, tko juorganizira i kada. Zatim želim činjenice. Što se točno tamo do-godilo. To je delikatan posao, znaš. Francuzi još uvijek oklijeva-ju govoriti o tome svemu, Vichyu, okupaciji... stvarima na kojenisu baš jako ponosni.« »Znam nekoga tko ti može pomoći«, kaže Alessandra malo ma-nje grubo. »Franck Lévy. On je utemeljitelj jedne od velikih orga-nizacija koje pomažu Židovima da pronađu svoje obitelji nakonHolokausta.« »Čula sam za njega«, kažem zapisujući njegovo ime. Franck Lévy je očito netko poznat. Održavao je konferencije ipisao članke o krađi židovskih dobara i deportacijama. Josuha je otpio gutljaj kave. »Ne želim nešto mlako«, kaže. »Bez sentimentalizma. Činje-nice. Svjedočanstva. I ...«, bacio je pogled na Bambera, »... dobrešokantne fotografije. Prokopaj arhive. Nema toga mnogo, kaošto ćeš i sam shvatiti, ali možda ti taj Lévy može pomoći da na-đeš nešto više.« »Želio bih početi s odlaskom na stadion«, reče Bamber. »Da do-bijem predodžbu.« Joshua se ironično nasmijao.38

Sarin ključ »Stadiona više nema. Srušen je 1959.« »Što se dogodilo?« upitala sam veselo konstatirajući da nisamjedina neznalica. Alessandra je opet imala odgovor. »Ulica Nélaton. U 15. okrugu.« »Još uvijek možemo tamo otići«, kažem gledajući Bambera.»Možda se neki ljudi u toj ulici sjećaju što se dogodilo.« Joshua je slegnuo ramenima. »Pokušaj ako želiš«, rekao je. »Ali iskreno sumnjam da ćeš naćipuno ljudi spremnih za razgovor. Kako sam vam već rekao, Fran-cuzi su jako osjetljivi na tu temu, to je još uvijek jako delikatno.Ne zaboravite da je francuska policija uhitila sve židovske obite-lji. A ne nacisti.« Slušajući Joshuu, postala sam svjesna koliko malo sam znala odogađajima koji su se zbili u Parizu 1942. To nije bilo na školskomprogramu u Bostonu. A od kada živim u Parizu, 25 godina, nisampročitala ni jednu rečenicu o toj temi. To je bila tajna. Nešto zako-pano u prošlosti. Nešto o čemu nitko nije govorio. Požurila samse do svog računala kako bih započela pretragu na internetu. Čim je sastanak završio, pojurila sam prema prostoru koji mije služio kao ured, iznad glasne ulice Marbeuf. Bili smo stisnu-ti u uredu. Ali navikla sam se na to i bilo mi je svejedno. Nisamimala mjesto za rad kod kuće. U našem novom stanu, Bertrandmi je obećao veliki ured samo za mene. Moj ured. Napokon. Toje zvučalo prelijepo da bi bilo istinito. Vrst luksuza na koju se la-ko naviknuti. Upalila sam računalo, otišla na internet, pretraživala. Ukucalasam zimski stadion »Vél d’Hiv«. Stranice su bile vrlo brojne. Ve-ćina ih je bila na francuskom. I bile su vrlo precizne. Čitala sam cijelo poslijepodne. Nisam ništa drugo radila nego či-tala i zapisivala informacije, tražila knjige o okupaciji i uhićenjima. 39

Tatiana de RosnayPrimijetila sam da tu mnogih djela nije bilo. Pitala sam se zašto.Jer nitko nije htio čitati o tome? Jer to više nikoga nije zanima-lo? Nazvala sam nekoliko knjižnica. Odgovorili su mi da mi ne-će biti jednostavno nabaviti knjige koje sam tražila. »Učinite štomožete«, rekla sam. Kada sam ugasila računalo, osjetila sam se iscijeđenom. Peklesu me oči. Srce i glava su mi bili teški. Pritiskalo me to što samsaznala. Više od četiri tisuće židovske djece dovedeno je na stadion »Véld’Hiv«. Većina njih bila je stara između dvije i dvanaest godina.Gotovo sva ta djeca bila su Francuzi, rođeni u Francuskoj. Niti jedno od njih se nije vratilo iz Auschwitza.40