Dora i Minotaur - Moj život s Picassom

Dora i Minotaur Moj život s PicassomSlavenka Drakulić DORA IMINOTAUR Moj život s Picassom roman -1-

“Možda se ljudi pitaju je li se nespora-zum među nama – a on nije bio samoljubavni, između Dore i Picassa, negoi profesionalni, između dvoje umjet-nika – dogodio zato što sam mu bilapreblizu, dovoljno blizu da povjerujemkako nisam s njim samo zato da meiskoristi? Da, sasvim sigurno. Ali ra-zlog je bio dublji. Opet se vraćam naoko: nisam vidjela jer nisam više imalačime gledati. U toj vezi izgubila saminstrument za gledanje, fotografskukameru, svoje oko, oko kamere. Izmeđumene i njega, s moje strane, nije stajaloništa. Između njega i svijeta, njegai svake pojedinačne osobe pa i mene,stajalo je platno. Dok smo se kupalii vodili ljubav, dok smo jeli i spavali,šetali uz more ili razgovarali, ja sambila Dora, ali on nije bio Pablo, negoPicasso. U tome je bila bitna razlikaizmeđu nas koja mi je promijenilaživot.Sve i da je Picasso želio biti Pablo, on tonije mogao. Već od djetinjstva postojaoje samo u funkciji svoje umjetnosti.” -2-

Slavenka Drakulić, novinarka i sp teljica, rođena je u Rijeci 1949. Obja je trinaest knjiga, a neke od njih vedene su na više od dvadeset jez U izdanju američke izdavačke kSlavenka DrakuUPleipćnugbuliinciisztaičškloimjojkjnejšigeastmnaauslgolvaav.nDora i Minotaurse bavi postkomunizmom i ratom. zina prva publicistička knjiga SmMoj život s Picassopgrrmijveihsipfreimloignaizfmemai(n1i9z8m4u.) jedan j u Hrvat roman Slijede Kako smo preživjeli komuni i čak se smijali, Balkan Express, Europa, Oni ne bi mrava zgazili (za je na Sajmu knjiga u Leipzigu 2 dobila Nagradu za europsko razum vanje), Tijelo njenog tijela i Ba o komunizmu. U književnim djelima okrenuta je skom tijelu, bolesti i traumi. Obja je romane Hologrami straha, Mram koža, Božanska glad, Kao da me ne Frida ili o boli i Optužena. Živi na relaciji Hrvatska – Šved Objavila je tekstove u časopis i novinama The Nation, The New public, The New York Times Maga The New York Review Of Books, Süd tsche Zeitung, Internazionale, Dag Fraktura Nyheter, The Guardian, Eurozine i gima te u lokalnim medijima. -3-

© 2015 Slavenka Drakulić i Fraktura Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia ISBN 978-953-266-626-7 (tvrdi uvez) ISBN 978-953-266-627-4 (meki uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišneknjižnice u Zagrebu pod brojem 903407 (tvrdi uvez) i 903408 (meki uvez) -4-

Umjetnost je laž koja nam pomaže da shvatimo istinu. Pablo Picasso -5-

-6-

PredgovorPoznata francuska nadrealistička fotografkinja i slika-rica Dora Maar ili Henriette Theodora Markovitch, kakoglasi njezino pravo ime, umrla je 1997. godine u Parizu udevedesetoj godini. U njezinom stanu u Rue de Savoie međubrojnim papirima, dokumentima i bilježnicama ispisanim nafrancuskom jeziku, pronađena je i crna bilježnica s bilješkamana hrvatskom. Bio je to jezik njezinog oca Josepha Markovi-tcha (Josip Marković, Sisak, 1874 – Pariz, 1973). Go­vorila gaje teč­ no, ali se njime rijetko kada koristila, osim u razgovori­m­ a s ocem, za razliku od francuskog jezika maj­ke Louise JulieVoisin (Cognac, 1877 – Pariz, 1942), koji je govorila svak­ o­dnevno. Vrlo je vjerojatno da su joj ove bilješke na hrvat­skombile posebno dragocjene jer je taj jezik povezivala s osjećajima,koje je u njezinom slučaju utjelovljivao otac, a ne majka. Osim kao fotografkinja, Dora Maar poznata je i kao muzaPabla Picassa (Málaga, 1881 – Mougins, 1973). U središtu sunjezinih bilješki, očekivano, susret s Picassom, odnos dvijukreativnih ličnosti, od kojih je jedna izuzetno dominantna,rastanak i traumatične posljedice za Doru, kao i vrijemeposlije njihove intenzivne veze. Iako bilješke u crnoj bi­lježnici nisu naslovljene, čini se prikladnim ovu knjigu na-zvati prema jednom od najpoznatijih Picassovih crteža, Dora -7-

i Minotaur, iz 1936. godine. Taj crtež možda najsnažnijesim­bolizira prirodu njihove veze. Sudeći prema nekim navodima, najveći dio nedatiranihbilješki – dijelom inspiriranih sjećanjem na razgovore s psi-hoanalitičarom dr. Jacquesom Lacanom, koji su u njezinomdnevniku označeni slovom A (analiza) – napisan je 1958. i1959. godine. Pisane su rukom, ljubičastom tintom, pravil-nim rukopisom. Naime, tih se godina Dora Maar povuklaiz javnog života i živjela usamljenički sljedeća četiri deset-ljeća, sve do svoje smrti. Rukopis se doima kao materijal zabuduću autobiografiju, od koje je umjetnica kasnije odustala,ili ona naprosto nije pronađena. Bilježnica o kojoj je riječ – a moguće je da se radi o čuvenoj“bilježnici iz Ménerbesa”, koju u svojim knjigama o Dorispominju James Taylor, Alicia Dujovne Ortiz i neki drugiautori – godine 1999. prodana je na aukciji nazvanoj Posljed­nje uspomene Dore Maar. Nakon smrti anonimnog vlasnikadospjela je u domovinu Dorinog oca. Bilježnica je sada uRijeci, u posjedu jednog poznavatelja ne samo Dorinog radanego i same Dore. Novi je vlasnik kontaktirao ovu priređi-vačicu, pod uvjetom da i njegovo ime, kao i ono prethodnogvlasnika, ostane nepoznato javnosti. Bez obzira na činjenicu što je riječ o fragmentarnom ivjerojatno nedovršenom tekstu, on predstavlja dragocjeniuvid u stvaralačke ličnosti i Dore Maar i Picassa i svakakozaslužuje da bude objavljen. Donosimo ga uz lektorske is­pravke i uredničke opaske. S. D. -8-

Nedavno sam, tražeći primjerak nekog časopisa, međupapirima pronašla jednu staru bilježnicu. Mislila sam da jeprazna, ali na prvoj stranici našla sam bilješku iz lipnja 1945.: Jučer sam od Jacquesa otišla tako dobre volje! Osjećam da mije sada već bolje. Nakon elektrošokova i ležanja u bolnici još danima su me bo­ljele noge, hodala sam ukočeno, kao na štakama. Boljelo me za­pravo cijelo tijelo. Vukla sam se hodnikom koji gleda na dvorište,ali nisam znala jesam li još u bolnici ili u svome stanu. Zelena bojagrmova u dvorištu miješala se s bijelom i sivom okolnih zidova kaoda mi je preko očiju prevučena koprena. Bilo mi je kao da plivamu mutnoj vodi. Mozak mi se sporo oporavljao. Jacques me izvukaoiz Sainte Anne, gdje su me gotovo ubili. Vežu te za krevet, strpajuti smotuljak platna u usta i potom ti kroz tijelo puštaju struju.Zapravo, i ne znam koliko sam puta prošla “tretman”, kako tonazivaju u bolnici. Nisam ni pitala. Moda, rekao je Jacques za našeg prvog susreta nakon izlaskaiz bolnice, obična glupa moda. S medicinom je isto kao i sa šeširimaili cipelama. Ali ta moda je razlog što mi je tijelo još uvijek slomljeno! Zaboravi elektrošokove, oporavit ćeš se, pa nemaš još ni četr­deset godina. Dolazit ćeš ovamo, k meni, i razgovarat ćemo. Ništa -9-

više. Ne trebaš nikakvu terapiju ni lijekove, ne moraš se višebojati. Ne želim pričati o bolnici, jedva sam preživjela... I ne moraš, ti odlučuješ o čemu ćemo razgovarati. Valjda o tome zašto sam uopće završila u bolnici i sad kod tebena psihoterapiji. Navodno sam doživjela živčani slom. Picasso seuplašio za moje psihičko zdravlje pa je pozvao tebe u pomoć. Za­pravo, ne vjerujem da se doista zabrinuo, to može misliti samonetko tko ga ne poznaje. Mislim da me naprosto strpao u ludnicuda me se riješi... Onda pričaj o tome što misli netko tko ga poznaje. Odmahnula sam neodređeno rukom. U njegovom kabinetupopodnevno je sunce osvjetljavalo police s knjigama, masivni stolod orahovine i mršavu spodobu klempavih ušiju u tamnoplavojvesti. Mirisalo je na knjige i cigare.Na putu do kuće, u papirnici sam kupila bilježnicu s crtama čvrstihcrnih korica. U školi sam mrzila takve bilježnice jer sam bila jakouredna i slova mi nisu bježala ni ispod ni iznad crte. Ali sad samimala osjećaj da mi baš trebaju, da mi je ovako smućene glaveteško pravilno ispisivati slova. Kupila sam i bočicu ljubičaste tinte.Mogu pokušati staviti neke stvari na papir, pomislila sam spre­majući bilježnicu u torbu. Uostalom, nikome to ne moram poka­zati, pa ni Jacquesu. Čak sam odlučila da ću ove bilješke pisati na hrvatskom i takoih još bolje zaštititi od bilo čije znatiželje, premda ovdje ne pozna­jem nikoga, osim oca, tko razumije taj jezik. Vjerujem da će mipisanje pomoći da se saberem. Moram i sama nešto pokušati, ne - 10 -

smijem se posve prepustiti Jacquesu. Zato što ga poznajem otprije,i to ne preko Picassa nego preko njegove žene Sylvije, s kojom samse sprijateljila dok je još bila udata za Georgesa Bataillea, osjećamda me poznanstvo sa svima njima nekako koči u našem novomodnosu pacijentice i liječnika. Stoga vjerujem da, ako se prisjetimnekih događaja iz svoje prošlosti, ako ih zapišem, možda ću i samabolje razumjeti zašto sam doživjela psihičku krizu i završila ubolnici. Samo se moram usredotočiti, baš kao da se pripremamponovo stati pred zaslon kamere i pogledati – u sebe. Čini mi seda sada to mogu, uz Jacquesa i ove bilježnice. To je isti postupakkao i u mojoj profesiji: kad fotografiram ili slikam, ja biram kogaću i kako snimiti, ja vladam stvarnošću i oblikujem je. Ja odluču­jem, i to ću i sada učiniti. Ti odlučuješ, nije li mi baš tako rekao? Osjetila sam se bolje zbog tih njegovih riječi, zbog toga što mepodupire i potiče da govorim, umjesto da me drži drogiranu ivezanu za krevet. Još uvijek mi je pred očima onaj strašni aparatsa žicama, još osjećam dodir hladnih elektroda na sljepoočnicamai voštani okus smotuljka u ustima. Ali kad sam to ja u posljednje vrijeme donijela bilo kakvu od­luku, osim kad sam fotografirala, što ne činim već godinama? Jeli to bilo onih davnih godina kad sam se odlučila za studij foto­grafije, a sve ono što mi se dogodilo poslije bilo je posljedica tuđihodluka? Jedva se i mogu prisjetiti želje da snimam i onog neka­dašnjeg osjećaja kontrole, slobode i povjerenja u sebe i u svojeodluke. Kada je sve to iščezlo i zašto? Kako sam sebi mogla dopu­stiti da završim u bolnici? Eto, o tome bih željela pisati. *** - 11 -

Bilo je to sve što je pisalo u pronađenoj bilježnici. Nekakosu me pogodile te zaboravljene riječi zapisane prije više oddesetljeća, naročito rečenica: Ja to mogu. Zvučala je kao dasama sebe u to uvjeravam. Ali namjera mi očito nije uspjela.Zasmetale su mi prazne stranice koje su slijedile. Zašto ni-sam nastavila pisati? Čega sam se uplašila? Što me to omelo? Pred očima sam ponovo vidjela lice svog poznanika psi-hijatra, izlog papirnice, svoj odraz u njemu. Naročito mi jeu sjećanju ostao onaj kratki, ali jasan uzlet nade nakon mojeprve posjete. Kad sam izašla iz Jacquesove kuće, podigla samglavu prema svijetloplavom nebu bez oblačka. Prisjetila samse naslova knjige Georgesa Bataillea Nebesko plavetnilo, netoliko zbog njezina sadržaja i onoga što u njoj, navodno, omeni piše, koliko zbog samog naslova. Je li imao na umu baštakvo plavetnilo? Vjetar je zavukao prste u moju raspuštenukosu, duboko sam udahnula i prepustila mu se, kao da samjedro. Lutala sam neko vrijeme, uživajući u osjećaju lakoćei vedrine. Nakon što sam tjedne provela u manje-više nesvje-snom stanju, plutajući između svjetla i tame, kao da me netkobacio u duboki bunar u kojem sam osuđena čekati kraj, togasam dana prvi put povjerovala da nisam izgubljena, da nisamposve napuštena. Pročitala sam još jednom prvu rečenicu – Jučer sam odJacquesa otišla tako dobre volje. Vedrinu i optimizam nakonsamo nekoliko stranica teksta zamijenila je duga tišina i –prazne stranice. Tada još nisam znala, a nitko mi nije rekaoono što sam kasnije pročitala o posljedicama elektrošokova:da nakon neugodne i bolne terapije nastupa euforija. Mojisu osjećaji tih dana bili posljedica kemijske reakcije u mozgu! - 12 -

Ono moje prvotno ushićenje Jacquesom, kao i kasnije mračnoraspoloženje i beskrajan umor koji me spriječio da uzmempero u ruke. Možda je i moja nemoć da se koncentriram bilaposljedica terapije? Kao i povremeni gubitak pamćenja? Ja-cques mi je govorio da sjećanje pacijenta ponekad možezakazati, ali se obično vraća. Bojim se da se u to vrijeme jošpremalo znalo o učincima elektrošokova i da sam bila samoobični pokusni kunić za tu novotariju... Koliko mi je psihoterapija pomogla? Je li trajala prekratkoda bih se doista oporavila? Sada moje ruke – one iste ruke koje je Picasso toliko putanaslikao, još uvijek glatke kože, još uvijek dugih lakiranihnoktiju – drže ovu bilježnicu. Bilježnica je velikog formata,kutovi su malo izlizani, kao da sam je posvuda nosila sasobom i prevrtala u rukama predomišljajući se. Najviše mečudi njezina debljina. Zar sam je zaista namjeravala ispuniti?Tih nekoliko davno zapisanih riječi patetično su svjedočan-stvo moje nemoći. Ali ono što tada nisam imala snage zapi-sati, ili to nisam željela, zapisat ću sada. Jacques, koji je umeđuvremenu postao poznati dr. Lacan više nije bio mojdoktor nego tek stari poznanik, u jednoj se stvari ipak pre-vario. Mislim da sam tek sada kadra doista odlučivati, dugonakon što sam završila, bolje rečeno prekinula, terapiju kodnjega. Da, trebalo mi je duže nego što sam mislila nakon tognašeg prvog razgovora. I zapravo mi se tek sada, nakon toliko godina, vraćajuu sjećanje neke naše teme i njegova pitanja. Tek sada polakose otvaraju vrata iza kojih bih možda mogla napokon sagle- - 13 -

dati svoj život iz druge vizure, s emotivne i vremenske di­stance. Sjećanja koja naviru pokušat ću zapisati u ovu istubilježnicu. A znam da negdje imam i onu ljubičastu tintu! ***Reci mi što vidiš kad zatvoriš oči? – pitao me Jacques togprvog dana. Zastor. Vidim bijeli zastor kako leluja na povjetarcu, od­govorila sam mu i zašutjela. Osjetila sam kako mi se grlosteže, a suze naviru.Zastor je na staklenim vratima moje sobe u Buenos Airesu,onima koja dijele moju dječju sobu od roditeljske. Ta mi seslika vraća ovih dana – staklena vrata, soba, djetinjstvo. Samošto zatvorim oči i ponovo sam tamo. Imam četiri, moždapet godina i ležim u svom krevetu. Vidim gotovo prozirnibijeli zastor na vratima, jedinu prepreku između mene i mo­jih roditelja. Jutro je, kroz zastor nazirem obrise bračnogkreveta i čujem očev prigušen, prijeteći glas. Poznat mi jetaj njegov posebni glas kojim se obraća samo maman, i tootkad smo se ovamo doselili. Poslije mi maman kaže: Tata jeopet imao napad. Ona to naziva napadom, l’attaque. Kao daje Marko, kako ga Julie zove, neki luđak, a ne samo koleričnimuškarac kojem ženino namršteno lice već u rano jutro kvaridan. Slutim, osjećam to u njegovom glasu, otac bi se najradijeizderao na tu cmizdravicu koja leži pokraj njega u krevetu,ali ne smije zbog mene. Zato viši tonovi poprimaju šištećizvuk, kao da se pretvorio u veliku glasnu zmiju koja je guši - 14 -

Slavenka Drakulić, novinarka i spisateljica, rođena jeu Rijeci 1949. Objavila je trinaest knjiga, a neke od njih pre-vedene su na više od dvadeset jezika. U izdanju američkeizdavačke kuće Penguin izašlo joj je šest naslova. U publicističkim knjigama uglavnom se bavi postko­munizmom i ratom. Njezina prva publicistička knjiga Smrtnigrijesi feminizma (1984.) jedan je od prvih priloga feminizmuu Hrvatskoj. Slijede Kako smo preživjeli komunizam i čak sesmijali, Balkan Express, Cafe Europa, Oni ne bi mrava zgazili(za koju je na Sajmu knjiga u Leipzigu 2004. dobila Nagraduza europsko razumijevanje), Tijelo njenog tijela i Basneo komunizmu. U književnim djelima okrenuta je ženskom tijelu, bolestii traumi. Objavila je romane Hologrami straha, Mramornakoža, Božanska glad, Kao da me nema, Frida ili o boli i Optužena. Živi na relaciji Hrvatska – Švedska. Objavila je tekstoveu časopisima i novinama The Nation, The New Republic, TheNew York Times Magazine, The New York Review Of Books,Süddeutsche Zeitung, Internazionale, Dagens Nyheter, The Guar­dian, Eurozine i drugima te u lokalnim medijima. - 211 -

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture RepublikeHrvatske.Nakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićUrednik Seid SerdarevićKorektura Marica GrbešićPrijelom Maja GlušićDizajn naslovnice Roko CrnićFotografija na naslovnici Roland Penrose, Picasso i Dora Maar, Golfe-Juan,1937. © Roland Penrose Estate, England 2015. The Penrose Collection.Sva prava pridržana.Godina izdanja 2015., travanjTisak Denona, ZagrebISBN 978-953-266-626-7 (tvrdi uvez)ISBN 978-953-266-627-4 (meki uvez)www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 - 212 -

Čitajte još u iztSdelaaljvnicejaun, krFoarđaDeknrtaaukjrueeluićR, ijneocvii1n9a4r9k.aOibsjapvisiala- je trinaest knjiga, a neke od njih pre- vedene su na više od dvadeset jezika. U izdanju američke izdavačke kuće Penguin izašlo joj je šest naslova. U publicističkim knjigama uglavnom se bavi postkomunizmom i ratom. Nje- ĐDuirsđanajzgKeirnnnijeeamežsaepivnriifćveampinuibzlmicaist(1ič9k8a4k.)njejidgaanSmjertondi Korana pSerrvdiahrepvrićiloga feminizmu u Hrvatskoj. Nema seSšltijoeudčieniKtiako smo preživjeli komunizam Filipi Dčaavkidse smijali, Balkan Express, Cafe Kuća sećanEjauirozapbaor,aOvani ne bi mrava zgazili (za koju Sofi OjeksnanaenSajmu knjiga u Leipzigu 2004. s finsKkaodgspurgeovldeuoobibBceiolnraiessNtVaaildegorvaićdu za europsko razumije- španjoKlsnkjiožgeCvpénrsaeUovavkraeokkAlnnoanifrjemNjearie)ižun,kecnoivTljiiaznijnmaiemŽluoi.ddenjkejleinmoagoktijreenlautia Basnesa je žen- PéterskNoámdastijelu, bolesti i traumi. Objavila Knjigajesjreoćamnjaa ne Hologrami straha, Mramornas mađarskog prekvoežlaaX, eBnoiažaDnestoknai glad, Kao da me nema, Ahmet HaFmrdidi Taainlpi ıonabroli i Optužena. SpŽoikvoji na relaciji Hrvatska – Švedska.s turskoga preveoOEbnvjaervIiblraahjiemktaedkićstove u časopisima JuliaiFnraonvckinama The Nation, The New Re- Zappuabdlic, The New York Times Magazine,s njemačkog prevela LaTtihcaeBNileowpaYvolorvkićRVeuvkioevwićOf Books, Süddeu- ErwintsMcohretieZreitung, Internazionale, Dagens SanNboyghoveater, The Guardian, Eurozine i dru-s nizozemskog prevgeilamRaomteanualPoekraečlinneimc medijima. - 213 -

Pablo Picasso, najvećJiónslKikaalmr danvaSdteefásnestsoognstoljeća, i Dora Maar,njegova muza, fotografkiNnejbao, iupmakjaeotnica, žena na plaži i ženakoja plače – kas iksalavndjeskobgioprnevjiehlaoDvolrjoutbejaavMnaičoekdnos u burnimgodinama od predvečeJorjsaip MDlraukgićoga svjetskoga rata donjegova kraja, u najvažnijeBmožuji sglnijkevarskom razdoblju slavnogaumjetnika? Omer RakU romanu DoraArikManainFoatuastuarV:rManočijćažŠiviboetnčsanPiincaassom SlavenkaDrakulić na osnovi DorMinilejepnrkoonJaerđgeonvieć bilježnice rekonstruiranjezin život, njezinuLpeavitjenvjautkiaroanidcaossvtiile, život u kojem je onabila važnim dijelom paJorsiešpkhoRgaothnadrealističkoga umjet-ničkoga kruga. Paul ÉluaRradd,etJzakcyqmuaeršs Lacan, Georges Bataillei mnogi drugi slisknajermi, apčjkeosgnpicreiviefiolMoziolafin sSokkoljićima je Dora Maarprijateljevala dio suPaotrvicokgMa odfaiasncoinantnog zapisa kojirazotkriva njezinu intUimlicua mi oravčinsihndousćtaonaPablu Picassu, čovjekukoji je u svemu,sofrdanocdubskaočgenpreežveiclaeAdnoasKvooljeisharžićena i ljubavnica,vidio samo materijal zIavasnvaoŠjeojsatt-vKaurčailaštvo.Dora i Minotaur veličanstvJoemnKjeippuor rtret žene koja je doživjelaslom dijeleći život i idTeaatljeansaaGsrtormaasčtavenim genijem, romankoji nijednoga čitUastheitlij,az,aampjeoragnojat,oovpočinčjietnaotsetiljicu neće ostavitiravnodušnim prodirući duAbmooksoOuzpsihu najvećih umjetnika,koje osjećamo kao svPorijzeoržiiivzosetonskeogsužipvouttanike i supatnike. s hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh Ognjen Sviličić Glava velike ribe Josip Mlakić Svježe obojeno Damir Zlatar Frey Kristalni kardinal Patrick Modiano Mali Draguljs francuskog prevela Latica Bilopavlović Vuković 69,00 kn - 214 - www.fraktura.hr