Život bez imena

Život bez imena -1-

-2-

Vladimir StojsavljevićŽivot bez imena Fraktura -3-

© Vladimir Stojsavljević i Fraktura, 2011.All rights are represented by Fraktura, Croatia.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproduciratiu bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.ISBN 978-953-266-238-2CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišneknjižnice u Zagrebu pod brojem 769310 -4-

1.Ponekad sjedim ispred špilje i prstima mrvim već izmrvljenicimet. Volim taj miris koji me podsjeća na tebe, tvoja prsa,tvoja leđa i tvoje udo. Miris me ne ispunjava nekim novimosjećajem jer moja ljubav to ne dopušta. Ja sam samo čuvaricate ljubavi i ne postojim, čak me se i tijelo odriče, glas moj nemasnagu da me netko može čuti, a snaga mojih dugih prstijukojima mrvim cimet postala je nečujan dodir i praznina jerkao da i prsti znaju kako odavno nema tvoga lica, tvojih širo-kih grudi, trbuha, teških mudrih vjeđa, bilo čega od tvogatijela što bi mogli dodirnuti. Sve mislim da ti moji prsti i neznaju da mrve cimet. Žale jednako kao sva ja, ona ja koja ionakonikoga više ne zanima otkada su stali, prestali, iščezli tvojizagrljaji i ja zaboravljenog imena što sjedim u surovoj pustinjinedaleko od Mrtvog mora napadana vjetrom i solju, jedinotvoje pravo čudo nikome pokazano, bez svjedoka i onih kojibi poželjeli to opisati. Ne, ne prigovaram, ne žalim se, ali ne-ugodno je koliko me mnogo ljudi napustilo, pa i svi tvoji uče­nici. Lutaju po gradovima, bilježe, govore, prenose, tumačekako si ih poučavao, ali mene koja sam te prva ugledala onenoći, onoga jutra kada je trebalo biti da se nikada više nećemovidjeti, mene i ne spominju, niti me obilaze, a vjerujem da imnisam ni u uspomenama. Neka. Nema u meni ni sjete ni ogor-čenja. A ako moram reći svoju istinu do onog bolnog kraja kojimrziš, ta tvoja poslanja o kojima učenici pišu i govore trebalasu samo popraviti i poučiti muškarce i zatajiti mene. Da. Za- -5-

misli – zatajiti mene!? Pa to me nasmijava! Zašto zanijekatimene, koja šutim već godinama, stoljećima, pa zašutjela samza života koji si provodio među nama, i sa mnom, oglušila,umrla. Da. Umrla. Žive su mi samo suze koje kapaju na ovaslova i ne otapaju ih, nego pečate. Kao da ne umijem pronaćidovoljno tužnih riječi kojima ću nekome opisati žalost što meobuzima pa uljuljkuje, žalost koja je jedina stvarnost ove pu-stoši u kojoj ipak još jesam. Tvoj mi je otac produljio godineživota kao u prvih ljudi, praoca i pramajke Adama i Eve. Natvoju sreću, ovozemaljska sam već stotinama godina. Ne mo-žemo se sresti u toj vječnosti gdje čamiš sve te iste godine uzoca, slavan i blagoslovljen. A možda i ne želiš taj susret? Nijevažno, jednom ću doznati. Čudo neobjavljeno moje je umijeće pisanja. Pišem. Još neželim znati kome i zašto, najviše pišem za tebe, ali pišem od-nedavna svim slovima koja naš svijet poznaje. Klinastim zna-kovima, dugim i šarenim viticama hebrejskoga pisma, slikamaEgipćana, slovima pomirenih Grka. Ne pišem ja kao tvojiuče­nici sa svrhom i za ljude, za povijest, nego pišem jer morami tako tražim sama svoju svrhu, njezino ime, dokaz našeg, tvogi svog postojanja. Pamtim trenutak kada sam poželjela naučitipisati, godinama sam htjela naučiti pisati, ali ne znam kada simi želju ispunio. Sad znam da si baš htio i namjerio učiniti toprije konačnog rastanka kako bih ovo napisala sa svim zna-njima kojima si me začarao, a život prije tebe poučio. Drži meon, tvoj otac, na životu radi ovog pisanja, u kojem neće bitimolbe za oprost, a neće biti ni optužbe, nego samo moj jad inesreća redom kako se zbivala u danima dok nisam znala daje nesreća i u danima kada sam shvaćala da je nesreća koju nebih mijenjala ni za što drugo. Nemam ja koga pozvati za svjedoka, osim tebe i tvoje pri­tajene želje. Nemam ni kome se ispovijedati. Nemam ni sebeosim svoje utrobe, koju si nakon svega ipak ostavio samo s -6-

jednim djetetom. Namjerno. Tako si učinio i znaj da te neosuđujem, niti te žalim. Ne osjećam ni ljubomoru zbog tvojeneograničene slave. Prihvatila sam napokon samo tu beskrajnuljubav za tebe. Ne, ne kao pokoru ili teret, nego baš kao samuljubav koja diše, živi i gleda umjesto mene ovako stare i ružne.Ta ljubav koja gleda umjesto mene, vidi više i dublje negoli jedopušteno, jer njezin pogled prodire i na drugu stranu u tajtvoj ljudima za života nevidljiv svijet u kojem sada jesi. Nisamja određivala snagu i moći ljubavi, nego su drugi to određivalizaboravljajući da se to može okrenuti i protiv njih ma kolikobili na položaju gospodara. Sad više neću pisati o ljubavi jersve što zapišem bit će ta ljubav sama. Ma i to znaš. Odgurnuo si me, ne, odbacio uvjeren kako će sve usahnutii nestati. Ali i dalje si ljubavnik, samo moj, mene, koju si htioizbrisati iz svojeg milosrdnog srca, iz svoje prelijepe glave učiju su kosu slijetali svi vjetrovi pod nebom kako bi predahnuli.Ne pišem to kao ohrabrenje ili što me slika tvojeg lica nadah-njuje, nego zato da upravo to ne zaboravim kao što su drugizaboravili, da moja ljubav ne postane pusta sila što tumarasvijetom i uveseljava neznalice. To je sidro, to da si moj ljubav­nik. To je ta mrska riječ našim ženama, koje u svojoj pokor-nosti ne znaju za bolje, za drugačije, za veličanstveno mjestomeđu našim ženskim bedrima, jedinstveno mjesto sačuvanosamo za jednog muškarca, onoga koji napokon pristaje bitiljubavnikom. Mrska je to riječ i u tvojim govorima, naglašavanai protumačena kao grijeh, ali oboje znamo istinu – ona je ne-uobičajeno točna koliko uopće riječi mogu imati tako nepri-kosnoven sadržaj ničim načet, nepromjenjiv, samo taj jedinisadržaj koji u svim pisanjima i na svim jezicima odmah pre-dočava to mjesto u kojem se obnavlja život rođenjem i u kojesvaka pametna žena, za čitava života, pripusti samo jednogmuškarca kada shvati da joj je par. I tako mi svih bivših bogovai ovoga jedinog što nam je nakon tebe preostao, ne žalim i ne -7-

kajem se što sam te pripustila na to mjesto, jer odmah samshvatila da smo par. Stara sam. I onda odjednom nisam stara. Ne znam koliko mi je godina ako bi me upitali za njihovbroj. Ali sam posve pouzdana u razmišljanju i u odlukama.Čini mi se da te ovo zapisano neće iznenaditi. Kako napre­dujem u pisanju, djeluje očekivano, gotovo naručeno. Kaohrana. Kao voda. Zašto si me obdario čudom pisanja ako neočekuješ i neobuzdanih riječi!? Vidim tvoj siromašni smiješakkojim si se branio od pitanja na koja bi nevoljko odgovarao.Vidim i tvoj prodorni pogled kojim očekuješ da se zamišljeničin ostvari. Nedostaju mi sve te mijene na tvojem licu, tvojeusnice, hod. Uzdah. Dah. Još uvijek mi nedostaješ. Prošlost je samo ono što smo bili, a ne ono što smo moglibiti. Zato je možda muškarcima tugaljivo i okrutno buljiti uprošlost jer ne umiju dijeliti želje od događaja. Samo, oni ne­maju jasan cilj poput mene, ne gledaju očima srca i nisu smo-gli odvažnosti da se zabulje u bistre slike, nego se sklanjaju umaglu, u ono mutno viđenje koje stvari čini dvostrukima. Nisudvostruke. Kad ih doista kaniš pronaći, neobično su jedno-stavne i jednostruke. Naravno, time su nemilosrdno osam­ljene. Goli spomenici samoći. Mogu poći u prošlost jer tebeni sebe ne tražim više. Ni bilo kakvo opravdanje. Pišem da nezaboravim. Ne, točno je ako kažem – pišem jer još postojimu ovom svijetu. Znaš, samo su boje jače postojanje od riječi.No boje su sazdane od svjetla koje je nestalno. A riječi ostajui nakon jezika kojemu su pripadale i privlače nove ljude s taj­nom svojeg zaboravljenog značenja. Tako će se i ovo mojepismo jednom prometnuti u zagonetku za još nerođene ljude,i neka bude tako. Plaši li te to!? Ljuti? Ostavlja ravnodušnim?Ili ne želiš saznati što je bilo nakon tvog odlaska, kako ti jeubijen sin, kako si me ostavio na nemilost Jakovu, prepustiosamoj sebi ludoj od boli!? -8-

Odgovori mi, barem to zaslužujem.Ženski glas zašuti kao da tijekom šutnje treba stići odgovorna padinu brijega kojom se uspinju dvije djevojčice. Djevojčicakoja čuje ženski glas ne zastaje na kamenjaru, jer glas je zbu-njuje. Ispucali su zemlja i nebo između stvarnog i nestvarnog.U to gleda dok se penje uz brdo. Krajolik je u nekoj oprecidobra i zla. Sve miroljubivo spaja običnost. Tolika običnostda ste uvjereni kako mjesto Međugorje obilazite ponovo. Mje­sto nije za pamćenje. Ali nije ni za zaborav. Nakon svega ostajeopori miris rijetkih biljaka što se plode vjetrom i svoje ljubavnepatnje šire zrakom. Miris. Snažan miris juga u krajoliku kojiveć vidljivo pripada sjeveru. U tome mirisu hodaju te dvijedjevojčice. Znane jedna drugoj oduvijek. Stasale su istovre-meno, različitih želja, ali jednake budućnosti, koja se možeiskazati kratkom riječju – udaja! Datum rođenja udaljen im jeprvi od drugoga pola godine, baš kao i udaljenost od polakoraka kojom jedna zaostaje za drugom dok se penju na brdopo čijem tjemenu divlja vjetar i hladi. Kad se popnu na vrhbrda, zagledat će se u daljine iza lanca gorja gdje se živi u ve-likim gradovima. Gradovima gdje vrijeme hita, puca i trpaveliki broj događanja u samo jedan dan. Čovjeku se može uči­niti kako taj dan traje kao najmanje pet ovdašnjih dana. Dje-vojčice o tome snatre. Grad je njihov neostvareni san. One sad šute. Već su na dnu brijega sve jedna drugoj rekle.Možda progovore na brijegu kad se zadihane zaustave opči-njene daljinama koje obećavaju. I bilo bi tako da je ovo njihovodanašnje hodanje dio svakodnevnog niza bježanja od surovestvarnosti kojem su donedavna pribjegavale. Ovaj trenutaksve je drugačije. Opakije. Nema više bezbrižnosti. Starijoj dje­vojčici, onoj koja čuje ženski glas, prošli je mjesec umrla majka.Isušila se, dotrajala, kako je rekao otac, i – otišla. Bolest nisuni imenovali. Liječenje su započeli kad je već bilo prekasno. -9-

Tako je sama majka htjela. A bogami i zato što nije bilo para.Svećenik na zadušnici uznemirio se nakon što je u više navratarekao da je bila dobra mati, shvaćajući kako se nema o tomživotu više što reći. Nekako je prebrzo preporučio njezinudušu Gospodinu. Mještani su u tišini napustili crkvu i požuriliza svojim poslovima. Samo je Marija, starija djevojčica kojazaostaje u hodu pola koraka, ostala na hladnoj klupi zureći ukriž na oltaru. Tamo je prvi put i začula taj ženski glas, tu pričukoja očito pripada starici koja sjedi pred nekom špiljom unekoj pustinji. I nekom priča. I mrvi cimet. Ali taj glas nijeutihnuo nakon zadušnice. Povremeno se javlja. Kao sad dokse penju na vrh brda kako bi možda posljednji put čeznutljivoodmjerile te daljine kojima teže. Nekako ga Marija i ne želiizgubiti, taj glas. Raduje ju priča. Ona još ne zna da je to ispo-vijed. Njoj je to priča kojom se uspavljuje u ovim novim no-ćima. Noćima bez majke. Upitala je oca, morala je, nema druge,što misli o glasu koji joj se javlja. Otac joj ne umije ništa reći.Ponekad samo promrmlja – bit će rata! To kaže za sebe, ali injima, djeci. Marija mu treba pogađati misli. Sve je više smr-knut i prepoznaje ona da nije tužan, nego zabrinut. Kad sepopne, povjerit će se prijateljici. Pitati za savjet kako razgo-varati s ocem. Varja se mnogo pouzdanije snalazi sa svojimocem. Prijateljica kao da zna za tu Marijinu nakanu. Staje, mašerukom i širi oči. “Marija! Zar ne vidiš?” “Što!?” “Netko te slijedi!” “Bog s tobom, same smo.” “Okreni se, vidi!” “Nema nikoga. Ma što ti je?” “Okreni se, eto je za tobom!” “Koji te đavo spopada...” Marija se onda ipak osvrće. “Kako znaš da ide za mnom?” - 10 -

Prikaza lagano i bešumno slijedi njezin put, već prilazi, alikao da nema snage da ih stigne. Lebdi u mjestu. Žena, ogrnutalaganim haljama, pokrivene glave, stisnutih usana, ozbiljna nodobronamjerna. Ne, to nije lik starice koja joj priča, zaključujeMarija, ali osjeća na neki poseban način bol za majkom kojuje izgubila. Prikaza je isto žalosna. To je majka koja je izgubiladijete, pomisli. To je posebna bol i to pojačava njezinu žalost.Uostalom, to je ta bol za djevojčicu koja je izgubila majku. Isad mora odrasti. Znači, odlaskom majke prestaje biti djevoj-čica pa tako mora i promijeniti način razgovora s ocem. Ništane zna o ćaći. Odnosno, zna činjenice, ali ne poznaje njegovnačin ponašanja, njegove misli i osjećaje. Radio je u Njemačkojnakon što im je propala ljetina, istrulio iz nepoznatih razlogasav duhan. Slao je novce, obilazio ih za blagdane. Napraviobrata, pa sestru. Nisu ga prepoznali kad se napokon vratioponovo živjeti s njima. Majka ga je uvijek veselo dočekivala,ali na dan konačnog njegova povratka imala je upaljene oči islabo je vidjela. To je njezino djetinjstvo. Ti dolasci i odlasci,očeve šutnje i poneki neodređen smiješak za nju, prvu kćerMariju. Možda pamti dva, ne, tri smiješka za čitava djetinjstva.Kamo će nestati djetinjstvo!? Hoće li ga ova žena, prikazanevjerojatna lica, sada uzeti i pospremiti nekamo za kasnije!?Marija se nasmije vlastitoj lakovjernosti i ohrabrena se uputiprikazi. Žena, odnosno prikaza zaustavlja je pružajući joj pa­pir koji izvlači iz rukava. Papir smotan kao svitak neki vjetarlagano prenosi u Marijinu pruženu ruku. Prikaza iščezava.Dugo, bešumno, svečano. Htjela je zahvaliti, ali tada se ponovojavlja glas starice koja želi ispričati svoje djetinjstvo. Sad nijeglas iz prostora, nego kao da dopire s tog darovanog svitka.To je važna priča, pomisli Marija, moram je saslušati. Samo,kako ću ovako rastrojena i tužna!? Okreće se prijateljici, onazatečena i uplašena sklanja ruke za leđa kako ne bi ni slučajnodotaknula papir. - 11 -

“Ne straši se, papir priča. Slušaj!”Prvo želim nešto reći o svom djetinjstvu, o kojem ništa nisiznao ni za života. Kad promislim, kao da nisam ni imala dje-tinjstvo, to razdoblje na koje je većina ljudi oko mene ponosna.Otkad pamtim, samo znam hodati, samo osjećam glad i samodišem. Disanje mi je najvažnije, jer dahom oblikujem riječi idahom sam nekada izazivala tvoj užitak, koji je prskao snažnopoput kore naranče skrivene u travi kad je nehotice nagaziš.Dah mi stvara uzdah kojim te se spominjem. I grije smrzleprste u pustinjskim noćima kada studen štipa. Djetinjstvo, bolje reći slike koje ga predočavaju, tek seodnedavna iznjedrilo u mojoj glavi. Godinama ga je prekrivaoniz događaja započetih u nekom gradu na obali, gdje su menepoznati mornari pokušali odvući na brod da s njima isplo-vim u daleku i neimenovanu zemlju. Iskustvo brutalne otmicenije ostavilo u meni, kako se priliči, strah od muškaraca. Adugo nisam ni dijelila ljude na žene i muškarce. Spasila sam sebijegom, u panici sam vjerovala da postižem sigurnost akopobjegnem što dalje. Tako sam pobjegla u Jopu. Tamo meudomila neka bludnica s više imena. Kupala sam njezine udoveizmučene muškim rukama, uglavnom pred zoru kada se nji-hova žudnja ispunila. Mogla sam imati oko pet godina. Bila jemilostiva prema meni i znala je nenadano u očajanju, koje tadanisam prepoznavala, izreći, poput kletve, savjet da se nikada,baš nikada ne odam njezinu zanatu. Kako nisam pamtila ro-ditelje, svijet se sastojao od odraslih, koji rade, svašta rade, idjece, koja još ne rade. Bila sam na pragu odrastanja, tako samto osjećala, to pamtim. Tako se i dogodilo. Naglo su mi izbiledojke i suzilo se lice tjerajući mi sve sočnije usnice u napuće-nost, što su drugi doživljavali kao poljubac upućen dobrotiživota, a to je značilo – muškarcima. Ali nije bilo tako. Zaštobih željela poljubiti nešto što za mene tada nije postojalo? Ali - 12 -

o tome ću još ponešto napisati kasnije kad se udomim kodprijateljice koju si poznavao, koja te obožavala.“Ti ništa ne čuješ?” “Ne čujem.” “Pa pokušaj, saberi se.” “Idemo.” “Čekaj, pa nije te valjda strah?” “Idemo, kažem ti. Bit će oluja.” Marija tek sad vidi oblake kako sa sjevera jurišaju na nji-hovu zaravan. Kiša će. Nevoljko počinje silaziti niz brdo slije­deći Varju. Prijateljica je ime dobila po djedovoj neprežaljenojljubavi. Djed je kao vojnik u prvom ratu završio daleko nasjeveru u Rusiji. Oženio se. Njegova ga je Varja potom napu-stila. Vratio se snužden u svoj kraj, gdje još godinama nijepotražio novu ženu. Jedino su za revoluciju i Lenjina mještaniBijakovića saznali iz prve ruke. Mnogo ranije nego taj uvaženisvijet iza gorja preko kojeg sad nailazi oluja. A djevojčice suse upoznale na pričesti u crkvi, sitne kao dvije bijele grudesnijega. I postale nerazdvojne. Iako su im kuće na dvije stranesela, dočekivale su se na raskrižju kako bi zajedno došle uškolu. Godinama su sve dijelile, do smrti Marijine majke, kojaih je počela udaljavati. Varja je nerado pristala na ovu šetnju.Kao da postoji nagomilan red neizgovorenih stvari koje po-dižu zid između nje i Marije. Ne može sudjelovati u njezinojžalosti, ali ipak mora prihvatiti činjenicu kako i njezina majkamože umrijeti. Sad Marija više nema obitelj dok jednog danane stvori svoju. A nekako Varja sluti da se to neće dogoditi,nova obitelj, priznala joj je prijateljica sama, otac je želi poslatiu Sarajevo na više škole, na studije, i tako će se dogodine razići.Ne može biti Varja mirna. Prijateljica joj je pokazivala pjesmekoje piše, a od majčine smrti njezin se govor izmijenio. Nedolazi više iz poznatoga govora obitelji, mogla bi to tako pro­ - 13 -

tumačiti. Dolazi iz nekog svijeta koji nju plaši. Kao i ova pri­kaza, kao papir koji priča, kao oluja koja nadolazi. Silazi ipreskače kamenje Varja, i ne osjeća kako se ubrzala, a prveteške kapi padaju na njihove raspuštene kose. Marija vidimučnu šutnju. Naprosto je vidi, ali još to ne osjeća kao po-mutnju njihova prijateljstva. Zna koliko su Varjini strogi, kakona njihovo druženje baš i ne gledaju dobronamjerno. Govore– oni su imućni, navukao je Marijin otac para iz Njemačke, au njih je što polje i zemlja donese, što se uhvati na sajmovimaprodajom stoke, što se sačuva ako Bog dopusti da u obiteljine bude bolesti i krov ne bude prokišnjavao i ove godine.Marija stanuje u novoj kući. Jednoj od prvih novih kuća u selu.Varja i njezini žive u kući od kamena sagrađenoj još u prošlomstoljeću od prihoda šverca duhanom. Oko Marijine kuće dvo-rište je s ružama. Posadila ih je pokojnica. A oko Varjine kućešeće perad dok je ne zakolju za nedjeljni ili blagdanski ručak.Do sada te razlike nisu djevojčicama predstavljale preprekuza mala šaljiva povjeravanja, za tajne toliko obične i beznačajneda su ih i same zaboravljale. Ali danas su viđenje prikaze ipostojanje glasa koji priča postali nevidljiva no nepremostivaprepreka za uobičajeno povjeravanje. Grmi. Ne pamte da je u lipnju bilo oluja. Marija sklanjapapir pod majicu, a Varja se zakrilila svojom kako joj ne bipokisnula kosa. Rastaju se u tišini. To su već mnogo puta uči­nile. Marija ne voli što se i danas baš na taj način rastaju. Uvlačise u svoju kuću kao mačka. Bešumno, odsutno. Otac se još nijevratio. Sestra nešto petlja u drugoj sobi. Brat se dovikuje snekim. Ima još rođaka koji se nisu razišli nakon sprovoda.Kuća je bez majke prevelika, tuđa, studena. Smračilo se. Ne-vrijeme je poprimilo razmjere neugodne za čovjeka i grom jeočito udario u električni stup, jer nema struje. Marija gorkozaključuje kako joj prijateljica više ne vjeruje. Smatra je ludom.Inače, kako bi čula nepostojeće glasove? Kako bi se za njom - 14 -

šuljali duhovi? Pa neka samo tako misli! Ta koja je prva ugledalaprikazu!? Uvlači se u sve gušćoj tami pod pokrivač svoga kre-veta. Ne može se gledati televizija. Gladna nije. Ne želi jestivečeru koju nije pripremila majka. Ne želi ponovo čuti ćaćinapredviđanja o ratu. Nikako ne želi ni gledati nijemo odobra-vanje rođakâ ćaćinoj tvrdnji o tom neminovnom ratu. Više nemože ni plakati. Samo joj se ponekad srce ubrza pa lupa kaoda će izaći iz njezina mršavog tijela i samo poći za majkom.Čeka Marija struju i čuje da se život u kući stišava. Oluja je svezabrinula. Struja se ne vraća. Kao da grmljavina kani još višeodvojiti selo oduvijek odvojeno od svijeta. Bljesne munja,tutnji grom. Udaljeni povici kazuju joj da je stradala nečijakuća. Ili jedina trgovina. Došlo je baš iz tog smjera. Ne, nijeju grmljavina preplašila. Samo da nekako otjera tugu, pomisaona sutrašnjicu, strah od oca, koji ne zna plakati, ali ni raz­govarati. Nema tome mnogo kako je svojim rukama načinioklupu koja se ljulja i u kojoj su on i mati trebali ispraćati danu predvečerja. Vidjela je kako nogom udara tu ljuljačku u kojumati nikada neće sjesti. Sakrila se da otac ne vidi kako je tajbijes vidjela. Ona nikada nije bila bijesna i to baš ne razumije.Taj njegov bijes. Neka se vrati ženski glas. Neka joj glas priča,pa makar svi u školi, u selu i na preostalom svijetu govorili daje luda. Samo neka priča ukloni sve misli o mrtvoj majci, nekaje zatravi blagoslov zaborava, neka glas govori i govori. Nekapriča pokrije tu toliko uznemirenu i oštećenu stvarnost. Za-država dah i napokon začuje glas, staricu kako govori, kako jesvojom pričom tješi.Jedina slika koju zbivanja nisu izbrisala bile su oči žene za kojuvjerujem da je moja majka iako joj imena ne znam i ne mogujoj zamisliti ni čuti glas. Te nijeme zelene oči. Ali te zelene očii danas gledaju zabrinuto u moje lice, u moj život, u moje tuge.Zato sam uvjerena da su to oči moje majke. Ugasle su na pragu - 15 -

naše kuće u Magdali pod kopljem nekog ratnika. Taj prizorvidim. Došla je neka vojska, neki konjanici, nečiji, drugačiji,oko podneva u naše selo i starješine su neko vrijeme pregova-rali s njima. Već je bilo jasno da su pljačkaši, zlonamjernici, dapregovori nemaju svrhu dogovora o neprekinutome miru. Jošsu vođe mudro sjedili pod smokvama u hladu ispijajući vino,dok su ratnici započinjali palež, ubojstva i pljačku. Majka jezgrabila nož i pojurila na prag kuće, kada ju je tamni ratnikprobio svojim kopljem. Ostala je ležati na vratima i to je spri-ječilo ostale da zavire u kuću i zateknu me na podu s golemompogačom u rukama. Pokušali su je zapaliti, ali neočekivanipljusak ugasio je vatru jedino na našem krovu. Još nisam ra-zabirala da je to njegovo miješanje u moj život, tvoga strogogoca, da to nije sreća, a još manje milosrđe. Od najranijeg dje-tinjstva čuvao me za svoje nakane. Nisam ostala siroče, i ne znam što bi to trebalo značiti.Ostala sam s pogačom, koju sam razdijelila na četiri dijela, takoje činila i mrtva žena koju nazivam svojom majkom, i kad samje pojela, a za to je trebalo nekoliko dana, odvažila sam seprošetati zgarištem, koje je prije toga bilo mjesto za život,bezbrižnost i molitve. Nimalo uplašena hodala sam od kućedo kuće, od tora do tora, od migdala do migdala, kako zovemosušionicu za ribe. Ne, nisam tražila preživjele, jer sam nekakoznala da ih nema, ili ako su već uspjeli pobjeći, još se nisuodvažili vratiti. Na obali su, suhe i prazne, treperile ribarskemreže, kao što je iza njih treperilo jezero. I tu prestaje slikatumaranja opljačkanim i spaljenim prostorom, vjerojatno mje­stom gdje sam rođena. Za oca sam izabrala jednog mrtvaca koji je sav izranjavanležao na kraju sela, a na početku puta kojim su razbojnici po­bjegli. Upamtila sam bradu u koju su nestajale moje djetinjenježnosti, a kako je mrtav ratnik imao baš takovu bradu, od-lučila sam da je moj otac hrabro poginuo. Istina jest to kako - 16 -

se sjećam da sam se tog muškarca nekada sjećala, ali danas tonije pouzdana slika, nego samo neki nedovršeni osjećaj da jebilo upravo tako. Nažalost, to nije slika poput zelenih očijukoje umijem predočiti i otvorenih vjeđa. Ali stvarna slika jesumoje sitne ruke koje dovlače sasušenu travu s obale našeg je-zera i oblutke kojima pokapa tog muškarca koji je žrtvovaoživot za uzaludnu obranu moje majke, žene zelenih očiju, imene. Nakon tog neuspješnog obreda, neuspješnog jer samveć znala da je njegovu dušu trebalo počastiti riječima i uputitiu taj drugi svijet, darovati za putovanje, vratila sam se na obalu.Nisam htjela kretati se putem kojim su došli i otišli ubojice,ratnici. Krenula sam obalom očekujući ljude, žive ljude uzvodu, ljudi su uvijek uz vodu, nadala sam se. I išla, išla, hodala. Druge djevojčice u onom vremenu nisu izravno gledalemuškarcima u oči i obarajući pogled gubile su mogućnost daim se pokloni hrana. U početku nisam bila svjesna te razlike,sebe i drugih djevojčica, niti sam to držala nekom obdare­nošću, ali danas znam da je to meni bilo dano kako ne bihoborila pogled pred tobom kad se napokon susretnemo. Za-hvaljujući drskosti mojih otvorenih očiju darivali su me hra-nom, vodom, voćem, ponekim komadom svile da se umotam,i to svile strogo namijenjene gospama zbrinutim u palačamaili prebogatim šatorima gdje im je jedina svrha noću otvaratisvoj cvij­et muškarcu koji ih svilom i dariva. Gospama koje susvoj porod odmah polagale u ruke dadiljama, ženama čije sudojke vječno nabrekle mlijekom i čiji tihi glas upućuje u prvekorake i prve zahtjeve, ali koje nikada nisu sposobne zastupatisamu sebe, kakvom sam ja izrastala. Moj pogled u lice ratnika,gospodara ili trgovaca koji mi je osiguravao da preživim nijebio jedino što je ljude upozoravalo na mene kao naročitu dje­vojčicu. Moja stopala bez sandala nikada nisu bila izranjavanadugim pješačenjem i poskakivanjem po oštrim stijenama, negosu se bijeljela i zaustavljala poglede svojom krhkošću i čudila. - 17 -

Kako hodam, zašto i što me čuva od napora, što ih drži neta-knutima? Nisam znala da se te noge, ta stopala njeguju zazavođenje muškarca, Grka kojeg ću napokon sresti u Jeruša-laimu u palači Rimljanke koja me zavoljela, na kraju još jednegodine, a na početku sudbine koja me nemilosrdno vodila tebi,pred tvoje lice skriveno iza širokih pleća tvojih učenika u Be­taniji. Znao si da u moj život moraš ući kao iznenađenje, kaonešto neočekivano. Sad znam da nisi bio iznenađenje, ništaneočekivano, nego baš smisao tadašnjeg i sadašnjeg mog ži-vota, a kao i svaki muškarac otišao si zaštićen dužnostima idodijeljenom ulogom. No u ovom času mislim o drugomemu­škarcu koji se dogodio u mom životu prije naše ljubavi,prije nego što si me odabrao. Mislim na roba kojem dugujemvećinu svojega znanja, svoju čednost, za kojim žalim na posvedrugi način negoli za tobom, ali jednako neutješno.Neutješno!? Zar će do kraja života ostati neutješena!? Marijase izvuče ispod pokrivača i pogleda prema prozoru, po kojemklizi kiša. Još oluja nije stala. Još nema struje, ali oči su joj seprivikle na tamu, pa pilji u krošnju iza prozora koju vjetarsilovito pritišće prema zemlji. Na isti način nju pritišće sram.Što je loše u žaljenju za majkom do kraja života? Ne zbunjujeju to žalovanje, nego tupost koju žalovanje proizvodi. Tupostkoja je ovladala njezinim bićem jača je od svake njezine volje.Pa to ne smije trajati ostatak života ni ovladati njezinim na-dama. Mora otići u Sarajevo na fakultet. Kako će drugačijepobjeći sa sela, od pijanih momaka, besposlenih muževa, odrazmirica švercerâ i političarâ, kako? Marija ustaje. Prilazi pro­zoru i hladi čelo staklom natopljenim kišom. Ne može pogle-dati u nebo. Predaleko je nebo, a mora reći majci koliko jojnedostaje. Upravo je naučila da svi bježe od tuge. Oni druginajteže dijele tugu s tobom. Ni Varja ne umije s njom podije- - 18 -

liti tugu. Pa ni ona ne umije s ocem bilo što podijeliti. Zaštoje sve tako usrano? Koji je to život pred njom? Sutradan s Varjom kreće na brdo ponad sela. Varja je po-zvala nekoliko djevojčica i dječake iz susjedstva. Ona voli iz­vijestiti sve seljane o nečem posebnom što se samo njoj događa.Njoj život bez svjedoka ne postoji. Luka i Mate premali su dabi Marija s njima razgovarala. Inače ne razgovara s dječacima.Penju se razdvojeni, ali s očekivanjem. Prijateljica Varja očitoim je nešto obećala. Nešto što ih očekuje na vrhu brda. Dvijenove djevojčice prepiru se oko tkanja, pa zaostaju. U trgovinisu vidjele neki materijal, koji različito imenuju. Za jednu je tosvila, a drugoj obično platno, samo malo svjetlucavo. Pamuki ništa više s ponekom sjajnom niti od plastike. Prepiranjezavršava dogovorom da se na povratku zajedno vrate u trgo-vinu i provjere. Marija se sjetno okreće, prepirka je podsjećana njezinu i Varjinu pomamu za novim materijalima koje jenjezina majka tako vješto pretvarala u haljine, a materijali sutako rijetko stizali u njihovu trgovinu. U ormaru još ima tka-ninu ocrtanu voćkama iz koje je trebala nastati haljina veomamodernoga kroja. Kroj su pronašle u nekom časopisu koji jeotac donio iz Njemačke. Pokušat će sama završiti tu haljinu.Majka će biti ponosna. Marija se zaustavlja na predjelu zvanomPodbrdo zabavljena zadatkom koji je upravo sama sebi posta-vila i nalijeće na Varju, koja ih je predvodila. Sad ih Varja upo­zorava da zašute, kao učiteljica kad uđu u neki muzej. Tišina.Sunčano je i vidi se koliko je grozota proizvela noćašnja oluja.Ima oštećenih krovova, polomljenih stabala, uništenih stupovakoji vode kroz rijetka polja duhana i nove vinograde premapošti. Sigurno telefon ne radi. Zašutjeli su i uživaju u pogledu.Nehotice su oblikovali krug kao da će zaigrati kolo. Krug jepravilan i prostran. Svatko od njih gleda na svoju stranu. Jošproučavaju dokaze nevremena koji ih okružuju dolje pod pa­ - 19 -

di­nama Crnice, kako mještani nazivaju taj brijeg. Varja po­kazuje nestrpljivost trzajući glavom i sužavajući pogled naprostor u krugu. Nadlijeće ih avion ostavljajući bijeli trag kojise još dugo neće raspasti. Dolje se stišalo zvono na crkvi, kojupreuređuju. Jedan od dječaka prvi se odvaži i pita – po što smose ispeli? Varja ga upravo želi utišati, kad u krugu nakon blje-ska izranja prikaza žene koja je jučer slijedila Mariju. Djeca jenapokon ugledaju. U nevjerici pružaju ruke. Žele je dotaknuti.Varja im želi reći kako to nije moguće, ali žena ih obilazi isvakoga od njih pozdravlja dotičući mu svojim jedva vidljivimprstom čelo. Dodir je topao kao majčin poljubac. Svi imaju toiskustvo i brzo ga prepoznaju. Nitko ništa ne izgovara. Prikazase najdulje zadrži pred Marijom. Potom se vraća u središtenjihova kruga, kao da govori – zbogom, anđeli moji, i dosto-janstveno iščezava. Ostaju zapanjeni. Varja govori da se danasviše neće ponoviti to ukazanje. Kasnije, dok silaze prema selu,Luka se prvi usudi pitati – tko je ta žena? Varja ga mune šakomu rame neka šuti, ali Mate odgovara kako je valjda upamtio saslika u crkvi kako izgleda Gospa. E to ti je svila, kaže djevojčicakoja se prepirala oko tkanine s drugom djevojčicom. Marijase pokušava sjetiti njezina imena. Janja, a drugoj je ime Marta.Ili je obrnuto. Ulaze u selo. Varja ozarena prednjači, ali kadostali zastanu, staje i ona. “Najbolje je da šutimo o Gospi”, predlaže Marija. “E, da ne bi Gospa!” inati se Varja. “I ti se moraš zavjetovati na šutnju, Varja.” “Ne pada mi na pamet! Što je na papiru?” “Kakvom papiru?” “Vidi je, pravi se luda. Znaš ti dobro kakvom.” “Oprosti, dala ga je meni.” “Danas nas je sve pozdravila, a ne samo tebe. Znači, i papirje dala svima, a ne samo tebi.” - 20 -

“Ti se papira bojiš!” Neko vrijeme stoje okupljeni šutnjom. Dječaci prvi od­ustaju i odlaze. Danas je Ivanje, pa susjed u dvorištu peče janje,a smjet će i popiti rakiju. Luku to zabavlja jer se pri svakomgutljaju rakije stresu, nadigravaju se u stresanju, a on se tolikostresa da ponekad i prolije sadržaj svoje čašice. Potom djevoj-čice Marta i Janja odlaze u trgovinu provjeriti tkaninu, a Ma­rija na groblje. Mimoilazi Varju bez uobičajenog – vidimo se.Ne poziva je da joj se pridruži. Zuri u kamen i odlazi. Na groblju otac postavlja ogradu. Ono malo divljih ružaveć je uvenulo. Koleba se pa ipak priđe. Muškarac nastavlja sposlom, znojan i već vidljivo umoran, ali nakanio je završitiposao i ne posustaje. Marija stoji po strani i smišlja što bi murekla. Ali misli joj lutaju. Lani je umro drug Tito, nekako uisto vrijeme kao i njezina majka ove godine. Sve se zaustavilo.Tjedan dana trajala je žalost po cijeloj državi. Na svim naslov-nicama novina i magazina bila je crno-bijela fotografija netompreminulog predsjednika Jugoslavije. Na televiziji su prika-zivali dokumentarne filmove o njemu ili koncerte ozbiljneglazbe njemu u počast. Susjedi su se okupljali i tiho se sa­šaptavali. Na sprovod Titu došlo je stotinu predsjednika. Onajruski predsjednik Brežnjev bio je u invalidskim kolicima.En­gleska premijerka nosila je veliku torbu preko ruke i crnerukavice. Dobro je upamtila. Gledala je na televiziji taj spro-vod. Otac je htio ugasiti televizor, a majka je samo rekla – papusti je neka gleda! Ma što da gleda, kako je ostavio rat ovimbudalama što ga oplakuju!? obrecnuo se ćaća. To je bila smrto kojoj je govorio čitav njoj poznati i nepoznati svijet. O tojTitovoj smrti pričalo se mjesecima po selu, a i danas na nekojpijanci ima onih koji uskliknu – neka ga je vrag odnio! Tadatog bundžiju ostali brzo stišavaju sagledavajući se onim njojodvratnim pogledom koji ustvari kaže da se o tome ne govori. - 21 -

U njihovoj obitelji kao da je bilo nepristojno govoriti o poli-tici. Majka joj je jednom nakon te smrti objasnila kako su uonom drugom, svjetskom ratu bile dvije vojske. Jednu su vo­dili Tito i Staljin, a drugu neki Pavelić i drugi ljudi, i mnogisu muškarci bili u toj drugoj vojsci, pa kad je Tito pobijedio,nije im bilo dobro živjeti. Pitala je ona zašto im nije bilo dobro.Majka je samo kazala – pa i otac ti radi u Njemačkoj, što jojtada nije izgledalo loše jer su imali više novca od mnogih dru-gih u selu. Oca o tome ne kani ispitivati. Shvatila je da on neželi o tome razgovarati. Pogotovo ne sa kćerkom. Sa sinom bimožda i razgovarao, ali s njom nikako iako je često oslovi sa“sine”. Ako je pravilno zaključila, Varjini su bili u toj Titovojvojsci, čak su i zastavu na pola koplja izvjesili tih dana žalostinakon maršalove smrti. Samo, nju ne zanima tko je gdje nekadadok se još nije ni rodila bio, ratovao i što sve nije, nego zaštotako brzo zaboravljaju njezinu majku. Smrt njezine majke višeni u selu ne spominju. Ženu koja je rado svima u selu pomagala.Tu dobrotu zaboravljaju. To nije spomenuo ni svećenik namisi, a Tita nikako da izbiju iz glave. Pamte ga jednako žestokoi po dobru i po zlu. Njezinoj majci teško da bi našli kakvo zlo.Uvjerena je. Pa čak i kad bi joj kopali po djetinjstvu, koje jetrajalo i prestalo dok još nije poznavala oca i rodila svoju naj-dražu Mariju, ne bi pronašli nikakva zla. Ti si moja Mare kojami je oduzela mladost i pokopala djetinjstvo, tepala joj je višeputa kao da se bojala da će ona to zaboraviti. Nije zaboravilai sad stoji ovako bespotrebna na njezinu grobu dok ga otacograđuje. Htjela bi da joj netko ispriča kakvo je to bilo njezinodjetinjstvo koje je ona, Marija, svojim rođenjem ukinula, pro-tjerala u zaborav. Nikad neće saznati ništa o životu svoje majkeu vremenu dok je nije bilo. Otac ako i zna neće joj to ni poku-šati ispričati. Zato kad se vrati kući razočarana posjetom grob­lju, iz sakrivenog papira nastavit će se priča o djetinjstvu žene - 22 -

koju ne poznaje, niti će je upoznati. I do čijeg joj djetinjstvauopće nije stalo, a evo doznaje sve. Tko će je uputiti zašto jevažno saznati sve o tuđem djetinjstvu u času kad zaboravljašsvoje!? Priča može potirati stvarnost. - 23 -

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture RepublikeHrvatske.Nakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićUrednik Seid SerdarevićLektura i korektura Margareta MedjurečanGrafička urednica Maja GlušićPrijelom FrakturaDizajn naslovnice Grey, ZagrebGodina izdanja 2011., svibanj (prvo izdanje)Tiskano u HrvatskojISBN 978-953-266-238-2www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 - 364 -

- 365 -