Ember, grad svjetla

Prvo poglavlje Dan dodjele zanimanjaU gradu Emberu nebo je uvijek mračno. Jedino svjetlo dolazi izvelikih reflektora postavljenih na zgradama i na vrhovima stupovau sredini većih trgova. Kad su svjetla upaljena, obasjavaju ulicežućkastim sjajem; prolaznici bacaju duge sjene koje se skraćuju paopet produžuju. Kad su svjetla ugašena, a ugašena su između devetnavečer i šest ujutro, grad je tako mračan kakav bi bio da ljudi nosepoveze preko očiju. Ponekad mrak padne usred dana. Ember je star grad i sve unjemu, uključujući i električnu mrežu, treba popraviti. Zato svjetlas vremena na vrijeme zatrepere i ugase se. To su strašni trenuci zagrađane Embera. Dok tako stoje nasred ceste ili ukipljeni u svojimkućama jer se boje kretati u potpunoj tami, sjete se nečega o čemuradije ne bi razmišljali: sjete se da bi se svjetla grada jednog danamogla ugasiti i nikad se više ne upaliti. No većinu je vremena život tekao kao i uvijek. Odrasli su radili,a mlađi su do dvanaeste godine išli u školu. Zadnjeg dana završnegodine, koji se zove Dan dodjele zanimanja, dodjeljivali bi im seposlovi koje će obavljati. Maturanti su smješteni u učionicu broj 8 emberske škole. NaDan dodjele zanimanja 241. godine ta je učionica, obično bučnatako rano ujutro, bila potpuno tiha. Svih dvadeset četvero učenikasjedilo je uspravno i mirno u klupama koje su već prerasli. Čekali su.

12 Jeanne DuPrau Klupe su bile složene u četiri reda po šest klupa, jedna iza druge.U zadnjem je redu sjedila mršava djevojčica po imenu Lina Mayfleet.Motala je pramen duge tamne kose oko prsta, stalno ga iznova nama­tajući i odmatajući. Povremeno bi čupnula očicu iz iznošenog plašta ilise sagnula i nategnula čarape koje su bile labave i koje su običavaleskliznuti do gležnjeva. Jednom je nogom lagano lupkala o pod. U drugom je redu sjedio dječak po imenu Doon Harrow. Sjedioje pogrbljenih ramena, očiju čvrsto stisnutih dok se koncentrirao ičvrsto sklopljenih ruku. Kosa mu je izgledala kuštravo, kao da jeveć dugo nije počešljao. Imao je crne, guste obrve zbog kojih je unajboljem slučaju izgledao ozbiljno, a koje bi se skupile u ravnu crtuna čelu kad bi bio nervozan ili ljut. Njegova smeđa samtasta jaknabila je toliko izlizana da su pruge na njoj nestale. I djevojčica i dječak grozničavo su smišljali želje. Doonova je željabila vrlo precizna. Ponavljao ju je stalno iznova, lagano pomičućiusne kao da će se obistiniti ako je izgovori tisuću puta. Lina je svojuželju željela u slikama, a ne u riječima. U mislima se vidjela kakotrči ulicama grada u crvenoj jakni. Tu je sliku učinila najživljom inajstvarnijom što je mogla. Lina podigne pogled i ogleda se po učionici. U sebi se opraštalasa svime što joj je bilo poznato tako dugo. Zbogom planu gradaEmbera u načetom drvenom okviru i ormaru na čijim su policamastajale Knjiga brojki, Knjiga slova i Knjiga grada Embera. Zbogomladicama s oznakama “Novi papir” i “Stari papir”. Zbogom trimasvjetiljkama na stropu koje su uvijek bacale sjenu glave na papirpo kojem pišete, ma gdje sjedili. I zbogom učiteljici Thorn koja jedovršila govor za zadnji dan škole i poželjela im sreću u životimakoji će uskoro početi. Sada, kad više nije znala što bi rekla, stajala jepokraj svoje klupe omotana oko ramena izlizanim šalom. A grado­načelnik, počasni gost, još uvijek nije stigao. Netko je grebao nogom amo-tamo po podu. Učiteljica Thornuzdahne. Vrata se s treskom otvore i u učionicu uđe gradonačelnik.Izgledao je zlovoljno, kao da oni kasne, a ne on. “Dobro došli, gradonačelniče Cole”, reče učiteljica. I ispružiruku prema njemu. Gradonačelnik izvije usne u osmijeh. “Gospođice Thorn”, reče istisne joj ruku. “Čestitam. Još jedna godina.” Gradonačelnik je bio

Ember, grad svjetla 13omašan, težak čovjek, toliko golem oko pasa da su mu ruke izgledalemalene i klimave. U jednoj je ruci držao malu platnenu vrećicu. Odgegao se pred razred i stao nasuprot učenicima. Njegovo sivo,obješeno lice izgledalo je kao da je napravljeno od nečeg tvrđeg odobične kože; rijetko se micalo, osim kad bi se, kao sad, razvuklo uosmijeh. “Mladi ljudi najvišeg razreda”, počne gradonačelnik. Zaustaviose i nekoliko trenutaka pogledom prelazio po učionici; činilo se kaoda mu oči zure duboko iz unutrašnjosti glave. Polako kimne. “Dan jedodjele zanimanja, je li tako? Tako je. Najprije se obrazujemo, a ondaslužimo svojem gradu.” Ponovno su njegove oči lutale amo-tamopo redovima učenika i on ponovno kimne kao da je netko potvrdioono što je rekao. Stavi vrećicu na učiteljičinu klupu i položi rukuna nju. “Kakva će biti ta služba, ha? Možda se pitate.” On ponovnonamjesti osmijeh i njegovi se teški obrazi naboraju poput zavjesa. Linine su ruke bile hladne. Omotala se plaštom i stavila rukemeđu koljena. Molim vas, požurite se, gospodine gradonačelniče,rekla je u sebi. Molim vas, dajte da izaberemo pa da svršimo s tim.Doon je u svojoj glavi govorio isto to, samo što nije zamolio. “Ovo valja upamtiti”, reče gradonačelnik, podigavši prst. “Posaokoji danas izvučete traje tri godine. Onda slijedi procjena. Jeste lidobri u svome poslu? Odlično, možete ga zadržati. Niste zadovoljili?Je li veća potražnja na nekom drugom mjestu? Premjestit će vas sena drugi položaj. Iznimno je važno”, reče on upirući prstom u razred,“da se svi… poslovi… u Emberu… obavljaju. Da se obavljaju kakovalja.” Podigne vreću i raširi uzicu kojom je bila stegnuta. “Elem. Poč­nimo! Procedura je jednostavna. Prilazite jedan po jedan. Zavučeteruku u ovu vrećicu. Uzmete jedan komadić papira. Pročitate naglas.”Nasmiješi se i kimne. Koža pod njegovom bradom se napne paopusti. “Tko želi biti prvi?” Nitko se ne pomakne. Lina je zurila u površinu klupe. Nastupila jeduga tišina. Tada Lizzie Bisco, jedna od Lininih najboljih prijateljica,skoči na noge. “Ja želim biti prva”, reče kao bez daha onim svojimvisokim glasom. “Odlično. Pristupi!”

14 Jeanne DuPrau Lizzie krene i stane do gradonačelnika. Zbog svoje je narančastekose pokraj njega izgledala kao sjajna iskra. “A sad izaberi!” Gradonačelnik joj jednom rukom pruži vreću,a drugu stavi iza leđa, kao da želi pokazati da se neće miješati. Lizzie posegne u vreću i izvuče čvrsto presavijenu četvorinu papira.Pažljivo ga rastvori. Lina nije vidjela izraz na Lizzienu licu, ali ječula razočaranje u njezinu glasu dok je čitala naglas: “Činovnik uskladištu zaliha.” “Izvrsno”, reče gradonačelnik. “Vrlo važan posao.” Lizzie se odvuče do svoga mjesta. Lina joj se nasmiješi, no Lizziese namrgodi. Posao činovnika u Skladištu zaliha nije loš, ali jedosadan. Činovnici u skladištu zaliha sjede za dugačkim pultom,zaprimaju narudžbe vlasnika trgovina iz Embera i šalju dostavljačeda iz prostrane mreže skladišta ispod ulica Embera donesu što setraži. U skladištima su pohranjene zalihe svih vrsta – konzerviranahrana, odjeća, namještaj, pokrivači, žarulje, lijekovi, lonci i tave, arcipapira, sapun, još žarulja – sve što bi stanovnicima Embera ikadamoglo zatrebati. Činovnici po cijele dane sjede za svojim poslovnimknjigama, bilježe zaprimljene narudžbe i izdanu robu. Lizzie nijevoljela sjediti; bolje bi joj odgovaralo neko drugo zanimanje, pomisliLina, možda posao glasnika, posao koji je i Lina priželjkivala. Glas­nici po cijele dane jure gradom, idu posvuda, vide svašta. “Sljedeći”, reče gradonačelnik. Ovaj put dvoje ustanu u isto vrijeme, Orly Gordon i Chet Noam.Orly ubrzo sjedne natrag, a Chet priđe gradonačelniku. “Biraj, mladiću”, kaže gradonačelnik. Chet izabere. Razmota komadić papira. “Pomoćnik električara”,pročita i široko mu se lice razvuče u osmijeh. Lina je čula kako jenetko naglo udahnuo. Okrene se i ugleda Doona kako stavlja rukuna usta. Nikad se ne zna koji će točno poslovi biti ponuđeni te godine.Nekih godina bude po nekoliko dobrih poslova, kao što je pomoćniku stakleniku, urarski šegrt ili kurir, i uopće ne bude loših poslova.Drugih godina pak ubace i radnika u vodovodu, probirača smeća istrugača plijesni. No uvijek ima barem jedno ili dva mjesta pomoćnikaelektričara. Popravljanje struje najvažniji je posao u Emberu i natom području radi više ljudi nego bilo gdje drugdje.

Ember, grad svjetla 15 Orly Gordon bila je sljedeća. Dobila je posao pomoćnice u održa­vanju zgrada, što je bio dobar posao za Orly. Ona je bila snažnadjevojčica i voljela je naporan rad. Vindie Chance postala je po­moćnica u stakleniku. Široko se nasmiješila Lini dok se vraćala nasvoje mjesto. Radit će s Clary, pomisli Lina. Blago njoj. Dosad jošnitko nije izvukao zaista loš posao. Možda ovaj put uopće nemaloših poslova. Ta ju je pomisao ohrabrila. Osim toga, došla je do toga da ju je odneizvjesnosti počeo boljeti trbuh. I tako, kad je Vindie sjela – i prijenego što je gradonačelnik stigao reći “Sljedeći” – ona ustane i istupi. Vrećica je bila načinjena od izblijedjelog zelenog materijala,skupljenog pri vrhu crnom uzicom. Lina je trenutak oklijevala, a ondaje zavukla ruku unutra i prstima probirala komadiće papira. Osjećalase kao da zakoračuje sa zgrade kad je odabrala jedan. Razmotala ga je. Riječi su bile napisane crnom tintom, sitnimpažljivim rukopisom. Radnik u Vodovodu, pisalo je. Zurila je u njih. “Naglas, molim”, reče gradonačelnik. “Radnik u Vodovodu”, Lina će prigušenim šaptom. “Glasnije”, reče gradonačelnik. “Radnik u Vodovodu”, ponovi Lina glasnim kreštavim glasom.Razredom prođe uzdah suosjećanja. Očiju uprtih u pod, Lina sevrati u svoju klupu i sjedne. Vodovodni radnici rade ispod skladišta u dubokim labirintimatunela u kojima se nalaze vodovodne i kanalizacijske cijevi gradaEmbera. Dane provode krpajući puknute cijevi i mijenjajući zglobovena njima. To je vlažan, hladan posao; zna čak biti i opasan. Krozvodovod teče brza podzemna rijeka i svako toliko netko padne unju i nestane. Ljudi se ponekad izgube i u tunelima ako predalekoodlutaju. Lina je utučeno piljila u slovo B koje je netko davno urezaou njezinu klupu. Gotovo bilo što bilo bi bolje od mjesta radnikau Vodovodu. Drugi izbor bilo joj je mjesto pomoćnika u stakleniku.S čežnjom je zamišljala topao zrak i zemljani miris staklenika u kojemje mogla raditi s Clary, upraviteljicom staklenika, koju je poznavalacijeli svoj život. Bila bi zadovoljna i kao liječnička pomoćnica, gdjebi vidala posjekotine i slomljene kosti. Čak bi i posao smetlara ili

16 Jeanne DuPrauvozača kola bio bolji. Tada bi barem mogla ostati iznad zemlje,s prostorom i ljudima oko sebe. Mislila je da je odlazak u Vodovodisto kao da te živoga zakopaju. Jedan po jedan učenici su izvlačili poslove. Nitko nije dobio takogrozan posao kao ona. Napokon i posljednja osoba ustane sa svogmjesta i dođe naprijed. Bio je to Doon. Tamne su mu obrve bile skupljene dok se mrštiood koncentracije. Lina je vidjela kako su mu ruke uz tijelo stisnuteu šake. Doon posegne u vrećicu i izvuče posljednji komad papira. Zastaoje na trenutak držeći papir čvrsto u ruci. “Hajde”, reče gradonačelnik. “Pročitaj!” Razmotavši papir, Doon pročita: “Glasnik.” Namršti se, zgužvapapir i baci ga na pod. Lina se zgrane; cijeli se razred uskomeša od iznenađenja. Zašto biitko bio ljut što je dobio posao glasnika? “Grozno ponašanje!” poviče gradonačelnik. Oči su mu postaleizbuljene, a lice mu se smrknulo. “Da si smjesta otišao na svojemjesto!” Doon šutne zgužvani papirić u kut. Zatim se odvuče do svogamjesta i baci se na stolicu. Gradonačelnik kratko udahne i ljutito trepne. “Sramota”, reče,bijesno zureći u Doona. “Kakav djetinjast izljev bijesa! Učenicima bitrebalo biti drago što mogu raditi za svoj grad. Ember će napredovatiako svi… građani… daju sve… od sebe.” Strogo je podigao prst ipogledom prelazio s lica na lice. Odjednom Doon progovori. “Ali Ember ne napreduje!” poviče on.“Sve se samo sve više pogoršava!” “Tišina!” drekne gradonačelnik. “Nestanci struje!” vikne Doon. Skoči sa svojeg mjesta. “Svjetla sesada svako malo gase! I nestašice, nedostaje svega! Ako nitko ništane poduzme, dogodit će se nešto strašno!” Lini je srce lupalo dok je slušala. Što se dogodilo s Doonom?Zašto se tako uzrujao? Sve preozbiljno shvaća, oduvijek je bio takav. Učiteljica Thorn došla je do Doona i stavila mu ruku na rame.“Sjedni sada”, reče tiho. No Doon je ostao stajati.

Ember, grad svjetla 17 Gradonačelnik je i dalje bijesno zurio. Nekoliko trenutaka nijerekao ništa. Zatim se nasmiješio, pokazavši uredan niz sivih zubi.“Gospođice Thorn”, reče on. “Tko je taj mladić?” “Ja sam Doon Harrow”, reče Doon. “Zapamtit ću te”, reče gradonačelnik. Uputi Doonu dug pogled,a onda se okrene razredu i opet se onako nasmiješi. “Čestitam svima”, reče. “Dobro došli među radnu snagu Embera.Gospođice Thorn. Razrede. Hvala vam.” Gradonačelnik se rukovao s učiteljicom, a onda je otišao. Učenicisu pokupili svoje kapute i kape, a zatim u redovima napustili učio­nicu. Lina je hodala širokim hodnikom s Lizzie, koja reče: “Jadnati! Mislila sam da sam ja izvukla loš posao, ali ti si dobila još gori.Osjećam se sretnom u usporedbi s tobom.” Čim su izišle kroz vrata,Lizzie se oprostila i odjurila, kao da je Linin peh zaraza koju bimogla pokupiti. Lina je na trenutak ostala stajati na stepenicama gledajući Har­kenov trg kojim su ljudi odrješito hodali, toplo zamotani u kapute išalove, ili su razgovarali jedni s drugima u oazama svjetla pod velikimuličnim svjetiljkama. Dječak u crvenoj jakni glasnika trčao je premaGradskoj vijećnici. U Otterwillovoj je ulici muškarac vukao kolapuna vreća krumpira. U zgradama oko cijeloga trga sjali su redovijarkožutih i tamnozlatnih osvijetljenih prozora. Lina uzdahne. Ovdje je htjela biti, ovdje gore gdje se sve događa,a ne dolje pod zemljom. Netko je potapše po ramenu. Prene se, okrene i ugleda Doona izasebe. Njegovo je usko lice izgledalo blijedo. “Hoćeš li se mijenjatisa mnom?” upita je. “Mijenjati?” “Mijenjati za posao. Ne želim gubiti vrijeme radeći kao glasnik.Želim pomoći spasiti grad, a ne trčkarati naokolo i prenositi tračeve.” Lina je zurila u njega. “Radije bi bio u Vodovodu?” “Htio sam biti pomoćnik električara”, reče Doon. “Ali Chet se neželi mijenjati, naravno. Vodovod mi je drugi izbor.” “Ali zašto?” “Zato što je u Vodovodu generator”, odgovori Doon.

18 Jeanne DuPrau Lina je znala za generator, dakako. Na neki misteriozan način onje pretvarao tok rijeke u struju za grad. Njegovo se duboko tutnjanječuje kad stojite na Vodovodnom trgu. “Moram vidjeti generator”, reče Doon. “Imam… imam neke idejeu vezi s njim.” Stavi ruke u džepove. “Onda,” ponovi on, “hoćeš li semijenjati?” “Da!” poviče Lina. “Ja sam više od svega željela posao glasnika!”Smatrala je da to uopće nije beskoristan posao. Ne mogu ljudi hodatipreko pola grada svaki put kad žele s nekim komunicirati. Glasnicispajaju sve sa svima. Osim toga, bio taj posao glasnika važan ili ne,Lina je mislila da je to baš savršen posao. Voljela je trčati. Moglabi trčati cijelu vječnost. Voljela je i istraživati svaki kutak grada, štoje upravo ono što glasnik ima priliku činiti. “Onda dobro”, reče Doon. Pruži joj svoj izgužvani komad papirakoji je očito pokupio s poda. Lina posegne u džep, izvuče svoj listpapira i pruži ga njemu. “Hvala ti”, reče on. “Nema na čemu”, odvrati Lina. Preplavila ju je sreća, a od srećebi joj uvijek došlo da trči. Preskakala je po tri stepenice odjedanputpa odjurila niz Široku ulicu prema kući.