Ničiji sinovi

Ničiji sinovi -1-

Od iste autorice u izdanju Frakture:Ruke AzazeloveUnterstadtMjesečari -2-





“vidio sam vraga”, iznenada mi je s leđa na lijevo uho do-šapnuo Simba. Stvorio se niotkud. Kao duh. Starog Markaspuštali su u rupu. Platneno remenje tupo je strugalo drvolijesa. “Ha?” okrenuo sam se i pogledao ga. Zapuhnuo mesmrad želučanih sokova i duhana, nečeg oštrog iz Simbinihusta. Bio je žut kao lanolinski sapun. I zgužvan. “Vraga sam noćas vidio”, tiho je ponovio, stenjao. Iz ustamu je frcala slina i škropila mi uho. “Sjedio sam s njime zastolom. Ovako.” Zamahnuo je rukom kako bi mi dočaraotog vraga koji mu je sjedio sučelice za stolom. “Ja ovdje, aon tu. Eto. I gleda on mene – gledam ja njega. Zgodan lik.Uredan. Začešljan kao TV-voditelj. Bijeli zubi. Sve kakotreba. I pitam ti ja njega ‘Tko si?’, a on se samo ceri.” “Kako onda znaš da je bio vrag?” Napola sam mu seokre­nuo, zažmirio, čekao onaj odurni zadah iz njegovihusta. Meni zdesna spustili su starog Marka. Baš se čulo kadaje dodirnuo dno. Zašljapkao je. Na Novogradskome grobljupodzemne vode zapljuskuju mrtvace. Kao dječak slušao sampriče o sanducima u obiteljskim grobnicama na koje su mo­rali postavljati opeke da ne plutaju. “Bio je vrag! Znaš ono, kad osjećaš, ha?” zamahnuo jerukom i uhvatio se za trbuh, zgužvao je majicu. Tek samtada vidio da su mu oči crvene. “Onda sam spustio pogled, -5-

nešto sam tražio na stolu. Valjda sam tražio svoje ruke, davidim je l’ sanjam… Znaš, kažu da ako ne vidiš ruke, sa-njaš… A ja sam svoje našao, pa sam se usro od straha. Po-mislio sam: ‘Simba, jadna ti majka, ovo je stvarno!’ Baš samse usro!” Baka Slavica je zaplakala, zapravo ispustila onaj očajniuzdah, ono nešto beznadno, tipično za pogrebe, pa sam senaježio. “Marko, moj Marko!” povikala je. Pogledao sam jekrajičkom oka. Imao sam dojam da mene doziva, pa me obu­zela jeza. Susjede su je pridržavale. Učinilo mi se da će sebaciti u jamu, za Markom. Simba se nije obazirao. Iz straž­njeg džepa hlača izvukao je zgužvanu kutiju cigareta i pri­palio. Onako zgužvana i iskrivljena, cigareta je izgledala kaosprešani kljun. Simba je izgledao kao Gonzo iz MuppetShowa. Htio sam se nasmijati. “A onda… Majko Božja…” nastavio je Simba. “Podigaosam pogled… Evo, vidi, ježim se!” Podigao je desnu ruku idlanom lijeve prešao preko nje od ramena do šake. Ona muse cigareta u ustima klatila kao da je živa. “Pogledam ti ja,kad tamo Darko, Darko umjesto vraga! Nema pola glave…Baš tamo gdje ga je geler razvalio, baš tamo!” Glas mu jevibrirao, meketao. Polako sam se počeo okretati premanjemu. Marka su ionako već zatrpavali zemljom. Lijes jeječao kao kartonska kutija koju netko bijesno šuta. “Gledam ja njega, gleda on mene”, nastavlja Simba.“‘Pizdo jedna!’ To mi je na kraju rekao. Cerio se. I dalje secerio. Kao usrani lutak, nešto neživo! Umro sam skoro odstraha, probudio sam se u znoju, stari!” Zurio sam u njega u čudu. Nisam imao što reći. Ljudi suveć počeli odlaziti, mrmljati i šaputati, prepričavati verzijeonog što je starog Marka odvelo u grob. Dugo će zapravo čitava ulica pričati, sklapati priču koja -6-

će dugo trajati. U njoj će biti i pasa koji su zavijali, ćukovakoji su hukali. Vjerojatno i punog mjeseca. Samoubojice sumitska bića kojima čitave obitelji plaše djecu koja se ne vra-ćaju kući ni nakon prvog mraka. Mene su tako plašili onom nesretnicom koja je dok samjoš bio balavac htjela biti sigurna da će otići, pa je popilaesenc i bacila se u bunar. Slušao sam baku i djeda kako o njojšapuću. Baka se križala kao da tjera demone. A ja sam ispi-jajući bijelu kavu zamišljao u blesavoj glavi tu ženu na krovukuće. Točno sam je vidio kako širi ruke i balansira kao dahoda po gredi, a zatim naglavačke skače u crni ledeni bunar.Zamišljao sam da ljudi tako skaču u bunare: popnu se nakrov, da pad bude dublji. Zbog te sam se žene plašio svihbunara na svijetu. Zamišljao sam da je još uvijek ondje, danoću izlazi i penje se po krovovima. Svi ostali zamišljali surazloge njezina odlaska. A sada i odlaska staroga Marka. Svisu na karminama glumili pamet. I tugu. A nitko zapravo pojma nije imao. Nitko nije znao što jeto puklo u starome Marku. Samo se ujutro, prilično rano,2004. na Dan domovinske zahvalnosti prolomio vrisak bakeSlavice, koja je našla Marka kako se klati u amfortu. “Nije bilo lijepo za vidjeti”, mrmljao je poslije stari Jožef,Matijin tata, koji je prvi utrčao u dvorište susjeda koji je noćprije odlučio otići. “Objesila mu se za noge i vikala… Vragće ga znati, valjda ga je stara htjela podići, a težak je bio, pamu se samo objesila za noge. Vikala je, a on… onako plav ulicu. I oči su mu bile otvorene. Sav plav… Velim vam, nijebilo lijepo.” Svi su bili zgroženi. Čak je i mene to bacilo natrag, uneka stara vremena. Imao sam dojam da zrak, onako vlažani užegao od ljeta, vonja na mrtvace. Osjećao sam se kaoklinac. -7-

Došao sam na karmine s djedom. Držali smo se po strani,ispijali rakijice i šutke promatrali ljude, koji bi se svi odredablago saginjali ulazeći u kuću. Kao da izbjegavaju nekoga.Znali su da je stari Marko dva dana prije, obješen o cijev zadovod gradskoga plina, visio baš ispred tih, ulaznih vrata. “Ne znam ni kada je ustao”, odjednom je nešto glasnijeprozborila tabletama za smirenje očito omamljena, šepavai krivonoga Slavica. “Ništa nisam osjetila… Samo sam gaujutro našla tako…” Podigla je ruku i uprla prst u vrata.Svjetlost sunca prštala je kroz otvorena vrata poput vodebačene iz vjedra. Marko nije ostavio nikakvu poruku. Otišao je poputonih koji bližnjima jednoga dana kažu kako idu kupiti ciga-rete i više se nikada ne vrate. Ljudi su zato nagađali tjed-nima. Sve dok se jedan pijanac iz lokalne birtije na uglu ulicenije kao kroz maglu sjetio burne rasprave staroga Marka ijoš starijeg Pavla koja je eskalirala u svađu i vrijeđanje. Još prije odlaska u mirovinu Marko je imao običaj nakonposla prvo svratiti u Mosor. Popiti štamplu konjaka i kavicu:kraću i bez ičega. “Bio je točan kao cager”, govorio je Jožef, “uvijek u trii petnaest. Ušao bi, kimnuo svima i bez riječi sjeo na barskustolicu uza šank. Na šank bi odložio prvo aktovku pa šešir.Zimi štofani, a ljeti slamnati, uvijek šešir”, kimao bi Jožef izurio ni u što. U neku ogromnu vremensku udaljenost. Kaoda zuri u sat. “Svi su već znali što će. Marica bi mu već okotri i deset skuhala kavu i stavila na šank. Da ga čeka, malose ohladi. A on, sve bi to fino popio, za desetak minuta,ustao, kimnuo, otišao. Bez riječi. Godinama.” Progovorio je tek u mirovini. Tako vele. Kavga je, kako se ispostavilo, počela zbog Tita. Na sit-nome ekranu televizora propetog visoko u kutu, iznad -8-

šanka, odjednom se pojavio Tito. Možda je bio TV-kalendar,nitko se više nije sjećao, nije bilo zvuka. Netko od prisutnihsamo je povikao “Pička mu materina komunistička!” i na-stao je muk. Pavle se nakašljao i svi su ga, navodno, pogledali. “Ma da, svi ste vi bili fini!” Čak se pridigao od stola.Onako pogrbljen i mršav, blijed, žut kao mrtvac, razrogačioje oči. “A svi ste bili komunjare kad je trebalo, svi! Sad stesvi vjernici, svi ste dobri i fini, boga se bojite! Nitko nije biopartizan kada ste se kao djeca igrali rata! A lažete! Samolažete!” U šoku, svi su isprva samo šutjeli. “Ja nikada nisam ništa skrivao”, promrmljao je Marko.“Svi znaju i gdje sam bio i što sam radio!” “U Komitetu si bio”, posprdno mu je dobacio Pavle. “Ašto si radio, to nikome nije jasno.” “U Partiji sam bio, evo”, ustao je Marko i udario se ša-kom po prsima. Crven u licu od konjaka i ljeta, ponosno seosvrnuo. Ono malo sijede kose lijepilo mu se po tjemenu ičelu poput perja na tankome sloju katrana. “Ne stidim sepriznati. Vjerovao sam u to, eto!” “Ma u što si to vjerovao?” “U komunizam, pravednost, revoluciju!” “Stari Milan ti se okreće u grobu”, odmahnuo je Pavlerukom. Čula se muha koja je glasno umirala negdje u dvo-strukome prozoru, iza zavjese boje nikotina. Svi su ponovošutjeli. Samo je netko odložio čašu na stol i otresao cigaretuo rub aluminijske pepeljare. “Molim?” promucao je naposljetku Marko. “Oca mi nespominji! Časno je poginuo kako tvoja djeca i unuci danasne bi govorili švapski i klanjali se kukastome križu!” “A tko ga je ubio?” cerio se Pavle. -9-

“Švabe, ustaše, netko od te gamadi!” “E, crni moj Marko, raspitaj se malo, pogledaj koga supartizani strijeljali po šumama i gorama četrdeset pete!Pogledaj!” Pavle je polako ponovo sjedao na stolac, koji jezaškripao. Muha se više nije čula. Pavle se nakašljao kao daće izbaciti crijeva u platneni rubac koji je neprestano vadioiz džepa i prinosio ustima, otirao vazda vlažna usta. “Ugrobu ti se stari okreće! Ljotićevac je bio, a ne partizan! Mojstari mi je o tome pričao.” Kažu da je stari Marko jedno vrijeme stajao otvorenihusta te zatim samo otišao. Nije više dolazio u birtiju. Maricaje dva ili tri dana uporno kuhala onu kavu. Nekoliko dana poslije nitko ga nije čuo. Nitko nije pojmaimao. Čak ni Slavica. “Uvijek je bio šutljiv”, ponavljala je kao da se ispričava.“Dajte, popijte, popijte nešto za njegovu dušu!” molećivoje gotovo vikala nudeći nas rakijom žutom kao dukat.“Marko ju je čuvao u burencetu u šupi. Govorio je da je toposebna rakija, za posebne prilike”, objašnjavala nam jekroza suze. Glas joj je zvučao masno, sipljivo. “Kao da jeznao…” Više nije mogla. Samo je kolutala očima. Dobra je to rakija bila. Zastave su na ulici visjele u sumraku kao oprane tkanineod kojih će naša Mandica u krojačnici praviti kostime. Kaou vodi, u onom gustom zraku mutnome od vlage, sve kaoda je stajalo. Šišmiši su prolijetali kroz krošnje ispod uličnihsvjetiljki. Zemlja mi je uzdisala ispod nogu. “Nemoj bos trčati po mraku!” vikao mi je djed kada bihbosonog kao muha istrčao iz kuće na dvorište. “Zemlja ćete popiti, na noge, samo ćeš se srušiti bolestan!” vikao bi, aja bih iz straha od zemlje počeo poskakivati kao jare, kaomačka preko bare ili potoka. - 10 -

Dotrčao bih do njega, do stepenica na kojima je uvijeksjedio, pušio, ljeti jeo lubenice, nožićem rezbario grane ilijednostavno zurio u nešto. “Kako? Kako će me zemlja popiti?” pitao bih ga uvijekiznova. Volio sam ga slušati. “Slušaj!” Obujmio bi dlanom ušnu školjku. “Diše, čuješ?” Prestao bih disati. “Samo navečer i ujutro, jako rano. Samo onda je čuješ…” “Koga?” “Zemlju…” “Zašto?” “Preko dana ljudi blebeću kao svrake… kao papagaji, pase od njih ništa drugo ne čuje.” Otpratio sam djeda do kuće. Baka je stajala na stubama,ispod svjetiljke koja mi je oduvijek nalikovala na gljivu. Pa­lila ju je samo kada bi iz nekog razloga po mraku išla sku-pljati veš ili kada bi nekog čekala. U žutom svjetlu rojili suse komarci i djeca noćnih leptira. Kao na igralištu. Poljubio sam baku. “Opet si povukao, Sanja će se ljutiti”, rekla je napolaprijekorno. U kući je ječao televizor. Odjavna špica večernjihvijesti. “Pusti ga”, rekao je djed. “Laku noć, sinko. PozdraviSanju, poljubi Petra.” Sjedio sam u autu, držao se za volan i slušao. Još prijedeset godina preko nas su iz Baranje dolijetali svakojakikalibri. Južna zona više nije bila pod nadzorom UN-a, Kninje bio naš, a “oni” su nas u bijesu podsjetili kako je nekoćzvučao rat. Više si to nisam mogao predočiti. Ipak je nevjerojatno koliko brzo ljudi zaboravljaju. Valj­dačovjek s godinama postane svjestan te fatalnosti, pa ogugla, - 11 -

postane ravnodušan, jer zna da će jednoga dana sve proći.Valjda je to znao i djed.“Proći će”, rekao je tada. Zrak je vonjao na vodu. Kao da jesve bilo plavo, eterično. Samo mi je djed s leđa donio zadahrakije koju je popio tati za dušu. “Sve će proći”, ponovio jei uzdahnuo. Položio mi je ruku na rame. Sjećam se, nešto,ili netko, kao da me ščepalo za srce i stisnulo. Kao ledenicu,kao da mi netko srce želi sažeti, stisnuti u led, kamen, unešto od čega ću cvokotati mokar i blijed. Ništa nisam rekao. Čeljust kao da mi se bila zaglavila.Grlo me boljelo. Premda nisam vikao, imao sam dojam dami se grlo ritmično steže i opušta. Kao da tulim, zavijam. Spuštala se večer. Dvorište je tonulo u tamnije nijanse.Još uvijek čudno smeđe, premda smo bili dobrano zagaziliu proljeće. Da je tata preživio, mama bi prije tri dana spremala meso,slaninu, usoljavala bi luk za roštilj, prvosvibanjski, pomisliosam. Otišli bismo na Karašicu, tata bi zapalio vatru s prija-teljima i kolegama s posla, djeca bi gacala po Karašici, pecalababuške, muški bi se opijali. A ovako, mama je sjedila s ba­kom na trosjedu, u djedovoj i bakinoj kući (zato što je našstan bio premalen za karmine), i plakala. Nije me vidjela. Kroza sve sam prošao poput vlaka kroz maglu. Sve jebilo usporeno, vlažno, teško i turobno. Kao da nije biloproljeće, kao da se nijedna ptica još nije vratila. Došli su mojiiz razreda, razrednica je plakala, plakale su djevojčice izrazreda. Sigurno su između jecaja zamišljale kako bi njimabilo da pokapaju svoje očeve. Ljudi drukčije ne mogu. Svemogu proživjeti samo, isključivo kroz sebe same. Drukčijene ide. - 12 -

Stajao sam između mame i djeda. Mama je ječala. Povre-meno bi mi spustila ruku na rame. Ruka joj je bila mokra. Ihladna. Sunce mi je udaralo u potiljak i ramena, u kameneploče grobova oko nas. Zapitao sam se znoje li se mrtvi. Utupilu sam zurio u imena na okolnim nadgrobnim spome-nicima, u godine urezane u kamenu. Kao da mi je to neštoznačilo, pokušavao sam se usredotočiti na to čitanje. Samobih se povremeno trznuo kada bi mi mama spustila na rameonu svoju hladnu, mokru i slanu ruku. Osjećao bih se tadakao da sam za oluje izašao na dvorište, da hodam ispod užadis rubljem, pa po meni plešu i mlate me po glavi mokreplahte, sve hladnije od vjetra. Baka Kaja tražila je, zahtijevala neka dođe svećenik.Mama se nije bunila. Mislim da nije imala snage. Svećenik je nad rakom mrmorio kao slap. Stajao je ondjepropet i ukočen kao svjetionik. Nisam ga čuo. Zapravo,ništa nisam čuo. Zurio sam ispred sebe u nešto neodređeno,sve dok se svijet oko mene nije poravnao u jednolično sivilo. “Sve ćemo mi platiti”, ponavljala je poslije baka Kaja kaoda spašava svijet, glasnije nego inače. Kao da joj nije umrosin. Mama je kimala i plakala. “Sin mi je bio!” vikala je bakaKaja. Mama je šutjela. Htio sam vikati. Kao lav. Zato sam izašao na dvorište, zastao na betonskim stu-bama koje su vodile iz kuće prema dvorištu i zagledao se ustabla šljive. Djed i ja samo smo šutjeli. Nisam se usuđivao izustiti niriječ. Osjećao sam da bi ta riječ bila poput plutenoga čepana boci šampanjca. Osjećao sam da bih se raspekmezio, ras­plakao. Djed nije znao što bi rekao. Već se spustila večer kada me mama samo pokupila sastuba. Uhvatila me za ruku i povela niz ulicu. Kući. - 13 -

“Kako ćemo sada?” htio sam je pitati. Osjećao sam sekao da su mi tri godine. Kao da sutradan neću napunititrinaest. Te mi je noći tata ušao u sobu sav mokar. Zaprepaštenosam sjeo u krevetu, osluhnuo noć, koja se u mojoj sobi gu-žvala kao pliš. Padala je kiša, čuo sam je kako pljušti poprozoru, šumi u javorovima duboko ispod mene, ispredzgrade. Kratko sam se nasmiješio i preplavila me neopisivasreća. “Vratio si se!” tiho sam uskliknuo. Glas mi je zvučaočudno. U posve mokroj košulji, onoj svijetloplavoj u kojojsmo ga pokopali, žut u licu i žalostan, tata je stajao pokrajmog pisaćeg stola i gomile stripova na njemu. Ništa nijerekao. “Tata?” šaputao sam. Samo je zurio. Srce mi se počelostezati. Ali ne zbog straha, nego tuge, duboke, očajne tugekoja ne popušta, ne posustaje. “Tata?” ponovio sam kao lud.Gledao me kao čovjek kojemu su iščupali glasnice, a onočima pokušava nešto reći. Nešto veliko, presudno, neštozbog čega će svijet od sutra biti sasvim drukčiji. “Djede, kamo odlaze mrtvi?” upitao sam tek nekolikodana poslije. Sjedili smo u kuhinji, samo on i ja, ispijajućibijelu kavu. Zaprepašteno me pogledao, nakašljao se. “Ne znam, sinko.” Vidjelo se da ne zna što bi sam sasobom. “Vidio sam tatu”, pokušavao sam biti nehajan, a grlo mise stezalo. Upitno me pogledao. “Prije tri-četiri dana.” Na­kašljavao sam se da ublažim grč. “Stajao je u sobi. Kiša jepadala, a on je bio sav mokar, od kiše. Mislio sam da se vra­tio…” Oči su me zapekle. “Mislio sam da smo pogriješili,da je ipak živ, pa da nam se vratio, znaš…” Djed Boško samo je kimao. Vidio sam da su mu oči svecrvenije, kao ujesen, kada u krhkoj sjeni stabala šljive pečei kuša rakiju. - 14 -

“Pa sam se pitao.” Osjećao sam kako mi suze teku. Samosam ih pustio. Barem me glas još slušao, barem sam njimejoš mogao gospodariti. “Pitao sam se kamo odlaze. Imajuli mrtvi i više od… više od tijela… nešto?” Nisam više mo-gao. “Ne znam.” Djed se zagledao u stol. “Ljudi kažu, mislim,kažu da bi se mrtvi sigurno vratili da im je tamo baš takološe…” Pokušao se nasmiješiti. Nije išlo. Nije mi međutimrekao gdje je to “tamo”. Djed je zapravo uglavnom samo šutio. Ni dan-danas neznam je li to namjerno činio, je li se ušutkavao. Ili nije znaošto bi rekao, ili me puštao neka govorim. Nisam tada biosvjestan koliko mi je zapravo značila baš ta njegova muča-ljivost. Žene su pričale, uspoređivale jednu tragediju s drugima,kao da prave gradaciju. Nisam shvaćao zašto to čine. Jošuvijek mi nije jasna ta ženska potreba da jedno uspoređujus drugim. Plakale su. Mama je svakoga dana odlazila na groblje. I ja zajedno snjom. Ondje bi sjela uz rub groba, kao da sjeda na krevet dotatinih nogu, a ja bih posve omamljen stajao uz kameni križi grlio ga. Mama bi ridala: “O Tomo, moj Tomice”, dozivala bi, a mene bi obuzeonekakav nedefinirani strah. Jeza bi mi gmizala uz ruke. Natrenutak bih pomislio da će tata zbog njezina vikanja ustati,ali ne onakav kakav je nekoć bio, nego onakav kakav je sada.Obuzela bi me želja da skočim na mamu, da joj začepim ustaonim mokrim ubrusom kojim je otirala sve crvenije i nate-čenije oči. “Zašto si me ostavio, Tomice moj?!” jecala bi injihala se kao da je u transu. Ostajali bismo tako i po sat vremena. Svako bismo po-slijepodne provodili na groblju, sve dok sunce ne bi poto- - 15 -

nulo iza obližnje zgrade, na čijim su balkonima ljudi vješaliveš i dozivali djecu s prozora. Tako je bilo sve do početka kolovoza, kada je djed pro-govorio. “Zašto povlačiš dijete po groblju, Zdenka?” rekao jeizmijenjenim, neobično dubokim glasom. Osjetio sam da seupinje zvučati strogo i prijekorno. Prošao je rukom krozrijetku sijedu kosu, ispod koje mu se žarilo i caklilo tjeme,čitavoga prijepodneva izloženo suncu. “Pusti ga neka seigra, Zdenka. Ne ide to tako!” Mama se ukočila nasred kuhinje, a baka za sudoperom.Bilo je oko pet poslijepodne i omara je u valovima nadolazilau kuhinju kroz otvoreni prozor. Zrak je mirisao na prašinu,na žednu travu. “Idi operi ruke, Marko”, rekla je mama. Uvijek me slalaprati ruke kada ne bi znala što bi sa mnom. Znao sam ihtako bezrazložno prati i po desetak puta dnevno kada bibilo napeto između nje i tate. Htjela me poštedjeti. “Dadijete ne sluša”, rekla je tako jednom tati, koji ju je pitaozašto me već treći put u pola sata šalje u kupaonicu. Svejedno sam čuo, negdje na pola puta između ostaklje-nih kuhinjskih vrata i kupaonice, nasred predsoblja koje jezimi intenzivno mirisalo na sulc, mast koju je baka čuvalau plavoj emajliranoj kanti u kutu pokraj ulaznih vrata, izemlju lončanica koje su u mraku i nešto blažoj hladnoćiprovodile zimu i čekale proljeće. “Nećeš ga tako vratiti, Zdenka”, ublažio je djed glas.“Pusti ga neka se igra s djecom, neka konačno prođe.” “Ne može”, čuo sam mamu. Glas joj je bio ljepljiv, prožetslinom, zgrušan i slan. Da, baš slan. Plakala je, zvučala kaopotreseno, uzrujano dijete. Zvučala je sićušno, kao da minije mama. - 16 -

“Može, proći će, sve će proći”, govorio joj je djed kaomeni u vrtu. “Pusti dijete, ne vuci ga sa sobom.” Dok sam prao ruke, mama je otišla. Baka je prala posuđeu kuhinji, djed je slušao tranzistor i čitao novine. Nisam ihpitao gdje je mama. “Mogu van?” samo sam upitao. Djeca su igrala graničaranasred ulice. Lopta se odbijala o asfalt kao da ispušta dušu.Stajao sam i gledao ih. “Hoćeš se igrati s nama?” upitao me mršavi dječak kvr-gavih koljena, krakat kao Čiča Gliša. Nisam poznavao ta-mošnju djecu. Kada bih boravio kod djeda i bake, uvijek bihostajao u dvorištu ili bih nekamo išao s djedom. S djecomse nisam igrao. Kimnuo sam mu, a on mi je prišao, ispružio ruku, do-hvatio me za rame pa povukao prema sebi i ostaloj djeci. “Ja sam Matija”, rekao je. Imao je velike smeđe oči. Toplei pametne. Iskrile su. “Ovakve oči imaju lavovi”, pomisliosam. Nikada to neću zaboraviti. “Marko”, samo sam promucao. Navečer sam bio umoran, znojan i gladan. Prvi put na-kon tatine smrti stvarno sam jeo, bez grižnje savjesti, nemisleći na tatu. Djed me gledao preko stola i smiješio se.“Sutra, momče, idemo na pecanje!” uskliknuo je i pljesnuodlanovima po stolu. Ujutro smo biciklima otišli preko pješačkoga mosta naHalaševo. Grizli su nas komarci, a ja sam zurio dolje, u ta-mnozelenu vodu u sjeni gustih vrba. Nije joj se vidjelo dno.Voda je izgledala poput tame kojoj je netko udahnuo život.Kretala se, disala. Imao sam dojam da će svakoga časa sko-čiti na mene, ščepati me i odvući, zapetljati me u granje ivirove, pokopati pijeskom, da ću jedno vrijeme ondje još živumirati užasnuto od straha. Noge su mi se ježile. Djed je - 17 -

pušio motane cigarete. U kući nikada nije pušio. Samo vani,“da otjera komarce”, govorio je. Šutjeli smo i zurili u vodu. “Zašto mi nije rekao?” naposljetku sam upitao. Uplašiosam se vlastitoga glasa. “Što?” Djed me pogledao. “Tko?” Nakašljao sam se, grlo mi se stezalo. “Pa tata, zašto mi nije rekao da će umrijeti?” Djed je šutio. Zurio sam iskosa u njega. Netko je, neštodalje od nas, u vrbiku preplašio ptice, koje su poput oblu-taka jurnule preko vode u nebo. Djed je glasno povukaodim iz komadićka cigarete koji mu je bio preostao, a zatimga palcem katapultirao u vodu. Prsti su mu bili žuti, gotovosmeđi. Nakašljao se. “Ne znam”, slegnuo je ramenima. Ponovo smo šutjeli. “Zašto mi ti nisi rekao?” “Što?” “Pa to!” Silio sam se na bijes. To je bilo lakše. “Što?” “Da će umrijeti…” “Nadao sam se da neće”, rekao je naposljetku. Zvučaoje iskreno. Godinu dana prije, negdje u kasno proljeće, odmah na-kon mojega rođendana, mama je postala čudna. Imao samdojam da je neprestano srdita, da joj nešto nije po volji. Tataje postao šutljiviji. Ništa mi nisu govorili. Čak ni kada je tata sve češće po-slijepodne odlazio leći u spavaću sobu i ne bi ustao do su-tradan. Tek kada je prestao odlaziti na posao u ljevaonicu,priznali su mi da je bolestan. Samo bolestan. Za mene jebolest tada bila samo prehlada, nešto što prođe kada se po­ - 18 -

šteno preznojimo, nešto od čega čitav stan kiselo vonja naznoj i čajeve s limunom i medom. Zato sam kada su mi konačno rekli prvo pomislio nasilos i pad sa silosa. Pomislio sam da je kao ludi Karlo otišaopenjati se na silos, da se okliznuo i pao. Kao Karlo iz zgradepreko puta, kojega su nekoliko mjeseci prije u zoru našlimrtvog u podnožju silosa kod Bikare. Vratio sam se iz škole, iz poslijepodnevne smjene, 30.travnja te otišao u sobu da ondje ostavim školsku torbu.Krajičkom oka u prolazu sam vidio da na stolu u blagova­onici i pultu u kuhinji stoje čaše u kojima plutaju i goredušice. Posvuda je bio sumrak, tišina. Kao da nikoga nijebilo. Po­lako, kao da se noću šuljam na klozet, otišao sam usobu. Znao sam da moram biti tih. Tatu je boljela glava.Toliko ga je znala boljeti da je stenjao i ječao iz sobe. Svečešće. Čak i nakon što bi iz sobe tiho izašla patronažna se-stra Ružica, koja bi mamu uvijek značajno pogledala, žmir-nula i prekrila kažiprstom svoje bujne, debele, uvijek pomnonašminkane usne: “Bit će bolje!” nasmiješila bi se. A mamaju je pratila pogledom s kuhinjskih vrata kao avet. Tiho sam ušao i prošao kroz predsoblje. Isprva ništanisam čuo. Pomislio sam da tata spava, da mama nešto čita.Iz svoje sobe pošao sam u dnevnu. Mama je sjedila na kauču.Izgledala je kao da je prošla kroz oluju: lice joj je bilo mokro,kosa raščupana. Sjedila je pogrbljena poput starice, ramenasu joj skakala kao na oprugama. Stajao sam kao omamljen,srsi su mi prošli tijelom. Kao u trenutku kada shvatimo danas je zaskočila bolest i da muka počinje. “Ta-ta!” gotovo je viknula. Meketala je, glasno disala.“Zaronit će, evo, mama će zaroniti!” pomislio sam grozni-čavo. Glasno je hvatala dah. Vidio sam da plače, da se pustila. - 19 -

“Što?” Stajao sam na vratima. Uvjeren sam da sam tadamrak iz predsoblja, koji se lagano nakupljao u čitavomestanu, osjećao kao ledenu vodu koja mi je zapljuskivala leđai omatala mi se oko ruku. “Umro je tata, sine! Nema tate!” Bio sam uvjeren da nečujem dobro. Okrenuo sam se u mjestu pa pojurio premasobi u kojoj je tata mjesecima glavoboljan ležao i stenjao.Negdje u podsvijesti, duboko u nesvjestici u koju sam zapaohtio sam mami pokazati da se vara, da su je prevarili. Htiosam demonstrativno otvoriti vrata i pokazati joj da je tatatu, da je tu i spava. Soba je dahnula u mene kao starac, kao grloboljan bole-snik čiji dah vonja na gnoj i želučane sokove. “Ovako smrdismrt!” pomislio sam. Naježio sam se. Stajao sam na timvratima, zurio u mrak sobe iza spuštenih roleta i pustio sve.Krevet se bijelio u mraku. Sve je bilo šuplje, drukčije. Sve jeodjednom sasvim drukčije vonjalo. Dugo sam mislio da mrtvi mirišu kao šibicara Drava,pokraj koje smo prolazili kada bismo na Svisvete išli obićigroblje Svete Ane. “Naše mrtve”, kako je govorila mama.Tek poslije, znatno poslije shvatio sam da je to miris svijećakoje se znoje oko fitilja. Nikada neću zaboraviti miris sobe svojih roditelja. “A znali ste, svi ste znali”, prijekorno sam zurio u djeda. “Znali smo da je bolestan”, pogledao me, “ali smo senadali. Do kraja. Svi odreda smo se nadali.” “Da će ozdraviti?” čudio sam se. Djed je slegnuo ramenima. “Ne znam. Nadali smo se daneće umrijeti.” Odložio je štap u rašlje, izvadio vrećicu du­hana i rizle iz džepa. Polako je smotao cigaretu, olizao rubi zalijepio. Zatim je iz drugoga džepa izvadio kutiju šibica,protresao je, otvorio, izvukao jednu i pripalio je. - 20 -

“Tata ti je bio dobar čovjek”, škiljavo me pogledao. Dimmu je bio ušao u oči. “Tomica je bio ljudina”, nastavio je kaoda govori samome sebi. “On je posljednji kojemu se takvagadost trebala dogoditi.” To je bilo sve. “Visoka je voda, pa ne grize”, rekao je naposljetku, dvaili tri sata poslije. Nismo upecali ništa osim mršave babuške,koju je pustio natrag. “Narasti pa mi se vrati na udicu”,rekao joj je kroza smijeh. Namignuo mi je. Djed je uvijek imao dobro objašnjenje za sve. Voda jeuvijek bila ili previsoka ili preniska. Ili smo došli prerano iliprekasno, na pogrešno mjesto, u najgore moguće vrijeme. Vratili smo se u Donji grad, baki na objed. Mama je pomene trebala doći poslije, po povratku s posla. Odvesti mekući. “A gdje vam je riba, mangupi?” upitala je baka s vrata.Otresala je zemlju s mrkve koju je ubrala u vrtu. “Mislilasam: ribu ćemo danas jesti, prežderati se fine ribe koju ćetenam vi donijeti, kad ono ništa!” Smijala se. “Babo luda, mrkvu ćemo jesti. Kao zečevi. Mrkvu kojusi ti ulovila motikom!” Petnaestak dana poslije bakina kuća postala nam je dom. Mama nije mogla plaćati kredite, pa mi je posljednjegatjedna kolovoza samo iznenada rekla: “Sutra selimo.” U daljini se čula grmljavina i neka je ptica pjevala kaoluda. Nije bilo zraka. Mama i ja sjedili smo u blagovaonici.Bila je nedjelja. Mama je povezala kosu rupcem. Lice joj secaklilo kao da je od voska, kao da se topi na omari kolovozakoji bjesni i grmi u daljini. Pripremala je novine, da njimaomota čaše i tanjure, staklene sitnice što su ih mama i tatadobili na svadbi: tanjur od kobaltnog stakla na postolju, čašesa zlatnim rubom, porculanske figurice i soljenku. Oči su - 21 -

joj bile crvene. Mislim da nije plakala. Kao da je bila u čudu,sasvim zaprepaštena svime. “Kamo?” upitao sam. Ono “zašto” nije mi palo na pamet. “Baki i djedu”, rekla je. Nije me ni pogledala. Papiromotrgnutim iz Studija umotavala je porculansku patku. Ustao sam od stola, zastao i pogledao je: “Što će ti sve to?” zapitao sam. Nije mi odgovorila. U svojoj sobi sjeo sam za pisaći stol, uzeo komad papirai na njemu napisao: “Marko Skorup, 13 godina, 27. 08. 1984.bio sam u ovom stanu.” Dvaput sam presavio papir, rav­nalom odmaknuo dio tapete koja se uz moje uzglavlje većpoč­ ela odljepljivati te papir ugurao između zida i bijele ta-pete sa žućkastim linijama. Ne znam zašto sam to učinio.Samo sam htio da me jednoga dana netko pronađe. I moždabude sretan zbog toga. Godinu dana mama i ja živjeli smo u njezinoj nekadašnjojdjevojačkoj sobi. Mama je noću znala plakati kao djevojčica. Valjda je mi­slila da spavam. U maminu su “staru sobu”, kako su je zvali, ugurali mojkrevet iz stana koji više nije bio naš. Mama je ponovo spavalana istome kauču na kojemu je nekoć iščekivala susrete statom, sanjala i maštala o onome što je postalo “sada”. Kaučna opruge koji se sklapao tako da je uži dio, do zida, sklop­ljen zapravo predstavljao niski naslon, presvučen tamno-smeđim mebl-štofom, mama je svakoga jutra tiho sklapala,uredno složenu posteljinu odlagala u sanduk ispod prozora,a preko naslona postavljala kukičani tabletić od žute, zelenei crvene vune na kojemu je počivala u šlingane haljine odje-vena lutka monstruozno modrih očiju. Kada bi učinila sveto, razmicala bi zavjesu i otvarala prozor koji je gledao nadvorište. Da se soba prozrači. Tako je bila programirana. - 22 -

Poslije sam doznao da je mama povratkom u roditeljskidom iznova činila sve što je činila nekoć dok je bila gimna-zijalka. To joj je bila radna obveza. Tako se šalio djed. Nisam ni bio svjestan koliko je mami bilo mučno vratitise pod očev krov. “Dok si pod mojim krovom, radit ćeš što ti ja kažem!”znala mi je nekoć u bijesu izreći mama. A i tata, dok ga glavajoš nije počela boljeti. Digli bi kažiprst u zrak i zagledali seu strop, preko kojega su se počesto znali kotrljati živčanikoraci unuka susjede Živčić koja je stanovala iznad nas. Jednom sam ih tako pitao čiji je krov naše zgrade. Mamami je udijelila pljusku. Mama je od rujna 1984. ponovo bila pod tuđim krovom. A ja sam postao gazda. Mama je prestala kuhati, birati što će se gledati na tele-viziji ili slušati na tranzistoru. Svoj je svadbeni porculanposlagala na svoju, nekoć djevojačku komodu. Promijenio sam školu. Svi su strepili, očekivali da će meto potpuno izbezumiti. Pogriješili su. U školi me dočekaoMatija. Ugurao me u treću klupu do prozora. “Evo, tu ćemo mi sjesti.” Kao gospodar svemira. “Dosada sam sjedio sa Simbom, ali Simba je ovdje domaći, pa ćese snaći.” Pokazao mi je kako se kod Kožare spustiti do Drave,proći uz obalu ispod Tranzita pa sve do željezničkog mosta,spustiti se do benta, s druge strane, pa tamo zuriti u gradkao da smo pali s Marsa. “Ištenem! Izbit ću ti tog vraga iz glave!” vikao je stariJožef, Matijin tata. Često mu je šibom vukao pruge po no-gama. Vijao bi ga po dvorištu kao kokoš: “Dojdi kad ti ve-lim!” Matija bi mami iz hladnjaka ukrao slaninu, ja bih svojima - 23 -

maznuo krumpire, pa bismo na Derflu, preko puta Kožare,zapalili vatru i pekli slaninu i krumpir na žaru. ZahvaljujućiMatiji gotovo sam uspio zaboraviti. Negdje koncem listopada, kada je zrak već zdušno počeovonjati na pečeno kestenje i lišće, na vodu koja buja dubokoispod naših nogu, tražeći busiju iz koje će zaskočiti proljeće,mama je sa zida iznad kauča na kojemu je spavala skinulareprodukciju “Djevojčice s lutnjom” i umjesto nje postavilasvadbenu fotografiju tate i sebe. Vratio sam se kući iz škole, iz jutarnje smjene, utrčao usobu, bacio torbu na svoj krevet i zastao ondje. Tata se smije­šio. Oči su mu se smijale kao svjetiljke, kao modra jezera skič-razglednica iz Alpa. Kao da mi je rođendan. Ne znam koliko sam bez riječi samo zurio u njega. I onu mene. Mislim da su mi usta bila napola otvorena. Poputpretrpana ormara. Polako sam se okrenuo, izašao u predsoblje i ušao u ku­hinju, u kojoj je baka miješala nekakav paprikaš. Kuhinja jevonjala teško, na ugrijanu mast, preprženi luk i crvenu pa-priku. Sve je prštalo: voda u sudoperu, mast i luk na njoj,bakine šlape na linoleumu. Nije me čula. Valjda me osjetila.Onako kako ja osjetim sjene u sobi, pa se probudim, vidimih prije nego polagano odu i odvuku se do zavjese. Posliječujem mamu koja plače u jastuk. “Marko, milo bakino!” gotovo je vrisnula. Valjda su mioči bile crvene. Nisam plakao, samo su me oči pekle kao dami sve žilice u njima pucaju, puštaju krv. “Što je bilo?” Šutio sam na vratima. Vjetar je zacvilio u dvostrukimulaznim vratima. Vukao je za sobom oblake, od kojih ječitava kuća potamnjela, kao da je uplovila u mrak. Baka je potrčala prema meni. Raširila je ruke i nasrnulaprema vratima. - 24 -

“Dođi, srećo bakina”, zagrlila me u jednome zamahu.Potonuo sam u onu njezinu veliku tamnoplavu haljinu sbijelim cvjetićima koja se kopčala čitavom duljinom. Bila jemekana kao jorgan, kao provjetrena perina. Vonjala je nakuhinju, na sve iz kuhinje: paprikaš, pekmez, cimet, salatu,na mrkvu i ocat. “Hajde, nitko neće vidjeti!” Počeo sam plakati, doista plakati. Kao da sam na po-grebu. Ne znam koliko smo dugo tako stajali. Tulio sam i zavi-jao kao brod u magli, a ona mi je gladila kosu i leđa. Ramejoj je bilo mokro od mojih suza. Sav sam bio znojan od muke. Bila je srdita kada sam joj pokazao. Tata nam se smiješiosa zida. Pojma nije imao da ga nema, da je u međuvremenuumro i sve promijenio, pobrkao, ostavio gomilu ljudi bezsebe, u čudu. “Kako si to mogla djetetu učiniti?” povikala je baka namamu, koja se upravo bila vratila s posla. “Što?” “Ona slika, Tomica…” Baka je imala ogromne oči, zgro-žene, bijesne. “Kako si ga mogla tamo postaviti? Ne mislitina dijete?” Mama je bila blijeda. Polagano je odložila torbicu nastolac. Gotovo sam je pobjedonosno promatrao, gledao kakose rumeni kao šiparica uhvaćena u gluposti, kako muca, tražiriječi. Kao djevojčica. “Još sinoć…” naposljetku je promucala. Nalaktio samse na stol ispred tanjura koji se crvenio od žestokog papri-kaša. Nisam čekao mamu da bismo zajedno objedovali. Kodbake i djeda mogao sam jesti kada god bih bio gladan. Mamame prostrijelila pogledom: “Idi oprati ruke, Marko!” Zastao sam, nisam htio ići, nisam vidio razloga. “Od-mah!” Oči su joj bile crvene. - 25 -

“Još sinoć sam stavila fotografiju”, čuo sam je kako mucadok sam zastajao na predsoblju. “Mislila sam da je vidio, damu je svejedno.” Nakašljala se. “Otac mu je… Ne bi ga tre-bao zaboraviti, ne smije…” “Plakao je kao tužna godina!” Bakin glas bio je oštarpoput noža. “Nisam znala”, mucala je mama. “Moraš misliti, ženska glavo”, čuo sam djeda, koji jezvu­čao pomirljivo. “Teško mu je, muško dijete i otac…Teško je to…” Govorio je kao učitelj. Čuo sam kako stolacškripi. Mama je sjela za stol. “Djetetu je teško, ženska glavo!” vikala je baka. U pred-soblju sam čuo kako zaimačom nervozno miješa paprikaš,da podigne nokle, koje se uvijek natalože na dnu. Nitkozatim nije rekao ništa. Nisam se usudio ni pomaknuti. Bo-jao sam se da će me čuti kako koračam, shvatiti da sam ihsve vrijeme slušao. “I meni je teško!” zaurlala je mama. Srce mi se stisnulood njezina glasa. “I meni je teško, a mene nitko ništa nepita!” “Ne budi sebična”, cijedila je baka kroza zube. Točno sečulo kako cijedi slova kao da pasira kuhanu rajčicu. “Nisisama na svijetu!” Stolac je zarondao, srušio se na tlo uz tupi zvuk drva nalinoleumu. Koraci, kuhinjska vrata koja se energično otva-raju, mama na vratima. Njezine mokre, bijesne oči. Zastalaje i pogledala me, gledala kako se u predsoblju i dalje trudimne pomaknuti se. Sve je trajalo kratko, no čitav sam se sti-snuo. Protrčala je pokraj mene, otrčala u sobu, našu sobu,zalupila vratima. Uslijedila je sablasna tišina. Nakratko samsamo čuo cilik opruga u njezinu kauču na razvlačenje. Svijetkao da se zaustavio. - 26 -

Naposljetku sam otišao u kupaonicu te ondje energičnotrljao ruke. Premda nisam morao, premda više nitko nijerekao ništa. Htio sam zatim otići u našu sobu, no tik ispredvrata, baš kada sam posegnuo za kvakom, čuo sam mamimgrozničavi plač. Čučnuo sam i zagledao se kroz ključanicu.Vidio sam je kako sjedi na kauču s onom uramljenom foto-grafijom u krilu. Nije imala rubac, ničim nije brisala suzekoje su kapale po nasmiješenome tati. Ne znam je li otiralasuze sa stakla ili je milovala lice petnaest godina mlađegtate, no gladila je rukom staklo ridajući kao na pogrebu. Znala je mama i prije plakati. Zbog tate. Samo drukčije.Drukčije je nekoć znala plakati, bijesno, kroza zube, kao dareži. Jednom tako, kada smo obiteljski pošli meni kupitiodjeću za drugi ili treći razred, tata je putem susreo nekogprijatelja ili kolegu, nekog poznatog, tko ga je pozvao danešto proslave. Spremala se jesen, soba mi je već mirisala nanove knjige, grad je bio pun uredno počešljane djece u do-koljenicama i “finim” sandalama, u odjeći “za grad”, djeceprepune krasti i ožiljaka na laktovima i koljenima, tragovadugog i toplog ljeta. Zastali smo ispred Zeke, kultne trgo-vine u kojoj su se odijevala sva djeca, tata se srdačno pozdra-vio s nekim čovjekom te su se njih dvojica počela šaliti ismijati. Mamin je glas iznenada mutirao u nešto metalno:“Hoćeš li s nama ili ideš, Tomice?” dobacila mu je. “Pa, ako baš ne moram, ne bih s vama”, molećivo ju jepogledao. “Srećko ima rođendan ili… Što to imaš, Srele?”Nasmiješio se pa pogledao tog Sreleta, koji je već izgledaopoprilično veselo. Tata je otišao. Htio sam gledati igračke u Zeki, lego--kocke i kipere. Mama je bila nervozna, ugurala me u kabinui na mene navlačila odjeću koju nisam stizao ni pogledati.Vukla me do kuće. - 27 -

“Hajmo tramvajem!” povikao sam na bulevaru. “Nećeš ti meni biti lijena mrcina kao tvoj otac!” podvi-knula je. Nije mi bilo jasno kakve veze moj otac ima s tram-vajem. Iza pošte smo zašli u tamnozeleni tunel ocvalih lipai kestenova koji su dozrijevali. Sve je mirisalo poput stol-njaka na kojima je moja baka ljeti ponekad sušila bilje: haj-dučku travu, cvijet lipe i kamilicu. Podigao sam glavu iza­stao. Mislim da sam se smiješio. Pomislio sam kako bi bilodobro biti Tarzan, imati lijanu na kojoj bih se otklatio dokuće. Sunce je tonulo iza pošte, iza naših leđa i sve je posta-jalo tamnije, gušće. Kao u džungli. Mama me povukla zaruku, vrećice su joj šuškale u drugoj ruci. Tata je došao tek nakon Dnevnika. Već sam u sobi čitaostrip prije spavanja. Mikijev almanah. “Ne idi takav pijan ljubiti dijete!” čuo sam mamu kakoviče kroz predsoblje. “Ti ćeš mi reći!” odbrusio joj je tata. “Ja to neću trpjeti, Tomice!” “Što?” “To… te tvoje gluposti!” Glas joj je zvučao kao da jenetko drži za grkljan i steže, tjera je da za svaki slog posebnohvata dah, da siječe riječi na kriške. “Ostavio si me kao bu-dalu zbog tog… tog… majmunčine!” Nije se mogla sjetitiimena onog veseljaka. “Srećko mi je prijatelj!” “A ja sam ti žena!” “Njega znam od…” “Ma da, da, sve ti njih znadeš od malih nogu!” U glasujoj se sada osjećalo da plače, da se pustila. “Sve budale ovogasvijeta… Samo mene možeš ostaviti!” “Vratio sam se!” “E pa, jednoga ćeš se dana vratiti, a mene više neće biti!” - 28 -

“Gdje ćeš biti?” “Nije te briga!” “Briga me! Reci gdje ćeš biti, pa da te nađem!” Tatin seglas smijao, šalio. Htio ju je umiriti onako kako odrasli smi­ruju djecu u laboratorijima za vađenje krvi, pričajući impriče o komarcima i slične gluposti. “Nećeš me naći!” Mama je bijesno plakala, točno se osje­ćao bijes, stisnute čeljusti, stegnuto grlo. Bijes koji plače odnemoći. “Rastat ću se od tebe i više me nikada nećeš pro-naći. Nigdje!” Pitao sam se sjeti li se mama ponekad tih svojih prijetnji,kako se osjeća? Jer tata je otišao i sve se promijenilo. Nijebilo načina da zaustavimo stvari koje su se mijenjale protivnaše volje. Za Svisvete smo sjedili na groblju kao u parku. Osjećaosam se blesavo. Ljudi su dolazili sa svih strana, palili svijeće,stajali ispred grobova i zurili u nadgrobne spomenike. Sviodreda izgledali su kao da se grozničavo pokušavaju nečegasjetiti. Mirisalo je na maglu. Na putu kući mama me odvela do slastičarnice kod gos-podina Ambruša, na najbolje kremšnite na svijetu. Sjedilismo ondje za malenim četvrtastim stolom i zurili u čašelimunade, koje kao da su se znojile. Polako sam jeo krem­šnitu. U jednom trenutku vani je zazvečao tramvaj. Zrak jevonjao na šećeranu, pečene kestenove i halvu koja se proda-vala na ulazima u sva gradska groblja. “Žao mi je”, iznenada je uzdahnula mama. “Što?” “Nisam ovako mislila, sine”, slegnula je ramenima kaoda me nije čula. Okrenula se na stolcu i preko ramena po-gledala van. Sve je bilo žuto, kao da gori, kao da se čitavsvijet zapalio i više ga ništa ne može spasiti. - 29 -

Ponovo se okrenula prema meni i stolu. Znao sam daplače. Nije podizala pogled. Nisam više mogao jesti. “Idemo?” upitao sam, a ona je kimnula. Pružila mi jesvoju bijelu koščatu ruku i sve mi je u glavi zamirisalo naniveu, gustu bijelu kremu kojom se navečer mazala od glavedo pete. Polako smo hodali, kao da se probijamo kroz gustu ne-milosrdnu kišu, oluju koja zaskoči grad uvijek sa zapadnogaboka, iz Mađarske. Baka je ispred ulaza u kuću okupljala lončanice kao voj-sku gladnih. Uvijek se tako spremala za prve zimske mra-zove. - 30 -

ivana šojat-kuči rođena je 1971. u Osijeku, gdje je zav­ ršilagimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pe-dagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te tamodiplomirala francuski jezik. Objavila je romane Šam­šiel,2002., i Unterstadt, 2009., zbirke priča Kao pas, 2006., i Mje-sečari, 2008., eseje I past će sve maske, 2006., te zbirke poezijeHiperbole, 2000., Uzne­senja, 2003., Utvare, 2005., i Sofijaplaš­ tevima mete samoću, 2009. Roman Unterstadt nagrađenje nagradama “Vladimir Nazor”, “Ksaver Šandor Gjalski”,“Fran Galović” te “Josip i Ivan Kozarac”. Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Između osta-lih prevela je knjige Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa,Raymonda Carvera, Gao Xingjiana, Pat Barker, NuruddinaFaraha, Alice Sebold, Moussa Nabatija, Luca Bessona i Paul­ aAustera. Živi i radi u Osijeku. - 469 -

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture RepublikeHrvatske.Nakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićUrednik Seid SerdarevićLektura i korektura Margareta MedjurečanGrafička urednica Maja GlušićPrijelom FrakturaDizajn naslovnice Grey ZagrebGodina izdanja 2012., listopad (prvo izdanje)Tiskano u HrvatskojISBN 978-953-266-413-3www.fraktura.hr [email protected]: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 - 470 -

- 471 -