Farma

Tom Rob Smith Farma

Tom Rob Smith FarmaS engleskog preveo Saša Drach

Sve dok mi se mobitel nije oglasio, bio je to jedan sasvim običandan. Natovaren namirnicama, hodao sam kući kroz Bermondsey,kvart u Londonu, južno od rijeke. Bio je kolovoz, sparno predve-čerje, bez daška vjetra. I bio sam umoran, pa sam, kad mi je mobitelzazvonio, poželio ne javiti se, već požuriti kući da se istuširam.Radoznalost je prevagnula, pa sam usporio i izvadio mobitel izdžepa. Kad sam ga prislonio na uho, po njemu se počeo hvatatimoj znoj. Bio je to moj tata. Nedavno se preselio u Švedsku, pa meovaj poziv iznenadio. I inače je rijetko koristio mobitel, a i bilo jeskupo odatle zvati London. Moj je otac plakao. Ukopao sam se namjestu i ispustio vreću s namirnicama. Nikad ga prije nisam čuo daplače. Moji su roditelji oduvijek pazili da se preda mnom ne prepiruniti gube živce. U našoj kući nikad nije bilo provala bijesa, ni suza,ni svađa. “Tata?” rekoh. “Tvoja mama… Nije joj dobro.” “Je li bolesna?” “To je tako tužno.” “Tužno to što se razboljela? Što joj je? Od čega se razboljela?” Tata je i dalje plakao. Šutio sam i čekao, sve dok nije progovo-rio. “Priviđaju joj se razne stvari – strašne, jako strašne stvari.” Spominjanje uma, a ne nekog fizičkog oboljenja, bilo je dote mjere čudno i iznenađujuće da sam posrnuo. Pridržavajući sejednom rukom o topli, ispucali, betonski nogostup, promatraosam kako iz vreće s namirnicama što mi je upravo ispala curi neštocrveno. “Koliko to već traje?” konačno sam ga upitao.

6 “Cijelo ljeto.” To je, dakle, trajalo mjesecima, a da ja nisam ništa znao jersam bio ovdje, u Londonu, dok se moj tata držao starog obi-čaja da se sve skriva. Pretpostavivši što mi je na pameti, tata jenastavio. “Mislio sam da joj mogu pomoći. Možda sam predugo čekao,no simptomi su bili jedva primjetni, tjeskoba i neobične opaske,a to nas sve ponekad zadesi. Nakon toga su uslijedile optužbe.Nije me htjela slušati, kao niti druge. Tvrdi kako ima dokaze,stalno o njima govori i sumnjičava je, a sve su to čiste besmislice ineistine.” Tata je počeo govoriti sve glasnije, prkosno, naglašavajući po-jedine riječi. Prestao je plakati i ponovo počeo tečno govoriti. Unjegovu je glasu bilo puno više toga od tuge. “Nadao sam se da će to proći, da joj samo treba još malo vreme-na da se prilagodi životu u Švedskoj, na našoj farmi. No, umjestotoga samo joj se pogoršavalo. A sada…” Moji roditelji pripadali su generaciji koja nikada nije išla kliječniku, osim ako se nije radilo o nekoj ozljedi koju se mogloopaziti ili opipati. A da neku stranu osobu opterete intimnim po-jedinostima iz vlastita života, to je bilo nezamislivo. “Tata, je li bila kod liječnika?” “On je rekao da je posrijedi psihotična epizoda. Daniele…” Moji mama i tata bili su jedini ljudi na svijetu koji nisu govorilikraći oblik mog imena, Dan. “Mama je u bolnici. Situacija je ozbiljna.” Kad sam čuo ovo posljednje, htio sam nešto izustiti, ali nisamznao što, iako je trebalo bilo što, no na kraju nisam rekao bašništa. “Daniele?” “Da.” “Jesi li me čuo?” “Jesam, čuo sam te.”Neki se automobil provezao pokraj mene, malo usporivši, ali nijestao. Pogledao sam na sat. Bilo je već osam. Više nije bilo nikakvešanse da večeras uspijem naći avion. Otputovat ću sutra. Nastojao

7sam da me ne preplave osjećaji i umjesto toga sam pokušao biti štoučinkovitiji. Nakon što smo prvih par minuta obojica bili odvišeuzbuđeni, uspjeli smo se smiriti i postati odmjereniji. Još smo maloporazgovarali. “Rezervirat ću si let za ujutro. Kada to obavim, javit ću ti se.Jesi li ti na farmi? Ili u bolnici?” Bio je na farmi.Nakon što smo završili razgovor, prekopao sam vreću s namirnica-ma, izvadio svaku posebno i poredao ih po pločniku, sve dok nisamotkrio da je pukla staklenka s umakom od paradajza. Pažljivo samje izvadio jer je komade stakla na okupu držala jedino još etiketa.Bacio sam je u obližnji koš za smeće i onda se vratio kupljenimstvarima, nastojeći ih maramicama obrisati od prolivenog umaka.Možda je to bilo i nepotrebno – dovraga i s tom vrećicom, pamama mi je bolesna – ali pobojao sam se da je staklenka moždasasvim pukla i da se umak razlio po svemu. Uostalom, na neki menačin smirila upravo jednoličnost tog jednostavnog posla. Podi-gao sam vreću i nešto se bržim koracima uputio kući, na zadnjikat nekadaš­nje tvornice koja je sada bila preuređena u stambenuzgradu. Istuširao sam se hladnom vodom i prvi se put zapitao kakoto da nisam zaplakao. Kao da je to bilo pitanje odluke tipa hoću lizapaliti cigaretu. Zar, kao njezin sin, ne bih trebao zaplakati? No,plakanje bi trebalo biti spontano. Prije nego što sam se prepustioosjećajima, na trenutak sam zastao. U očima drugih obično samizgledao sigurno. U ovom slučaju nije bio u pitanju oprez, negonevjerica. Pomisao da mi je mama pod budnom paskom liječnika unekoj umobolnici bila je mi je nadrealna. Nisam se mogao svojimosjećajima odrediti prema situaciji koju nisam mogao razumjeti.Nisam zaplakao. U glavi mi se vrzmalo previše pitanja na kojanisam znao odgovore, a da bih zaplakao.Nakon tuširanja sam sjeo za računalo i ponovo pregledao elektron-sku poštu koju mi je mama slala posljednjih pet mjeseci, pitajućise jesam li što propustio. Nisam vidio svoje roditelje otkako su sepreselili u Švedsku, još u travnju. Na zabavi kad su se opraštali odEngleske, nazdravili smo njihovoj spokojnoj mirovini. Svi prisutni

8gosti, najbliži prijatelji mojih roditelja, stali su ispred njihove starekuće, nekoć i moje, i mahali im za zbogom. Nemam ni braće, nisestara, ni stričeva, ni tetaka, tako da kad govorim o svojoj obitelji,mislim na nas troje, mamu, tatu i mene – mi smo poput trokuta udonjem dijelu nekog sazviježđa, poput tri blistave zvijezde koje sublizu jedna drugoj, ali među kojima ima i puno praznog prostora.O tome što nemamo rođaka, nikad se nije posebno pričalo. Bilo jestnekih naznaka – da su moji roditelji oboje imali teško djetinjstvo,da su se udaljili od svojih roditelja, a bio sam siguran kako je razlogšto se nisu nikad svađali preda mnom bio u tome da meni pružedrugačije djetinjstvo od onoga što su sami prošli. Nije bila u pitanjutipična britanska suzdržanost. Nikad se nisu ustezali kad je trebalopokazati osjećaje ljubavi ili sreće, toga je bilo u svakoj prilici. Kadje bilo dobro, slavilo se, a kad nije bilo baš dobro, ipak bi pokušalizadržati dobro raspoloženje. Iz tog su me razloga ljudi smatralidobro zaštićenim – kao da sam stalno bio okružen dobrotom. Sveono loše bilo je skriveno. Nisam se tome protivio, niti izazivao.I na toj smo se oproštajnoj zabavi dobro proveli. Cijelo se to oku-pljeno mnoštvo veselilo kad je kamionet u koji su bile ukrcanesve mamine i tatine stvari konačno krenuo u veliku pustolovinu.Na maminu je licu uzbuđenje bilo primjetno, u tom iščekivanjuda se vrati u zemlju iz koje je otišla kad je imala samo šesnaestgodina.Ubrzo nakon što su stigli na tu svoju od svega udaljenu farmu nasamom jugu Švedske, mama mi je počela redovito pisati. Mailovisu bili puni opisa prelijepoga života na farmi, ljepote okoliša, to-pline tamošnjih ljudi. Ako je i bilo natruha nečeg lošeg, bilo je totoliko dobro skriveno, da sam to sebi drukčije protumačio. Njezinimailovi postajali su sve kraći kako su tjedni prolazili i u njima jebilo sve manje čuđenja. To sam sebi protumačio kao dobar znak.Kao da se mama sigurno dobro smjestila i da više nije imala tolikoslobodnoga vremena. Cijeli sadržaj njezina posljednjeg maila glasioje: “Daniele!” Ništa drugo, samo moje ime i uskličnik. Ja sam joj odmahodgovorio da je došlo do neke pogreške te da nije prošao cijelinjezin mail i zamolio je da mi ga ponovo pošalje. Mislio sam da je

9posrijedi bila tehnička omaška i nikad mi nije palo na pamet da jetaj mail možda poslan u stanju nekog duševnog rasula.Prošao sam ponovo cijelu našu prepisku, prilično nemiran radipomisli da nisam vidio nešto očito. Mučila me pomisao da sampropustio nešto važno. Međutim, nisam našao nikakvih znakova, nipogrešaka u tipkanju, niti čudnovatih izleta u svijet mašte. Njezinoje pisanje cijelo vrijeme bilo jednolično, služila se engleskim, jersam, sram me reći, poprilično zapustio švedski, koji me poduča-vala dok sam bio dijete. U jednom mailu bila su jedino dva velikaprivitka, bez teksta. U pitanju su bile fotografije. Svakako sam ihtada pogledao, no nikako se nisam mogao sjetiti o čemu se radi.Otvorio sam prvu i na ekranu se pojavila obična staja, sa zahrđalimčeličnim krovom, iza nje sivo nebo i vani parkiran traktor. Zu-mirao sam na staklo od kabine i u njemu vidio djelomični odrazosobe koja je fotografirala – moje mame – no njezino je lice biloskriveno flešom, tako da se činilo kao da joj se glava raznijela uneke blještave iskre bijeloga svjetla. Na drugoj se fotografiji vidiomoj tata koji je stajao ispred farme i razgovarao s nekim visokim,nepoznatim muškarcem. Činilo se kao da je fotografija snimljena ada tata to nije niti primijetio. Snimljena iz daljine, ta se fotografijačinila više kao da ju je uhvatila neka nadzorna kamera nego kao daje u pitanju privatni snimak. Nije to bio neki osobito lijep prizor,dakako, no nisam se time opterećivao, nego sam odgovorio da ćeme jako veseliti da sâm dođem vidjeti tu njihovu farmu. To nijebila istina. Uopće se nisam radovao tom posjetu i već sam ga od-godio nekoliko puta, s početka na kraj ljeta, pa onda i u ranu jesen,nudeći svaki put kao razloge kojekakve poluistine.Stvarni razlog tog odgađanja bio je moj strah. Nisam im nikadarekao da već neko vrijeme živim sa svojim partnerom i da se znamotri godine. U pitanju je bila obmana koja traje toliko dugo da sami sebe uspio uvjeriti kako otkrivanje prave istine ne bi prošlo, a dapri tome ozbiljno ne ugrozim svoju obitelj. Na fakultetu sam seviđao s djevojkama, moji su roditelji priređivali ručkove za te mojeprijateljice, kojiput sam mislio da sam u ozbiljnim vezama i mojisu roditelji podržavali moj izbor – jer su te djevojke bile i lijepe, i

10simpatične, i pametne. No, moje srce ne bi počelo brže tući kadbi se one skinule, a za vrijeme seksa trudio sam se profesionalnoodraditi ono što je trebalo, vjerujući da ću, pružim li drugoj osobipravo zadovoljstvo, sebi dokazati da nisam gej. Istinu sam prihvatiotek kad sam se udaljio od kuće i otvorio se prijateljima, ali ne imami i tati. Nije to bilo zbog toga što me bilo sram, nego iz čistogkukavičluka. Bio sam prestravljen mišlju da ću uništiti sjećanje nasvoje djetinjstvo. Jer ono je bilo savršeno baš takvo kakvo je bilo.Moji su se roditelji doista puno potrudili da mi pruže sretan dom,žrtvovali se, zakleli se da će mi osigurati mir i sigurnost i utočištebez ikakvih trauma… i toga su se držali, bez iznimke, i radi svegatoga silno ih volim. Kad bi čuli istinu, mislim kako bi pomislilida su u nečemu pogriješili. Počeli bi misliti koliko sam im togamorao slagati. Pomislili bi da sam usamljen i da se mučim, da memaltretiraju i smiju mi se, a ništa od toga nije bilo istina. U vrijemeadolescencije nisam imao problema. Dok su neki moji prijateljipatili od problema sa socijalizacijom, ja sam iz djetinjstva naprostoprešao u zrelo razdoblje jednim jedinim skokom. Moja svijetloplava kosa jedva da je zavijorila, moje plave oči nisu ni trepnule,a kako sam dobro izgledao, postao sam i nezasluženo popularan.Te godine proveo sam u oblacima. Čak sam se i sa svojom tajnomnosio olako. To me nije rastuživalo, no nisam o tome mogao oz-biljnije porazmisliti. Na kraju se sve to svelo na sljedeće: da ne bihmogao podnijeti pomisao da se moji roditelji zapitaju jesam li ikadadoveo u pitanju njihovu ljubav. Činilo mi se to prema njima jakonepravedno. Bio sam u stanju čuti svoje riječi u trenutku kad bihim se obratio sa sljedećom rečenicom: “Ali to ništa ne mijenja!” Bio sam siguran da bi oni prihvatili mog partnera i veselili senašoj vezi, baš kao što su me podržavali u svemu, ali siguran samda bi u svemu tome bilo i tragova tuge. Nestalo bi onih savršenihsjećanja i svi bismo za time žalili kao da se radi o nekoj preminulojosobi koju smo jako voljeli. Dakle, pravi razlog odgađanja putau Švedsku bilo je to što sam svojem partneru obećao da ću tomprilikom reći svojim roditeljima istinu, nakon svih ovih godina.Da ću im reći njegovo ime. *

11Mark je te večeri došao kući i našao me pred računalom kakopretražujem letove za Švedsku prije nego što sam mu stigao ištareći, pa se samo nasmiješio, misleći kako je došlo vrijeme da pre-stanemo lagati. No, nisam znao kako da ga drugačije ispravim negoda budem izravan. “Moja mama se razboljela.” Naučio sam se služiti eufemizmima, poput tate. Bilo mi jebolno gledati Marka kako se postupno prilagođava, nastojeći oda-gnati svoje razočaranje, kao da je u nečemu pogriješio time što seosjetio sretnim. On je bio jedanaest godina stariji od mene, upravoje navršio četrdesetu. To je bio njegov stan, koji si je mogao priu-štiti kao uspješan korporacijski pravnik. Zaista sam se trudio bitinekako ravnopravan u tom našem odnosu, pokušavajući sudjelo-vati u što većem dijelu te stanarine. Ali, istini za volju, nisam bašmogao platiti jako puno. Radio sam kao slobodnjak, kao dizajner,za tvrtku koja je krovne prostore pretvarala u vrtove, tako da sume plaćali jedino kad bi se pojavio neki naručitelj. Bila je to borbausred recesije, kad posla nije bilo nigdje. Što je on vidio u meni?Pretpostavljam da mu je odgovarao miran kućni život, za što sambio stručnjak. Nikada se ne svađam. Nikada ne pravim nered. Opo-našajući vlastite roditelje, trudio sam se učiniti naš dom sigurnimutočištem od izvanjskoga svijeta. Mark je bio vjenčan za neku ženudeset godina, no to je završilo neugodnim razvodom. Bivša ga jesupruga optuživala da joj je upropastio najljepše godine života, daje protratila svoju ljubav na njega i da sada, u svojim tridesetima,više neće biti u stanju pronaći nekog novog. Mark je to prihvatiokao istinu – to da joj je ukrao deset godina života. I taj ga je osjećajkrivnje prilično mučio. Nisam siguran da će se toga ikada riješiti.Vidio sam njegove fotografije iz vremena kad je imao dvadese-tak godina, pun samopouzdanja, onako uglađen, u vrlo skupimodijelima. Puno je vremena provodio u teretani, tako da su muramena bila široka, a ruke vrlo čvrste. Odlazio je u striptiz-barovei volio priređivati kolegama raskalašene zabave. Glasno se smijaosvakoj šali i volio ljude udarati po leđima. Kad sada opisuje kakose ponašao, izgleda mi kao da govori o nekom drugom. U Mar-kovu sukobu sa ženom njegovi su roditelji stali uz nju. Markov jeotac njime bio posebno zgađen. Njih dvojica više ne razgovaraju.

12Njegova mama pošalje nam čestitku za Božić, obično neku glaz-benu, kao da bi htjela reći i nešto više, ali ne zna kako. Njegovse tata nikad ne potpiše. Zato se meni čini da Mark možda mojeroditelje vidi kao još jednu šansu. Ne moram naglašavati da imapuno pravo tražiti da oni budu i dio njegova života. Jedini razlogšto je prihvaćao to moje odlaganje bilo je to što je i njemu trebalodugo da prizna svojima, pa je mislio da nema pravo ništa zahtijevatipo tom pitanju. Na neki način, to sam sigurno iskorištavao i takouspijevao odagnati pritisak, a s vremena na vrijeme i samu istinu.Kako nije bilo nikakva posla na vidiku, doista mi nije bio problemodletjeti do Švedske, ovako naprečac. Jedini je problem bio kakopronaći novac za kartu. Ne moram ni napominjati da je bilo izvanpameti da to plati Mark. Pa moji roditelji ni ne znaju da postoji.Nagrecao sam svu svoju ušteđevinu, rastegao se u minusu na računuu banci i rezervirao kartu. Nakon toga sam nazvao tatu oko daljnjihpojedinosti. Prvi mogući let s londonskog aerodroma Heathrow bioje u devet i trideset sljedećega jutra. Avion je stizao na aerodromu Göteborgu, u južnoj Švedskoj, u podne. Tata je izgovorio teknekoliko riječi, a zvučao je kao da je na umoru, potpuno poraženo.Zabrinuo sam se kako će on sada sam na toj izoliranoj farmi, pasam ga pitao što radi. “Pospremam”, odgovorio je. “Ona je prekopala sve ladice i sveormare.” “A što je tražila?” “Ne znam. To nema nikakva smisla. Daniele, ona je pisala pozidovima.” Pitao sam ga što je pisala, a on je odgovorio: “Nije važno.”Nije bilo šanse da zaspim. Sjećanja na mamu vrzmala su mi se poglavi, posebno iz onog vremena koje smo zajedno proveli u Šved-skoj, prije dvadeset godina, sami, na nekom turističkom otočiću uarhipelagu sjeverno od Göteborga. Znali smo sjediti jedno pokrajdrugoga, na stijeni, s nogama u moru. U daljini je bio prekoo-ceanski teretni brod koji je plovio na debelom moru, a mi smogledali val koji je pravio njegov pramac. Bila je to isprva jedvazamjetna brazda u sasvim mirnome moru, koja nam se polako

13približavala. Nismo se ni pomaknuli, no uhvatili smo se za ruke ičekali da dođe do nas. Val je bio sve veći i veći kako se približavaopličini, sve dok se nije razbio o podnožje stijene i smočio nas dogole kože. Ovo mi je ostalo u sjećanju jer je to bilo u vrijeme kadasmo mama i ja bili vrlo bliski, kad nisam mogao zamisliti da bihmogao donijeti ijednu važnu odluku, a da se s njome o tome neposavjetujem.Sljedećeg jutra Mark je inzistirao na tome da me odveze na aero-drom iako smo obojica znali da bi bilo brže ići javnim prijevozom.Pristao sam samo zato što je on imao dojam da tako u svemu tomesudjeluje. Kad smo naišli na prometnu gužvu, nisam se žalio, čaknisam niti pogledao na sat, jer sam bio svjestan koliko bi Mark biosretan da ide sa mnom i kako sam ga ja zapravo onemogućio da usvemu ovome bilo kako više sudjeluje. Kad smo stigli do mjesta gdjesam trebao izaći iz auta, zagrlio me. Iznenadilo me što je bio je narubu suza, činilo mi se kao da ćutim prigušene titraje suspregnu-tih osjećaja kroz njegove grudi. Uvjerio sam ga da nema nikakvepotrebe da me dalje prati do terminala, pa smo se tu i oprostili.Imao sam kartu i putovnicu i baš kad sam htio čekirati kartu, za-zvonio mi je mobitel. Tata. “Daniele, nje ovdje nema!” “Nema je gdje, tata?” “Nema je u bolnici! Otpustili su je. Jučer sam je ovamo doveojer sama nije htjela doći. No, nije se bunila pa je to ipak učiniladobrovoljno. A onda, kad sam ja otišao, uvjerila je liječnike da jeotpuste.” “Mama ih je nagovorila?” “Tako su mi rekli.” “Rekao si mi da su je liječnici dijagnosticirali kao psihotičnu.” Tata mi na to nije ništa odgovorio. No, bio sam uporan. “Bolničko osoblje nije s tobom dogovorilo njezino otpuštanje?” “Ne.” Nastavio je tišim glasom. “Sigurno ih je zamolila da ne razgovaraju sa mnom.” “Zašto bi to učinila?”

14 “Ja sam jedan od onih protiv kojih ona niže svoje optužbe.”Nakon toga nastavio je još brže. “Ništa od onoga što ona tvrdi nije istina!” Sada sam ja odšutio svoje. Htio sam ga dalje propitati o timoptužbama, ali nisam mogao. Sjeo sam na svoju prtljagu, držeći serukama za glavu, i pustio ljude u redu da me obiđu. “Ima li ona mobitel?” “Razbila ga je prije nekoliko tjedana. Nema više povjerenja umobitele.” Nisam mogao zamisliti svoju štedljivu majku kako bezumnobaca mobitel u zid. Moj je tata opisivao postupke neke osobe kojuja više nisam mogao prepoznati. “Ima li novca?” “Vjerojatno ima nešto malo. Stalno sa sobom nosi neku kožnutorbu od koje se nikada ne odvaja.” “Što ima u torbi?” “Kojekakvo smeće za koje misli da joj je važno. Ona to nazivadokazima. Ali radi se o nekim najobičnijim tričarijama.” “Kako je otišla iz bolnice?” “U bolnici mi ne žele reći ni kako je otišla. Sada bi mogla bitibilo gdje!” Tek sada sam prvi put osjetio paniku. “Ti i mama imate zajedničke račune. Možeš nazvati banku iupitati je li u posljednje vrijeme bilo nekih transakcija. Možeš jepratiti preko njezine bankovne kartice.” Iz tišine koja je uslijedila zaključio sam da tata nikad prije nijenazvao banku. Sva novčana pitanja on je prepuštao mami. U poslukoji su zajedno vodili ona je usklađivala knjigovodstvo, plaćalaračune i predavala godišnje prijave poreza jer je bila nadarena zabaratanje brojkama i imala dovoljno strpljenja da izdvoji sate zaproučavanje računa i troškova. Lako je mogu zamisliti nad debelomknjigovodstvenom knjigom u vrijeme kada još nije bilo računala.Tako je snažno tiskala penkalom da se brojeve moglo čitati poputBrailleova pisma. “Tata, provjeri u banci i odmah me nazovi natrag.” *

15Dok sam čekao, istupio sam iz reda i izašao iz glavne zgrade sterminalima, zašavši među skupinu pušača i neprestano misleći namamu koja je izgubljena negdje u Švedskoj. Mobitel mi je ponovozazvonio. Iznenadilo me što je tata svoj zadatak obavio tako brzo.Međutim, to nije bio tata. “Daniele, slušaj me pažljivo…” Bila je to moja mama. “Nemam puno impulsa. Sigurna sam da se otac već čuo s tobom.Sve što ti je taj čovjek rekao je laž. Ja nisam poludjela. I ne treba miliječnik. Treba mi policija. Upravo ću se ukrcati u avion za London.Dočekaj me na Heathrowu, na terminalu broj…” Tada je prvi put zastala, da provjeri što piše na karti. Pokušaosam iskoristiti priliku, no uspio sam samo reći: “Mama!” “Daniele, nemoj ništa govoriti, imam jako malo vremena. Aviondolazi na terminal broj jedan. Slijećem za dva sata. Ako tvoj otacnazove, upamti…” Veza se prekinula.Pokušao sam je nazvati na isti broj, u nadi će se javiti, ali mamase više nije javila. Kad sam je pokušao ponovo nazvati, upravo menazvao tata. Počeo je govoriti bez ikakva uvoda. Činilo mi se kaoda čita nešto napisano. “Danas ujutro u sedam sati i dvadeset minuta potrošila je četi-risto funti na aerodromu u Göteborgu. Kupila je kartu u Scandi-navian Airwaysu. Mislim da je imala vremena sjesti na prvi avionprema Heathrowu. Daniele, ona ide prema tebi! Daniele?” “Da.” Zašto mu ja tada nisam rekao da je mama upravo nazvala i dasam maloprije saznao da je već na putu? Jesam li joj povjerovao?Zvučala mi je vrlo odlučno i sigurno. Očekivao sam da će bitinejasna, da će to biti neka struja svijesti, a ne niz činjenica i jasnihrečenica. Bio sam zbunjen, činilo mi se agresivno i napadačkida tati ponovim njezine tvrdnje da je lažac. Odgovor sam jedvapromucao. “Naći ću se ovdje s njom. Kad ćeš ti doći?” “Neću doći.” “Ostaješ u Švedskoj?”

16 “Bude li mislila da sam ostao u Švedskoj, to će je umiriti. Utuvi-la si je u glavu da je progonim. Ako ostanem ovdje, ti ćeš dobitina vremenu. Moraš je uvjeriti da potraži pomoć. Ja joj ne mogupomoći. Ona mi to ne dopušta. Odvedi je liječnicima. Imaš višeizgleda za to ako ona ne bude brinula o meni.” Nisam uspijevao slijediti njegovu logiku. “Nazvat ću te kad stigne. Onda ćemo napraviti neki plan.” Završio sam razgovor, dok su mi se oprečne interpretacije vr-tjele glavom. Ako je mama imala psihotičnu epizodu, zašto bi jeliječnici samo tako pustili van? Čak i ako je nisu mogli po silizakona zadržati, ipak bi morali obavijestiti mog tatu, no oni nisutako postupili, nego su se ponijeli prema njemu kao prema strancu,omogućivši joj tako ne samo da pobjegne iz bolnice nego i od njega.Drugim se ljudima, očito, činilo da je ona dobro. Na aerodromusu joj prodali kartu, sigurnosna služba ju je propustila – nitko jenije zaustavio. Pitao sam se što je to ona pisala po zidovima i nisamse mogao otresti one neobične slike koju mi je mama poslala, nakojoj je tata u razgovoru s nekim drugim, nepoznatim muškarcem. Ono “Daniele!” u mojoj je glavi sada počelo zvučati kao pozivu pomoć. Veliki ekran je osvježio podatke i vidjelo se da je mamin avionsletio. Automatska vrata su se otvorila i ja sam požurio do pregrade,pregledavajući oznake na prtljazi. Uskoro su se počeli pojavljivatiputnici iz Göteborga. Prvo su se pojavili poslovni ljudi koji su tražilisvoja imena na velikim plastičnim oznakama, a za njima su dolaziliparovi i obitelji s ogromnom prtljagom. Mami nigdje nije bilo nitraga iako je od onih koji brzo hodaju. Nisam mogao zamisliti dabi nju usporilo preuzimanje prtljage. Neki je stariji čovjek polakoprošao pokraj mene, očito je i on bio jedan od putnika iz Göteborga.Počeo sam ozbiljno razmišljati o tome da nazovem tatu i objasnimmu kako je nešto pošlo krivo kad su se napokon, uz pisak, otvorilagolema vrata i na njima se pojavila usamljena figura moje majke.Gledala je prema podu kao da slijedi trag mrvica od kruha. Prekoramena joj je bila obješena otrcana, puna puncata kožna torba.Nikada prije nisam vidio tu torbu. To nije bila stvar koju bi mojamama inače kupila. I njezina je odjeća, baš kao i torba, pokazivala

17da je u nekoj nevolji. Cipele su joj bile vidljivo izgrebene. Hlače sujoj bile izgužvane oko koljena. Na bluzi joj je nedostajalo dugme. Mama je imala običaj da pretjera u lijepom odijevanju – i zarestorane i za kazalište, čak i za posao iako za to nije bilo stvarnepotrebe jer su ona i tata vodili vrtlarski centar u sjevernom Lon-donu. Centar je bio smješten na komadu zemlje oblika velikog T,između dvije velike bijele zgrade, a zemlju su kupili ranih sedam-desetih godina, kad je to još u Londonu bilo jeftino. Dok se tatauokolo vrzmao u iznošenim trapericama, ogromnim čizmama irastegnutim džemperima, dimeći cigarete koje je sam motao, mamaje uvijek imala na sebi uštirkane bijele košulje i vunene hlače zimi,a pamučne ljeti. Kupci su se uvijek divili njezinoj besprijekornojodjeći, kakva bi bila prikladnija za neki bolji ured, i pitali se kakoje uspijevala biti stalno tako dotjerana, jer je obavljala jednakomnogo fizičkih poslova kao i tata. Ona bi se samo nasmijala kadbi je takvo što zapitali i nedužno slegnula ramenima kao da želireći – nemam pojma! Ali jako je dobro znala što radi. U stražnjojje prostoriji uvijek imala odjeće u koju se mogla presvući. Znalami je govoriti da je u poslu jako važno kako izgledaš. Pustio sam mamu da prođe pokraj mene jer me zanimalo hoćeli me primijetiti. Bila je puno mršavija nego onda kad smo se opro-stili prošlog travnja i to mi se učinilo nezdravo. Hlače su plesale nanjoj, izgledalo mi je kao da su navučene na drvenu lutku, visjelesu kao da nemaju nikakva kroja. Činilo se kao da nema na sebinikakvih oblina, kao da je to bila neka skica moje mame, a nedoista ona. Činilo se kao da je njena plava, kratka kosa bila vlažna.Bila je začešljana unazad, vrlo glatko i pravilno, ali kao da nije biou pitanju gel, nego voda. Mora da je na putu od aviona zastala unekom zahodu i pokušala se malo urediti, da joj barem kosa izgledapristojno. Njezin mladenački izgled kao da je nestao u posljednjihnekoliko mjeseci. Njezina je koža, baš poput odjeće, pokazivalaznakove nekakve nevolje. Na obrazima su joj bile vidljive tamnemrlje. Podočnjaci su se puno jače isticali. No, sasvim suprotno tome,njezine plave oči kao da nikad nisu bile svjetlije. Približio sam se,no unutarnji me nagon natjerao da je ne dodirnem. Pobojao samse da bi mogla vrisnuti. “Mama.”

18 Uplašeno je podigla pogled, ali kad je vidjela da sam to ja, nje-zin sin, straha je nestalo. Pobjedonosno se nasmiješila. “Daniele.” Izgovorila je moje ime kao kad bih je nečime učinio ponosnom– stišana, intenzivna sreća. Kad smo se zagrlili, naslonila je glavuna moje grudi. Nakon što se odmaknula, ja sam je dalje držao zaruke i potajice joj palcima opipao vrhove prstiju. Koža joj je bilagruba, nokti ispucali. Nije pazila na njih. “Gotovo je, sigurna sam”, prošaptala je.Usprkos tome što su joj brige nanijele promjene, brzo je pokazalada je vrlo bistra. Odmah je primijetila moju prtljagu. “Što će ti to?” “Jučer navečer nazvao me tata, kako bi mi rekao da si u bolnici.” Brzo me prekinula. “Nemoj to nazivati bolnicom. To je umobolnica. Odvezao me uludnicu. Rekao mi je da ja tamo pripadam, među ljude koji urličupoput životinja. A onda je tebe nazvao i rekao ti istu stvar. Tvojamama nije luda. Zar ne vidiš?” Reagirao sam vrlo polako, jer mi je bilo teško prilagoditi senjezinoj ljutnji. “Spremao sam se poletjeti za Švedsku kad si me nazvala.” “Znači da si mu povjerovao?” “Zašto mu ne bih povjerovao?” “On je i mislio da na to može računati.” “Reci mi što se to događa.” “Ne sada. I ne ovdje. Ne među ovim ljudima. Moramo to oba-viti kako treba, da ti ispričam sve, od početka. To se mora učinitikako treba. Molim te, ništa me ne pitaj. Još ne, za sada.” Bilo je neke nasilne formalnosti u njezinu govoru, neke pretje-rane pristojnosti kad mi se izravno obraćala, kao da je odviše jasnoizgovarala svaki slog i previše pravilno naglašavala svaku riječ. Kaoda je jako pokušavala ostaviti dojam sklada. Pristao sam. “Ništa te neću pitati.” Stisnula mi je ruku u znak zahvale i nastavila malo mekšimglasom. “Odvezi me kući.”

19 Ona više u Engleskoj nije imala svoju kuću. Prodala ju je ipreselila se na farmu u Švedskoj, a ta je farma trebala biti njezinposljednji i najsretniji dom. Pretpostavio sam kako je mislila da jeodvedem u svoj stan, a to je zapravo bio Markov stan. Stan čovjekakojega nikad nije srela, niti je znala da on postoji.Ja sam već porazgovarao s Markom, dok sam čekao da sleti maminavion. Bio je uznemiren obratom, ali još je više bio zabrinut zbogčinjenice da nigdje nije bilo niti jednog liječnika koji bi mogaovidjeti što se događa. Jedino sam ja mogao procijeniti što je bilaistina. Rekoh mu da ću ga nazvati i stalno mu prenositi što se do-gađa. No, obećao sam nazvati i tatu, iako to nikako nisam mogaoizvesti dok je mama bila pokraj mene. Nisam je se usudio ostavitinasamo, a bojao sam se otvoreno nazvati tatu, kako ne bi izgledalokao da sam na njegovoj strani. To nisam želio riskirati. Možda bimi nakon toga prestala vjerovati ili bi, još gore, mogla pobjeći. Tomi, doduše, nikada ne bi palo na pamet da mi tata nije spomenuo.Ništa mi se od toga nije sviđalo. Posegnuo sam rukom u džep iutišao svoj mobitel.Mama je ostala blizu mene dok sam kupovao karte za vlak kojivozi prema središtu grada. Shvatio sam da je stalno u nečemu pro-vjeravam i osmijehom pokušavam prikriti činjenicu da je, zapravo,stalno pod mojom prismotrom. Povremeno me hvatala za ruku,što nije činila još otkako sam bio dijete. Moja je strategija bilada se ponašam što neutralnije, ne donosim nikakve preuranjenezaključke i pustim je da mi sama ispripovijeda svoju priču. Stvarisu oduvijek bile takve da nikada nisam zauzimao ni maminu, nitatinu stranu, i to samo zato što nikada nije bilo nikakvih sukobau kojima bih se morao opredijeliti. Pretpostavljam da sam, akoih stavim na vagu, ipak bio bliži mami jer je bila prisutnija umojem svakodnevnom životu. Tata bi se uvijek složio s njezinimodlukama.Kad smo se popeli na vlak, mama je odabrala gdje ćemo sjesti, nakraju vagona, uz prozor. Ta sjedala su, shvatio sam, imala najboljipregled. Nitko nije mogao proći pokraj nje neopazice. Smjestila

20si je torbu u krilo i čvrsto je obgrlila, kao da nosi neki životnovažan paket. “Je li to sve što si ponijela?” Ona je samo mirno lupnula odozgo po torbi. “Tu je sve što mi treba. Tu su dokazi da nisam luda. I dokazi opočinjenim zločinima koji se zataškavaju.” Riječi “zločin” i “zataškavanje” toliko su odudarale od obič-nog života da su mi zazvučale budalasto. Međutim, izgovorila ihje posve ozbiljno. “Mogu li pogledati?” “Ne ovdje.” Podigla je prst do svojih usana i dala mi znak da to nije temao kojoj bismo trebali raspredati u javnosti. Ta je gesta sama po sebibila neobična i nepotrebna. No, i nakon tridesetak minuta kojesmo proveli zajedno, nisam bio siguran u kakvom je psihičkomstanju. Očekivao sam da će mi to biti jasno odmah. Ona jest biladrugačija, i fizički i karakterno. Ali nije bilo moguće ocijenitije li do tih promjena došlo nakon nekih stvarnih iskustava ili jesve to naprosto bio plod njezine uobrazilje. Puno je toga ovisiloo tome što će mi izvaditi iz te svoje torbe. Puno je toga ovisilo otim njezinim dokazima.Kad smo stigli na postaju Paddington, gdje smo trebali izaći, mamame je zgrabila za ruku. Obuzeo ju je iznenadan, no vrlo vidljivstrah. “Obećaj mi da ćeš poslušati sve što ću ti govoriti bez ikakvihpredrasuda. Samo te tražim da nemaš predrasuda. Obećaj mi. Zatosam došla do tebe. Obećaj!” Položio sam svoju ruku na njezine. Drhtala je, prestravljenamišlju da neću ostati na njezinoj strani. “Obećajem ti.”U skučenom prostoru stražnjeg dijela taksija naše su se ruke preplelekao da smo ljubavnici koji se skrivaju. Osjetio sam njen težak dah,jedva primjetan miris metala, poput strugotine čelika, ako takavmiris uopće postoji. Kutovi njezinih usana bili su obrubljeni tan-kom, plavom linijom kao da su u dodiru s ekstremnom hladnoćom.

21Mama kao da mi je čitala misli, pa je otvorila usta i isplazila jezikna pregled. Vrh njezina jezika bio je taman, podsjetivši me nacrnilo hobotnice. “Otrov”, reče. Prije nego što sam je uspio išta upitati, odmahnula je glavom ipokazala prema vozaču, podsjetivši me na svoju želju za diskrecijom.Pitao sam se koje su sve testove na njoj proveli liječnici u Švedskoji što su zaključili. Ono što je najvažnije, pitao sam se koga mojamajka sumnjiči za trovanje.Taksi je stao ispred zgrade u kojoj živim, parsto metara dalje odonog mjesta gdje mi je prethodne večeri iz ruku ispala vreća snamirnicama. Mama mi nikad prije nije dolazila u posjete jersam joj govorio kako bi mi bilo neugodno da mi roditelji dolazeu stanove koje sam dijelio s drugim ljudima. Ne znam zašto su tuprozirnu laž prihvatili, niti kako sam ja takvo što mogao izgovoriti,no odlučio sam neko se vrijeme držati priče koju sam izmislio, neželeći sada maminu pozornost skretati na neke velike novosti izmoga života. Poveo sam je u stan iako mi je bilo jasno da bi svatkotko nije slijep odmah shvatio da se kao spavaća koristi samo jednasoba. Druga spavaća soba bila je preuređena u radnu. Otključaosam vrata i požurio ući prvi. Mama je običavala skidati cipele čimbi ušla u kuću, pa sam imao dovoljno vremena da zatvorim vratai spavaće i radne sobe. “Htio sam vidjeti ima li koga kod kuće”, rekoh kad sam se vratiodo nje. “No, dobro je, sami smo.” Mami je to bilo drago, iako je malo zastala ispred onih dvojihzatvorenih vrata. Htjela je to i sama provjeriti. Pokušavajući sakritinapetost koja mi se čula i u glasu, zagrlio sam je i poveo uza stube. “Kunem ti se, tu smo samo ti i ja.”Kad je došla u veliku prostoriju u kojoj su bile objedinjene ku-hinja i dnevna soba, središtu Markova stana, mamu je oduševioprvi pogled na moj dom. Mark je za sebe uvijek govorio da je poukusu minimalist. Kad sam se ja doselio, po stanu jedva da je biloikakvog pokućstva. Daleko od toga da je bio stilski dotjeran; stanje izgledao prazno i otužno. Mark je tu spavao i hranio se, ali nije

22živio. Ja sam pomalo počeo nabacivati razne prijedloge. Da nemora svoje stvari nigdje skrivati. Da kutije mogu ostati i otvorene.Gledao sam mamu kako neke stvari povezuje sa mnom, kako vrlotočno prati liniju mog utjecaja. Uzela je jednu knjigu s police, knji-gu koju mi je ona poklonila, zadovoljna što je na tako istaknutommjestu. “Ovo je vrlo lijep stan. Zasigurno ti jako dobro ide.” “Stan nije moj.” “Svejedno, stanarina je vjerojatno vrlo visoka.” Kako sam jojlagao godinama, lagao sam lako i spremno, ali danas mi je to biloteško, kao da moram potrčati s uganutim gležnjem. “Pokaži mi svoj vrt”, reče mama i uhvati me za ruku.Mark je unajmio tvrtku u kojoj sam radio da osmisli krovni vrt.Tvrdio je da je to oduvijek želio napraviti, no znao sam da je tozapravo bila usluga meni, kao neka vrsta patronata. Moji rodite-lji oduvijek su bili pomalo rezervirani u pogledu odabira mogazvanja, uvjereni da ću ja raditi nešto što će se uvelike razlikovatiod onoga što rade oni. Oboje su prekinuli školovanje u šesnaestojgodini, a ja sam završio fakultet, u konačnici radeći isto što su ioni radili manje-više cijeli svoj život, samo što sam se ja mogaopohvaliti diplomom koja mi je u startu pribavila dug od dvadesettisuća funti. Dakako, moje izvedbe vrtova bile su ljepše iscrtaneod njihovih – oni bi većinu rješenja zadržali u svojoj glavi ili bi,ako su morali, nešto docrtali na poleđini kakve salvete. No, cijelosam djetinjstvo proveo oko biljaka i cvijeća. Od roditelja sam na-slijedio dar uzgajanja i oko za odabir biljaka koje idu zajedno i tajme posao, kad ga je bilo dovoljno, činio vrlo sretnim. Dok smosjedili na krovu, okruženi biljkama, bilo je lako zaboraviti sve štoje krenulo po zlu. Htio sam da to potraje vječno, da se grijemo nasuncu, jedno uz drugog, u tišini. No, shvatio sam da mamu vrtne zanima, pogledom je prelazila po njemu kao da planira bijeg.Pogledala je na sat i odjednom postala silno nestrpljiva. “Nemamo puno vremena”, reče.Prije nego što čujem njezinu verziju događaja, ponudio sam jojda nešto pojede. Mama je pristojno odbila, želeći što prije početis pričom.

23 “Ima toliko toga što ti moram ispripovijedati.” Ipak, bio sam uporan. Mnogo je toga bilo nejasno, ali sasvimje sigurno bilo istinito to da je jako izgubila na težini. Nisam us-pio saznati kada je posljednji put jela – mama je oko toga bila vrlotajnovita – tako da sam joj pripravio sok od banana, jagoda i medadok je ona stajala sa strane i gledala me. “Vjeruješ li ti meni?” Njezini pokreti odavali su ekstreman oprez i sumnjičavost,dopustila mi je da ubacim samo ono voće koje je ona pregledala.Kako bih joj dokazao da je sok od banana i jagoda bio u redu, sâmsam ga probao iz čaše koju sam onda dodao njoj. Otpila je najmanjimogući gutljaj. Uhvatila je taj moj pogled, shvativši da je to bioneki moj test njezina psihičkog stanja. Nakon toga promijenila jeponašanje i počela otpijati u velikim gutljajima. “Moram na zahod”, rekla je nakon što je popila. Pobojao sam se da bi joj moglo pozliti, no nisam smio inzistiratida idem s njom. “Zahod je dolje.” Izišla je iz kuhinje stišćući i dalje svoju torbu, od koje se nijeodvajala.Izvadio sam mobitel i vidio da me tata zvao tridesetak puta. Nazvaosam ga i prošaptao. “Tata, ona je ovdje, na sigurnom. Ne mogu sada govoriti.” Prekinuo me. “Čekaj! Poslušaj me!” Bilo je riskantno ovako razgovarati s njime i bojao sam se dame mama pritom ne zatekne. Okrenuo sam se kako bih krenuoprema vrhu stepenica i kako bih čuo mamu kad se vraća. Ali, mamaje već bila tamo, na kraju sobe, i promatrala me. Nije tako brzomogla stići do zahoda. Mora da mi je slagala, i sama želeći testiratimene, da bi vidjela što ću ja za to vrijeme napraviti. Ako je to biotest, nisam dobio prolaznu ocjenu. Gledala me onako kakvu jenikad prije nisam vidio. Ja više nisam bio njezin sin, nego – njezinneprijatelj. Bio sam uhvaćen između njih dvoje. “To je on, zar ne?” upitala je. Sada više nije bilo nikakvoga sustezanja, zvučala je optuživačkii agresivno. Tata je čuo njezin glas u pozadini.

24 “Je li ona tamo?” Nisam se mogao ni pomaknuti, paraliziran i neodlučan. Mo-bitel mi je još bio na uhu, no gledao sam u mamu. “Daniele, ona može postati i nasilna”, reče tata. Kad sam čuo što mi je tata rekao, odmahnuo sam glavom. Ne,nisam u to mogao povjerovati. Moja mama nikada u životu nijenikome naudila. Ona za nešto takvo nije bila sposobna. Tata jepogriješio, ili je lagao. Mama je krenula prema meni i pokazalana mobitel. “Reci mu još jednu riječ i odlazim.” Čuo sam da je tata nešto još govorio, no prekinuo sam vezu.Kao da joj predajem neko oružje, ponudio sam mami svoj mobitel.Glas mi je zadrhtao dok sam se počeo braniti. “Obećao sam tati da ću ga nazvati kad ti stigneš. Samo da mukažem da si na sigurnom. Baš kao što sam i tebi obećao da ću tesaslušati.” Koraknuo sam prema njoj i podigao ruke, kao da joj nudimmirne pregovore. “Molim te, mama, sjedimo zajedno. Htjela si mi ispričati svojuverziju. Daj mi da te čujem.” “Liječnici su me pregledali. Je li ti to rekao? Pregledali su me,čuli moju stranu i pustili me. Oni su profesionalci i povjerovali sumi. U njegovu verziju nisu povjerovali.” Prišla mi je bliže i ponudila mi svoju torbu – s dokazima. Dalami je još jednu šansu, nasred velike sobe, gdje sam uzeo u rukenjezinu kožnu torbu. Mami je trebalo prilično mnogo dobre voljeda mi je konačno prepusti. Iznenadilo me koliko je torba bila teška.Stavio sam je na stol, a onda je tata ponovo nazvao. Na zaslonumobitela pojavila se njegova slika. Mama je ugledala njegovo licei prišla korak bliže. “Ako se javiš na mobitel, nećeš vidjeti što je u torbi.” Zanemario sam mobitel pa jednom rukom pritisnuo torbuodozgo ne bih li oslobodio kopču, nakon čega je koža blago za-škripala kad sam podigao poklopac i pogledao unutra.