Kraljevska krv

C. J. SANSOMNoVI trIlEr autora bEstsElEra RaSkol I CRNa VaTRaK »Intrigantna priča i zadivljujući prikaz Engleske u vrijeme Henrika VIII.« Sunday Times

C. J. SANSOMKRALJEVSKA KRV Preveo s engleskoga Bruno Šte ć

Naslov izvornika C. J. Sansom SovereignCopyright © C. J. Sansom 2008

Posvećeno P. D. James



logor BgraoodtshkaamvBraatar sv.opMataijarije Ulica Peter jorška katedrala gate Ulica Coney Ulica Foss Gate kraljevski ribnjak Ulic jorški a Walm GatepLreomndapLorneoumndaonu dvorac prema Hullu gradska vrata Walmgate Bar Samostanska crkva Zajednička blagovaonica Paviljoni Oldroydova kuća Kraljeva kuća Wrenneova kuća Ukinuti samostani Dvorana trgovaca



PRVO POGLAVLJEI bijaše mračno, tek je malo mjesečine prodiralo kroz poluogoljene grane. Tlo je bilo gusto prekriveno lišćem. Konjskakopita gotovo se nisu čula i bilo je teško reći nalazimo li se još na glav-noj cesti. Prokleta staza, tako ju je ranije nazvao Barak, gunđajući jošjednom o surovosti barbarskog kraja u koji sam ga doveo. Nisam muodgovorio jer bijah mrtav umoran, uboga su me leđa boljela, a nogeu teškim jahaćim čizmama bile su tvrde kao kamen. Usto, bio sam izabrinut, a neobična misija koja me čekala tištila mi je misli. Podignuosam ruku s uzda i u džepu ogrtača potražio nadbiskupov pečat, gladećiga poput talismana i prisjećajući se Cranmerova obećanja: »Bit ćeteposve sigurni, nema opasnosti.« Za sobom sam ostavio i mnoge brige jer prije šest dana bijahpokopao svoga oca u Lich eldu. Barak i ja otada smo pet dana muko-trpno jahali na sjever, cestama koje su bile u lošem stanju nakon togkišnog ljeta 1541. Najzad smo stigli do divljih krajeva gdje su se selasastojala od takozvanih dugih kuća, straćara od slame i blata u kojimasu pod istim krovom živjeli ljudi i stoka. Tog popodneva skrenuli smos Velike sjeverne ceste kod Flaxbyja. Barak je htio prenoćiti u konači-štu, ali ja sam inzistirao da nastavimo jahati, makar to potrajalo cijelunoć. Podsjetio sam ga da kasnimo, da je sutra dvanaesti rujna i da dosvog odredišta moramo stići mnogo prije kralja. 1

Cesta se, međutim, ubrzo pretvorila u blato i dok se noć spuštala,odlučili smo je napustiti i krenuti sušim putem koji je zavijao premasjeveroistoku, kroz šumovit kraj i gola polja gdje su svinje rovale međukomadićima žutog strništa. Ubrzo smo zašli u gustu šumu i sada smo se već satima pola-ko probijali kroz nju. Jednom smo skrenuli s glavnog puta i vraškise namučili dok smo ga ponovno pronašli u mraku. Sve je bilo tihoosim šapta opalog lišća i povremenog šuštanja gustiša kad bi koji veparili divlja mačka pobjegli od nas. Konji, natovareni bisagama s našomodjećom i drugim potrepštinama, bijahu iscrpljeni jednako kao Baraki ja. Mogao sam osjetiti Genesisov umor, a Sukey, Barakova inače ener-gična kobila, bila je zadovoljna što može pratiti njegov polagan korak. »Izgubili smo se«, progunđao je. »U konačištu su rekli da pratimo glavni put južno kroz šumu.Uostalom, uskoro će svanuti«, odvratio sam. »Onda ćemo vidjeti gdjesmo.« Barak je umorno progunđao. »Osjećam se kao da smo jahalisve do Škotske. Ne bi me iznenadilo da nas otmu radi otkupnine.«Nisam ništa odgovorio, umoran od njegova prigovaranja te smo se utišini nastavili probijati kroz šumu. U mislima sam se vratio očevu sprovodu tjedan prije. Nekolicinaokupljenih oko groba, lijes kako se spušta u raku. Moja rođakinja Bess,koja ga je pronašla mrtvog u krevetu kada mu je donijela zavežljaj shranom. »Da sam barem znao koliko je bolestan«, rekao sam joj kad smose poslije vratili na farmu. »Ja sam se trebao brinuti za njega.« Umorno je odmahnula glavom. »Bio si daleko u Londonu inismo te vidjeli više od godinu dana.« U očima sam joj pročitao dame okrivljuje. »I sâm sam proživljavao teška vremena, Bess. Ali došao bih.« Uzdahnula je. »Dotuklo ga je kad je stari William Poer umroprošle jeseni. Posljednjih godina borili su se ostvariti pro t od farmei činilo se da je on jednostavno odustao.« Zastala je. »Rekla sam muda bi ti se trebao javiti, ali nije htio. Bog nam šalje teške kušnje. Prvosuše prošlog ljeta, a ove godine poplave. Mislim da se sramio novčanihnevolja u koje je upao. A onda ga je uzela vrućica.« 2

Kimnuo sam. Bio sam šokiran doznavši da je seosko imanje nakojem sam odrastao i koje je sada pripalo meni u teškim dugovima.Mojem je ocu bilo gotovo sedamdeset godina, a ni njegov upraviteljposjeda William nije bio mnogo mlađi. Za zemlju se nisu brinuli pri-mjereno i posljednjih nekoliko godina žetve su bile siromašne. Kakobi opstao, uzeo je hipoteku na farmu kod bogatog zemljoposjednika uLich eldu. Za to sam prvi put doznao primivši pismo od vjerovnika,odmah nakon očeve smrti, u kojem mi je napisao da sumnja kako ćevrijednost zemlje biti dovoljna za otplatu duga. Kao i većina bogatihposjednika tih dana, želio je povećati ispašu za svoje ovce i davanjezajmova s neumjerenim kamatama starijim farmerima bio je jedan odnačina da to postigne. »Ona krvopija sir Henry«, gorko sam rekao Bess. »Što ćeš učiniti? Pustiti da imanje propadne?« »Ne«, odgovorio sam. »Neću osramotiti očevo ime. Podmiritću dugove.« Sam Bog zna da mu to dugujem, pomislih. »Dobro.« Naglo sam se prenuo kad se iza mene začulo nemirno frktanje.Barak je pritegnuo Sukeyine uzde i zaustavio je. I ja sam stao te se nela-godno okrenuo u sedlu. Njegov obris i siluete drveća sada su bili oštriji,počinjalo se daniti. Uperio je prst ravno pred sebe. »Pogledajte!« Malo ispred nas šuma je bila rjeđa. U daljini sam ugledao crvenutočku, nisko pod nebom. »Eno je!« uskliknuo sam trijumfalno. »Svjetiljka za koju su namrekli da je tražimo, postavljena na vrh crkvenoga tornja kako bi se put-nici mogli orijentirati. Ovo je šuma Galtres, baš kao što sam rekao!« Izašli smo iz šume. Hladan vjetar puhao je s rijeke dok je nebopostajalo svjetlije. Čvršće smo privinuli ogrtače i krenuli jahati u smje-ru Yorka.  koja je vodila u grad već je vrvjela teretnim konjima ikolima nakrcanim svim vrstama hrane. Bijahu tu i šumari s ogromnimkolima natovarenim cijelim deblima čiji su krajevi opasno visjeli sastražnjih dijelova kola. Pred nama su se ubrzo ukazale gradske zidine,tamne od patine stotina godina, a iza njih bijahu tornjevi nebrojenih 3

crkava nad kojim su dominirala dva tornja katedrale u Yorku. »Gužvaje kao u dane sajma na tržnici u Cheapsideu«, primijetio sam. »Sve to za kraljevu veličanstvenu svitu.« Nastavismo polako jahati, a svjetina bijaše tako gusta da smo sekretali puževim korakom. Postrance sam promotrio svoga suputnika.Prošlo je više od godinu dana otkad sam zaposlio Jacka Baraka kaopomoćnika u svojem odvjetničkom uredu, nakon što je njegov sta-ri gospodar pogubljen. To negdašnje dijete londonskih ulica, koje jezavršilo u službi omasa Cromwella obavljajući za njega sumnjiveposlove, bijaše neobičan izbor za pomoćnika, premda je bio pametan ina sreću pismen. No nisam zažalio što sam ga uposlio. Dobro se pri-lagodio radu za mene te je revno učio o zakonu. Nitko nije bio bolji uusmjeravanju svjedoka pri davanju izjave pod prisegom ili pronalaženjuopskurnih podataka, a njegov ciničan, nesvakidašnji pogled na sustavbio je koristan korektiv mojem entuzijazmu. Međutim, posljednjih nekoliko mjeseci Barak se često činio poti-šten, a katkad bi zaboravio na svoje ponašanje te postao nekulturan ipodrugljiv, kakav je bio kad sam ga tek upoznao. Pribojavao sam seda mu je možda dojadilo i pomislio sam da bi ga put u York mogaodozvati pameti. Ipak, bio je poput pravog Londonca pun predrasudaprema sjeveru i sjevernjacima pa je gotovo cijelim putem gunđao i pri-govarao. Sada se nepovjerljivo ogledao oko sebe, sumnjičav zbog svakesitnice. Uz cestu su se počele nizati raštrkane kuće, a potom se s našedesne strane ukazao visoki stari zid s kruništem iza kojeg se uzdizaoogroman šiljasti toranj. Vojnici su patrolirali na vrhu zida sa željeznimkacigama na glavama, odjeveni u bijele tunike s crvenim križem kra-ljevskih strijelaca. No umjesto lukova i strijela nosili su mačeve i zastra-šujuća koplja, a neki su čak imali puške na tilj. Iznutra je dopiralogromoglasno udaranje i kovanje. »To je zasigurno opatija sv. Marije, gdje ćemo odsjedati«, rekaosam. »Zvuči kao da su u tijeku velike pripreme kako bi sve bilo spremnoza kralja.« »Idemo li odmah tamo, ostaviti stvari?« »Ne, prvo bismo trebali vidjeti brata Wrennea, a potom otići udvorac.« 4

»Vidjeti zatvorenika?« upitao je tiho. »Da.« Barak je podignuo pogled prema zidovima. »Opatija je dobročuvana.« »Kralj ne može biti suviše siguran u dobrodošlicu, nakon svegašto se ovdje dogodilo.« Diskretno sam govorio, ali čovjek ispred nas koji je hodao pokrajteretnog konja natovarenog žitom okrenuo se i oštro nas pogledao.Barak je podignuo obrve i muškarac je skrenuo pogled. Zapitao sam senije li možda jedan od doušnika koji su radili za Vijeće Sjevera. Takvisu u Yorku sada zacijelo imali pune ruke posla. »Možda biste trebali odjenuti svoju odvjetničku halju«, predlo-žio je Barak kimajući ravno pred sebe. Kola i pokućarci skretali su uopatiju kroz ogromnu kapiju u zidinama. Nedaleko od kapije zidineopatije sastajale su se s gradskim zidinama pod pravim kutom, a odmahdo nje bijaše impozantna stražarnica ukrašena službenim grbom Yorka,pet bijelih lavova na crvenoj pozadini. Ondje je bilo postavljeno jošstražara, s kopljima u rukama, čeličnim kacigama i prsnim oklopima.Iza zida, velebni tornjevi katedrale uzdizali su se prema sivome nebu. »Ne namjeravam je sada vaditi iz torbe, suviše sam umoran.«Potapšao sam se po džepu ogrtača. »Ovdje imam dokaz komorni-kova autoriteta.« U džepu sam nosio i pečat nadbiskupa Cranmera,ali on je bio namijenjen samo za jednu osobu. Zagledao sam se ravnopred sebe, u nešto što su mi rekli da očekujem, ali od čega sam ipakzadrhtao: četiri glave nabijene na visoke kolce, skuhane i crne, kojesu vrane napola pojele. Znao sam da su dvanaestorica pobunjenikauhićena tog proljeća u Yorku bila pogubljena i da su im glave i dijelovitijela postavljeni na svim gradskim vratima kao upozorenje ostalima. Zastali smo na kraju kratkoga reda, a konji su oborili glave odumora. Stražari su zaustavili nekog siromašno odjevenog čovjeka igrubo ga ispitivali kojim je poslom došao u grad. »Da barem požure«, prošaptao je Barak. »Umirem od gladi.« »Znam. Hajde, mi smo sljedeći na redu.« Jedan od stražara zgrabio je Genesisove uzde, dok je drugi pitao zarazlog našega dolaska. Imao je sjevernjački naglasak i grubo naborano lice.Pokazao sam mu komornikovo pismo. »Kraljev odvjetnik?« upitao je. 5

»Da. Ovo je moj pomoćnik. Tu smo kako bismo pomogli sazahtjevima upućenim Njegovu Veličanstvu.« »Potrebna im je čvrsta ruka tamo gore«, rekao je. Smotao jepapir i mahnuo nam da prođemo. Dok smo jahali kroz ulaznu kulu,lecnuo sam se od užasa ugledavši velik komad mesa pribijen na vrataoko kojeg su zujale muhe. »Pobunjeničko meso«, rekao je Barak iskrivljena lica. »Da.« Odmahnuo sam glavom pomislivši na čudne puteve sudbi-ne. Da tog proljeća nije bila razotkrivena urota, ne bih bio ovdje niti bikralj putovao na sjever sa svojom povorkom, najvećom i najvelebnijomkoju je Engleska ikad vidjela. Nastavili smo jahati kroz kulu u kojoj sukonjska kopita iznenada zaklopotala, a potom ušli u grad.  pružala se uska ulica ispunjena trokatnicamas niskim strehama i dućanima ispred kojih bijahu stolovi s izloženomrobom i trgovci koji su sjedili na panjevima izvikujući cijene. York mese dojmio kao siromašno mjesto. Neke od kuća izgledale su popriličnotrošno, crne grede bile su vidljive na mjestima gdje je otpala žbuka, aulica je bila tek malo više od blatnjavog puta. Bilo je teško jahati krozužurbanu gomilu, ali znao sam da gospodar Wrenne, kao i svi višigradski odvjetnici, živi u blizini same katedrale, koju nije bilo teškopronaći jer je svojom veličinom dominirala cijelim gradom. »Gladan sam«, rekao je Barak. »Pronađimo nešto za doručak.« Pred nama se pojavio još jedan visok zid. Činilo se da je Yorkgrad zidova. Iza njega uzdizala se katedrala. Malo dalje nalazio se velikiotvoreni prostor koji je vrvio štandovima s jarkim prugastim tendamašto su lepršale na hladnom vlažnom povjetarcu. Domaćice u teškimhaljinama žustro su raspravljale s trgovcima dok su zanatlije u jarkimlivrejama svojih cehova s visine mjerkali izloženu robu, a psi i dječi-ca u dronjcima tragali za otpacima. Opazio sam da većina ljudi nosizakrpanu odjeću i iznošene drvene klompe. Posvuda su stajali stražariu livrejama s gradskim grbom i motrili svjetinu. Skupina visokih žutokosih muškaraca sa psima vodila je stadoneobičnih ovaca s crnim glavama rubom tržnice. Znatiželjno sam pro-motrio njihova lica otvrdnula od vremena i teške vunene ogrtače. To 6

su zacijelo bili legendarni stanovnici Dalesa koji su činili temelj pobu-ne prije pet godina. Potpuna opreka njima bijahu svećenici u crnimhaljama i kapelani sa smeđim kukuljicama koji su ulazili i izlazili krozvrata u zidinama što su vodila u četvrt oko katedrale. Barak bijaše odjahao do obližnjega štanda s pitama. Nagnuo se skonja i upitao koliko koštaju dvije pite s ovčetinom. Prodavač je zuriou njega jer mu njegov londonski naglasak bijaše nerazumljiv. »Južnjaci?« progunđao je. »Da. Gladni smo. Koliko… za… dvije… pite od ovčetine?« Barakje govorio glasno i polako, kao da se obraća idiotu. Prodavač ga je prostrijelio pogledom. »Je l’ sam ja kriv što gačeško patka?« upitao je. »Ti si taj koji melje riječi poput noža što škripi po tavi.« Dvojica krupnih muškaraca iz Dalesa prolazili su pokraj štanda izastali vidjeti što se zbiva. »Je l’ ti ovo južnjačko pseto pravi probleme?«upitao je jedan prodavača. Drugi je posegnuo velikom žuljevitom rukomi zgrabio Sukeyine uzde. »Pusti to, mamlaze«, prijeteći je odvratio Barak. Iznenadio me bijes koji se pojavio na muškarčevu licu. »Bahatajužnjačka huljo. Dolazi ti debeli Henrik pa odmah misliš da nas možešvrijeđat kako te volja.« »Poljubi me u dupe«, odvratio je Barak, netremice gledajućimuškarca. Muškarac je posegnuo prema svome maču. Barakova ruka poletjelaje prema koricama njegova mača. Progurao sam se kroz gomilu. »Ispričajte nas, gospodine«, rekao sam umirujuće, iako mi je srcesnažno udaralo. »Moj čovjek nije mislio ništa loše. Imali smo naporanput…« Muškarac me pogledao s gađenjem. »Grbavi lord, ha? Došli steovamo na tom nom konju da nam opelješite ono malo novca što namje ostalo?« Počeo je izvlačiti mač, a potom zastao kad mu je netko pri-tisnuo vrh koplja na prsa. Nanjušivši nevolju, dvojica gradskih stražarapohitali su do nas. »Maknite mačeve!« uzviknuo je jedan držeći vrh koplja na srcuonoga grubijana, dok je drugi učinio isto Baraku. Oko nas se počelaokupljati svjetina. 7

»Kakva je ovo gungula?« oštro je upitao stražar. »Onaj je južnjak uvrijedio prodavača«, oglasio se netko od oku-pljenih. Stražar je kimnuo. Bio je zdepast, sredovječan, oštrih očiju.»Nemaju ti oni manira, ti južnjaci«, rekao je glasno. »Moraš biti spre-man na to, prodavaču.« Iz okupljene mase začuo se nečiji smijeh. Jedanod promatrača je zapljeskao. »Samo želimo par vražjih pita«, rekao je Barak. Stražar je kimnuo prodavaču. »Daj im dvije pite.« Čovjek je podignuo dvije pite od ovčetine prema Baraku. »Šesta-ka«, rekao je. »Što?« Trgovac je zakolutao očima prema nebu. »Šest penija.« »Za dvije pite?« u nevjerici je upitao Barak. »Plati mu«, obrecnuo se stražar. Barak je oklijevao pa sam jahitro pružio novčiće trgovcu. Hvastavo ih je zagrizao prije nego što ihje strpao u torbicu. Stražar se nagnuo prema meni. »A sad, gospodine,idite. I recite svom čovjeku da pripazi na ponašanje. Ne želite valjdanevolje u vrijeme kraljeva posjeta, ha?« Podignuo je obrve i gledao doksmo se Barak i ja na konjima udaljili natrag do glavnih vrata. Pomaloukočeni, sjahali smo pokraj klupe uza zid, privezali konje i sjeli. »Pobogu, kako me bole noge«, rekao je Barak. »I mene.« Imao sam osjećaj kao da nisu dio mene, a leđa su meužasno boljela. Barak je zagrizao pitu. »Dobra je«, rekao je iznenađenim tonom. Spustio sam glas. »Moraš paziti što govoriš. Znaš da ovdje nevole južnjake.« »Osjećaj je obostran. Budaletine.« Prijeteće se zagledao u smjeruprodavačeva štanda. »Slušaj«, rekao sam tiho. »Pokušavaju održati mir. Ako ćeš seprema ljudima ponašati kao maloprije, ne riskiraš samo da obojicadobijemo mač u želudac, nego bi mogao izazvati nevolje i za Kraljevskupovorku. Zar to želiš?« Nije ništa odgovorio, samo je mrgodno piljio u stopala. 8

»Što te spopalo posljednjih dana?« upitao sam. »Već se tjednimaponašaš kao deran. Prije si znao kontrolirati taj svoj oštri jezik. Proš-li mjesec uvalio si me u nevolju kad si suca Jacksona tijekom sudskerasprave nazvao starom gusjenicom krmeljavih očiju.« Uputio mi je jedan od svojih iznenadnih nestašnih smiješaka.»Znate i sami da je to istina.« Nisam mu namjeravao dopustiti da sve okrene na šalu. »Što sezbiva s tobom, Jack?« Slegnuo je ramenima. »Ništa. Jednostavno mi se ne sviđa bitiovdje na sjeveru među svim ovim barbarskim budalama.« Pogledaome ravno u oči. »Žao mi je što sam izazvao nevolju. Pripazit ću.« Isprike nisu olako Baraku silazile s usana pa sam kimnuo u znakprihvaćanja. Ali iza njegova neraspoloženja bilo je nečega drugog osimsamo nesklonosti prema sjeveru, u to bijah siguran. Zamišljeno sampočeo jesti pitu. Barak je svojim tamnim živim očima preletio tržnicu.»Izgledaju siromašno«, primijetio je. »Trgovina je ovdje već godinama loša. Zatvaranje samostanasamo je pogoršalo situaciju. Ovdje je bilo mnogo samostanskih posjeda.Prije tri ili četiri godine među ovom bi svjetinom bilo mnogo višeredovničkih halja.« »Pa, s time je sad gotovo.« Barak je pojeo pitu i rukom obrisaousta. S mukom sam ustao. »Pronađimo Wrennea. Mora nam datiupute.« »Mislite li da ćemo vidjeti kralja kada dođe?« upitao je Barak.»Izbliza?« »Moguće je.« Ispuhao je obraze. Bilo mi je drago vidjeti da ta mogućnost nijesamo meni zastrašujuća. »U njegovoj pratnji jedan je stari neprijatelj«,dodao sam, »kojeg bismo trebali izbjegavati.« Naglo se okrenuo. »Tko?« »Sir Richard Rich. Stići će s kraljem i Krunskim vijećem. Cran-mer mi je rekao. Zato budi na oprezu, kao što sam rekao. Nemoj pri-vlačiti pozornost na nas. Trebali bismo biti što manje upadljivi, kolikogod je to moguće.« 9

Odvezali smo konje i poveli ih do vrata gdje nam je još jedanstražar kopljem zapriječio put. Ponovno sam izvadio službeno pismo panas je pustio da prođemo. Pred nama se ukazala veličanstvena jorškakatedrala. 10

knjiga DOSTUpna SViMa pLUS K U jesen 1541. kralj Henrik VIII. kreće na sjever Engleske gdje mu nekoć pobunjeni građani Yorka pripremaju veličanstven doček.U York po službenoj dužnosti stižu i odvjetnik Matthew Shardlake i njegov pomoćnik Jack Barak radi sastavljanja zahtjeva koje će građani tom prigodom uputiti kralju. No, Shardlake je dobio i»specijalni« zadatak od nadbiskupa Cranmera — mora se pobrinuti da opasan urotnik živ stigne na ispitivanje u londonski Tower. A kada Shardlake i Barak nabasaju na skrovište s tajnim dokumentima koji bi mogli ugroziti prijestolje Tudora, to će ih dovesti do krajnje potresnog otkrića i ponovno ih izložiti životnoj opasnosti… »Vrhunski napeta radnja… razdoblje političkih i vjerskih previranja dočarano je na krajnje uzbudljiv način.« Sunday Times Books of the Year »Izvanredna priča sjajnog tempa… neuljepšana istina o vladavini Henrika VIII. kombinirana s minucioznim detaljima o svijetu koji je uništio.« Times Literary SupplementC. J. Sansom engleski je pisac povijesnih trilera. Diplomirao je i stekao doktorat iz povijesti na Sveučilištu u Birminghamu, a prije nego što se posvetio pisanju, radio je kao odvjetnik u Sussexu. Nakon Raskola i Crne vatre, Kraljevska krv njegov je treći roman iz serijala o grbavom odvjetniku iz doba Tudora. ISBN 978-953-343-137-6 49,90 kn www.znanje.hr