Zona

Mathias ÉnardZONA romZoanan -1-

-2-

Mathias Énard Zona prevela s francuskog Ivana Šojat-Kuči Fraktura -3-

This project has been funded with support from the EuropeanCommission. This publication reflects the views only of the author,and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovor­nosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane. Naslov izvornika Zone © Editions Actes Sud, 2008. Objavljeno prema sporazumu s Agence de l’Est. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. © za prijevod Ivana Šojat-Kuči i Fraktura, 2014. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-573-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 880232 -4-

Svijetu A-ova-5-

-6-

And then went down to the shipSet keel to breakers, forth on the godly sea, andWe set up mast and sail on that swart ship,Bord sheep aboard her, and our bodies also Ezra PoundJeruzalem i ja smo poput slijepca i invalida:On mjesto mene vidiSve do Mrtvog mora, sve do kraja vremena.Ja nosim ga na plećimaA, ispod njega, koračam u tami. Yehuda Amichaï -7-

-8-

I.sve je teže u odraslo doba, sve zvuči lažnije pomalo metalnopoput zvuka dvaju brončanih oružja koja udaraju jedno odrugo vraćaju nas nama samima ne dopuštajući pritom daiz bilo čega izađemo lijep je to zatvor, putujemo s tolikimstvarima, dijete koje nismo nosili zvjezdica od češkoga kri­stala talisman snjegovi koje gledamo kako se tope, nakonpromjene smjera Golfske struje preludij ledenome dobu,stalaktiti u Rimu i sante leda u Egiptu, ne prestaje kišiti nadMilanom propustio sam avion čekalo me tisuću petsto ki-lometara vlakom preostaje mi još šesto, jutros su Alpe bli-stale poput noževa, od umora sam drhtao na svome sjedalunisam mogao oka sklopiti kao izmrcvareni narkoman, sa-svim sam si glasno govorio u vlaku, ili sasvim tiho, osjećamse veoma staro htio bih da kompozicija nastavi sve do Istan­bula ili Sirakuze da ide sve do kraja barem ona znade otićido kraja putanje pomislio sam oh stvarno sam vrijedan ža-ljenja sažalio sam se nad sobom u tom vlaku čiji vam ritamotvara dušu sigurnije nego skalpel, sve puštam sve bježi sveje teže u vremena koja trče uz željezničke tračnice volio bihpustiti da me jednostavno voze od jednog mjesta do drugogšto je i logično za putnika poput slijepca kojeg uhvate zaruku koji prelazi opasnu prometnicu no ja putujem samood Pariza do Rima, i na središnjem kolodvoru u Milanu, utom Ehnatonovu hramu za lokomotive gdje je preostalo još -9-

nekoliko tragova snijega usprkos kiši vrtim se ukrug, pro-matram divovske egipatske stupove koji pridržavaju strop,iz dosade ispijam čašicu, na terasi s pogledom na peroneonako kako se s drugih vidi more, nimalo mi to ne godi nijebio trenutak za prinošenje ljevanica toliko je stvari koje vasskreću s puta, koje vas navode na krivi trag a alkohol je jednaod njih on čini rane još dubljima kad se zateknemo sami nadivovskom ledenom željezničkom kolodvoru opsjednutiodredištem koje je istodobno ispred i iza vas: premda vlakne vozi ukrug, nego ide od jedne do druge točke a ja sam uorbiti kao kamičak, osjećao sam se poput lakoga kamičkakad mi je na peronu prišao čovjek, znam da privlačim budalei umno poremećene u posljednje vrijeme nasrću na mojukrhkost pronalaze si ogledalo ili brata po oružju koji je ludisvećenik nekog nepoznatog božanstva na glavi mu je patulj-kova kapa u lijevoj ruci zvončić, pruža mi desnu ruku i vičena talijanskom “druže posljednje rukovanje prije smakasvijeta” iz straha da je u pravu ne usuđujem se prihvatitipruženu ruku, sigurno mu je četrdeset godina ne više imaprodoran inkvizicijski pogled luđaka koji vas proučavajuzato što su u vama pronašli instant-brata, oklijevam predispruženom rukom izbezumljen pred tim luđačkim osmi-jehom te mu odgovaram “ne hvala” kao da mi je htio prodatinovine ili ponudio pljugu, luđak tad protresa zvončić i po­činje se smijati moćnim mračnjačkim glasom upir­ ući u meneprstom ruke koju mi je pružio, pljuje na tlo, odlazi i ogro-mna gotovo izbezumljena samoća mete peron u ovom bihtren­ utku dao bilo što za ruke ili ramena čak i vlak koji mevozi u Rim odustao bih od svega samo da me netko umiri istoji nasred željezničkoga kolodvora, među sjenama, međuljudima bez ljudi putnicima koji se čvrsto drže svojih tele-fona i kofera, svima onima koji će iščeznuti i odustati od - 10 -

vlastitih tijela u kratkoj stanci koja će ih sa središnjega mi-lanskoga kolodvora odvesti u Fossoli Bolzano ili Trst, davnomi je još na kolodvoru Lyon u Parizu jedan poremećenividjelac također najavio smak svijeta i bio je u pravu pre­polovio sam se tad u ratu i smrskao poput minijaturnogmeteora, jednog od onih koji čak i ne svijetle na nebu, pri-rodni projektil čiju masu astronomi opisuju kao smiješnu,luđak na milanskom željezničkom kolodvoru podsjeća mena blago udarenoga sa željezničkoga kolodvora Lyon, svetac,tko zna, možda jedan te isti čovjek, možda smo odrastali uistome ritmu svatko za sebe svatko u vlastitoj ludosti lu­dostima koje su se susrele na 14. peronu milanskoga želje-zničkoga kolodvora, grada koji nosi ime ptice grabljivice išpanjolskog vojnika uz rub doline postavljenoga kao nanossnijega što ga polagano povraćaju Alpe čije sam vrhove vidio,oštrice iz Volgua koje paraju nebo i stvaraju atmosferu apo-kalipse koju je potvrdio patuljak sa zvončićem u hramunap­ retka što ga predstavlja la stazione di Milano Centraleizgubljena u vremenu kao što sam ja ovdje izgubljen u pro-storu elegantnoga grada s povezom preko oka kao MillánAstray jednooki general, ptica grabljivica, gorljiva, spremnaproždrijeti drhtavo meso čim osjeti svjetlost leta i opasno-sti: Millán Astray toliko bi volio da je Madrid postao noviRim, služio je iberijskome Francu le Duceu svome ćelavomidolu u velikoj ratnoj predigri četrdesetim godinama, tajjednooki drzoviti časnik bio je legionar i kao dobri je vojniprorok izvikivao viva la muerte, i bio je u pravu, fuga će odje­kivati sve do Poljske, podignut će visoki val mrtvaca čija ćepjena na kresti naposljetku, u Trstu ili u Hrvatskoj, zaplju-snuti obale Jadrana: razmišljam o Millánu Astrayu i njegovojpolemici s Unamunom striktnim zastupnikom kulture dokse putnici guraju na peronu kako bi se ukrcali na putovanje - 11 -

do kraja svijeta i u vlak koji ih odvozi baš tamo, Unamunoje bio tako klasičan i plemenit filozof da nije vidio masakrkoji se bližio, nije mogao priznati da je jednooki general biou pravu kad je uzvikivao živjela smrt pred svojim jatom jertaj je sokol osjetio (zvijeri drhte prije oluje) da će strvina bitisve više, da će smrt nekoliko godina živjeti u izobilju, svedok i sama ne završi u vlaku, vlaku koji prometuje izmeđuBolzana i Birke­naua, između Trsta i Klagenfurta ili Zagrebai Rima, gdje se vrijeme zaustavilo, onako kako se i za menezaustavilo na ovom peronu porubljenom vagonima, bijesnimi zadihanim vožnjama, stanka između dviju smrti, izmeđušpanjolskog vojnika i kolodvora ho­monima, jednako doj-mljiva kao i bog Ares glavom i bradom – makinalno palimposljednju cigaretu potrebno je pripremiti se na putovanje,na premještaj poput svih onih koji koracima mjere peronsredišnjega milanskoga kolodvora u potrazi za ljubavlju,jednim pogledom, događajem koji će ih iščupati iz začaranihkrugova, spasiti od Kotača, jedan susret, bilo što kako biumaknuli samima sebi, životnome trgovanju, sjećanju naganuća i zločine, doista je čudno što u ovom trenutku naperonu nema nijedne žene, potaknut tako sjećanjem naMillána Astraya i njegovo povezano oko i sam se ukrcavamna ekspresni talijanski vlak koji je prije deset godina jamačnobio vrhunac napretka i tehnologije jer vrata na vagonimabila su automatska i za lijepa je vremena na ravnim dioni-cama vozio i brže od dvjesto kilometara na sat a danas, malobliže smaku svijeta, ovo je samo vlak: mnogo toga poputvlakova i automobila, zagrljaja, lica, tijela njihovih brzinanjihovih ljepota ili njihovih ružnoća nekoliko se godina po­slije doima smiješno, čim sagnjiju ili zahrđaju, jedan koraki već sam u drugom svijetu, pliš umiruje sve, toplina također,ukrcavši se u ovaj vagon napustio sam dio zime, ovo je pu- - 12 -

tovanje kroz vrijeme, ovo je dan nimalo nalik na druge,osobit je dan 8. prosinca blagdan Bezgrešnog začeća i upravopropuštam papinu homiliju na Španjolskome trgu baš kadmi je luđak najavio smak svijeta, mogao sam posljednji putvidjeti papu, vidjeti duhovnog potomka prvog palestinskogvođe koji je jedini uspio postići neki rezultat, no nije to bilaunaprijed zajamčena pobjeda za tog bijednog i grintavogistočnjaka koji za života nije napisao nijedan redak, vani nasusjednom peronu stoji jedan vlak a iza prozora jedna mladadjevojka ima nešto u pogledu, mislim da razgovara s nekimkog ne vidim, zapravo mi je veoma blizu ne razdvaja nas višeod metra dijele nas dva prilično prljava prozorska staklamoram biti jak ne smijem se zadržavati na licima mladihdjevojaka moram očvrsnuti kako bih uhvatio zamah za ki-lometre koji me čekaju zatim i za prazninu i strah od svijetamijenjam život zanimanje bolje je ne misliti o tome odložiosam kovčežić iznad svoga sjedala diskretno sam ga lisiči-nama privezao za policu za prtljagu bolje je nakratko sklo-piti oči no na peronu policajci na električnim kolima poputAhileja ili Hektora bez konja proganjaju mladog crnca kojibježi u smjeru tračnica i izaziva iznenađenje i uznemirenostputnika, modri anđeli, možda navjestitelji Apokalipse, jašuneobičan azuran i tih skuter, svi silaze iz vagona kako biuživali u prizoru, sinovi Tideja i Palade Atene jurišaju naTrojance, nekoliko desetaka metara od mene bliže lo­ko­motivi jedan od dvojice karabinjera sustiže bjegunca i izni-mno nasilno potpomognut brzinom svojega vozila jednomkretnjom čovjeka u škripcu baca u betonski stup nasredperona, bjegunac udara u beton, glava mu udara u beton ipada, pada na trbuh usred željezničkoga kolodvora MilanoCentrale baš na vrijeme kako bi mu drugi anđeo skočio naleđa i sputao ga, sjedeći na križima krotitelj ili seljak vezuje - 13 -

životinju koja se otima, a zatim, ponovno se popevši na svojeprijevozno sredstvo, za sobom na lancu vuče kriminalca kojiposrće, praćen šapatom divljenja okupljene gomile, svezaniu lance pobijeđeni se uvijek vuku za bojnim kolima, odvlačese prema brodovlju, crncu je lice pomalo izudarano, nos mukrvari glava je uzdignuta premda izgleda kao da je pomalou nevjerici svi se vraćaju u vagone incident je okončan pravdaje ponovno trijumfirala samo nas nekoliko minuta dijeli odpolaska, pogledavam kofer, strahujem da neću moći spavatida će me progoniti čim zadrijemam čim sklopim oči čimspustim gard da će mi se zavući u san ispod kapaka onakokako čovjek malo podigne rolete ili venecijanere, dugo većnisam mislio na Veneciju, na zelenu vodu vrška Douane, namaglu kod Zatterea i na intenzivnu hladnoću koju čovjekosjeća dok s Fondamente Nuove promatra groblje, na po-vratak iz rata, nisam mislio na sjene koje su u Veneciji odvina i koje se zimi ispijaju od pet poslijepodne, ponovnoispred sebe vidim slavenske violiniste koji sviraju japanskimturistima, Francuze usred karnevalske maskarade, bogatogmünchenskog frizera koji si je kupio palaču na kanaluGrande, a vlak iznenada kreće zabacujem glavu idemo jošsamo petsto kilometara do smaka svijeta - 14 -

II.prepuštam se jednoličnom ritmu predgrađa grada koji nosiime španjolskog vojnika i ptice grabljivice, predgrađa gradana sjeveru poput tolikih drugih, zgrade u koje se mogu zgu­rati proleteri, imigranti iz šezdesetih godina dvadesetogstoljeća, koncentracijska okomitost, u paradoksalnome ri-tmu željezničkih pragova – u Veneciji sam u minijaturnomevlažnom stanu gdje je samo u kuhinji bilo svjetla pod je bionakošen, spavalo se s nogama u zraku što je navodno dobroza cirkulaciju, nalazio se na ulazu u Geto prekoputa pekar-nice prije velike sinagoge iz koje su do mene povremenodopirali psalmi i pjevani dijelovi, ponekad je ime četvrtiulijevalo strah, Stari geto, osobito noću kada bi sve bilopusto i tiho, kada bi puhala bura ledeni vjetar koji bi činilose dolazio ravno iz Ukrajine nakon što bi zaledio Čehe Ma-đare i Austrijance, u mome starome getu nemoguće je bilone misliti na Łódź u Krakovu u Solunu i druga geta od ko­jih nije preostalo ništa, nemoguće je ne biti progonjen zi-mom 1942., vlakovima koji voze prema Treblinki, Bełżecui Sobibóru, 1993. nekoliko mjeseci nakon mog rata i točnopedeset godina nakon istrebljenja, u venecijanskome getupotopljenom u maglu i hladnoću zamišljao sam njemačkistroj smrti ne znajući da se jedan od njegovih posljednjihmehanizama okretao sasvim blizu, samo nekoliko kilome-tara dalje, no ako sad i ponovno mislim na Veneciju u želje- - 15 -

zničkome mrtvilu to je prvenstveno zbog one koja mi seondje pridružila, tijela koje mi je uskratila tako često prisi-ljavala na duge noćne šetnje ponekad sve do svitanja, s crnomkapom na glavi, prolazio sam preko Campo dei Mori, po-zdravljao Svetoga Kristofora na vrhu crkve Madonna dell’Orto, izgubio bih se između nekoliko modernih zgrada kojeondje izgledaju kao da ih je netko postavio u kutove crtežada ih sakrije, kao da ih laguna nije dovoljno zakrilila, a kolikobih se puta koliko zatekao kako u svitanje ispijam kavu svozačima i strojarima vaporeta za koje nisam ni postojao,jer Venecijanci imaju tu atavističku sposobnost da se neobaziru na one koji nisu oni, da ne vide, da im stranac išče-zne pred očima, a taj suvereni prezir, ta bizarna uhođenaplemenitost bolesnika koji si dopušta da potpuno ignoriraruku koja ga hrani nije bila neugodna, baš suprotno, dalekood komercijalne simpatije koja je preplavila čitavi svijet,čitavi svijet osim Venecije gdje vas i dalje ignoriraju i prezirukao da vas ne trebaju, kao da vlasniku restorana gosti nisuni potrebni, on je bogat kao i njegov grad i siguran, uvjerenda će drugi ne tako sićušni gosti ponovno preplaviti njegovestolove, što god se dogodilo, a to mu daje zastrašujuću su-periornost nad posjetiteljima, superiornost lešinara nadlešinom, putnik će uvijek završiti opelješen, raskomadan sosmijehom ili bez njega, zašto mu lagati, čak i pekar meniprekoputa priznao je i ne trepnuvši da mu kruh i nije bašnajbolji i da su mu slastice preskupe, taj pekar viđao mesvakoga dana svakoga dana mjesecima i nikad mi se nijenasmiješio njegova snaga bila je u uvjerenju da ću nestati,jednoga dana napustit ću Veneciju i lagunu, bilo to za go-dinu, dvije, tri, deset, on će se pojaviti na otoku ja ne, isvak­ oga me jutra podsjećao na to, što je bilo spasonosno,nije bilo iluzija družio sam se isključivo sa strancima, Sla- - 16 -

venima, Palestincima, Libanoncima, Ghassanom, Nayefom,Khalilom, pa čak i s jednim Sirijcem iz Damaska koji je po­sjedovao bar gdje su se okupljali studenti i prognanici, bioje to stari mornar koji je tijekom jedne plovidbe dezertirao,prilično smežuran frajer kojeg nitko ne bi povezao ni s ka-kvim brodom, ni s kakvim morem, izgledao je kao pravikontinentalac imao je veoma velike uši prilično dlakavekol­iko se sjećam, bio je veoma pobožan, molio se, postio jei nikada nije pio alkohol koji je posluživao gostima, slabostsu mu bile djevojke, ponajprije kurve, što je opravdavaogovoreći da je Prorok imao stotinu žena, da je ljubio ženeda je kad se sve uzme u obzir bludničenje sladak grijeh, ja uVeneciji nisam mnogo bludničio, zima je bila beskrajna,vlažna i hladna, zapravo nimalo prikladna za bludničenje,sjećam se da prve noći u getu nisam imao pokrivač i takosam se smrzavao da sam se omotao orijentalnim sagomprepunim prašine, sasvim odjeven, s cipelama na nogamazato što je sag, krut, stvarao nešto nalik na cijev i nije mipokrivao stopala, prije spavanja sam čitao priče WilliamaHodgsona o fantomskim brodovima kao neuspjeli fakir ilimornar zašiven u svoju ležaljku spreman za bacanje u more,prilično daleko od erotizma što ga neki pripisuju Veneciji,momak zamotan kao prašnjava i otrcana cigara, na vlastitomkrevetu, s cipelama i kapom, zašto grijanje nije radilo, nisamu stanju sjetiti se u svakom slučaju u ovom je vagonu sigurnodvadeset pet stupnjeva, svukao sam džemper u istom tre-nutku kad i moj susjed prekoputa, on izgleda kao bijelinewyorški reper, čita Pronto superiorna izraza lica, pitamse što će mi najaviti, on, sigurno ne smak svijeta, prije krajveze hollywoodskih glumaca ili predoziranje kokainomnek­ og talijanskog poslovnog čovjeka od tridesetak godina,nećaka ili unuka Agnellija genijalca Fiata, uspijevam proči- - 17 -

tati njegovo ime na naslovnici, Lupo, čudno, sigurno grije-šim, kako netko može biti poslovni čovjek i zvati se Vuk,zamišljam ga lijepog, blistava krzna, bijelih zuba, živahnihblago crvenih očiju, sigurno su ga pronašli u nesvijesti unekom luksuznom stanu u Torinu, možda u društvu nekogpolupoznatog, s lamborghinijem parkiranim ispred zgrade,s tko će ga znati možda malo krvi ili žuči na raskopčanojArmanijevoj košulji, i naslućujem ganuće kućanica koje čineveliku većinu čitateljstva tih časopisa, moj bože taj vuk jetako lijep, tako bogat i rođen u tako dobroj obitelji, kakveli štete, mogao je biti toliko dostojanstven da jureći stokilometara na sat udari u zaštitnu ogradu, da pogine u paduhelikoptera, ili džet-skija, skonča tako da ga elisa vlastitejahte iskida na komadiće, ili da ga metkom u lice ubije nekiljubomorni suprug ili plaćeni mafijaški ubojica ali droga,droga je kao da je obolio od boginja, to je sramota, to jenemoguće, nepravedno, malo je nedostajalo da mi taj mladitorinski vuk koji svoju obitelj uvlači u skandal postane sim-patičan, nadam se da će izaći iz bolnice prije smaka svijeta,moj susjed izgleda popustljivo i prijekorno, kima i tihocokće dok vani pada noć, nalazimo se u dolini, žalosnojlombardijskoj dolini koju preplavljuje tama hvala bogu su-mrak će kratko trajati iščeznut će ogoljena zaleđena stablaonkraj dalekovoda slutit ćemo im samo obrise a mjesec ćemožda povremeno provirivati između oblaka kako bi oba-sjao brežuljke prije Bologne, u toskanskoj mekoći kliznutćemo zatim prema jugozapadu sve do Firence i naposljetkuu istome smjeru sve do Rima, još gotovo pet sati do želje-zničkoga kolodvora Termini, crkve, papa i sva raskoš, rim-ski Sveti Posjed: pobožnosti i kravate, ka­dionice i kišobrani,sve uronjeno u Berninijeve fontane i automobile, tamo gdje,na trulim nogostupima i Tiberu koji budi mučninu, plut­ aju - 18 -

Bogorodice s djetetom, Sveti Mateji, Pietà, skidanja s križa,mauzoleji, stupovi, karabinjeri, ministri, carevi i buka gradakoji je uskrsnuo tisuću puta, koji nagriza gangrena ljepotei kiše, koji više od lijepe žene podsjeća na starog mudracaveličanstvena znanja koji se u svome naslonjaču lako prepu-šta zaboravu, život ga napušta na sve načine, on drhti, kašlje,recitira Georgike ili neku Horacijevu odu i piša po sebi, najednaki se način prazni središte Rima, nema više stanovnika,ni trgovaca prehrambenim artiklima, odjeća odjeća i samoodjeća da ti se zavrti u glavi od milijardi košulja stotina ti-suća otmjenih cipela milijuna kravata šalova kojima bi semogao omotati Sveti Petar, kojima bi se mogao opasati čitaviKolosej, kako bi se sve zauvijek sakrilo ispod prnja, i pustiloturiste da trguju u toj ogromnoj religioznoj starinarnicigdje blistaju pogledi žedni otkrića, pogledaj, pronašao sampredivnu Borrominijevu crkvu ispod ove bunde, strop braćeCarracci iza te lovačke jakne, a u ovim crnim kožnatimčizmama Mojsijeve rogove Michelangela, da me ondje nitkonije čekao nikada se ne bih onamo vratio, da je u zreloj dobisve jednostavnije nikada ne bih bio pošao na to putovanje,nikad ne bih nosio ovaj posljednji kofer, više moja galskaLoire nego latinski Tiber, u srednjoj školi napamet naučeniDu Bellayjevi stihovi, Sretan je onaj koji kao Odisej i takodalje, imam i ja svojih Žaljenja, Ungaretti je govorio kako jeTiber fatalna rijeka, Ungaretti rođen u egipatskoj Aleksan-driji u rodnome je gradu živio do dvadesete godine prijenego što će se brodom zaputiti u Rim a zatim nastaniti uFrancuskoj, Aleksandrija, postoji pijemontska Aleksandrijanedaleko odavde, nikada nisam tamo otišao, sjećam se kakosam u Veneciji u nekoj putničkoj agenciji pitao imaju li bro-dove koji plove u Aleksandriju a zaposlenica agencije – pla-vokosa Venecijanka sa štapićem nalik na čačkalicu u ustima - 19 -

– zaprepašteno me pogledala, u Aleksandriju, ali postojivlak, a ja sam u trenutačnom povjerenju što ga ljudi osjećajuprema profesionalcima na tren, na sekundu zamislio vlakkoji iz Venecije vozi prema egipatskoj Aleksandriji, izravnopreko Trsta Zagreba Beograda Soluna Istanbula AntiohijeAlepa Bejruta Akre i Port Saida, izazov geopolitici i nazup-čenostima, pa čak i kad sam shvatio njezinu zbunjenost,pijemontska Aleksandrija, počeo sam sanjariti o vlaku kojibi ujedinio sve Aleksandrije, željezničku mrežu izmeđupijemontske Aleksandrije, turske Aleksandrete egipatskeAleksandrije arahozijske Aleksandrije, možda najzagonet-nije, u Afganistanu izgubljene daleko od željezničkih trač-nica, vlak bi se zvao Aleksandar Ekspres a vozio bi odAleksandrije Eshate u Tadžikistanu sve do Pijemonta prekoruba Afrike trinaest dana i jednako toliko noći, egipatskaAleksandrija još jedan dekadentni grad kojem ne nedostaješarma osobito kada kiši ili kad je mrak, sjećam se bili smoondje u nekom hotelu na Obali prvi smo put provodili satena balkonu koji je gledao na Sredozemno more sve dok seveliki komad betona nije odvalio i zamalo ubio frajera kojije sjedio na terasi, ispod, jedva je podigao pogled, Egipćaninnaučen na činjenicu da bi mu nebo svakoga dana moglopasti na glavu, u toj sobi za dvoje spavao sam s Marianne,razodijevala se u kupaonici, imala je tijelo, lice koji su trgalidušu a moja je tražila baš to, u mirisu kiše i mora u Alek-sandriji opijao sam se Marianneinim mirisima, naš hotel nijebio Cecil, nije bilo Durrella u našem boravku, tad još nisamznao za knjige, Ungarettijeve ili knjige Kavafisa tog žalosnogbijednog zaposlenika jedne od ogromnih banaka kakvihima u Ramlehu, ili Burze pamuka, po izlasku s posla zalazioje u divovske slastičarnice gdje je sanjario o Antoniju pobi-jeđenom kod Akcija promatrajući geganje kakva arapskoga - 20 -

konobara i sunce koje je zalazilo onkraj mamelučke utvrde,noću je sve nalik jedno na drugo, mogao sam biti u Alek-sandriji, u onom hotelu na obali na koju nasrću magle baškao što je moj prozor sad išaran kapima kiše, bilo je žalosnoi kišilo je, jedne noći, polagano sada, gotovo u ritmu tali-janske lokomotive pridružujem se Marianne u tom ledenomhotelu u kojem smo drhturili od hladnoće, sklapam oči kakobih se sjećao tog dodira, tog brzog i vulgarnoga koitusa, jeli se dogodio, je li mi samo dopustila da je poljubim, nevjerujem, na sebi je ostavila džemper i šal, soba je bila pre-puna propuha no ujutro je sjalo sunce more je bilo plavoMarianne je brzo otputovala u Kairo ja sam ostao još neko-liko dana tumarati gradom i tonuti u alkoholu, “Ricardoistinski aleksandrijski anisovac” užasni egipatski anis kojisam ispijao bez leda iz plastične čaše zureći u more, čistaveličanstvena samoća, ujutro čaj u jednoj od slastičarnicablizu željezničkoga kolodvora Ramleh s cro­issantom kakobih u sebe unio barem petsto grama, gledajući tramvaje kojidrndaju amo-tamo iz kožnatog naslonjača koji se moždasjećao Tsirkasove, Kavafisove, Ungarettijeve besposlenestra­žnjice, aveti u gradu što ga nagriza siromaštvo, leđaokrenutih prema Sredozemnome moru kao prema zidu,prljavom i nezdravom gradu čim se čovjek odmakne od sre­dišta koje je i samo prljavo, lijepo mjesto da se iščekuje smaksvijeta jedući prženu ribu pod moćnim zimskim suncem uudubini neba koju su očistili vjetrovi, iznimno je vruće uovom vagonu, zadrijemat ću, već napola spavam dok se lju­ljuškam u bijelim Marianneinim rukama, lice joj se mijenja,izobličuju ga suton i izduženi obrisi stabala koja defiliraju,vratio sam se u Aleksandriju često sam se tamo vraćao i neuvijek u snovima, kako bih zaključio više ili manje tajnetransakcije s egipatskim generalima čija se važnost nije mje­ - 21 -

rila brojem zvjezdica nego brojem mercedesa, ti generalikoji su se protiv islamističkog terorizma bor­ ili tako što susvake večeri savjesno polirali čelo brusnim papirom kako bioponašali opetovani dodir kože čela s molitvenim sagomsve dok na čelu ne bi dobili žuljeve i izgledali pobožnije odsvojih neprijatelja, sve je u Egiptu uvijek pretjerano, bilježiosam imena adrese mreže aktivista prebačenih iz Afganistanaili Sudana, i vojnika, jednog debljeg od drugog, koji nagla-šavaju riječi dok izgovaraju svoje inšallah, Allahu e’lem, lahavle, oni koji, jednako predano, jednim potezom muče iubijaju bradate u stražnjim dvorištima prenapučenih zatvorasmještenih uz dolinu Nila, doista sam bio u Aleksandriji,dvaput sam uspio tamo doći preko mora, trajekt je osigura-vao pomorsku liniju s Cipra, moglo se dakle iz Bejruta doAleksandrije doći presjedajući s jednog broda na drugi uLarnaki a to je zapravo ugodno presjedanje i najpraktičnije,za čovjeka koji poput mene prevozi osjetljive materijale,praktičnije od aerodroma u Bejrutu krcatog Sirijcima, Ma-rianne naravno već odavno nije bila ondje u trenutku kad jeRas et-Tin izranjao iz jutarnje izmaglice, stjecao se dojamda grad gledate s leđa, potajno, bez uresa kao kad u zoruzateknete nagu ženu u kupaonici, a more je bilo tako jasno,gledano s brodskog spremišta za visaljke, mogle su se pre-brojiti meduze koje su plutale u mlakoj vodi: na svakom samputovanju zamišljao Marianne, bljesak njezina rublja u le-denoj sobi, dvije sekunde tišine pri susretu s njezinim golimnogama uz rub kreveta, nogama koje je prebrzo sakrila podpokrivač, vani je bjesnjela oluja, vjetar je zviždao uhvaćenu stakleni zid bez zastora, što smo radili u istom krevetu,ona, ona se nesumnjivo žrtvovala suvremenosti, ona je u tojkrevetnoj diobi vidjela nevinost pomiješanu s opasnošćuondje gdje sam ja, gnječen požudom, razabirao tek predivnu - 22 -

priliku, ružičasto vino imena Rubin Egipta kojim sam jenapajao, zajedno s Ricardom, ostalo je moja aleksandrijskamadlena: za stolom s vojnicima ili policijskim časnicima kojisu za doručkom pijuckali Johnny Walker ne skidajući sun-čane naočale odmjereno sam ispijao Rubin Egipta i velikevesele gutljaje Omar Khayyama u znak sjećanja na Mariannepred njihovim užasnutim očima, čovjek bi povjerovao da jeProrok dopustio samo britanski viski, a poznavao sam čaki čovjeka bliskog predsjedniku republike koji se tovio pr­ženim crvenim barbunima i zalijevao ih Single Maltom,klasnim simbolom, simbolom moći, prepričavajući mi isto-dobno sudbinu ovog ili onog, koji je umro tijekom mučenjaili u nekakvu previranju – zašto sam u Kairo išao tek rijetkoviše se ne sjećam, dogovarali su nam sastanke u Aleksandrijiili u Agamiju na porubu libijske pustinje, možda zato što jebilo ljeto, zimi je sve drukčije, u zimu 1998. nešto se važnopregovaralo u glavnome gradu, uza sam Nil u Garden Cityjus poslovnim ljudima koji su nalikovali na grčke komunističkemilitante iz Tsirkasovih romana, hvalisavi ljudi patetičnigovornici koji vas sasvim izvjesno znaju uspavati poput ovogvlaka u sutonu, oprezni a svejedno susretljivi, Saloma u likuzmije, daleko od ćorave jednostavnosti vojnika i pandura,ljudi koji skidaju svoje zatamnjene lorn­ jone s nosa kako bivam se bolje zagledali u oči, procijenili vas, sondirali vas dokme vlak ljuljuška, zadrijemat ću kao u Aleksandriji gdje samtonuo u san drhteći od zime, brojeći Marianneine nečujneudisaje i izdisaje, a sad i protiv vlastite volje brojim podrh-tavanja vlaka dok prelazi preko pružnih pragova, jednog zadrugim, postajem svjestan svoga tijela u sjedalu, egipatski,libanonski, saudijski poslovni ljudi svi odreda školovani nanajboljim britanskim i američkim sveučilištima, diskretnoelegantni, oprečni klišejima previše nakićenih i bučnih istoč­ - 23 -

njaka, nisu bili ni debeli ni prerušeni u beduine, odmjerenosu govorili o sigurnosti svojih budućih investicija, o regijikoju nazivaju the area “Zona” i o svojoj vlastitoj sigurnosti,ni u jednom trenutku ne izgovarajući riječ oružje ili riječnafta zapravo nijednu drugu riječ osim investment i safety,zapitao sam se, dok me hipnotizira sad iscrpljeni krajolik,svjetlost pod kojom se ne može razabrati pas od vuka, takokažu, tko je ovdje pas a tko vuk, ti tako civilizirani ljudi,promatrao sam, slušao svog šefa, tako sam ga zvao, slušaosam svog šefa kako pokušava uvjeriti te ugodne predatore,neki od njih prodavali su oružje bosanskim Hrvatima, drugiMuslimanima, a treći po Africi prije nego što su se odlučiliza krijumčarenje oružja Iraku – gospodari Zone u tom supredivnom hotelu u Kairu sudjelovali u neformalnom sa-stanku tijekom kojeg smo ih pokušali uvjeriti da uđu u igrus nama, izvijestili smo ih o situaciji, o pomoći koju im mo-žemo pružiti kako bi iračku naftu koju su posjedovali uogromnim količinama prodali po što boljoj cijeni, crno jezlato voluminozno i pluta u tankerima, Sirijci su im napla-ćivali pravo bogatstvo kako bi otpremali njihovu naftu kaoda dolazi iz njihovih presušenih izvora s obala Eufrata, a natankere je bila ukrcana u Latakiji, čudni su to putovi, svi suraspolagali tonama i tonama sirove nafte, tolikom količinomda su se nekoliko godina poslije francuski diplomati po po­vratku iz Bagdada šetali Parizom i usred bijela dana proda-vali barele nafte kao staklenke pekmeza, to me podsjetilona trgovanje Plavih kaciga u Bosni, ti vojnici prodavali susvoje dnevne obroke, gorivo, iznajmljivali svoja blindiranavozila kao taksije za Split ili Zagreb, kao da je to nešto naj-prirodnije na svijetu, sretni zbog čiste savjesti i džeparcakoje su im te usluge donosile, žalili su se međutim na opa-snost, baš kao što naši poslovni ljudi u Zoni ne vide prijet- - 24 -

nju iza ispružene ruke, smrtonosne igre koje će se igratinekoliko sljedećih godina, a naravno da nisam znao da ćeme sve to gurnuti prema Rimu sto pedeset kilometara nasat u ledenu dolinu kao tane ispucano iz topa ispresijecanogstablima krajolika, taj krajolik koji je nagrizao lombardijskisumrak iznenada su obasjala svjetla kolodvora Lodi: mostLodi na rijeci Addi sigurno nije daleko, tijekom prvog osva­jač­kog pohoda u Italiji nedugo prije odlaska u Egipat iBonapart­e se ovdje borio – Bonaparte možda najveći voj-skovođa Mediterana uz bok Hanibalu i Cezaru, mračniKorzikanac Zeusov miljenik suprotstavio se ovdje mojimhrvatskim precima koji su služili Austrijancima poredani ubojne redove ispred mosta na suprotnoj obali Adde, dvana-est tisuća vojnika, četiri tisuće konjanika s topovima, njihoveteške puške s beskrajno dugim bajunetama i njihova vojnaglazba, Napoleon se svojski potrudio, pomaže u biranjuciljeva, bio je artiljerac, uz svoje je ljude, udahnjuje im hra-brost i odlučnost kao Atena Grcima, prijeći će most, protivsvih očekivanja jurišat će na drveni most po kojem pljuštemeci, kolona od šest tisuća grenadira juriša preko saga saz-danog od vlastitih mrtvaca koji padaju u ritmu austrijskihplotuna, nasred mosta oklijevaju Lannes maleni ličilac izGersa kreće naprijed i urla s isukanom sabljom na čelu svojepostrojbe izbija na suprotnu obalu na neprijateljske slugekoje obuzima panika Francuzi si sabljama otvaraju prolazdok konjica koja je nizvodno pregazila rijeku masakriraHrvate u rasulu, dvije tisuće mrtvih i ranjenih, dvije tisućeHabsburgovaca pokošenih u samo nekoliko sati leži na obalirijeke, dvije tisuće leševa s kojih lombardijski seljaci skidajusve što je vrijedno, medaljice s krštenja, srebrne ili emajli-rane tabakere, usred jauka umirućih i ranjenih u toj noći 21.floreala 1796. IV. godine Revolucije dvije tisuće aveti dvije - 25 -

tisuće sjena nalik na oblike koje vidim onkraj stakla svogprozora, jablanovi, tvornički dimnjaci, idemo prema Pouseoski je krajolik sve mračniji, Velika vojska koja se tad jošnije tako zvala dan nakon bitke na mostu Lodi ulazi tako uMilano, rođen je Maleni Kaplar, mit je uhvatio maha, Bo-naparte će nastaviti avanturu sve do Rusije, pritom proćikroz Egipat – dvije godine poslije u Aleksandriji će se iskr-cati s idejom da Francuskoj stvori carstvo po uzoru na Bri­tansku Indiju, a mrtvi više neće prekrivati obale Adde, negopodnožja piramida: petnaest tisuća ljudskih leševa i neko-liko tisuća mamelučkih konja trunut će na rubu pustinje,horde crva koji se migolje prepustit će mjesto crnim živča-nim muhama, na mrljama krvi koju je ispio pijesak, tamogdje danas turisti padaju kao žrtve pred prodavačima ra-zglednica i svih vrsta suvenira, u Egiptu je nemoguće pre-brojiti muhe, nekoliko stotina metara od Plodne doline, nazaklanim kravama obješenima na zatvorenim tržnicamakoje presijecaju odurno smrdljivi odvodni kanali kojimamirno otječe krv žrtvovanih životinja, smrad mrtvoga mesasigurno je nalik na onaj nakon bitke, muhe uvijek pobjeđuju,polako prislanjam glavu uz prozor, leđa povijenih od brzinekroz polumrak, ošamućen od sjećanja na gustu žegu Kaira,na prašnjava stabla manga, iznemogle banijane, dotrajalegrađevine, svijetle turbane vratara i kuhani bob koji je uzoru smrdio jednako kao i obješene životinje, nekolikokoraka od veleposlanstva Velike Britanije gdje je tijekomčetrdesetih sve vrvjelo špijunima kao danas žoharima, ubezimenom pansionu na zadnjem katu zgrade čije je kućišteza dizalo igralo ulogu odlagališta za otpad i sve do odmo-rišta na drugome katu bilo puno iskidanih madraca i zahr-đalih bicikala, moja je soba nekim čudom imala malenibal­kon pa sam noću, u relativnoj tišini grada koji nikad ne - 26 -

spava, promatrao crnu vrpcu Nila koji je mirisao na somove,vrpcu koju su presijecala svjetla nove opere na otoku Gezira,predivna riba dugih svjetlucavih brkova, čitao sam Nasukanegradove, ne shvaćajući pretjerano što čitam, ne prepoznajućiu spletkarenjima sjena između stranica svoje vlastite korakemeđunarodnog špijuna, baš kao što se danas, sjedeći ispodsvoga kofera, nepomičan pri brzini od najmanje sto pedesetkilometara na sat, prepuštam putovanju kroz suton zapravonesvjestan igre u kojoj sudjelujem, tajnih niti koje me po-kreću baš kao i ovaj vlak koji me vozi u Rim, a u tom njež-nom fatalizmu u koji vas guraju umor i nesanica moje se očigube usred prosinačke večeri i krijesnica od mraza što ihvlak na trenutke pali na stablima bez lišća, život može na-likovati na loš prospekt neke turističke agencije, Pariz Za-greb Venecija Aleksandrija Trst Kairo Bejrut BarcelonaAlžir Rim ili na udžbenik vojne povijesti, konflikata, ratova,ili na moj život, Duceov ili život Millána Astraya jednookoglegionara ili prije toga na događanja 1914. i tako dalje po-čevši od rata za vatru, kao dobar vojnik tog sam jutra došaona kolodvor u Lyonu točno na vrijeme, kakve li smiješnezamisli čuo sam se kako govorim u telefonsku slušalicu,kakve li smiješne zamisli doći vlakom, pretpostavljam daimate neke svoje razloge, ja ih nemam, vjerujem, jedno-stavno sam propustio zrakoplov a u vlaku koji me vozi uMilano, napola usnuo, sanjao sam – koliko već dugo nisamputovao vlakom – o Španjolskome ratu i poljskim getima,nesumnjivo pod utjecajem dokumenata i svome kovčežiću,čija se informatička tinta jamačno izlila po mome sjedalu iprodrla mi u san, osim ako nije riječ o Marianneinim pro-zračnim prstima s plavičastim venama, u ovom prijelomnomtrenutku svoga života, danas 8. prosinca sanjarim sjedećiizmeđu dva mrtva grada kao turist koji u ritmu parobroda - 27 -

koji ga vozi promatra Sredozemno more koje mu prolaziispred očiju, nepregledno more orubljeno stijenama i pla-ninama, tim miljokazima koji obilježavaju tolike masovnegrobnice na mjestima pokolja nova karta još jedna mrežatragova željezničkih putova rijeka koje nastavljaju nos­itileševe ostatke djeliće vriske kostura zaboravljenih pošto­vanih anonimnih ili upisanih u veliku Povijest priprostipergament koji uzalud oponaša mramor koji nalikuje napetparački časopis što ga je moj susjed presavio kako bi beznapora čitao, prekomjerna doza narkotika talijanskog po-slovnog čovjeka, skandali glumica i polupoznatih starletakoji i nisu baš pretjerano skandalozni, ponašanja nepozna-tih, sve zapravo prilično nalik na sadržaj kofera, tajne kojeću prodati natrag njihovim legitimnim vlasnicima, plodovidugotrajnih istraživanja u sklopu mojih aktivnosti u ulozimeđunarodnog špijuna: 1998. između dvaju sastanaka šetaosam gradom u zimu koja je u Kairu uvijek bistra, jer prašinaje tad možda manje obilna nego ljeti a osobito je vrućinapodnošljivija, Egipćani tad vele da je hladno, čudna pomisaou gradu gdje se temperatura nikad ne spušta ispod dvadesetstupnjeva, na Aveniji Qasr el Ayni uz rub dekadencije Gar-den Cityja u vrlo britanskoj i trošnoj četvrti gdje se nalaziomoj hotel nalazila se trgovina alkoholom koju su držali Grci,povremeno sam tamo odlazio kako bih se opskrbio Ri­cardom istinskim aleksandrijskim anisovcem, kako ne bišokirali muslimane, u njihovu su izlogu bile samo planinenačinjene od kutija papirnatih rupčića, plave, ružičaste ilizelene dok su se unutra stare drvene police uvijale pod te-žinom Metaxe, džina Bordon’sa i viskija J&C “made in ArabRepublic of Egypt” koji su nesumnjivo svi odreda bili pro-izvedeni od istog temeljnog alkohola koji je zatim u najvećojmjeri upotrijebljen za proizvodnju sredstava za čišćenje, za - 28 -

glancanje metala i pranje stakala, Egipćani ne riskiraju, mojivojnici piju samo uvozna pića kupljena u duty free-trgovi-nama, grčki trovači sigurno nisu pretjerano zarađivali, za-pravo su prodavali uglavnom pivo stanovnicima četvrti inešto anisovca avanturistima idiotima ili onima koje suza­bavljale etikete na bocama, boce su umatali u stranicestarih brojeva atenskog Ta Nea pa ih umetali u ružičastuplastičnu vrećicu, objasnili bi zatim na raskošnom francu-skom da je bolje vrećicu ne držati za ručke, uvijek bez osmijeha,što bi me trenutačno podsjetilo na Balkan i staru šalu premakojoj je bilo potrebno poslužiti se nožem da nasmiješ Srbina,Heleni su sigurno Balkanci, ako ni zbog čega drugog ondazbog škrtosti u pogledu osmijeha – kod Grka u Qasr elAyniju uvijek bi poprilično stari čovjek sjedio u kutu trgo-vine na drvenome stolcu s likom Kleopatre, s trgovcima jerazgovarao na francuskome s čudnim naglaskom, u ruci jedržao bocu Metaxe ili konjaka Ami Martin omotanu novin-skim papirom te se tako predano i diskretno opijao razgo-varajući sa svojim domaćinima, kad sam ga prvi put čuoobilno je vrijeđao Nasera i arabiste, govorio je tako, s dva-deset pet godina zakašnjenja, Naser je već odavno bio mrtava s njim i panarabizam, bilo je prilično iznenađujuće slušatitog starog pijanca lica obilježena kairskim suncem, mršavogu prevelikom tamnosivom odijelu, lokalna izgleda, kojiopćen­ ito gledajući osjeća toliku osvetoljubivost prema ocunacije, podsjećao me na djeda mog ratnog druga Vlahe,starog dalmatinskog vinogradara koji je provodio vrijemeproklinjući Tuđmana, proglašavajući ga sljedbenikom fa-šizma, zato što je on sam bio partizan, zato što se na Nere-tvi borio s Titom, obilno nas je vrijeđao, govorio nam dasmo sitni nacisti, izgovarao i druge nježnosti, sigurno je biojedan od pripadnika sedam ili devet posto populacije koji - 29 -

su se smatrali “Jugoslavenima”, a nesumnjivo je bio i jediniseljak u toj frakciji, jedini seljak i jedini Dalmatinac, a u tojgrčkoj trgovini alkoholnim pićima u Kairu sjetio sam seonog starca gledajući onog čudnog lika koji je Nasera nazi-vao lopovom i makroom bez okolišanja ispijajući cugu odkoje očigledno nije uspio oslijepjeti, no od koje je moždapoludio, bio je Nizozemac, zvao se Harmen Gerbens, bilomu je sedamdeset sedam godina a u Egiptu je živio od 1947.,bio je pravo čudo prirode, kako se već kaže, zato što je tolikodugo odolio destiliranim pićima, rodio se 1921. u Gronin-genu – u ovom je trenutku možda već mrtav, dok nekolikopahulja otopljena snijega presijeca milanski seoski krajolikonkraj moga prozora, je li crknuo u svome krevetu, napra-sno, ili nakon duge agonije, od bolesti jetre ili srca koje gaje izdalo, ili je na njega naletio taksi dok je prelazio AvenijuQasr al Ayni kako bi otišao do svojih prijatelja Grka, tkozna, možda je još uvijek živ, negdje u nekom azilu za starceili još uvijek u svome ogromnom sumornom stanu u GardenCityju, od čega je zapravo živio, primao je malenu egipatskumirovinu kao “inženjer” mehaničar, što je prilično velikatitula za nekoga kog su 1943. mobilizirali kao mehaničarau četvrtoj brigadi Panzergrenadier SS “Nederland” čiji suse posljednji pripadnici Amerikancima predali u svibnju1945. u zapadnom dijelu Berlina nakon dvije godine razli-čitih bojišnica, Gerbens je brbljavac, jednog poslijepodnevaprepričao mi je svoj život, u svojoj mračnoj i praznoj jazbinina prvome katu oronule zgrade, htio mi je prije svega obja-sniti zašto je Naser gad – što me navodi da mislim na staroganizozemskog čangrizavca u pristaništu u Lodiju, tad nisamznao da je Brigada Nederland na nekoliko mjeseci bila iz-mještena u Hrvatsku kako bi se ujesen 1943. nakon talijan-ske kapitulacije borila protiv partizana, možda se borio i - 30 -

protiv Vlahina djeda, možda, možda sam na Harmena po-mislio u prikladnom trenutku, u trenutku kada i sam krećemu drugi život baš kao i on nakon godine dana oskudica imučenja u zemlji uništenoj i poharanoj ratom otišao je po-tražiti sreću drugdje preko rođaka koji je od prije rata radiou aleksandrijskoj luci, danas kad je Egipat oličenje siroma­štva neobičnom se čini i sama pomisao da bi netko mogaobaš tamo imigrirati kao predradnik i poboljšati si život,pitam Harmena je li njegova prošlost u Waffen SS-u imalanekakve veze s njegovom odlukom da ode, odgovara mikako nije, kako jest, možda, nakon poraza je proveo neko-liko mjeseci u vojnom zatvoru, naposljetku bio sam samomehaničar, govorio je, a ne nacist, popravljao sam gusjeni-čare i kamione, za to se ne dobiva Ritterkreuz, ha? Ne sje-ćam se više, pustili su nas prilično brzo, bio je to moj prviodlazak u zatvor – tri je godine crnčio u aleksandrijskoj luci,popravljao i održavao dizalice, transportna vozila i svulučku mašineriju, imao je dvoje djece, dvije kćeri, sa ženomiz Groningena, Egipat joj se u početku sviđao, govorio je, upočetku, a ja mislim na svoju majku koja je također emigri-rala, odrasla daleko od svoje domovine koju gotovo i nepoznaje, moj susjed s Prontom presavio je svoj časopis, ustajei odlazi prema baru ili zahodu, tko zna gdje su se rodilinjegovi roditelji, možda su emigrirali iz Napulja ili Leccea,dok su još bili mladi, kako bi iskušali sreću na naprednomsjeveru, Harmen Gerbens pak je otišao na napredni jug –napustio je zatim Aleks­ andriju kako bi otišao na bolje radnomjesto u Helwanu u blizini Kaira u sasvim novu tvornicuoružja koja je proizvodila puške hakim, teške strojnice ka-libra 8 mm izrađene prema švedskom predlošku, sva opremai strojevi dopremljeni su izravno iz Malmöa, baš kao i inže-njeri: dobro sam se s njima slagao, priča Harmen, bio sam - 31 -

zadužen za održavanje, hakim je bila predivna puška, boljaod originala, gotovo bez povratnog udara usprkos nezami-slivoj moći ba­rutnog punjenja mauserove čahure, podnosilaje čak i pijesak u svome zatvaraču bio sam veoma ponosanšto sudjelujem u njezinoj proizvodnji – nakon NaseroveRevolucije sve je krenulo po zlu kaže mi Harmen, bio samjedini stranac koji je ostao u tvornici, svi su otišli, Grci,Talijani, Britanci a jednoga dana je izbio rat: Englezi, Fran-cuzi i Izraelci intervenirali su na Suezu – 31. listopada 1956.uhitili su me i optužili za špijunažu, dan nakon bombardi-ranja aerodroma, i zatvorili u “odjel za strance” zatvoraQanater, Harmen nikad nije doznao ni zašto ni kako, ni učiju je korist bio izdajnik, Harmen Gerbens već je bio oz-biljno pijan kad mi je ispričao tu priču, blago je slinio, čajmu se zadržavao na spuštenim brkovima zatim cijedio nizkutove usana, naglasak mu je bio sve naglašeniji a brada muje podrhtavala koliko i ruke dok je zalazak sunca uranjao usjenu prazan stan, prazan stan bez žene i kćeri koje su bile“protjerane” u Nizozemsku ubrzo nakon njegova uhićenja,Harmen Gerbens nizozemski alkoholičar u Qanateru jeostao osam godina, zaboravili su ga ondje i bogovi i njegovkonzulat, doznao sam zatim i zašto, osam godina u zatvor-skom odjelu za strance pokraj tamnica u kojima su četrdesetgodina poslije trunuli moji islamisti, bio je osobni mehani-čar upravitelja zatvora, Gerbens pljuje na tlo na sam spomennjegova imena, izlijeva čašu žestice u svoj čaj izgovara uža-sne kletve na nizozemskom pa se pitam je li ta priča uopćeistinita, je li stvarno moguće da je taj čovjek iz nepoznatihrazloga proveo u zatvoru osam godina, nije li ovo samoizgubljeni momak, stari luđak kojeg su izjele samoća i cuga– zašto se ne vratite u Nizozemsku, ne mogu odgovara on,ne mogu i ne tiče vas se, ne proturječim mu pozdravljam - 32 -

starog pijanca oko mu suzi prati me do vrata – stubište jeprekriveno otpadom a ja se spuštam niza stube kako bihponovno zašao u crvenu agoniju kairskih večeri koja zaudarana mumije - 33 -

Mathias Énard (rođen 1972. u francuskom Niortu) studiraoje suvremenu umjetnost te potom arapski i perzijski, i to uTeheranu, Egiptu, Veneciji i Damasku. U Siriji je uz studijpoučavao francuski, a zatim je do 2010. predavao arapskina Sveučilištu u Barceloni. Još na studiju počeo je objavljivatizbirke poezije, Travail de nuit i Parfois entre nous la mer. Prviroman La perfection du tir izašao mu je 2003., a drugi Re­monter l’Orénoque 2005. Njegovo sljedeće djelo bila je zbirkaeseja o terorizmu Bréviaire des artificiers. Najpoznatije djelo,roman Zona, objavljeno je 2008. Uz brojne pozitivne kritikeZona je osvojila više francuskih i međunarodnih nagrada:Prix Décembre, Prix Thyde-Monnier SGDL, Prix Cadmouste Prix Candide 2008. te Inter i Initiales 2009. Uz književnadjela Énard piše tekstove za više kulturnih magazina te ječlan uredništva časopisa Inculte i jedan od utemeljitelja ga-lerije scrawitch. Živi u Barceloni, a često provodi vrijeme nakulturnim razmjenama u drugim europskim gradovima. - 478 -

Ivana Šojat-Kuči rođena je 1971. u Osijeku, gdje je završilagimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pe-dagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te tamodiplomirala francuski jezik. Objavila je romane Šamšiel,2002., Unterstadt, 2009., i Ničiji sinovi, 2012., zbirke pričaKao pas, 2006., Mjesečari, 2008., Ruke Azazelove, 2011., esejeI past će sve maske, 2006., te zbirke poezije Hiperbole, 2000.,Uznesenja, 2003., Utvare, 2005., i Sofija plaštevima mete samo­­ću, 2009. Roman Unterstadt nagrađen je nagradama “Vladi-mir Nazor”, “Ksav­ er Šandor Gjalski”, “Fran Galović” te“Josip i Ivan Kozarac”. Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Između osta-lih prevela je knjige Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa,Raym­ onda Carvera, Gao Xingjiana, Pat Barker, NuruddinaFaraha, Alice Sebold, Mousse Nabatija, Luca Bessona i Pa-ula Austera. Živi i radi u Osijeku. - 479 -

Nakladnik Fraktura, ZaprešićZa nakladnika Sibila SerdarevićGlavni urednik Seid SerdarevićUrednica Iva KarabaićLektura i korektura Margareta MedjurečanGrafička urednica Maja GlušićDizajn i prijelom FrakturaNa naslovnici © Kamil Vojnar / Trevillion ImagesGodina izdanja 2014., lipanj (prvo izdanje)Tisak Znanje, ZagrebISBN 978-953-266-573-4www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hrT: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 - 480 -

- 481 -