Tajna povijest

PRVO POGLAVLJE Postoji li ono što nazivamo “kobnom pogreškom”, ona upadljivatamna napuklina koja se proteže posred nečijeg života, i izvan knji-ževnosti? Mislio sam da ne postoji. Sada mislim drugačije. A mojase vjerojatno može opisati ovako: morbidna čežnja za slikovitošćupod svaku cijenu. A moi. L’historie d’une de mes folies.1 Zovem se Richard Papen. Dvadeset i osam mi je godina, a do de-vetnaeste nisam nikad vidio ni Novu Englesku ni Hampdenski ko-ledž. Rodom sam iz Kalifornije, a nedavno sam otkrio da to odajei moja narav. Ovo potonje priznajem tek sada, nakon učinjenogčina. No to nije važno. Odrastao sam u Planu, malom mjestu na sjeveru s razvijenomelektroničkom industrijom. Nemam ni braće ni sestara. Otac mi jevodio benzinsku pumpu, a majka je bila kod kuće dok nisam naras-tao i dok vremena nisu postala teža, tada se zaposlila kao telefonis-tica u uredu jedne od velikih tvornica čipova pokraj San Josea. Plano. Ta mi riječ priziva u sjećanje auto-kina, kuće u nizu, va-love vrućine koji se uzdižu s asfalta. Od godina koje sam ondje pro-veo dobio sam prošlost koja se mogla žrtvovati, odbaciti kao plas-tična čaša. Vjerujem da je to bila velika blagodat, na neki način.Kad sam otišao od kuće, mogao sam smisliti novu i puno sadržajni-ju pripovijest, punu dojmljivih i pretjerano pojednostavljenih ambi-jentalnih utjecaja; živopisnu prošlost, pristupačnu strancima. Blještavilo tog izmišljenog djetinjstva – ispunjenog bazenima iplantažama naranača, provedenog s razuzdanim, šarmantnim rodi-1 “Sad o meni. Povijest jedne od mojih ludosti. “ A. Rimbaud, Sezona u paklu, A.R. Djelo GZH, 1982., preveo Zvonimir Mrkonjić.

14 Don n a Tarttteljima iz svijeta šoubiznisa – gotovo je potpuno zasjenilo neugled-ni original. Zapravo, kad razmišljam o svom pravom djetinjstvu,malo se toga uopće i mogu prisjetiti osim otužne hrpice stvari: te-nisica koje sam nosio cijele godine; bojanki iz supermarketa i zguž-vane stare nogometne lopte koja je bila moj doprinos igrama u sus-jedstvu; malo zanimljivoga, još manje lijepoga. Bio sam tih, visok zasvoju dob, sklon pjegama. Nisam imao puno prijatelja, ali ne znamjesam li tako htio ili su takve bile okolnosti. Čini se da sam bio do-bar učenik, ali ne jako dobar; volio sam čitati – Toma Swifta, Tol-kienova djela – ali i gledati televiziju, što sam činio često, izvaljenna tepihu naše puste dnevne sobe tijekom dugih i dosadnih poslije-podneva nakon škole. Zaista se ne sjećam više toga o tim godinama, osim nekakvogugođaja koji ih je većinom prožimao, melankoličnog raspoloženjakoje povezujem s gledanjem “Čarobnog svijeta Walta Disneyja”nedjeljom navečer. Nedjelja je ionako bila turoban dan – moraosam rano na spavanje, ujutro sam imao nastavu, neprekidno samstrahovao da nisam dobro napisao domaću zadaću – ali dok samgledao vatromet kako se rasprskava na noćnom nebu iznad reflek-torima osvijetljenih tornjeva Disneylanda, obuzimao bi me nekisveobuhvatniji osjećaj straha, od zatočeništva u jednoličnom okru-ženju škole i kuće u okolnostima koje su, barem meni, pružale čvr-ste empirijske razloge za potištenost. Otac mi je bio škrt, i kuća namje bila ružna, i majka se nije mnogo bavila sa mnom; nosio sam jef-tinu odjeću i imao prekratku kosu i činilo mi se da me nitko u školipreviše ne voli; pa kako je sve to bilo tako otkad sam znao za sebe,imao sam osjećaj da će se stvari sigurno i nadalje odvijati u tom dep-rimirajućem duhu. Ukratko: smatrao sam svoj život obilježenim, naneki jedva primjetan, ali bitan način. Vjerojatno onda ne čudi što teško nalazim sličnosti između mogživota i života mojih prijatelja, barem onakvih kakvima sam ih ja vi-dio. Charles i Camilla su siročad (kako sam čeznuo za tom hudomsudbinom!) koju su odgojile bake i pratetke u jednoj kući u Virgi-niji; takvo djetinjstvo volim zamišljati, s konjima i rijekama i stabli-ma stiraksa. Pa Francis. Majci mu je, kad ga je rodila, bilo samo se-damnaest godina – slabunjava, mušičava djevojka koja je imalacrvenu kosu i bogatog taticu, odmaglila je s tipom koji je bubnjaoza Muzikaše Vancea Vanea. Vratila se kući nakon tri tjedna, a na-

TAJNA POVIJEST 15kon šest tjedana brak je bio poništen, pa su ih baka i djed odgojili,kako Francis voli reći, kao brata i sestru, njega i njegovu majku, ipritom bili tako široke ruke da su impresionirali i tračere – engles-ke guvernante i privatne škole, ljetovanja u Švicarskoj, zimovanja uFrancuskoj. Uzmite i onog neotesanca Bunnyja, ako hoćete. Ni u nje-govom djetinjstvu nije bilo mornarskih kaputića ni satova plesa, kaoni u mojemu. No, ipak je to bilo pravo američko djetinjstvo. Sin slav-nog ragbijaša iz Clemsona koji je prešao u bankare. Četvero braće inijedna sestra u velikoj, bučnoj kući u predgrađu; na raspolaganju suim bile jedrilice, teniski reketi i zlatni retriveri; ljetovali su na CapeCodu, pohađali internate u okolici Bostona i družili se s nogometa-šima nakon utakmica; taj se odgoj kod Bunnyja snažno očitovao usvemu što je radio, bilo da se rukovao s vama ili pričao vic. Nemam, niti sam ikad imao, ništa zajedničko ni sa kim od njih,ništa osim znanja grčkog i godine dana koju sam proveo u njihovomdruštvu. I ako ljubav može biti nešto zajedničko, pretpostavljam danam je i ona bila zajednička, premda znam da bi to moglo zvučatičudno s obzirom na priču koju kanim ispričati. Kako početi? Nakon srednje škole krenuo sam na mali koledž u rodnom gra-du (moji su se roditelji tome protivili jer mi je bilo jasno rečeno ka-ko se od mene očekuje da pomažem ocu u poslu, što je meni biorazlog više da požurim s upisom) i tijekom dvije godine koje samtamo proveo učio sam starogrčki. Ne zbog ljubavi prema tom jezi-ku, nego zbog toga što mi je glavni predmet studija bila medicina(jedino sam uz pomoć novca, shvaćate, sebi mogao osigurati boljubudućnost, liječnici puno zarađuju, quod erat demonstrandum) pami je moj tutor predložio da upišem jedan jezik kako bih imao pot-reban broj humanističkih predmeta; i tako sam, kako se nastava izgrčkog slučajno održavala popodne, upisao grčki da bih ponedjelj-kom mogao duže spavati. Ta odluka donesena je potpuno slučajno,no pokazala se, kao što ćete vidjeti, upravo kobnom. Bio sam dobar u grčkom, isticao sam se, na drugoj sam godinidobio i nagradu Katedre za klasičnu filologiju. Predavanja iz grčkogbila su mi najdraža jer su se jedina održavala u običnoj učionici –nije bilo staklenki s kravljim srcima, ni vonja formaldehida, ni ka-veza punih vrištavih majmuna. Isprva sam mislio da bih naporno ra-deći mogao savladati duboko usađenu gadljivost i odbojnost prema

16 Don n a Tarttsvom pozivu, da bih, možda, radeći još napornije, mogao hiniti i dasam za njega nadaren. No to se nije dogodilo. Mjeseci su prolazili,a mene učenje biologije i dalje nije zanimalo, štoviše, potpuno mise gadilo; imao sam loše ocjene; prezirali su me i nastavnik i ostalistudenti. Premda mi se i samome činilo da je taj potez osuđen napropast i da ću izvojevati tek Pirovu pobjedu, prebacio sam se naenglesku književnost, ne rekavši ništa roditeljima. Znao sam da ti-me sam sebe uništavam, da ću sigurno jako požaliti, jer još sam uvi-jek bio uvjeren da je bolje pretrpjeti neuspjeh u unosnu zanimanju,nego imati uspjeha u onome za koje mi je otac (koji se nije razumioni u financije ni u sveučilišno obrazovanje) tvrdio da se nimalo neisplati; u onome zbog kojega ću se neminovno vući po kući do kra-ja života i od njega tražiti novac, koji mi on, energično me uvjera-vao, nije imao namjeru davati. I tako sam studirao književnost i bio zadovoljniji. No kod kućesam i dalje bio nezadovoljan. Mislim da ne mogu objasniti očaj kojije moja okolina budila u meni. Premda mi se sada čini, s obziromna okolnosti i moju ćud, da bih svugdje bio nesretan, u Biarritzu, uCaracasu ili na Capriju, tada sam bio uvjeren da je moje nezado-voljstvo prirođeno tom mjestu. Možda je dijelom i bilo. Iako je Mil-ton donekle u pravu – um je mjesto za sebe i u sebi može stvoritiraj od pakla i obrnuto – ipak je jasno da osnivači Plana nisu svojemjesto uredili po uzoru na nebesa, već po uzoru na onaj drugi, ža-lostiviji grad. U srednjoj školi imao sam običaj nakon nastave lutatitrgovačkim centrima; teturao bih blještavim, hladnim polukatovima,sve dok me ne bi toliko ošamutili izlošci i marke proizvoda, prolazii dizala, ogledala i glazba s razglasa, buka i svjetlo, da bi mi prego-rio neki osigurač u mozgu i sve odjednom postalo nerazgovjetno: bo-ja bez oblika, žubor lutajućih molekula. Potom bih, hodajući poputzombija, otišao do parkirališta i odvezao se do bejzbol igrališta, on-dje ne bih ni izlazio iz auta, samo bih sjedio držeći ruke na volanu izurio u žičanu ogradu i požutjelu zimsku travu sve dok sunce ne bizašlo i ne bi postalo suviše mračno da bih išta vidio. Iako mi se na neki neodređen način činilo da je moje nezadovolj-stvo boemsko i djelomice vuče korijene iz marksizma (kao tinejdžerglumio sam socijalista, uglavnom da razljutim oca), nisam ga uop-će mogao razumjeti; naljutio bih se da je netko natuknuo kako seono može pripisati snažnoj puritanskoj crti u mojoj prirodi, prem-da je to zapravo bilo točno. Nedavno sam u jednoj staroj bilježnicinašao ovaj odlomak, napisan kad mi je bilo oko osamnaest godina:

TAJNA POVIJEST 17“Meni ovo mjesto vonja po truleži, po truleži prezrelog voća. Nig-dje, nikada, stravični mehanizmi rođenja, parenja i smrti – ti naka-radni životni preokreti koje Grci nazivaju miasma, oskvrnućem –nisu bili ovako okrutni ni prikazani na ovako lijep način; nigdje i ni-kada nije se toliko mnogo ljudi tako snažno uzdalo u laži, neposto-janost i smrt smrt smrt.” To je, čini mi se, prilično žestoka stvar. Sudeći po tome, da samostao u Kaliforniji, možda bih završio u nekom kultu ili u najmanjuruku provodio nekakav ekscentrični prehrambeni režim. Sjećam seda sam negdje u to vrijeme čitao o Pitagori i da su mi se neke nje-gove ideje učinile neobično privlačnima – nošenje bijele odjeće, naprimjer, ili suzdržavanje od hrane koja ima dušu. No umjesto toga završio sam na Istočnoj obali. Za Hampden sam doznao igrom sudbine. Jedne noći sam za vi-šednevnog svetkovanja Dana zahvalnosti, koje pamtim po kišovituvremenu, konzerviranim brusnicama i monotonome zvuku sport-skih prijenosa na televiziji, otišao u svoju sobu nakon svađe s rodi-teljima (ne mogu se sjetiti zašto smo se posvađali, znam samo dasmo se neprestano svađali, oko novca i škole) i dok sam kopao poormaru tražeći kaput, odnekud je izletjela – brošura Hampdenskogkoledža u Hampdenu, u državi Vermont. Bila je dvije godine stara, ta brošura. Dok sam bio u srednjojškoli, mnogi su mi koledži slali materijale jer sam imao dobre re-zultate na standardiziranim testovima iako, nažalost, ne dovoljnodobre da bih mogao ozbiljno računati na stipendije; ovu sam bro-šuru u četvrtom razredu držao u udžbeniku iz geometrije. Ne znam zašto mi je bila u ormaru. Mislim da sam je sačuvao jerje zgodno izgledala. U četvrtom sam razredu provodio sate i sateproučavajući fotografije, kao da bih mogao, budem li zurio u njihdovoljno dugo i dovoljno čežnjivo, nekom vrstom osmoze biti pre-nesen u njihovu čistu, neokaljanu tišinu. Još uvijek se sjećam tih sli-ka, kao što se netko sjeća slika iz slikovnice koju je volio kao dije-te. Blistave livade, magličaste planine u lelujavoj daljini; hrpe lišćana vjetrovitom jesenskom putu; krijesovi i magla u dolinama; vio-lončela, tamna prozorska stakla, snijeg. Hampdenski koledž, Hampden, Vermont. Osnovan 1895. (Većje i ta činjenica izazivala divljenje, koliko je meni bilo poznato, uPlanu ništa nije bilo osnovano puno prije 1962.). Ukupno petsto

18 Don n a Tarttstudenata. Za oba spola. Napredan. Specijaliziran za humanističkeznanosti. Strogo selektivan upis. “Hampden zaokruženim studijemhumanističkih znanosti nastoji pružiti studentima, osim temeljitogprikaza odabranog područja, uvid u sve oblike umjetnosti, civiliza-cije i misli Zapada. Nadamo se da na taj način pojedincu ne pruža-mo samo činjenice, već i sirovinu mudrosti.” Hampdenski koledž, Hampden, Vermont. I samo je ime imalostrogi anglikanski ritam, barem za moje uho, koje je beznadno čez-nulo za Engleskom, nemajući sluha za umilne, tajanstvene ritmovemisionarskih gradića. Dugo sam gledao sliku zgrade koju su nazi-vali Studentski centar. Prožimalo ju je slabašno, akademsko svjetlo– drugačije od Plana, drugačije od svega što sam ikada poznavao –svjetlo koje mi je dozvalo u misli duge sate u prašnjavim knjižnica-ma, stare knjige i tišinu. Majka mi je zakucala na vrata, pozvala me. Nisam joj se odaz-vao. Istrgnuo sam obrazac koji je bio otisnut na kraju brošure i po-čeo ga ispunjavati. Ime: John Richard Papen. Adresa: 4487 Mimo-sa Court; Plano, Kalifornija. Želite li informacije o novčanoj potpori?Da (razumljivo). I poslao sam ga idućeg jutra. Sljedećih mjeseci vodila se beskonačna, zamorna bitka s admi-nistracijom, puna pat pozicija, pravi rovovski rat. Otac je odbio is-puniti dokumente za novčanu pomoć; na koncu sam, u očaju, iz pre-tinca njegove Toyote ukrao porezne prijave i sam ih ispunio. Joščekanja. Zatim je od prodekana za upis stigla obavijest. Potrebnoje obaviti razgovor, a na koji biste let za Vermont mogli stići? Ni-sam si mogao priuštiti let do Vermonta i to sam mu napisao. Opetčekanje, još jedno pismo. Koledž bi mi nadoknadio putne troškoveako bi ponuđena stipendija bila prihvaćena. U međuvremenu sustigli dokumenti za novčanu potporu. Budući da je moja obitelj tre-bala pridonijeti više no što je otac rekao da može dati, nije htio pla-titi. Taj se gerilski rat otezao osam mjeseci. Ni dandanas potpunone razumijem slijed događaja koji su me doveli do Hampdena. Sa-milosni profesori pisali su pisma; radi mene su napravljene različi-te iznimke. Nije prošlo ni godinu dana od kad sam sjeo na zlatni ču-pavi tepih u mojoj sobici u Planu i impulzivno popunio obrazac, aveć sam izlazio iz autobusa u Hampdenu s dva kovčega i pedeset do-lara u džepu.

TAJNA POVIJEST 19 Nikad nisam bio istočno od Santa Fea, ni sjeverno od Portlandai učinilo mi se – kad sam izašao iz autobusa nakon duge tjeskobnenoći koja je počela negdje u Illinoisu – bilo je šest sati ujutro, sun-ce se uzdizalo nad planinama, i breze, i nestvarno zelene livade; iučinilo mi se, ošamućenome probdjevenom noći i trodnevnim pu-tovanjem, da sam u zemlji iz snova. Studentski paviljoni nisu bili obični paviljoni – ili barem nisu na-likovali na paviljone koje sam poznavao, sa zidovima od betonskihblokova i deprimirajućom žutom rasvjetom – nego bijele kuće s daš-čanom oplatom i zelenim prozorskim kapcima, smještene nedale-ko od Studentskog centra u javorovim i jasenovim šumarcima. Una-toč tome, nije mi palo na pamet da bi i moja soba, ma gdje bila,mogla izgledati ikako drugačije doli ružno i odbojno, pa sam se go-tovo zaprepastio kad sam je prvi put ugledao – bijelu sobu s velikimprozorima okrenutima prema sjeveru, asketsku i ogoljenu, s izgre-benim hrastovim podom i stropom ukošenim kao u potkrovlju. Pr-ve sam večeri sjedio na krevetu u sumrak dok se boja zidova pola-ko pretapala iz sive u zlatnu pa crnu, slušajući kako se nečiji sopranvrtoglavo uzdiže i spušta negdje na drugom kraju hodnika sve doknije potpuno nestalo svjetla, a daleki se sopran još uvijek izvijao utami poput anđela smrti; ne pamtim da mi se zrak ikada činio takooštrim, hladnim i čistim kao te večeri, ni da sam se ikada osjećaoudaljenijim od niskih obrisa zgrada u prašnjavom Planu. Te sam prve dane prije početka nastave proveo sam u svojoj obi-jeljenoj sobi, na blještavim livadama Hampdena. I bio sam sretantih prvih dana kao nikada prije, dok sam lutao kao mjesečar, za-čuđen i opijen ljepotom. Skupina djevojaka rumenih obraza igra no-gomet, konjski im se repovi vijore, njihovi uzvici i smijeh tiho dopi-ru do mene preko baršunasta polja u suton. Stabla koja škripe podteretom jabuka, otpale jabuke crvene na travi pod njima, težak slat-ki miris jabuka koje trunu na tlu i jednolično zvrndanje osa koje ihoblijeću. Toranj sa satom na Studentskom centru: opeka obrasla br-šljanom, bijeli šiljak krova, začaran u magličastoj daljini. Šok kadsam prvi put ugledao brezu u noći kako se uzdiže u mraku, hladnai tanka poput duha. I noći, veće od slika iz mašte: crne, burne i go-leme, rastrojene i divlje od zvijezda. ***

20 Don n a Tartt Planirao sam ponovno upisati grčki jer je to bio jedini jezik kojisam donekle znao. No kad sam to rekao tutoru kojemu sam bio do-dijeljen – profesoru francuskog Georgesu Laforgueu, čovjeku mas-linaste puti i upala nosa čije su nosnice bile izdužene poput kornja-činih – samo se nasmiješio i skupio jagodice prstiju. “Čini mi se dabi tu moglo biti problema”, rekao je na engleskom u kojem se os-jećao strani naglasak. “Zašto?” “Ovdje imamo samo jednog profesora starogrčkog koji veomapomno bira svoje studente.” “Učio sam grčki dvije godine.” “To po svoj prilici neće promijeniti stvar. Osim toga, ako želiteimati englesku književnost kao glavni predmet studija, trebat ćevam jedan živi jezik. Moja grupa francuskih početnika nije sasvimpopunjena, a još ima mjesta i na njemačkom i talijanskom. Španjol-ske,” pogledao je svoj popis, “španjolske grupe uglavnom su popu-njene, ali ako želite, porazgovarat ću s gospodinom Delgadom.” “Možda biste umjesto toga mogli razgovarati s profesorom gr-čkog.” “Ne znam bi li vam to uopće pomoglo. On prihvaća mali brojstudenata. Jako mali broj. Uz to ih, po mom mišljenju, odabire pre-ma osobnim, a ne akademskim kriterijima.” U glasu mu se osjećala natruha sarkazma, a i nagovještaj da, akonemam ništa protiv, on radije ne bi nastavio razgovor o toj temi. “Ne znam što želite reći”, rekao sam. Zapravo, mislio sam da znam. Laforgueov me je odgovor izne-nadio. “Nije to što mislite”, reče. “On je nesumnjivo ugledan znan-stvenik. Slučajno je i prilično simpatičan. No mislim da poučavanjupristupa na vrlo osebujan način. On i njegovi studenti gotovo uop-će ne kontaktiraju s ostalima na odsjeku. Ne znam zašto se njegovikolegiji i dalje navode u studijskom programu – to zbunjuje, svakegodine oko toga nastane pomutnja – jer su, u stvari, grupe popunje-ne. Čujem da kod njega može studirati samo onaj tko je pročitaoono što on misli da je potrebno, tko ima slična gledišta. Često se do-gađalo da odbije studente poput vas koji su već učili klasične jezi-ke. Što se mene tiče,” – uzdigne obrve – “ako studenti žele učiti ono

TAJNA POVIJEST 21što ja predajem i imaju predznanja, primam ih u moje grupe. Vrlodemokratično, zar ne? Najbolje je tako.” “Događa li se ovdje često tako što?” “Naravno. U svakom koledžu ima nezgodnih profesora. A mno-go ih je,” – na moje iznenađenje, snizio je glas – “a mnogo ih je ov-dje koji su puno nezgodniji od njega. No, molim vas da ne spomi-njete da sam to rekao.” “Neću”, rekao sam, pomalo zaplašen tim neočekivanim povjer-ljivim tonom. “Zbilja, izuzetno je važno da to ne spominjete.” Naginjao se pre-ma naprijed, šapćući, a male su mu se usnice jedva micale dok jegovorio. “Moram inzistirati na tome. Vama to možda nije poznato,ali imam nekoliko moćnih neprijatelja na Odsjeku za književnost.Štoviše, premda ćete teško u to povjerovati, ovdje na vlastitoj katedri.Osim toga,” nastavi normalnijim tonom, “on je poseban slučaj. Pre-daje ovdje godinama, a ne želi da ga plaćaju.” “Zašto?” “Bogat je. Donira svoju plaću koledžu, iako prima, čini mi se, je-dan dolar godišnje radi poreza.” “Oh”, rekao sam. Iako sam na Hampdenu boravio samo nekoli-ko dana, već sam se priviknuo na službene izvještaje o financijskimteškoćama, ograničenim davanjima, štednji. “Ja pak”, nastavi Laforgue, “doista volim poučavati, ali u Fran-cuskoj imam suprugu i kćer koja pohađa školu – novac dobro do-đe, zar ne?” “Možda ću mu se ipak obratiti.” Laforgue je slegnuo ramenima. “Možete pokušati. No savjetu-jem vam da se ne najavljujete jer vas onda vjerojatno neće primiti.Zove se Julian Morrow.” Nisam bio posebno zagrijan za grčki, ali zainteresiralo me onošto mi je Laforgue rekao. Sišao sam dolje i ušao u prvi ured koji samugledao. Mršava mrzovoljna žena beživotne plave kose sjedila je zastolom u prednjoj sobi i jela sendvič. “Sad mi je pauza za ručak”, rekla je. “Vratite se u dva.” “Oprostite. Samo tražim kabinet jednog profesora.”

22 Don n a Tartt “Hm, ja sam tajnica, a ne telefonska centrala. Ali možda ipakznam. Kojeg profesora trebate?” “Juliana Morrowa.” “Oh, njega”, reče, zatečena. “Što će vam on? Mislim da je u Li-ceju, na prvom katu.” “U kojoj sobi?” “Jedini je profesor ondje gore. Voli mir i tišinu. Lako ćete ganaći.” Zapravo, uopće nije bilo lako naći Licej. Bila je to mala zgradana kraju kampusa, stara i obrasla bršljanom tako da se gotovo nijerazlikovala od okoline. U prizemlju su bile predavaonice i učioni-ce, sve prazne, s obrisanim pločama i svježe navoštenim podovima.Bespomoćno sam lutao naokolo dok konačno nisam primijetio jed-no stubište – malo i loše osvijetljeno – u udaljenom uglu zgrade. Popevši se, našao sam se u dugom, praznom hodniku. Uživajućiu zvuku svojih koraka na linoleumu žustro sam koračao, nastojećina zatvorenim vratima naći neki broj ili ime, sve dok nisam došaodo jednih vrata na kojima je stajao mjedeni okvir za pločice i, u nje-mu, pločica na kojoj je bilo ugravirano JULIAN MORROW. Zas-tao sam na trenutak pa triput kratko pokucao. Prošla je po prilici minuta, pa još jedna, a onda su se bijela vra-ta odškrinula. Iznutra me pogledalo jedno lice. Bilo je to sitno,mudro lice, budno i usredotočeno poput pitanja; unatoč nekim mla-dolikim crtama – vragolasto izvijenim obrvama, skladno oblikova-nome nosu, vilici i ustima – to nipošto nije bilo mlado lice, a i kosaje bila snježno bijela. Uglavnom mi polazi za rukom odrediti ljudi-ma godine, no njegove nisam mogao ni približno pogoditi. Trenutak sam stajao nepomično dok me proučavao svojim pla-vim očima, i treptao. “Izvolite, što želite?” govorio je razborito i susretljivo, onako ka-ko prijazni odrasli ljudi ponekad razgovaraju s djecom. “Ja – pa, zovem se Richard Papen—” Okrenuo je glavu na drugu stranu i ponovno trepnuo, bistrook,mio poput kućnog ljubimca. “… i htio bih pohađati vaša predavanja iz starogrčkog.”

TAJNA POVIJEST 23 Lice mu se oduljilo. “Oh, žao mi je.” Za divno čudo, po glasu muse moglo zaključiti da mu je doista žao, više nego meni. “Volio bihto više od svega, ali bojim se da nema više mjesta. Moja je grupaveć popunjena.” Nešto me je u tom naizgled iskrenom žaljenju ohrabrilo: “Sigur-no ima načina”, rekao sam. “Još jedan student—” “Jako mi je žao, gospodine Papen”, reče, kao da me pokušavautješiti zbog smrti voljenog prijatelja, nastojeći mi objasniti da mini na kakav bitan način ne može pomoći. “No, primam najviše petstudenata i ne mogu ni zamisliti da primim još jednoga.” “Pet studenata nije jako mnogo.” Brzo je odmahnuo glavom, zatvorenih očiju, kao da ta molba na-dilazi njegove snage. “Zaista, vrlo bih vas rado primio, ali ne smijem na to ni pomis-liti”, reče. “Jako mi je žao. Možete li me sada ispričati? Čeka mestudentica.” Prošlo je više od tjedan dana. Počeo sam pohađati predavanja idobio sam posao kod profesora psihologije zvanog doktor Roland.(Dužnost mi je bila pomagati mu u nekom neodređenom “istraži-vanju”, čiju prirodu nikad nisam otkrio; bio je to stari, zbunjeni, nes-ređeni profesor, biheviorist, koji je većinu vremena provodio bespos-ličareći u nastavničkom salonu.) Stekao sam i nekoliko prijatelja,uglavnom brucoša iz mog paviljona. Riječ prijatelji možda i nije naj-prikladnija. Zajedno smo jeli, dočekivali i ispraćali jedni druge, noponajviše nas je zbližila činjenica da nismo poznavali nikoga drugo-ga – ta se situacija tada nije doimala sasvim neugodnom. Kod ne-kolicine poznanika koji su već neko vrijeme boravili na Hampdenuraspitao sam se o Julianu Morrowu. Gotovo su svi čuli za njega, pa sam dobio svakojake proturječne,ali fascinantne informacije: da je genijalan, da je varalica; da nijediplomirao; da je u četrdesetima bio istaknuti intelektualac, prija-telj Ezre Pounda i T. S. Eliota, da mu je obitelj stekla bogatstvo suv-lasništvom u elitnoj banci ili pak kupnjom zaplijenjene imovine udoba svjetske krize; da je u jednom ratu izbjegao vojnu obvezu (iakoje ovdje bilo teško izračunati kronologiju događaja); da je imao ve-ze s Vatikanom; s jednom svrgnutom kraljevskom obitelji na Blis-

24 Don n a Tarttkom istoku; s Francovim režimom u Španjolskoj. Koliko je u sve-mu tome bilo istine nije se, naravno, moglo dokučiti, ali što sam višeo njemu znao, to sam se više zanimao, pa sam njega i njegovu malugrupu počeo pratiti po kampusu. Četiri mladića i djevojka izdalekase nisu doimali jako neobičnima. No izbliza su bili očaravajuća sku-pina – barem meni, koji nikad nisam vidio ništa nalik na njih, a na-slućivao sam mnoštvo slikovitih i nestvarnih osobina. Dvojica mladića nosila su naočale, začudo jednake: male, staro-modne, s okruglim metalnim okvirima. Viši od njih – i to priličnovisok, gotovo dva metra – imao je tamnu kosu, četvrtastu čeljust i hra-pavu, blijedu put. Možda bi bio i naočit da mu crte lica nisu bile ta-ko krute, a oči, iza naočala, tako bezizražajne i prazne. Odijevao seu tamna odijela engleskog kroja i nosio kišobran (za Hampden biza-ran prizor) nezgrapno se probijajući kroz mnoštvo hipija, bitnika,šminkera iz privatnih škola i pankera, sputan i ukočen poput ostarje-le balerine, što je bilo čudno za nekoga njegove veličine. “Henry Win-ter”, rekli su mi prijatelji, kad sam im ga pokazao u daljini kako u ši-rokom luku zaobilazi svirače bonga na travnjaku. Manji od njih dvojice – premda ne mnogo – bio je neuredan pla-vokos mladić, rumenih obraza i uvijek s gumom za žvakanje u usti-ma, neumorno vedrog držanja, ruku uvijek gurnutih duboko u dže-pove hlača koje su mu se razvlačile na koljenima. Svaki je dan nosiojedan te isti, loše skrojeni sako od smeđeg tvida, izlizan na laktovi-ma i prekratkih rukava, a svijetlu kosu dijelio je nadesno, puštaju-ći da mu dugi pramen pada preko jednog oka, skrivenog staklomnaočala. Zvao se Bunny Corcoran, s tim da je Bunny nekim čudomdolazilo od Edmund. Glas mu je bio snažan i prodoran, i razlijegaose po blagovaonicama. Treći je mladić bio najneobičniji od njih trojice. Bio je koščat ielegantan i gotovo bolesno mršav, imao je drhtave ruke, lukavo al-bino lice i kratku, kuštravu kosu plamenocrvene boje, kakvu nikadprije nisam vidio. Mislio sam (pogrešno) da se oblači kao AlfredDouglas ili Comte de Montesquieu: prekrasne uštirkane košulje sdvostrukim manšetama; raskošne kravate; crni ogrtač koji se nadi-mao za njim dok je hodao, tako da niste bili sigurni sliči li studen-tu kraljeviću2 ili Jacku Trbosjeku. Jednom sam ga, na moje odušev-2 Romantični lik heidelberškog princa kojega njegov otac šalje da iskuša “stvarni” život, po- znat iz opereta i filma, izvorno iz drame W. M. Foerstera.

TAJNA POVIJEST 25ljenje, vidio i sa starinskim cvikerom (kasnije sam otkrio da cvikernije pravi, već s običnim staklima, i da vidi mnogo bolje od mene).Zvao se Francis Abernathy. Daljnje propitkivanje izazvalo je sum-njičavost mojih poznanika muškog spola, koji su se čudili zašto sezanimam za takvu osobu. Bilo ih je još dvoje, mladić i djevojka. Često sam ih viđao zajed-no pa sam isprva mislio da su par, sve dok ih jednog dana nisam vi-dio izbliza i shvatio da su brat i sestra. Kasnije sam doznao da sublizanci. Bili su jako slični, guste kose boje žita i androginih lica,vedri, razdragani i ozbiljni kao par anđela sa slika flamanskih maj-stora. I što je možda bilo najneobičnije, budući da je to bio Hamp-den – koji je obilovao lažnim intelektualcima i dekadentnim tinej-džerima i gdje je crna boja bila de riguer – voljeli su nositi svijetleboje, pogotovo bijelu. U mnoštvu cigareta i tamne sofisticiranostiizronili bi ponegdje poput alegorijskih likova ili davno umrlih slav-ljenika s neke zaboravljene vrtne zabave. Bilo je lako saznati tko sujer su bili jedini blizanci na kampusu. Zvali su se Charles i CamillaMacaulay. Svi su mi se činili veoma nepristupačnima. Ipak, uvijek sam ihpromatrao sa zanimanjem kad bih ih slučajno vidio: Francisa, kakose saginje i nešto govori mački na nekom kućnom pragu; Henryja,kad bi projurio sjedeći za volanom malog bijelog auta, s Julianomna sjedalu do njega; Bunnyja, kako se naginje kroz prozor na katuda nešto dovikne blizancima na travnjaku. Postupno sam dobivaosve više informacija. Francis Abernathy potjecao je iz Bostona i bio,po svemu sudeći, prilično bogat. I za Henryja se govorilo da je bo-gat; štoviše, da je genijalan jezikoslovac. Govorio je nekoliko jezi-ka, klasičnih i modernih, a kad mu je bilo samo osamnaest godina,objavljen mu je prijevod Anakreontove lirike, s komentarom. (Ovosam doznao od Georgesa Laforguea, koji je inače o toj temi nera-do i rijetko govorio; kasnije sam otkrio da je Henry, kao brucoš, La-forguea doveo u nepriliku pred svim profesorima književnosti tije-kom rasprave nakon njegova godišnjeg predavanja o Racineu.)Blizanci su imali stan izvan kampusa, a potjecali su odnekud s juga.A Bunny Corcoran imao je običaj puštati koračnice Johna PhilipaSouse u svojoj sobi, na sav glas, kasno noću. Ne bih želio reći da me išta od toga previše zaokupljalo. U tosam se vrijeme već snalazio na koledžu; nastava je počela i imao

26 Don n a Tarttsam posla. Moje zanimanje za Juliana Morrowa i njegove studentegrčkog, iako još uvijek živo, počelo je slabjeti, no tada je slučajnodošlo do neobičnog susreta. Dogodilo se to u srijedu ujutro, drugog tjedna mog boravka ukoledžu, dok sam u knjižnici nešto fotokopirao za doktora Rolan-da čekajući da mi u jedanaest počne predavanje. Nakon tridesetakminuta, dok su mi točkice svjetla plesale pred očima, otišao sam dopulta vratiti knjižničaru ključ fotokopirnog aparata i kad sam kre-nuo prema izlazu ugledao sam ih, Bunnyja i blizance, kako sjede zastolom prekrivenim papirima, pisaćim perima i bočicama tinte. Na-ročito se dobro sjećam bočica tinte jer su mi se jako dopale, kao iduga, crna, ravna pisaća pera, naoko nevjerojatno staromodna inezgrapna. Charles je na sebi imao bijeli teniski pulover, a Camil-la ljetnu haljinu s mornarskim ovratnikom i slamnati šešir. Bunnyjevsako od tvida bio je prebačen preko naslona njegova stolca, tako dase na podstavi moglo vidjeti nekoliko velikih poderotina i mrlja. Bioje naslonjen laktovima na stol, kosa mu je upadala u oči, a zgužva-nu košulju pridržavale su mu prugaste naramenice. Približivši gla-vu jedno drugomu, tiho su razgovarali. Odjednom sam poželio saznati o čemu razgovaraju. Otišao samdo police za knjige iza njihova stola, prošao sam je cijelom duži-nom, kao da nisam siguran što tražim, i došao do njezina kraja, prib-liživši im se toliko da sam mogao dodirnuti Bunnyjevu ruku. Okre-nut leđima, nasumce sam odabrao knjigu – slučajno nekakavbesmisleni sociološki tekst – i pretvarao se da proučavam kazalo.Sekundarna analiza. Sekundarna devijacija. Sekundarne skupine.Sekundarno obrazovanje. “Nisam sigurna”, govorila je Camilla. “Ako Grci plove ka Kar-tagi, ovdje bi trebao biti dativ. Sjećate se? Ka nekom mjestu? Tak-vo je pravilo.” “Ne može biti.” Ovo je bio Bunny. Imao je nazalan, bučan glas,poput W. C. Fieldsa3, s teškim slučajem grča čeljusti tipičnog za go-vor na Long Islandu. “Ne ka nekom mjestu već do nekog mjesta.Kladim se na ablativ.” Začulo se užurbano šuškanje papirima.3 Popularni američki komičar (1880.-1946.).

TAJNA POVIJEST 27 “Čekajte”, reče Charles. Glas mu je jako nalikovao na sestrin –promukao, s jedva primjetnim južnjačkim naglaskom. “Pogledajteovo. Ne samo da plove ka Kartagi, plove da bi je napali.” “Ti si lud.” “Ne, u pravu sam. Pogledajte sljedeću rečenicu. Treba nam aku-zativ.” “Jesi li siguran?” Opet šuškanje papirima. “Potpuno. Epi tó karchidona.” “Nisam siguran”, reče Bunny. Zvučao je poput ThurstonaHowella iz serije ‘Gilligan’s Island’. “Traži se ablativ. U svim teš-kim primjerima uvijek je rješenje ablativ.” Kratka stanka. “Bunny,” reče Charles, “sve si pobrkao. Ablativje u latinskom.” “Pa, naravno da to znam,” reče Bunny razdražljivo, nakon što jenačas zbunjeno zašutio, odajući time upravo suprotno, “ali znate našto mislim. Aorist, ablativ, sve je to isto, zbilja…” “Charles”, javi se Camilla. “Akuzativ neće odgovarati.” “Hoće. Plove da bi napali, zar ne?” “Da, ali Grci su plovili morem ka Kartagi.” “Ali ja sam umetnuo taj ‘epi’ na početku.” “Pa, možemo uz napad još uvijek upotrijebiti ‘epi’, ali moramose koristiti dativom zbog prvih pravila.” Segregacija. Shvaćanje svog “ja”. Spoznaja sebe. Gledao sam ukazalo i grozničavo se pokušavao sjetiti koji bi im padež odgovarao.Grci su plovili morem ka Kartagi. Ka Kartagi. Ka nekom mjestu. Nanekom mjestu. Kartagi. Kamo. Gdje. U Kartagu. Odjednom mi je nešto palo na pamet. Zatvorio sam knjigu, vra-tio je na policu i okrenuo se. “Oprostite”, rekao sam. Smjesta su prestali razgovarati, iznenađeni, i zagledali se u mene. “Oprostite mi, no bi li odgovarao lokativ?” Dugo nitko nije progovorio. “Lokativ?” reče Charles. “Samo dodajte zde na karchido”, rekao sam. “Mislim da je zde.Upotrijebite li to, nećete trebati prijedlog, osim epi, ako kreću u rat.

28 Don n a TarttOn znači ‘u smjeru Kartage’, tako da nećete morati brinuti ni o pa-dežu.” Charles pogleda u svoj papir pa u mene. “Lokativ?” reče. “To jeprilično neuobičajeno.” “Jesi li siguran da se može upotrijebiti uz Kartagu?” upita Ca-milla. Na to nisam mislio. “Možda i ne”, rekao sam. “Znam da se možeupotrijebiti uz Atenu.” Charles se nagne, primakne k sebi rječnik i počne ga listati. “Oh, dovraga, ne trudi se”, zakriješti Bunny. “Ako se ne moradeklinirati i ne traži prijedlog, meni zvuči dobro.” Uspravi se nastolcu i pogleda me: “Htio bih se rukovati s tobom, stranče.” Pru-žio sam mu ruku; stisnuo ju je i snažno zatresao, umalo prevrnuvšilaktom bočicu tinte. “Drago mi je da smo se upoznali, da, da”, re-če, podižući drugu ruku da makne kosu s očiju. Zbunilo me to iznenadno obraćanje pozornosti na mene; učini-lo mi se kao da su me likovi naslikani na mojoj omiljenoj slici, do-nedavno zaokupljeni svojim poslovima, pogledali s platna i obratilimi se. Samo dan ranije Francis se, obavijen crnim kašmirom i di-mom cigareta, očešao o mene u hodniku. Načas je, kad mu je rukadotakla moju, bio stvorenje od krvi i mesa, no odmah se zatim opetpretvorio u priviđenje, lik iz mašte koji se šepiri predvorjem ne oba-zirući se na mene, kao da je jedan od duhova koji se, navodno, usvojim sjenovitim ophodnjama ne obaziru na žive. Charles, još uvijek petljajući po rječniku, ustane i pruži mi ruku.“Zovem se Charles Macaulay.” “Richard Papen.” “Oh, ti si taj”, reče iznenada Camilla. “Što?” “Ti. Došao si se raspitati o grčkoj grupi.” “Ovo je moja sestra,” reče Charles, “a ovo je – Bun, jesi li mu sepredstavio?” “Ne, ne, mislim da nisam. Usrećili ste me, gospodine. Imali smojoš deset ovakvih primjera i pet minuta da ih riješimo. Ime mi jeEdmund Corcoran”, reče Bunny, ponovno mi stisnuvši ruku. “Koliko si dugo učio grčki?” upita Camilla.

TAJNA POVIJEST 29 “Dvije godine.” “Prilično ti dobro ide.” “Šteta što nisi s nama u grupi.” reče Bunny. Napeti muk. “Da”, reče s nelagodom Charles, “Julian je čudan u tim stvari-ma.” “Zašto opet ne odeš do njega”, reče mi Bunny. “Odnesi mu cvi-jeće i reci da voliš Platona pa će ti jesti iz ruke.” Ponovno muk, ovaj put još neugodniji. Camilla se nasmiješi, neizravno meni – ugodnim, neodređenim osmijehom, prilično bezlič-nim, kao da sam konobar ili prodavač u trgovini. Charles, koji je jošuvijek stajao pokraj nje, također mi se nasmiješi i diskretno uzdig-ne obrvu – ta je gesta možda odavala napetost, mogla je zapravoznačiti puno toga, no meni je značila Je li to sve? Promrmljao sam nešto, namjeravajući krenuti, kad Bunny – kojije gledao u suprotnom smjeru – ispruži ruku i zgrabi me za zapeš-će. “Pričekaj”, reče. Iznenađen, podigao sam pogled. Upravo je ušao Henry – tamnoodijelo, kišobran, sve u kompletu. Približio se stolu praveći se da me ne primjećuje. “Zdravo!” rečeim. “Jeste li gotovi?” Bunny glavom pokaže prema meni. “Čuj Henry, netko te želiupoznati”, reče. Henry podigne pogled. Izraz lica nije mu se promijenio. Zatvo-ri oči pa ih opet otvori, kao da mu se učinilo neobičnim što mu net-ko poput mene zaklanja pogled. “Da, da”, reče Bunny. “Ovaj se čovjek zove Richard – Ric-hard…?” “Papen.” “Da, da. Richard Papen. Studira grčki.” Henry podigne glavu da me pogleda. “Sigurno ne ovdje”, reče. “Ne”, rekao sam i pogledao i ja njega, no on je tako drsko piljiou mene da sam morao odvratiti pogled.

30 Don n a Tartt “Oh, Henry, pogledaj ovo, molim te”, reče užurbano Charles,ponovno prebirući papire. “Ovdje smo namjeravali upotrijebiti da-tiv ili akuzativ, a on je predložio lokativ?” Henry se nagne preko njegova ramena i pregleda tu stranicu.“Hm, arhaični lokativ”, reče. “Veoma homerski. Naravno, bilo bigramatički ispravno, ali možda ne bi sasvim odgovaralo kontekstu.”Opet podigne glavu da me dobro promotri. Svjetlo je padalo podtakvim kutom da se odbijalo o njegove male naočale, pa mu nisammogao vidjeti oči. “Vrlo zanimljivo. Proučavaš li Homera?” Mogao sam odgovoriti potvrdno, no imao sam osjećaj kako bimu bilo drago da me uhvati u neznanju i da ga to ne bi stajalo veli-kog truda. “Sviđa mi se Homer”, rekao sam neuvjerljivo. Gledao me s hladnim gnušanjem. “Ja volim Homera”, reče. “Na-ravno, proučavamo nešto suvremenije stvari, Platona, klasike, tra-gedije i drugo.” Pokušavao sam smisliti nekakav odgovor kad on ravnodušno od-vrati pogled. “Trebali bismo krenuti”, reče. Charles pokupi papire, ponovno ustane; Camilla stane pokrajnjega i ovaj put mi i ona pruži ruku. Jedno do drugoga, jako su na-likovali; njihova sličnost nije se toliko vidjela u crtama lica koliko uponašanju i držanju, u usklađenim kretnjama koje su međusobnoodražavali i ponavljali, tako da se činilo kako se mig oka jednoga,nakon nekoliko trenutaka, širi u treptaju kapka drugoga. Oči su imbile iste sive boje, pametne i spokojne. Ona je, pomislio sam, prek-rasna, na neki uznemirujući, gotovo srednjovjekovan način, koji iz-miče površnom promatraču. Bunny vrati stolac na mjesto i pljesne me između lopatica. “Dak-le gospodine,” reče, “moramo se jednom naći i popričati o grčkom,može?” “Doviđenja”, reče Henry, kimnuvši. “Doviđenja”, rekao sam. Krenuli su, a ja sam ostao stajati na is-tom mjestu gledajući ih kako odlaze, kako izlaze iz knjižnice pos-trojeni u široku falangu, rame uz rame. ***

TAJNA POVIJEST 31 Kad sam se nakon nekoliko minuta vratio u kabinet doktora Ro-landa da mu dam fotokopije, upitao sam ga može li mi dati predu-jam od moje plaće za studentski rad. Zavalio se u stolac i pogledao me svojim vodenastim, crveno ob-rubljenim očima. “Pa, znate”, reče, “posljednjih deset godina neobičavam to činiti. Objasnit ću vam zašto.” “Jasno mi je, gospodine”, požurio sam reći. Rasprave doktoraRolanda o tome što “običava” činiti ponekad bi trajale po pola sa-ta, i dulje. “Razumijem. Samo, radi se o hitnoj stvari.” Ponovno se nagnuo naprijed i nakašljao. “A što bi to”, upita,“moglo biti?” Ruke su mu, sklopljene pred njim na stolu, bile prošarane čvor-natim venama i imale plavičasti, biserni odsjaj oko zglobova prsti-ju. Zagledao sam se u njih. Trebalo mi je deset, dvadeset dolara, hit-no mi je trebalo, ali prije ulaska nisam smislio nikakav izgovor. “Neznam”, rekao sam mu. “Nešto je iskrsnulo.” Dojmljivo je nabrao obrve. Iako se govorilo da je senilnost dok-tora Rolanda samo paravan, meni se činila stvarnom; no on bi seipak ponekad, kad bi vas zatekao nespremne, iskazao neočekivanimproplamsajima lucidnosti, koji su – iako često nevezani uz predmetrazgovora – dokazivali da racionalni procesi još uvijek životare neg-dje u zamućenim dubinama njegove svijesti. “Radi se o mom autu”, rekao sam, iznenada dobivši inspiraciju.Nisam imao auto. “Moram ga dati popraviti”. Nisam očekivao da će se dalje raspitivati, međutim, on primjet-no živne. “U čemu je problem?” “Nešto s prijenosnikom.” “Je li dvostruki? Sa zračnim hlađenjem?” “Sa zračnim hlađenjem”, rekao sam, premještajući se s noge nanogu. Nisam bio raspoložen za ovaj razgovor. Ne znam ništa o au-tomobilima i teško mi je i promijeniti gumu. “Što imate, jedan od onih malih šest-cilindarskih?” “Da.” “Svi su klinci ludi za njima. Ja svom djetetu ne bih dopustio davozi bilo što osim osam-cilindarskog.” Nisam imao pojma što da na to kažem.

32 Don n a Tartt On otvori ladicu u stolu i počne izvlačiti stvari, proučavati ih iz-bliza i opet vraćati natrag. “Kad ode prijenosnik,” reče, “znam izvlastitog iskustva, auto je gotov. Pogotovo na šest-cilindarskima. Stim vozilom možete ravno na otpad. Ja pak imam 98 Regency Broug-ham, star deset godina. Redovito ga servisiram, stavljam novi filtersvakih dvije tisuće kilometara i mijenjam ulje svakih pet tisuća. Idekao zmaj. Budite oprezni s mehaničarima u gradu”, reče oštro. “Molim?” Konačno je pronašao čekovnu knjižicu. “Hm, trebali biste otićiblagajniku, ali mislim da će i ovako biti u redu”, reče, otvori knjižicui počne revno ispisivati ček.“Na nekim od tih mjesta u Hampdenu,čim otkriju da ste iz koledža, naplatit će vam dvostruko. Kod Iskup-ljenika je uglavnom najbolje – tamo radi skupina duhovno obraćenih,no svejedno će vas dobro operušati ako ih ne držite na oku.” Istrgnuo je ček i pružio mi ga. Pogledao sam ga letimično i srcemi je zaigralo. Dvjesto dolara. S potpisom i svime. “Ne dajte da vam naplate ni novčića više”, reče mi. “Neću, gospodine”, odvratio sam, jedva skrivajući oduševljenje.Što da učinim s tolikim novcem? Možda i zaboravi da mi ga je dao. Spustio je naočale i pogledao me preko njihova ruba. “Dakle Is-kupljenici”, reče. “Radionica je na autocesti broj 6. Imaju reklamuu obliku križa.” “Hvala vam”, rekao sam. Dok sam išao hodnikom bio sam u sedmom nebu i imao dvjestodolara u džepu, pa sam odmah otišao do govornice u prizemlju inazvao taksi da me odveze u Hampden. Ako išta znam, onda seznam dočekati na noge. Za to sam nekako nadaren. A što sam radio u gradu Hampdenu? Iskreno rečeno, od tolikesreće nisam ni bio u stanju raditi puno toga. Dan je bio prekrasan;bilo mi je dosta siromaštva, pa sam, prije nego što se predomislim,ušao u skupu trgovinu s muškom odjećom na trgu i kupio nekolikokošulja. Zatim sam otišao do Vojske spasa i neko vrijeme prebiraopo kutijama dok nisam pronašao kaput od hariškog tvida i par ele-gantnih smeđih cipela na vezivanje koje su mi dobro pristajale, dug-mad za manšete i smiješnu staru kravatu oslikanu prizorima iz lovana jelene. Kad sam izašao iz dućana, sa zadovoljstvom sam ustano-

TAJNA POVIJEST 33vio da još uvijek imam gotovo sto dolara. Da odem u knjižaru?U kino? Da kupim bocu scotcha? Na koncu me toliko zagušio tajroj mogućnosti koje su me, uz žamor i osmijehe, okružile na blje-štavom jesenjem pločniku, da sam se – poput seoskog dečka uspla-hirenog nakon susreta s prostitutkama – probio kroz njih do govor-nice na uglu i nazvao taksi da me odveze u koledž. Kad sam došao u sobu, rasprostro sam odjeću po krevetu. Dug-mad je bila otrcana i imala je nečije inicijale, no činilo mi se da jeod pravog zlata, dok je svjetlucala na dremljivom jesenjem suncukoje je pritjecalo kroz prozor i sakupljalo se u žutim lokvama nahrastovom podu – razbludno, bogato, opojno. Bio je to déja` vu kad mi je, sljedećeg popodneva, Julian otvoriovrata na isti način kao i prvi put, odškrinuvši ih i oprezno provirivšivan, kao da u kabinetu čuva nešto čudesno, nešto što se ne smije iz-lagati svačijem pogledu. Taj ću osjećaj dobro upoznati idućih mjese-ci. Pa i sada se, nakon mnogo godina i daleko odande, ponekad usnovima zateknem pred tim bijelim vratima, očekujući ga da se poja-vi, nalik na čuvara dvorca iz bajke: bezvremen, budan, djetinje lukav. Prepoznavši me, otvori vrata malo više nego prvi put. “Nije li toopet gospodin Pipin?” reče. Nisam ga se potrudio ispraviti. “Bojim se da jest.” Kratko me promotrio. “Imate divno ime, znate li to”, reče. “Ne-koliko se francuskih kraljeva zvalo Pipin.” “Jeste li zauzeti?” “Nisam nikada previše zauzet kad je u pitanju nasljednik fran-cuskog prijestolja, ako vi to zaista jeste”, reče. “Bojim se da nisam.” Nasmijao se i naveo zgodan grčki epigram o iskrenosti kao opas-noj vrlini i zatim, na moje iznenađenje, otvorio vrata i pustio meunutra. Soba je bila prekrasna, nimalo na nalik kabinet i mnogo veća nošto se izvana činilo – zračna i bijela, s visokim stropom i uštirkanimzavjesama koje su lepršale na povjetarcu. U kutu je, pokraj niskepolice za knjige, stajao velik, okrugao stol, pretrpan čajnicima igrčkim knjigama, a cvijeća je bilo posvuda, ruža, karanfila, anemo-na, na njegovu radnom stolu, na velikom stolu, na prozorskim das-kama. Ruže su bile posebno mirisne; u zraku se osjećao njihov bo-

34 Don n a Tarttgat i težak miris, koji se miješao s mirisom bergamotke, crnog ki-neskog čaja i laganim, gustim zapahom kamfora. Duboko sam disao,opijen. Kamo god bih pogledao, vidio bih nešto lijepo – orijentalnetepihe, porculanske figurice, minijature nalik na dragulje – blještavi-lo rasprsnutih boja od kojeg mi se činilo da sam ušao u jednu od onihmalih bizantinskih crkava koje su izvana sasvim obične, a iznutra na-likuje na rajske pisanice oslikane pozlatom i tesserae. Sjeo je u fotelju do prozora i ponudio i meni da sjednem. “Pret-postavljam da ste došli radi grčke grupe”, reče. “Da.” Oči su mu bile prijazne, otvorene, više sive no plave. “Semestarje odavno počeo”, reče. “Htio bih ponovno učiti grčki. Mislim da je šteta prekinuti na-kon samo dvije godine.” Zagonetno me je pogledao – nedokučiv, vragolast – i načas se zag-ledao u svoje sklopljene ruke. “Rekli su mi da ste iz Kalifornije.” “Da, jesam”, rekao sam, prilično zatečen. Tko mu je to rekao? “Ne poznajem mnogo ljudi sa zapada”, reče. “Ne znam bi li mise ondje svidjelo.” Zastao je, doimajući se zamišljenim i pomalozabrinutim. “Pa, kako je u Kaliforniji?” Održao sam mu predavanje. Plantaže naranača, propale filmskezvijezde, večernji kokteli uz bazen, cigarete, dosada. Slušao je, oči-ju uprtih u moje, naizgled ushićen tim lažnim uspomenama. Nika-da moj trud nije naišao na takvu pozornost, na takvu iskrenu rev-nost. Kako se doimao beskrajno očaranim, nisam odolio iskušenjuda nakitim priču malo više nego što je možda bilo uputno. “Doista uzbudljivo”, zaneseno reče kad sam, gotovo euforičan,konačno završio s nastupom. “Veoma romantično.” “Tja, vidite, nama ondje to nije ništa neobično”, rekao sam, nas-tojeći da se ne meškoljim, uzbuđen zbog svog blistavog uspjeha. “Nego, što osobi takvog romantičnog temperamenta znači studijklasične filologije?” Postavio je to pitanje kao da je silno želio, kadmu se već posrećilo uloviti rijetku pticu poput mene, doznati mojemišljenje dok sam još bio zatočen u njegovu kabinetu.

TAJNA POVIJEST 35 “Ako pod romantičnošću podrazumijevate osamljenost i intro-spektivnost,” odgovorio sam, “držim da su romantičari često najbo-lji klasičari.” Nasmijao se. “Veliki romantičari najčešće su propali klasičari.No to sad nije važno, zar ne? Što mislite o Hampdenu? Jeste li ov-dje sretni?” Protumačio sam mu, nešto opsežnije nego što je trebalo, zaštomislim da koledž trenutačno zadovoljava moje potrebe. “Mladima je na selu često dosadno”, reče Julian. “No to ne zna-či da im boravak ovdje ne čini dobro. Jeste li mnogo putovali? Ka-žite mi što vas je to privuklo ovamo. Rekao bih da se mladić poputvas ne može osjećati dobro daleko od grada, no vi ste možda umor-ni od gradskog života, nije li tako?” Toliko umješno i zanimljivo da me posve razoružao, spretno mevodio od jedne do druge teme, i siguran sam da je iz tog razgovora,koji se činio kratkim, ali je zapravo bio puno duži, uspio izvući svešto je o meni htio saznati. Nisam ni posumnjao da je njegovo živozanimanje moglo biti potaknuto ičim drugim nego velikim užitkomkoji je nalazio u mom društvu, tako da sam, iako svjestan da odu-ševljeno raspravljam o iznenađujuće širokom rasponu tema – pa inekim sasvim osobnima, i to otvorenije nego inače – bio uvjeren dapostupam po svojoj volji. Kad bih se barem mogao prisjetiti više odonoga što je tog dana bilo rečeno – zapravo sjećam se mnogih stva-ri koje sam ja rekao, većinom besmislica čije mi prepričavanje ne pri-činja zadovoljstvo. Samo je o jednom pitanju imao protivno mišlje-nje (izuzimajući u nevjerici uzdignutu obrvu na moj spomen Picassa;kad sam ga bolje upoznao, shvatio sam da je to morao primiti goto-vo kao osobnu uvredu), a radilo se o psihologiji, kojom sam, na kra-ju krajeva, bio duboko zaokupljen, s obzirom na moj rad s dokto-rom Rolandom i sve ostalo. “Ali držite li uistinu”, upitao jezabrinuto, “da se psihologija može nazvati znanošću?” “Naravno. Što bi drugo bila?” “Ali i Platon je znao da klasa, uvjeti i tako redom, imaju neprom-jenjiv utjecaj na pojedinca. Čini mi se da je psihologija samo drugariječ za ono što su antički pisci zvali kob.” “Psihologija jest užasna riječ.”

36 Don n a Tartt Energično je potvrdio. “Da, užasna je, zar ne?” reče, ali po izra-zu njegova lica vidjelo se da misli kako time što sam je uopće upot-rijebio odajem nedostatak ukusa. “Možda je na neki način korisnakao ustrojstvo u raspravi o određenim oblicima mišljenja.” Opči-njuju me ljudi sa sela koji ovdje žive jer su im životi tako usko ve-zani uz kob da su odista predodređeni. “Ali,” – nasmijao se – “bo-jim se da mi moji studenti nisu nikad previše zanimljivi jer uvijektočno znam što namjeravaju učiniti.” Bio sam očaran razgovorom s njim; premda je naoko bio prilič-no suvremen i pun digresija (držim da se suvremena misao odliku-je time što voli odlutati od predmeta), sada mi je jasno da me op-širnim razlaganjem uvijek iznova dovodio do istih pitanja. Jer, akoje suvremena misao hirovita i nestalna, klasična je ograničena,neodložna, nepopustljiva. Umovi takvih odlika danas se ne susrećučesto. No premda se mogu udaljiti od predmeta s najboljima odnjih, u duši nisam ništa drugo do opsesivan. Još smo malo razgovarali i ubrzo zašutjeli. Trenutak kasnije, Ju-lian učtivo reče: “Želite li, drage ću vas volje uzeti za učenika, gos-podine Papen.” Ja sam se, gledajući prozor i napola zaboravivši zašto sam tu, ok-renuo i zagledao u njega, ne znajući što da kažem. “Međutim, prije nego što prihvatite, morate pristati na neke uv-jete.” “Molim?” rekao sam, iznenada na oprezu. “Molim vas da sutra odete u dekanat i predate zahtjev za prom-jenu tutora.” Uzeo je jedno pero iz zdjelice na svom stolu; začudo,bila je puna Montblanc nalivpera, vrhunske linije, bilo ih je baremtucet. Na brzinu je napisao poruku i dao mi je. “Nemojte ovo izgu-biti”, reče, “jer tajnik me nikada ne imenuje tutorom ako to sam nezatražim.” Poruka je bila napisana muškim, prilično starinskim rukopisom,s grčkim slovima e. Tinta je još uvijek bila vlažna. “Ali ja već imamtutora”, rekao sam mu. “Moje je načelo da nikada ne prihvaćam studenta ukoliko muujedno nisam i tutor. Drugi se profesori književnosti ne slažu s mo-jim metodama poučavanja pa ćete imati neprilika bude li netko dru-gi imao pravo osporiti moje odluke. Trebali biste uzeti i nekoliko ob-

TAJNA POVIJEST 37razaca za ispis. Mislim da ćete se morati ispisati iz svih kolegija kojetrenutačno pohađate, osim francuskog, bilo bi dobro da njega zadr-žite. Čini mi se da vam je potrebno više znanja iz modernih jezika.” Zaprepastio sam se. “Ne mogu se ispisati iz svih kolegija.” “Zašto ne?” “Upis je prošao.” “To uopće nije važno”, reče Julian smireno. “Ja ću voditi one ko-legije koje želim da slušate. Vjerojatno ćete pohađati tri ili četirimoja kolegija po semestru dok ne diplomirate.” Pogledao sam ga. Nije ni čudo da je imao samo pet studenata.“Ali kako da to učinim?” rekao sam. Nasmijao se. “Vidi se da niste dugo na Hampdenu. U upravi toposve ne odobravaju, no tu ne mogu ništa. S vremena na vrijemepokušavaju se pozvati na propise o ujednačenoj raspodjeli studena-ta, ali to nikad nije bio nepremostiv problem. Proučavamo umjet-nost, povijest, filozofiju, svašta pomalo. Ako ustanovim da ste u ne-kom području slabi, možete mi dolaziti na mentorske sate ili vammogu dodijeliti drugog nastavnika. Kako mi francuski nije materi-nji jezik, mislim da bi bilo pametno da ga nastavite učiti s gospodi-nom Laforgueom. Iduće godine počet ćete sa mnom učiti latinski.To je težak jezik, ali bit će vam lakše jer znate grčki. Pruža najvišezadovoljstva od svih jezika, latinski. Vidjet ćete da će vam biti uži-tak učiti ga.” Slušao sam ga, pomalo uvrijeđen njegovim tonom. Poslušati gaznačilo je sasvim se preseliti iz Hampdenskog koledža u njegovumalu akademiju starogrčkog, s ukupno pet studenata, uključujućimene šest. “Vi ćete voditi sve moje kolegije?” upitao sam ga. “Ne baš sve”, odgovorio mi je ozbiljno, a onda se nasmijao vid-jevši moj izraz lica. “Vjerujem da je za mladog čovjeka štetno i nep-rimjereno imati mnogo nastavnika, jednako kao što vjerujem da jebolje poznavati jednu knjigu temeljito nego stotinu njih površno”,reče. “Znam da u suvremenom svijetu imam malo istomišljenika, nonaposljetku, Platon je imao samo jednog učitelja, a i Aleksandar.” Dok sam polako kimao glavom, pritom pokušavajući smisliti ka-ko da se na taktičan način izvučem, susreo sam se s njegovim pog-ledom i iznenada pomislio: Zašto ne? Bio sam pomalo omamljen nje-govom snažnom osobnošću, ali privlačili su me i ekstremni uvjeti

38 Don n a Tarttponude. Njegovi studenti – ukoliko se po njima uopće moglo sudi-ti o njegovu tutorstvu – ostavljali su na mene prilično snažan dojam;premda su se međusobno razlikovali, zajednička im je bila izvjesnadrskost, nemilosrdna, uglađena privlačnost, koja nije bila ni najma-nje suvremena, već je odisala neobičnim, hladnim dahom antike:bili su veličanstvena stvorenja, te oči, te ruke, taj izgled – sic oculos,sic ille manus, sic ora ferebat4. Zavidio sam im i privlačili su me; po-vrh toga, sve je upućivalo na to da ta neobična odlika uopće nije bilaprirođena, nego pomno odnjegovana. (Tako je bilo, uvidio sam kas-nije, i s Julianom: iako se on doimao potpuno drugačijim, živahnimi otvorenim, taj dojam nije proizlazio iz njegove spontanosti, već jebio proizvod vrhunskog umijeća.) Neprirodni ili ne, želio sam biti po-put njih. Bilo je nepromišljeno pomisliti da se te odlike stječu i dabih ih i ja, možda, na taj način mogao steći. Sve me ovo odvelo daleko od Plana i očeve benzinske pumpe.“A ako budem pohađao vaše kolegije, hoće li svi biti na grčkom?”upitao sam ga. Nasmijao se. “Naravno da neće. Proučavat ćemo Dantea, Ver-gilija, različite stvari. No ne bih vam savjetovao da kupite knjiguGoodbye, Columbus” (naveliko se pričalo o tome kako ta knjiga spa-da u obveznu literaturu jednog kolegija iz engleske književnosti zastudente prve godine), “ne zamjerite mi na vulgarnosti.” Georges Laforgue se uznemirio kad sam mu rekao što planiramučiniti. “To je ozbiljna stvar”, reče. “Shvaćate, zar ne, koliko će bitiograničeni vaši kontakti s ostalim profesorima i koledžom?” “On je dobar nastavnik”, rekao sam mu. “Nijedan nastavnik nije toliko dobar. A ako se slučajno raziđetes njim u mišljenju, ili ako na bilo koji način postupi nepravedno pre-ma vama, nijedan vam profesor neće moći pomoći. Nemojte mizamjeriti, ali ne vidim smisla u tome da se plaća školarina od tride-set tisuća dolara za studij sa samo jednim nastavnikom.” Pomislio sam da bi to pitanje trebalo uputiti zakladi Hampden-skog koledža, ali nisam ništa rekao.4 Iste je imao oči, i jednake ruke i usta – Vergilije.

TAJNA POVIJEST 39 Zavalio se u stolac. “Oprostite mi, no bio sam uvjeren da će vamelitistička uvjerenja takvog čovjeka biti odbojna”, reče. “Iskreno re-čeno, prvi put čujem da je prihvatio učenika koji prima tako velikunovčanu potporu. Kao demokratična ustanova, Hampdenski koledžnije utemeljen na takvim načelima.” “Pa, nije moguće da je takav elitist ako je prihvatio mene”, re-kao sam. Nije shvatio moj sarkazam. “Pretpostavljam da ne zna da prima-te potporu”, reče ozbiljnim tonom. “Pa, ako ne zna,” rekoh, “ja mu ne namjeravam reći.” Julianova su se predavanja održavala u njegovu kabinetu. Bilasu jako malobrojna, a osim toga, nijedna se učionica nije mogla mje-riti s njim ni u udobnosti ni u privatnosti. Imao je teoriju da učeni-ci bolje uče u ugodnom, neformalnom okruženju; a ta raskošna so-ba-staklenik, puna cvijeća i usred zime, bila je nekom vrstomplatonskog mikrokozmosa koji je predstavljao njegovu ideju pros-torije za nastavu. (“Rad?” rekao mi je jednom, zaprepašten, kadsam tako nazvao naše nastavne aktivnosti. “Doista misliš da je ovočime se bavimo rad?” “Nego što drugo?” “Ja bih to nazvao najuzvišenijom vrstom igre.” Dok sam išao na svoje prvo predavanje, ugledao sam FrancisaAbernathyja kako kočoperno hoda livadom nalik na gavrana, dokmu je crni kaput poput krila lepršao na vjetru. Bio je zadubljen umisli i pušio je cigaretu, no ipak me pomisao da bi me mogao vid-jeti ispunila neobjašnjivim nemirom. Sklonio sam se u vežu i priče-kao da prođe. Kad sam stigao do odmorišta na stubištu u Liceju, zaprepastiosam se kad sam ga ugledao kako sjedi na prozorskoj dasci. Letimi-ce sam ga pogledao i odmah odvratio pogled, i upravo kad sam htiozakoračiti u hodnik, on reče: “Čekaj.” Glas mu je bio ravnodušan,s bostonskim naglaskom, gotovo britanskim. Okrenuo sam se. “Jesi li ti novi neanias?” upita me podrugljivo. Novi mladac. Rekao sam da jesam.

40 Don n a Tartt “Cubitum eamus5?” “Što?” “Ništa.” Premjesti cigaretu u lijevu ruku i pruži mi desnu. Bila je koštu-njava i nježna kao u djevojke. Nije se potrudio predstaviti. Nakon kratke, neugodne stanke, re-kao sam mu kako se zovem. Povukao je posljednji dim cigarete i bacio je kroz otvoreni pro-zor. “Znam tko si ti”, reče. Henry i Bunny već su bili u kabinetu; Henry je čitao knjigu, aBunny je, naslonjen na stol, glasno i živo razgovarao s njim. “… neukusno, eto kakvo, stari moj. Razočarao si me. Očekivaosam od tebe malo više savoir faire, ne zamjeri mi…” “Dobro jutro”, reče Francis, ušavši za mnom i zatvorivši vrata. Henry podigne pogled i kimne, a zatim se ponovno vrati knjizi. “Zdravo”, reče mu Bunny, a onda se obrati meni “Oh, zdravo.”“Znaš što”, ponovno se obrati Francisu. “Henry je kupio Montblancnalivpero.” “Zbilja?” reče Francis. Bunny pokaže glavom na zdjelicu punu glatkih crnih pera na Ju-lianovu stolu. “Rekao sam mu da će Julian misliti da ga je ukrao akone bude oprezan.” “Bio je sa mnom kad sam ga kupio”, reče Henry ne dižući glavus knjige. “Koliko te stvari uopće koštaju?” reče Bunny. Nije bilo odgovora. “Hajde reci. Koliko? Tristo dolara štapić?” Naslonio se cijelomsvojom priličnom težinom na stol. “Sjećam se kako si govorio da suružna. Govorio si da nikada nećeš pisati ničim drugim nego pravimperom. Je li?” Tišina. “Hoćeš li mi ga dati da ga još jedanput pogledam?” reče Bunny.5 Idemo li leći?

TAJNA POVIJEST 41 Odloživši knjigu, Henry posegne u džep na košulji i izvuče peroi stavi ga na stol. “Evo”, reče. Bunny ga uzme i poče ga prevrtati prstima. “Sliči na one debeleolovke koje sam imao u prvom razredu”, reče. “Je li te Julian na-govorio da ga kupiš?” “Htio sam imati nalivpero.” “Nisi ga zato kupio.” “Ne želim više o tome razgovarati.” “Mislim da je neukusno.” “Baš si se ti našao”, reče Henry oštro, “govoriti o ukusu.” Nastala je duga stanka, tijekom koje se Bunny zavalio u stolac.“Da vidimo, kakvim se perima koristimo”, reče razgovorljivo.“François, ti si tip za držalo i bočicu kao i ja, je li?” “Manje više.” Pokazao je na mene kao da vodi panel-diskusiju na televiziji. “A ti,kako se ono zoveš, Roberte? Kakva vas pera uče upotrebljavati uKaliforniji?” “Kemijske olovke”, rekao sam. Bunny duboko kimne glavom. “Iskren čovjek, džentlmen. Volijednostavne stvari. Igra otvorenim kartama. Sviđa mi se to.” Vrata su se otvorila i ušli su blizanci. “Što to vičeš, Bun?” reče Charles smijući se, zalupivši nogomvrata za sobom. “Čuli smo te na kraju hodnika.” Bunny je počeo priču o Montblanc peru. S nelagodom sam se po-vukao u kut i počeo pregledavati knjige u ormaru. “Koliko dugo studiraš klasičnu filologiju?” reče jedan glas neg-dje u blizini mog lakta. Bio je to Henry, koji se okrenuo u stolcu dame pogleda. “Dvije godine”, rekoh. “Što si čitao na grčkom?” “Novi zavjet.” “Pa, razumije se da si čitao Koine”, reče ljutito. “Što još? Home-ra, sigurno. I liričare.” Znao sam da je to Henryjevo područje. Bilo me je strah lagati.“Ponešto.”

42 Don n a Tartt “I Platona?” “Da.” “Cijelog Platona?” “Nešto od Platona.” “Ali sve u prijevodu?” Oklijevao sam, za trenutak predugo. Pogledao me u nevjerici.“Ne?” Zabio sam ruke u džepove svog novog kaputa. “Većinu toga”, re-koh, što je bilo daleko od istine. “Većinu čega? Misliš na dijaloge? A novije stvari? Plotina?” “Da”, slagao sam. Nisam nikad, do dana današnjega, pročitao niriječi od Plotina. “Što?” Nažalost, stao mi je mozak i nisam se mogao sjetiti ničega za štosam bio siguran da je napisao Plotin. Ekloge? Ne dovraga, to je Ver-gilijevo. “Zapravo, ne volim previše Plotina”, rekoh. “Ne? Zašto?” Ispitivao me kao policajac. Čeznutljivo sam se prisjetio mog sta-rog kolegija, onog iz kojeg sam se ispisao; zvao se Uvod u dramu, avodio ga je razdragani gospodin Lanin; od nas je tražio da legnemona pod i radimo vježbe za opuštanje dok je on hodao uokolo i go-vorio: “Sad zamislite da vam se tijelo ispunjava hladnom, narančas-tom tekućinom.” Nisam dovoljno brzo odgovorio na pitanje o Plotinu i Henryjuto nije bilo po volji. Nešto je brzo rekao na latinskom. “Molim?” Hladno me pogledao. “Nije važno”, rekao je, i opet se nagnuonad knjigu. Nastojeći sakriti zbunjenost, okrenuo sam se prema polici s knji-gama. “Zadovoljan?” čuo sam Bunnyja kako govori. “Pretpostavljamda si ga pozvao na red, je li?” Na moje neizmjerno olakšanje, Charles mi priđe da se pozdravi.Bio je prijateljski raspoložen i prilično smiren, ali tek što smo raz-mijenili pozdrave, otvore se vrata i žamor je utihnuo dok Julian ni-je ušao i tiho zatvorio vrata za sobom.

TAJNA POVIJEST 43 “Dobro jutro”, reče. “Upoznali ste se s našim novim studen-tom?” “Jesmo”, reče Francis, glasom koji je, kako mi se činilo, odavaodosadu, pridržavajući Camillin stolac i zatim sjedajući na svoj. “Izvrsno. Charles, bi li pristavio vodu za čaj?” Charles je otišao u malo predsoblje, ne veće od ormara, i malozatim čuo sam kako teče voda. (Nikad zapravo nisam saznao što setočno nalazi u tom predsoblju, ni kako je Julian, ponekad, uspije-vao iz njega iznijeti kompletan obrok, od predjela do deserta.) Na-kon toga je izašao, zatvorivši vrata za sobom, i sjeo. “Dobro”, reče Julian, kružeći pogledom oko stola. “Nadam se dasmo pripravni napustiti pojavni svijet i prodrijeti u uzvišeno?” Bio je izvanredan govornik, čaroban govornik, i želio bih da mo-gu bolje prenijeti ono što je rekao, no čovjeku prosječnoga uma ne-moguće je prenijeti riječi onoga sa superiornijim umom – pogoto-vo nakon toliko mnogo godina – a da mnogo toga ne izgubi uprijevodu. Razgovarali smo tog dana o gubitku sebe, o Platonovačetiri božanska ludila, o ludilu svih vrsta; započeo je govoreći o ono-me što je nazvao teretom sebe i o tome zašto ljudi uopće žele izgu-biti sebe. “Zašto nas taj tvrdoglavi glasić u našim glavama toliko muči?”rekao je, pogledom kružeći oko stola. “Nije li to stoga što nas pod-sjeća da smo živi, što nas podsjeća na našu smrtnost, na naše duše– koje se, uostalom, jako bojimo napustiti, no koje nam zadaju višejada nego bilo što drugo? No ne čini li nas često i bol najsvjesniji-ma sebe? Strašno je kad u djetinjstvu spoznamo da smo odvojeniod cijelog svijeta, da naši opečeni jezici i oguljena koljena ne bolenikoga drugog i ništa drugo, da su sve naše boli i patnje samo naše.Još je strašnije kad, stareći, spoznamo da nas nijedna osoba, ma ko-liko je voljeli, nikada ne može istinski razumjeti. Naše nas ‘ja’ činiužasno nesretnima pa nam je zato toliko stalo da ga zaboravimo, ni-je li tako? Sjećate li se Erinija?” “Furije”, reče Bunny, očaranog pogleda, skrivenog šiškama. “Točno. A kako su one tjerale ljude u ludilo? Pojačavale su unut-rašnji monolog, do krajnosti uvećavale postojeće odlike, činile lju-de toliko svjesnima sebe da to nisu mogli podnijeti.”

44 Don n a Tartt “A kako možemo izgubiti to svoje ‘ja’ koje nas tjera u ludilo, pot-puno ga izgubiti? Ljubav? Da, no stari je Kefal jednom čuo kakoSofoklo kaže da malo nas zna da je ljubav okrutan i strašan gospo-dar. Gubimo sebe radi drugoga, no pritom postajemo zarobljenicii prezira vrijedni sluge najhirovitijeg od svih bogova. Rat? Možemoizgubiti sebe u ushitu boja, u borbi za uzvišeni cilj, no danas nemamnogo uzvišenih ciljeva za koje bismo se mogli boriti.” Nasmijao se.“Međutim, nakon što smo toliko proučavali Ksenofonta i Tukididausuđujem se reći da nema puno mladih ljudi koji se bolje od vas ra-zumiju u vojnu taktiku. Siguran sam da biste, kad biste htjeli, mo-gli napasti Hampden i sami ga zauzeti.” Henry se nasmijao. “Mogli bismo to napraviti danas popodne, sašest ljudi”, reče. “Kako?” rekoše svi uglas. “Jedan od nas prereže telefonske i električne žice, jedan je namostu na rijeci Battenkill, jedan na glavnoj cesti, na sjeveru. Mi os-tali mogli bismo krenuti s juga i zapada. Nema nas mnogo, ali akose raširimo, mogli bismo zatvoriti sve druge ulaze” – u tom trenut-ku ispruži ruku i raširi prste – “i krenuti prema središtu sa svih stra-na.” Skupio je prste u šaku. “Naravno, bili bismo u prednosti jer binapad bio neočekivan”, reče, a mene iznenada prožme jeza zboghladnoće njegova glasa. Julian se nasmijao. “A kad su se posljednji put bogovi umiješali uratove ljudi? Pretpostavljam da bi se Apolon i Atena Pobjednicaspustili da se bore na vašoj strani, ‘zvani ili nezvani’, kako je glasilodelfijsko proroštvo Spartancima. Zamislite kakvi biste junaci bili.” “Polubogovi”, reče Francis, smijući se. “Sjedili bismo na prijes-toljima na gradskom trgu.” “Dok bi vam mjesni trgovci plaćali danak.” “U zlatu. Paunovom perju i bjelokosti.” “Prije će biti u krekerima sa sirom”, reče Bunny. “Krvoproliće je užasna stvar,” reče Julian naprasito – ozlovolji-la ga je primjedba o krekerima – “no najkrvaviji dijelovi Homera iEshila često su i najljepši – primjerice, onaj veličanstveni Klitemnes-trin govor u Agamemnonu koji toliko volim – Camilla, ti si bila na-ša Klitemnestra kad smo obrađivali Orestiju; sjećaš li se ičega?”

TAJNA POVIJEST 45 Svjetlost koja je ulazila kroz prozor obasjavala joj je lice; na tak-vom jakom svjetlu ljudi se većinom doimaju pomalo blijedima, nonjezine je čiste, nježne crte lica svjetlost samo naglasila sve dok ni-je postalo potresno gledati je, njezine svijetle i blistave oči tamnihtrepavica, zlaćani odsjaj na sljepoočnici koji se stapao s njezinomsjajnom kosom, tople boje meda. “Sjećam se malo.” Glas joj je na grčkom bio promukao i dubok i čaroban.Pa tako pade, dušu pusti, izdahne;Mlaz krvi brizne ti iz ljute rane mu,I orosi me rose rujne tamna kap.Veselih se, ko zrno što se sijano,Kad klija, niče, škropcu s neba raduje.6 Svi smo načas utihnuli kad je završila; prilično sam se iznenadioprimijetivši da joj je Henry ukočeno namignuo s druge strane stola. Julian se nasmiješi. “Kakav predivan odlomak”, reče. “Ne moguga se zasititi. No kako to da nas nešto tako stravično, prizor u ko-jem kraljica bodežom probada muža u njegovoj kupelji, toliko oča-rava?” “To je zbog metra”, reče Francis. “Jampskog trimetra. Oni zai-sta strašni dijelovi Pakla, na primjer, kad Pier de Medicina odsje-čenoga nosa govori kroz krvavi raspor na dušniku…” “Znam i gorih stvari”, reče Charles. “I ja. Ali taj je odlomak čaroban, a to je zbog terce rime. Njezi-ne melodije. Trimetar odjekuje Klitemnestrinim govorom poputzvona.” “Ipak, jampski trimetar prilično je čest u grčkoj lirici, zar ne?”reče Julian. “Zašto nam baš od ovog dijela zastaje dah? Zašto nasne privuče neki smireniji ili ugodniji?” “Aristotel u Poetici tvrdi”, reče Henry, “da o stvarima poput le-ševa, koje je same za sebe mučno gledati, možemo s užitkom raz-mišljati kad su prikazane u umjetničkom djelu.”6 Eshil: Orestija – Sabrane grčke tragedije; prijevod Koloman Rac i Nikola Majnarić; Vr- hunci civilizacije.

46 Don n a Tartt “A ja vjerujem da je Aristotel u pravu. Konačno, koji su to poet-ski prizori koji su nam se najviše urezali u sjećanje, koje najviše vo-limo? Upravo ti. Ubojstvo Agamemnona i Ahilov bijes? Didona nalomači. Bodeži izdajnika i Cezarova krv – sjećate li se kako Sveto-nije opisuje kako mu tijelo odnose na nosilima, a jedna mu ruka visis njih?” “Smrt je majka ljepote”, reče Henry. “A što je ljepota?” “Užas.” “Točno”, reče Julian. “Ljepota je rijetko kada blaga i utješna.Naprotiv. Istinska ljepota uvijek je prilično zastrašujuća.” Pogledao sam Camillu, njezino lice koje je blistalo na suncu, isjetio se jednog stiha iz Ilijade koji jako volim, o Ateni Paladi i užas-nom sjaju očiju. “A ako je ljepota užas,” reče Julian, “što je onda želja? Mislimoda imamo mnogo želja, no zapravo imamo samo jednu. Koja je to?” “Živjeti”, reče Camilla. “Živjeti zauvijek”, reče Bunny, pridržavajući bradu dlanom. Čajnik je zazviždao. Kad su šalice iznesene, i Henry ulio čaj, mračan kao mandarin,počeli smo razgovarati o ludilima koja potiču bogovi: poetskom,proročanskom i, konačno, dionizijskom. “Koje je daleko najtajanstvenije”, reče Julian. “Navikli smo raz-mišljati o religioznoj ekstazi kao o nečemu što nalazimo samo u pri-mitivnim društvima, iako se ona često pojavljuje i u najkulturnijimnarodima. Grci se, znate, nisu puno razlikovali od nas. Jako su pa-zili na formu, bili su izuzetno civilizirani, prilično sputani. Pa ipak,često bi ih en masse prožimao najneobuzdaniji zanos – kroz ples,mahnitanje, klanje, ukazanja – koji bi nama, pretpostavljam, nali-kovao na kliničko ludilo, iz kojeg nema povratka. Ipak, Grci su se– barem neki od njih – uspijevali zanijeti i vratiti u prijašnje stanjekad god im se prohtjelo. Ne možemo te prikaze u potpunosti otpi-sati kao mitove. Prilično su dobro potkrijepljeni dokazima, mada suantičke komentatore zbunjivali jednako koliko i nas. Neki tvrde daje taj zanos bio posljedica molitve i posta, drugi da je bio izazvan

TAJNA POVIJEST 47pićem. Nedvojbeno je da je i kolektivna priroda histerije imala ne-kakva utjecaja. Pa ipak, teško je obrazložiti ekstremnost te pojave.Razuzdanici su očito zapadali u neko iracionalno, predintelektual-no stanje, u kojemu bi osobnost zamjenjivalo nešto posve drugači-je – pri čemu pod ‘drugačijim’ podrazumijevam nešto što po svojprilici nije bilo smrtno. Nešto neljudsko.” Sjetio sam se Bakha, drame koja me uznemirila svojom nasil-nošću i okrutnošću, kao i sadizmom svog krvožednog boga. U us-poredbi s drugim tragedijama, kojima su dominirala prepoznatljivanačela pravednosti, ma koliko kruta, ova je predstavljala trijumfbarbarstva nad razumom, bila je mračna, kaotična, neshvatljiva. “Ne želimo to priznati,” reče Julian, “no zamisao o gubljenjuvlasti nad sobom privlači ljude koji se obuzdavaju, poput nas, goto-vo više nego išta drugo. Svi uistinu civilizirani narodi – antički na-rodi ništa manje nego mi – takvima su postali svojevoljnim sputa-vanjem svoga drevnog, životinjskog ‘ja’. Razlikujemo li se doista mi,ovdje nazočni, u tolikoj mjeri od Grka ili Rimljana? Opsjednutidužnošću, pobožnošću, odanošću, žrtvovanjem? Svime od čega suv-remeni ukus hvata jeza?” Pogledao sam šest lica oko stola. Suvremenome bi ukusu djelo-vali pomalo jezovito. Pretpostavljam da bi bilo koji drugi nastavnik,pet minuta nakon što bi čuo Henryjeve ideje o naoružavanju grčkegrupe i napadu na Hampden, telefonirao psihološkom savjetovalištu. “A svaka inteligentna osoba, a napose perfekcionisti poput lju-di iz antike i nas ovdje, dolazi u iskušenje da umori svoje primitiv-no, emotivno, požudno ‘ja’. No to je greška.” “Zašto?” upita Francis, lagano se naginjući naprijed. Julian izvije obrvu; zbog njegova dugog, markantnog nosa licemu se iz profila činilo lagano nagnutim prema naprijed, kao na et-ruščanskim portretima u bareljefu. “Zato što je opasno ignoriratipostojanje iracionalnog. Što je osoba kulturnija, inteligentnija, spu-tanija, to joj je više potrebno da na neki način usmjeri primitivne na-gone koje se toliko trudi potisnuti. Inače se te moćne drevne sile go-milaju i jačaju, sve dok dovoljno ne ojačaju da se oslobode, a to sujače što se taj trenutak više odgađa, često osnaživši toliko da potpu-no izbrišu volju. Na ono što se događa kad takvog ispusnog ventilanema, upozorava nas primjer Rimljana. Careva. Sjetite se, primje-

48 Don n a Tarttrice, Tiberija, ružnoga pastorka koji se trudio pokazati dostojnimvladanja svojeg očuha Augusta. Zamislite kakav je strahoviti, neza-mislivi napor morao podnositi slijedeći primjer spasitelja, boga. Na-rod ga je mrzio. Ma koliko se trudio, nikada nije bio dovoljno dobar,nikada se nije mogao osloboditi svoga omraženog ‘ja’; na koncu subrane popustile. Otplavljen vlastitim opačinama, umro je, star i lud,izgubljen u vrtovima užitaka na Kapriju: ondje čak nije bio ni sre-tan, kao što bismo mogli pomisliti, već očajan. Prije smrti napisaoje pismo Senatu. ‘Neka me svi bogovi i božice počaste gorim prok-letstvom od onog zbog kojeg danomice patim.’ Sjetite se onih kojisu ga naslijedili. Kaligule. Nerona.” Zastao je. “Osnovna je značajka Rimljana, a možda i njihovagreška,” reče, “bila opsjednutost redom. Vidimo je u njihovoj arhi-tekturi, književnosti, zakonima – to žestoko poricanje mraka, be-zumlja, kaosa.” Nasmijao se. “Nije teško razumjeti zašto su Rimlja-ni, koji su većinom bili izuzetno snošljivi prema stranim religijama,nemilosrdno progonili kršćane – kako je besmisleno misliti da jeobični zločinac ustao iz mrtvih, kako je užasno što su ga njegovisljedbenici slavili pijući njegovu krv. Plašila ih je nelogičnost toga,pa su činili sve što je bilo u njihovoj moći da to unište. Zapravo, či-ni mi se da nisu poduzimali takve drastične mjere samo zato što ihje to plašilo, već i stoga što ih je užasno privlačilo. Pragmatičari sučesto neobično praznovjerni. Uza svu njihovu logiku, tko je živio uvećem strahu od nadnaravnog od Rimljana?” “Grci su bili drugačiji. Voljeli su red i simetriju, kao i Rimljani,no bili su svjesni koliko je glupo nijekati nevidljivi svijet, drevne bo-gove. Emocije, mrak, barbarstvo.” Na trenutak se zagledao u strop,gotovo bolna izraza lica. “Sjećate li se o čemu smo maloprije govo-rili, kako su krvavi, užasni prizori ponekad najljepši?” reče. “Ta jemisao u osnovi grčka i veoma je duboka. Ljepota je užas. Drhtimopred svime što nazivamo lijepim. A što može biti užasnije ili ljepše,ljudima poput Grka ili poput nas, nego potpuno izgubiti vlast nadsobom. Odbaciti nakratko okove bića, skršiti slučajnost našeg smr-tnog ‘ja’. Euripid govori o Menadama: zabačenih glava, grla okrenu-tog zvijezdama ‘više nalik na jelene negoli na ljudsko biće.’ Biti pot-puno slobodan! Naravno, možemo se tih razornih strasti riješiti navulgarniji i neučinkovitiji način. No kako li je predivno osloboditi ihse odjednom! Pjevati, vrištati, plesati bosonog u šumi usred noći,

TAJNA POVIJEST 49biti svjestan smrtnosti koliko i životinja. To su moćni misteriji. Rikabikova. Medeni izvori koji nadiru iz zemlje. Ako smo u duši dovolj-no jaki, možemo strgnuti veo i pogledati u lice toj goloj, strašnoj lje-poti; neka nas Bog proždre, proguta, raspe nam kosti. I ispljune naspreporođene.” Svi smo bili nagnuti prema naprijed, nepomični. Usta su mi bilarazjapljena; osjećao sam svaki svoj dah. “I to je, za mene, ta užasna privlačnost dionizijskog rituala. Na-ma ju je teško zamisliti. Tu vatru čistoga bića.” Nakon predavanja, spustio sam se dolje kao u snu, u glavi mi sevrtjelo, no bio sam prodorno, bolno svjestan da sam živ i mlad jed-nog predivnog dana; nebo je bilo tamne, dirljivo plave boje, a vje-tar je sipao crveno i žuto lišće u vrtlog konfeta. Ljepota je užas. Drhtimo pred svime što nazivamo lijepim. Te večeri napisao sam u dnevnik: “Stabla su sad šizofrenična ipočinju gubiti vlast nad sobom, razjarena od šoka svojih vatrenihnovih boja. Netko je – možda Van Gogh – rekao da je narančastaboja ludila. Ljepota je užas. Želimo da nas proguta, želimo se sak-riti u toj vatri koja nas oplemenjuje.” Ušao sam u poštu (blazirani studenti, sve kao i obično) i, još uvi-jek u neobjašnjivo veselom raspoloženju, nažvrljao razglednicu maj-ci – vatrenocrveni javorovi, planinski potok. Na poleđini sam napi-sao: Dođi vidjeti jesenje lišće u Vermontu između 25. rujna i 15.listopada, kad su mu boje najživlje. Dok sam je ubacivao u pretinac za međugradsku poštu, na sup-rotnom kraju prostorije ugledao sam Bunnyja kako, okrenut leđi-ma prema meni, proučava niz kutija s brojevima. Zaustavio se krajnečeg što je očito bio moj poštanski sandučić i sagnuo se da neštoubaci unutra. Zatim se oprezno uspravio i brzo izašao, s rukama udžepovima, dok mu je kosa lepršala na sve strane. Pričekao sam dok nije izašao, i onda otišao do svog sandučića.Unutra sam našao žućkastobijelu omotnicu – debeli papir, čvrst iprobrane kvalitete – no rukopis je bio zakučast kao u djeteta iz os-

50 Don n a Tarttnovne škole, a moje je ime na njoj bilo napisano olovkom. I poru-ka je bila napisana olovkom, kratka, neujednačena i nečitka: Richard moj stari Šta kažeš da ručamo u subotu, može oko 1? Znam super mijestašce. Kokteli, sve kako spada. Ja častim. Molim te dođi. Tvoj, Bun p. s. stavi kravatu. Znam da bi ionako, ali izvući će neku grozotu i natijerati (nejasno) te da je staviš ako zaboraviš. Proučio sam poruku, stavio je u džep i krenuo prema izlazu, iumalo se na vratima sudario s doktorom Rolandom koji je upravoulazio. Isprva se činilo da me ne prepoznaje. No baš kad sam po-mislio da sam se izvukao, pokrenuo se škripavi mehanizam njego-va lica i s proscenija se spustila, uz trzaje, kartonska kulisa s nasli-kanim svitanjem prepoznavanja. “Dobar dan, doktore Roland”, rekao sam, gubeći svaku nadu. “Kako ide, mladiću?” Mislio je na moj izmišljeni auto. Christine. Chitty-Chitty-Bang--Bang. “Dobro”, rekao sam. “Jeste li ga odvezli Iskupljenicima?” “Da.” “Višestruki problem.” “Da”, rekao sam i sjetio se da sam mu neki dan ispričao kako jeproblem u prijenosniku. Ali doktor Roland je već započeo poučnopredavanje o održavanju i funkcioniranju višestrukih brtvila. “I to je”, zaključi, “jedan od vaših najvažnijih problema sa stra-nim automobilom. Zbog toga biste mogli potrošiti puno ulja. Na-gomilat će se te pennsylvanijske kantice. A one ne rastu na grani.” Značajno me je pogledao. “Tko vam je prodao brtvilo?”

TAJNA POVIJEST 51 “Ne sjećam se”, rekao sam, ljuljajući se u transu dosade, ali i po-lako napredujući prema vratima. “Je li Bud?” “Mislim da jest.” “Ili Bill. Bill Hundy je dobar.” “Čini mi se da je Bud”, rekao sam. “Što mislite o tom starom čudaku?” Nisam bio siguran odnosi li se to na Buda ili na nekog drugogčudaka ili smo, možda, zašli na područje staračke demencije. Pone-kad je bilo teško povjerovati da je doktor Roland redovni profesorna Katedri za društvene znanosti ovoga, uglednog koledža. Više jesličio jednom od onih brbljavih starih čudaka koji imaju običaj sjestipokraj nekog neznanca u autobusu želeći mu pokazati komadićepapira koje smotane čuvaju u novčaniku. Ponavljao je neke informacije o višestrukom brtvilu koje mi jeveć priopćio, dok sam ja čekao pogodan trenutak da se sjetim, iz-nenada, kako kasnim na neki sastanak, kad se dovuče prijatelj dok-tora Rolanda, doktor Blind, smiješeći se od uha do uha i oslanjaju-ći sa na svoj štap. Doktor Blind (izgovara se “blend”) imao je okodevedeset godina, a vodio je, zadnjih pedeset godina, kolegij “Inva-rijantni subordinirani prostori”, nadaleko poznat po tome što je do-sadan i gotovo potpuno nerazumljiv, kao i po tome što se ispit većcijelu vječnost sastojao od jednog te istog pitanja na koje je treba-lo odgovoriti s “da” ili “ne”: Pitanje je bilo dugo tri stranice, ali od-govor je uvijek bio “da”. To je bilo sve što ste trebali znati da polo-žite ispit iz Invarijantnih subordiniranih prostora. On je bio, ako je to uopće moguće, još veći davež od doktora Ro-landa. Zajedno su nalikovali na neki par superjunaka iz stripova,nepobjedivi, nepokoriv u svom savezu dosade i zbunjenosti. Prom-rmljao sam ispriku i šmugnuo, prepuštajući ih na milost i nemilostnjihovim vlastitim impresivnim sposobnostima.