Nestali

Poglavlje 1Mark i ja nismo se previše uzrujali kad se mama i tata nisu vratili kući te noći. Zapravo, priredili smo tulum. Nije baš započelo kao tulum. Osjećali smo se pomalo osam­ljeno, pa je Mark pozvao Genu. Zatim sam ja pozvala svoje noveprijateljice iz škole, Lisu i Shannon. One su također pozvaleneke klince, i prije nego što smo i shvatili, dvadesetak nas jetulumarilo u velikoj dnevnoj sobi koja je još uvijek bila takonova i tako neudobna za Marka i mene. Doselili smo se prije dva mjeseca, na početku rujna, točnona početak školske godine u Srednjoj školi Shadyside. Iako jekuća bila dvostruko prostranija od naše stare kuće u Brooklinu,bila je starija i pomalo zapuštena. Klinci koje smo upoznavali u školi uvijek bi se iznenadili kadbismo im rekli da živimo u Ulici Straha. Pričali bi nam pričeo strašnim stvarima koje su se događale oko Ulice Straha i ugustoj šumi što se protezala iza kuća – priče o čudnim bićima,neobjašnjivim nestancima, duhovima, čudnim jaucima i drugimstvarima. Mislim da je Mark povjerovao pričama. On uvijek vjeruje usve što mu ljudi kažu. Iako je moj brat godinu dana stariji odmene, mislim da sam ja cinična puno više nego on. Mark je puno izravniji tip. Mislim, kakav je takav je. Istina,izgleda kao sportaš s tim svojim širokim ramenima i velikim vra­tom, plavom kovrčavom kosom i tim zelenim očima, te slatkomjamicom na bradi za koju mrzi kad ga zadirkujete. No nije glup niNestali 5

išta takvo. Jednostavno vjeruje ljudima. Nikad ne zadirkuje drugeljude, a mislim da ni ne shvaća kad drugi zadirkuju njega. Mark se brzo sprijatelji. Klinci ga odmah zavole. Mislim damoj smisao za humor, moj ciničan pogled na svijet, odbijajuneke klince. Tako da su većina ljudi na tulumu bili Markovinovi prijatelji koje je upoznao u dva mjeseca što pohađa Srednjuškolu Shadyside. Lisa i Shannon su postale moje dobre prijateljice, a upoznalasam ih u zbornom razredu. No nismo još baš bile najbolje prijate­ljice. Isto tako još nisam ni pronašla tipa koji bi mi se sviđao – neonako kako se Marku sviđa Gena Rawlings. Gena je bila povod velike svađe koju smo imali jutros zadoručkom. Da, Mark se gadno posvađao s mamom i tatomprije škole. Mama i tata nisu odobravali njegovu vezu s Genom,i nisu htjeli da je Mark i dalje viđa. A zaista su često bili zajedno.Mislim, svaki dan. Moglo bi ih se nazvati nerazdvojnima. Na nekije način to, zapravo, bilo slatko. Mark je uvijek tako intenzivan,no mislim da još nikad nije tako snažno osjećao nešto premadjevojci. Tako da je, kad je upitao mamu i tatu zašto im se Gena nesviđa, a oni mu nisu znali odgovoriti, jednostavno eksplodirao. Mislim da je imao i dobar razlog. Mama i tata su priličnopametni ljudi, i uvijek su znali izraziti ono što misle. I onda,zbog čega im se Gena ne sviđa? “Utjecat će na tvoj uspjeh u školi”, rekao je tata. Zaistajadno. Mark je uvijek bio vrlo dobar učenik. Zaista se trudi uškoli, mnogo više nego ja, i shvaća je onoliko ozbiljno kao i svedrugo. Zato ne krivim Marka što je napao tatu zbog toga. Naravno daje tata također počeo urlati i rekao mnoge stvari koje nije trebaoreći. Zbog čega je opet Mark totalno pocrvenio u licu i ispaliomnogo stvari koje on nije trebao reći. Zatim se uključila i mama,te je nakon toga postalo toliko bučno da sam mislila kako bi seljušteći žuti kuhinjski zidovi mogli raspuknuti i urušiti se!6 R. L. Stine

Skljokala sam se na stolicu i zurila u svoj Pop-Tart. Punjenjeod jagode curilo je na tanjur. Ionako mi nije bilo do doručka.Nisam ni ja toliko luda za Genom, ali mislim da mama i tatanemaju pravo prigovarati Marku zbog nje – barem ne odmahrano ujutro dok pokušavamo doručkovati. Već dugo nismo imali svađu glasniju od ove jutros. Zadnja se,pretpostavljam, zbila u Brooklinu, kada smo Mark i ja posudiliautomobil a da nismo rekli roditeljima, a oni su prijavili krađuistog. Za taj mali incident kaznili su nas zabranom izlaska nadva mjeseca. Ništa strašno. No, ovo je Marku bilo strašno. “Imam šesnaest godina. Znamšto radim!” povikao je. Mama i tata su se nasmijali, što je zaista bilo grozno odnjih. Sada je Mark već bio bijesan. Uzeo je svoj Pop-Tart i krenuoda će ga baciti preko kuhinje. Zamislila sam kako udara u zids glasnim pljus. Zaista sam zločesta. No Mark se uspio zaustaviti na vrijeme i samo ga je bacionatrag na tanjur, okrenuo se i izjurio kroz kuhinjska vrata, za­lupivši ih za sobom koliko je snažno mogao. Prozorsko staklo ustarim vratima zatreslo se u svom okviru, ali nije ispalo. Mama i tata su problijedili. Gledali su jedno u drugo prekostola i odmahivali glavama, ali nisu ništa rekli. “Zakasnit ćeš uškolu”, rekao mi je tata nešto kasnije. Glas mu je podrhtavao.Pretpostavljam da se uzrujao zbog svog tog urlanja. Oba su nam roditelja bila vrlo nervozna otkad smo se doseliliu Shadyside. Pretpostavljala sam da je to samo od umora zbogselidbe – iako bi oni trebali biti naviknuti na to. Zbog prirodenjihova posla, stalno se selimo. U zadnjih smo osam godinaživjeli u šest različitih mjesta. To im nije lako – a ni Marku i meni. Uvijek mi je bilo teškosklapati prava prijateljstva kad sam znala da ću se za otprilikegodinu dana opet seliti i ostaviti ih za sobom. Mama me čestozadirkuje da sam samotnjak, no zar imam izbora? Mislim, zaštoNestali 7

da se vežem uz ljude kad ću ih poznavati samo jedno kratkovrijeme? Kakogod, uzela sam svoju torbu s knjigama i pogledala krozkuhinjski prozor. Mark je u stražnjem dvorištu, mršteći se, lukomispaljivao jednu strijelu za drugom u jadno, bespomoćno javorovodrvo. Moj je brat lud za streličarstvom. Prva stvar koju je učinio kadsmo se preselili ovamo, čak prije nego što si je i sobu pogledao,pronašao je odgovarajuće stablo u stražnjem dvorištu na kojeje objesio metu. Zaista je dobar u tome. Vrlo je dobar strijelac,što zapravo i ne čudi ako se u obzir uzmu sati i sati koje provodiu gađanju. “To je dobar način da se riješiš frustracija”, uvijek mi govori.Pretpostavljam da je jutros bio prilično frustriran, jer je izgledaozaista napeto, čak i za njega, ispaljujući strijelu, te prije nego štoće vidjeti kamo pogađa, već izvlačeći sljedeću iz korica. “Izbit će si oko jednog dana”, mama se uvijek žali. Ponekadse posebno trudi da zvuči poput majke, jer joj ta uloga baš nedolazi prirodno. Prilično je mlada i zaista je cool. A kad je kodkuće, što zbog posla i nije često, zaista je zabavna. I tata je OK, iako je on mnogo ozbiljniji i napetiji – poputMarka. Ponekad mi se čini da je s njim teško razgovarati. Kaoda mu je uvijek nešto drugo na pameti. No to je možda samomoj problem. Kako god bilo, svađe, kao što je ova jutros, kod nas nisu česte.Mislim da se prilično dobro slažemo. No, možda se upravo zbogčinjenice da su mama i tata tako često na poslu i ne stignemosvađati. Zgrabila sam Markovu jaknu i torbu s knjigama, istrčala krozstražnja vrata i nekako ga uspjela odvući na autobusnu stanicu.Nismo se čak ni pozdravili s mamom i tatom. Nismo shvatili da je to možda zadnji put što smo ih vidjeli.8 R. L. Stine

“Što, zapravo, ne valja s Genom?” upitao je Mark dok smočekali autobus South Sidea. “Možda misle da je preniska za tebe”, našalila sam se. Genaje bila nekih tridesetak centimetara niža od Marka. “Molim?” “Samo se šalim”, promrmljala sam. Zašto uvijek moramMarku reći kad se šalim? Gena je bila niska, no da budem iskrena (što uvijek i jesam)ima stvarno opako tijelo. Uz to je i zaista lijepa – duga ravna crnakosa koja joj je sezala do struka, žućkastobijeli besprijekorni ten,te prekrasne crne oči koje su jednostavno izluđivale dečke. Svidečki u školi misle da je Gena zaista seksi i u pravu su. Sada, u deset sati navečer, dok majke i oca nema u blizini,a improvizirana zabava je u punom jeku u našoj dnevnoj sobi,seksepilna Gena sjedi mojem bratu u krilu na sofi. Razmišljala sam o svađi toga jutra, te pogledavala na sat ipitala se gdje bi otac i majka mogli biti. Obično nazovu ako ćeostati duže na poslu. Glazba je zaista bila glasna. Netko je nafrljio nekakav heavymetal najglasnije što je mogao. Lisin dečko Cory svađao se snekim tipom kojeg nikad prije nisam vidjela oko limenke sokakoju su potezali svaki na svoju stranu. Izgledalo je kao da jelimenka eksplodirala u njihovim rukama, a pjena se prolila potepihu dnevne sobe. Oh, molim te, pomislila sam, ne daj da se zabava otme kon­troli. Otac i majka samo što nisu stigli kući. A onda… Pogledala sam opet prema Marku i Geni. Zagrlila ga je okovrata i nagnula se prema njemu te ga ljubila zatvorenih očiju.Bio je to strašan poljubac. Nisam imala namjeru buljiti – no dajte, molim vas! U nekimbi vas državama mogli uhititi zbog takvog poljupca! rekla samsama sebi.Nestali 9

A zatim mi se učinilo da sam začula zvuk zvona na ulazu. Glasan smijeh dopirao je iz ugla pokraj radne sobe. Gena iMark se nisu pomakli. Bili su u svom svijetu. Nitko drugi nijeizgledao kao da je čuo zvono. Potrčala sam do prozora u dnevnoj sobi i pogledala van.Na kolnom prilazu bio je veliki plavi Chevy Caprice. Iskrivivšiglavu ugledala sam visokog muškarca, odjevena u tamnu košuljui izgužvane platnene hlače, kako stoji pod svjetlom trijema.Ugledao me i pokazao mi značku. Policijsku značku. Zaglušena glazbom, vikom i smijehom, odjednom sam seukočila. Činilo mi se da mi je srce prestalo kucati. Činilo mi seda je sve stalo. Znala sam zašto je policajac došao. Nešto se strašno dogodilo mami i tati.10 R. L. Stine

Poglavlje 2Policajac se nasmiješio kad sam otvorila vrata. “Dobra večer”, rekao je, promatrajući me od glave do pete. Svjetlo s trijema bljeskalo se na zaštitnim vratima pa mi jetrebalo vremena da izoštrim pogled na njegovu licu. Nije biomlad. U brkovima su se nazirale sijede dlake. Zurio je u menekroz zaštitna vrata najhladnijim plavim očima koje sam ikadavidjela, ledenoplavim poput smrznutog jezera u zimi. “Ja samkapetan Farraday”, rekao je. “Što se dogodilo?” upitala sam. “Moji roditelji— jesu li—” “Jesu li kod kuće?” upitao je, pa se nasmiješio, otkrivajućipravilne bijele zube. “Ne. Oni su—” “Nisu ovdje?” “Ne. Rade dokasna, bar mislim.” Pogledao je pokraj mene u hodnik. “Niste mi došli reći nešto o njima?” upitala sam, osjećajućiolakšanje. Izgledao je kao da nije razumio pitanje. “Ne. Ovaj… Istra­žujem provalu u susjedstvu.” “Provalu?” “Da. Treća kuća niz ulicu. Idem od kuće do kuće i pro­vjeravam nije li netko vidio nešto sumnjivo. Znate, nepoznatautomobil ili tako nešto.”Nestali 11

“Oh. Pa… ne, nisam ništa vidjela.” Provalu smijeha iz dnevne sobe slijedio je zvuk razbijanjastakla. Ovdje u hodniku heavy metal glazba zvučala je još gla­snija. “Jeste li primijetili nekoga na ulici? Nekoga koga prije nistevidjeli?” Njegove su plave oči buljile u moje. Skrenula sam pogled. “Ne. Nikoga. Ne viđam baš previše ljudina ulici, kapetane. Mi smo novi u ovom susjedstvu, pa—” “Očekujete li uskoro roditelje?” “Vjerojatno. Ne znam. Ponekad rade do kasno u noć.” Dugo smo zurili jedno u drugo. Zatim je posegnuo u džep ko­šulje i izvukao malu bijelu posjetnicu. “Evo. Uzmite ovo.” Otvorioje zaštitna vrata i pružio mi posjetnicu. “Na njoj je moja specijalnadirektna linija. Ukoliko vidite nešto sumnjivo, nazovite me –u bilo koje vrijeme.” Uzela sam posjetnicu i zahvalila mu. “Držite je blizu telefona”, rekao je. “Za slučaj da provalnikponovno okuša sreću u ovom susjedstvu.” Zatim se okrenuo isišao s trijema. Stajala sam i slušala kako mu čizme škripe na makadamskomprilazu. Gledala sam ga kako ulazi u svoj veliki stari Chevy. Pitalasam se zašto ne vozi označeni policijski automobil. “Vjerojatnoga koristi da hvata prebrze vozače”, rekla sam sama sebi. Velikiautomobil nije proizveo nikakav zvuk dok je kretao i nestao unoći. Ugurala sam posjetnicu u džep hlača i vratila se u dnevnusobu. Začudilo me da je soba odjednom tiha. Pogledala samprema sofi. Gena je i dalje bila na Markovu krilu, no okrenulami se licem. Oboje su gledali u mene. Netko je utišao glazbu. “Zaista mi je žao, Cara.” tiho je rekao Cory Brooks, Lisindečko. Izgledao je vrlo uzrujano. “Što?”12 R. L. Stine