Lice

Poglavlje 1Poslije nesreće doživjela sam šok. Izgubila sam dio pamće- nja i djelić moje prošlosti jednostavno je nestao. Kad se po-kušam prisjetiti prošle jeseni i početka zime, kao da gledam unejasan odraz u tamnoj i mutnoj vodi. Mogu vidjeti gibanje imreškanje vode, ali ne lica i pokrete tamnih vodenih likova. Što se dogodilo tog tjedna, tog dana? Zašto se ne mogu sje-titi nesreće? Doktor Sayles kaže da će mi se sjećanje vratiti i da ću sejednog dana jasno prisjetiti detalja vezanih za taj događaj. Kažemi da se ne trebam previše truditi, kao da ne želi da se sjetim.Možda je sjećanje previše strašno i mogla bih požaliti ako sa-znam istinu pa je bolje da se ne sjetim i da budem zahvalna naovoj rupi u sjećanju. Doktor mi kaže da moram nastaviti živjetii ja se trudim slušati ga. Ali ni moji prijatelji nisu više isti. Ponekad vidim Justinekako sužena pogleda zuri u mene svojim svijetlim plavim oči-ma kao da me proučava ili pokušava zaviriti u moj um. Adriana mi stalno govori da se opustim i usporim. “Pola-ko, Martha.” Kao da sam bolesna ili invalid. Justine i Adrianauvijek djeluju veselo kad su uz mene, iako primjećujem kakoizmjenjuju poglede kad misle da ih ne gledam. Čini mi se da mepažljivo promatraju.7 Lice

Što promatraju? Čekaju da se psihički slomim, poput na-puklog jajeta čije se žumance razlije u žutom tragu? Čudne me misli spopadaju od nesreće, od prošle jeseni, noja si ne mogu pomoći. Doktor Sayles kaže da je to sasvim nor-malno. Dakle to sam ja, Martha Powel, savršeno normalna cura.Pretpostavljam da izgledam normalno, srednje visine i prosječ-ne težine za jednu srednjoškolku. Odijevam se više ležerno negonemarno. Imam dugu, ravnu plavu kosu, velike, okrugle oči bojezelenih maslina i nekoliko pjegica na obrazima zbog kojih iz-gledam poput dvanaestogodišnjakinje. Mislim da imam lijeposmijeh iako se ne smijem često kao nekad. Bez obzira na mojeneobične misli i rupu u mojoj glavi mislim da izgledam sasvimu redu. Nisam prekrasna crnka, egzotična izgleda poput Adria-ne i voljela bih imati gustu, crvenu kosu poput Justinine, njezi-ne pune crvene usne i okrugle svijetloplave oči, no mislim daizgledam sasvim zgodno. Barem Aaron tako misli. Dobri stariAaron, odan i pažljiv, bez kojeg ne znam što bih. Imam srećešto hodamo tako dugo. Zapravo, Justine me svakodnevno pod-sjeća kako sam sretna što mi je on dečko. No ona je dobra pri-jateljica iako ne skriva svoju ljubomoru. “Aaron je tako super!” uzdahnula je Justine prije nekolikodana. “Molim te, pogledaj to tijelo!” “Justine, daj me ostavi na miru!” progunđala sam. Sjedile smo na tribinama u dvorani shadysideske srednješkole promatrajući natjecanje u hrvanju protiv Waynesbridgea.Iako je krupan i atletski građen, Aaron nije baš vrhunski boracjer ne trenira dovoljno. Njegov suparnik, nizak, težak i kosmat,sličan medvjedu, uspio je Aarona oboriti na pod i uhvatiti ga ublok. Aaronovo je lice bilo crveno i zgrčeno u grimasu. Justinese objema rukama uhvatila za kosu s napetim izrazom na licukao da se bori zajedno s njim.R. L. Stine 8

U trenu, ispio se izvući iz bloka i povući suparnika premasebi. Obojica su bili crveni u licu, dišući s naporom. U sljede-ćem trenutku, Aaron je protivnika prikovao na pod i skočio nanoge. “To!” viknula je Justine, plješćući uzbuđeno. “Tako treba,Aarone!” Disao je ubrzano i čak s tribina mogla sam vidjeti kako muznoj teče s lica i zadržava se na tamnim obrvama. Pomogao jesuparniku ustati s poda, a zatim mi dobacio osmijeh. Barem mise tako učinilo. Justine se nasmijala i odmahnula mu kao da se njoj nasmi-ješio! Ako ništa drugo, ona je iskrena i ne pokušava sakriti koli-ko joj se sviđa. Stalno flertuje s njim iako je on moj dečko. Po-nekad joj uzvraća flert, onako iz šale, i ja to ne shvaćam ozbilj-no. Kao što sam rekla, oduvijek mi je vjeran i divan premameni. Zapravo svi moji prijatelji su sjajni. Samo bih voljela dane hodaju na prstima oko mene i da nisu toliko oprezni što ćereći u mom društvu. Znam o čemu razmišljaju i što ih zanima:je li se moje sjećanje vratilo. No, boje se pitati i ne žele razgo-varati o tom izgubljenom tjednu prošlog studenog, ni o nesreći.Barem ne preda mnom. Možda misle da sam ja ta koja je sret-na i više bi voljeli da su oni izgubili svoje pamćenje. No ja nesmatram da sam baš tako jako sretna, jer me izluđuju razna pi-tanja. Što se dogodilo te noći? Koliko je to moglo biti strašno?I zašto sam baš ja doživjela šok?9 Lice

Poglavlje 2Pritisnula sam obraz na Aaronovo rame. Godio mi je miris njegova losiona poslije brijanja, hladan i sladak. Ismijala sam ga prvi put kad ga je stavio. Brije se samo dvaputa tjedno no koristi ga svaki dan i nakon nekog vremena za-voljela sam taj miris. Podigla sam glavu i poljubila ga. Moralismo biti brzi jer smo sjedili u dnevnoj sobi na zelenom kožna-tom kauču, dok nas je njegov mlađi brat, Jake, kao što bi i svakidrugi klinac, uhodio. Da nas je vidio kako se ljubimo, uzbuniobi cijelu kuću. Televizor je bio uključen i u tijeku je bio film iz serije MelaGibsona Smrtonosno oružje. Mislim da Aaron malo sliči Melu,ista valovita tamnosmeđa kosa i sjajne plave oči. Zapravo, ni-smo obraćali pozornost na film. Aaronova ruka bila je preba-čena preko mojih ramena i pokušavali smo se poljubiti još ne-koliko puta prije nego što je njegov brat utrčao u sobu. Promatrajući tamnokosu glumicu na televiziji, sjetila samse Adriane. “Malo sam zabrinuta za Adrianu.” Povjerila sam se Aaro-nu koji je nešto progunđao i ponovno me poljubio, a zatim smozačuli korake iza sebe. “Jake, jesi li to ti?” pitao je Aaron gledajući preko ramenaprema vratima dnevne sobe. Začuo se hihot iz hodnika. “Gubi se!” naredio mu je Aaron.R. L. Stine 10

“Natjeraj me!” slijedio je Jakeov omiljeni odgovor. “Sad ćeš ti vidjeti!” Aaron je skočio s kauča i potrčao pre-ma vratima, dok se u hodniku ponovno začuo hihot i Jakeoviglasni koraci dok je bježao od vrata. “Aaron se ljubio s Marthom, Aaron se ljubio s Marthom!”derao se Jake. Odmahujući glavom, Aaron je ponovno sjeo do mene nakauč dok je na televiziji snažna eksplozija raznijela vrh zgrade. Zgrabio je punu šaku čipsa iz zdjele pokraj njega, ponudiomi ga, na što sam odmahnula rukom. “Adriana je prilično smršavjela”, nastavila sam. “Stvarno sebrinem za nju.” “Da, znam”, promrmljao je Aaron punih usta. Uzdahnula sam. “Znaš, mislim da je Adrianu nesreća naj-više pogodila.” Progutao je zalogaj čipsa, očiju uprtih u televizijski ekranizbjegavajući razgovor o nesreći. “Smršavjela je”, ponovila sam. “Jesi li primijetio kakve po-dočnjake ima?” “Ima ih oduvijek”, naglasio je, grabeći još čipsa iz zdjele. “Nije istina”, uzvratila sam. “Morala je ići k doktoru jer no-ćima ne spava.” “Valjda previše tulumari”, našalio se Aaron. “Daj šuti!” uzviknula sam udarivši ga u rame. Slegnuo je ramenima i nastavio gledati film. Uvijek se šalikad pokušavam ozbiljno razgovarati s njime, pogotovo o ne-sreći, kao da ga ta tema previše opterećuje. Sve me to izluđujejer ja želim govoriti o svemu, to mi je potrebno. Osim toga, brine me Adriana.11 Lice

“Ocjene su joj se pogoršale”, nastavila sam. “Nije čak us-pjela dobiti ni četvorku na polugodištu.” Aaron je samo nešto progunđao umjesto odgovora. “Znaš i sam kolika je Adriana perfekcionistica i koliko setrudi biti najbolja u svemu”, podsjetila sam ga. “Ne mogu vje-rovati da je dobila trojku iz španjolskog što joj je najlakši pre-dmet. Izgleda da ju je ta nesreća pogodila više nego što želi pri-znati.” Aaron je odmahnuo glavom. “Ma, samo je malo zbrkana”,promrmljao je i ponovno me zagrlio, a ja sam mu se privila raz-mišljajući o Adriani. Poljubili smo se a njegove su usne imaleokus čipsa. Film je završio i na ekranu se pojavila odjavna špica. “Zar ti ne razgovaraš s njom?” pitao me Aaron. “Molim?” Nisam bila sigurna o čemu govori. “Razgovaraš li s Adrianom o njezinim problemima?” Uzdahnula sam. “Znaš ti nju”, promrmljala sam i stisnulanjegovu ruku. “Pokušala sam, ali ona ne želi o tome govoriti.” Aaron se namrštio. “Mislio sam da ste najbolje prijateljice.” “Ma, jesmo, ali ona nikada ne govori o svojim problemimaveć se stalno brine o meni, pokušava me oraspoložiti, pomoćimi. Svaki put kad pokušam s njom ozbiljno razgovarati onaskrene s teme i veli da će sve biti OK” Aaron je kimnuo glavomi ponovno posegnuo rukom prema čipsu, no kao da se u trenut-ku predomislio pa je njegovo zgodno lice poprimilo ozbiljanizraz kad me pogledao ravno u oči. “Ali sve će biti u redu”,rekao je nježno a ja sam samo kimnula glavom. To mi svi stalno govore. Ponovno smo se poljubili, a njegove su usne i dalje imaleokus soli. Nisam željela da se odmakne od mene, željela samR. L. Stine 12

da poljubac traje vječno, no začuli smo hihot iza svojih leđa.“Reći ću im!” rekao je Jake izazivački. Aaron je ponovno skočio na noge kako bi ga otjerao. Čulasam ih kako trče kroz hodnik hihoćući i vrišteći dok sam se janaslonila na kauč, zatvorila oči i nastavila razmišljati o Adriani.Justine i Aaron su se vratili u kolotečinu, no zašto je Adrianabila na takvim mukama? Zašto ju je taj događaj pogodio višenego ostale? Naravno, nisam mogla na to odgovoriti jer senisam mogla sjetiti događaja. No bila sam odlučna saznati od-govor; tko zna koliko me iznenađenja još očekuje. Nakon svega što se dogodilo, sljedećeg dana Adrianin bratme pokušao ubiti.13 Lice

Poglavlje 3Ivan Petrakis, Adrianin stariji brat, toliko sliči svojoj sestri da je to gotovo zastrašujuće. Oboje imaju crnu, valovitu kosu, visoki su i mršavi na po-malo otmjen način. Imaju smeđe, tople oči ispod teških crnihobrva, što im daje pomalo dramatičan izgled. Uvijek se ističuna školskim fotografijama. Ivan je ove godine promijenio stil. Probušio je uho i staviosrebrnu naušnicu, pustio je zaliske i jareću bradicu, koja izlu-đuje njegove roditelje. Stalno je u crnoj majici i trapericamazbog kojih izgleda kao grubijan, čime odudara od ostatka dru-štva s North Hillsa, najbogatije četvrti u Shadysideu. U posljednje vrijeme, Ivan je stalno u gabuli. Barem takopričaju dečki koji su se s njime prije družili. Govore da je pot-puno zbrkan, da stalno tulumari i da je počeo piti i to u društvunekih razbijača iz Waynesbridgea. No moram priznati da mi se Ivan oduvijek sviđao. Zapra-vo, u trećem razredu osnovne bila sam zaljubljena u njega ipitam se jesam li ga ikad uspjela preboljeti. Bilo mi je drago što ga vidim, kad sam poslije škole nale-tjela na njega u trgovačkom centru na Division Streetu. “Hej, Ivane!” povikala sam i potrčala prema njemu prekoparkirališta. “Što ima novo?”R. L. Stine 14

Malo pretjerujući, zabacio je ruke prema natrag glumećiveliko iznenađenje i pri tome gotovo izgubio ravnotežu. “Mar-tha! Što si to kupila? Nešto jestivo? Snickers, Milky Way? Za-boravio sam danas ručati.” Podigla sam vrećice i glavom odmahnula prema trgovini izkoje sam izišla. “Imam samo stvari za slikanje.” “Još uvijek šaraš?” progunđao je. “Hej!” jetko sam uzviknula, “moje crtanje je ozbiljna stvar,a ne šaranje.” To ga je malo iznenadilo pa se samo grleno nasmijao zbogčega su se njegova mršava ramena zatresla. “Što šaraš ovih dana, Martha?” “Daj, šuti!” rekla sam mu. Ponovno se nasmijao i počešao po kozjoj bradi. “Trebašprijevoz do doma?” “Zašto ne?” odgovorila sam slijedeći ga prema njegovu cr-venom Civicu. Hodao je nekako paradno, uštogljeno poput pu-njene ptice. Jedno prednje svjetlo bilo je razbijeno a vjetrobran svinut.“Što se dogodilo? Imao si prometnu nezgodu?” “Nemam pojma.” Slegnuo je ramenima, povukao vrata isjeo na vozačko mjesto malog auta. Stavila sam vrećice na zad-nje sjedalo i sjela do njega. Auto je vonjao na cigarete, a svudaunaokolo bili su razbacani papirići pojedenih slatkiša. Ovo bi mi trebalo dati priliku da razgovaramo o Adriani,razmišljala sam, dok smo izlazili s parkirališta. Možda će Ivanznati kako da joj pomognemo. “Želiš li pobjeći?” iznenada me upitao dok smo izlazili naDivision Street.15 Lice

“Molim?” iznenađeno sam ga pogledala. “Želiš li da krenemo nekamo i samo nastavimo voziti?” uz-vratio mi je pogled svojim intenzivnim smeđim očima. “Bezosvrtanja? Da se vozimo ravno sve dok je to moguće?” “Šališ se, zar ne?” osmjehnula sam se nesigurno, no njegovse izraz lica nije promijenio. “Ne misliš stvarno pobjeći, zarne?” pitala sam osjećajući kako me steže u prsima. “Nema veze”, promumljao je i vratio pogled na cestu. Morao je snažno pritisnuti kočnicu kako bi stao zbog crve-nog svjetla, no ipak smo se uz cviljenje guma zaustavili nasredpješačkog prijelaza dok je auto iza nas snažno zatrubio. “Samo se šalim”, promrmljao je Ivan, objema rukama čvr-sto držeći volan. “Kako je Adriana?” upitala sam ga, trudeći se promije-niti temu jer je djelovao prilično napeto i povrijeđeno. “Kakospava?” Svjetlo na semaforu se promijenilo, spustio je nogu na gas,a vozilo je pojurilo uz glasnu škripu guma. “Ne znam. Pitaj je.” Djelovao je ogorčeno. “Brinem se za nju”, priznala sam mu. “Rekla mi je da slabojede i da ne može spavati.” “Ha, ha!” nasmijao se ironično, na što sam mu dobacila lju-tit pogled, no bio je koncentriran na vožnju jer u pola šest nacesti počinje gužva. “Ti si joj brat. Zar nisi zabrinut?” Moja pitanja zvučala suoštrije nego što sam željela. Ponovno je slegnuo ramenima i činilo se da uglavnom go-vori s pomoću njih. “Ma, ona je OK”, odgovorio je tiho i bezR. L. Stine 16

emocija. “Prošli tjedan je bila kod doktora, koji je podučava au-tohipnozi ili nečem sličnom.” “Molim?” Kamion je projurio pokraj nas pa nisam bila si-gurna da dobro čujem. “Ma znaš”, pokušavao je Ivan nadglasati buku kamiona.“Hipnotizira samu sebe kako bi mogla lakše zaspati.” “Ha?!” odgovorila sam. Znam da je zvučalo glupo no ni-sam znala što bih drugo rekla. “Je li to sigurno?” konačno sampitala, no Ivan me izgleda nije čuo već je skrenuo lijevo u ParkDrive. Nebo je postalo gotovo crno. Pola šest popodne, a već iz-gleda kao da je ponoć. Baš mrzim veljaču. “Znaš, njezine ocje-ne…” počela sam no Ivan me prekinuo iznervirano uzviknuvši:“Nije baš jednostavno zaspati u mojoj kući, Martha!” Udario jepo volanu. “Ništa nije lako u mojoj kući u posljednje vrijeme.” Znala sam da se njegovi roditelji ne slažu. Govorilo se daje njegov otac prijetio da će se iseliti iz kuće. “Tvoji starci…” započela sam mlako jer zapravo nisam htjelagovoriti o tome, to nije moja stvar. “To je ratna fronta”, odgovorio je Ivan odmahujući glavom.Iako je svjetlo bilo loše, mogla sam vidjeti njegove upale oči ikiseli osmijeh; gorčina se miješala sa strahom. “Jučer su se počeli gađati stvarima”, rekao je pogleda uprtau cestu. “O, Bože!” promumljala sam. “Ponašaju se poput djece. Čaše i tanjuri letjeli su na svestrane, a slomljenog porculana bilo je po cijeloj kuhinji. Poku-šao sam ih zaustaviti jer je sve to glupo. Ja…” Ivanov glas seslomio.17 Lice

Duboko sam uzdahnula. “Baš grozno”, promrmljala sam.“I što se onda dogodilo?” “Mama je otrčala u spavaću sobu, plačući i vičući, a tata jeizletio van zalupivši vratima. Mislim da se noćas nije vratio,barem ga ja nisam čuo.” “Je l’ ti mama dobro?” upitala sam stežući kvaku na vra-tima. S naporom je progutao slinu i rekao: “Ne znam. Čuo samje da plače cijelu noć jer je njihova spavaća soba do moje.”Spustio je glas da ne bi ponovno puknuo. “Baš nezgodno zamene, zar ne?” Nisam znala što bih rekla. Ivanovi roditelji sva-đali su se mjesecima, o čemu me Adriana gotovo svakodnevnoizvještavala. Svađali su se iz dana u dan no ni jedno od njih nijese odselilo. Nije čudo što su Adriana i on bili na rubu živaca. Pogledala sam kroz prozor prema tamnim stablima koja suizmicala pokraj nas, možda malo prebrzo jer su se pretvorila uneprepoznatljive tamne sjene u mraku. Shvatila sam da Ivanvozi prebrzo. “Ivane, molim te”, započela sam. Kod CanyonDrivea projurili smo pokraj znaka STOP, koji izgleda uopćenije primijetio. “Ivane, uspori!” povikala sam. “Ne mogu više izdržati!” uzviknuo je širom razrogačenihočiju, čvrsto stežući volan. “To je jednostavno previše!” “Ivane, ne!” Izgubila sam dah od strave kad je vrisnuo još jednom, azatim naglo zaokrenuo volan. “Ne mogu to više podnijeti!” Njegove riječi poput vala bolinadglasale su buku motora. Auto je zacvilio, a gume zaškripalekad je dodao gas i ponovno okrenuo volan, zaokrenuo auto iR. L. Stine 18

nas u njemu. Vrišteći cijelo vrijeme, pokušavajući se riješiti bolikoja je dolazila iz dubine njegove duše, vrtjeli smo se ukrug. Prekrila sam oči rukom dok se golemo crno deblo približa-valo. Ivan je ciljao točno na njega. Pokušava nas ubiti, bila je moja posljednja misao na Zemlji.19 Lice

Poglavlje 4Oh!”Glavom sam snažno udarila o krov kad je automobil udario o rubnik. Tijelom mi je prostrujio šok boli dok smose još nekoliko puta odbili, a zatim je sve stalo. Otvorila samoči i primijetila da mi se ruke tresu. Zapravo cijelo moje tijeloje podrhtavalo dok sam hvatala dah pokušavajući umiriti srce.Protrljala sam glavu još uvijek osjećajući bol. “Ivane…” “Stvarno mi je žao, Martha!” ispričavao se Ivan. “Živi smo”, promumljala sam, teško izgovarajući riječi. Uglavi mi je zujalo, a pred očima titrala tamna, kucajuća nejas-noća. “Živi smo, Ivane.” “Užasno mi je žao”, prozborio je kroz jecaj. Instinktivno, bez razmišljanja, okrenula sam se prema nje-mu i snažno ga zagrlila. Osjećala sam kako mu čitavo tijelo po-drhtava ispod kožnatog kaputa. “Živi smo.” “Okrenuo sam volan, nisam mogao to učiniti. Nisam to mo-gao učiniti do kraja”, promucao je. Zagrlila sam ga još jače ob-raza prislonjena uz njegov. “Živi smo, živi smo”, nisam moglaprestati ponavljati. “Nisam to mislio učiniti zaozbiljno”, promrmljao je nesi-gurnim glasom. “Stvarno nisam. Nikada to ne bih mogao.” Osjetila sam kako se polako smiruje i poželjela da se mojesrce spusti iz grla natrag u grudi.R. L. Stine 20

“Dobro sam”, rekao je naglo, gotovo hladno i odgurnuome. “Sve je u redu, sada sam dobro, Martha.” Sjela sam natrag u sjedalo i pogledala kroz prozor. Bili smousred nečijeg vrta. Svjetlo na trijemu obasjavalo je ulazna vrata,no kuća je bila u mraku. “Ivane, možda ne bi trebao voziti”, uspjela sam progovoriti. “Sve je OK, stvarno, dobro sam.” Tvrd i hladan pogled zategnuo je njegovo zgodno lice. Za-škiljio je prema meni, kamena lica, kao da želi izbrisati sveemocije. Vratili smo se na cestu, a njegovo je lice ostalo zaleđenodok me vozio kući. Nije progovorio ni riječ. “Tvoj brat je u totalnoj komi”, rekla sam Adriani u subotuposlijepodne dok smo sjedile u mojoj sobi. Tamni su oblaci pri-jetili snijegom. Prozor je bio otvoren a hladan zrak je prodirao u sobu ukojoj je uvijek bilo prilično vruće. Svježina mi je godila. Hladanpovjetarac igrao se zavjesama. “Ha?” Adriana je sjedila za mojim toaletnim stolićem, is-probavajući nova sjenila i ruževe koje mi je kupila mama. “Ovoje malo presvijetlo za mene, zar ne?” Počistila sam stol i stavila na njega veliki arak papira za cr-tanje. Namjeravala sam danas popodne raditi skice autopor-treta pa me Adrianin posjet iznenadio. Djelovala je kao da se dosađuje ali je istovremeno bila ne-mirna. Primijetila sam da me sluša samo napola, pa sam se pitalao čemu zapravo razmišlja, no nisam je željela ništa pitati.21 Lice

“Ivan je u lošem stanju”, ponovila sam. “Jučer popodne…” “Tko je u dobrom stanju?” Adriana me gorko prekinula va-deći punu ruku maramica i čisteći svoje lice. “Imam pretamniten. Ovo mi ne pomaže.” Okrenula sam se i proučila njezin odraz u ogledalu. “Izgle-daš umorno”, rekla sam. “Još uvijek ne mogu spavati.” Odmahnula je glavom i zatimpočela stavljati sjajilo na svoja puna usta, dok se povjetarac po-igravao njezinom tamnom, valovitom kosom. “Ivan je rekao da si bila kod doktora”, rekla sam trudeći sezvučati opušteno, jer Adriana nije voljela da je bilo tko neštozapitkuje, pa čak ni dobri prijatelji poput mene. Mislim da se stidjela obiteljskih problema, roditeljskih be-skrajnih svađa koje su za nju bile ponižavajuće. Izvještavala mesvakodnevno o svemu, no stekla sam dojam da nije željela bitiispitivana o detaljima, a ja nisam navaljivala. Uzdahnula je gle-dajući se u ogledalu. “Zove se dr. Corbe i trudi se naučiti meautohipnozu kako bih mogla zaspati. Ponekad mi uspijeva, aponekad ne.” Blago je otvorila usta dok je brisala sjajilo s usa-na. “Morat ću se više potruditi.” Gledala sam je kako uzima drugu tubu. Okrenula sam ne-koliko stranica crtaćeg bloka te iz ladice izvukla nekoliko olo-vaka. “Imaš li bilješke iz povijesti?” pitala me Adriana okrećućise prema meni. “Molim?” nisam mogla sakriti svoje iznenađenje. “Ti želišmoje bilješke s predavanja?” Adriana je, za razliku od mene,oduvijek bila odlikašica i nikada me prije nije pitala za bilješ-ke. Rumenilo je oblilo njezine obraze i okrenula je glavu. “Pa,nisam se baš uspjela koncentrirati u razredu, znaš kako je, malosam umorna pa sam propustila neke stvari.” Izgledala je po-R. L. Stine 22

sramljeno i prilično zabrinuto, a ja sam izvukla svoje bilježniceiz torbe i dodala ih joj. “Evo ti, nema problema.” “Baš ti hvala.” Ustala je spremna za odlazak. Puno je višaod mene pa sam se kraj nje uvijek osjećala poput klinke. Otpratila sam je do vrata i dalje zabrinuta za Ivana, nada-jući se da ću joj imati prilike objasniti u kojoj mjeri je zbrkan. “Jučer me Ivan povezao do kuće”, rekla sam. “Stvarno mi-slim da mu je potrebna stručna pomoć jer izgleda da se u nekimstvarima ne može kontrolirati. Hoću reći…” Okrenula se na vratima sobe. “Ma, znaš što je njegov pro-blem.” Zakolutala je očima. “Ha?” Pogledom sam istraživala njezino lice pokušavajućishvatiti što želi reći. “Ivanov problem je Laura”, objasnila je. “Misliš…?” “Otkad su prekinuli on se ponaša poput idiota. Ponekadbih ga najradije zviznula.” Zamahnula je mojom bilježnicom pozraku kao da udara nekog. Razmišljala sam o onome što je Adriana rekla. Laura Winter naša je prijateljica. Zbog glatke crne kose,blistavih plavosivih očiju i savršene linije jagodica, smatraju jenajljepšom curom u shadysideskoj srednjoj školi. Pomalo se bavi manekenstvom i svi u školi misle da će sejednog dana preseliti u New York, gdje će ostvariti fantastičnukarijeru supermodela ili glumice. Ivan nikada nije vjerovao da bi Laura htjela hodati s njime,a nismo ni mi. Kad su se počeli viđati bili su glavni trač u školi.Uvijek sam mislila da Ivan ozbiljnije doživljava njihovu vezu odLaure pogotovo jer mu je pomagala zaboraviti ružne bitke kodkuće.23 Lice

Nisam nikada bila sigurna zašto je Laura odlučila izlaziti sIvanom, između svih ostalih frajera iz škole koji su bili zainte-resirani za nju. A onda naravno, prošle zime ga je napustila bez imalo ža-ljenja, barem je tako izjavila Adriana. Ivan o tome nikada nije raspravljao sa mnom. “Još uvijek je u komi zbog toga”, rekla je Adriana stiskajućibilježnicu na prsa. “Prošli su već mjeseci, a on nikako da shvatida Laura nije luda za njim.” “Je li je zvao?” pitala sam. Odmahnula je glavom. “Nema šanse. Mislim da čeka daona njega nazove.” Adriana se nasmijala pomalo praznim smi-jehom. Nisam joj se pridružila. Ivan nas je jučer gotovo ubio iznala sam da njegovi problemi nisu predmet šale. “Čuj, Adriana, netko bi morao porazgovarati s njime”, re-kla sam. Podigla je obrve. “Ti pokušaj razgovarati s njim.” Glas jojje zvučao ljutito. “Znaš da je nemoguć. Nitko ne može razgo-varati s njime.” “Ali, Adriana…” protestirala sam. Lice joj se smekšalo. “Ne brini se za njega, Martha, on sezna brinuti za sebe. Ti si tako draga osoba, brineš se za sve anajmanje za sebe.” Snažno je stisnula bilježnicu objema ruka-ma, očiju prikovanih za moje. “Mi ti svi želimo da brzo ozdra-viš, ne brini se za Ivana.” Okrenula se i nestala niz stepenice dok sam ostala gledatiza njom. “Ali brinem se za njega i mislim da se ne može brinutiza sebe. Mislim da ne shvaćaš koliko nešto nije u redu s njim.” To je ono što sam željela reći Adriani, no zastala sam prijenego što sam bilo što izgovorila i samo sam uzdahnula. Adria-R. L. Stine 24

na očito nije željela govoriti o Ivanu. Nije željela da se petljamu njezin obiteljski život. Vratila sam se u svoju sobu. Oblaci su poprimili boju uglje-na, vjetar se pojačao i privio zavjese uza zid. Postalo je ledeno u sobi, shvatila sam pa sam zatvorila pro-zor i poravnala zavjese. Vratila sam se do stola i sjela pred svojnovi i čisti crtaći blok. Povukla sam omot i podvila ga pod blok, a potom sam ru-kom potražila olovku odgovarajuće debljine. Ne znam zašto, ali novi blokovi su me uvijek uzbuđivali naposeban način. Prazni i čisti, čekali su da budu popunjeni ne-čim što nikada prije nije viđeno. Znam da sam talentirana umjetnica. Imam dobro oko imoje crtanje je prilično čisto. Pohađam posebne satove slika-nja na višoj školi u Waynesbridgeu i moj mentor misli da mogurazviti svoj talent. Pokušavam složiti mapu s portretima, kojami je potrebna kako bih se mogla prijaviti na posebnu ljetnuškolu crtanja na višoj školi. Volim crtati stojeći, pa sam odgurnula stolicu do zida, zatvo-rila oči pokušavajući se koncentrirati, izbrisati misli o Adriani iIvanu, zapravo izbrisati sve misli. Pogledala sam prema stolu nakojem je ležao čisti bijeli papir, podigla olovku i počela crtati. Lice, odlučila sam, nacrtati ću autoportret. Olovka je zagrebla bijelu površinu papira i započela sam cr-tati oči, uvijek započinjem crteže njima. Uh, to nisu moje oči. Ove su bile ovalne, a moje su višeokrugle. Nagnuvši se nad stol, pogledala sam prema njima. Iz-gledalo je da mi uzvraćaju pogled. Popunila sam zjenice i do-bila ozbiljne oči. Povukla sam liniju preko papira i dobila obrisglave, osnovni oblik.25 Lice

To nije moja glava. Mršavo lice, sa tim tamnim, ozbiljnim očima. “Hej, što se zbiva?” uzviknula sam glasno. “Tko si ti?” Moja se ruka sada brzo gibala, popunjavajući detalje. Če-kaj, ne. Što se to zbiva? Vrh olovke klizio je po papiru vođen vlastitom voljom,izvan moje kontrole. Moja ruka se svinula nad papirom krećući se u kratkim kru-govima, spuštajući se i dižući se. Ruka je crtala sama, bez mojevolje, kao da ju je vodila neka nevidljiva sila. Gledajući u zaprepaštenju i strahu, pustila sam da ruka za-vrši crtež. Znala sam da je ne mogu zaustaviti.R. L. Stine 26