Karaula & Ništa nas ne smije iznenaditi

2

Ante Tomić Ništa nasne smije iznenaditiFraktura 3

copyright © Ante Tomić, Fraktura, 2003.4

jedanKo te ljubi dok sam ja na straži? Dugo je čekao to proljeće. Prije mu ono nije toliko značilo.Kada bolje promisli, prije vojske nije valjda ni zamjećivao pri-rodu. Trebao je doživjeti da mu se negdje u nekoj makedonskojvukojebini, na tisuću tristo metara, na minus dvadeset tri smrzneslina iz nosa, ili da se u razmočenom i teškom sivomaslinastomšinjelu koprca kroz snijeg do pojasa, pa da zacvili za onimbezbrižnim toplim danima na rivi i shvati koliko je bio sretan.U šest mjeseci koliko je ovdje trajala zima već je nekako biopočeo vjerovati da je ta sreća zauvijek izgubljena. Od listopadado ožujka, a da sunce nijednom nije provirilo iza teških i gn-jecavih, niskih oblaka, oštar studeni vjetar stišavao bi se samokako bi u krupnim i gustim pahuljama napadalo novih četrdesetcentimetara snijega, i on je bivao sve tjeskobniji i tjeskobniji.Ujutro je još bilo donekle podnošljivo, ali popodne, kada biveć poslije ručka čitava njihova strana planine utonula u sjenu,strašna potištenost uvlačila se u ljude. Sati su se sporo cijedili, upet bi ti se činilo da je već ponoć. Noć je bila beskrajna. Čitavuzimu bio je jadan, bezvoljan i ispunjen samosažaljenjem, a rjeđese i kupao. Kao i drugi, uostalom. Velika spavaonica u kojoj suživjeli, s usijanom peći od lijevanog željeza čija bi gornja ploča 5

crveno zasjala na sredini sobe navečer kad bi ugasili svjetlo, bilaje pregrijani svinjac u kojemu su kiselo smrdjele neoprane noge iznoj. Bilo je to tako drukčije od onoga umivenog i izglačanog, šmin-kerskog studentskog života kojemu je pripadao do prošlog lipnja,a, opet, tako se lako naviknuo na to životinjsko bivanje. Uistinu,bio je kao životinja koja u brlogu čeka da grane proljeće. Onda je ono došlo. Čuo ga je, doslovce, jedno jutro u peti trideset, na asfaltiranom dvorištu, još u mraku u kojemu sužuto svijetlili prozori karaule, kada je u savršenoj tišini odnekudzacvrkutala neka ptica. Taj sitan cvrkut, jebeš mu sve, bio jenajljepše što je ikada u svome životu čuo. Bio je to prvi, malenitračak radosti koji je obasjao njegovu sumornu dušu. Onda jekrenulo, mic po mic, gotovo nezamjetno, ali sigurno i neumitno.Prvi put u svojih dvadeset šest vidio je proljeće, pred kojim snijegkopni i povlači se u sve manje otoke da bi naskoro sasvim poto-nuo u žutozelenoj travi. Gledao je tu silnu vodu kako se cijedi islijeva niz planinu u zamršenoj mreži potočića što brzaju izmeđunaslaga gnjilog šušnja, kako se diže do crnih grana na kojimase iz pupova izmetnulo sitno lišće. Zatvorio bi oči i učinilo bimu se kako gotovo može čuti jednakomjerni ritam vode kojaoslobođena pulsira cijelom planinom, da bi se dolje na dnu, udolini, izlila u jezero, čija se površina na crvenom svjetlu sutonapretvarala u rastopljeno zlato. “Doktore.” “Molim?” “Opalim te golim!” Siniša se nasmiješi. Glupa fora, ali zbog nečega, nekakveprostodušne dokonosti s kojom ju je Ljuba izrekao, u tom ječasu osjetio čudnu prisnost s tim ljudima koji su u prostorijiiza njegovih leđa kartali, drijemali, čitali trivijalno, pretežno6

pornografsko štivo, ili sa strastvenom znanstvenom znatiželjomotkrivali da metan u prdežu izgara lijepim modrim plamenom.U deset mjeseci koliko je s njima dijelio napor u zajebavanjudnevnih zapovijedi i Pravila službe Oružanih snaga SFRJ, razvilase među njima čvrsta solidarnost, a katkad i istinsko muškobratstvo, gdje je gotovo pitanjem časti shvaćano da kada nekimajmun sa širitima i zvjezdicama nešto zatraži od tebe, ti to iliučiniš nesolidno i loše ili ne učiniš nikako. Što se, na posljetku, ponekakvom običajnom pravu i očekivalo od njih. Njihova junskaklasa, za prijatelje junci, odnedavna je brojala dvoznamenkastodo kraja vojnog roka, a to je već značilo biti teški džomba, kojase, razdrljen i nepodšišan, ne da zlostavljati glancanjem čizama,pušaka ili sanitarnih prostorija. Sunce koje je jutros izašlo na istoku socijalističke Jugoslavije,sada je već sasvim zašlo iza planine, u susjednu i razmjernoneprijateljsku, premda također socijalističku Albaniju. Sinišase okrene od prozora i sjedne do četvorice koji su, izvaljeni naspojenim krevetima igrali šnaps u cigarete. Ljuba, poznat i kaoLjuba Vrapče, vedro mu namigne. “Doktore, jebote, gledaj šta im radim”, reče bacajući adutovudesetku. “Konju!” opsuje desetar Milčo. “Jao, dečaci, šta ću sa vama”, reče mangup tobože samilosno,skupljajući karte s prašnjave sive deke. “Još morate puno voća dajedete, i mleka da pijete, da biste jednom kad porastete moglida igrate kao čika Ljubomir.” “Ne seri, nego igraj”, reče Hasan Šišmiš zlovoljno. Vrijeme im je sporo prolazilo. Stajali su tu u proljeće 1985.na braniku zemlje čekajući da Albanci napadnu, jer je bilo sa- 7

svim pouzdano da će Albanci, kao jedan dokazano zločinačkinarod, jednom svakako, mučki i iz potaje, kako to samo oniznaju, napasti. Pokušat će ih zateći na spavanju, prikrasti se smrakom preko granice s bajunetama u zubima, sigurni u svojupobjedu, no najbolji sinovi naših naroda i narodnosti, koji suinače gostoljubiva i pitoma čeljad, ali zmija ljutica ako se drzneštaknuti u integritet i ustavnopravni poredak njihove samouprav-ne domovine, silovito će ih odbaciti, a onda i pojuriti preko cijeleAlbanije, natjerati sve do Jadranskog mora, u koje će onda tikukavelji u panici poskakati i sramno se utopiti... jer Albanci,razumije se, ne znaju plivati... da bi na površini ostale plivatisamo tisuće i tisuće njihovih tradicionalnih bijelih kapica. Tako je po prilici u oficirskim projekcijama izgledao rat s Al-banijom, i svi su mu se neobično veselili i trljali ruke u slatkomiščekivanju da počne. Čeznutljivo su zurili u tminu ničije zemlje,naprezali oči i trzali se na svaki šum, a njihovi su ovčarski psipožudno njušili studeni zrak. Ali Albanci nisi dolazili. Nije ihčak bilo ni vidjeti. Pješačili su desetke kilometara svakoga dana,a da nijednom nisu naišli ni na otisak neprijateljske čizme, nina kožuricu salame s albanskim natpisom ili slinavi opušak.Ništa! Šuma jela s granama povijenim pod težinom snijega bilaje uvijek jednako tiha i pusta, sve je bilo bijelo i netaknuto kaoda je svijet istom jutros stvoren. Poneki srndać, na kojega jepod prijetnjom višemjesečnog vojnog zatvora bilo zabranjenopucati, šmugnuo bi u gustiš i to je bilo sve. O Albancima su samoslušali u regrutskim predajama vrlo dvojbene vjerodostojnosti.Kako je neki njihov, na primjer, jednom davno kroz kišu metakaprebjegao na našu stranu s nacrtima za nuklearnu podmornicu,ili nešto slično, jednake uvjerljivosti, a sve drugo u vezi s njimabilo im je potpuni misterij.8

Sve dok Ljuba Vrapče nije naletio na jednoga. O, to je bila frka, sjeti se Siniša. Pa i sada, dok gleda togdušanovačkog frajera, kako s cigaretom dogorjelom gotovodo noktiju miješa karte fućkajući Rain Drops Keep Falling OnMy Head, ne može sakriti zadivljenost njegovim držanjem utom slavnom slučaju. Prije dva mjeseca otprilike Ljuba se ranoujutro vratio iz patrole s viješću da je vidio albanskoga graničaraduboko u našem teritoriju. Karaula se silno uzbudila, a ambi-ciozni poručnik Nađ brzo je Ljubu izolirao od ostatka voda kakone bi širio paniku i smjestio ga u svoju kancelariju da napišeizvještaj. Puna četiri sata Ljubi je trebalo da ga sastavi, dokje Nađ nervozno pušio šećući gore-dolje hodnikom, a vojskau spavaonici šaptom razvijala scenarije sada već posve izgled-nog rata. Onda je Ljuba napokon, nekako oko ručka, izašao izkancelarije zakopčan i s titovkom na glavi, odrješitim korakomprišao poručniku, stao mirno pred njim i salutirao, ozbiljno mui bez riječi predajući načetvero presavijen papir. Imre Nađ uzeoje izvještaj i samo lagano kimnuo otpuštajući regruta, a ovaj jeušao u spavaonicu i umorno sjeo na krevet praćen od dvadesetjednog para preplašenih očiju. Samo časak kasnije požarni jeuletio u prostoriju s poručnikovim naređenjem da se čitavaposada karaule, pod punom ratnom opremom, ima u roku odpola minute nacrtati postrojena na pisti. Nakon trideset sekundi svi su bili tamo, s puškama na ra-menima i šljemovima natučenim na oči. “Mirno!” dreknuo je poručnik i svi su se hitro isprsili zatežućiremenje pušaka. “Ljubomir Karanović!” viknuo je Nađ potom. “Ovde!” 9

“Tri koraka napreeeed marš!” Trup! trup! trup!... zatuklo je odsječno na zaleđenom dvorištukaraule. “Naaaalevo krug!” Ljubomir Karanović zvani Ljuba Vrapče spremno se okrenuona peti lijeve i prstima desne noge i propisno ponovno sastaviostopala, stojeći sada licem u lice s vodom vojnika. “Ljubomire Karanoviću, pročitajte svojim drugovima svojizveštaj o susretu s albanskim vojnikom”, rekao je Nađ pružajućimu onaj isti načetvero presavijen papir. Ljuba Vrapče je uzeo papir i rastvorio ga. “Albanski vojnik kojeg sam video dvadeset trećeg ovog me-seca tekuće godine”, pročitao je svečano, “brzo se prebacivao sagrane na granu.” “Dalje, druže vojniče!” zapovjedio je poručnik Nađ. “Nema dalje, druže poručniče!” odgovorio je Ljuba Vrapče. Poručnik Imre Nađ zamišljeno je napravio krug oko Vrapčetai zaustavio se iza njegovih leđa, sasvim blizu, kao da mu hoćenešto prisno šapnuti na uho, tako je to izgledalo, a onda u desetminuta, a da pritom nijednom nije udahnuo ... kako će svi po-slije pričati, makar je to, naravno nemoguće, jer bi to bilo višeod dvostruko duže od svjetskog rekorda ... prosiktao nesuvislubujicu najživopisnijih psovki, uvreda i prijetnji koje je vojničkigenij ikada izmislio. Siniši se, recimo, osobito upečatljivim učiniomoment kad je Nađ Ljubi rekao da mu nekoga, je li to bilamajka, sestra ili tetka, Siniša se više nije sjećao, jebe u slezenu! Za sve to vrijeme Ljuba Vrapče ostao je u propisnom stavumirno, praznim pogledom zagledan preda se. Možda mu je samo10

u jednom kratkom trenutku, tako kratkom da je to teško sasigurnošću kazati, kraj usana zadrhtao u podrugljivu smiješku. Siniša nikada prije ni poslije nije sreo nikoga tko je bio takocool kao Ljuba Vrapče. Mladi beogradski taksist u vojsku je biodošao s čvrstom nakanom da se tu nipošto ne zadrži duže odmjesec dana, pa je noćima izbezumljeno vrištao budeći se tobožeiz stravičnih mora i zapišavao vojničke madrace ne bi li se pri-kazao emocionalno nestabilnim za služenje domovini. Uz to jevladao fascinantnom vještinom da može zaplakati kad poželi.Siniša nije mogao vjerovati kada bi to vidio: časak ili dva Ljubabi se koncentrirao, a onda bi krenuo neviđeno uvjerljiv, neutje-šan plač sa svim njegovim simptomima, brada bi mu zadrhtala,ramena se počela tresti, a niz obraze bi mu se počele cijeditikrupne suze. Na nesreću, u skopskoj je vojnoj bolnici bio jedanvaljda potpuno nastran psihijatar, major po činu, koji je odmah,na prvom i jedinom pregledu emocionalno nestabilnom regrutukazao da te simulantske fore kod njega ne prolaze. Da Ljubaeventualno pojede nekoliko komada žileta, viljušku ili neštostakla, on bi bio spreman ozbiljno razmisliti o njegovu prije-vremenom povratku u civil. Ljuba, naravno, tako ćaknut da bijeo staklo i žilete ipak nije bio, pa je prestao vrištati i mokriti upostelju i razmjerno se ipak socijalizirao u “vojničkom kolektivu”,sa sporadičnim incidentima koji su ga dvaput odveli u vojnipritvor i priskrbili mu nebrojeno mnogo prekorednih požarnihili stražarskih službi, koje bi uvijek uredno, ali bez trunke kajanjaodradio, ravnodušno slušajući oficirska urlanja. Tada su nekako, kada se Vrapče pomirio sa sivomaslinastimusudom, on i Siniša postali bliskiji. Jednog sparnog srpanjskogpredvečerja Siniša je na klupi ispred restorana čekao postroja-vanje za večeru slušajući Ramonese na walkmanu, i vjerojatno je ujednome trenutku počeo pjevušiti ... KKK Took My Baby Away je, 11

sjeća se, slušao ... jer se kraj njega odnekud našao Ljuba Vrapčei kucnuo ga po ramenu. Siniša je u čudu skinuo slušalice. “Ajde, budi drug”, zamolio je Ljuba pokazujući na walkman,“pusti i mene malo.” Siniša mu je prepustio walkman, a Ljuba je sjeo na klupu donjega, stavio slušalice i počeo se ritmično treskati. “Jesi li prije slušao Ramonese?” upitao ga je Siniša. Vrapče nije čuo. “Jesi li prije slušao Ramonese?!” ponovio je Siniša gotovovičući. Ljubomir Karanović zvani Vrapče ga je pogledao i nije ništarekao, samo je otkopčao rukav košulje i zavrnuo ga do ramena,gdje je stajalo tetovirano GABBA GABBA HEY. And that was beginning of the beautiful friendship. Premda jeSiniša bio gotovo sedam godina stariji, unatoč razlici u obra-zovanju i podrijetlu i mimo zemljačkih okupljanja, beogradskimangup i mladi liječnik iz činovničke, ponešto blazirane obiteljisplitskih koljenovića, otada su puno vremena provodili zajedno,dijeleći strast prema stripovima i prezir prema nogometu, noiznad svega su bili Ramonesi, Crampsi, New York Dollsi, TalkingHeadsi, Clash i Hendrix, Velvet Undergound, Waits i Zappa,Iggy Pop... gomila bezobrazne muzike u kojoj se vojničkarealnost nekako otkrivala apsurdnom i nakaznom. Rokenrolih je oslobađao od urlanja i maltretiranja, od postrojavanja,marširanja, glancanja i pucanja, od noćnih uzbuna i pjevanja uhodu, na čudan je način razgolićavao nadmenu neukost koja seskrivala iza besmislenih vojničkih rituala i zabrana. Urotničkisu se smiješili dok im je ta muzika iz slušalica tutnjala u glavi,12

čineći se sami sebi nekako boljima od drugih, kao da znaju neštošto ovi nikada neće znati. “Hendrix je bog!” rekao bi Ljuba. “Hendrix je bog!” složio bi se Siniša. I to što su možda samo njih dvojica od dvije i po tisuće ljudiu skopskoj kasarni znali da je Hendrix bog, snažilo je njihovosavezništvo među neznabošcima koji se klanjaju zlatnom teletuBijelog dugmeta ili Lepe Brene. Ljuba je u tome bio ortodoksniji.Za njega to nije bila muzika, nego život. Za Ljubu stvar je bilajednostavna: ako slušaš Rolling Stonese, moraš bacati televizorekroz prozor. Kao što je, uostalom, jednom i učinio, iz čista mira,prošlog ljeta, dok je čitava četa nabijena u učionici živčanogledala neku utakmicu na Europskom nogometnom prvenstvuu Njemačkoj. Sinišu su silno zabavljali ti njegovi ispadi, a najvišemu se sviđalo kada bi Vrapče izbezumljivao oficirski i podofi-cirski kadar postupcima za koje oni nisu znali jesu li bezočnaprovokacija ili znak potpune imbecilnosti. “Karanoviću, zašto ti nisi u čizmama?” “Na pranju su mi, druže poručniče.” “Dao si čizme na pranje?” “Ne, druže poručniče, u vešeraju su rekli da oni ne peru čizme,pa sam morao sam da ih operem.” “Čizme!?” “Jeste, druže poručniče. Deterdžentom i toplom vodom.” “Je li ti to mene zajebavaš, Karanoviću?” “Ne zajebavam, druže poručniče.” 13

Ipak, ono što je Sinišu i Ljubu Vrapčeta vjerojatno više odsvega zbližilo jest to da su bili zapravo posve različiti ljudi. Sinišuje golicala Ljubina frajerska smionost, da bude ono što on sebini u najrazuzdanijim maštarijama ne bi dopustio ... šutnutidesetara, na primjer, iz sve snage nogom u stražnjicu ... dokje Ljubu strahovito impresioniralo druženje s intelektualcem,liječnikom, a kada je još čuo da ovaj namjerava specijaliziratiginekologiju, umalo nije ničice pao pred njim. To da netko počitav dan dodiruje ženske genitalije i da ga još i plaćaju zbogtoga, dušanovačkom je frajeru bilo vrlo blizu poimanja apsolutnesreće. I nikako se nije dao uvjeriti da postoje ipak stanovite razlikeizmeđu ginekologije i seksa. Tvrdio je da Siniša tako govori samozato što je skroman. “Ovo je moj drugar Siniša, ginekolog iz Splita”, rekao biVrapče kad bi se upoznavali s djevojkama u skopskim kafićima.Ono ginekolog ... ne budući ginekolog, nego baš ginekolog ...vjerojatno je trebalo cure upozoriti kako im je bolje da se nešmiraju pred jednim stručnjakom koji žensku intimu ima u ma-lome prstu, nego da, ako je moguće, koliko odmah skinu gaćicei podaju im se na licu mjesta. Doduše, valja priznati, uistinusu imali priličnog uspjeha kod žena ako se ima na umu njihovnimalo prestižan regrutski status, no Siniša je to pripisivao višeVrapčetovoj zavodničkoj okretnosti negoli ženskoj impresion-iranosti “ginekologom iz Splita”. Neizrecivo ga je zabavljaloVrapčetovo umiljavanje curi. Katkad sasvim nedostojanstveno,gradeći se jadnim i nezaštićenim poput šteneta, trabunjao je kakonjegovo srce krvari, duša ga boli, bubrezi mu otkazuju... ako mudotična ne udijeli mali, posve malecki poljubac. Koliko god je smuškarcima bio hrabar, drsko izravan, podrugljiv i nadmoćan,toliko se sa ženama trsio biti ljubazan i drag, gdjekad gotovo14

do ljigavosti, makar je i ovdje znalo biti trenutaka kada bi napovršinu isplivala njegova prava narav. “Jao, Svetlana”, uzdahnuo je jednom nemoćno gledajući dje-vojku svojim plavim očima, “kako bi’ ja sad voleo da te uvatimza tu tvoju sisu.” Svetlana se ukočila od užasa. Siniša se ukočio od užasa. Dje-vojka s kojom je Siniša bio ukočila se od užasa. No, na posljetku,Vrapčetu se nešto kasnije na klupi u parku želja ipak ostvarila.Siniša ih je u toploj rujanskoj noći, u kojoj je čitavo Skopje mi-risalo na mokru prašinu i pečene paprike, zlovoljno slušao kakouzdišu i stenju iz mraka. Njemu, stručnjaku za žensku intimu,njegova sramežljiva djevojka nije dala ni za ruku da je primi,nego su brbljali o Prevertu i Malom princu i pretvarali se da nečuju pohotno cičanje iz grmlja. Svakako je Siniši, kojega je Jugoslavenska narodna armijastrpljivo čekala da završi fakultet, a onda nakon osam godinazaključila da joj zapravo nisu potrebne njegove medicinske uslugepa ga umjesto u neki ugodan, čist i zagrijan vojnički stacionarbacila u prašinu pješadijske čete, bilo zabavno s Vrapčetom.Čitava bi mu ta zajebancija puno teže pala da nije bilo Ljube,ili da je ovome upalilo ono s pišanjem u krevet i emocionalnomnestabilnošću. Uzgred, sa septembarskom je klasom bio došao neki luđak izBelog Manastira koji je poslije posjeta psihijatru stvarno pojeopivsku flašu i umalo umro od unutrašnjeg krvarenja. Mrak se već bio spustio pa je netko upalio svjetlo u spavaonici.Desetar Milčo se prebrojao, ustanovio da je na kartama izgubioupravo toliko da mu ostanu još četiri cigarete, dvije poslije večere,jedna prije spavanja i jedna sutra nakon doručka, pa je prepustio 15

svoje mjesto Siniši, skinuo se u potkošulju i otišao na hodniktrenirati s nunčakama. Kada je otvorio vrata, u spavaonicu seušuljao poznati miris mesnih okruglica, masne i paprene indu-strijske hrane koja je u karaulu dolazila u velikim neoznačenim... kao da je i to nekakva vojna tajna ... konzervama od trikilograma i koju bi kuhar samo istresao u lonac i podgrijao,servirajući je s raskuhanom rižom ili makaronima. Na zgužvanojposteljini unaokolo regruti su kartali, svojim draganama pisalinježna pisma koja će poslije poprskati jeftinim dezodoransima,ili razmjenjivali nečiste i poderane, bogzna kada kupljene ves-tern-romane u kojima krezubi nasilnici nisu imali šanse protivnaočite čestitosti. “Mišo, piše li snajka?” upita Ljuba iznenada. “Ne piše, majku mu!” odgovori s drugog kraja sobe Mišanasmijano. Miša Bajramović, nizak i debeljuškast Rom, koji je jedinimeđu njima bio oženjen, prijazno bi se, gotovo ulizički naceriosvojim bijelim zubima uvijek kada bi mu se tko obratio. “Ako, ako...”, rekao je Vrapče zadovoljno. “I ne treba da piše.Bolje da pere i da kuva nego da piše pisma. Je li tako, Mišo?” “Pa jeste”, složi se Miša, kako se i inače slagao sa svime. “Nego, sve nešto mislim kako to moram da te pitam”, nastaviLjuba, “koliko si ti platio svoju nevestu?” “Pa nisam je platio?” “Nisi je platio?!” “Nisam.” “Džaba si je dobio?” “Jeste.”16

“U, jebote!” začudi se Vrapče. “A ja sam mislio da vi Romikupujete žene.” “Ma, ne”, reče Bajramović, “to je bilo pre.” “Kurac je bilo pre”, reče Ljuba Vrapče, “ja znam čoveka uBeogradu, jedan Saša, Ciganin, da izvineš, tako kao ti, inače jeiz Vranja... Možda ga znaš?” Miša odmahne glavom da ne zna Sašu iz Vranja. “Prodaje čuke na Kalenić pijaci.” “Šta prodaje?” upita Siniša. “Čuke, časovnike”, pojasni Ljuba Vrapče. “Iz Turske. Imitacijepoznatih marki, lažnjake. Za male pare. A dobre čuke... E, štasam počeo da pričam, on kad je hteo da se ženi, otišao dole kodsvojih u Vranje i kupio ženu za dvadeset miliona.” “Pa nije puno dao”, oglasi se netko. “To je bilo pre tri godine. Onda je to bila para, sa dvadesetmiliona u to vreme mogao si auto da kupiš.” “A on kupio ženu?” čudio se Siniša. “Jeste”, reče Ljuba. “Pametan čovek. A ne ko moj ćale. Onpetnaest miliona oročio na banci na četiri godine i sad ima ku-rac.” “Inflacija”, reče netko sućutno. “Inflacija”, složi se Vrapče. “Znaš, Mišo”, nastavi Vrapče, “baš nešto mislim, nije zgodnokad se čovek oženi pre vojske. Jebi ga, tebe godinu dana nemakod kuće, a žena sama... rizik je to.” Miša Ciganin sada se tjeskobno zagledao preda se. Očito je 17

to bila tema o kojoj je puno razmišljao. “Pazi da ne bi komšijsku decu ‘ranio kada se vratiš kući”,reče Vrapče zloslutno. Znaš kako ona pesma kaže: Ko te ljubidok sam ja na straži!” “E, burazeru”, reče Miša mračno, pokazujući dlanove s krat-kim, debelim prstima, “ovim bi je rukama ubio!” “Dobro, jebi ga, nije to baš nešto za što se ubija”, umiješase sada Siniša. “Kurac, nije. Ne znaš ti tu stvar, doktore”, reče Vrapče. “Zato se kod nas odma’ sekira poteže.” Siniša je dovoljno dobro poznavao Vrapčeta da bi nazreogotovo nezamjetni ton podrugljivosti u njegovu glasu. “Je li tako, Vladika?!” poviče Ljuba preko cijele sobe. “Šta kažeš?!” oglasi se pozvani otegnutom, pastirskom in-tonacijom. “Ako te žena vara, šta ćeš drugo neg da ubiješ kuravu?” upitaVrapče imitirajući crnogorski izgovor. “Jest, bogami!” složi se Danilo, plećat momak iz nekakvevukojebine na Durmitoru. Svi su ga zvali Vladika, a njemu se,čini se, to sviđalo. “Ja sam čuo tako za jednoga iz Bijelog Polja”, nastavi Ljuba,“što je spavao s komšijinom ženom dok je ovaj bio u vojsci. I tone samo da je spavao, nego žena ostala u drugom stanju s njim.Trojke joj napravio!” “Trojke?!” začudi se netko. “Trojke!” reče Vrapče sigurnim glasom.18

Čitava spavaonica sada se utišala slušajući njegovo pripovije-danje. Siniša zamijeti kako je Miša Bajramović spustio glavu najastuk i u očaju pokrio lice rukama. “I sad, ovaj se vrati iz armije”, nastavi Vrapče, “i, fala kurcu,oće da ubije i nju i njega. Nju ubije, a on mu pobegne krozprozor.” “A trojke?” “Trojke smeste u dom za siročad, ali nisu one sad važne. Važanje ovaj što je pobego. Vladika, šta misliš gde je pobegao?!” “Gdje?!” Ljuba Vrapče napravi dramatsku stanku duboko uvlačeći dimcigarete. Sinišu je živo zanimalo što će sada izmisliti. “U Španiju!” kaže Ljuba. “Pobegao čovek u Španiju i tamopostao čuveni toreador.” “Šta je posto?!” “Toreador, borac s bikovima.” “Je li to istina?” “Živa istina. Cela Španija ga obožavala. El Montenegro gazvali.” “El Montenegro?” zainteresira se Siniša. “El Montenegro”, potvrdi Vrapče, “najhrabriji toreador uceloj istoriji španske koride.” “Sereš!” reče sada netko razumno. “Kurac serem, to je poznat slučaj. Doktore, jesi li ti moždačuo za to?” “El Montenegro, kako da ne”, prisnaži ginekolog iz Splita.“U Startu je, mislin, pisalo o njemu.” 19

“E, baš tako je ovaj s čijom je ženom taj spavao i saznao zanjega. Posle dvadeset godina vidi njegovu sliku u novinama,pa sednu u auto on i njegova tri rođaka i pravo u Madrid. Iubiju ga. Ubiju ga u koridi. Taman kada se ovaj spremao dadokrajči svog sedamdeset sedmog bika, njih četvorica, svaki sadva pištolja, upadnu u koridu i pred pedeset iljada ljudi, međukojima je bio i španski kralj Juan Carlos, počnu da pucaju. Bam!Bam! Bam! Bam!...” Tu Ljuba ponovno zastane i povuče dim. “I šta je bilo?” upita netko nestrpljiv da čuje kraj priče. “A šta će da bude”, reče Vrapče. “ I toreador i bik na mestumrtvi!” I tada, baš kao da je Ljuba tako režirao da podcrtadramatičnost svoje pripovijesti, začuje se prasak stakla i nestanesvjetla u hodniku, gdje je desetar Milčo, treći put u posljednjadva mjeseca, nunčakama razbio luster.20

dvaBit će to naša mala tajna “E, ljudi, nemoj da se zajebavamo, poručnik samo što nijedošo”, kumio je Milčo uspavanu vojsku. Ništa. Ni na jednom se krevetu nitko nije ni pomaknuo. Ležalisu ušuškani u sive deke, ne pokazujući ni trun želje da ustanu ustudenu zoru koja se tek počela ljubičasto pomaljati na istoku. “Drugovi...!” zavapio je desetar. “Mama ti je drug!” “Dobro, sami ste to hteli”, rekao je Milčo. “Ako poručnikdođe, ja ću da kažem da sam vas budio, a vi kako ‘oćete.” “Laku noć, Milčo!” viknuo je netko. Milčo tiho izađe iz spavaonice. Još čitav sat ovdje će se čuti jošsamo lagano hrkanje i zadovoljan, prigušen prdež stare vojske, aMilčo će, mučen savješću koju ipak nije zadovoljila birokratskaforma da je na vrijeme oglasio buđenje, strepiti osluškujućikomandirov dolazak. Poručnik Nađ stanovao je u desetak kilometara udaljenojStrugi i za vedrijih je dana svako jutro razlokanim putem dolazio 21

u karaulu na Yamahinu crosseru, u šminkerskom crnom kožnommotociklističkom odijelu sa crvenim ušitcima na laktovima i ra-menima i sjajnom crvenom kacigom na glavi. Još iz velike daljinečulo bi se režanje njegova motora, pa bi karaula namah živnula,svi bi poskakali iz postelja, sakrile bi se igraće karte i pornograf-ski magazini, stražar bi se uspravio s kalašnjikovom o ramenu ustražarnici na krovu, poravnali bi se kreveti, svi bi se zakopčalii natukli kape na glave. S dolaskom oficira vojnički bi se strojpokrenuo lijeno i psujući. Kada bi Imre prduckajući zamaknuoiza gaja, karauli bi se, s neizrecivom mrzovoljom regruta koji niu jednom času nisu sumnjali u potpunu besmislenost onoga štočine, makar prividno vratio njezin vojnički ponos i blijedo bi sepromolila njezina istinska svrha. Ako bi noć prije padala kiša, poručnik bi obično došao takouprskan blatom da se ništa od njegove skupe motociklističkeopreme ne bi raspoznavalo. Pojavio bi se nekakav glineni čovjek itek kada bi podigao vizir kacige, vojnici bi vidjeli da je to njihovvoljeni komandir. U rijetkim trenucima kada bi osjetio nekakvuprisnost, nešto što je izdaleka možda bilo i nekakvo prijateljskočuvstvo, Sinišu bi ispunilo sažaljenje prema tom momku, dvijegodine mlađem od njega, koji se tako silno trsio biti frajer.Njegov motocikl, kožna jakna i kaciga, njegovi, inače sasvimnepropisni, podulji uvojci na zatiljku, njegov štemerski nastups cigaretom u uglu usana – sve je to djelovalo krajnje apsurdnoovdje u planini i otkrivalo duboko beznađe tog subotičkogMađara koji je u svojoj dvadeset četvrtoj, nabijen životom,neobjašnjivim hirom vojnih vlasti zatočen u ovoj makedonskojzabiti. No, bilo je teško osjetiti sućut prema njemu, Siniši jesamo iznimno to uspijevalo. Imre Nađ naprosto nije želio da ištaljudsko osjetiš prema njemu, ili makar takvo što nije očekivao odregruta. Bio je ohola budala koja je zazirala od intimnosti, uvijek22

s nekakvim uvrijeđenim grčem na licu, kao da mu je učinjenastrašna, do neba vapijuća nepravda. Siniša, Hasan Šišmiš i Ljuba jednom su ga tako slučajno sreliu nekom struškom kafiću i razveselili mu se, kako se već ljudimau nepoznatoj sredini odjednom i sasvim površni znanac učinineobično bliskim. Stajao je tamo u kaubojskim čizmama, traperi-cama i istoj onoj svojoj motorističkoj jakni, s crnom kožnom ka-pom, kao da je sišao s omotnice albuma Village Peoplea, i s čašompiva u ruci, turobno zagledan u svoj odraz u ogledalu nasuprotšanku, kada su njih trojica ušli, već pomalo pripiti i bučni. “Zdravo, druže poručniče.” Nije ih čuo. Barem se tako isprva činilo. Smjestili su se uzšank odmah do vrata, dva ili tri metra od njega. Došla je kono-barica, mala, blajhana i natapirana, s velikim sisama zbijenimu kipući dekolte. “Čekaj, sad ću da pogodim”, rekao joj je Vrapče kažiprstompolicijski pokazujući na nju, “Ilinka se zoveš!” “Milica”, ispravila ga je djevojka nasmiješeno. “Znao sam!” viknuo je Vrapče zadovoljno tresnuvši dlanomo mramornu ploču šanka. “Milice, daj meni i mojim drugarimatri piva...Koje pivo imate?” “Skopsko”, rekla je konobarica ponešto začuđeno, jer jeSkopsko bilo upravo jedino pivo koje se moglo dobiti u čitavojSocijalističkoj Republici Makedoniji. “Skopsko pivo?! Ne-ve-ro-vatno! Ko da ste mene pitali!” odu-ševio se Ljuba. “Daj onda meni i mojim drugarima tri Skopskapiva i još jedno za druga poručnika ... Druže poručniče, možepivo?” Drug poručnik ih ponovno nije čuo. 23

“Druže poručniče...?” Nađ ih napokon zlovoljno pogleda. “Može pivo?” “Ne”, odgovori on kratko i neprijateljski. “Kaže se Ne, hvala”, ne izdrža Vrapče. Nekoliko neugodnih sekundi Siniša i Hasan čekali su da seLjuba i poručnik dohvate, pa da ih njih dvojica moraju razd-vajati. Hasan je već stavio dlan Ljubi na prsa, a Siniša je ispodoka motrio na poručnika. Onda je, srećom, poručnik odustao.Možda je zaključio da mu ne trebaju sranja s vojnom policijom,a možda je naprosto bio kukavica. “Odjebi”, rekao je na posljetku tihim glasom, tako tihim daje bilo jasno da je to zapravo njegov poraz, a Hasan je gurnuoVrapčeta na stolicu, pa je onda nekako došla i Milica s pivom iVrapče je našao ugodniju zanimaciju. Ostatak večeri bio je veseo. Napetost se ispuhala u bezazle-nom čavrljanju s konobaricom, koja je, doznali su uskoro, imaladečka, nekakvog Gorana, koji je služio vojni rok u Zadru, na štoje Ljuba sasvim ozbiljno rekao da u tom slučaju ona neizostavnomora izaći s njim, jer je njemu upravo pitanje vojničke časti daon pazi na djevojku svog druga Gorana. “Regruti se moraju uza-jamno pomagati”, govorio je Milici koja nije bila sasvim načistoje li on ozbiljan ili se šali. “Gledaj ovamo”, objašnjavao je Vrapče, neobično suvislo zanekoga sa šest piva u želucu, “nema ništa ružno ako ti i ja odemou bioskop, jer ja, kao vojnik, moram da čuvam devojku drugogvojnika. Isto tako tvoj Goran sada u Zadru može da ode, i u reduje da ode, u diskoteku s nekom Zadrankom čiji mladić služi vojni24

rok u, na primer, Beogradu, a taj njen u Beogradu, taj Zadranin,možda baš sada dok ti i ja pričamo, moju devojku vodi na kolačei limunadu. I tako je krug zatvoren, razumeš?” Konobarica ničim nije odala da razumije. “Ajde, matere ti, ponovi još jednom, nisam te ni ja baš najboljes’vatio”, zamolio je i Hasan. Siniša je kroz smijeh u jednome trenutku uhvatio pogledporučnika Nađa. Zurio je u njih sa svoje strane šanka zlim,vodenastim pijanim očima, u kojima je Siniša jasno vidio ko-liko je nesretan jer će se svi oni za neko vrijeme uistinu vratitisvojim curama, u svoje lijepe, osvijetljene gradove širokih ulica,a samo on će zauvijek ostati ovdje, osim ako u Saveznom sekre-tarijatu za narodnu obranu, gdje mora biti da ima netko tko ganeobjašnjivo mrzi, samo za njega ne izmisle neki još zaostalijikraj. Ustao je u neko doba i teturavim korakom izašao iz lokalane pozdravivši. “Jebate, stvarno je jadan”, rekao je Siniša za njim. “Ma, pakšu!” dodao je Ljuba Vrapče. “Šta si reko?” upitao je Hasan. “Šupak!” objasnio je Ljuba podrignuvši. “Jest vala, pravi pravcati”, složio se Hasan. Sad kada je došlo proljeće bilo je lakše živjeti s njim, jer suputovi bili prohodni i on je po završetku radnog vremena mo-gao ponovno sjesti na motor i sjuriti se natrag u Strugu. Zimus,međutim, kada je znalo biti da ih snijeg i na nekoliko danapotpuno odsiječe od ostatka svijeta, pa bi Nađ morao spavati usobičku sa željeznim krevetom pokraj kancelarije, gdješto je bilozbilja neizdrživo. U tom nesretnom oficiru, koji je krupnim ko- 25

racima nepokolebljivo grabio u alkoholizam, na čudan su se načinmiješale dvije oprečne ljudske osobine, mračna malodušnostzbog jezivog mjesta službovanja i sumanuta ambicija da će svo-jim zalaganjem uspjeti uvjeriti pretpostavljene kako je premanjemu učinjena nepravda, te će oni, makar sa zakašnjenjem, tojednom ipak ispraviti, unaprijediti ga najmanje u majora i naćimu nekakvu lijepu bezbrižnu dužnost u glavnom gradu. Ta je ambicija, naravno, bila posve besmislena, jer dok godAlbanci nisu pokazivali namjeru da pokore Jugoslaviju, nije bilonikakve šanse da se istakneš u službi na albanskoj granici, štoje Nađ vjerojatno znao. Ništa ga na ovome svijetu nije moglospasiti od njegove sjebane sudbine. Osim možda vinjaka. No,vinjak ga nije činio veselijim i srdačnijim, kako je to običnos pijancima slučaj. Poručnik Nađ bio je u onoj malobrojnijojkategoriji mračnih pijanaca. S vinjakom je postajao zajedljiv,okrutan i zločesto sitničav, stalno uvodio pojačana patroliranjai straže uz granicu, uzbunjivao ih usred noći i tjerao na postro-javanja po cičoj zimi, pa je ponekad bilo teško razlučiti kolikoje to bila revnost, a koliko pakost – revnost i pakost stajale suu savršenom suglasju. Kada bi zimus po nekoliko dana ostao u karauli, bilo je užasnoživjeti s njim i njegovim promjenama raspoloženja, koje su va-rirale od bezvoljne povučenosti, kad po čitav dan ne bi izlazioiz sobe pa su svi šapćući hodali uokolo, do divljeg, nerazumnogbijesa kad ih je pred spavanje čitav sat tjerao da spremaju iraspremaju postelje. Razdražljivost se bila uvukla među vojskui nije bilo dana da se tkogod ne bi potukao. Tada se dogodio islučaj kad je Ljuba Vrapče vidio onog albanskog vojnika što se“brzo prebacivao s grane na granu”. Između poručnika i Ljube stajala je obostrana i nepomirljivanesnošljivost. Kad god bi se sreli, gledali bi čvrsto u oči je-26

dan drugom, hladno i prezirno, s neodređenom prijetnjom,odmjeravajući se kao boksači ili kao bikovi prije nego što ćejurnuti jedan na drugog, s tom razlikom što se Ljuba pritomdoimao uvjerljivijim. Ljuba Vrapče bio je krupniji, razvijenijii čitava je njegova pojava odavala onaj pravi štemerski gard,pa si nepogrešivo i otprve, makar ga i ne poznavao, znao da utome nema nimalo poze, nego da bi taj, ni časa ne kalkulirajući,neustrašivo skočio na protivnika. Siniša je, makar mu je Ljubabio silno drag, znao koliko on može biti opak u takvoj situaciji.Vidio je nekoliko puta da Ljuba nije od onih koji će ustuknutikada vide krv, da ga bol neće uplašiti, nego razjariti, i da nećebiti, kao što ljudi nesvikli tučnjavi obično budu, uzbuđen i sme-ten kada nekoga zvizne šakom, nego da će savršeno predano, akatkad i ... Siniša se toga posebno užasavao ... s nasladom, licaobasjana iskrenom srećom, udarati i rukama i nogama sve dokmu se protivnik cičeći ne sklupča na tlu. Nađ, što god on mislioo sebi, ipak nije bio takav. Ljuba mu je jednom prilikom, dokse ovaj zbog nečega izdirao na njega, prodao onaj prastari triktrznuvši ramenom kao da će ga udariti, na što je ovaj uplašenoodskočio dobar korak unatrag i posramljeno se zacrvenio kadaje shvatio da je prevaren. “Drugi put, druže poručniče”, rekao je Ljuba drsko, “drugiput ćemo to.” “Jedva čekam, Karanoviću”, kazao je poručnik ne osobitoodlučno. Poručnik Nađ tog je dana, a bio je ponedjeljak drugogatravnja 1985., došao neuobičajeno kasno, tek oko deset sati.Posada karaule već je sama od sebe bila ustala, odjenula se,doručkovala. Sjedili su u dvorištu sunčajući se na škrtom prol-jetnom suncu. Nekolicina ih je napucavala nogometnu loptu,Vladika je džepnim nožićem svinute oštrice iz zelenog drva djelao 27

nešto što je sličilo na frulicu, Hasan Šišmiš odsutno je lupkaonekakav ritam po butinama, a Lanišnik iz Novog Mesta lunjaouokolo tražeći dva čvrsta i prikladno udaljena stabla o koja bioobjesio ležaljku zbog koje je upropastio dvije vojničke deke,kada se začulo brujanje. Sve bliže i bliže čulo se kako se japanskistroj muči po makedonskoj planinskoj cesti, pa su regruti hitropoustajali, zakopčali se i ukočili u stavu mirno. “Druže poručniče”, proderao se Milčo koliko ga je grlo nosiloistom što je oficir skinuo kacigu, “posada karaule obavlja svojeredovne aktivnosti prema dnevnoj zapovijesti. Druga desetinaje se u obilasku i kontroli...” No, Nađ se nije zaustavio da odsluša raport. Zamišljen, na-tmurena lica, prošao je nepropisno i bezobrazno pokraj desetara,hitro preskočio tri stube što su vodile na betonsko dvorište i za-putio se prema vratima karaule nikoga ne pogledavši. Pažnju muje privukla samo nogometna lopta zaboravljena nasred dvorišta.Zaustavio se, ljutito je šutnuo u šumu, nešto nerazgovijetno op-sovao i nestao u zgradi. Milčo je trčeći pošao za njim, a regrutisu se vratili ljenčarenju. “Koji je danas?” upitao je Račić, koji je do tada nezainter-esirano čitao neki raskupusani, tjedan dana star primjerak NoveMakedonije. “Drugi.” “Jebote, pa sutra je utakmica.” “Koja utakmica?” “Cibona – Real, finale Kupa prvaka u Ateni.” “Jaka stvar!” kazao je Ljuba prezrivo. “Radi li drugi program?” Televizijska slika u karauli bila je uglavnom jeziva, što se28

objašnjavalo dvjema, u biti jednakim, teorijama zavjere. Premajednima, to je bilo sto posto zato što Albanci ometaju prijem,dok su drugi bili skloni vjerovati da ga ometaju naši. Trezvenijisu ipak sumnjičili antenu i neumorno se penjali po krovu, ilitjerali Mišu Ciganina da se umjesto njih vere i aluminijskomkonstrukcijom u zraku napipava nešto tako nematerijalno kaošto je televizijski signal. Bilo je nečega gotovo šamanskog utom, uglavnom sasvim uzaludnom, trudu. Dovikivali su sirotomRomu da se popne malo više, ili malo niže, pomakne pola korakaulijevo, vrati natrag, okrene antenu prema jezeru, pa još malodesno... naganjali su ga, katkad s posve proturječnim nalozimapo glatkim, vrlo strmim limenim pločama krova, a na ekranuje svejednako treperio televizijski snijeg iz kojega bi se tek po-vremeno naslućivali obrisi programa. Samo jedan jedini put nastarom je crno-bijelom uređaju marke EI Niš zatitrala stvarnodobra slika, bistra i bez ikakvih smetnji, sa savršeno jasnimzvukom, tako dobra da su svi u učionici spontano zapljeskali ipočeli urlati od ushićenja kada su je ugledali, no to je potrajalomožda samo pet sekundi, sve dok se Miša nije skotrljao s krovai s uganutim gležnjem zaječao ispod prozora. Nikada kasnije,koliko god su se trudili, nisu otkrili ono mitsko mjesto i kutantene na kojem se on našao prije nezgode. “E, društvo, ajde da svi pobegnemo na utakmicu”, predložioje Ljuba. “Di da pobjegnemo?” “Pa u Atinu!” “Jesi normalan!” pobunio se Hasan. “Iz vojske da pob-jegnemo u inostranstvo! Dobili bi svaki najmanje po sto godinazatvora.” “Ajde, jebote, što ste pičke.” “Čekaj”, rekao je Siniša, “ali tebe uopće ne zanima 29

košarka.” “Što si glup”, rekao je Vrapče. “Ne bi ja pobegao zbogkošarke, nego bi pobegao da pobegnem.” “Doktore, Nađ te treba”, došao je Milčo u tom času. “Di?” “U kancelariju je reko da mu dođeš.” “Sad će da te jebe u dupe”, kazao je Ljuba. “Ne virujen”, rekao je Siniša. “On više voli kad mu pušin.” *** “Izvolite, druže poručniče.” “Zaključaj vrata.” “Da zaključam vrata?” začudio se Siniša. “Jeste.” Siniša je zaključao vrata. Nađ je izgledao bijesan zbog nečega.Na stolu je između papira, na prljavoj i išaranoj štabnoj karti,stajala dopola puna boca Rubinova vinjaka i jedna čaša od dvadeci s prstom smećkastog alkohola na dnu. “‘Oćeš da popiješ jednu”, upitao je oficir primijetivši njegovpogled na boci. “Ne bi, fala.” “Uzmi, popij, ne moramo baš uvek da budemo zvanični”,rekao je Nađ neobično prijazno. Otkud sad to? pomislio je regrut. Kao i obično, oficirska gaje ljubaznost samo učinila sumnjičavim. Posljednji je put ovako30

fin prema njemu bio jedan major obavještajne službe koji ga jehtio navući da mu priča o nacionalizmu. “Šta ti misliš, Siniša”, upitao ga je major tada slatkim glasom,“ima li u Splitu nacionalizma?” “Ima”, rekao je Siniša spremno. “A je li”, poveselio se major, “pa gde si se ti to susreo sa na-cionalizmom?” “U javnim zahodima.” “Ajde! U javnim zahodima, kažeš?” “Javni zahodi su puni nacionalističkih poruka po zidovima”,objasnio je Siniša. “Pa ko to piše”, prošaptao je major zabrinutim glasom, doksu mu se oči krijesile. “Nemam pojma, valjda neke budale”, rekao je vojniknevino. “A ti nisi slučajno nekoga vidio da piše?” “Pa ne, znate, ja u zahod obično idem sam”, odgovorio muje Siniša jednostavno. I to je bilo sve što je seronja dobio od njega. Nije bio baš ta-kav idiot da bi se dao zavesti njegovim tobožnjim drugarstvom,pa je i sada, kada ga je Nađ ponudio alkoholom, naslućivao dau njegovoj srdačnosti, u iznenadnom i Nađu tako nesličnomkršenju krutog staleškog odnosa između oficirskog plemstva iregrutskog kmetstva, svakako ne može biti ništa dobro za njega,te je još jednom odbio vinjak. “Ne bi’, rano mi je.” “Shvatam”, kazao je Nađ, ponešto smeteno, učinilo se Siniši, 31

kao da je očekivao drukčiji odgovor. Ušutjeli su. Poručnik je srukama u džepovima nekako očajno zurio preda se, a Siniši jebilo neugodno, pa je kružio pogledom po sitnoj prostoriji, odplavog metalnog ormara na kojem su jedna vrata visjela maloukrivo, preko crno-bijele fotografije Josipa Broza u maršalskojuniformi, do crnog bakelitnog telefona na kojem je pisalo Pazi,neprijatelj sluša! “Sedi”, rekao je Nađ odjednom. Siniša je sjeo na stolicu nasuprot stolu. Oficir je ostao sta-jati. “Siriščeviću, mogu li da imam poverenja u tebe?” upitao gaje tada ozbiljnim glasom. Siniša je upitno podigao obrve. “Situacija je zajebana”, nastavio je Nađ, “i u ovome mi trebačovek od apsolutnog poverenja. Tražim tvoju časnu komunističkureč da ništa što je izgovoreno ovde...” “Oprostite, ja nisam u Partiji”, prekinuo ga je vojnik. “Nisi u Partiji?” “Ne.” “Zašto sam ja onda mislio da jesi?” Siniša je zbunjeno, pomalo možda i kao da se ispričava, sle-gnuo ramenima. “Dobro, nije važno”, nastavio je Nađ, “ono što ‘oću da kažemjeste da je situacija vrlo zajebana i da ja u ovome tražim čovekana kojeg mogu u potpunosti da se oslonim. Jesi li ti taj?” upitaoje Nađ ozbiljno. “Pa ovisi...”32

“Šta ovisi?” “Ovisi je li opasno. Mislin... ne bi’ baš volija poginit”, kazaoje Siniša oprezno. “Nećeš da pogineš. U tom smislu nema nikakve opasnostiza tebe. Sve što se od tebe očekuje jeste da ćutiš. Je li umeš daćutiš?” “Pa, šta ja znan... umem”, rekao je vojnik. “Umeš ili ne umeš?” “Umem!” “Stvarno?” “Stvarno!” Poručnik Imre Nađ pogledao ga je još jednom sumnjičavo,pa obišao stol i stao pred njega. Na pola metra po prilici. “Ovo što ćeš sada da vidiš”, reče, “ko da nikad nisi video,razumeš?” Onda se uhvatio za remen i počeo otkopčavati hlače. Sinišase ukočio. “Ne boj se”, reče poručnik. “Ne kužin”, procijedi vojnik zatečeno. “Moram nešto da ti pokažem.” Shvativši u tom trenutku da mu je glava točno u visini ofi-cirovih prepona, Siniša hitro ustane. “Ne, ne, sve je u redu, sedi”, umiri ga Nađ. “U čemu je stvar?” “Sve je u redu, sedi, imam jedan problem koji moram da ti 33

pokažem”, govorio Nađ, sada samo u sivomaslinastim platnenimgaćama, s hlačama na pola bedara. Siniša nespokojno opet sjedne. Izvrši naređenje pa se žali, sinemu taj čas kroz glavu. Vrijedi li to načelo u ovakvim slučajevima?Predviđa li Pravilo službe ovakve slučajeve? Nađ tada spusti i gaće i stane pred njim svojim golim rudla-vim preponama, pa uzme ud u ruku i smakne prepucij. “Pogledaj ovo!” “Šta?” “Šta ja znam šta, ti si lekar, ti meni kaži.” Siniša se, osjetivši kako ga preplavljuje olakšanje, zagleda uNađev penis. Na osjetljivoj sluzokoži, tik do glavića stajala jeovalna krvavocrvena rana, veličine po prilici kao otisak palca. “Mora bi oprat ruke.” “Zajebi sad ruke.” Lagano, kao neku malu životinju, kao pile ili zamorca, Sinišauze u ruku kurac svog poručnika i jagodicom kažiprsta takneizraslinu tvrdih rubova na njemu. Onda pipne vidno natečenelimfne čvorove na preponama. Poručnik tiho zaječi. “Boli?” “Malo.” Mladi je liječnik takvo nešto dosad viđao samo na slikama,no nakon što se čitavih mjesec dana kinjio s Kožnim i spolnim boles-tima Franje Kogoja, s autoritetom petice iz dermatovenerologije,s popriličnom je pouzdanošću mogao kazati... “Sifilis, druže poručniče.”34

“Jao!” prostenjao je drug poručnik. “Jeste li posljednjih dana, posljednja tri tjedna, recimo, imaliodnose s osobama... tako... kako bih rekao, sumnjivih seksualnihnavika.” “Pičke!” zavapio je Nađ ogorčeno. “Bilo ih je više?” zadivi se Siniša. “Ma, ne, ne, nego ovi moji, pičke jedne, svi su se smejali kadasam otišao sa kuravom. Znali su, mamu im jebem, svi su znali,a niko nije hteo da mi kaže.” Poručnik Nađ, očito, ni među kolegama oficirima nije bioosobito omiljen. “Kada ste ovo primijetili?” “Jutros.” “Jeste li već bili u liječnika?” “Bio sam... Ušao i izašao.” “Ne razumijem. Jeste li bili na pregledu?” “Ma, nisam”, odgovori Nađ. “Uplašio sam se... Ne smem,Siriščeviću... Ja došao u ambulantu, a čovek pita, gde je vaškarton? Kad sam čuo ‘vaš karton’, meni se noge odsekle. Nećuda mi to bude u kartonu, razumeš?” “Ali, to je medicinski karton, to nije osobni dosje.” “Pusti ti to”, reče oficir nepovjerljivo. “Sve to posle završi naistom mestu.” Ma, da, pomisli Siniša, otkud bi on tako nešto mogao znati.To da bi se u personalnom dosjeu mogle naći intimnosti poputspolnih bolesti, svakako nije bila najnevjerojatnija stvar kojumožeš zamisliti. 35

“Ti ćeš da me lečiš”, rekao je tada Nađ odlučnim glasom. “Ej, pomalo, ne ide to tako”, pobunio se Siniša. “Moraš to da mi napraviš”, neumoljiv je bio oficir. “Ali, kako, čoviče? Ja ovde službeno nisam liječnik, nemamlijekova, ako me uvate...” “Niko neće da te uvati”, kazao je Nađ. “Samo nabavi lekove ipomozi mi da se rešim ovoga sranja, a ja ću znati da ti se odužim.Ali, o tome, pazi, nikom ništa ne smeš da govoriš. Nikom nireči! Ni vojsci ni oficirima, nikom živom! Ovo će da bude našamala tajna...” Naša mala tajna! Kako romantično, pomislio je Siniša. “Dok ovo traje, karaula je u stanju pojačane borbene gotovostii niko ne sme da uđe ni izađe”, nastavio je Nađ sada, valjda sasvimnesvjesno, vojničkim tonom. “Samo ćeš ti još danas da odeš uStrugu i nabaviš sve što ti je potrebno, a usput...”, poručnik jeovdje malo zastao pa nastavio smirenijim glasom, “...usput ćešda odeš do moje žene.” “Nisam znao da ste oženjeni.” “Jesam.” “A jeste li u međuvremenu možda...?” “Nisam”, presječe oficir. “Mislim, to morate znati”, reče Siniša, “to nije zajebancija,jer ako ste imali odnose sa suprugom nakon što ste...” “Nisam imao odnose sa suprugom”, prekine ga još jednomporučnik, odsječno naglašavajući svaku riječ. “To nije tvoj posao,to ne moraš da brineš. I kod nje kad odeš, ovu stvar ne spominji,razumeš?”36

Siniša kimne. “Ona isto ništa ne sme da zna. Samo joj reci da je sranje nagranici i da neko vreme... Koliko će lečenje da traje?” “A, slušajte, najmanje tri tjedna.” “Tri nedelje!?” zaprepasti se poručnik. “Ne može manje.” “U, jebote, to nisam znao... Ali, nema veze, ti ćeš dakle daodeš do moje žene, ja ću da ti dam adresu, i da joj kažeš da jeovde sranje, da je primećeno, šta ja znam, veliko pomeranjealbanskih trupa na granici i da mene tri nedelje...” “Najmanje tri nedjelje”, naglasi Siniša. “Najmanje tri nedelje neće da bude kod kuće”, završi poručnikImre Nađ. “Razumeš, Siriščeviću?!” “Razumem, druže poručniče!” “Ima li kakvih pitanja?” “Ima.” “Kaži.” “Jeste li možda alergični na penicilin?” upitao je Sinišaplaho. Šesnaestinke nekog Mozartovog klavirskog koncerta tukle sukao sitna gusta kiša dok je, već pomalo supijan, isto to popodne 37

2

SADRŽAJjedanKo te ljubi dok sam ja na straži?..........................................................5dvaBit će to naša mala tajna....................................................................21triKad Nadalina noge toća.....................................................................38četiriJebač napred, ostali stoj!....................................................................55petŽivio prijateljski narod Maroka!........................................................71šestBesmrtno Titovo djelo.......................................................................86sedamJohn Lennon i Yoko Ono..................................................................103osamIzvrši naređenje pa se žali................................................................118devetKod crnog pastuva............................................................................135desetUđite u srca vojnika.........................................................................155jedanaestCrna cijev službenog pištolja...........................................................171dvanaestSmrt Envera Hoxhe.........................................................................192epilogOj, drugovi, je l’ vam žao..................................................................209 223