Serijal Pali anđeli - Požuda

1Južni Boston, sadašnjostHej! Čekaj ma… Čuvaj ta sranja za ring!« Isaac Rothe gurnuo je reklamni letak preko poklopca motora,spreman ga ponovno opaliti šakom ako bude potrebno. »Što moja slikaradi na letku?« Činilo se da promotora borbi više zanimaju oštećenja na Mustan-gu, pa je Isaac ispružio ruku i zgrabio ga za revere jakne. »Pitao samte što mi lice radi na letku?« »Daj se opusti…« Isaac mu se približio kao da su dio istog sendviča i osjetio mirismarihuane koju je luzer pušio. »Rekao sam ti. Nema mojih slika.Nikad.« Promotor je dignuo ruke u znak predaje. »Oprosti… Stvarnomi je žao… Gledaj, ti si mi najbolji borac — ti dovlačiš publiku. Ti siprava zvijezda u…« Isaac je jače stegnuo šaku kako bi prekinuo laskanje. »Nemaslika. Ili nema borbi. Jesmo li se razumjeli?« Promotor je progutao knedlu i protisnuo: »Da. Oprosti.« Isaac ga je pustio i ignorirao njegovo teško disanje dok je gužvaosvoju sliku u lopticu za smeće. Ogledao se po parkiralištu ispred na-puštenog skladišta i prokleo sam sebe. Idiot. Koji je on jebeni idiotšto je vjerovao tom ulizičkom gadu. 7

Jer, naravno, imena nisu osobito bitna. Svatko može natipkatikoje god se ime sjeti na osobnu iskaznicu, rodni list ili putovnicu. Svešto je za to potrebno jest odgovarajući font i aparat za plasti ciranjekoji podržava izradu hologramskih oznaka. Ali lice, faca, njuška…Ako nemaš sredstva i kontakte potrebne za dogovaranje plastičneoperacije, to je jedini istinski identi kator koji te uvijek prati. A njegov je upravo temeljito obrađen u fotokopiraonici. Bog znakoliko je ljudi vidjelo letak. I tko sve sada zna gdje se nalazi. »Gledaj, samo sam ti činio uslugu.« Promotor se osmjehnuo,pri čemu su mu bljesnuli zlatni zubi. »Što više ljudi dođe, to više lovedobiješ…« Isaac je zabio kažiprst tipu pod nos. »Bolje ti je da sad začepiš.I zapamti što sam ti rekao.« »Da. U redu. Naravno.« Uslijedila su brojna smirivanja, razuvjeravanja i ulagivanja, noIsaac je okrenuo leđa silnom blebetanju. Posvuda oko njih odrasli muškarci izlazili su iz automobila inaguravali se kao petnaestogodišnjaci, nalik nabrijanim navijačimaiz naslonjača koji su spremni promatrati iz sve snage: najviše što ćese približiti oktogonu bit će vanjska strana žičane ograde iza koje ćepromatrati akciju. Činjenica da će Isaac uskoro raskrstiti s tim podzemnim boksač-kim zelenašem potpuno je nebitna. Ljudima koji ga traže neće trebatipomoć, a ta njegova sličica s telefonskim brojem s pozivnim 617 bilaje upravo ona vrsta reklame kakva mu nije trebala. Posljednje što mu je trebalo bilo je da se pojavi neki operativac…ili, ne daj Bože, Matthiasov zamjenik. Osim toga, promotoru je to jednostavno bio nevjerojatno gluppotez. Neprijavljene tučnjave golim rukama popraćene nezakonitim koc-kanjem nisu baš nešto što bi čovjek želio oglašavati, a osim toga, sudećipo broju redovitih posjetitelja, usmena predaja itekako je činila svoje. No gazda je bio pohlepni idiot. Pravo je pitanje sada treba li se Isaac tući ili ne? Ako je vjerovatimamlazu, leci su netom otisnuti… a dok je u mislima brojio novac8

koji je stavio sa strane, bilo mu je jasno da bi mu tisuća ili dvije kojebi te večeri zaradio itekako dobro došle. Pogledao je oko sebe i bilo mu je jasno da mora ući u oktogon.Sranje… još će si jedanput podebljati novčanik i to je to. Još samo jedanput. Uputio se prema stražnjem ulazu u skladište i ignorirao ushiće-ne usklike, pokazivanja prstom i skretanja pozornosti. Publika ga jezadnjih mjesec dana gledala kako premlaćuje svakoga koga su stavilipred njega, a to ga je očito činilo junakom u njihovim očima. Što je upućivalo na vrlo poremećen sustav vrijednosti, ako senjega pita. On je čista suprotnost junaku. Izbacivači na stražnjim vratima povukli su se u stranu da biga pustili da prođe, a on im je kimnuo u znak pozdrava. Bila jeto prva borba na tom mjestu, no zaista, sve su lokacije bile iste. UBostonu i oko njega postojalo je mnoštvo napuštenih stambenihzgrada, skladišta i čega već u kojima je pedesetak muškaraca, kojipriželjkuju da su Mike Tyson, moglo gledati njih nekolicinu kakokružeći lamataju po priručnim borbenim kavezima. A upravo je tanenadahnuta računica bila razlog zbog kojega je promotor otisnuoletke s Isaacovim likom. Za razliku od ostalih polaznika takvihmjesta, on je znao što radi. Iako bi, s obzirom na to koliko je novca američka vlada uložila unjegovu obuku, morao biti totalno retardiran da nakon toliko vremenane zna razbijati lubanje kao jaja. I neće li mu sve te vještine, baš kao i mnoge druge koje je imao,pomoći da ostane na slobodi. Ako Bog da, naravno, pomislio je ulazeći u zgradu. Današnja gladijatorska arena za siromahe sastojala se od nekihpet i pol tisuća kvadrata hladnog zraka obrubljenih betonskim podomi četirima zidovima s prljavim prozorima. »Oktogon« je bio postav-ljen u daljnjem kutu, vijcima pričvršćen za pod i iznenađujuće čvrst. S druge strane, mnogi se građevinci pale na takve stvari. Isaac je prošao pokraj par balvana koji su se bavili kockarskimdijelom posla, a čak su mu i oni pokazivali poštovanje te su ga upitaliželi li nešto jesti, piti ili što drugo. Odmahnuo je glavom i uputio se 9

prema kutu iza ringa. Ondje se smjestio leđa naslonjenih na spoj dvajuzidova. Uvijek se posljednji tukao jer je bio glavna atrakcija, no nikadanije znao kada će biti na redu. Većina »boraca« nije dugo trajala, nosvako toliko zalomila bi se dvojica izdržljivih koja bi se lupetala kaodva stara medvjeda dok čak i njemu ne bi došlo da drekne: Dosta više! Nije bilo sudaca, a stvari bi se zaustavljale tek kada bi jedanzadihani idiot crvena lica i izbečenih očiju ostao ležati na podu, dokbi urbani ratnik u pobjedničkom zanosu teturao pokraj njega na znoj-nim nogama. Svaki se udarac smatrao dopuštenim, uključujući jetrai jaja, a prljavi su se potezi svakako poticali. Jedino je pravilo bilo dase moraš tući samo onim što ti je dragi Bog dao prilikom rođenja: ukavez se nisu smjeli unositi bokseri, lanci, noževi, pijesak ni ikakvaslična sranja. Kada je krenula prva borba, Isaac je proučavao lica u gomiliumjesto da prati događaje u ringu. Tražio je neko koje bi se isticalo,oči koje su usmjerene na njega, lice koje poznaje iz prethodnih petgodina, a ne zadnjih pet tjedana koliko je vani. Čovječe, znao je da nije trebao upotrijebiti svoje pravo ime. Kadaje nabavljao lažnu osobnu, trebao je odabrati neko drugo. Naravno,broj socijalnog osiguranja nije bio njegov, ali ime… No činilo mu se važnim. Bio je to način da zapiša vlastiti teritorij,da novi početak označi kao nešto što mu pripada. A možda je imalo i neke veze s izazivanjem. Nešto kao dođi akose usudiš. No sada bi najradije išamarao samog sebe. Principi, skrupule isva ta ideološka sranja ne mogu se ni izdaleka usporediti sa živimsrcem u grudima. A mislio je da je promotor kreten? Nekih četrdeset i pet minuta poslije ljubitelj fotokopirnih uslugauspeo se na žicu i stavio ruke oko usta da bi nadglasao gomilu. Poku-šavao je glumiti profesionalnog najavljivača, no po Isaacovu je mišljenjumnogo više nalikovao profesionalnom luzeru. »A sada, naša glavna atrakcija…« Dok je gomila u gledalištu gubila razum, Isaac je svukao sport-sku majicu dugih rukava i objesio je s vanjske strane oktogona. Uvijek10

se tukao u potkošulji, širokim sportskim hlačama i neizbježno boso-nog — no s druge strane, u garderobi i nije imao ništa drugo. Prošao je kroz ulaz u oktogon, leđa i dalje okrenutih prema kutuskladišta, i mirno čekao da vidi što će mu večeras servirati. Ah, da. Još jedan u nizu frajerčina s umišljajima hormonskekategorije: čim je ušao, počeo je poskakivati kao da umjesto debelogcrijeva ima pogo-štap, a uvodni je šou okončao razderavši si majicu naprsima i opalivši sam sebe u glavu. Ako seronja tako nastavi, Isaac neće imati drugog posla negopuhnuti u njega da bi ga oborio na pod. Kada se začula sirena, Isaac je stupio naprijed i podignuo šakeu razinu prsiju, no nije ih odmaknuo od tijela. Dobru je minutu pus-tio protivnika da se preserava i upućuje udarce u zrak s preciznošćuslijepca koji upravlja vrtnim crijevom. Dječja igra. No dok se navijanje publike zahuktavalo, Isaac se sjetio kolikokopija fotokopirni stroj može proizvesti za šezdeset sekundi i odlučiose baciti na posao. Zviznuo je ljevicom i opalio tipa u prsnu kost, natren zaustavivši srce koje je kucalo iza nje. Uslijedio je bočni udaraczdesna koji je skakutavca dohvatio ispod brade, zazveketao mu zubimai zabacio mu glavu na kralježnicu. Vrijeme za step: frajerčina se pretvorila u Ginger Rogers i otplesuc-kala unatrag do žice. Dok je rika promatrača punila otvoreni prostor iodjekivala oko njega, Isaac se bacio na protivnika i počeo ga obrađivatitako da od pogo-tipa nije ostalo ni p, pretvorio se u teturavog pijancakojemu se u glavi vrtjelo takvom brzinom da nije stigla upravljati tije-lom. Upravo kada se činilo da slijedi prebijanje na mrtvo ime, Isaac sepovukao i pustio tipa da dođe do zraka. Da bi dobio dodatnih tisuću dolara, borba je morala potrajatidulje od tri minute. Hodao je uokolo i u glavi brojio do pet. Zatim se vratio u… Nož je doletio u širokom krugu i zarezao Isaaca preko čela, toč-no ispod početka kose. Potekla je krv i vrlo mu djelotvorno zaklonilavid — potez koji bi nazvao strateškim da je tip imao ikakvog pojmao tome što radi. No sudeći po kretanju njegovih udaraca, bilo je očitoda mu se jednostavno posrećilo. 11

Dok je gomila zviždala, Isaac je prekinuo s okolišanjem. Idiot snožem gotovo je jednako opasan kao i netko tko zaista zna koristititakvo oružje, a nije se namjeravao podvrgavati plastičnim operacijamapod rukom tog seratora. »Kako ti se to sviđa?« zaurlao je protivnik. Zapravo, zahvaljujućinatekloj usnici, zvučalo je više kao: »Kako ti fe to za?«. Bile su to posljednje riječi koje je izgovorio u ringu. Isaac se okrenuo u zraku i uputio udarac nogom, pri čemu jekrvlju koja mu je tekla niz lice zaprskao gomilu, a snagom zamaha iz-bio tipu oružje iz ruke. Zatim je uslijedio još jedan, dva… tri udarca uglavu i sva ona nadmenost srušila se kao svinjska polovica u mesnici… I upravo su u tom trenutku hrabri pripadnici i pripadnice bos-tonske policije preplavili skladište. Trenutni kaos. A Isaac je, naravno, bio zaključan u oktogonu. Preskočio je protivnika ispruženog na podu, uspeo se uz tri metravisoku ogradu ringa i prebacio se preko njezina vrha. Dočekao se naobje noge — i skamenio. Svi su jurili na sve strane osim jednog muškarca koji je stajao tekmalo pokraj ringa, a poznato lice i tetovirani vrat bili su mu zaprskaniIsaacovom krvlju. Matthiasov zamjenik još uvijek je bio visok, snažan i smrtonosan…a seronja se osmjehivao kao da je pronašao zlatno jaje na uskrsno jutro. Sranje, pomislio je Isaac. Mi o vuku… »Uhićeni ste.« Policajčev ga je pozdrav zaskočio straga, a već tre-nutak poslije bio je u lisičinama. »Sve što kažete može se upotrijebitiprotiv vas na…« Isaac je ovlaš pogledao policajca, a zatim vratio pogled na dru-gog vojnika. No zamjenik šefa specijalnih postrojbi nestao je kao daga nikad nije ni bilo. Pas mater. Bivši mu šef sada zna gdje se nalazi. Što znači da mu je činjenica da ga je ščepala bostonska policijanajmanji problem.12