Posmrtna autobiografija

Posmrtna autobiografija -1-

Djela Witolda Gombrowicza u izdanju Frakture: Trans-Atlantik Bakakaj -2-

Witold Gombrowicz Posmrtna autobiografijaIzbor, struktura i oprema: Włodzimierz Bolecki preveo s poljskog Mladen Martić Fraktura -3-

Naslov izvornika Autobiografia pośmiertna © 2002, Rita Gombrowicz © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. © za prijevod Mladen Martić i Fraktura, 2014. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije sereproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-538-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 864764 -4-

Tko sam?Možda bih trebao reći tko sam i odakle. Ja sam autor na poljskom napisanih sljedećih djela: Ba-kakaj (pripovijetke), Ivona, kneginjica od Burgunda (komedija),Ferdydurke (roman), Vjenčanje (drama), Trans-Atlantik (roman)i Pornografija (roman). Najzad Dnevnik za razdoblje 1953.–1961. Sve do 1957. bio sam skoro nepoznat. Emigrant u Ar-gentini. U 1957. poljska vlada, u okvirima prolaznog ojuženja,dopustila je ponovno izdavanje mojih knjiga. ***Ništa me tako ne ošamućuje, ne opija, kao moj život, tajbezdan koji me stvara. Učinio sam veliku pogrešku ne za-pisujući svoj život sat za satom, minutu za minutom. Nomože li se obuhvatiti taj beskraj trenutaka? Budućnost jetajna, prošlost je kaos. Hladni vjetar s juga pomeo je iz Buenos Airesa masuvrućeg i vlažnog zraka, puše sada u zamasima, zavijajući,fijučući, brenčeći i zveckajući staklima, podižući uvis papire,a na raskrižjima ulica izazivajući prave orgije nevidljivih -5-

vještica. Taj vjetar pseudojesenski grabi i mene, i tjera skupasa mnom – a uvijek u prošlost – posjeduje povlasticu dozivatiu meni prošlost i često mu se satima prepuštam, sjedećinegdje na klupi. Tamo, propuhan, nastojim načiniti stvarnedosežnu, a tako željenu – združiti Witolda Gombrowiczas nepovratnim vremenima. Ne poznajem ni svoj život nidjelo. Vučem za sobom prošlost, kao magličasti rep kometa,a što se tiče djela, također znam malo, jako malo. Mrak i magija. Moj život u Poljskoj bio je miran i običan; malo samistaknutih ljudi poznavao i malo pustolovina iskusio. Alihtio bih pokazati – makar ne znam kome će to koristiti – nakoji me način taj život oblikovao, mene i moju književnost.Naravno, bit će to vrlo nepotpuni iskazi, koji će često osta-jati na samoj površini događanja, jer nije ovdje mjesto iscr-pnijim analizama i brutalnijim ispovijestima; ali mislim daće i taj ublaženi životopis uspjeti baciti pramičak svjetla napoljsku stvarnost iz onoga razdoblja. Zacijelo sam tek malobrojnim ljudima u zemlji poznatiz temeljitoga čitanja mojih – teških i podosta ekscentričnih– djela. Više je takvih koji su za mene tek čuli i za njih samprije svega autor “njuške” i “guze” – pod znakom tih dvajumoćnih mitova ušao sam u poljsku pismenost. Ali što toznači “napraviti nekome njušku” ili “dati po guzi”? “Na-praviti njušku” jest – označiti čovjeka drugim licem od nje­gova vlastitog, izobličiti ga… dok na primjer pametnogačovjeka tretiram kao glupana, a dobrome podmećem zloči-načke nakane, pravim im njušku. A davanje po guzi zapravoje identična operacija, s jedinom razlikom da je tu riječ otretiranju odrasloga kao djeteta, o infantilizaciji. Pa su, kakovidite, obje te metafore povezane s činom izobličenja kojesi čovjek dopušta na čovjeku. I ako sam u našoj književnosti -6-

zauzeo stanovito izdvojeno mjesto, to je vjerojatno prijesvega zato što sam istaknuo izuzetno značenje forme u ži-votu, kako društvenom tako i čovjekovu osobnom. “Čovjekstvara čovjeka” – bilo je moje polazište u psihologiji. Držimtakođer da mi je ta moja osjetljivost na formu od najranijegadjetinjstva omogućila da poslije dosegnem vlastiti književnistil i stvorim vrstu koja danas polagano stječe građanskopravo u širokom svijetu. No odakle mi ta osjetljivost na ljudsku formu, to jest nanačin čovjekova postojanja? Jednom, prije rata, znamenitipoljski umjetnik Bruno Schulz u predavanju o mojem ro-manu Ferdydurke rekao je da ta knjiga nije izmišljena, da jemorala biti plodom mnogih i teških osobnih doživljaja.Schulz se nije varao. Na svoj sam se način jako iscrpio već usamom praskozorju svoje egzistencije, i o tim ćemo mukamapoljskoga formiranja sada popričati, da bismo se potomdotaknuli drugih tema.ObiteljPotječem iz plemićke obitelji koja je tijekom kojih četiristogodina imala posjede u Żmudzi, nedaleko od Wilna iKowna. Ta je moja obitelj u smislu imovnog stanja, službi isrodstva bila nešto bolja od prosječne poljske šljahte, ali nijepripadala aristokraciji. Nisam bio grof, ali sam imao stano-vitu količinu tetaka grofica, no ni te grofice nisu bile odnajbolje vrste, bile su osrednje. Moja je majka rođena Kotkowska. Nije sigurno, naža-lost, dakako, prije da je nesigurno, podrijetlo Kotkowskihod mitskoga Ścibora. Ali ako i nije, Bodzechów, njihovoobiteljsko gnijezdo (gdje sam proveo dio djetinjstva), za -7-

vremena moga djeda Ignacyja Kotkowskog, brojilo je devettisuća jutara prvoklasne sandomieške zemlje. Dostojna ku-rija, koju su Małachowski podizali, u stoljetnom parku pokojemu je duh kancelara Małachowskog šetao u noćimapunoga mjeseca. Baka moja, Onufrowa Gombrowiczowa, bila je Dąbrow­ska (od boljih), po rođenju od Benisławske (dobro), koja serodila od barunice Toplicke (dobro), koja je rodom od Sołta­nówne, kćeri dvorskoga maršala Sołtana i Radziwiłłówne(sjajno). Benisławski su se nekoliko puta s Radziwiłłimavezali. Prabaka moja, žena Józefa Gombrowicza, upickog mar-šala, bila je rođena Gintowt Dziewiałtowska, sestrična ko­morn­ ika Jana Gintowta, a unuka komornika Joachima.Rodom od Tekle Gombrowiczove, starostkinje (nimalološe). Antonina i Jan Gombrowicz s djecom, Witoldovom braćom i sestrom. Slijeva: Janusz, Irena, Jerzy. Radom, oko 1903. -8-

Pa opet, prapradjed moj, Józefov otac, Jan, starosta wa-silański i miguciański, sudac Velikog litavskog tribunala,uzeo je Marcjannu Rajecku od Jużynta (très bien). Njezinasestra bila je od Weyssenhoffema. Stoga je Miś Rajecki, izSamura i gospođice, moj bratić (posve zadovoljavajuće). Otac Janov, Michał, dvorski upravitelj mozyrski, bio jeoženjen Scybutt Romanowiczównom. Njegov otac, Jan, uzeo je Jadwigu Sipowiczównu, ro-đenu Połubiński (molim lijepo!). A Janov otac, Michał Kazimierz, uzeo je Burbianku izplemenitog roda Burba, već ugaslog. Otac Michała Kazimierza, Jerzy, bio je oženjen Do­rotom Jawoyszównom (to je dakle moja prapraprapra­praprabaka). Spomenut ću i druge alijanse svoje kuće s kućamaBiałłzora, Witolda Alexandrowicza, Wołodkowicza (“paMarceli Kotkowski,pradjed autora Ferdydurke -9-

Željezara u Bodzechowu, kraj XIX. st.kako Wołodkowicz, drski i obijesni…*), Puzyna, DuninaKozicza, Zawisza… Imanja Lenogiry, Wysoki Dwór i Mingayłów u Litvitijekom nekoliko su stoljeća u gombrowičkom posjedu bila.A također ću nerado i druga imanja spomenuti, Użorty,Rady, Użubol, Poniemuń, Barkłojne, Poremigole, koja sukraće bila u našemu posjedu. Ja sam odvratan snob! Godine 1836. ruski car plijeni mom djedu OnufryjuGomb­rowiczu njegova imanja Lenogiry, Mingayłów iWysoki Dwór, zbog navodnog sudjelovanja u Poljskomustanku. Djed se seli u sandomieški kraj (dvjesto kilometarajužno od Varšave), gdje za preostali novac kupuje mali majur.Njegov sin, a moj otac, Jan, ženi se bogatom nasljednicom,kćerkom Ignacyja Kotkowskog, vlasnika dobra Bodzechów,i kupuje imanje Małoszyce, gdje sam se rodio ja. Mi, Gombrowiczi, smatrali smo se uvijek “malo boljima”u odnosu na sandomieško plemstvo, i to osobito zbog ra-zličitih srodstava, koja su nam ostala iz litavskih vremena,* A. Mickiewicz: Gospodin Tadija, prijevod: Đorđe Šaula. (op. prev.) - 10 -

a također i stoga što se litavska šljahta, bogatija i stoljećimanastanjena na svojim posjedima, mogla podičiti boljom tra­dicijom, jasnijom poviješću i znatnijim službama. No nisamsiguran je li sandomieška šljahta dijelila to gledište. Ja sambio najmlađi. Najstariji je bio Janusz, potom je dolazio Jerzypa moja sestra Irena, starija od mene dvije godine. Stvarno sam bio mamin sinčić takozvane “časne” obite-lji – ali ovdje riječ “časna” valja upotrijebiti bez ironije, jerbila je to kuća dobrohotnih ljudi sa svojim načelima. Otac moj bio je vlasnik nevelikog posjeda u sandomieš-kom kraju i radio u industriji, za vrijeme moga odrastanjabio je predsjednik uprave Centrale za staro željezo i člannekoliko nadzornih odbora i uprava, što mu je osiguravaloznatno viši prihod od onoga s malenih Małoszyca. MojaIgnacy Kotkowski,Witoldov djed - 11 -

majka bila je kćerka Ignacyja Kotkowskog, vlastelina iz san-domieškoga kraja. Otac mi je potjecao iz Litve – mome djeduOnufryju ruska je vlast zaplijenila dobra 1863. i to je djedanavelo da se preseli u Kraljevstvo, gdje je za ostatak spašenognovca kupio selo Jakubowice, a potom drugo, Małoszyce.Počet ću od toga da je moja rodna kuća bila – unatoč privi-dima – jedna velika disonanca koja je neprestano parala mojedječje uši. Puno je za to bilo razloga, a jedan od glavnijihbilo je nesuglasje temperamenta i naravi između moje majkei moga oca.MajkaMoja majka odlikovala se neobično živom naravi i bujnommaštom. Nervozna. Egzaltirana. Nedosljedna. Nesposobnaza samokontrolu. Naivna i, što je još gore, s najporemeće-nijim mišljenjem o sebi. Otac je često podlijegao njezinojdomišljatosti i inteligenciji, ali je češće šutke podnosio nje-zine egzaltacije, s kojima se doista bilo teško nositi. Ne bih htio previše raspredati o najbližoj obitelji. Rećiću da je – po mome mišljenju – majka bila ta koja je u našukuću unijela tu duboku formalnu nedoumicu u kojoj samodrastao. Ne okrivljujem je zbog toga, jer je imala plemenitunarav i najbolje nakane, a bila je s nama neizmjerno vezana– ali govoreći savršeno francuski, raspolažući različitim zna­njima koja su činila obrazovanje gospođica iz vlastelinskesfere, posjedujući i postojana moralna načela, bila je lišenaonoga što pribavlja toliko samopouzdanja, prirodnosti ijednostavnosti običnoj kravarici – nije ju provjerio život.Nikada se nije doista upoznala sa životom. To je ono što joj - 12 -

je oduzimalo autoritet u našim očima i uvjetovalo da sekreće u praznini. U toj praznini zapravo nije znala tko je i izgradila si jeposve fantastičnu osobnost. – Koliko sam rada uložila u ovajvrt! – govorila je vodeći goste po małoszyčkom vrtu, ali mismo znali da je to djelo vrtlara. – Malo je čudno, priznajem,ali slaba sam na filozofiju, na egzaktno mišljenje, volim sipročitati Spencera – govorila je u najboljoj vjeri, ali mi smoznali da su Spencerove knjige ostale nerazrezane. – Muko-trpno sam se naradila odgajajući djecu – ali mi smo znali daje glavni teret toga rada spao na guvernante. Tako je, eto, sebe vidjela kao “ženu rada i načela”, “kojaispunjava obveze”, “sistematična je, egzaktna, umije uprav-ljati i organizirati”, dok je u stvarnosti bila svemu tomeoprečna – nerealna, nepraktična, nesposobna za sustavninapor i naviknuta na različite olakšice koje osigurava novac.Ni najmanje ne predbacujem svojoj majci što je bila takvakakva je bila. Posjedovala je i sjajne osobine, premda druga-Antonina Gombrowiczowa,Witoldova majka, 1900. - 13 -

čije vrste – dobrotu, plemenitost, pravednost, inteligenciju– a njezine slabosti bile su malo posljedica njezinih živaca,a malo rezultat neprirodnoga života i ne manje neprirod-noga obrazovanja. Ali to što nije htjela biti ono što je bila, priznati si to,osvećivalo joj se – jer smo mi, sinovi, počeli s njom rat. Iri-tirala nas je. Provocirala. I od toga su valjda počele te mojebolne pustolovine s različitim izopačenjima poljske forme,koje su djelovale na mene kao nadražaj: čovjeku je smiješnoda pukne, ali ugodno nije. A moja je majka bila živa, osjet-ljiva, obdarena velikom maštom, lijena, nepraktična, nervo-zna (i jako) puna strahova, fobija, iluzija. Ja sam umjetnikpo majci, a po ocu sam trezven, miran, suzdržan. Ali mojaje majka imala i jednu vrlo razdražujuću osobinu, spadalaje naime među osobe koje ne umiju vidjeti kakve su zapravo.Štoviše: ona je sebe vidjela upravo naopako – i to je već imaloodlike provokacije. Antonina Kotkowska, Witoldova majka, godinu prije vjenčanja s Janom Gombrowiczem, 1891. - 14 -

Po prirodi je bila, reklo bi se, lijena i nepraktična, a kakoje u tim prustovskim vremenima bilo puno posluge, djecomse bavila francuska guvernanta, njezina se uloga svodila naizdavanje nalogâ kuharu, sobarici, ili vrtlaru. To je nije sme-talo da govori “sve je na mojoj glavi”, “rad oplemenjuje”, “vrtu Małoszycama je moje djelo”, “nasreću sam dosta praktična”. “Volim u slobodnim trenucima pročitati Spencera,Fichtea”, govorila je posve iskreno, iako su djela tih filozofa,zapremajući donje police knjižnice, bila nerazrezana.bila je po prirodi zamišljala je da jestimpulzivna, naivna suzdržana, kritičnanestalna discipliniranasalonske kulture intelektualkaanarhična organizatoricabojažljiva odvažnalakoma nelakomasklona ugodama asketska, postojana.Imponiralo joj je ono što nije bila. Divila se glasovitimliječnicima, profesorima, velikim misliocima i općenito“važnim ljudima”. Njezin ideal bio je tip matrone nepo­kolebljivih ideala i načela (katoličkih), predane obvezama,pos­ većene obitelji. I s kakvom se svetom naivnošću poisto-vjećivala s time čemu se divila!Ona me gurnula u apsurd, koji je poslije postao jednimod najvažnijih elemenata moje umjetnosti.Mi dječaci (bili smo trojica, dva moja brata i ja, najmlađi)rano smo otkrili tu idealnu priliku za zadirkivanje i draže-nje. Sastojali su se u nijekanju, u nijekanju apsolutno svegašto bi rekla, i, zasigurno, naročito smo moj brat Jerzy i jadošli u tome do neobične uigranosti. Dostajalo je da mojamajka kaže “Sunce sja” da mi odgovorimo s najvećim čuđe-njem “Kako to, kada pada kiša.” - 15 -

“Kakva je to manija govorenja gluposti!” ljutila se, aliJerzy je odgovarao izazivački “Recimo da ne pada, ali moglabi padati”, a ja sam promišljeno dodavao “Može se prihvatitida ne pada, ali kada bi počela padati, ipak bi padala.” Sport uvlačenja moje majke u apsurdne rasprave bio jejedan od prvih mojih artističkih (i dijalektičkih) upućivanja.Ona, dubokih i strastvenih osjećaja, stojeći na straži “sve-tosti”, te “obitelji kao ćelije društva”, strogo je osuđivalarazvode, koji su se kao za inat množili u našemu krugu. – Novi razvod u obitelji! – objavljivao je na sav glas Jerzyveć u predsoblju, na što sam mu ja odgovarao iz dubine kuće: – Što?! Novi razvod u obitelji? Ne može biti! – Zamisli – urlao je Jerzy kroz četiri sobe – susreo samu tramvaju tetu Różu, koja se zaklinjala da se Ela razvodiod svoga trećeg muža! – Ne, ne vjerujem – urlao sam patetično da bih dovabiomajku iz spavaće. I počinjala je rasprava u kojoj smo podu- Witold Gombrowicz sa sestrom Renom, bakom Anielom Kotkowskom i s majkom Antoninom rođenom Kotkowski, Bodzechów, oko 1911. - 16 -

pirali postavku da su razvodi izvrstan izum jer “djeca do-bivaju dvostruku količinu roditelja” te se “odlično osjećajuimajući na izbor dvije kuće umjesto jedne”.Na kraju je moja majka potreseno objavljivala: – Ako jeHenrykowa toliko cinična, nećemo je moći primati! – Ali zašto, pa teta Ela se već dvaput razvela i igra sa svojatri muža bridž, kaže da čine savršenu ekipu. Razvodi ipakimaju puno dobrih strana, ona kaže da su njezinoj djeciosigurali dvostruku količinu roditelja… Sjećam se i rasprave o tome postupa li jedna naša rodicadobro igrajući bridž sa svoja tri eks-muža. Mi smo tvrdilida je to dokaz visoke kulture. Rasprava o razvodima bila je višegodišnja, neprestana,rastuća u svojim razmjerima. Božji apsurde! U toj sam seškoli naučio junačkom gubljenju u besmislici, svečanomustrajavanju u gluposti, slavljenju božanske blesavosti… o,formo! Zastrašujući idiotizmi moje umjetnosti, koji me ni­kada neće prestati oduševljavati, ta njezina sposobnost uple­tanja gluposti u lanac neumoljive logike, potječu u velikojmjeri odatle. Ali ona nije znala kako je odličan pedagog. Ništa zdra-vije, poučnije, poticajnije za usavršavanje karaktera i umaod njezinih zastrašujućih mana. Ona je za mene predstavljalaškolu vrijednosti, do ludila trapljen njezinim samozavara-vanjem, izoštrio sam u sebi osjećaj za qua-litas, kvalitetu,što je temelj svakog umjetničkog rada. Umjetnost i jestupravo u tome: odabiranje bolje kvalitete, odbacivanjeono­ga što je lošije, oslonjena je na najstrožu hijerarhiju vri-jednosti, na neprestano vrednovanje. Počinjao sam razumi-jevati što je kritičnost, hladnoća, distanca, neprepuštanjeništavnim, ugodnim iluzijama. Bez imalo smilovanja, bez - 17 -

ljubavi, s hladnom ironijom, vodio sam svoje igre s njom,tijekom mnogih godina. Ona me jako voljela. Od nje dolazi i moj kult stvarnosti. Držim se krajnjimrealistom. Jedna od glavnih zadaća moga pisanja jest pro-drijeti kroz Nestvarnost do Stvarnosti. Ta nije li ona bilaprva himera u koju sam udario. Rat, koji smo moja starija braća i ja vodili s mojom maj-kom, temeljio se prije svega na sustavnom nijekanju – štogod bi rekla. Mislim da mi je to rano vježbanje u očiglednom laganjui u javnom apsurdu savršeno koristilo u kasnijim godinamakada sam pristupio pisanju svojih djela. Ali budući da smo bili trojica – moja sestra nije sudjelo-vala u tom sportu – naša je kuća počela polagano podsjećatina ludnicu i samo su je očeva strogoća i ozbiljnost štitile odpotpune katastrofe. Neprestana, pomahnitala polemika smajkom ticala se svih mogućih pitanja: filozofskih, moral-Kurija u Małoszycama sa strane parka, oko 1919. - 18 -

nih, religijskih, socijalnih, obiteljskih, društvenih. Ako jemajka nekoga pohvalila, mi smo ga morali kuditi. Ako bi jojse nešto svidjelo, ne bismo stali prije no što tome pronađemodlaku u jajetu. Njezina nevjerojatna naivnost izazivala je dase uvijek iznova davala uvući u te nevjerojatne diskusije – štonas je, naravno, svaki put sve više veselilo. Igra! Te igricedopuštale su nam da zaboravimo na dublje, dramatičnijesrdžbe, koje su se skrivale ispod svega, i vrlo olakšavale op-ćenje s majkom. Odatle u mojemu stvaralaštvu kasniji kultigre i razumijevanje njezina golemog značenja u kulturi. Tada je te igre predvodio moj brat Jerzy – umjetničkapriroda, rođeni komičar i podrugljivac, obdaren velikimsmislom za efekt i golemom invencijom na području razli-čitih doskočica – nekima od njih služim se i danas podlo gaplagirajući. Bio sam tada posve pod njegovim utjecajem. Kako vidite, bila je to sasvim dobra škola dijalektike,koja je u nedoumicu dovodila našu sluškinju, Anielu. – Štota gospoda izvode s našom gospođom? Naravno da ne kanimbraniti ispravnost naših pogleda, ali takva ruganja načelima,možda previše krutima, također nisu bila posve nezdrava.Majka je sudjelovala u društvenom životu, bila je neko vri-jeme predsjednica Društva vlastelinskih gospođa, institucijenadasve bogobojazne, ali obilježene neizlječivom patetikomstila. Mi smo, naravno, s divljom nasladom spuštali te uzletes neba na zemlju, a ja sam čak iza vrata prisluškivao njihovesesije da bih prikupio materijal za satiru. Ali nije se sve ogra-ničavalo samo na igru. U dubini nas je sve više grizla sumnjada ni mi nismo slobodni od te bolesti “nestvarnosti”, s ko­jom smo se borili u majci – da, počeli smo osjećati, ako ne ishvaćati, da ni nas, slično kao ni nju, nije provjerio život ida smo bez bitnijeg dodira s njim. Dotičem ovdje jednu od najbolnijih svojih boljetica, koja - 19 -

je jako utjecala na moj razvoj. I ne sumnjam da je od te bo-lesti u Poljskoj patila cijela takozvana viša klasa, s jedinomiznimkom teško radećih profesionalaca, kao što su liječniciili inženjeri, čiji se svakodnevni trud susretao sa stvarnošću.Ali plemstvo, ali imućna buržoazija, ali veliki dio intelek-tualaca bili su osobe koje egzistiraju olakšanim životom,koje ne poznaju stvarnu borbu ni za bitak ni za njegovevrijednosti. Kako je karakteristično što je moj otac na pri-mjer samo vrlo rijetko i kao slučajno bivao svjestan nenor-malnosti svoje društvene situacije, dok smo to mi, sljedećinaraštaj, vidjeli već puno oštrije… koliko jasnije… Za mogaje oca lakaj bio posve prirodna stvar koja se razumije samapo sebi, pa je čak i kada smo poslije, demokratizirajući se,sišli s lakaja na sluškinju, dopuštao da ga se služi kao da toleži u prirodnom poretku svijeta. Otac je još bio gospodinna prirodan način, s punom slobodom, i moram priznati dasu prosti ljudi tu prirodnost hvatali instinktivno i puno seJerzy Gombrowicz, oko 1918. - 20 -

radije vrtjeli oko njega nego oko nas – gospode već stisnute,koja pokušavaju nadoknađivati grimasom. Majka je također primala gospodstvo kao nešto savršenoprirodno. Moji su roditelji pripadali naraštaju koji skoronije ni iskusio, u društvenom smislu, ono što je Hegel nazi-vao “lošom savješću”. Smatrali su da svatko treba živjeti naonoj razini na koju ga je sudbina postavila, ispunjavajućiobveze koje su mu pripale s naslova pripadanja određenojsredini. Gospoda trebaju biti dobrom gospodom, a poslugadobrom poslugom – i to je cijela filozofija. Uostalom, bilesu to iluzije koje su izmislili teoretičari. Zato su nama, mladomu naraštaju, te stvari rano počelesmetati. Ali u toj ranoj mladosti svojoj – od nekih četrnaestdo osamnaest godina – bio sam manje osjetljiv na moralniaspekt pitanja, a više nazirao osobna poniženja povezana stom neravnopravnošću. Dok sam bio u Varšavi, sve mi jebilo manje-više podnošljivo. Ali kada sam odlazio za pra-znike na selo, počinjala je drama.Imao sam dvostruki životBio sam u prijateljstvu s različitim svojim vršnjacima, sino-vima seljakâ i konjušarâ. To je poteklo od toga što mi je,kada sam još bio desetogodišnji bumbar, Janusz organizirao“gardu”, to jest postrojbu seoskih dječaka kojima sam za-povijedao. Naravno da sam već tada prolazio kroz užasnemuke kada bi mi za vrijeme izvođenja egzercira majka iliguvernanta iz daljine dovikivale neka si ne smočim noge i“nije li mi hladno?” U bespomoćnom bijesu, nijemom imučnom, primao sam tu bapsku bestidnost, tako ciničnu,tako nesvjesnu štete koju mi nanosi. Moja je situacija bila - 21 -

prečudna. Teoretski sam bio vođa, gospodičić, više biće,pozvano da zapovijeda – u praksi su me svi atributi mojegagospodstva, kao cipele, jakna, šal, guvernanta i, o grozo,kaljače, obarali na dno poniženja i s potajnim sam, po­duzetno prikrivenim divljenjem pogledavao bose noge igrubo tkanu rubeninu svojih podređenih. Taj neizmjernosnažni doživljaj ostao mi je zauvijek i u kasnijoj se dobi is­kazivao u umjetnosti – kao satira na gospodstvo, na višost,na zrelost. Eto, već tada, u dobi od otprilike deset godina, otkriosam nešto ružno: naime da smo mi, “gospoda”, pojava posvegroteskna i apsurdna, glupa, bolno komična, pa čak i od-vratna… Upravo tako! Nije me se puno ticalo izrabljujemoli puk i kakav je naš moral, ali me zato užasavalo što takoidiotski izgledamo na pozadini priprostih ljudi. Od toga mekompleksa izliječila tek Amerika. Janusz, najstariji piščev brat, kao student SGGW-a, 1918. - 22 -

Bilješka urednika poljskog izdanjaSve rečenice koje se nalaze u ovoj knjizi napisao je WitoldGombrowicz, no Posmrtna autobiografija nije još jedno nje-govo djelo. Knjiga je antologija autobiografskih ulomaka odabranihiz nekoliko piščevih djela (također i u značenju duhovneautobiografije). Komponirana je kao kontinuirani tekst,poredan kronološki (a u stanovitom smislu narativno i te-matski). Mnogi odvojeni ulomci u njoj su doista autonomnečestice, no nekoliko ih je i rezultat kraćenja ili montažerazličitih Gombrowiczevih djela. Radi naznačivanja mjesta na kojima je došlo do spajanjaulomaka izvornih tekstova pisca, koji potječu iz njegovihrazličitih djela, ili kraćenja u njihovu okviru, uveo sam uglavni tekst dvije vrste znakova, čija je funkcija “signalizi-ranje” takvih promjena. Znak obavještava da se na danome mjestu promijenilalokalizacija izvornog citata i da je ona dana u “Uredničkojbilješci”. Znak obavještava da je u okviru citata ispušten fra-gment Gombrowiczeva teksta (riječ, rečenica ili veći dio). Spoj obaju znakova, i , u istom odlomku primijenjenje u “Bilješci” kod onih navoda gdje se mijenja lokalizacijadanoga fragmenta, a usto se u njegovim okvirima nalazeispuštanja. - 347 -

U tom smislu Posmrtna autobiografija – bez verifikacijeizvora iz kojih su sastavljeni pojedini odlomci – ne može bititemelj za citiranje u filološkom smislu jer ti odlomci nisutekstovi koje je komponirao pisac, već su složeni (kraćenjemili montažom) isključivo za upotrebu u ovoj knjizi. Moglobi se dakle reći da je ovo “posmrtna autobiografija WitoldaGombrowicza ispričana njegovim vlastitim riječima”. Većina naslova pojedinih ulomaka potječe iz Gombro­wiczevih formulacija koje se nalaze u njima.Posmrtna autobiografija sastavljena je na temelju sljedećihizdanja Gombrowiczevih djela:Dziennik 1953-1956, Dzieła, t. VII, WL, Krakov, 1989. (u nastavku teksta navodit će se kao Dnevnik I.)Dziennik 1957-1961, Dzieła, t. VIII, WL, Krakov, 1989. (u nastavku teksta navodit će se kao Dnevnik II.)Dziennik 1961-1966, Dzieła, t. IX, WL, Krakov, 1989. (u nastavku teksta navodit će se kao Dnevnik III.)Dziennik 1967-1969, Dzieła, t. X, WL, Krakov, 1992. (u nastavku tek- sta navodit će se kao Dnevnik IV.)Publicystyka, wywiady, teksty różne, Dzieła, t. XIII, WL, Krakov, 1996. (u nastavku teksta navodit će se kao Publicistika I.)Publicystyka, wywiady, teksty różne, Dzieła, t. XIV, WL, Krakov, 1997. (u nastavku teksta navodit će se kao Publicistika II.)Testament. Rozmowy z Dominique de Roux, s pogovorom J. Jarzębskog, WL, Krakov, 1966.Wspomnienia polskie. Wędrówki po Argentynie, Dzieła, t. XV, WL, Kra- kov, 1996.Walka o sławę. T. I: Korespondencja Witolda Gombrowicza z Józefem Wittlinem, Jarosławom Iwaszkiewiczem, Arturem Sandauerem, WL, Krakov, 1996. - 348 -

U nastavku su uz svako poglavlje navedena djela i stranicena kojima se nalaze izvorni citati iz Gombrowiczevih djela.Tko sam?Predgovor francuskom izdanju Pornografije u Publicistika I., str. 292Publicystyka, wywiady, teksty różne, str. 22Dnevnik I., str. 119Testament, str. 21Wspomnienia polskie, str. 4, 5 ObiteljTestament, str. 22Dnevnik III., str. 214-215Wspomnienia polskie, str. 7-8, 9MajkaWspomnienia polskie, str. 9-10Testament, str. 23, 25Wspomnienia polskie, str. 11-13Imao sam dvostruki životTestament, str. 13, 26-28Wspomnienia polskie, str. 13-14OtacTestament, str. 22-23Wspomnienia polskie, str. 9ŠkolaWspomnienia polskie, str. 14-15, 16-18MladostTestament, str. 31-331918.Wspomnienia polskie, str. 18-221920.Testament, str. 33Wspomnienia polskie, str. 22-29Škola u PoljskojWspomnienia polskie, str. 15-16, 31-32 - 349 -

Lice epoheWspomnienia polskie, str. 34-36MaturaWspomnienia polskie, str. 36-37Prihvatio sam se skiciranja romanaWspomnienia polskie, str. 40-43O studentskom životu ne punoWspomnienia polskie, str. 43-44, 47, 50-51Piłsudski – 1926.Wspomnienia polskie, str. 51-54Francuska, 1927.Wspomnienia polskie, str. 55-56, 58-59, 63, 67-68, 70, 74Testament, str. 33-35Poljska – tridesete godineWspomnienia polskie, str. 74-75, 89-92, 151Vratio sam se pisanjuWspomnienia polskie, str. 78-79, 81Očeva smrtWspomnienia polskie, str. 101-103KavanaWspomnienia polskie, str. 104-105, 108-111Bruno SchulzWspomnienia polskie, str. 112-116Dnevnik III., str. 8-17WitkacyDnevnik III., str. 17Wspomnienia polskie, str. 116-119Bili smo trojicaPublicistika II., str. 42Dnevnik III., str. 17Na bačvi barutaWspomnienia polskie, str. 119-120 - 350 -

Malo luđak, a malo glumacWspomnienia polskie, str. 132-133Gospođe i gospođiceWspomnienia polskie, str. 135-138, 143-145Testament, str. 29-30Uspomene iz puberteta (1933.)Testament, str. 35, 36-39Wspomnienia polskie, str. 103,146-147Ferdydurke (1937.)Testament, str. 44-52Publicistika I., str. 292-294Ivona, kneginjica od Burgunda (1938.)Testament, str. 40-41, 42-43Wspomnienia polskie, str. 103Kodeks častiWspomnienia polskie, str. 158-161Putovanja me ne potičuWspomnienia polskie, str. 161-163, 164-165NeovisnostDnevnik I., str. 238-239, 247-250, 260-264Beč, 1938.Wspomnienia polskie, str. 183, 187ArgentinaTestament, str. 81-82-83, 83-85, 86-87Publicistika I., str. 23Dnevnik I., str. 149BorgesTestament, str. 87-88Dnevnik III., str. 82-83SábatoTestament, str. 92RatTestament, str. 93-94 - 351 -

1947.Publicistika I., str. 23-25Vjenčanje (1953.)Testament, str. 96-97Trans-Atlantik (1953.)Testament, str. 101-103Walka o sławę, str. 47-48, 49-50Dnevnik I., str. 162-163Publicistika I., str. 275, 292, 317-318, 369-371Moj odnos prema PoljskojDnevnik I., str. 59-61Moje općenje s narodomPublicistika I., str. 25-27Bio sam četverostruki stranacPublicistika I., str. 32-34Pornografija (1960.)Testament, str. 121-127, 132-134Zbogom, ArgentinoTestament, str. 135, 146Dnevnik III., str. 89-94Pariz, 1963.Dnevnik III., str. 107-116LouvreDnevnik III., str. 117-118Berlin, 1964.Testament, str. 146Dnevnik III., str. 140-142Utonuo u strepnjeDnevnik III., str. 145-147Kao Lady MacbethDnevnik III., str. 150-154 - 352 -

Cijela Europa izgledala mi je kao konjDnevnik III., str. 170, 177-178, 181-183Testament, str. 146-147Francuska, 1964.Dnevnik III., str. 185RoyaumontDnevnik III., str. 186, 189-190, 191, 193-194, 201Osjećao sam se mlađimDnevnik III., str. 126, 129-130VenceDnevnik III., str. 201, 202-203, 206-207, 225, 232-233, 247-249Ovdje se živi formomTestament, str. 152-156Prevaga apstrakcijeDnevnik III., str. 132GenetDnevnik III., str. 133-136Nouveau Roman FrançaisTestament, str. 141-145BarthesDnevnik III., str. 243SartreDnevnik III., str. 78-79, 119-120CamusDnevnik III., str. 69Poljska, 1963.Publicistika II., str. 15-22Kozmos (1965.)Testament, str. 135-140Opereta (1966.)Testament, str. 148 - 353 -

1968. – čudovište mladostiTestament, str. 128-131Zaviriti iza paravanaTestament, str. 150-152Duh i tijeloDnevnik I., str. 20-24Čovjek plus čovjekDnevnik I., str. 34-36Ne gubite skupocjeno vrijemeDnevnik I., str. 43-45Bog je postao pištolj…Publicistika I., str. 315-316Dnevnik I., str. 45-47Da me drugi čovjek ne ugrizeDnevnik I., str. 48-52Za koga pišem?Dnevnik I., str. 56-57JezikDnevnik I., str. 107-108O kriticiDnevnik I., str. 118, 121-123Dnevnik II., str. 165-166DnevnikDnevnik II., str. 224Testament, str. 109-119Uđi u sferu snaDnevnik I., str. 124-126Nazivali su me “židovskim kraljem”Wspomnienia polskie, str. 173-175, 176-177, 178, 180-181Dnevnik I., str. 126-128, 132Zašto odbacujem komunizam?Dnevnik I., str. 133-136, 141-142, 300-302 - 354 -

MeđuljudskoDnevnik I., str. 303-304Biti zemljoposjednikom i Poljakom (ali ne pretjerano)Dnevnik I., str. 147-148Naše nacionalne odlikeDnevnik I., str. 172-174Mladost, ljepotaDnevnik I., str. 183-186ŽeneDnevnik I., str. 190-193BogDnevnik I., str. 276-277, 280-281Vi, ateistiDnevnik II., str. 93-95PoljaciDnevnik I., str. 309-312, 325-328, 333-335Dnevnik II., str. 23-24“Moj” čovjekDnevnik II., str. 11-13, 18BolDnevnik II., str. 39-40, 46Količina, količina!Dnevnik II., str. 54-55Dnevnik III., str. 49Dnevnik IV., str. 157-159TijeloDnevnik II., str. 110, 123-124, 138-140, 147Pisac u izgnanstvuDnevnik I., str. 64-65Dnevnik II., str. 224Ali Miłosz!Dnevnik II., str. 236-238Dnevnik III., str. 57-60 - 355 -

SienkiewiczDnevnik I., str. 352-353, 358-362, 364Kakav seks-appealDnevnik II., str. 106-107Književnost propadaDnevnik III., str. 75-77DanteDnevnik III., str. 236-238, 241-242, 246ZnanostDnevnik II., str. 263-265, 267, 274-275Sluga samTestament, str. 159-160SmrtDnevnik I., str. 61-64Dnevnik II., str. 107-110 - 356 -

Witold Gombrowicz (Małoszyce, 1904. – Vence, 1969.),podrijetlom plemić, jedan je od najvećih poljskih pisacadvadesetog stoljeća. Njegove priče, romani, drame, eseji idnevnički zapisi idu u red ponajboljih književnih ostvarenjadvadesetog stoljeća. Prvu zbirku pripovijedaka Uspo­meneiz puberteta objavio je 1933., a slavni roman Ferdydurke 1937.Godine 1939. otputovao je na odmor u Argentinu, a uEuro­pi je za to vrijeme izbio Drugi svjetski rat, te je Gom-browicz ostao u egzilu. Za boravka u Buenos Airesu nastalasu njegova najbolja djela, drame Vjenčanje i Opereta, romaniTrans-Atlantik, Pornografija i Kozmos, zbirka pripovijedakaBakakaj kao proširena i dorađena prva knjiga te njegovislavni Dnevnici. Šezdesetih se godina vratio u Europu, ali nikada nijeposjetio komunističku Poljsku. Umro je 1969. u Fran­cuskoj. - 357 -

- 358 -

Mladen Martić, dramaturg i književni prevoditelj, rođen je1949. u Zagrebu. Studirao na Filozofskom fakultetu Sve­učilišta u Zagrebu. Član je Društva hrvatskih književnihprevodilaca, Hrvatskog društva kazališnih kritičara i te­atrolo­ga te Hrvatskog novinarskog društva. S poljskoga jepreveo tridesetak dramskih tekstova (Mrożek, Różewicz,Herbert, Gombrowicz, Grochowiak, Iredyński, Gie-rałtowski, Głowacki, Tym, Bardijewski, Mularczyk,Amey­ko, Grabowski, Sikorska-Miszczuk, Słobodzianek…),desetak romana (Saramanowicz, Lem, Krajewski, Miło­szewski, Mentzel, Tokarczuk, Bator…), knjigu reportažaR. Kapuścińskog (Putovanja s Herodotom) i autobiografiju S.Mrożeka (Baltazar), izbor proza Gustawa Herlinga-Grud-zińskog te velik broj eseja raznih autora. Prijevodi su muigrani u većini hrvatskih kazališta, na ljetnim festivalima,radiju i televiziji, te dosad doživjeli više od četrdeset upri-zorenja. Za prijevod romana Witolda Gombrowicza Trans-Atlan-tik nagrađen je godišnjom nagradom Iso Velikanović za naj-bolji prijevod na hrvatski jezik u 2009. godini. - 359 -

- 360 -

SadržajTko sam? 5Obitelj 7Majka 12Imao sam dvostruki život 21Otac 24Škola 26Mladost 301918. 331920. 38Škola u Poljskoj 45Lice epohe 47Matura 49Prihvatio sam se skiciranja romana 50O studentskom životu ne puno 52Piłsudski – 1926. 53Francuska, 1927. 54Poljska – tridesete godine 59Vratio sam se pisanju 63Očeva smrt 64Kavana 68Bruno Schulz 73Witkacy 87Bili smo trojica 91Na bačvi baruta 96 - 361 -

Malo luđak, a malo glumac 97Gospođe i gospođice 98Uspomene iz puberteta (1933.) 104Ferdydurke (1937.) 107Ivona, kneginjica od Burgunda (1938.) 111Kodeks časti 113Putovanja me ne potiču 118Neovisnost 120Beč, 1938. 129Argentina 130Borges 136Sábato 137Rat 1381947. 140Vjenčanje (1953.) 141Trans-Atlantik (1953.) 142Moj odnos prema Poljskoj 150Moje općenje s narodom 152Bio sam četverostruki stranac 153Pornografija (1960.) 156Zbogom, Argentino 161Pariz, 1963. 165Louvre 170Berlin, 1964. 171Utonuo u strepnje 174Kao Lady Macbeth 177Cijela Europa izgledala mi je kao konj 182Francuska, 1964. 186Royaumont 187Osjećao sam se mlađim 191Vence 194Ovdje se živi formom 201 - 362 -

Prevaga apstrakcije 205Genet 206Nouveau Roman Français 211Barthes 213Sartre 214Camus 219Poljska, 1963. 220Kozmos (1965.) 224Opereta (1966.) 2271968. – čudovište mladosti 228Zaviriti iza paravana 231Duh i tijelo 232Čovjek plus čovjek 236Ne gubite skupocjeno vrijeme 239Bog je postao pištolj… 239Da me drugi čovjek ne ugrize 242Za koga pišem? 247Jezik 248O kritici 249Dnevnik 252Uđi u sferu sna 257Nazivali su me “židovskim kraljem” 259Zašto odbacujem komunizam? 268Međuljudsko 273Biti zemljoposjednikom i Poljakom (ali ne pretjerano) 275Naše nacionalne odlike 276Mladost, ljepota 278Žene 282Bog 285Vi, ateisti 288Poljaci 291 - 363 -

“Moj” čovjek 300Bol 302Količina, količina! 305Tijelo 308Pisac u izgnanstvu 313Ali Miłosz! 314Sienkiewicz 320Kakav seks-appeal 322Književnost propada 324Dante 326Znanost 329Sluga sam 331Smrt 332Popis fotografija i crteža 339Bilješka urednika poljskog izdanja 347O autoru 357O prevoditelju 359 - 364 -

- 365 -