Sapiens - Kratka povijest čovječanstva

Yuval Noah HarariSAPIENS Kratka povijest čovječanstva S engleskoga preveo Predrag Raos

Sadržaj DIO PRVI: Kognitivna revolucijaGlava prva: Životinja bez važnosti.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13Glava druga: Stablo spoznaje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31Glava treća: Jedan dan u životu Adama i Eve. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53Glava četvrta: Potop.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 DIO DRUGI: Agrarna revolucijaGlava peta: Najveća podvala u povijesti svijeta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95Glava šesta: Gradnja piramida. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117Glava sedma: Preopterećena memorija.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139Glava osma: U povijesti ni pravice.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 DIO TREĆI: Ujedinjenje čovječanstvaGlava deveta: Strelica povijesti.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 185Glava deseta: Miris novca.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 197Glava jedanaesta: Imperijalne vizije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213Glava dvanaesta: Zakon religije.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 235Glava trinaesta: Tajna uspjeha. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265

DIO ČETVRTI: Znanstvena revolucijaGlava četrnaesta: Otkriće neznanja.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 277Glava petnaesta: Brak znanosti i imperija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 307Glava šesnaesta: Kapitalistička vjera. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 339Glava sedamanesta: Kotači industrije.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 371Glava osamnaesta: Permanentna revolucija.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 389Glava devetnaesta: I bili su sretni.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 415Glava dvadeseta: Konac Homo sapiensa.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 437 Pogovor: Životinja koja je postala Bog.. . . . . . . . . . . . . . . . . 457 Prilozi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 459 Bilješke. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 463

DIO PRVI Kognitivna revolucija1. Otisak ljudske ruke nastao prije otprilike 30 000 godina na stijeni špiljeChauvet-Pont-d’Arc u južnoj Francuskoj. Netko je očito htio reći: “Bijah tu!”



Glava prva Životinja bez važnostiPrije otprilike 13,5 milijardi godina masa, energija,vrijeme­ i prostor počeli su postojati zahvaljujući onom štodanas zovemo Velikim praskom. Priča o tim fundamentalnimodrednicama našeg svemira zove se fizika. Otprilike 300 000 godina poslije svoje pojave masa ienergija­ počele su se skupljati u složene tvorevine, takozvaneatome, a iz njih su se opet počele slagati molekule. Priču o ato-mima, molekulama i njihovim interakcijama zovemo kemijom. Prije otprilike 3,8 milijardi godina, na planetu zvanomZemlja, neke su se molekule složile i stvorile posebno velike izapletene tvorbe, takozvane organizme. Priča o organizmimazove se biologija. Prije otprilike 70 000 godina organizmi koji su pripadalibiološkoj vrsti Homo sapiens počeli su stvarati još razrađenijetvorbe, takozvane kulture. Kasniji razvoj tih ljudskih kulturazovemo poviješću. Tijek su povijesti odredile tri važne revolucije. Prije otpri-like 70 000 godina kognitivna je revolucija pokrenula i samupovijest. Povijest je pak prije oko 12 000 godina ubrzala agrarna­revolucija. Znanstvena revolucija, koja je krenula prije samo 500godina, mogla bi lako zaključiti povijest i započeti nešto sasvim

14 Sapiensdrugo. Ova nam knjiga priča priču o tome kako su te revolucijeutjecale na ljude i bliske im organizme.Ljudi su postojali i mnogo prije povijesti. Životinje vrlo sličnemodernom čovjeku prvi su se put pojavile prije otprilike 2,5milijuna godina. One, međutim, kroz bezbrojne naraštaje, bašničim nisu odudarale od mnoštva drugih organizama s kojimasu dijelile stanište. Šećući se prije dva milijuna godina kroz istočnu Afriku,lako smo mogli susresti poznatu nam zbirku ljudskih likova:brižne majke koje tetoše svoje bebe i hrpe bezbrižne dječice kojase igraju u blatu; jarosnu mladost koja se pjeni na diktate društvai umorne starce koji samo žele da ih nitko ne dira; muškarčinekoje se busaju u prsa pokušavajući se dojmiti ljepotice lokalnogznačaja i mudre stare matrijarhe koje su sve to već odavno prošle.Ti su arhaični ljudi voljeli, igrali se, sklapali prisna prijateljstva,te se nadmetali u borbi za status i moć — no sve su to činile ičimpanze, babuni i slonovi. Ti ljudi nisu baš ni po čemu bili po-sebni. Baš nitko, a ponajmanje sami ljudi, nije mogao ni naslutitida će njihovi potomci jednoga dana koračati Mjesecom, cijepatiatom, proniknuti u genetski kod i pisati povijesne knjige. Ononajvažnije što moramo znati o pretpovijesnim ljudima jest činje-nica da su bili ni po čemu značajne životinje koje na svoj okolišnisu utjecale ništa više od gorila, krijesnica i morskih klobuka. Biolozi organizme dijele na vrste. Za životinje velimo dapripadaju istoj vrsti ako se međusobno pare, stvarajući pritomplodno potomstvo. Tako konji i magarci imaju bliskog zajednič-kog pretka i slični su si u mnogo čemu. Unatoč tome oni jedniprema drugima pokazuju malo spolnog zanimanja. Ipak će se,ako ih na to navedemo, pariti, ali je njihov porod — mule imazge — sterilan. Zbog toga mutacije magarećeg DNK ne mogunikako prijeći na konje, a vrijedi, dakako, i obratno. Zbog toga tedvije životinje smatramo pripadnicima jasno razdvojenih vrsta,dakle skupinama koje se kreću odvojenim evolucijskim stazama.Nasuprot tome, buldog i španijel, unatoč vrlo velikim razlikama

Životinja bez važnosti 15u izgledu, pripadnici su iste vrste, jer dijele isti rezervoar DNK.I zato će se sa zadovoljstvom pariti, a njihova će se štenad, kadodraste, pariti s drugim psima, stvarajući nove štence. Vrste koje su se razvile iz zajedničkog pretka zajednotvore veću skupinu, koju zovemo “rod” (genus). Lavovi, tigrovi,leopardi­ i jaguari pripadnici su različitih životinjskih vrsta, nosve one spadaju u rod pantera (Panthera). Biolozi organizmeoznačavaju latinskim imenom od dvije riječi, od kojih prvaodređuje rod a druga vrstu. Tako je primjerice latinsko ime lavaPanthera leo, što će reći da je on pripadnik vrste leo i roda Pan­thera. Isto tako pretpostavljam da su svi moji čitatelji organizmioznačeni s Homo sapiens — to jest da su pripadnici vrste sapiens(mudri) i roda Homo (čovjek). Sami su pak rodovi sa svoje strane skupljeni u porodice,primjerice mačaka (lavovi, gepardi, kućne mačke), pasa (vukovi,lisice, šakali) i slonova (slonovi, mamuti, mastodonti). Svi člano-vi neke porodice vuku svoje podrijetlo od nekog utemeljitelja,patrijarha ili matrijarhe. Tako primjerice sve mačke, od najma-njeg kućnog mačeta pa sve do najkrvožednijeg lava, potječuod istog mačjeg pretka koji je živio prije otprilike 25 milijunagodina. I Homo sapiens, dakako, pripada nekoj porodici. Ta ba-nalna činjenica dugo je bila jedna od najstrože čuvanih tajni upovijesti. Homo sapiens je dugo sebe radije smatrao odvojenimod životinja, siročićem lišenim porodice, bez braće i roda i, štoje najvažnije, bez roditelja. Ali to naprosto nije tako. Sviđalo seto nama ili ne, svi smo mi pripadnici velike i neobično bučneporodice takozvanih velikih čovjekolikih majmuna. Među svojunajbližu rodbinu ubrajamo čimpanze, gorile i orangutane. Međunjima su nam najbliže baš čimpanze. Prije samo 6 milijuna godi-na, jedna je jedina majmunica dobila dvije kćeri. Jedna je postalapramajkom svih čimpanzi, dok je druga baš naša prabaka. Kosturi u ormaruHomo sapiens je, međutim, skrivao još jednu, i mnogo nezgod-niju tajnu. Jer nije riječ samo o tome da mi posjedujemo čitav

16 Sapiensčopor necivilizirane rodbine, nego smo jednom davno isto takoimali i lijep broj braće i sestara. Navikli smo sebe zamišljati kaojedine ljude zato što je u posljednjih deset tisuća godina našavrsta doista bila jedina ljudska vrsta na svijetu. Pravo, međutim,značenje riječi “čovjek” jest “životinja iz roda Homo”, a nekadje u tom rodu, uz Homo sapiensa, bilo još i mnogo drugihvrsta. Osim toga, kako ćemo još vidjeti u posljednjem poglavljuove knjige, u ne tako dalekoj budućnosti mogli bismo se opetnatjecati s nekakvim ljudima koji nisu sapiens. No da s timodmah budemo načisto, odmah upozoravam da ću se izrazom“sapiens” ubuduće često služiti da označim pripadnika vrsteHomo sapiens, dok će se izraz “čovjek” odnositi na sve članoveroda Homo. Prvi su se ljudi razvili u istočnoj Africi prije otprilike2,3 milijuna godina, i to iz jednog ranijeg roda čovjekolikihmajmuna zvanog Australopitecus, što će reći “južni majmun”.Prije otprilike dva milijuna godina neki su od tih drevnihmuškaraca i žena otišli iz domovine pa krenuli na put na-seljavanja golemih područja sjeverne Afrike, Europe i Azije.Budući da je preživljavanje u snježnim šumama sjeverne Eu-rope zahtijevalo odlike drukčije od onih potrebnih za život uindonezijskim sparnim džunglama, ljudski se naraštaj razviou raznim smjerovima. Posljedica je toga bio nastanak nekoli-ko odvojenih vrsta, i svakoj su od njih znanstvenici nadjenulinjezino pompozno latinsko ime. Ljudi u Europi i zapadnoj Aziji razvili su se u Homoneanderthalensisa (“čovjeka iz doline rijeke Neander”), pučkizvanog “neandertalac”. Neandertalci, krupniji i mišićaviji odnas sapiensa, bili su dobro prilagođeni studenoj klimi zapadneEuroazije sred ledenog doba. Istočnije predjele Azije napučioje Homo errectus, “uspravni čovjek”, koji se tu održao skorodva milijuna godina, kao najtrajnija ljudska vrsta svih vremena.Nije baš vjerojatno da će taj rekord oboriti čak ni naša vlastita.Dvojbeno je naime i to hoće li Homo sapiens biti na svijetu joši samo tisuću godina, zbog čega ta dva milijuna godina izlazezaista iz svih ljudskih okvira.

Životinja bez važnosti 17Na otoku Javi, u Indoneziji, živio je pak Homo soloensis­(“čovjekiz doline Solo”), prilagođen životu u tropima. Na jednom­drugomindonezijskom otoku — otočiću Flores — drevni su ljudi prošlikroz proces smanjivanja. Ljudi su na Flores prvi put stigli kadse razina mora spustila izvanredno nisko, tako da je postaopristupačan s kopna. Kad se more ponovno diglo, neki su ljudiostali zarobljeni na otoku, oskudnom prirodnim blagom. Kru-pni ljudi, kojima je trebalo puno hrane, umirali su prvi. Sitnisu opstajali mnogo lakše. I tako su, kroz naraštaje, stanovniciFloresa postali patuljci. Ta jedinstvena vrsta, znanstvenicimapoznata pod imenom Homo floresiensis, dosezala je najvišemetar u visinu i težila ne više od 25 kila. Pa ipak su ti ljudiznali izrađivati kameno oruđe, a ponekad bi uspjeli ulovitičak i pokojeg otočnog slona — iako su i oni, da budemoiskreni, bili pripadnici patuljaste vrste. Godine 2010. od zaborava je bio spašen još jedan našbrat, i to kad su znanstvenici počeli prekapati Denisovljevušpilju u Sibiru i tako otkrili okamenjenu kost iz ljudskog pr-sta. Genetička je analiza otkrila da je taj prst pripadao dotadnepoznatoj ljudskoj vrsti, koja je dobila ime Homo denisova.Tko će znati koliko još naših izgubljenih rođaka čeka da ihotkrijemo po drugim špiljama, na drugim otocima i u drugimpodnebljima. Dok su se ljudi razvijali po Europi i Aziji, evolucija uistočnoj Africi nije stala. Kolijevka je ljudskoga roda nastavilazibati mnoge nove vrste, primjerice Homo rudolfensisa (“čovjeka­s Rudolfova jezera”), Homo ergastera (“čovjeka radnika”), tenapokon i našu vlastitu, koju neskromno nazvasmo Homosapiens, “mudri čovjek”. Pripadnici su nekih od tih vrsta bili masivni, a drugih pa-tuljci. Neki su od njih bili strašni lovci, a drugi krotki skupljačiplodova. Neki su živjeli samo na jednom otoku, dok su mnogidrugi lutali čitavim kontinentima. Pa ipak su svi oni pripadalirodu Homo. Svi su oni bili ljudska bića.

18 Sapiens2. Naša braća, prema spekulativnoj rekonstrukciji (slijeva nadesno). Homorudolfensis (istočna Afrika), Homo erectus (istočna Azija) i Homo neander-thalensis (Europa i zapadna Azija). Sve su to bili pravi ljudi.Opća je zabluda da te vrste treba poredati po ravnoj rodbinskojliniji, gdje ergaster rodi errectusa, errectus rodi neandertalca,a evolucija iz njega stvori nas. Taj linearni model stvara lažnidojam da je u svakom danom trenutku na zemlji živjela samojedna vrsta ljudi, te da su ranije vrste tek stariji modeli nassamih. Istina je, međutim, da je od prije otprilike 2 milijunagodina pa sve do prije otprilike 10 000, svijet bio domom, ito istodobno, nekolikim ljudskim vrstama. A i zašto ne bi? Tadanas na svijetu postoji mnogo vrsta lisica, medvjeda i svinja.Po Zemlji je prije otprilike stotinu milenija hodalo najmanješest različitih ljudskih vrsta. Neobičnost nije naša prošlost s viševrsta, nego naša današnja ekskluzivnost — neobičnost koja nasmožda i optužuje. Kao što ćemo uskoro vidjeti, mi pripadnicivrste sapiens, imamo itekako razloga za potiskivanje uspomenena našu braću i sestre. Cijena mišljenjaUnatoč mnogim razlikama, sve ljudske vrste dadu se definiratinekim zajedničkim karakteristikama. Najupadljivija je kod ljudida oni, u usporedbi s drugim životinjama, imaju izvanredno ve-lik mozak. Mozak sisavaca od 60 kilograma u prosjeku zapremaoko 200 kubičnih centimetara. Najstariji ljudi, oni od prije 2,5

Životinja bez važnosti 19milijuna godina, imali su mozak od otprilike 600. Današnji sesapiens diči mozgom od prosječno 1200-1600 kubičnih centime-tara. Mozak neandertalca bio je još veći. Da evolucija bira veći mozak mogli bismo, da tako velimo,zaključiti i bez mozga. Mi smo toliko zaljubljeni u svoju visokuinteligenciju da predmnijevamo da, kad je riječ o čisto cerebral-noj snazi, više nužno znači i bolje. Ali da je to doista tako, ondabi i porodica mačaka dala mačke sposobne za višu matematiku.Zašto je u čitavom životinjskom carstvu baš samo rod Homoopremljen tako silnim strojem za razmišljanje? Činjenica je da megamozak mega iscrpljuje tijelo. I nije galako nosati po svijetu, napose ne kad je još i uglavljen u masivnulubanju. A još ga je teže napajati energijom. Kod Homo sapiensamozak čini otprilike 2-3 posto ukupne tjelesne težine, ali trošičitavih 25 posto tjelesne energije u stanju mirovanja. Nasuprottome, mozak drugih velikih majmuna, kad tijelo miruje, trošitek 8 posto njegove energije. Drevne je ljude njihov veliki mozakkoštao na dva načina. Kao prvo, morali su trošiti više vremenau potrazi za hranom. Kao drugo, atrofirali su im mišići. Kao štodržava skreće novac s obrane na školstvo, tako su i ljudi skrenulienergiju s bicepsa na neurone. Teško da bi se moglo bez oklije-vanja zaključiti da je to dobra strategija preživljavanja u savani.Čimpanza ne može pobijediti u raspravi s Homo sapiensom, aliga zato može razbucati kao krpenu lutku. Danas nam naš veliki mozak donosi lijepe dividende, zatošto znamo proizvesti i automobil i pušku, zbog čega se možemogibati brže od čimpanze i ustrijeliti ga sa sigurne udaljenosti umje-sto da se s njim hrvamo. Međutim su i puške i automobili vrlomlada pojava. Kroz preko dva milijuna godina ljudska mreža živa-ca nije prestala rasti, no zahvaljujući njoj čovjek je imao malo štoza pokazati, izuzmemo li nekoliko kremenih noževa i zašiljenihkolaca. I što je onda, kroz ta dva milijuna godina, tjeralo razvojmasivnog ljudskog mozga? Iskreno govoreći, nije nam poznato. Drugo je jedinstveno ljudsko svojstvo uspravan hod nadvije noge. Kad stojimo, lakše izviđamo savanu vrebajući na lo-vinu ili neprijatelje, a ruke koje nam više ne trebaju za kretanje,­

20 Sapienssad postaju slobodne za druge svrhe, primjerice za bacanjekamena i davanje znakova. I što je više toga što su te rukesposobne učiniti, to njihovi vlasnici imaju više uspjeha, zbogčega je evolucijski pritisak doveo do povećanja koncentraciježivaca i fino ugođenih mišića u prstima i šaci. Posljedica je togada ljudi svojim rukama mogu obavljati i vrlo zamršene zadaće.Njima oni, prije svega, mogu proizvesti sofisticirane alate. Prvidokaz o proizvodnji oruđa star je oko 2,5 milijuna godina, aupravo je proizvodnja i primjena oruđa onaj kriterij po kojemarheolozi prepoznaju drevne ljude. Pa ipak je dvonožni hod imao i svojih nedostataka. Kosturse naših predaka primata razvijao milijunima godina tako dadade potporu stvoru koji hoda na sve četiri i ima razmjernomalu glavu. Prilagodba svega toga uspravnom položaju bila jezaista velik izazov, napose ako je ta okosnica morala nositi iizvanredno veliku lubanju. I zato ljudi danas tu uzvišenu vizijui marljive ruke plaćaju bolovima u križima i kočenjem šije. A žene su to platile još i skuplje. Uspravan hod je zahtijevaouže bokove, što je onda suzilo rodni kanal — i to baš kad suglave novorođenčadi počele rasti. Smrt pri porodu za ljudske ježenke postala velika zdravstvena opasnost. Žene koje su rađaleranije, dok su djetetu i mozak i glava bili još manji i podatniji,prolazile su bolje i nastavljale živjeti donoseći na svijet više djece.Prirodni je odabir stoga bio skloniji ranijem rađanju. I doista,u usporedbi s drugim životinjama, ljudi se rađaju prerano, doksu im mnogi vitalni sustavi još nedovoljno razvijeni. Konj tekšto se oždrijebi, već može trčati, a mačići već nakon nekolikotjedana odlaze od majke i kreću u lov. Ljudska je mladunčad,međutim, bespomoćna, i godinama ovisi o starijima u pogledui hrane, i zaštite, i učenja. Ta je činjenica uvelike doprinijela ljudskim kakodruštvenim­ sposobnostima tako i jedinstvenim društvenimproblemima. Samohrane majke, s nizom gladne dječice, teškoda mogu skupiti dovoljno hrane za sebe i svoje potomstvo.Dizanje djece zahtijeva stalnu pomoć drugih članova obiteljii bližnjih. Da bi se odgojio čovjek, potrebno je čitavo pleme.

Životinja bez važnosti 21Zbog toga je evolucija dala prednosti ljudima sposobnima stvo-riti jake društvene veze. Osim toga, budući da se ljudi rađajunerazvijeni, moguće ih je i educirati i socijalizirati u mnogovećoj mjeri no druge životinje. Većina sisavaca izlazi iz majčineutrobe poput već pocaklene grnčarije iz lončarske peći — jer ćeih izgrepsti ili slomiti svaki pokušaj da ih preoblikujemo. Ljudi,­međutim, iz majčine utrobe izlaze poput rastaljenog stakla.Stoga ih možemo presti u niti, rastezati i oblikovati začudnoslobodno. Upravo stoga mi danas svoju djecu možemo odgo-jiti u duhu kršćanstva ili budizma, kapitalizma ili socijalizma,ratničke tradicije ili mirotvorstva.Mi uzimamo zdravo za gotovo da nam veliki mozak, upotrebaoruđa, nadmoćna sposobnost učenja i složena društvena struk-tura donose goleme prednosti. Čini nam se samo po sebi razu-mljivo da su upravo ta svojstva iz čovjeka napravila najmoćnijuživotinju na planetu. Sjetimo se, međutim, da su ljudi sve teprednosti uživali puna dva milijuna godina, sve vrijeme ostajućii dalje slabim i marginalnim stvorenjima. Tako su ljudi od prijemilijun godina, unatoč svom velikom mozgu i oštrom kame-nom oruđu, živjeli u stalnom strahu od grabežljivaca, rijetkose upuštajući u lov na krupnu divljač, te preživljavali uglavnomzahvaljujući branju biljaka, hvatanju kukaca, vrebanju sitnihživotinja i uživanju strvina zaostalih iza drugih, moćnijih zvijeri. Jedna je od najširih primjena ranog kamenog oruđa bilorazbijanje kostiju radi vađenja moždine. Neki istraživači vjerujui da je prvo oruđe nastalo baš zbog toga. Baš kao što su se žunespecijalizirale za izvlačenje kukaca iz debala, tako su se i prviljudi specijalizirali za vađenje moždine iz kostiju. No zašto bašza to? No dobro, zamislimo da smo vidjeli lavlji čopor kakouspijeva uloviti i proždrijeti žirafu. Sad strpljivo čekamo da oniobave svoje. Ali ni tada još nije na nas red, jer se najprije po-javljuju hijene i šakali — a s njima je bolje nemati posla — dase kao lešinari počaste ostatcima lavlje gozbe. I tek kad se oninamire, mi se sa svojom družinom usuđujemo prići strvini da

22 Sapiensbismo se tek tada — osvrnuvši se prije oprezno i lijevo i desno— bacili na još jedino preostalo jestivo tkivo. To je ključ razumijevanja naše povijesti i psihologije. Po-ložaj roda Homo u hranidbenom lancu bio je, sve do nedavno,čvrsto negdje po sredini. Milijunima su godina ljudi lovili manjastvorenja i skupljali što su mogli, i sve vrijeme bili plijen kru-pnijim grabežljivcima. I tek je prije 400 000 godina nekolikoljudskih vrsta počelo loviti krupnu divljač po redovitom ključu,da bi tek u posljednjih 100 000 godina — s uzdizanjem Homosapiensa — čovjek skočio na vrh hranidbenog lanca. Taj spektakularni skok iz sredine na vrh imao je strahoviteposljedice. Druge životinje s vrha piramide, primjerice lavovii morski psi, evoluirali su do tog položaja sasvim postupno,kroz milijune godina. To je omogućilo ekosustavu da razvijekontrolne mehanizme koji će spriječiti lavove i morske pse ustvaranju prevelike zbrke. Kako su lavovi postajali ubojitiji, takosu se i gazele razvijale u sve bolje trkačice, hijene učile boljojsuradnji, a nosorozi stjecali sve prgaviju ćud. Nasuprot tome,ljudski se rod uspeo na vrh tako brzo da se ekosustav nije imaokada prilagoditi. Štoviše, toj se promjeni nisu stigli prilagoditini sami ljudi. Većinu vrhunskih grabežljivaca na planetu tvorezaista veličanstvena stvorenja. Milijuni godina vladanja ispunilisu ih samopouzdanjem. Čovjek je, naprotiv, više nalik diktatorukakve banana-republike. Budući da smo još nedavno bili tekjedni od mnogih poniženih i uvrijeđenih stanovnika savane, idalje smo puni strahova i tjeskobe zbog svog položaja, i zbogtoga dvostruko okrutni i opasni. Mnoge povijesne nedaće, odpogubnih ratova do ekoloških katastrofa, posljedice su baš ta-kvog prebrzog skoka. Rasa kuharaVažan je korak na tom putu prema vrhu bilo pripitomljavanjevatre. Možda su se neke ljudske vrste njome znale povremenoposlužiti još pred čitavih 800 000 godina. Zna se, međutim, da suse prije približno 300 000 godina i Homo errectus, i neandertalci,

Životinja bez važnosti 23kao i praoci Homo sapiensa njome služili svakodnevno. Ljudi sutako dobili pouzdan izvor svjetla i topline, kao i ubojito oružjeprotiv grabežljivih lavova. Nedugo potom, ljudi su čak počeli ismišljeno paliti svoj okoliš. Pažljivo upravljani požari mogli suneprohodne i jalove guštike pretvoriti u prvoklasne travnjakeprepune divljači. Osim toga, kad bi se požar jednom ugasio,naši su se poduzetnici iz kamenog doba mogli prošetati krozzadimljene ostatke i skupiti nagorjele životinje, plodove i gomolje. Pa ipak je od svega za što je vatra bila sposobna najboljabila njezina sposobnost kuhanja hrane. Neke potencijalne je-stvine koje ljudi nisu mogli probaviti u prirodnom stanju —primjerice žito, rižu i krumpir — postale su temeljem ishranezahvaljujući baš kuhanju. Vatra, međutim, nije mijenjala samokemijska svojstva namirnica, nego i njihovu biologiju. Kuhanjeje ubijalo kužne klice i parazite koji su napadali hranu. Ljudisu, osim toga, s mnogo manje truda žvakali i probavljali nekesvoje stare poslastice — primjerice voće, orašaste plodove, kukcei strvine — kad bi ih skuhali. Dok čimpanze svaki dan trošepo pet sati na žvakanje sirove hrane, čovjeku koji jede kuhanajela dovoljan je i samo jedan sat. Pojava kuhanja omogućila je ljudima uživanje raznovrsnijehrane, kao i da na jelo troše manje vremena, te da se snalazes manjim zubima i kraćim crijevom. Neki učenjaci vjeruju dapostoji izravna veza između pojave kuhanja, skraćivanja ljud-skog probavnog trakta i rasta ljudskog mozga. S obzirom na toda su i dugo crijevo i velik mozak silni potrošači energije, teškoje imati i jedno i drugo. Tako je zahvaljujući skraćivanju crijevai smanjivanju njihove energetske potrošnje kuhanje i nehoticeotvorilo put silno velikom mozgu neandertalca i sapiensa.1 Vatra je osim toga iskopala i prvi dublji jaz između čovjekai ostalih životinja. Moć skoro svih životinja izvire iz njihovatijela: mišićne snage, veličine zuba, raspona krila. No iako seone znaju boriti i s vjetrom i strujama, one ipak tim prirodnimsilama ne mogu i upravljati, te su trajno ograničene svojom tje-lesnom shemom. Tako primjerice orlovi znaju prepoznati stupcetoplog zraka što se dižu s tla, pa raširiti divovska krila i pustiti

24 Sapiensda ih topli zrak odnese u visine. Oni, međutim, ne mogu samiurediti da se ti stupci dignu iz neke točke, a njihova je maksi-malna nosivost strogo proporcionalna rasponu njihovih krila. Kad su ljudi udomaćili vatru, stekli su vlast nad poslušnomi potencijalno neograničenom silom. Za razliku od orlova, ljudisu mogli sami odabrati kada i gdje zapaliti plamen, te su mogliiskoristiti vatru za obavljanje mnogobrojnih zadaća. Pritom jenajvažnije da moć vatre nije bila ograničena oblikom, građom ilisnagom ljudskog tijela. Jedna jedina žena s kremenom ili štapićimaza paljenje vatre mogla je za nekoliko sati spaliti čitavu šumu. Topripitomljavanje vatre bila je najava onog što je tek trebalo doći. Čuvari brata svojegaUsprkos svim blagodatima vatre, ljudi su prije 150 000 godinajoš uvijek bili marginalna stvorenja. Sad su oni mogli preplašitii otjerati lavove, ogrijati se u hladnim noćima te tu i tamo spa-liti pokoju šumu. Pa ipak, zbrojimo li sve njihove vrste, izmeđuindonezijskog otočja i Iberijskog poluotoka vjerojatno nije, kadse sve zbroji, živjelo više od milijun ljudi, što je bila tek piknjicana ekološkom radaru. Naša vlastita vrsta, Homo sapiens, već se kretala svjetskompozornicom, ali je dosad samo gledala svoja posla u nekom za-kutku Afrike. Mi danas ne znamo točno gdje se i kada, i iz kojeranije ljudske vrste, razvila životinja koju danas klasificiramokao Homo sapiensa, ali se znanstvenici uglavnom slažu da jeprije 150 000 godina istočna Afrika već bila napučena sapien-sima posve nalik na nas. Kad bi tko od njih dospio u kakvudanašnju mrtvačnicu, patolog na njemu ne bi opazio ništa oso-bito. Zahvaljujući blagodatima vatre, ti su ljudi imali manje izube i čeljusti od svojih predaka, dok im je mozak bio masivan,obujmom jednak našemu. Znanstvenici su također suglasni oko tvrdnje da se prijenekih 70 000 godina sapiens iz istočne Afrike proširio Arapskimpoluotokom, da bi otuda vrlo brzo preplavio čitavo euroazijskokopno.

Životinja bez važnosti 2545.000 16.000 70.000 14.000 60.000150.000 45.000Homo sapiens, prije 100 000 godina 12.000neandertalac, prije 100 000 godina Brojevi označavaju godinu dolaska Homo sapiensa,druge ljudske vrste, prije 100 000 godina računano od današnjeg dana.Karta 1. Homo sapiens osvaja planet.Kad se Homo sapiens našao u Arabiji, većina je Euroazije većbila naseljena pripadnicima drugih ljudskih vrsta. Što se s njimadogodilo? O tome postoje dvije suprotstavljene teorije. Teorijakrižanja priča nam priču o privlačnosti, seksu i stapanju. Kakosu se afrički doseljenici širili svijetom, parili su se s drugim sta-novnicima, pa bi današnji čovjek bio zapravo plod tog križanja. Kad je tako sapiens primjerice stigao na Bliski istok i uEuropu, susreo je neandertalce. Ti su ljudi bili muskularnijiod sapiensa, imali su veći mozak i bili prilagođeniji hladnompodneblju. Poznavali su i oruđe i vatru, bili su dobri lovci, apo svemu sudeći brinuli su se i za bolesne i nemoćne članovezajednice. (Arheolozi su naime otkrili kosti neandertalaca koji suživjeli s teškim tjelesnim oštećenjima, što je dokaz da se o njimabrinula rodbina.) Neandertalce često na karikaturama prikazujukao brutalne i glupave “špiljske ljude”, ali su nedavna istraživanjapromijenila našu sliku o njima.

26 Sapiens3. Spekulativna rekonstrukcijamale neandertalke. Genetskidokazi daju naslutiti da su barneki neandertalci bili plavokosii svjetloputi.Ako je vjerovati teoriji križanja, kad se sapiens proširio zemljomneandertalaca, počeo se s njima pariti sve dok se te dvije popu-lacije nisu stopile. Ako je doista tako, onda današnji Euroazijcinisi čisti sapiensi, nego mješanci sapiensa i neandertalaca. Slič-no tome, kad je sapiens stigao u istočnu Aziju, pomiješao se slokalnim erectusom, pa bi stoga Kinezi i Korejci bili mješancisapiensa i erectusa. Suprotno učenje, takozvana teorija istiskivanja, priča nam,međutim, sasvim drukčiju priču — priču o nespojivosti, od-bojnosti, a moguće čak i genocidu. Prema toj teoriji, sapiensi pripadnici drugih vrsta bili su anatomski različiti, a osimtoga su najvjerojatnije imali drukčije spolne navade pa čak itjelesne mirise. Zbog toga su u spolnom smislu jedni drugimabili uglavnom nezanimljivi. Osim toga, čak ako bi se nekakavneandertalski Romeo i zaljubio u nekakvu sapiensicu Juliju, taveza ne bi mogla stvoriti plodno potomstvo zato što je genetskijaz između te dvije populacije već postao nepremostiv. Te sudvije populacije ostale potpuno različite, pa kad su neandertalciizumrli, ili bili pobijeni, s njima su umrli i njihovi geni. Prematom shvaćanju, sapiens je zamijenio sve ranije ljudske stanov-nike planeta, s njima se ne miješajući. Ako je doista tako, ondabi se loza svih suvremenih ljudi dala slijediti — i to isključivo

Životinja bez važnosti 27— do istočne Afrike prije nekih 70 000 godina. A svi bismomi bili “čisti sapiensi”. O ishodu te debate ovisi mnogo toga. Iz perspektive evo-lucije 70 000 godina je razmjerno kratak interval. Ako je teorijaistiskivanja ispravna, onda svi ljudi nose otprilike istu genetskuprtljagu, a rasne su razlike među njima zanemarive. Ako je,međutim, točna teorija križanja, tada bi mogle postojati genet-ske razlike između Afrikanaca, Europljana i Azijaca stare i višestotina tisuća godina. Tu je riječ o pravom političkom dinamitu,koji bi mogao poslužiti kao građa za eksplozivne rasne teorije. Posljednjih je desetljeća teorija istiskivanja bila u struciopće­nito prihvaćena. Iza nje su stajali čvršći arheološki dokazi, aosim toga je bila i politički korektnija (a znanstvenici se nimalone žure otvoriti Pandorinu kutiju rasizma tvrdnjom da međudanašnjim stanovništvom svijeta postoje znatne genetske razli-ke). Svemu je tome, međutim, došao kraj 2010. s objavljivanjemkarte neandertalskog genoma, plodom četverogodišnjih istraži-vanja. Genetičari su uspjeli iz fosila skupiti dovoljno netaknuteneandertalske DNK da je mogu usporediti s DNK suvremenogčovjeka. Njihovi su nalazi šokirali znanstvenu javnost. Otkrilo se, naime, da jedan do četiri posto jedinstveneljudske DNK među suvremenim ljudima na Bliskom istoku i uEuropi potječe od neandertalca. Taj postotak nije golem, ali jeznačajan. Sljedeći je šok uslijedio nekoliko mjeseci kasnije, kadsu uspjeli kartografirati i DNK izvađen iz okamenjenog prstapripadnika vrste denisovaca. Rezultati su dokazali da čak i došest posto jedinstvene ljudske DNK suvremenih Malezijaca iaustralskih Aboridžina potječe baš iz spomenute vrste. Ako su ti rezultati valjani — jer ne smijemo zaboraviti dase istraživanje nastavlja, te da ono te zaključke može potkrije-piti ali i modificirati — onda su pristalice teorije križanja barponešto shvatile na pravi način. To, međutim, ipak ne znači ida je teorija o istiskivanju potpuno pogrešna. Budući da su ineandertalci i denisovci današnjem ljudskom genomu dali tekmaleni doprinos, nemoguće je govoriti o nekakvom “stapanju”sapiensa i ostalih ljudskih vrsta. Iako razlike među njima nisu

28 Sapiensbile tolike da posve spriječe plodni snošaj, ipak su one bile do-voljne da takvi snošaji postanu vrlo rijetki. Pa kako bismo onda mogli shvatiti biološku povezanostsapiensa, neandertalaca i denisovaca? Očito je da tu nije bilariječ o posve različitim vrstama kao primjerice u slučaju konja imagaraca. S druge, međutim, strane, riječ nije bila samo o razli-čitim populacijama iste vrste, kao primjerice u slučaju buldoga išpanijela. Biološka realnost nije crno-bijela. U njoj postoje i važnasiva područja. Svi parovi vrsta koje su se razvile iz zajedničkogpretka, kao primjerice u slučaju konja i magaraca, jednom sutvorili samo dvije populacije iste vrste, kao primjerice u slučajubuldoga i španijela. I zacijelo je morao postojati jedan trenutak ukojem su se te dvije populacije već uvelike međusobno razlikova-le, no pritom ipak zadržavši sposobnost da u rijetkim zgodamaspolno opće i na svijet donose plodno potomstvo. A onda jesamo još jedna mutacija presjekla i tu posljednju poveznicu, pasu obje krenule svojim odvojenim evolucijskim putom. Čini se da su se prije otprilike 50 000 godina sapiens, ne-andertalci i denisovci našli baš u toj graničnoj točki. Oni suzamalo — ali ne i posve — već bili pripadnici različitih vrsta.Kao što ćemo još vidjeti u sljedećem poglavlju, sapiens se većtada uvelike razlikovao od neandertalaca i denisovaca ne samosvojim genetskim kodom i tjelesnim značajkama nego i svojimkognitivnim i socijalnim sposobnostima, no ipak se čini daje još i tada zadržao sposobnost da, makar i samo u rijetkimzgodama, s neandertalcem stvori plodno potomstvo. Stoga bise moglo reći da se te populacije zapravo i nisu stopile, negosamo da se tek nekoliko sretnih neandertalskih gena uspjeloprošvercati na Sapiens-ekspres. Sigurno je da se pomalo zgra-žamo — no možda i pomalo rajcamo — na pomisao da smose mi sapiensi jednom davno možda seksali sa životinjama izneke druge vrste, te u toj vezi zajedno stvorili i nekakvu djecu. Ali ako se neandertalci, denisovci i druge ljudske vrste nisustopile sa sapiensom, zašto su onda nestale? Jedna je mogućnostda ih je Homo sapiens natjerao na izumiranje. Zamislimo da jenekakva družina sapiensa stigla u nekakvu dolinu na Balkanu

Životinja bez važnosti 29gdje su neandertalci živjeli već stotinama tisuća godina. Sad pri-došlice počinju loviti srne i skupljati kestenje i bobice, glavnuhranu neandertalaca. Sapiensi su bili sposobniji i lovci i skupljači— zahvaljujući boljoj tehnologiji i većoj vještini u društvenimodnosima — pa su se stoga počeli ploditi i množiti, da napučezemlju. Manje sposobni neandertalci sve su teže nalazili hranu.Zbog toga se njihov broj počeo smanjivati, i tako su polako izu-mrli, s iznimkom možda dva-tri člana koja su prešla susjedimasapiensima. Druga je mogućnost da se borba za prirodne izvore ra-splamsala u nasilje i genocid. Tolerancija baš ne spada u osnovnesapiensove odlike. U naše doba već su i male razlike u boji kože,dijalektu i vjeri dostajale da jednu skupinu sapiensa potaknu naistrebljenje druge. I zašto bi onda drevni sapiensi bili išta tole-rantniji prema jednoj potpuno drukčijoj ljudskoj vrsti? Sasvimje moguće da je u trenutku kad su sapiensi susreli neandertalcezapočelo prvo i najvažnije etničko čišćenje u povijesti svijeta. Pa ipak, bez obzira na to što se stvarno dogodilo, nean-dertalci (a i ostale ljudske vrste) postavljaju pred nas jedno odvelikih hipotetskih povijesnih pitanja. Zamislimo kako bi tobilo da su neandertalci i denisovci opstali paralelno s Homosapiensom. Kakve bi kulture, društva i političke strukture izni-kle u svijetu u kojem paralelno živi nekoliko različitih ljudskihvrsta? Bi li Knjiga postanka objavila da su i neandertalci potekliod Adama i Eve, bi li Isus umro za grijehe denisovaca, i bi liKuran mjesto na rajskim divanima rezervirao za sve vjernike,bez obzira na njihovu biološku vrstu? Bi li neandertalci služiliu rimskim legijama, ili u razgranatoj birokraciji carske Kine? Bili američka Deklaracija neovisnosti smatrala samorazumljivomistinom da su svi pripadnici roda Homo stvoreni jednaki? Bi liKarl Marx pozvao proletere svih bioloških vrsta da se ujedine? U protekli se 10 000 godina Homo sapiens već toliko na-vikao na pripadnost jedinoj ljudskoj vrsti, da nam je o drugimmogućnostima teško i razmišljati. To nepostojanje braće i se-stara olakšava nam zamišljanje da smo baš mi uzor stvaranja,te da nas od ostatka životinjskog carstva dijeli golema provalija.

30 SapiensKad je Charles Darwin iznio misao da je Homo sapiens samojoš jedna vrsta životinje, ljudi su se zgranuli. U to čak ni da-nas mnogi ne žele povjerovati. No da su neandertalci opstali,bismo li mi sebe i dalje smatrali sasvim iznimnim stvorenjima?I možda je baš to bio razlog zbog kojeg su naši predci zbrisalineandertalce s lica Zemlje. Bili su nam previše slični da ih neopažamo, i previše različiti da ih možemo podnijeti.Bez obzira, međutim, na pitanje treba li za sve to okriviti bašsapiensa, ipak stoji činjenica da je njegov dolazak na neko mje-sto u pravilu izazivao izumiranja autohtonog življa. Najstarijiostatci Homo soloensisa potječu od prije otprilike 50 000 godina.Nedugo je potom iščeznuo i Homo denisova. Neandertalci su spozornice svijeta otišli prije otprilike 30 000 godina. Posljednjipatuljasti ljudi nestali su s otoka Flores prije nekih 12 000 go-dina. Za sobom su ostavili pokoju kost, nešto alata i nekolikogena u našem DNK, kao i čitavu hrpu neodgovorenih pitanja. Aza sobom su napokon ostavili i nas, Homo sapiensa, posljednjuljudsku vrstu. Pa u čemu se krila tajna sapiensova uspjeha? Kako to dasmo baš mi uspjeli naseliti, i to tako brzo, tolik broj međusobnoudaljenih i ekološki vrlo različitih habitata? Kako to da smouspjeli sve druge ljudske vrste otjerati u zaborav? Kako to dačak ni jaki, umni i na zimu otporni neandertalci nisu uspjelipreživjeti našu navalu? Rasprava o tome ne jenjava. Najvjerojat-niji, međutim, odgovor glasi da je uzrok tome upravo ono štotu raspravu i čini mogućom: Homo sapiens je naime osvojiosvijet zahvaljujući prije svega svom jedinstvenom jeziku.