Neobična priča o Benjaminu Buttonu

I.Godine 1860. još je bilo uobičajeno da se dje­ca rađaju kod kuće. U današnje su doba, kakomi kažu, uzvišeni bogovi medicine propisalida se prvi plač novorođenčadi mora dogoditina pročišćenom zraku bolnice, po mogućnostiotmjene. Zato su gospodin Roger Button injegova gospođa bili pedeset godina ispredsvojega doba kada su odlučili, jednog ljetnogdana 1860., da bi njihovo prvo dijete trebalobiti rođeno u bolnici. Je li taj anakronizam nabilo koji način utjecao na zapanjujuću pričukoja slijedi, nikada nećemo saznati.Neobična priča o Benjaminu Buttonu 5

Ispričat ću vam samo što se dogodilo,a vi prosudite sami. Položaj Buttonovih u predratnom Balti­moreu bio je zavidan, kako u društvenom,tako i u financijskom pogledu. Bili su usrodstvu i s Ovom i s Onom obitelji, štoim je, kako je to svakom južnjaku poznato,omogućilo da budu dijelom iznimno brojnogplemstva koje je uglavnom živjelo u južnimdržavama. Bio je to njihov prvi susret sasimpatičnim starim običajem dobivanja djece– gospodin Button je zbog toga naravno bionervozan. Nadao se dječaku, tako da bi gamogao poslati na Yale College u Connecti­cutu, gdje su i samoga Buttona četiri godineprepoznavali po ponešto nemaštovitomnadimku “Suvratak”.6 F. Scott Fitzgerald

U rujansko jutro posvećeno golemomdogađaju, nervozno je ustao u šest sati,obukao se, besprijekorno namjestio vrpcuoko vrata i baltimorskim ulicama požuriou bolnicu, ne bi li utvrdio je li noćna tamaiznjedrila nov život. Kada je bio otprilike stotinjak metaraod Privatne bolnice za dame i gospoduMaryland, ugledao je doktora Keenea, obi­teljskog liječnika, kako silazi niz prilaznestube i tare ruke jednu o drugu kao da ihpere – što od svih liječnika očekuje nepisanaetika njihova zvanja. Gospodin Roger Button, predsjedniktvrtke Roger Button & Co., veleprodajastrojeva i metalnih proizvoda, potrčao jeprema doktoru Keeneu s mnogo manjedostojanstva no što bi se to očekivalo odNeobična priča o Benjaminu Buttonu 7

južnjačkog plemića toga slikovitog razdo­blja. “Doktore Keene!” pozvao ga je. “Hej,doktore Keene!” Doktor ga je čuo, okrenuo se prema nje­mu i pričekao, poprimajući neobičan izrazna strogom liječničkom licu dok se Buttonpribližavao. “Što se dogodilo?” upitao je Button pri­stigavši ga, zadihan od žurbe. “Što je? Kakoje ona? Dječak? Tko je onda? Što—” “Govorite suvislo!” odrezao je doktorKeene. Djelovao je malo uznemireno. “Je li dijete rođeno?” molio je Button. Doktor Keene se namrštio. “Pa jest, mi­slim da jest – na određen način.” Ponovnoje Buttonu dobacio čudan pogled. “Je li sve u redu s mojom suprugom?”8 F. Scott Fitzgerald

“Jest.” “Dječak ili djevojčica?” “Slušajte!” poviče doktor zbiljski ponesenljutnjom. “Molim vas idite i pogledajte sami.Kakva drskost!” Posljednju je riječ ispaliogotovo u jednom slogu, a onda se okrenuomumljajući: “Mislite li da će slučaj poputovoga pridonijeti mojemu dobrom glasu ustručnim krugovima? Još jedan takav bi meuništio – svakog bi uništio.” “O čemu je riječ?” užasnuto je ustrajaoButton. “Trojke?” “Ne, nisu trojke!” odsiječe doktor. “Da­pače, idite i pogledajte sami. I nađite drugogliječnika. Ja sam vas doveo na svijet, mladi­ću, i bio sam liječnik vaše obitelji četrdesetgodina, no sada sam s vama završio! Ni vasNeobična priča o Benjaminu Buttonu 9

ni bilo koga od vaših rođaka ne želim vidjetiviše nikada! Doviđenja!” Zatim se naglo okrenuo, bez riječi sepopeo u otvorenu kočiju koja je čekala uzpločnik, i namršten se odvezao. Button je ukočeno stajao uz pločnik itresao se od glave do pete. Kakva li se togrozna nevolja dogodila? Iznenada je izgubiosvaku želju da uđe u Privatnu bolnicu zadame i gospodu Maryland, pa se trenutakkasnije tek s krajnjim naporom prisilio da sepopne stubama i uđe na glavna vrata. Medicinska je sestra sjedila za prijamnimpultom u neprozirnom polumraku predvorja.Svladavajući stid, Button joj se približio. “Dobro jutro”, kazala je, ljubazno gagledajući.10 F. Scott Fitzgerald

“Dobro jutro. Ja sam – ja sam gospodinButton.” Na to je djevojčino lice prekrio izrazpotpunog užasa. Ustala je i činilo se da sesprema pobjeći iz predvorja, suzdržavajućise tek s najočitijim naporom. “Želim vidjeti svoje dijete”, kazao jeButton. Sestra je ispustila kratak krik. “O, da –naravno!” uzviknula je histerično. “Gore postubama. Idite – gore!” Pokazala mu je smjer, a Button se, oku­pan hladnim znojem, malodušno okrenuo ipočeo penjati na drugi kat. U gornjemu sepredvorju obratio drugoj sestri koja mu sepribližila s posudom u ruci. “Ja sam gospo­din Button”, uspio je izgovoriti. “Želio bihvidjeti—”Neobična priča o Benjaminu Buttonu 11

Klonk! Posuda je pala na pod i otkotrljalase u smjeru stuba. Klonk! Klonk! Otpočelaje sustavan silazak kao da sudjeluje u općemužasu koji je izazvao ovaj gospodin. “Želim vidjeti dijete!” gotovo je vrištaoButton. Bio je na rubu sloma. Klonk! Posuda je stigla do prvog kata.Bolničarka se pribrala i Buttonu dobacilaiskreno prijeziran pogled. “Do-bro, gospodine Button”, pristalaje prigušenim glasom. “Sve u redu! No dasamo znate u kakvo nas je stanje ovo dovelotijekom jutra! Kakva drskost! Bolnici nećeostati ni tračak ugleda nakon—” “Požurite!” promuklo je vikao. “Ovo višene mogu podnijeti!”12 F. Scott Fitzgerald

“Onda pođite za mnom, gospodine But­ton.” Vukao se za njom. Na kraju dugog hodni­ka stigli su do sobe iz koje su se čuli različitiurlici – sobe koja će se u kasnijem žargonudoista nazivati “sobom za plakanje”. Ušlisu. Uza zidove je bilo poredano pet-šestkolijevki na kotačićima, obojenih u bijelo,a svaka je na uzglavlju imala pločicu. “Dobro,” uzdahnuo je Button, “koje jemoje?” “Ono tamo!” kazala je bolničarka. Buttonove su oči slijedile smjer njezinaprsta, a vidio je sljedeće: umotan u debelibijeli pokrivač i djelomice naguran u jednuod kolijevki sjedio je starac od sedamdesetakgodina. Rijetka kosa mu je bila gotovo bijela,a s lica mu se spuštala duga brada boje dima,Neobična priča o Benjaminu Buttonu 13

čudno se ljuljajući naprijed-natrag na povje­tarcu koji je ulazio kroz prozor. Pogledao jeButtona mutnim, ugaslim očima, iz kojih jevrebalo zbunjeno pitanje. “Jesam li poludio?” zagrmio je Button,čiji se užas pretapao u gnjev. “Je li ovo nekagrozna bolnička šala?” “Nama ne izgleda kao šala”, odgovoribolničarka strogo. “I ne znam jeste li ludiili niste – no ovo je posve sigurno vaše di­jete.” Hladan se znoj na Buttonovu čelu udvo­stručio. Zatvorio je oči i, otvorivši ih, pogle­dao ponovno. Nije bilo zabune – gledao jeu čovjeka od sedamdeset godina – novoro-đenče od sedamdeset godina, dijete čije sunoge visjele preko stranica kolijevke u kojojje počivao.14 F. Scott Fitzgerald

Starac je na trenutak spokojno pogleda­vao od jednog do drugog, a onda je iznena­da progovorio napuklim, drevnim glasom.“Je­ ste li vi moj otac?” zapitao je. Button i bolničarka su se zabuljili unjega. “Jer ako jeste,” nastavio je svadljivo,“želio bih da me izvučete odavde – ili da ihbarem natjerate da mi daju udoban stolacza ljuljanje.” “Za ime Božje, otkuda ste vi? Tko ste?”planuo je Button izbezumljeno. “Ne mogu vam točno reći tko sam”,odvratio je svadljivi i škripavi glasić, “jersam na svijetu tek nekoliko sati – no mojeje prezime neosporno Button.” “Lažeš! Ti si varalica!”Neobična priča o Benjaminu Buttonu 15

Starac se umorno okrenuo prema bol­ničarki. “Lijep način da se poželi dobro­došlica novorođenu djetetu”, požalio seslabašnim glasom. “Zašto mu ne kažeteda nije u pravu?” “Griješite, gospodine Button”, kazala jebolničarka strogo. “Ovo je vaše dijete i moratćete se snaći kako god znate. Zamolit ćemovas da ga odvedete kući što prije – u nekodoba danas.” “Kući?” ponovio je Button u nevjerici. “Da, ne možemo ga držati ovdje. Zaistane možemo, znate?” “Drago mi je”, procvili starac. “Baš lijepomjesto za dječaka sklonog tišini. Uza svu tuciku i dreku nisam mogao ni oka stisnuti.Tražio sam nešto za jelo,” tu je podigao glas16 F. Scott Fitzgerald

do prodornog tona prosvjeda, “a donijeli sumi bocu mlijeka!” Button se spustio u stolac pored sina isakrio lice u ruke. “O, nebesa!” promrmljaoje na vrhuncu užasa. “Što će ljudi reći? Štoda radim?” “Morate ga odvesti kući”, ustrajala jebolničarka, “odmah!” Pred očima izmučena čovjeka zastra­šujućom se jasnoćom oblikovala grotesknaslika – slika kako korača napučenim ulicamagrada, dok se ova grozna prikaza šulja uznjega. “Ne mogu. Ne mogu.” prostenjao je. Ljudi će ga zaustavljati i obraćati mu se,a što da im kaže? Morat će im predstavitiovog – ovog sedamdesetogodišnjaka: “Ovomi je sin, rođen danas rano ujutro.” A zatimće starac oko sebe omotati pokrivač i oniNeobična priča o Benjaminu Buttonu 17

će stupati dalje, pored užurbanih trgovina,tržnice roblja – u jednom je mračnom tre­nutku Button strastveno zaželio da mu je sincrn – pored raskošnih kuća u četvrti vila,pored doma za starije osobe… “Molim vas! Saberite se”, naredila jebolničarka. “Gledajte,” iznenada je objavio starac,“ako mislite da ću ići kući u ovom pokrivaču,jako se varate.” “Bebe uvijek imaju pokrivač.” Uz zlokobno pucketanje starac je podigaomalenu bijelu pelenu. “Pogledaj!” procijedioje, “ovo su mi pripremili.” “Novorođenčadi uvijek stavimo pelene”,kazala je bolničarka prijekorno.18 F. Scott Fitzgerald