Nova učenica

PrologZ bogom, Anna. Zbogom. Ta pogledaj je samo: leži na podu, zgrčena. Haljina joj iz­gužvana. To joj se ne bi svidjelo. Uvijek je bila jako uredna. Ne bi joj se svidjela ni krv, tako tamna i ljepljiva. Oduvijek si bila savršena, Anna. Uvijek vedra i vesela, kaoda si se svaki dan iznova napajala energijom. “Moj dijamant”, govorila bi mama. A što sam ja? Što sam ja ako si ti Gospođica Savršena? E pa, sad si savršena. Savršeno mrtva, ha ha. Nije vrijeme za smijeh. Ali bilo je tako lako. Tko bi pomislio da će biti tako lako. O, svake noći dolaziomi je isti san. Isti san, iste nade i isti osjećaj krivnje. Ali da će biti tako lako? Jedan dodir. Lagani dodir i ode ti dolje. Pogledaj se samo, ležiš dolje sva zgrčena. Savršeno zgužvana. A sad se ulazna vrata otvaraju. Oni se vraćaju. A ja počinjemplakati.Nova učenica

Ta ipak je ovo užasna tragedija. Užasna, tragična nesreća. Sad moram plakati zbog tebe. I moram otrčati do njih daim kažem. “Anna je mrtva, mama! Dođi brzo! Pravi užas – ali Anna jemrtva!” R. L. Stine

Poglavlje 1K ad je Cory Brooks prvi put ugledao novu učenicu, dubio je na glavi u kantini. Zapravo je stajao na glavi i jednoj ruci, a u drugoj držaopladanj krcat jelom. Crne visoke conversice dizale su se na mjestugdje bi mu inače bila glava. Malo prije, David Metcalf, Coryjev najbolji prijatelj i kolega uvratolomijama iz gimnastičke momčadi Srednje škole Shadyside,izjavio je da Cory ne može izvesti tu majstoriju. “Ma, čista pljuga čovječe”, reče Cory i zavrti glavom. Corynikad nije propuštao priliku dokazati da je David u krivu. Oklije­vao je samo trenutak, a potom rukom prođe kroz svoju kovrčavucrnu kosu i ogleda se po velikoj, krcatoj prostoriji da se uvjerida ih ne gleda neki nastavnik. Zatim se prekobicne i dočeka naruke. Održavao je ravnotežu na glavi i jednoj ruci, a da se krcatipladanj nije ni nakrivio. I tako je s obližnjeg stola David sad pljeskao i zviždao u znakodobravanja, zajedno s još nekoliko gledatelja koji su se smijalii klicali. “Daj sad bez ruku!” vikne David. “Aha, daj!” nagovarao ga je Arnie Tobin, još jedan kolegaiz gimnastičarske momčadi. “Daj sad bez glave!” poviče neki drugi šaljivac. Svi se na­smiju.Nova učenica

Cory se u međuvremenu počeo osjećati pomalo neudobno.Krv mu se slijevala u glavu. Malko mu se vrtjelo, a tjeme gazaboljelo od pritiska podnih keramičkih pločica. “Da vidim hoćeš li uspjeti pojesti ručak dok si u tom položaju!”poviče David, koji je uvijek poticao Coryja na veće podvige. “Što je za desert? Naopaki kolač?” vikne djevojka pokrajprozora. Nekoliko učenika ovaj loši štos poprati prezirnim frk­tanjem. “Cory, nikad nisi bolje izgledao!” poviče netko. “Što se događa?” zazove usplahireni – učiteljski – glas. Zafrkancija, vika, klicanje i smijeh – sve to kao da je izblije­djelo kad je nova učenica uplovila u Coryjev vidokrug. Bila jetako bijele puti, tako plavokosa, tako vitka i tako prekrasna daje isprva pomislio da je zamišlja. Sva ta krv koja mu se slijeva uglavu izaziva mu priviđenja! Hodala je uza zid na drugoj strani kantine, brzim korakomgrabila prema dvokrilnim vratima. Cory ju je ugledao samo natrenutak, i to naglavce. Ona zastane i pogleda ga, i on ugledasvijetloplave oči. Pogledi im se sretnu. Zna li ona da on bulji unju? Smiješi li se to ona ili mršti? Iz ovog položaja nije mogaobiti siguran. Ona tad zatrese svojom plavom kosom, kao danamjerno prekida njihovu komunikaciju i iščezne iz njegovavidokruga. Te oči. Tko je ona? pomisli Cory. Nevjerojatno je lijepa! Razmišljajući o novoj curi zaboravio se usredotočiti na održa­vanje osjetljive ravnoteže. Prvo mu padne pladanj. Zatim padneCory. Licem zaroni u svoju hranu, prsima tresne o pod, a dugemu se noge raskreče iza njega. Prostorija eksplodira od smijeha i sarkastičnog pljeska. “Daj opet!” zaori se glas Arnieja Tobina. Arnie može nad­glasati svako mnoštvo. R. L. Stine

David požuri do Coryja i pomogne mu ustati. “Imaš jošblistavih ideja?” zagrinta Cory izvlačeći špagete i umak od rajčiceiz kose. “Sljedeći si put kupi sendvič”, nasmije se David. Imao je kosuboje mrkve i gotovo jednako narančaste pjegice te grohotan,vrištav smijeh od kojeg bi psi kilometrima uokolo naćulili uši. Cory prednjim dijelom svoje majice obriše umak s lica. Kadje podigao pogled, gospođica MacReedy, nadzornica kantine,stajala je pred njime. Ništa ne reče. Samo je vrtjela glavom. “Žao mi je zbog ovoga”, reče Cory. Osjećao se priličnoglupo. “Zbog čega?” upita gospođica MacReedy ozbiljna izrazalica. Cory se nasmije. Hvala nebesima da MacReedyjeva imadobar smisao za humor! “Bila je to Arniejeva zamisao”, reče joj David i pokaže premastolu za kojim je Arnie trpao perece u usta – tri odjednom. “Ne vjerujem da je Arnieju ikad sinula neka ideja”, rečeMacReedyjeva i dalje ozbiljna lica. Potom brzo namigne Coryjui ode. Lica s kojeg se još cijedila tjestenina i umak od rajčice, Coryse sagne podići pladanj. “Hej, David, tko je bila ona cura?” “Koja cura?” “Ona plavuša. Koja je izašla dok—” “Tko?” David je izgledao zbunjeno. On podigne Coryjevrazbacani pribor za jelo i baci ga na pladanj. “Neka nova uče­nica?” Cory zastenje. “Zar je nisi vidio?” “Ne. Gledao sam tebe kako radiš kretena od sebe.” “Ja? To je bila tvoja ideja!” “Nije bila moja ideja da licem zaroniš u tanjur špageta.” “Plavokosa je i na sebi je imala svijetloplavu haljinu.”Nova učenica

“Tko?” “Cura koju sam vidio.” “Vidio si curu koja u školi nosi haljinu?” “Ne vjeruješ mi, ha?” Cory pogleda prema vratima kao dabi ona još mogla biti tamo. Ali mu tad zakruli u želucu i on sesjeti da si je upravo upropastio objed. “Hej, David, imaš love?Umirem od gladi.” “Ne gledaj u mene, čovječe”, reče David cereći se i uzmi­čući. “Ma daj. Duguješ mi.” Cory odloži pladanj na prazni stol ikrene za njim. “Nema šanse, cobra.” “Gdje ti je ručak? Podijelit ćemo ga.” Cory skrene premaDavidovu stolu. “Moj ručak? Zaboravi. Nisam—” Cory uzme jabuku s Davidova pladnja, a zatim zagrabi punuruku slanih štapića s Arniejeva pladnja. “Hej, trebam ih!” pobuni se Arnie i zamahne u bezuspješnompokušaju da ih vrati. “Budi drug”, reče Cory usta punih jabuke. “Pa imamo treningposlije nastave! Ne pojedem li nešto bit ću preslab da se popnemna gredu.” “Prepući će mi srce”, reče Arnie, odlomi slane štapiće uCoryjevoj ruci i na brzinu potrpa polovice u usta. “Možda ćemomi ostali doći malo do izražaja.” Cory osjeti popriličnu dozu Arniejeve kivnosti. Nije mu to bilodrago, ali što da radi? Što može kad je talentiraniji gimnastičarod svojih kolega. U takmičarskoj gimnastičarskoj momčadi jeod prvog srednje. A trener Welner zaista vjeruje da bi dogodinemogao dogurati do državnog prvenstva. Sreća da trener Welner nije vidio kad sam upao u vlastitiručak, pomisli Cory. Pojede posljednji Arniejev slani štapić i10 R. L. Stine

posrče posljednjih nekoliko kapi Davidova čokoladnog mlijekapa zgužva tetrapak. “Pravilno izbalansiran ručak”, reče i štucne. Arnie je imao pune ruke posla: Davidu je pokazivao novi načinpozdrava. Na svome inače uvijek nacerenom licu imao je ozbiljanizraz i opetovano pljeskao po Davidovoj ruci pokušavajući izvestistvar kako treba. “Ne tako, budalo”, ponavljao je. Cory nije mogao odrediti tko je od njih dvojice budala. “Vi­dimo se”, reče im i baci zgnječeni tetrapak u koš za smeće nadrugom kraju kantine. Oni ga i ne pogledaju. Cory krene prema dvokrilnim vratima. Nije se obazirao naklince koji su mu se smijali zbog zaprljane majice i zgrušanogumaka u kosi. “Hej, Cory, lovi!” Netko mu dobaci tetrapak, noovaj se odbije od stola i padne na pod. Nije se okrenuo. Ponovno je mislio o djevojci u plavoj haljini.Vidio ju je samo nekoliko sekundi, naopako. Ali je znao da jeona najljepša djevojka koju je ikad vidio. Nestvarno lijepa. Ta mu riječ padne na um niotkuda. Idući niz hodnik do ormarića, on shvati da je traži pogle­dom. Gdje je? Tko je? Nije valjda da sam je zamislio? “Hej, Cory, zar si plivao u ručku?” Cory se ne okrene da vidi tko je to rekao. Jasno mu je daizgleda doista grozno. Odjednom poželi da sad ne naleti naonu curu. Nije želio da ga vidi s umakom od rajčice po licu imajici. Stajao je ispred svojeg ormarića i pokušavao odlučiti što daučini. Ima li vremena za tuširanje? Pogleda na svoj sat. Nema.Zvono za peti sat oglasit će se za manje od dvije minute. Moždabi mogao markirati engleski. Ne. Profesor Hestin danas dajeupute za pisanje seminarskog rada.Nova učenica 11

Lisa Blume priđe svojem ormariću i počne okretati kombi­naciju na lokotu. Otvori ga pa zatim pogleda u njega. “Izgledašsjajno.” “Hvala.” On pogleda u svoju majicu. “Podsjeća li te ovo nato kad smo bili klinci?” “Ne. Onda si bio slađi.” Ona se nasmije. Cory i Lisa cijeloga su života prvi susjedi u četvrti North Hills.Zajedno su se igrali od malih nogu. Njihove obitelji bile su jakobliske, kao da su jedna velika obitelj. Budući da su bili toliko bliski, Cory i Lisa uspjeli su ostatiprijatelji čak i u onoj fazi u kojoj se dečki igraju samo s dečkima,a cure s curama. A sad, kao tinejdžeri, poznaju se tako dobro itako se rado druže da im se njihovo prijateljstvo čini prirodnimdijelom života. Lisa je bila zgodna crnka: dugačka crna kosa pada joj ukovrčama do ramena, ima crne bademaste oči i usne namazanetamnim ružem koje bi se iskrivile u lagani smiješak kad god birekla nešto duhovito – a to je bilo često. Mnogi su govorili daizgleda kao Cher. Lisa se pretvarala da joj ta usporedba ne laska,ali potajice joj je bilo drago. Ona se zagleda u Coryja ispred njihovih ormarića. “Dubiosam na glavi u kantini”, reče joj on kao da to objašnjava njegovizgled. “Ne opet”, reče ona i sagne sa da uzme neke knjige koje subile u dnu ormarića. “Pred kime si se ovaj put pravio važan?” Njezino mu pitanje zasmeta. “Nisam rekao da sam se praviovažan. Samo sam rekao da sam dubio na glavi.” “David te izazvao, je l’ da?” “Kako si znala?” “Slučajno sam pogodila.” Ona se uspravi, ruku punih knjigai bilježnica. “Ne možeš ovakav na nastavu. Smrdiš kao pizza.” “Što da radim?”12 R. L. Stine

“Evo, posudim ti majicu.” Ona se ponovno sagne i prekopapo krcatom ormariću. “Žensku majicu? Ne mogu nositi žensku majicu!” On je zgrabiza rukav pulovera i povuče je. Ona se iskobelja iz njegova stiska. “Nije to ženska majica. IzGapa je. Mogu je nositi i cure i dečki. Najobičnija majica.” Onaizvadi crno-bijelu prugastu majicu i dobaci mu je. “Ali operi sikosu prije nego što je navučeš.” Oglasi se zvono. Vrata ormarića zatvore se s treskom. Hodnikutihne kad su djeca nestala u učionicama na početku petog sata. “Ne zezaj, kako da operem kosu?” Ona pokaže česmu na drugoj strani hodnika. On joj se za­hvalno nasmiješi. “Pametna glavica, Lisa. Uvijek sam govorioda si pametna.” “Nema većeg komplimenta nego kad dolazi iz usta osobekoja namače glavu u špagete”, reče ona, a usta joj se razvuku unjezin poznati iskrivljeni smiješak. “Drži mi slavinu”, reče on i brzim korakom priđe niskoj bijelojčesmi. Ogleda se po hodniku da provjeri gleda li tko. Hodnik jebio gotovo prazan. “Nema šanse, Cory. Ne želim zakasniti.” No svejedno kreneza njim. “A nipošto ne želim da me vide s tobom.” “Pravi si frend, Lisa.” Nije vidio da se namrštila: mrzila je tu riječ. Mrzila je bitifrend. Ona uzdahne i okrene okruglu slavinu. Ostane stajatitamo nadajući se da nitko neće naići. Cory gurne glavu pod vodumahnito pokušavajući isprati osušeni umak iz svojih zamršenihuvojaka. Oglasi se zvono. Ona se odmakne od slavine. “Cory, mo­-ram ići.” On se uspravi, a voda mu se slije niz lice. “Sreća što je ovavoda uvijek topla”, reče on, skine prljavu majicu i njome obrišekosu.Nova učenica 13

“Cory, stvarno. Ne želim zakasniti.” Ona mu dobaci čistumajicu i, pazeći da joj ne ispadnu knjige, otrči na nastavu. Prugasta majica padne na pod ispred Coryjevih tenisica. I daljetrljajući kosu prljavom majicom, on se sagne da je podigne. Kad se uspravio, ponovno je ugleda. Najprije ugleda njezinu plavu haljinu, potom njezinu plavukosu. Bila je na polovici hodnika i žurila na nastavu. Bilo je nečeg čudnog u načinu na koji se kretala. Stopala jojnisu proizvodila zvuk dok je trčala. Bila je tako lagana, kao dalebdi nekoliko centimetara iznad tla. “Hej, stani—” zazove je on. Čula ga je. Zastala je i okrenula glavu. Plava kosa zalelujaiza nje. Ponovno svojim blijedoplavim očima pogleda u njegove.Što joj je to u očima? Strah? Usta joj se pomaknu. Nešto mu je govorila, ali je on nijemogao čuti. “Molim te, nemoj.” Je li to rekla? Ne. Nije. Nije moguće. Cory je loše čitao s usana. “Molim te, nemoj?” Ne. Što je zapravo rekla? Zašto je izgledala tako uplašena? “Molim te, pričekaj—” zausti on. Ali ona nestane u učionici.14 R. L. Stine

Poglavlje 2C ory zalupi ormarić u svlačionici i ljutito bubne šakom po njemu. “Hej, što ti je čovječe?” upita David, još u trenirci. “Nemam pojma o gimnastici!” drekne Cory. “Danas sam narazboju izgledao ko debil.” “Pa to i nije neka novost”, David slegne ramenima. “Baremnisi uganuo gležanj.” On protrlja svoj gležanj koji je natekaogotovo do veličine bejzbolske loptice. “Vidimo se”, promumlja Cory zgađeno. Prebaci svoj mokriručnik preko Davidove glave i srdito gurne vrata svlačionice.Danas mu je bio najgori trening godine, možda i života. A znaoje i zašto. Zbog one nove učenice. Cory ju je tražio već tri dana. Nije ju vidio od onoga kratkogsusreta u hodniku prije petog sata u ponedjeljak. Ali nikako daje izbaci iz glave. Kako li je samo prekrasna! Čak ju je sanjao te prve noći. U snu je ručao u školi. Ona kao da je lebdjela preko kantine.Došla je do njegova stola. Plave su joj oči svjetlucale poputoceana na sunčanoj svjetlosti. Nagnula se i kosa joj, mirisna imeka, padne njemu preko lica. Počne mu ljubiti lice, obraz, čelo, drugi obraz, poljupcimatako mekanima da ih nije ni osjećao.Nova učenica 15

Želio je osjetiti njezine poljupce. Pokuša ih osjetiti, ali neosjeti ama baš ništa. Podigne ruku da joj dodirne lice. Njegova ruka kao da jeprošla kroz nju. On se probudi. San mu nije davao mira. Trebao je to biti lijep i uzbudljiv san.Ali nije bio. Bilo je nečeg jezivog u tome snu. Zašto nije mogaoosjetiti njezine poljupce i dotaknuti joj lice? Sljedeća tri dana tražio ju je u kantini i na hodnicima zavrijeme odmora. Čak je čekao kod ulaza nakon škole nadajućise da će je ugledati. Ali se ona nijednom nije pojavila. Nitko oddečki kod kojih se Cory raspitivao nije znao tko je ona, niti sesjećao da ju je vidio. Sada, dok tumara praznim hodnikom, pokušava shvatiti zaštonikako nije uspijevao uhvatiti ritam na treningu, ali njezino liceneprestance mu se ukazivalo. On je ponovno zamisli kako lebdihodnikom. “Jesi li ti stvarna?” upita Cory naglas. Glas mu je odzvanjaoizmeđu popločenih zidova. “Da, ja sam stvarna. Ali što si ti?” odvrati glas neke djevojkei on samo što nije iskočio iz tenisica. “Ha?” On se munjevito okrene i ugleda Lisu iza sebe kojaga je gledala upitno. “Sad već i sam sa sobom razgovaraš?” On osjeti da se crveni. “Što ti radiš ovdje? Prošlo je petsati.” “Ovo je i moja škola, znaš. Mogu se zadržati u njoj kolikogod hoću. Vi sportske face mislite da je škola vaša.” On slegne ramenima. Nije bio raspoložen za zafrkanciju snjom. “Radila sam na Spectatoru. Danas smo ga slagali.” Lisa jebila pomoćnik urednika novina srednje škole Shadyside. “Pret­postavljam da si u dvorani izvodio salta?”16 R. L. Stine

“Nisu to salta”, narogušeno će on. “U petak navečer imamonatjecanje protiv Mattewana.” “Sretno”, reče ona i lupne ga po ramenu. “Oni su priličnodobri, ha?” “Nisu baš nešto posebno.” Oni krenu hodnikom. Koraci su im glasno odzvanjali. Zastanukod svojih ormarića da izvade jakne i torbe. “Ideš doma?” upita Lisa. “Trebaš društvo?” “Naravno”, reče on premda mu baš i nije bilo do društva. Izađu kroz stražnji izlaz i spuste se na parkiralište za nastav­nike. Iza parkirališta nalazio se nogometni stadion, betonskioval s dugim drvenim tribinama na dvije strane. A iza stadionanalazio se Park Shadyside, široki, travnati park istočkan prastarimhrastovima, platanama i sasafrasima, koji se postupno spušta doobala rijeke Conononka, zapravo uskog, vijugavog potoka. Zbog blizine parka ovo je bilo popularno popodnevno sa­stajalište za praktički sve učenike koji nisu radili poslije škole.Tu se moglo naći s prijateljima, opustiti, uživati u pikniku ilispontanim tulumima, učiti, ljubakati se, beskonačno igrati sfrizbijima, izležavati ili zuriti u vjeverice ili sporu rijeku. Ali ne i večeras. Vjetar je bio hladan i jak, i na parkiralištukovitlao hrpe smeđeg lišća. Cory i Lisa zakopčaju svoje jakne naneočekivanoj hladnoći i pogledaju u crno i teško nebo – studenonebo, nebo pred snijeg. “Krenimo prednjim prolazom”, reče on. Krenu oko zgradeprema pročelju škole. Lisa se u hodu nasloni na Coryja. Onpretpostavi da se pokušava zagrijati. “Čini se da je stigla prava zima”, reče ona. Skrenu niz Prilaz parku i krenu prema North Hills. Tim suputem prošli tisuće puta. Večeras mu se činilo nekako drukčije.Vjerojatno zbog njegova trulog raspoloženja.Nova učenica 17

Neko vrijeme nisu ništa govorili. Hodali su uzbrdo nagnutiu vjetar, jer im je hučeći vjetar puhao u leđa, a potom u prsa.Tad oboje progovore u isti mah. On: “Jesi li vidjela djevojku plave kose i—” Ona: “Jesi zauzet preko vikenda? U subotu navečer?” Oboje istodobno zašute, pa ponovno progovore u isti tre­nutak. Ona ga gurne. “Ti prvi.” On gurne nju, ali ne tako jako. “Ne, ti prva.” Zatrubi im auto. Valjda netko iz škole. Tamnoplava HondaAccord projuri pokraj njih. Bilo je pretamno da vide tko jeunutra. “Pitala sam jesi li zauzet u subotu navečer”, reče ona i po­novno se privine uz njega. “Ne. Mislim da nisam.” “Nisam ni ja”, reče mu ona. Glas joj je zvučao čudno, pomalonapeto. On zaključi da je to zbog vjetra. “Jesi li vidjela djevojku plave kose i velikih plavih očiju?”upita on. “Kako?” “Jako zgodna cura, ali čudna. Pomalo staromodna. Jakoblijeda.” Ona pusti njegovu ruku. On ne primijeti razočaranje nanjezinu licu. “Misliš Anna?” upita ona. On stane i okrene se prema njoj, najednom uzbuđena izrazalica. Ulična svjetla su treperila. Kao da se oraspoložio zbognjezina odgovora. “Anna? Tako se zove? Znaš je?” “Ona je nova. Jako je blijeda. Plavokosa. Zabacuje kosunatrag rajfom? Uvijek u haljinama?” “Aha, to je ona. Anna. Kako se preziva?”18 R. L. Stine

“Ne znam”, Lisa će živčano, no zažali što je odala koliko jeiznervirana. “Corwin, mislim. Anna Corwin. Ide sa mnom nafiziku.” “Oho”, reče on, i dalje stojeći. Drveće se savijalo na vjetru ibacalo mu sjene po licu. “Poznaš je. Kakva je?” “Ne, Cory, ne poznam je. Rekla sam ti. Ona je nova učenica.Uopće je ne poznam. Nikad ne prozbori ni riječ u razredu. Sjediu zadnjem redu, blijeda ko smrt. Često je nema na nastavi. Zaštosi ti toliko zapeo da je upoznaš?” “Što još znaš?” upita Cory, oglušivši se na njezino pitanje.“Daj.” “To je sve”, nestrpljivo će Lisa i krene grabeći dugim kora­cima. On požuri da je stigne. “Mislio sam da sam je zamislio”,reče. “Ne, ona je stvarna”, odvrati Lisa. “Ne izgleda stvarno, alijest. Zaljubio si se u nju ili što? A, znam. David i ti kladili ste setko će prvi izaći s njom na spoj.” Ona ga opet gurne, gotovo gasrušivši s pločnika. “U pravu sam, zar ne? Vas dvojica se uvijekbacate na nove učenice.” On ponovno kao da je nije čuo. “Zar ne znaš ništa drugo onjoj? Tko joj je razrednik? Gdje živi?” “A, da. To sam čula. Prebacila se ovamo iz Melrosea. Obiteljjoj se doselila u Ulicu Straha.” “Ulicu Straha?” Cory naglo zastane, odjednom ispunjenjezom. Ulica Straha, uska ulica koja je vijugala pokraj gradskoggroblja i kroz gustu šumu na južnom kraju grada, imala je po­sebno značenje za sve žitelje Shadysidea. Ljudi govore da je taulica prokleta.Nova učenica 19

Zgarišni obrisi spaljene vile – stare vile Simona Feara – uz­dizali su se na početku Ulice Straha, iznad groblja, i bacali jezivesjene sve do mračne, guste šume. Pričalo se da se noću iz vilečuje zastrašujuće zavijanje, poluživotinjsko, poluljudsko, i jezivibolni krici. Žitelji Shadysidea odrastali su uz priče o Ulici Straha – o lju­dima koji bi zašli u šumu i zauvijek nestali; o čudnim spodobamakoje su navodno lunjale šumom u Ulici Straha; o tajanstvenimpožarima koje se nije moglo ugasiti i bizarnim nesrećama koje senije moglo objasniti; o osvetoljubivim duhovima koji opsjedajustare kuće i vrebaju u stablima; o neriješenim umorstvima ineobjašnjenim zagonetkama. Dok su Cory i Lisa bili djeca, njihovi prijatelji rado su izazivalijedni druge da noću odu šetati u Ulicu Straha. Bio je to izazovkoji je malo djece bilo voljno prihvatiti. A oni koji ipak jesu, nikadse ne bi dugo zadržali! Čak i sad, premda je Cory bio stariji, odriječi Ulica Straha podilazili bi ga žmarci. “Mislim da Anna spada u Ulicu Straha”, reče Lisa i uputiCoryju svoj polusmiješak. “Mogla bi lako opsjedati neku starukuću kao pravi duh.” “Mislim da je ona najljepša cura koju sam ikad vidio”, rečeon, kao da mu je dužnost da je brani od svih napada. “I onda, jesi li se okladio s Davidom ili nisi?” upita ona. “Ne”, prasne on, izgubljen u mislima. Stignu do svojih kuća, gotovo identičnih prizemnica krovovapokrivenih tamnom šindrom, odmaknutih od ulice iza visokihzimzelenih živica, na širokim, brižljivo dotjeranim travnjacima.Takva je bila većina kuća u North Hillsu, najljepšoj gradskojčetvrti. “Što se tiče subote navečer—” pokuša ona još jednom. Fear – strah.20 R. L. Stine

“Aha, da. Vidimo se sutra”, reče on i lagano potrči uz dugački,asfaltirani prilaz kući. Anna. Anna Corwin. Ime mu nije izlazilo iz glave. Kakolijepo, starinsko ime.“Baš tako. Prezime Corwin. To je novi broj. U Ulici Straha.” “Tražim ga, gospodine”, reče telefonistica službe informacija,nakon čega zavlada dug tajac. Zašto sam tako nervozan, zapita se Cory. Tȁ samo zoveminformacije. Za vrijeme večere nije prestajao razmišljati o Anni. A sada,u svojoj sobi, odlučio je saznati njezin broj. Znam da ću bitiprenervozan da je nazovem, pomisli on. Želim samo doznatibroj. Za slučaj da je jednog dana poželim nazvati. Dug tajac. Sjedio je nagnut nad stolom i držao olovku nagotovs iznad žutog notesa koji je držao pokraj telefona. “Da, evo broja. Novi unos.” Telefonistica mu pročita broj ion ga zapiše. “A koja je adresa u Ulici Straha, molim vas?” “Ne smijemo davati taj podatak, gospodine.” “Obećavam da neću nikome reći.” Cory se nasmije. Začudo, i telefonistica se nasmije. “Onda dobro. Danas mije ionako posljednji radni dan ovdje. Adresa je Ulica Straha444.” “Baš vam hvala, gospođo. Jako ste ljubazni.” “I vi”, reče ona i brzo prekine vezu. Cory je stajao iznad svojeg stola i zurio u Annin broj telefonana žutom notesu. Da je nazove? Ako je nazove, što da joj kaže? Nazovi je, Cory. Samo naprijed. Ne budi trtaroš. Ta onaje samo cura. Istina, najljepša cura koju je ikad vidio, ali ipaksamo cura.Nova učenica 21

Cory podigne slušalicu. Ruka mu je bila hladna i znojna iakoje u njegovoj sobi bilo prilično vruće. Zurio je u broj na žutompapiru sve dok mu se nije zamaglilo pred očima. Ne. Ne mogu je nazvati. Što bih rekao? Samo bih frfljao izvučao ko kreten. Ionako misli da sam kreten otkad me vidjelakako u kantini stojim na glavi. On spusti slušalicu. Ne. Ne mogu. Naprosto ne mogu. Ma mogu. Zašto ne? Podigne slušalicu. Ovo je glupo. Napravit ću od sebe budalu. On utipka broj. Spusti slušalicu, Cory. Ne budi kreten. Zazvoni jednom. Dvaput. Možda me se neće ni sjetiti. Zazvoni ponovno. Pa opet. Nema nikog doma, čini se. Pao mi je kamen sa srca! Pusti da zazvoni još četiri puta. Upravo je namjeravao spustitislušalicu kad začuje škljocaj na drugom kraju. Javi se mladimuški glas: “Da?” “O, bok.” Iz nekog razloga nije očekivao da bi se mogao javitinetko drugi osim Anne. Usta su mu iznenada bila tako suha danije znao može li govoriti. “Da?” “Je li Anna tamo?” “Što?” Tko je ovaj tip? Zašto zvuči tako netrpeljivo? Možda ga jeCory probudio. “Oprostite, je li to kuća Corwinovih?” upita Cory. “Aha, je”, mladić promuklo reče u njegovo uho.22 R. L. Stine

“Mogu li dobiti Annu?” Zavlada dug tajac. “Žao mi je. Ovo jest kuća Corwinovih, ali ovdje nemaAnne.” Veza se prekine.Nova učenica 23

Poglavlje 3K ad je Cory sutra ujutro stigao u školu, Anna Corwin bila je prva osoba koju je vidio. Pljuštalo je kao iz kabla, ledena kiša nošena naletima vjetra.Jakne prebačene preko glave, utrčao je u zgradu kroz sporednavrata. U svojim se mokrim tenisicama odskliže po podu i zamalozabuba u nju. “Oh.” Uhvati se za zid i zaustavi. Spusti jaknu i zagleda seu nju. Njezin je ormarić bio prvi do vrata. Uzimala je knjige sgornje police i kao da uopće i nije primijetila da se on zamalozaletio u nju. Imala je na sebi bijeli pulover i sivu suknju. Kosu je povezalabijelom vrpcom. Kako li je samo blijeda, pomisli on. Gotovo joj providimkroz kožu. Najedanput se sjeti promuklog glasa mladića na telefonu.Ovo jest kuća Corwinovih. Ali ovdje nema Anne. E pa, evo je. Što je taj tip htio dokazati? Zašto je lagao Coryju? Možda se radilo o ljubomornom dečku, pomisli Cory. Ilije možda Cory nazvao pogrešan broj pa se tip samo neslanonašalio. “Bok”, reče on i spusti torbu s ramena. Mlaz vode slije se storbe na njegove već promočene tenisice.24 R. L. Stine

Ona se okrene, iznenađena što joj se netko obratio. Pogledau njega tim svojim zapanjujućim očima, a potom ponikne pogle­dom. “Bok”, reče ona, pa se nervozno nakašlje. “Ti si nova”, reče on. Briljantna rečenica, Cory. Stvarno pametno. Kažeš joj dvijeriječi i već zna kakav si mamlaz! “Da”, reče ona i ponovno se nakašlje. Glas joj je bio teknešto glasniji od šapta. Ali činilo se da joj je drago da s njomrazgovara. “Zoveš se Anna, je li? Ja sam Cory Brooks.” To je već malo bolje, Cory. Samo mirno, čovječe. Dobroti ide. On joj pruži ruku. Morao ju je dodirnuti da se uvjeri da jestvarna. Ali ruka mu je bila mokra. Oni oboje pogledaju u njegovuruku i on je hitro povuče. “Drago mi je”, reče ona i okrene se da potraži nešto u svomormariću. “Doselila si u Ulicu Straha, je li?” Uskoro će zvoniti, ali onnije htio otići. Trebalo mu je tako dugo da je nađe. Ona se nakašlje. “Da.” “Sigurno si hrabra. Jesi čula sve te priče strave o Ulici Straha?O duhovima i spodobama—” “Duhovima?” Oči joj se razrogače a lice ispuni strahom, takoda on požali što je to rekao. Ona kao da je dodatno problijedjela.“Kakve priče?” “Samo priče”, brzo će on. “Ne vjerujem da su sve istinite.” Krasno, Cory. Zar je to jedino čega si se sjetio? Kako sijadan! “Oh”, tiho će ona. Strah joj nije izlazio iz očiju. Tako je zgodna, pomisli on. Sve kod nje je tako blago, takolako. On se prisjeti njegova sna o njoj i bude mu pomalo ne­ugodno.Nova učenica 25

“Hej, Cory, dobro ti ide!” dobaci mu neki dečko. On se okrene da vidi tko je to. Bio je to samo Arnie, koji muje podigao palac na drugom kraju hodnika. “Vidimo se, Arnie!” odvrati on i isprati pogledom Arniejakoji je otišao na sat tehničkog u stolarsku radionicu. Potom seponovno okrene Anni. “Nazvao… ovaj… nazvao sam te sinoć. Samo sam… samosam ti htio reći bok. Uh… javio se neki dečko i rekao da nestanuješ tamo. Jesu li mi dali pogrešan broj ili—” “Ne”, šapne ona, pa zatvori i zaključa svoj ormarić. Zatim se okrene ne osvrnuvši se i otrči niz hodnik, te se izgubimeđu učenicima koji su krenuli u svoje kabinete.“Dobro si odradio strunjaču”, reče trener Welner i srdačnopotapše Coryja po leđima. Cory, još zadihan, nasmiješi se treneru.Znao je da je dobro odvježbao, ali je svejedno uvijek lijepo čutito od trenera. Gospodin Welner, grdosija bilderske građe premdaje bio gotovo šezdesetogodišnjak, nije se razbacivao komplimen­tima. Kad bi rekao nešto pohvalno, to je nešto značilo. Iza njih se nastavio obračun protiv Mattewana, prvi susretsezone. Cory pogleda prema klupi da vidi je li njegov prijateljDavid bio svjedokom njegova gotovo savršena nastupa. Ondase sjeti da je David uganuo gležanj na zadnjem treningu. Jadnibedak sjedio je negdje na tribinama i sažalijevao samoga sebe. “Ne forsiraj na ručama”, opomene ga trener Welner. “Pre­naprezao si se, pokušavao prebrzo odvježbati, i to te izbaciloiz ritma.” “Aha”, reče Cory još pokušavajući doći do daha. “Nervozan si?” upita trener. Gledao je u Coryja kao da mupokušava vidjeti nervozu u očima. “Baš i ne. Samo uzbuđen.” “Dobro. Takvog te želimo.” Gospodin Welner izgledao jejako zadovoljno. “Zapamti – nemoj forsirati. Samo polako.” On26 R. L. Stine

se okrene od Coryja i glasno zastenje. “Ustaj, Tobin. Odmaratćeš se poslije!” Arnie je upravo saltom natrag završio nastup, ali je doskočiona leđa. Dvadeset-trideset gledatelja na tribinama valjali su se odsmijeha. Arnie pocrveni u licu kao paprika. Ustane i pokunjenose odvuče sa strunjače. Trener Welner zatvori oči i s gađenjem zavrti glavom. Ar­niejeva pogreška neće poboljšati rezultat momčadi Shadysidea.A nastup na tlu je najbolji dio Arniejeva programa. Na ručamaje pravi šeprtlja, a njegov nastup na jednovisinskom razboju jeblago rečeno neujednačen. Dečki iz Mattewana bili su patuljci prema Coryju i njegovimkolegama. Ali to im je bila prednost. Bili su lagani, snažni ivižlasti. Dečko poput Arnieja trebao bi igrati ragbi, pomisli Cory. Štomu bi da je otišao u gimnastičare? Ali što se općenito Arnieju mota po glavi? On je jedan odnajćaknutijih dečki koje je Cory ikad upoznao. Non-stop se ceri,kao da mu nikad na um nije pala nekakva ozbiljna misao. “Idemo, Brooks.” Glas trenera Welnera rasprši Coryjevemisli. “Pokaži im kako se to radi.” Cory duboko udahne i krene prema ručama. Iz nekog razlogauvijek izgledaju puno više na natjecanju nego na treningu. On zaboravi na vanjski svijet kad je počeo nastup. Ne trebamu mozak. Svi su mu pokreti zapisani u mišićima. Tisuće i tisućeputa uvježbavao je te pokrete. Bio je poput stroja, stroja kojifunkcionira kao urica. Idemo. Gore. Premet. Čisto ko suza, Cory. Sad brže. Priprema. Sad dolazi teškidio. Gore, gore… Ugleda Annu na tribini. Je li to stvarno Anna? Ne. Ne može biti… Ili ipak jest?Nova učenica 27

… I premet. I opet. Stani. Natrag… Ne. To je neka druga plavokosa djevojka. Oči. Bile su to njezine oči. Da. To je Anna. Kojeg li iznenađenja! Zurila je u njega timsvojim plavim očima. Gleda me, pomisli on. Došla me gledati. On joj uzvrati pogled. I omakne mu se. Tresne na pod. Nije osjećao bol. Samo je bio zbunjen. Nije valjda doista pao?Tȁ nije valjda uprskao cijeli nastup samo zato što je zbog nekecure izgubio koncentraciju? “Ljubav boli!” reče on naglas. Smijao se dok je ustajao. “Čemu se smiješ, Brooks?” Trener Welner je vikao. “Ljubav boli”, Cory si ponovno promrmlja u bradu. Drugiput da se osramotio zbog nje u javnosti. Je li to prava ljubav ili što? “Što je tako smiješno, Brooks?” Trener Welner zabrinutoga je gledao. “Spopao te napad smijeha ili što? Nisi se udariou glavu, je li?” “Dobro sam”, reče Cory i nogom lupi po rubu strunjače.“Samo mi se omaknulo, to je sve.” “Bit će još susreta”, reče trener Welner. Najednom je izgledaojako umorno. “Današnji je smijurija. Pod tuš, Brooks. A ondaidi kući i zaboravi na današnji dan.” “U redu, treneru.” Cory pogleda na tribinu. Zapamtio je gdje je sjedila – u sredini trećeg reda. Ali sad je više nije bilo. Zagleda se u prazno mjesto u tomredu. Srce mu padne u pete. Je li uopće bila ondje? Nije ju valjdasamo zamislio? Zar gubi razum zbog te cure? Ne. Jasno da ne. “Moram razgovarati s njom”, reče si. “Moram je opet na­zvati.”28 R. L. Stine