41

Knjiga Bogdana Šeklera»Džambo Afriko« na najboljinačin govori o tome kako je njenautor putovao, kako put doživeoi na koji je način taj doživijajiskazao. To je knjiga pisana na-dahnuto, znalački i sa preda-nošću strasnika. To je knjiga oAfrici danas, o onoj Africi kojase budi, koja nastaja, koja hoćeda izađe iz tvrde ljušture nepoz-nanice. Za Šeklera to je svet od jed-nog do drugog neizmerja. Svetčudan i teško shvatljiv, svetprihvatljiv ali neuhvatljiv, svetsvetova, svet daleko od sveta, au svetu. Čudna mešavina stvar-nosti i nesna. Svet koji zarobi iočara, ali i svet koji duboko one-spokoji. Samo veliki vizionari imisionari mogu poverovati daće Taj Deo Sveta jednog skorogdana biti ljudskoj rani melem.Bogdan Šekler veruje u raj svetiu tome je lepota kazivanja onjemu. Toliko je to sve nest-varno, da se čovek, u trenutkuzapira stihom nedavno preminu-log pesnika Sen Džon Persa:»Da li češ ti, Nomade, da nasprevedeš večeras na obalu st-varnog?« l taj Nomad, taj neu-morni kazivač, Bogdan Šekler,zna iz nestvarnog, da nas vratina obale stvarnog. Realizam bezobala. Istina, veoma često su-rovi realizam, kao i priroda afrić-kog sunca i podnebja, ali istinit iduboko doživljen. Topao kao af-ričko sonce i blag kao monsun-ske kiše. Ognjen Lakićević





BOGDAN ŠEKLERFOTOGRAFIJE: MIOLJUB JELESIJEVIĆUREDNIK: MOMČILO DERKOVIĆK. Z. »PETAR KOČIČ«, BEOGRAD, 1976.



5RIJEČ džambo u podnožju Kilimandžara, u Tanzaniji, znači zdravo! KRAGUJEVAC Kao putopisac za tu riječ sam saznao na visinama »bijele kape« - POLAZIMO Afrike i uvijek ću je pamtiti. Na početku zapisa sa velikog afrič-kog kontinenta premjestio sam je ovdje sa samog kraja, čak iz Tanza~nije, i zato je ponavljam: »Džambo, džambo Afrikol« Taj put od Kragujevca do najvećeg vrha afričkog kontinenta, doKilimandžara, dug je preko 11.000 kilometara. Bio je to put i poduh-vat ekspedicije »Crvena zastava« iz Kragujevca sa pet novih, upravo strake sišlih kola »Zastava 101«, sa našim gumama »Tigar« i uljem izModriče. Nama učesnicima ekspedicije i kolima ponuđeno je velikoiskušenje: put od Kragujevca do Kilimandžara samo kolima i to prekoGrčke, Egipta, Sudana, Kenije, Ugande i Tanzanije. Cilj je vožnja doispod Kilimandžara, a vrh »krov« Afrike, odvažnima i hrabrima po-nuđen je i kao nagrada i kao zadnja tačka velikog puta. Sakupljeni po raznim zaduženjima, našli smo se prvi put svi za-jedno u Kragujevcu tmurnog i hladnog 14. februara l975. godine,kasno popodne. Ekspediciju su sačinjavali: Vladimir Perić-Džo, vođaekspedicije i njegovi pomoćnici Ginka Milinković, jedina žena u ekspe-diciji i Milan Rakočević, organizator, Slobodan Nikolić i Miodrag Bar-lov, automehaničari »Crvene zastave«, Joža Vlahović novinar »Vjes-nika« iz Zagreba, Bratislav Grbić, televizijski kamerman i Branko Bale-tić, televizijski reditelj, Dušan Sekulić, novinar, Mioljub Jelesijević, fo-toreporter i pisac ovih redova književnik Bogdan Šekler, ljekar ekspe-dicije. Daleki Kilimandžaro i nepoznata Afrika, zemlja sa egzotičnimbiljnim i životinjskim svijetom, sa pustinjama, rijekom Nil i sa pirami-dama, mamili su na puteve. Kako je došlo do ove ekspedicije i kakosmo se tu na okupu našli, često su me pitali i prije i poslije. ldeja za or-ganizovanje KK ekspedicije potekla je od Dragana Drakulića direktorakomercijale«. »Crvena zastava« je željela da isproba svoja nova kola ueksploataciji pod nenormalnim uslovima, u bespuću, u pustinji, podvrelim suncem žarke Afrike. lzabrala je put kroz zemlje nesvrstanogsvijeta, kroz slobodne zemlje probuđene Afrike, s ciljem da i na tajnačin provuče nit prijateljstva sa ovim narodima. Ljude iz ekspedicijestavila je pred veliku odgovornost, izložila ih opasnostima i nepozna-tim ćudima vrelog afričkog kontinenta. Ukupno: kreirano je jedno ve-

6 Kasno pred noć 14. februara 1975. liko iskušenje, kako za kola tako i za učesnike nevjerovatnog pohodagodine ispred Skupštine opštine dugog jedanaest hiljada kilometara!Kragujevac postrojila se kolona Cilj je dakle i bio - dokazivanje kola. A šta ako mi kao učesniciekspedicije »Kragujevac-Kilimandžaro« ekspedicije naiđemo na prepreke? Za sve je bilo opravdanja - u pi-spremna za veliki put. Jedanaest članova tanju je ekspedicija, a takvi poduhvati ne idu nasigurno i nikad se una-ekspedicije preuzelo je od predsjednika prijed ne zna što će se dogoditi.kragujevačke opštine Borivoja Petrovića A samo kako nam je zanosno zvučalo saznanje -idemo na Kili-znamenje ovog grada »crveni barjak« s mandžaro!ciljem da ga istaknu na vrhu Kilimandžara. Nije to bilo samo sjećanje na »snjegove Kilimandžara«, ni naBilo je to izuzetno daleko i nestvano. slike iz enciklopedija. Bilo je to osjećanje ogromne daljine i nepozna-Ekspedicija je preuzela tu obavezu i čast. tog gdje se rijetko ko s naših strana upućuje. A mi krećemo! U Kragujevcu smo se sreli s kolima koja treba da nas ponesu daljinama preko polutara i do Kilimandžara, a još južnije do Mombase, grada na obali Indijskog okeana. IZGLEDA DA JE ISTINA: KREĆEMO! Grupa učesnika ekspedicije iz Beograda, rano ujutro 14. fe- bruara 1975. krenula je na put poslije oproštaja s porodicama. Izgle-

7dalo je kao da idemo do Kragujevca, a ne na slijedećih četrdeset petdana neizvijesnosti i daljine. Uzgredno svraćamo i za jedinu ženu - učesnicu poduhvata, Ginku Milinković, i na oproštaju s njenim vidimo isuze! Mi izgleda stvarno negdje daleko krećemo, sad to tek shvatamo,kaže neko vidjeći suze u očima - na ispraćaju. Ozbiljno smo se spremili. Po našim saznanjima napravili smodobar izbor ljekova, medicinskih instrumenata seruma. Više nego štobismo mogli očekivati u pukovskoj sanitetnoj stanici. U krugu fabrike automobila u Kragujevcu sačekuje nas pet no-vih, kao iz izloga crvenih »Zastava 101«. Na njihovim brojčanicimastoji svega - šest kilometara pređenog puta! Automobili su ukrašenivelikim naljepnicama »Kragujevac-Kilimandžaro«, ekspedicija »Za-stava 101«, »Optima Modriča«, »Tigar gume«, a na prednjoj haubizemlje kroz koje treba da prođemo sa tim divnim crvenim kolimaGrčka, AR Egypt, Sudan, Kenija, Uganda, Tanzanija! Ta ukoso po-ređana imena zemalja, bijelim slovima, zvučala su gotovo nevjero-vatno. Imali smo prilike da pogledamo kartu naše maršrute, pravackojim treba da se krećemo. lzgledalo je sve jednostavno i vjerovatno,ali preko tri geografske karte! Proćićemo kroz Aleksandriju, Kairo, Luksor, Asuan, Kartum, Kampalu, Najrobi... Sve velika imena gradovaAfrike! Zelena linija maršrute pokrivala je linije puta, pa čak i Nubij-skom pustinjom koja nam je najavljivana kao opasnost u koju ćemoući sigurno, a pitanje je kako ćemo izaći! Kombi-automobili iz trgovine u zadnji čas dovlače pakete hranei sve te gomile treba da smjestimo u automobile u kojima nema zadn-jih sjedišta. Ostala su samo po dva za - vozača i suvozača. Svi učesnicisu po pravilu morali da budu oprobani vozači! Samo jedan nije ispun-javao taj uslov. Ali, nije bio prekobrojan! U jednim kolima ostaju svasjedišta, a spolja se ne lijepe naljepnice, niti bilo što ističe. Taj auto-mobil će biti predodređen za specijalna snimanja, a ostali će na licumjesta, takvi kakvi su, igrati svoje životne, televizijske i filmske uloge,s nama za njihovim volanima i iza njihovih stakala.PRETOVARENA KOLA Gotovo tri sata mi ređamo i tovarimo u kola hranu i stvari kojesu namijenjene za svaka kola pojedinačno. Treba da se krene! A kolaveć leže na zastavicama iza zadnjih točkova. Za njihove amortizerepreteško je to što smo sve unutra natrpali i poređali. Tu su i gomile

8 djelova, rezervni mjenjač, alat, teška televizijska oprema i sto nekih drugih čuda. Za svaka kola unosimo po jedno zidno ogledalo, neke ba- terijske lampe! Tu su i pištaljke poput onih što imaju saobraćajci! Imamo i šatorska krila, vreće za spavanje, termose i kante za vodu, frižidere bez umetaka u koje smo već strpali hranu. U svim kolima imamo i radio-aparat s magnetofonom i trakama s našim melodijama i pjesmama. Navodno, da slušamo u pustinji! Toga dana u Kragujevcu je počinjao susret samoupravljača Ju- goslavije. Upravo je i tako planirano - na taj svečani dan i u taj čas da Ekspedicija KK - krene na veliki put! Na konferenciji za štampu govori i generalni direktor »Crvene zastave« Milenko Bojanić. Govore i drugi odgovorni rukovodioci. U toku konferencije nas jedanaest učesnika ekspedicije sje- dimo u crvenim i plavim vjetrovkama za stolom ispred velikog broja novinara. Upravo pred noć silazimo prema kolima ispred opštine gdje nas desetine kragujevačkih mladića i dječaka i domaćini s ljubavlju ispra- ćaju! Predsjednik opštine Borivoje Petrović, saznajemo, predao je »cr- veni barjak samouprave« da ga istaknemo na vrhu Kilimandžara, kad tamo stignemo! Snijeg prolijeće, mrak već liježe na Kragujevac i mala kolona crvenih »Zastava 101« sa čudnim, velikim naljepnicama, sa jedanaest putnika kreće ispred kragujevačke opštine i upućuje se prema auto- -putu za Niš! Put je počeo! Kiša lije i crveni odsjaj naših kola kao da čudno treperi među ostalim vozilima na auto-putu. Naši pasoši su puni viza. Tu je grčka, egipatska, sudanska, ke- nijska,.. Nema jedino vize Ugande! Kažu dobićemo je negdje usput! LAKA POLEDICA U GRDELIČKOJ KLISURI Sve je ostalo iza nas i polako se opuštamo od velikih napora pripreme i organizacije odlaska. Sljedećih četrdeset i pet dana bićemo daleko od Jugoslavije. Svako ima svoje planove i očekivanja, ali svaki korak toga puta sasvim nam je nepoznat i svako ga na svoj način doživljava i očekuje. Neki su čitali enciklopedije i knjige o Africi. U tim knjigama, na afričkim prostranstvima vrebaju crne i zelene zmije mambe, koje smrtonosno ubijaju. A da ne govorimo o lavovima, noso-

9rozima i drugim gorostasima daleke Afrike. Da li ćemo imati susreta s Prvi veliki grad van naših granica nanjima? maršruti ekspedicije bila je Atina. Crvene No, mi smo još uvijek na auto-putu prema Skoplju i u Grdelič-koj klisuri dok vozimo, kola lagano plešu na tankoj, sjajnoj poledici. Mi »Zastave 101« sa izuzetnim oznakamaiz hladnog februara sa Balkana idemo u Mediteran, u Egipat gdje ri-jetko pada i kiša. privlačile su pažnju prepunih ulica ovog Noću oko tri časa, stižemo u Đevđeliju. Odmaramo na granici prekrasnog grada.kod Bogorodice, tu gdje se prelazi u Grčku. Naša kolona od pet auto-mobila, obilježena zaista rijetkom oznakom »Kragujevac-Kili-mandžaro« privlači i poglede i budi radoznalost. Ali, kola leže na as-faltu pod teretom. Pošla su direktno s trake, ni prvi servis nijesu imala.Ali, dobro vuku i dobro idu. Tu u Bogorodici, na jugoslovansko-grčkojgranici već se osjeća plavo južno nebo i sunce. Tu počinju i naše mnogobrojne granične nevolje. Kad carinicipogledaju kako smo utovareni i kakav je to lom od raznih stvari gubesvaku volju za pregled. Tehničke aparate i televizijske kamere plombi-raju, a ostalo neka ide bez pregleda! Mi im i tvrdimo da ništa ne no-simo što bi ih zanimalo, a tako je i bilo i predočavamo na kakvo pu-tešestvije smo krenuli. Ne bi ih iznenadiio da smo krenuli do Olimpa,Akropolja, Korintskog kanala ili Krfa, ali do Kilimandžara kolima - toje već nevjerovatno. I to takvim malim kolima koji i na predivnim grč-kim asfaltnim trakama leže do zemlje!KROZ GRČKU - SAMO PUTUJTE Učesnici ekspedicije, prije svega ljudi od pera i kamere, još uBeogradu su upozoreni: iz Grčke nemate prava ni slova da napišete, nifotografije da načinite. Putujte i gledajte, a o pisanju, ni riječi! Tada su se u Grčkoj dešavale značajne političke promjene, biloje i demonstracija na ulicama prekrasne Atine, ali nema putopisca kojiće odoljeti da ne zabilježi nešto ili zapamti o atinskim ulicama, o kafaniSedam brata«, o muzici koja se tamo u noći čuje. Ili o Pireju, o Olimpupored kojeg smo prošli toga sunčanog dana. Ako se Grčka plašila političkih implikacija pisanja, ova zemljanema razloga da strahuje od prolaznika na njenim drumovima. Te fan-stastične trake preko grčkih pitomih kamenjara, pored prepunih granalimunova i pomorandži, pod plavim odsjajem zaliva i ostrva, mogusamo da obraduju i očaraju namjernike. Desilo se da smo Grčkom išliviše nego što smo i planirali. Umjesto u Pireju da se ukrcamo na brod

10 prema Alaksandriji mi smo morali da vozimo cijelo popodne i da u Pa- trasu sačekamo feribot na koji ćemo se ukrcati. To je put preko Pelo- poneza. Pred nama je i Korintski kanal sa zastrašujućom dubinom kad se pogleda sa mosta kojim ga prelazimo. Uzak, ali duboko usjaćen u kameno tle. To je jedno od tih čuda Grčke, ali imali smo vremena samo da preletimo našim brzim kolima mostom nad njim. MANASTIRAKI - BUVLJA PIJACA, I JOŠ PONEŠTO Biti u Atini, ako izuzmemo znamenitosti klasične istorije, a ne vidjeti pijacu Manastiraki, može se reći da je pravi propust. Takvih buv- ljih pijaca ima svuda po svijetu, ali ova nudi ponešto i iz savremenog doba, budi čuđenje i kao da se podsmijeva nekim velikim svjetskim dogadajima i nekim ljudima današnjice. Na pijaci Manastiraki, u jednoj tijesnoj atinskoj ulici prodaje se sav krš i lom ovog svijeta. Od stvarčica i šrafova koji su zauvijek otpi- sani i bačeni do raznih odijela, sabalja, cipela, opanaka, kapa i svakih drugih čuda. Prije podne kad radi pijaca mnoštvo svijeta se tu sakupi, a roba je poređana od zemlje uz kuće i zgrade u ulici do trećeg sprata ili i preko krova. Sve zaudara na vojničke čizme i odijela, kolomasti i naftalin. Sve je to tako zakrčeno i natrpano, smiješano i upleteno, pa kad bi nekim nesrećnim slučajem buknuo kakav požar niko živ odatle ne bi mogao da izmakne. Tu, na pijaci Manastiraki, u centru Atine ima i pomalo istorije, pa bilo to ona i ironična. Najviše na pijaci ima ame- ričkih vojnih uniformi. To su gomile, cijeli magacini. Tu su opasači, fišeklije, torbice, iznošene vjetrovke, pantalone, nošene košulje, gaće, ogrtači, izlizane cipele. Tu je rashodovana roba iz Vijetnama, tu možete naći i samo lijevu cipelu američkog vijatnamskog ratnika. Ona druga je ostala na nozi negdje u Južnom Vijetnamu ili dugdje. A sve to možete da kupite i još vas mole, obaraju cijene i nude. Taj zadah vojnog magacina, to igranje sa uniformama jedne ratnički nastrojene vojske, sav taj krš i lom sa ekonomatom vijetnamskih ratnika, čini se kao odgovor na samo suštinu ratovanja kakvo je bilo ili kakvo je još na nemirnim mjestima po svijetu. Pijaca Manastiraki je smiješni odgovor ratu i ratnicima, pa nije čudo što te vojne ljetnje pantalone nose hipici i autostoperke i drugi čudni svijet koji u tim ralnim pantalonama ismijava rat. Manastiraki pijaca miriše na štavljenu kožu, na kaubojske šešire i mnogobrojne druge preživjele i još žive stvari i događaje. Ali, ta

11pijaca sa rafovima prema nebu, uz zidove starih kućerina zaista jetačka gdje se ukršta mnogo toga što čovjeka tjera u bijedu ili ga je baštu do kraja i dotjeralo. U atinskom gustom saobraćaju, u gradu gdje, se voze svemarke kola koje postaje na svijetu, u zaista nervoznom i gustom pro-metu, pet naših automobila i dobro izgledaju i dobro se drže, iako sulegli na zastavice pod teretom. Te noći spavamo u atinskom »Hiltonu« više zbog njegove ga-raže za kola nego zbog nas. Vjerovatno da u svakom gradu koji miznamo ima radoznalaca. Da ne kažemo obijača, koji bi pali u iskušenjeda vide šta ta kola toliko vuku. A mi to ne smijemo da rizikujemo i uv-lačimo se u garažu »Hiltona« među rols-rojseve, mercedese i drugakola kojima se radi prestiža voze neki drugi gosti »Hiltona«. Sad njimaispada veoma čudno kakvi smo mi to »zavrnuti bogataši« koji se tak-vim kolima vozikamo i vučemo toliki teret, mada opet nama upravo tivažni gosti »Hiltona« izgledaju kao robovi tih skupih kola, pa ponekad idosta jadno. Ipak, te razlike između nas i njih su nepopravljive. To sudva svijeta o kojima ne vrijedi ni razmišljati.U BURI NA SREDOZEMNOM MORU Naš put prema Africi iz Patrasa morao je da se nastavi brodom.Kasno u noći, 17. februara, ukrcavamo automobiie na italijanski brod»Kaljari« i smještamo se u kabine. Samo što se brod odvojio od obale,počinje ljuljanje i udaranje talasa. Trebalo je da smo za dva dana uAleksandriji i zaspali smo ne sumnjajući u taj plan. Ali, Sredozemnomore je proključalo. Žestoki vjetar bije u brod, odliježu udarci u bo-kove, razbijena morska voda puši na pramcu. Iako je brod viši od tros-pratnice, vrlo prijatan i lijep, talasi prebacuju vodu i preko komandnogmosta. Morska bolest zahvatila je većinu putnika, pa prelijepi saloni irestorani, palube i hodnici cio dan zvrje pusti. Svako se drži svogležaja. Ne jede se, ne pije. More bijesni. Nastaje i druga noć i zaista vi-soki talasi igraju se našim brodom kao igračkom. Svakih nekoliko mi-nuta strahoviti udarci s boka potresaju grdosiju i sve se ljulja i vrti.Samo što se zaspi, neki topovski udarac odjekne i brod prodrma. Ali,prolazi i ta duga noć. lscrpljeni ustajemo sjutradan i odlazimo do sa-lona i restorana. A u aleksandrijskoj luci treba sjesti u kola i pustinjskim putemsvakako ovdje asfaltnim, u Kairo. Već smo na tlu afričkog kontinenta ipraktično to su prvi koraci ekspedicije.



P REDSTAVNICI našeg konzulata iz Aleksandrije, naši ljudi iz Kaira 13 dočekuju nas i s ćudenjem pitaju gdje smo do sada. Juče su nas čekali s televizijom i novinarima! Kažemo bura za to nije znala. SA EGIPATSKIM A tu na carinskoj rampi treba obaviti gomilu formalnosti. Na REGISTRACIJAMAsvakoj granici traži se nešto drugo. Ovdje, između ostalog, naša kolatreba da dobiju egipatske registarske tablice i da se u vezi sa tim Misir! Zelena, pitoma dolina Nila.ispuni gomila formulara. Domaćini zaista trče i trude se, ali toga toliko Prelijepi zeleni gajtan Misira uz obale Nilaima da to ništa ne vrijedi. Stanična zgrada, putnici, taj topli dah Sa- predstavlja sva bogatstvo ljudi Egipta.hare, već govore o nama dalekom svijetu. Ali, u Egiptu se javiti kao Ju- Bijelo minare upereno u nebo, obaveznagosloven znači da ćete biti pozdravljeni kao prijatelji i širokim zeni- galabija kao nacionalna nošnja, palmecama punim pažnje i prijateljstva. Već tu na naše riječi da smo iz Ju- nad tihim domovima i zeleni gajtani uzgoslavije stiskaju nam ruke i srdačno pozdravljaju. Taj dosta siroti svi- pijesak Sahare, ovo podneblje čine sjet s jezikom koji je prava barijera za sporazumijevanje, i bez riječi go- pravom pojmom ljepote i dobrote! To jevori svu ljubav i poštovanje. taj Misir!

14 Oko deset časova uveče ulazimo na aleksandrijske ulice, još uvijek vrele od pustinjakog sunca, zagušljive kao pred kišu, iako i ovde, kao i u Kairu, kiša tako rijetko pada. Svjetlosti ovog znamenitog grada nemamo vremena da razgledamo. Naš put je dalek, čakaju nas pustinja i bespuća, vrućine i sunce, čak i Kilimandžaro i Tanzanija s druge strana polutara, a Aleksandrija, koliko nas god privlačila, ipak je u komšiluku i blizini. Nekom drugom prilikom možda ćemo je bolje vidjeti. Tim prvim pogledom možemo samo da ustanovimo da je za nas to neobičan ambijent, pa, u nekim dataljima čak i nevjerovatan. Upravo na uglu jedne ulice kojom žurimo na pustinjski put prema Kairu vidimo kako leži crknuti bijeli magarac. Taj je već pao i tu je ostavljen, a na našam putu su se te slike ponovo javljale i ponovo bu- dile naša saznanja o razlikama koje postoje na ovom svijetu. PUSTINJSKIM PUTEM DO - KAIRA Naš neobični put počinje tu iz Aleksandrije. Idemo pravcem koji vodi Saharom prema Kairu. To je asfaltni put i pošto smo se odvojili od svjetlosti Aleksandrije kao da upadamo u tamnu jamu. Pod našim farovima vidimo samo traku puta a lijevo i desno od puta samo gustu tamu, koja se pretvara i preobraća u našim očima u šume kroz koje imamo prilike kod nas da prođemo. Čas podsjeća na auto-put kroz sla- vonske šume, čas na jadransku magistralu preko Crne Gore. A, u st- vari, svuda okolo nas je ravna Sahara do u nedogled. Noć je tamna, bez mjeseca, pa taj put koji vodi prema Kairu kao stalno da pada u neku dolinu obavijenu debelim mrakom. Pored puta ničeg živog, ni travčice, ni drveta, pa ta lažna slika okoline gotovo zabavlja. To je kao neka »noćna fatamorgana« ispod farova automobila koji žustro grabe putem. Ako je ovdje pustinjom provučen asfalt imaćemo i mi pri- like da na sitnom pijesku Nubijske pustinje vidimo kako to u stvari iz- gleda! Kasno u noći, gotovo u najranijim jutarnjim časovima stižemo u Kairo. DANI U KAIRU U Kairu se teško dolazi do mjesta u hotelu, naročito u zimskom periodu kad je inače ovdje turistička sezona. Tih dana objavljeno je da ovaj veliki grad ima osam miliona i četiri stotine hiljade stanovnika.

15Povećao se naročito poslije ratova sa Izraelom. Stanovništvo sa Sueca Sela u Misiru su sa prastaromuglavnom je prebjeglo u Kairo. Iako je Kairo ogromen grad, namjer- arhitekturom - zemljane kuće, zemljaninika začuđuje nekim svojim neobičnim redom i pravilima. Mi kao put- zidovi, žuta prašina i vječno vrela Saharanici i vozači iz zemlje u kojoj se za skretanje bez žmigavca plaća kazna, prema brdima. Diamantsko sunce nadu Kairu smo veoma obazrivo i uvijek davali svjetlosne signale kao što svim tim i vječni hranitelj Nil koji sepo našem i treba. Ubrzo smo uvidjeli da naši žmigavci izazivaju provlači koritom što vijuga zelenomčuđenje kod prolaznika i vozača u saobraćaju. Prosto je izgledalo da se dolinom.pitaju: što je ovima? U Kairu, naime, propisi u saobraćaju su izgledasasvim drugačiji i »migavci« na kolima gotovo nijesu potrebni. Vozačimašu rukama, lijevo, desno kad hoće da skrenu. Na hiljadama auto-mobila i nema migavaca ili su zapušteni i razbijeni. Čak nerijetko auto-mobili nemaju ni farove ili su neregulisani. Saobraćaj je veoma gust,kola su raznovrsna, od nekih prastarih i dotrajalih automobila do naj-novijih. No, i pored toga vozači su miroljubivi, pažljivi, voze bez ner-voze i drskosti koja je često prisutna na našim drumovima. Ima bez-broj taksija, ali se do njih dosta teško dolazi. Često su to krntije u kojekad sjednete nijeste sigurni da nećete zajedno s vozačem uskoro moratii da gurate. Taksi automobili u Kairu su upravo gradski saobraćaj.Gradski autobusi su veoma loši i samo ljudi u krajnjoj nuždi ulaze unjih. Svi idu taksijem. Među taksistima ima nekoliko hiljada koji voze»zastavu 1300« kragujevačke proizvodnje. Ovi automobili su seupravo u Kairu pokazali odlično kao taksi vozila. Prvi susret sa ovim velikim i značajnim gradom u svjetskimzbivanjima iznenađuje i zbuni. Iako je to ogroman grad nema šahtovakanalizacije i nema uobičajnih perača sa mlazevima vode. Zato i snjihovih ulica dimi prašina sa automobilskim gasovima i čini se da toide prema Sahari kao oblak koji će razvijati tek pustinjski vjetar. Ali mnogobrojne trgovine zaista nude dosta toga lijepog i rijet-kog, pa je teško izbjeći da ne potrošite novac koji ste za neke drugesvrhe namijenili. Ekspedicija Kragujevac-Kilimandžaro ovdje je započela svojprogram. Naše automobile treba snimiti pored piramida. Piramide su zaista najveće čudo Egipta. Neprevaziđene po svo-joj originalnosti. Do njih vodi i još dalje u Saharu nekoliko kilometara,asfaltni put. Tri velike piramide, nad kojima dominira Keopsova, priv-lače ljude sa svih strana svijeta. Pored piramida »dežuraju« ljudi sa ka-milama, koje su kao u cirkusu izvježbane. Samo ako naiđete pored ka-mile i vlasnika, poznatom turističkim manirom i nametljivošću, začas

16 će vam se na glavi naći beduinska marama, a kamila će već naviknuta na takve goste saviti prednje noge, pasti na koljena i tako teška i nesp- retna leći da uzjašete na njen samar: za slikanje, ili samo radi ta dva metra visine od zemlje i bliže vrhu Keopsove piramide. Oko piramida trče izmoreni konji sa bljedunjavim starijim tu- ristkinjama u sedlu, pa se čini da tim ženama, koje su tek u tim godi- nama smogle snage da se popnu na kamilu pored piramida, dok ih truckaju, hoće kosti da se raspu. Ali, taj dobitak, taj dan pod pirami- dama nije svakidašnji i ne čudimo se ni bljedunjavim turistima, ni nama što nas tako bez mogućnosti otpora zamarame u beduine i što uzjašemo na leđa izmučene kamile. Piramide, kao trougli u nebo upereni, vječno čuvaju svoj nesh- vatljivi smisao i kao uvijek bude ogromno čuđenje kako su uopšte mo- gle da budu izgrađene i ko je valjao, i odakle, te velike blokove ka- menja za njihove strane, i koliko je tu ljudske patnje uzidano za vječ- nost. A tu na domaku piramida kad je noć i kad duva nešto hladniji vjetar od Sahare, tu na pijesku velike pustinje, živi jedan čador. Veliki šator na pijesku. Kažu da je to posljednji čador Orijenta u kojem se igra pravi orijentalni ples. Kako ratovi i borba pritiskaju savremeni Egipat, pa nema vre- mena da se bavi ostalim životnim pitanjima, ovaj čador čuva sjećanje na svijet koji je uvijek disao na Orijentu. To je ono drugo lice Egipta, zemlje koja bi sa svojim grandioznim istorijskim spomenicima, od pira- mida iz prošlosti do savremenog čuda - Asuanske brane, mogao ite- kako dobro da živi, to je Egipat koji se jedva održava. To veče orijen- talnog plesa u Sahara Sitiju je zaslužno sjećanja, jer Egipat nije stvo- ren samo za rat. A u Sahara Sitiju, kako nazivaju taj čador sa desetak »vikend-kućica« na pijesku u okolini, čuva orijentalni ples kao igru koju ne smijemo da izgubimo. Kažu, da takvog plesa nigdje više nema na Orijentu, sem ovdje. Možda u Bejrutu, u Libanonu, ali taj ples pod bar- skim osvjetljenjem nije to što je ta igra ovdje. Posljednji taj čador pun orijentalnog plesa u noćnim satima odliježe na domaku Keopsove pi- ramide. Nigdje više na svijetu. Svira se orijentalna muzika, služe se specifična, ukusna jela na velikim stolovima - tepsijama, a usred stolova hladna mermerna po- zornica podrhtava pod lakim hodom orijentalnih igračica. Od deset uveče, pa do 2 časa šest igračica imaju svoje vrijeme i svoju muziku.

17A taj njihov ples u svijetu Orijenta nije samo seks, čak to u svojoj lje-poti kao i da uopšte nije. Velike igračice toga plesa ovdje cijene kaonajveće majstore igara i pored onih koji im pridaju veo božanstvenosti,ima ih koji ih smatraju umjetnicima. Na ledenoj ploči mermera prelijepe žene igraju vječno lijepi plesOrijenta. Pa to sjećanje na Kairo, na grad sa toliko znamenitosti i čudaistorije, čini nam se da ne bi bilo potpuno i pravedno bez sjećanja naljude koji u njemu žive, bez sjećanja na veče u Sahara Sitiju i na nje-gove prelijepe igračice orijentalnog plesa.»AVANTURA JEDANAEST JUGOSLOVENA« Kairski list »Jurnal d’Edžipt« upravo pri našem polasku premaMisiru i dolinom Nila prema Asuanu, donio je informaciju da se jeda-naest Jugoslovena uputilo na »avanturu« i imaju namjeru, kako su na-pisali, da poslije Jezera Naser pođu Nubijskom pustinjom do Kartumai dalje afričkim prostranstvima do Kilimandžara. Kao posebno čuđenjeističu da idemo, bez ikakve pratnje, malim jugoslovenskim kolima »Za-stava 101«. Jugoslovenska ambasada u Kairu pripredila nam je srdačanprijem. Činili su sve da nam omoguće pripreme za dalji put i na vri-jeme da krenemo prema Asuanu. Pokušavano je da se sazna kakoćemo preko jezera Naseri ima li broda koji može prevesti naših petorokola. Tražimo i vizu za Ugandu da bismo sigurno mogli na ugandskiasfalt poslije Sudana, i u Kampalu. Ali, to je sve daleka želja i gotovoneshvatljivo! Da li ćemo zaista do tamo stići! Da li egipatski novinari,kao bolji poznavacoi puteva i afričkih prilika, naše putovanje s pravomproglašavaju za avanturu? Dok obavljamo neophodne pripreme poslije jedne noći uveoma neprijatnom »Karlton« hotelu u centru, nalazimo mjesta u ho-telskom naselju Mena Haus, upravo do piramida! To je sigurno jedanod najprijatnijih hotela Kaira, pa tu u sjenci piramida koje gledamopreko prozora i terase, doživljavamo viđenje Egipta kroz najljepše cvi-jeće i zelenilo koje je uhvatilo korijena u Mena Hausu. lzvanredan je irestoran, i vanredna posluga, pa jedna šarmantna Egipćanka, mladažena, rukovodi tim objektom i našoj grupi poklanja prijatnu pažnju.lme joj je Fatma i s pravim čuđenjem smo gledali kako ona rukovodivelikom baštom-restoranom na domaku piramida. Dok bismo ujutrosjeli očekujući kafu ili čaj, Fatma je postrojavala cjelokupno osoblje, i

18 muškarce i žene, i kao pravi vodnik držala bi im slovo o tome kako da rade i kako da se ponašaju! Iako djeluje kao odrasla djevojčica, s izuzetnim šarmom i ozbiljnošču je radila svoj posao. U toj lijepoj i mla- doj ženi u Mena hausu vidjeli smo, čini se, tu snagu arapske žene, koja tek izlazi u svijet i koja iza već skinutih feredža krije svoje pravo lice, a ne samo ljepotu. PRAVO ČUDO - KIŠA U KAIRU U Kairu namjernik može očekivati sunce, prašinu, pritisak. Kišu, gotovo nikako! Nas je kiša u Kairu sasvim iznenadila. Mi smo prvi pljusak sh- vatili kao najobičniju pojavu, kojoj nijesmo ni pridavali značaja. Ali po- kazalo se da kiša u Kairu znači mnogo više nego što smo i pretpostavl- jali. Donijela je sveži dah, ali napravila takav zastoj u gradu kakav ne napravi ni debeli snjeg kod nas. Kretanje kolima bilo je suviše rizično, a ulicom, pješke, veoma neprijatno. Kako u ovom velikom gradu nije riješeno odvođenje vode sa ulica, od prašine i motornih ulja koja s tom prašinom čine neku smjesu, napravila se svuda tako prljava kaljuga kao da je ulicom ispušteno dotrajalo ulje. Prolaznici su bježali od plju- ska, stari gradski autobusi su bili ne samo prepuni već su putnici visili spolja na branicima, prozorima i ulazima, a taksi se nije mogao satima dočekati. Kiša je padala i prema Sahari i ogromni trouglasti obrisi pira- mida sad su se još ljepše isticali. Vazduh iz bašte hotela Mena haus kao da je izvirao s cvjetova mediteranskog rastinja i, nisko do zemlje, ošišane trave. Naši mehaničari rade na kolima prvi servis, Slobodan Nikolić i Miodrag Barlov to rade majstorski i već pred noć treba da krenemo dalje, dolinom Nila, legendarnim prostorom pitomog Misira prema Luksoru i još dalje prema Asuanu. Ovdje se raspitujemo za Nubijsku pustinju i kretanje Suda- nom. Saznanja su protivrječna. Ima ih koji vele da se tamo ide bez teškoća, čak je bilo nekih koji kažu da ima i asfalta!, dok drugi tvrde da je sve neizvjesno, da nas očekuje pustinja i pitanje je da li će naša kola uopšte smjeti da zagaze u sitni nubijski pjesak. Ali, ako se tim pro- storima niko od sagovornika nije kretao, sve informacije su bile gotovo netačne ili barem proizvoljne. Morali smo na licu mjesta samo da utvr- dimo kakvi su putevi i kakva je priroda do Asuanskog jezera i, kasnije, Nubijske pustinje.

19ZELENA DOLINA MISIR 0vo je Nil duboko u kamenom koritu. Predio je ispred Asuana. Pogled na ovo Od Kaira prema Luksoru ima preko sedamstotina kilometara. naselje nad plavim vodama Nila kao daTo je područje Nila, to je životni prostor Egipata, to je legendarna pito- namjernika preseljava u svjet fantastike.mina Misir. Sve je žuto od saharskog pjeska, ali život U sami sumrak, poslije tri dana boravka, polazimo iz Kaira i je osnovna boja predjela. Vode rjeke suupućujemo se asfaltom koji će nas i dovesti do Luksora i Asauna. Dok kao kap na vrelom dlanu.smo se izvlačili iz Kaira saobraćaj ja bio dosta živ a što smo dalje odegipatastog glavnog grada sve je manje vozila i najčešče susrećemoteške kamione. Pod svjetlostima naših farova pratimo redove kaktusakoji nalaze načina da se održe u pustinji koja je odmah uz ivicu zelenilado koje dopiru vode Nila. Nil je u dosta dubokom koritu i prastaričakrci koje okreću krave, kamile i konji vuku vodu i dijele je zelenomrastinju. Vozimo cjele noći. Prolazimo kroz sela, stajemo kod malih seo-skih pijaca. Ljudi se okupljaju oko nas. To je za nas veoma neobičansvijet u galabijama koje se vuku po prašini. Dočekuju nas srdačno, pri-jateljski. Na njihova pitanja odgovaramo odakle smo i oni oduševljeno,sa rukama uvis izgovaraju »Tito, Tito«. Ti bosi i jedva obučeni ljudi, ukasnoj noći, na sred druma, ne očekujući da se pojavimo i ne znajućida se tu uopšte možemo pojaviti, od srca nas pozdravljaju dokazujućitako zaista pravo osjećanje i zahvalnost prema našoj zemlji i politicikoju vodimo. Za nas putnike iz Jugoslavije bilo je to izuzetno prijatnoosjećanje i nestao je sveki strah od putovanja ovim prostorima. Namaje postalo jasno da u ovom dijelu Afrike imamo izuzetnu vizu, propus-nicu za sva vrata. Dovoljno je samo da kažete da ste iz Jugslavije! Tako cijele noći idemo. Naziremo putominu Misira. Širokaobrađena polja i odsjaje s ravne široke vode vječnog Nila. Uz nas pru-gom čujemo često i vozove, a negde se i približimo pa idemo upo-redo. Nalazimo i benzinake pumpe. Nijesu to benzinske stanice nakakve smo navikli, u sjaju i bojama, već stanice u prašini, ali s benzi-nom i to u svako doba dana i noći! Saobraćajni znaci pored puta su na arapskom, sa njihovim spe-cifičnim oznakama. Vozi se desnom stranom pa po logici kretanjazaključujemo šta znače. Vozi se veoma brzo. Vrlo često prolazimo krozrampe na putu koje čuvaju agipatski vojnici. Oni nas gotovo i ne zau-stavljaju, samo nas pozdravljaju i mahnu srećan put. Vjerujemo dasmo najavljeni, dobili smo i registarake tablice na arapskom još uAleksandriji.

20 Kola su još uvijek veoma pretovarena. Negdje oko dva sata u noći stojimo da se okrijepimo i odmorimo malo. Neko predlaže da sku- vamo čaj. Mrak je veoma gust, ali mi smo opremljeni lampama i ref- lektorima pa nam to ne smeta. I dok smo se mi dogovarali i pripremali da kuvamo čaj negdje sa brdašca u mraku prema željezničkoj pruzi razliježe se neko masovno »kukanje i jaukanje« kao da cio prostor po nekom znaku zaječa i zacvili! U tome jedina žena iz naše grupe, Ginka Milinković, donosi i nudi butan-aparat da na njemu kuvamo čaj, viče: »Evo butan. evo butan!« Na to joj Branko Baletić kao za sebe i ozbilj- nim tonom odgovara: »Ma kakav butan! ‘Vatamo tutanj!« Smijali smo se od srca, mada nijesmo bili sigurni o kakvoj neobičnoj kuknjavi je riječ. Ipak, mislimo da smo svjetlima i glasovima uznemirili hijene koje su se javile nekim svojim jezivim horom. SVITANJE NA NILU Prekrasna slika ukazala nam se toga jutra na Nilu. Neprekidno smo putovali i te noći je za »Zastavama 101« ostalo oko šest stotina kilometara. Tada se već počelo razdanjivati i bio je to prvi susret s že- stokim afričkim suncem. Imamo utisak da se krećemo nekom viso- ravni po kojoj se ređaju grupice malih palmi i pod njima se vide zem- ljane kućice. Oko njih poneka koza, ovca i psi koji laju. Nil je desno, do- sta u daljini i taj prostor prema njemu je zelena, veoma zelena neo- bična trava. Negdje je žito, i veoma rijetko, nešto nalik na naše bašte u Povardarju. Sunce izbija i baca jaku dijamantsku svjetlost a s livada desno dižu se odjednom gusti pramenovi magle koji ubrzo i prekrivaju taj zeleni prostor. Asfalt je dobar bez prekida ide u daljinu. Sela su neobična za naša shvatanja, živopisna, ali vjerovatno siromašna i uboga. To su zemljane kućice, od nepečene cigle, s nezatvorenim kva- dratima prozora i vrata. Između tih kućica i obora ograđenih zemljanim zidovima odliježe lavež pasa, a od stoke zapažamo najviše koza i ovaca, magaradi i goveda. Još je rano, pa živalj sigurno kasnije ustaje, ali sustižemo dosta onih koji već hitaju na posao, u polja. Toplo je i ve- ćina prolaznika je bosa i hitro gazi putem. To je več područje prama gradiću Keni i prema Luksoru. Od Nila su ovdje odavno odvajani kanali vode i oni napajaju široka polja zelenila u kojem, opet pod visokim palmama, leže tradicionalne zem- ljane kućice domaćina. Dolina je veoma živopisna. Kanali su u zelenilu, pa i voda u njima je zelena.

21 Stajemo pred Kenom da uzmemo benzin. Domaćin pumpe,veoma uglađen i evropski dotjeran čovek, s dosta nelagodnosti po-kušava da napravi red pošto se gomila djece sjatila da nas vidi. Djecasu veoma uljudna i pažljiva, gola i bosa, očigledno siromašna i dalekood tih dobara koja djeca po srećnijem i bogatijem svijetu imaju.Domaćina i njegove ljude koji rade na pumpi nudimo cigare-tama i oni tek na naše insistiranje uzimaju. Ali, kad nasusmo benzindomaćin hoće de uzvrati čašću, šalje negdje jednog svog momka i ondolazi s domaćim cigaretama i nudi nas sve redom. Veoma nas je dir-nula ta njegova pažnja i to njegovo osjećanje da možda, mi, pogrešnone shvatimo sve to što vidimo, svu tu djecu koja poluobučena ili go-Iišava stoje i širokim dječjim zenicama gledaju u iznenadne prolaznike. I zapisali smo da nas je zaista boljelo samo srce zbog te djecepitomog Misira, zbog tih ogromnih razlika koje postoje na svijetu. Os-jećali smo tu veliku ljudsku nevolju što djeca Misira malo znaju oigračkama i lijepim odijelima i cipelama. O bijelim posteljama i ljeto-vanjima, sasvim malo o svemu tome što po bogatem i razvijenom svi-jetu imaju djeca, njihovi vršnjaci. Ta tuga zelenog Misira, svude oba-lom hranitelja Nila, zaista nas je zaboljela i zanijela. Za tu djecu, za slo-bodu te djece i za njihovu zemlju očevi im ratuju i bore se na Suecu iSinaju, oni i budno čuvaju mostove na Nilu, pa ako za tek rođenudjecu uskoro i bolje bude, ovim našim malim poznanicima doba igreneće biti sasvim srečno i bogato. Mahali smo im u odlasku i od srcaželjeli: Neka vam bolje bude lijepa djeco Misira! Ako je istorija toliko kriva za nevolje ovog svijeta, ako su i da-našnje okolnosti protiv ove djece Misir će sigurno oživjeti. Već je stiglastruja, već prema zemljanim selima idu redovi električnih stubova. Tuje i Asuanska brana, čudo savremenog Egipta. Nešto se ipak dobrodešava u ovom svijetu, u Misiru.BERAČI ŠEĆERNE TRSKE Zelena misirska dolina je blagorodno djelo velikog Nila. Sve tošto danas živi na obalama Nila od Aleksandrije do Asuana, sve to štoje ovdje ikad građeno, sva čuda starog svijeta, piramide, grandiozniKamak i Dolina kraljeva, sve je to moglo nastati samo na obali sveterijeke Nila. Na prvi pogled putnik se u to lako uvjeri. S obje strane ze-lene doline je pustinja. Ta granica izmedu zelenila na domaku rijeke ipustinjskog pijeska je krajnje jasna i oštra. Nastaje naglo, pa zelenatrava predstavlja granicu odakle počinje uvijek suvi pustinjski pijesak.

22 Luksor, Karnak, Dolina kraljeva! Čudakojih se oči ne mogu nagledati. Čovjek je idanas minijaturan pred ovimuspomenama na faraone i kraljeve stareTebe. Biti u Karnaku, pred ovimobeliscima koji nebu streme, značidoživieti dah neprolaznosti, osjetitivjekove unazad i produžiti sebi životsigurno berem za dan, ako ne i više.Ekspedicija KK ovdje je bila na mjestuvelike istorije koja se vjekovimaodigravala na obalama Nila. A toj istorijini današnja pokoljenja nijesu ostala dužna.Na dvije stotine kilomelara od Karnaka iDoline kraljeva izgrađeno je savremenočudo Egipta i svijeta - Asuanska brana.Najveća od egipatskih piramida,Keopsova, samo je sedamnaesti diobetona brane! A ova djevojka-ljepotaprošlosti šarm joj nije prepustila. Cijelabrana možda ima samo dio te djevojačkeljepote!

23M ISIRSKA dolina ide sve do Luksora. U Luksoru treba zastati i bez LUKSOR - predaha razgledati veličanstvena čuda koje je istorija ostvarila u GRANDIOZNE kamenu i mermeru. Savremeni Luksor je suviše u zaostatku za USPOMENEsličnim malim gradovima po svijetu. Tu je još uvijek sve jedva u pola-sku ka modernijem, ali je zato prošlost ispred najvećih znamenitostikoje se po svijetu vide i cijene. Dok se u tome savremenom siromaš-nom Luksoru još uvijek na starim vajatima i terasama čuvaju koze iplanduju ovce, dok je sve to tako prisutno i tako neminovno, čuda Luk-

24 sora drevne prošlosti su ne samo veličanstvena, već i nedostižna. Tu su tvrđava Kernak, stari Luksor i preko Nila - Dolina kraljeva. Sadašnji Luksor ima trideset hlijade stanovnika. Ali, tu je bila stara Teba, tu su grandiozne zadužbine starih faraona i kraljeva, čudo kojega se oči ne mogu nagledati. Bilo bi iluzorno nabrajati faraone i kraljeve, to su cijele istorije i stare i nove ere, ali je nevjerovatan praznik za oko i nedostižno ljud- skom umu kako je sve to izgrađeno i stvoreno. Sve je kao pod uveliča- vajućim staklom, sve prevazilazi mogućnosti i današnje tehnike. Kar- nak je pravo čudo, pa ako svojom realnošću oblika zaostaje za nesh- vatljlvošću piramida, ipak je nedostižna zaloga prošlosti, čudesne upor- nosti, ljudskog duha i ljudske patnje. To su kolonade ogromnih stu- bova, brižijivo obrađenih od temelja do vrha, to su figurine grandioznih žena i ljudi, to su zapisi i poruke faraona, sve to tako golemo i fanta- stično da se u svakoj prilici sjećamo i tvrdnje Švajcarca Denikena da su nekadašnji bogovi i faraoni možda bili kosmonauti a ne ljudi. Međutim, koliko god da je mašta kraljeva starog carstva Tebe ovdje u Kamaku, u Luksoru i Dolini kraljeva bila toliko velika, ljudska patnja je ovdje izrez- barlia svaki milimetar tih čuda. Patnja pokoljenja je ovdje odigrala pre- sudnu ulogu! lz velikih daljina su ovdje u saharski pijesak na oštroj obali uskog zelenila uz Nil, dovlačene gigantske stijene, kiklopski stu- bovi i ređani za sjećanje na faraone, na njihovo doba i njihove uloge. I pored najmanje figurine, pored toga dodatnog ukrasa uz grandioznu fi- guru žene, savremeni čovjek je i po fizičkim dimenzijama i po mnogo čemu pravi patuljak. Među kolonadama stubova Karnaka, ili u Luksoru starom, ili u Dolini kraljeva, savremeni čovjek ne može da smiri moć divljenja, ne može da dokuči tu faraonsku privrženost ljepoti. Kamen, kakav je u stubovima ovih velikih svjetskih čuda, dovlačen je s dalekih i neznanih strana. Vidjeti ova čuda na prostoru savremenog Luksora zaista znači produžiti svoj vijek, biti bogatiji za nezamjenjivo nešto što se ne da ničim nadoknaditi do pogledom okom! Ako shatimo da sve to stoji na ovom prostoru, gotovo daleko u Sahari, prema Nubiji, već tri i po hiljade godina i da odolijeva vremenu i ljudima, da nosi taj ljudski za- nos i velike drame prošlosti, biće nam sve to utoliko bliže saznanju o veličini čoveka, o njegovoj nenadmašnoj moći, pa bio i goloruk kakva su bila prošla i ta daleka faraonska pokoljenja. Ali, navedimo samo je- dan primer igre ljudske melenkosti i ništavosti: veliki imperetor Ev-

25rope Napoleon Bonaparta kad je osvojio ove krajeve naredio je da se U Karnaku grandiozni stubovi i obeliscijedan od tri grandiozna mermerna obeliska odnese u Pariz i izglavi iz stotinama godina bili bilježnica faraonasvog ležišta u Karnaku! To su obelisci visoki preko petnaest metara, iz i poeta koji su vjerovali u besmrtnost. Tojednog kamena, isklesani i ukrašeni od dna do vrha prema nebu poru- su njihovi zapisi i njihove porukekama i faraonskim zapisima. Dva obeliska još stoje u Karnaku, u sjenci pokoljenjima. Ipak, sve ove nenadmašnevelikih stubova, ali taj treći je u Parizu i danas! Vućen je godinama uspomene i sve ove zapise ispisala jeodavde do Francuske, opet patnjom ljudi ali taj nepoleonaki napor je s patnja pokoljenja koja su živjela na ovimone strane ljudske veličine, slika ništavnosti istorijskog duha. prostorima.»VINTER HOTEL« - ZA ONEIZ BOGATOG SVIJETA Ovdje od Kaira do Luksora i veličanstvenih čuda Egipta preva-lili smo »zastavama 101« oko osamstotina kilometara. Odsjeli smo u»Vinter hotelu«, dakle »zimskom« hotelu u kojem su u svoje doba odsi-jedali Englezi. Tu je pogled iz hotelskih soba na Nil, tu odmah pod pro-zorima, na Dolinu kraljeva preko Nila, pod žutim saharskim brdima, aiza njega je plavi bazen u tropskoi bašti, s gomilama cvijeća, zelenila i,razumije se, svega drugog što mogu sebi da dozvole ne samo bogatibivši gosti već i savremeni turisti sa evropskih strana. I na tom mjestu, tu u hotelu koji je po ovdašnjoj zimi pun, a tazima je jedino ovdje podnošljiva po vrućini, vide se opet te karakteri-stične razlike koje tište svijet. U hotel gotovo niko od mještana neulazi. U hotelu su mnogobrojni turisti sa zapada Evrope, Njemci, En-glezi i drugi. A pred hotelom je taj pravi svijet Luksora, ovdje sasvim sa turi-stičkim manirima i navikama. Čim sa pojavite nude vam sve na svijetu.Ne smo suvenira, beduinske marame, ogrlice od ebonovine i sanda-lovog drveta, već i brodić za vožnju do Doline kraljeva, nude razmjenuvalute i razumije se, za sve, za bilo kakav kontakt s njima, za ljubazanpogled s vaše i njihove strane, traže - bakšiš. Bakšiš - za dobar dan,za dobro veče, za vožnju liftom u hotelu, za ulazak u Karnak, za sve,jednostavno rečeno. Ispred Karnaka će vas opet sresti drugi maheri.Oni s pozivom, kao ispod oka, ramenom, migom, nude nešto što krijuispod kaputa ili galabije. To su figurine, zaista u debeloj rđi i patini, na-vodno originali, tu iz Karnaka, pa su ih oni zdipili i, eto, imate sreće davam ih prodaju za jeftine pare! A tako nešto iz Karnaka je staro tri dočetiri hiljade godina, pa izvolite razmislite da li oni zaista tako nešto nu-de! Nude i ivice i komade kamena i tvrde da su ih odvalili sa nekog od

26 Ekspedicija se ovdje zaustavila na zaista stubova velelepnog grada! To obično nije istina, a takav komad kame-neobičnoj benzinskoj pumpi. Ali, egzotika na može se odvaliti bilo gdje. Ali, cijena mu je velika, kao figurini.je jedno, a plavi benzin za motore sasvim Što više odbijate i što više prodavac stiče utisak da ćete nepovratnorealna činjenica. Pumpa je na putu prema otići, cijena splašnjava. Ono što je bilo deset funti dobićete i za polaAsuanu, iza Luksora. To je bilo kao najava funte! I pitanje je šta ste, u stvari, dobili, za to pola funte ali ni u komčuda, koja ćemo sresti na afričkom tlu. slučaju nije manje vrijedan suvenir od mnogih suvenira po turističkimVrelo sunce Nubije nije smetalo benzinu u mjestima u svijetu.visećim rezervoarima. Kao što rekosmo - svijet turistički izvježban. Imaju i zmije ko- bre koje plešu na zvuk orijentalne muzike, baš poput igračice iz čadora u Sahara Sitiju, ali i to je prilika za zaradu. Ako naiđete u toku te pred- stave na kvadratu pijeska, vlasnik će kobru hitro umiriti i strpati u džep. Vaša radoznalost je naplativa i ako želite da kobra opet zaigra iz- volite s rukom u novčanik! Članovi ekspedicije Kragujevac - Kilimandžaro, kao što se i zna, nijesu nikakvi bogataši, niti su imali bilo kakav džeparac sem oba- vezne dnevnice za ove dane. No jedan od nas je toga dana u Dolini kraljeva doživio »slavu kraljeva«. U gomili nasrtijivih u ovoj svetoj do- lini, između stotine dječaka i svakojakog drugog naroda, neko je glasno predstavio našeg saputnika Jožu kao »mister Jožu«. Za taj svi- jet to je značilo da »mister Joža« ima pune džepove novčanica koje će početi da razbacuje, pa su stotine ruku krenule ka njemu tražeći da to već započne! Joža se jedva spasio braneći se kako je znao i umio! A gomila djece je skandirala »mister Joža, mister Joža!« Kretanje ekspedicije dotle bilo je kao naporna turistička ma- ršruta, ali nam je stalno bilo u svijesti to što nas tek očekuje, ta Afrika u daljini. Prevalili smo od Kragujevca dotle, preko dvije hiljade kilome- tara vožnje, ali i Sredozemno more, pa smo već na daljini preko tri hil- jade kilometara od Jugoslavije. Za pravo zadovoljstvo ovdje bi nam trebalo dugo vremena, ali naši zadaci su drugi i sve to što smo vidjeli i saznali samo je nepred- viđeni dobitak i srećna okolnost ovog putovanja. PRED NAMA JE ASUANSKA BRANA Svaka istorija koja se dešavala na ovim stranama, tu u dolini Nila ostavila je za sobom nešto grandiozno i veliko, pa bilo to i od manje koristi čovjeku koji već vjekovima živi sa bijelom galabijom na sebi. Suvremeni Egipat pored svih velikih ostvarenja za narod, u čuda istorije se upisao Asuanskom branom. To je ponos savremenog

27Egipta njegove polazne tačke u bolje dane, njegova zaloga borbeza srećniji život pod nebom Sahare. Od Luksora do Asuana ide se asfaltnim putem 230 kilometarasvakako uz Nil. Korito Nila je dublje, nema ravnih polja, pa je na znat-nom dijelu puta ova rijeka zarobljena okolnim kamenjarom i pustinj-skim brdima. To i doprinosi siromaštvu ovih ljudi, koji se zaista krvavobore tako i sa savremenim problemima Egipta, s njegovom ratnom si-tuacijom, tako i sa ovom nemilosrdnom prirodom s kojom nema šale.Sunce nad saharskim pijeskom i prostranstvom žestoko peče, pa sesamo vode Nila ležerno vuku koritom. Primjetimo poneki brod kakopolako vuče uzvodno prema Asuanu. Ako smo sa divljenjem očekivali viđanje sa piramidama i zna-menitostima Luksora sa uzbuđenjem smo očekivali Asuan, jezero Ne-ser i Asuansku branu. Ona je bila tu pred nama, taj trenutak, taj po-gled na Asuansku branu zaista je prava srećna okolnost našeg puta.I GRAD I LJUDI - NOVI EGIPAT Za Asuan stoji de danas ima osamdeset hiljada stanovnika. Izni-kao daleko uz Nil, sada je to već grad s novim licem savremenogEgipta, dokaz njegovog hoda i dokaz mogućnosti napredka. Dočekaonas je širokim prospektom uz rijeku. To je obalni bulevar sa zelenimpojasom i parkovima uz obalu, sa po tri kolovozne trake u jednompravcu, sa novim dahom i novim ponašanjem. Potpuna suprotnost odLuksora, a da ne govorimo od Kaira, koji je, uzgred rečeno, sto puta iveći od Asuana! Ali, u odnosu na Kairo, mali Asuan govori mnogoričitlije o novom Egiptu nego mnogi drugi gradovi. Sve to izgleda mo-dernije, savremenije. Ljudi na ulici su užurbani i mnogo manje je onihkojima vrijeme ništa ne znači. U hotelima je odnos prema gostimadrugačiji, pa iako smo iz daleke zemlje lako se sporazumijevemo i lakokontaktiramo. Asuan leži ne desnoj obali rijeke i moramo naglasiti dase odmah ima utisak da je grad u cvijeću i zelenilu, naročito tamo uokolini hotela »Novi Katarakt«. I Asuan djeluje kao gradovi u industrij-skom razvoju, ovde se i vodila velika bitka u Asuansku branu, tu jezagrađen vječni i sveti Nil, tu su prevaziđeni svjetski otpori razvojuEgipta, tu su izgubljene bitke za sabotiranje ovog velikog projekta.Asuan je novi Egipat. To se vidi i po gradu koji je okružen pustinjskimpijeskom, ali koji se već uselio u stotine četvorospratnica, u nove vi-

soke zgrade. Tu je čovek s Nila izašao iz zemljanih kućica i iz prašine ivinuo se prema boljem i srećnijem životu. Ako se navike teško ostavl-jaju, ako se ne može lako prevazići dugovječna prošlost, neće nas nizačuditi neki balkoni i terase tih novih kuća sa kozama i jaradima, ilizakovani sa daskama. To je danak zaostalosti, ali očigledno danak kojije već na izdisaju. Ta poslovnost koja se osjeća na ulicama, može se razumjeti ipo mnogo čemu drugom. Među mnogobrojnim firmama trgovina za-pažamo i jednu na ruskom, veoma krupnim slovima: »Magazin Lenin-grad dlja ženšćin«. Graditelji brane bili su oprobani sovjetski inženjeri istručnjaci, i živjeli su godinama ovdje, pa nije ni čudo što poslovni svi-jet Asuana umije brzo da reaguje na takve promjene. Vila Age Kanaovdje u Asuanu sada je samo zanimljivost, između mnogo toga štoAsuan ima da ponudi. Ali, najgrandioznije danas što ima Asuan jebrana na Nilu.SEDAMNAESTI DIO BRANE - KEOPSOVA PlRAMlDA! Iz Asuana do Asuanske brane stiže se izrovanim asfaltnim pu-tem, za dvadesetak minuta vožnje. Vidi se da su taj put gazile teške

29građevinske mašine. A tu gdje počinje jezero Naser, najveće na svijetu Dva zalaska sunca! Na putu premavještačko jezero, još nije sve završeno, ali je sve bitno gotovo. Carin- Asuanu slučajem se dogodilo da vidimoska zona, s lukom, izvanredno je izvedena, ali još nema sitnih objekata, dva »zalaska« - bio je to odsjaj zalazećegcarinskih zgrada, restorana, prodavnica. Sada je samo ogromni beton- sunca nad Nilom i jedan sprovod premaski plato s kojeg se ulazi na stare i prastare brodove koji više ne plove pustinjskom groblju. I sunce i tuga su istibrzom rijekom već dubokim jezerom. na svim meridijanima svijeta. Prvi utisak čine putnici s teškim prtljagom u vrećama, poređanisada na betonu umjesto na uobičajenoj prašini. Tu se može kupitisamo nešto od osvježavajućih napitaka i topli somuni. Baš kao kodnas u sandžačkim novopazarskim pekarama, ukusni, topli hljepčići, ilipogače na Kosmaju. Ovdje smo stigli bez ikakvih tegoba, izuzimajući taj veliki teretkoji vuku naše »Zastave 101«. Ali, odavde počinjemo da se snalazimoza nastavak puta. Ništa nije jednostavno i još od juče dvojica članovavodstva ekspedicije, a jutros i svi ostali, pokušavamo da obezbijedimoput prema Vadi Halfi na ulazu u Sudan i Nubijsku pustinju. A jezeroNaser od brane do svog kraja dugo je preko šest stotina kilometara.

30 Od Asuanske brane do Vadi Halfe treba da plovimo preko četiri stotine kilometara. Jedino rješenje je bilo pronalazak posebnog broda da se prebacimo dalje. Jednom nam kažu da to neće biti moguće, drugi put - sve je moguće, pa poslije policija ne dozvoljava a, u policiji kažu da ništa nemaju protiv! Nalazimo i šlep i poslije dugotrajnih pregovora, uglavnom o cijeni, iznajmljujemo ga i ukrcavamo se na njega. Naš šlep će vući mali tegljač i tako tu tešku situaciju rješavamo. Bio je to 24. februar i oko 14 časova svi smo sa našim crvenim »Zastavama 101« bili na jezeru Naser, uz rub brane, koja se i nejasno zapaža iza zaliva i uvala koje ovdje jezero pravi. Sad smo u prilici da odahnemo, a brod će nas po svome planu vući jezerom prema Sudanu. Prema podacima koje smo tu dobili, brana je konstruisana prvi put 1902. godine, a konstruisao ju je inženjer po imenu Sad el Aali dakle davno se o njoj mislilo, kao o našoj pruzi B-B. Modificirani projekt je sadašnja brana, na koju gledamo, vjerovatno kao prvi ljudi iz Jugoslavije koji su zaplovili jezerom Naser, tu odmah iza betonskog kolosa koji se gotovo ne vidi i koji je tako uklopljen u prirodu kao da je oduvijek tu i bio. Brana je dugačka pet kilometara široka pedeset, a visoka sto i deset metara! Keopsova pirimida, najveća među egipatskim pirami- dama, samo je sedamnaesti dio mase od koje je Asuanska brana iz- građena! Dakle, ta stara čuda sad su ovdje već sitnice! Jezero će da- vati godišnje osamdeset milijardi kubnih metara vode za hidrocen- tralu, a razumije se i za proširivanje plodne zemlje. Odavde će godišnje teći nova afrička, egipatska rijeka struje - biće to deset milijardi kilo- vat-časova! Sve velike brojke i podaci koji veličinom zbunjuju kao i kolonade Karnaka i čuda Dolina kraljeva. ŠLEPOVANJE JEZEROM NASER Mislimo da smo imali, kao prvi Jugosloveni, tu čast da plovimo svom dužinom jezera Naser. Poslije ukrcavanja »Zastave 101« na šlep, ekspedicija je krenula na zaista prijatno i izuzetno putovanje. Kažu da ćemo za dva dana stići u Vadi Halfu, početak našeg iskušenja na afrič- kom tlu, ali plovidba jezerom nad Asuanskom branom sigurno je nova uzbudljiva stranica ovog putovanja. Odakle početi priču o ovom zele- nom čudu među pustim pustinjskim brdima? Zelene vode jezera ne

31muti ništa živo. Na brdima se ne vidi ni stabljika trave. Samo su voda ikamen dokle oko stiže. Jezero je još mrtvo. A na polasku, kao pred svetinjom, kao pred hramom Muhame-dovim okrenut prema brani Asuan klanja na pramcu brodića jedan od»mornara« - naših šlepera iz Asuana. Pobožno diže ruke nebu i padaisto sa strahopoštovanjem zemlji i palubi, pa smo sa čudnim unutrašnj-im uzbuđenjem pratili to popodnevno klanjanje Ausanskoi brani. Akoje taj arapski čovjek dosad uvijek klanjao pustim brdima, plodnom Nilui svojoj sirotinji, tu oni rijetki koji se nađu na jezeru iza brane imaju raz-loga da s rukama k nebu pozdravljaju njeno rođenje. On bez straha za-tim uzima kofom vodu iz jezera, pije je i umiva se njome. Tu vjeru uvode Nila ovaj svijet oduvijek gaji, ali u vode za Asuanskom branommora i treba da ima još više povjerenja. Ako uopšte ima svete vode, toje voda jezera Naser!NOĆ NA JEZERU Vode jezera Naser su bistre i zelene. Samo laki povjetarac ihpokreće i smježura u mekane talase koji privlače. Sunce peče i većtoga prvog popodneva na jezeru skidamo košulje i pokušavamo da sesunčamo, pazeći da ne izgorimo kao na moru. Širina jezera je negdjesamo kilometar-dva lijevo i desno, tako da se ima utisak da ćemo izaslijedeće uvale uploviti u neko pitomo obalsko mesto. Obala jezera na-vodi na takav zaključak. No, mi neprekidno plovimo a ničeg živog dase pojavi, ni na brdima okolo, ni u jezeru, ni na jezeru. Dok oko stiženema ni divljeg stabla, niti bilo čega što bi govorilo o životu. Kao da jejezero među brdima koja su spaljena. Naš šlep mirno vuče. Kola smo rasporedili, a veliki dio palubeostavili za odmor i za poslove koje ćemo obavljati na brodu. Sa posa-dom gotovo ne dolazimo u kontakt. Oni su zabavljeni kretanjem, svakoima svoje zadatke, barem u toku popodneva. Na putu nas očekuje AbuSimbel, spomenici Ramzesovi koje je cio svijet spasavao da ne ostanuu dubini ovog jezera. Oni su morali pred savremenim čudom Egipta,pred vodom jezera Naser, da se uspenju metrima uvis. Grabimo k Sudanu i prekrasna boja vode, i boja neba, vidiciprema pustinjskim brdima, ovo putovanje jezerom čine neočekivanimspektaklom. Ako smo zamišljali obale u zelenilu, barem jezerske trave,sasvim smo se prevarili. Ovdje postoji samo voda sa zemljom i sun-cem. Odlučujemo se da se tuširamo vodom iz jezera, iako nijesmo si-

32U ovom misirskom selu »Zastave 101« gurni da li nam može donijeti kakve nezgode zdravlju. Ipak, kad je ljudiuzele su predah. Pod gumama je većsaharski pijesak i najava Nubijske pustinje koji upravljaju brodom tako bez straha piju sigurno mi možemo da seod koje toliko strepimo. tuširamo. Pečenje po koži smirujemo hladnom jezerskom vodom. predio Drži nas i sjećanje na Egipat, na tu neobičnu zemlju, na svijeta sa toliko veličanstvenih čuda. Znamo da smo suviše brzo pro- letjeli »zastavama 101«, da smo na dalekom putu. Naše sjećanje ostaje na rubu saznanja da su suviše velike razlike u životima ljudi, u njihovom imanju i mogućnostima. I kao nezaboravna slika, i kao užasni kontrast ljudske nejednakosti, javlja nam se put od Kaira i doli- nom Misir. A na tom putu sreli smo desetine automobila koji u gepeku pozadi, ispod podignute haube voze ljude, ne jednog ili dvoje, već ono- liko koliko može pod naporima da stane u tom prostoru. Pa i ta brzina, taj put i prevoz za njih znači dobitak. I to me podsjećalo na naše posli- jeratne kamione i autobuse i muku koju smo prevazišli. Prevazići će to i narod Egipta, ljudi doline Misir. Prve noći poslije popodnevne vožnje jezerom, negdje oko dva- deset dva časa uveče naš šlep hoće da pristane uz obalu. Posada kaže da ne plovimo noću, pa kako nije dobro opremljena za to noćno ma- nevrisanje, uključujemo naše reflektore iz opreme, a televizijski kamer- man Bratislav Grbić pali i TV-reflektore, pa obalu vidimo kao na dlanu. l šlep bezbjedno pristaje. Nad nama je vedro saharsko nebo nad jeze- rom. Zvijezde su nešto rjeđe, a među njima se zapaža i kretanje nekih sjajnih tijela, brzo i po nekom redu. Kažu da su to zemaljski vještački sateliti čije putanje nebom tuda vode i odatle se jasno vide. Za noć smo spremni. Imamo i dovoljno hrane, i odjeće i opreme za spavanje. Iako ovdje nema praktično nikakvih opasnosti, ni od ljudi, ni od bilo čega, ekspedicija po svojim pravilima organizuje

dežurstvo. Spavamo na otvorenom šlepu, u vrećama za spavanje. Noć Tipična pijaca u Misiru - znani i neznanipočinje da biva hladna i poslije današnjeg sunčanja, priprema i očeki- proizvodi nude se u kotaricama od trske.vanja sna pod vedrim nebom, i zaista sjajnim zvijezdama, čini se kao Mjeri se posudama, čašama, bez vage.božanstvena noć. Čuje se samo šljapkanje vode u bokove našeg šlepa. Nema zakidanja na »vagi«.Organizovali smo smjenu straže na svaki sat. Prava, ali i najozbiljni-javojna vježba. Ništa ne smije da nas iznenadi! Svi spavaju, ništa se nečuje, nevjerovatna tišina, čak ni vjetar u ušima ne huji pramenjemkose. Mjesec izgleda bliži i jasniji, a zvijezde, čini se, dalje nego nanašem nebu. Pisac ovih redova budi se u petnaest do tri po ponoći 25.februara i dežura od tri do četiri časa. Nešto prije toga, odmah po po-noći temperatura nisko pada, čak blizu nule, a povremeno i sve češćedune tako hladan vjetar i oštro siječe kao da nosi ivice žileta.DIM BRODA BRŽI OD NAS Poslije noći brod kreće i nastaje sunčanje kao i prethodnogdana. Sunce bije pravo u tjeme i zapažamo da sa sunčanjem ne idekao kod nas. Nos strada, ali koža ostaje bijela. Brod ide, ali tako sporoda neprekidno dim iz tegljača prednjači pred nama i kao da nas onvuče jezerom. Kupamo se vodom iz jezera. Čak hladimo jednu lube-nicu koju smo kupili još u Misiru. Joža Vlahović je uvezao lubenicu ukanape i lubenica pliva uz bok broda. Na šlepu je pravi logor. Svi smozdravi i bez ikakvih tegoba. Ja sam improvizovao pisaći sto od trigume »Tigar« Na njima sam postavio pisaću mašinu, a na druge dvijesjeo. Ljepota jedna za rad. Stabilan sto. Sada se već vidi da ulazimo unove, nepoznate predjele. Pored jezera, na obali vide se velikapješčana polja. Velike dine sitnog, crvenkastog pijeska. Sve je nedo-dirnuto i izgleda kao s nevjerovatnih slika. Pišemo i pisma, mada ne-mamo predstave odakle ćemo ih poslati na poštu. Žalimo što ove neo-bične ljepote Asuanskog jezera ne možemo da podijelimo sa namadragima iz Jugoslavije. Budi se i nada da će možda uskoro na obaliovog velikog jezera ipak nići hoteli i naselja i da će nam se možda uka-zati prilika da nekad opet budemo na njegovoj zelenoj vodi. Jezero je zaista pusto, ali ne sasvim kako bi se to moglo ustvr-diti. Na brdima nad jezerom, s vremena na vrijeme, vidimo velike ra-dare kako se okreću i straže nad jezerom. Sigurno ni tica neopaženone može da preleti. Kod Asuana smo imali prilike da vidimo i grozdoveraketa koje stoje na mrtvoj straži. Kažu da je propaganda digla uzbunuda će navodno brana da popusti. Čak se našao i neki visoki egipatski

Jezero Naser! Snimak sa slapa kojim funkcioner koji je napisao članak, pozivajući se na stare zapise, u ko-plovimo. Samo bistra voda talasa jima stoji da će Egipat uništiti onaj koji zauzda Nil. Sad je Nil zauzdan,pustinjski vjetar, a u daljini se dime ali Egipat nije nestao! To je bila prilika da se izazove strah u narodu, alipustinjka brda i udara odsjaj crveno-žutih izgleda da ni taj siromašni narod više nije tako naivan. Asuanska branadina. Nezaboravna slika s maršrute ipak ostaje vječno kao Keopsova piramida!ekspedicije KK. Članovi ekspedicije su i Naš cilj je Vadi Halfa. Još od juče naši prijatelji sa šlepa tvrdeprvi Jugosloveni koji su zaplovili iza da do Vadi Halfa ima »ten oklok« vremena. Dakle, deset časova. KadAsuanske brane i plovili tri dana jezerom, smo ih pitali prije podne bilo je »ten oklok«, isto i popodne, a isto i sju-danju i noću. Okolo jezera samo na tradan!nekoliko mjesta smo primijetili nekoliko U toku toga dugog predvečerja zabavljamo se s našim prijatelj-ljudi pored zemljanih kućica. Na obalama ima sa tegljača. Pozvali smo ih i na čast. Ponudili smo im hrane. Odbi-samo pijesak, a voda potpuno čista. U njoj jaju samo svinjetinu. Bratislav-Bata Grbić, nekada poznati solista-još nema živog svijeta.

35 Posada malog tegljača iz Asuana. 0ni sutegljačem vukli šlep sa ekspedicijom KK.Dok brod mirno vuče vidimo ih ovdje kakopripremaju ručak od raznovrsnog povrćakoje uspijeva u dolini Misir. Ova posada jeizvanredno obavila preuzeti zadatak.Družili smo se s njima tih dana na jezeru. Ekspedicija je već u Asuanu, u gradu kojije uzgajio najveću zalogu budućnostisavremenog Egipta - Asuansku branu. 0dAsuanske brane ekspedicija KK morala jeda zaplovi jezerom Naser. Ono je dugooko 600 kilometara, a ekspedicija je doVadi Halfe imala obavezu da preplovi 450kilometara. Brzih brodova i šlepova nema,ali prepreka nije bilo. Ljudi u Asuanu sunam izišli u susret i pet »Zastava 101« saučesnicima poduhvata zaplovilo je premaNubijskoj pustinji. Ovo je momenat kad sukod Asuanske brane »Zastave« ukrcane nastari šlep i samo se čekalo na polazak.Plovidba do Vadi Halfe treba da traje tridana.

36 igrač ansambla »Kolo«, sada TV-kamerman, koji je ljepotu narodnih Pitomski ambijent jedne radnje u dolini igara naše zemlje pronio svijetom traži da nam domaćini - mornariNila. Slika dostojna svakog filma. Detalji pokažu neku od nubijskih igara. Čak i mi pokušavamo da s njimasami po sebi govore. Čovjek pred igramo. Ovi prijatni i srdačni ljudi, koji s nama razgovaraju gotovo saradnjom, usamljen, čeka mušterije. strahopoštovanjem, traže onda da mi pokažemo nešto. Bata uzima neki stari nož »sudanac«, koje je Jože Vlahović kupio još u Kairu, i oš- trim zamahom ubada ga u patos Šlepa. Onda počinje da igra oko noža i da plete nogama. Valjda neka izvježbana igra još iz »Kola« Čini se da su domaćini bili i zadivljeni i zbunjeni ko smo to mi kad tako baratamo noževima i nogama okolo noževa! Trećega dana već provaljuje podne. Vadi Halfe nema. Prema karti očekujemo de ća se pojaviti grad poput Asuana u cvijeću, sa uli- cama. Ali, i dok nam s broda radnosno mašu i pokazuju na obalu da stižemo u Vadi Halfu mi ni dogledima ne možemo da uočimo nešto što bi ličilo na naš očekivani grad pod vrelim afričklm suncem. U daljini smo vidjeli rijetke zemljane kućice u pijesku, u pravoj pustinji, samo sunce i te zamijene kućice, bez ijednog stabla zelenila. Nebo bez oblačka. No, još uvijek se dobro i prijatno osjećamo jer i dalje plovimo na zelenoj vodi Asuanakog jezera. Ali, kažu, da je Vadi Helfa novi pustinjski grad. Morao je, poput našeg Donjeg Milanovca na Đerdapu, da pobjegne uvis i prema pijesku Nubijske pustinje. Naš šlep poslije tri dana plovidbe pristaje. Nema doka. Obična kamenita i pjeskovita obala. Ima još nekoliko velikih šlepova i jedan prastari brod koji se kreće i dalje uz pomoć propelera na zadnjem di- jelu broda. Brod je garav i namazan, kao da je iz motornog ulja iz- vađen. Ali, na ovom jezeru još uvijek su takvi putnički brodovi. NAŠA KOLA NA RUKAMA Pet automobila »Zastava 101« tu moraju sa šlepa ne pijesak Nubijske pustinje. Obavljamo carinske i druge formalnosti, dosta efikasno i bez komplikacije. Službena granična lica govore engleski i nema problema oko sporazumijevanja. Čekamo dugo. Posada našeg tegljača još usput mi se obraćala saznavši da sam ljekar i da imam dosta ljekova za razne tegobe. Neko se žali na stomak, neko na zub, neko, očigledno, nema problema, ali bi ljekove ipak htio. Mi koliko god možemo izlazimo u susret. Ljekove i

37sve drugo dajemo besplatno. All, posada nije bila »lijena« i prije negosmo i sišli na obalu, u pijesak, prenijela je da je tu ljekar i dovode višenjih da im ukažem »pomoć« i dodam ljekova. Radim to, previjam jed-nog momka što mu je neka sajla odrla prste, ali vidim da bih ovdjeimao mnogo posla. Ljekar je ovdje prava rijetkost, pa gotovo da ne vje-ruju da smo tu, da imamo ljekove i da to mogu ovom prilikom dobiti ibez teškoća. Osjećajući da bi posla bilo i još više, morao sam da upo-zorim da ne šire mnogo vijest da je na brodu ljekar i da ima ljekova.Bilo bi naprijatno da odbijemo bilo koga kad traži pomoć. Ovdje, sad mogu da zapišem, zaista počinje naša ekspedicija.Sve je dosad bilo, kako bi rekao Bata Grbić, šala, komika! Naša kola ne mogu da se skinu sa šlepa. Nema doka, nemaničeg što bi nam pomoglo. Obala ja strma, ali je šlep visok. Nema po-voljnih dasaka, ni da pozajmimo od drugog. Manevrišemo šlepomkako bismo zauzeli najpovoljniji položaj. Na toj obali ljudska ruka nijeništa ni dodala, ni oduzela! Na obali nema nikakve pristanišne zgrade,niti bilo čega što karakteriše luke po svijetu. Dočekala nas je čista pu-stinjska priroda kojoj je novo afričko jezero prišlo uz kamenjare i prekopješčanih dina. Šlep se konopcima i sajlama vuče prema obali snagomljudskih mišica. Ne samo naši mornari, već i svi putnici koji su se tu za-tekli na obali. Ali, kao zainat dunu neki vjetar i odjednom odvuče i nas ikola na šlepu, i šlep prema drugoj strani lučke uvale. Popucaše sajle izviznuše preko našeg broda, iznad naših glava, i brod se zaustavi tekkad udari u šlep koji je tamo stajao. Ali, ubrzo ga vratiše uz obalu. Počinje skidanje kola. S brodapodižemo metalne ploće i postavljamo ih umjesto mosta. Neki saobala skidaju turbane i tim bijelim maramama mjere širinu kola. širinuimprovizovanog mosta i prva »Zastava 101« kreće prema obali. Držeje sa svih strana na rukama. lzvija se, poleže u dubinu, pa hvata prednj-im točkovima žuti nubijski pijesak i izlijeće u pustinju! Tako redom. Ipretovarena kole sad već duboko gaze u pijesak! Taj prvi susret sa Sudancima ostaće zauvijek u prijatnom i ne-zaboravnom sijećanju. Nijesmo mogli da im kažemo ni hvala za trud,za znoj i patnju prema nama. Na njihovim rukama kola su sa šlepastala na pijesak Nubijske pustinje. Tako sve i djeluje okolo, samo ze-lena voda jezera budi nadu i govori da ipak to nije pakao. Sve je go-tovo i opraštamo se od našeg šlepa i od voda jezera Naser.



DOBAR DAN, PUSTINJO!NA OBALI, u pijesku, sjede desetine putnika sa velikim vrećama prtljaga. Tu su i gomile koža, i živa stoka. Na njih čekaju visoki landroveri i kamioni na visokim točkovima, i neobičnim karoseri- jama. Sve se to utovaruje i ređa. Putnici sijedaju visoko na karoseriji. To su pustinjski autobusi. Drugog prevoza nema i neće ga skoro ni biti. Odavde vode putevi za Abu Hamed, za Atbaru, Kartum, za Adis Abebu i drugdje prema Sahari i prema jugu. Povremeno, kad se sve to utovari i smjesti, kamioni i landroveri, svaki na svoju stranu, bez ikakvog puta, odlaze i dime velikim runima sitne žute prašine. Uzvitlani pijesak ispod tih vozila koja su u stanju da pobijede pustinju kao da nas opominje i dovikuje: »Ovo je pustinja! Nubijska pustinjal«