Centar-mog-svijeta

Naše su noći trajale vijek i više Onda bi počeo padati snijeg Sa kapcima Pisali smo nosevima po staklu Volim da te volim I razne gluposti I kleli da se otruje koje posljednje umre Jer čemu život Mi smo prokleti jedno drugim Kakva drama za pozorišta Mislio sam Neuporedivo uzbudljivije od referenduma Za građansku nezavisnost I patetičnije Ali od ovoga se diže Kosa na glavi A ne neka bučna mediokritetska gomila Čiji je patriotizam emigrirao Iz srca U želudac Ma šta tu slinim I davim Kakvi su to Eskimi koji crtaju svake godine granice Do novog snijega Do novog sunca... Ostavi te priče za gomile I voli me I voli me... Ma samo da kažem Da je loša klima I da treba da se emigrira što prije Iz ove planete krokodila U kojoj se ljudi kupuju za infostan račune A životinje za milione I koga to više uopšte zanima I šta te se tiče I šta me se tiče Voli me Voli me... Ko bi rekao da je lijepa Kad ni ona ne vjeruje u to A opet neka se samo neko usudi da kaže da nije I uzalud rumene lipe od ljubomore Jer ljepše miriše Uzalud uzdišu kestenovi kad ona prođe ispod njih I opadaju kao glupi zreli orasi Uzalud padaju balkoni i kranovi Na nevine prolaznike Koji ako njih izbjegnu Ne prežive automobile na prvoj raskrsnici Uzalud se kunem da je ljepša i od istine Ali ona samo vjeruje u svoju laž Kao i svi veliki i silni Kao i svi tvrdoglavi i gordi Kao i svi grešni Ona je grešnija od svakog grijeha Tvrdi 53

Jer je poželjela da crkne neki leptir Za koga sam rekao da je lijep A ona je za čitavu pomisao ljepša I za čitavu galaksiju složenija Za čitavu jednu dobrotu veća i potrebnija Od tog nepotrebnog potomka jedne gusjenice Priznajem I čudim se kako ona još uvijek ne zna Da skroman čovjek kao ja nema dovoljno riječi Za njenu veću opravdanost od vode I lijepo je kad pretjerujem Kaže Al`i mrzi laži A mene S vremena na vrijeme Kad se pojavljujem kao užasna glavobolja I čir na želucu I do đavola Kaže Samo dođi da me lažeš Nijesam lažov Ja sam začuđen Od krvi Od ekonomije Od kulture Od sporta Ja sam živ sahranjen u informacijama Ti si glup Kaže Ko još pametan razmišlja Izem ti taj virtuelni svijet Tu zabavu za sirotinju I mediokritete Udahni me I osjeti u meni Sve geografske širine I dužine Meridijane i ekvatore I pojačaj radio Večeras mi se pleše Ljubi Večeras je godišnjica Kad su se Ameri osvetili Japancima za Perl Harbur Ali trebalo je čitavom svijetu Nezahvalnom bumbaru što ga oblijeće sunce U neviđeno dosadnim intervalima Tim neodoljivo dosadnim putanjama Ta iako si sunce Dosadilo bi ti Zar ne Ona ne razumije nobelovce Ni nagradu za mir Jer je užasno asocira na rat Ona ne plače i ne razumije književnost Ali je rastuži gladni prosjak Od osam pasjih godina Taj dječak ugaslog pogleda kao u starca Kome se uvijek vraća sa punim džepom sitniša Jer joj je rod svaki nesrećan čovjek I ko šiša Andersena I Brehta I Pasternaka 54

Više ima bola u njenoj suzi Nego u svim njihovim izdanjima do sada I tek ponekad odgleda Zaljubljenog Šekspira I odista taj je umio da je rasplače Zato je super za izbjegavanje Ujutro mora na posao Nema vremena za šuplje priče A za mene Ne ostavljaj me samu nikad Zagrli me snažno Kao vjetar platane Divno nešto slaži Samo da me ne zaboli Moli Kada te traže obaveze Jer ja sam ti sve u jednom I obaveza I dužnost I potreba Kako mi je oduvijek trebalo da lažeš Ona hoće sve što sam napisao u rukopisu Iako ne razumije zašto neko piše Ali osjeća te hijeroglife kao leptiriće u stomaku I voli da plače zajedno sa kišama Kad joj je sve daleko I strano A sama sebi najviše I zašto uvijek negdje odlazim I kog vraga pišem Zašto ne mogu kao svi normalni da živim Od nekog poštenog zanata Od medicine Od prava Kakva je to nauka koja se temelji na laži Da odem Ćuti Ne pomišljaj Piši I laži Od čega drugo živi ovaj užasni svijet Nego od laži Indoktrinacije Manipulacije Njemu ni ozonski omotač nije svet A kamoli jedan poljubac lijep I nestvaran Kao iz crno-bijelih filmova Kao zlatni španski vijek Ili devetnaesti ruski I u inat neće pristati da me kupuje po knjižarama Kao vino po marketima Koje uzgred ne voli da pije Ali sa mnom je drugačije Kao da ne postojiš A tu si Kao svi ti tvoji šašavi likovi Te divne nakaze Kao da o sebi pišeš 55

Da odem Ćuti Ni makac Voli da pije Da plače Da uzdiše Da čita sa usana Pa ko koga ovdje laže Pobogu Ne sipaj mi so na ranu Kaže Ja sam hodajući herpes Bol na štiklama Dobro Pristajem Ali prijetim Ako se još koji soliter sruši kad prođeš Ovaj put ću stvarno da odem I ćuti više Kćerko troglave aždaje I raspjevanog kanarinca Ćuti unuko anakonde I lajavog dalmatinca Ćutim Slušam Govori Kaže Ali čvrsto grli I tiho Sasvim ću tiho da plačem Jer ne mogu da podnesem da ti više znače Svi ti pozorišni i filmski hičkoci Od jedne uplakane male Rekao bih još ovo slovo Ako dozvoljavaš Magijo Ali crna u šavovima Tespisove toge Znam da me slušaš Ali ne čuješ gluvonijema glasnogovornice Ali svita me sluša na oblacima Iz respekta Prema dobrom đaku Ali to te se ne tiče To je naša intima Sofokle je kao vršnjak jednog vijeka učio Da bi od njega učili milenijumi A ti ni da saslušaš Kao i svako glasno neznanje Zahvaljujući Tebi sam razumio Artoa Pozorište je kuga Koja kosi sebe i neznane Koji sjede na kulturi kao na spomeniku I glođu grane ispod sebe Umjesto maslinki I neću da mi se smiju moji rođaci majmuni što ćutim Glumice Ti si personifikacija trulog 21. vijeka Lajka u svemiru - Ti na zemlji 56

I ako si izabrana da Te volim Budi bar zahvalna kad nijesi ponosna Čehov je dobio upalu drame na oba krila Dok je gutao salve zvižduka Kao smrtnu vlagu zaleđene rijeke I kad bih umro zbog mnogo manje Zbog jednog čina Umrla bi od ljubomore Ti bujico Ubico istomišljenika koji slave Neki nebitni život Umjesto umjetnosti I vječnosti I tako mi ove lude glave Napisaću Mnogo toga od čega se ne živi Da bih umro I ostaviću trag Koji ne možeš zamesti Jer neću Da mi se smiju moji rođaci majmuni što ćutim Ne vrijeđaj te plemenite životinje sobom Ne tjeraj me da budem kao ti Pa da psujem Da manipulišem kao provincijski političar Da svečano sveto lažem Kao patrijarh ili papa Da bih spasio naciju Da te zavedem kao jedna obična žena I ništa više Ne govori koliko Jednom mi pokaži da me voliš Sad ću da skočim sa balkona Da progutam kristalnu čašu Da izbodem arteriju ukosnicom Izaberi I ljubi me sad I grli me sad Šta bi rekli tvoji rođaci majmuni što ćutiš I pitam se da li sam živ Ili mrtav opet Kad mrzim što volim I volim što mrzim I drvim isto o istom I ko zna dokle… I za sve imam hrabrost Osim za Nju I poginuću ako treba za humani NATO Ili za časne ruske interese na Kavkazu Za principijelnu Al Kaidu I onu ću gnjidu na Javnom servisu da pljunem 57

I kažem Ja kad lažem bar pocrvenim A Ti kao da si od voska Izem ti portret Kakva ste vi to vojska koja truje Truje I truje Nedužne I nenaoružane Građane Kao nekad Sadam Kurde I psuje sve koji misle drugačije Ali nemam petlju da Njoj kažem Da jutrom ne mislim na Nju Nego kakav je Platon bio dileja I koji moj on ima protiv pjesnika I poezije A da mi je Aristotel bio rod i blizak Dao bih mu ja po djelima Pobogu Zar su neki „platoni“ i „aristoteli“ ljepši Od ovog jutra Rekla bi I opet me zavodila I obesmišljavala I obezglavljivala kao vutra Nek vide ti antički prevaranti šta je ljubav I kako onda da pobjegnem između Njenih bedara Kao između mengela Da pijem kafu na terasi Onogošta I ne radim ništa Jer i to je štošta Da prebiram po licima kao po knjigama Koje nikad neće biti ukoričene i pročitane Da bištem svakodnevicu I gledam oblake Kao divlje konje Između krovova Ali nemam petlju... Kako da oberem drvo na kome rađaju laste I smrtovnice mojih prijatelja Jer je iritiraju demonske ptice koje dozivaju kišu I te smrtovnice su smiješne Taj se ubio zbog duga Onaj umro od side I pride zarazio pola kvarta I treba sad da prosipam suze Kao ti stihove Zbog škarta Deplasirano je Demode Užasno tradicionalno da neko umre zbog plata Što mu nije isplatilo preduzeće 58

I treba sad dan žalosti u gradu Zbog dvadesetak kretena Koji nijesu htjeli da jedu A htjeli su platu Ovu jadnu državu svi kradu A posebno mrtvaci Čemu Pita po milioniti put Šta Pa smrt Pa šta Ti si bezobrazan Ti voliš da se ljubiš sa ožalošćenima Još ako sestra miriše na bol Ili udovica na strast Na sve si spreman Ti si životinja Radiš to iskonski I kako se usuđuje majka da mi oplete čarape I pokaže fotografije sa očevog sprovoda Koji je dobrovoljno otišao u smrt Dok su drugi u rat Uostalom zašto se vezati za mrtvace Zar to nije morbidno I naricala bi tako do novog saučešća Do vraga Do đavola I dao sam riječ Neću se ljubiti na pokajanjima Niti upisivati u knjige utisaka sa drugog svijeta Jer sam svako slovo i riječ Njoj zavještao Bogorodicu sam gledao drugim očima I tvrdio da je ljepša od te sumorne ikone Kojom jednako mašu Mafijaši I mantijaši I da se nijesam obavezao na skromnost Poslao bih boga u prošlost Već je nerviram Humanizam je na pragu I vragu Sve te stereotipne bogougodne priče Hrišćane u katakombe Opet Ako neće milom Bombe će da rade U pokret Novi Pa opet Od početka Do novog čovjeka Do posljednjeg metka I tako redom... Kako da dokažem da je Ava mrtva I Grejs Keli A ima ih i pored njih Zna Ona nas muškarce Imala ih je ni malo Ni previše Ali da prestanem da je upoređujem sa drugima Sa stvarima Sa bilo čim Ona je reinkarnacija Kleopatre A ja uopšte ne ličim na Cezara Kako mogu da govorim o geografiji Crne Gore 59

Kad ona ima ljepše izvajano tijelo Zar se Jadransko more Ljepše talasa od njene kose A Gorske oči ne smijem ni pomenuti Jer će Njene da gore duže od kandila Da ne spominjem baru od Skadarskog jezera Zar ima igdje takve tišine kao na Njenom stomaku I kako više čitam tog Petrarku Sa tom Laurom I šta hoće te babuskare biblioteke Da ima vlasti Gorjele bi one Njoj kao svijeće Ali neće da se spušta na te grane I da nijesam licemjer Znao bih Kao svak normalan Da književnost postoji radi Nje A ne radi neke poetike ili estetike I dosta joj je te klasične patetike Jer sve je napisano I mediji o tome trube Ne postoje nove riječi Teme Nove metafore Od toga se samo vrijeme i živci gube Imaš TV Novine Internet I kome trebaju knjige I zar mogu da slušam da se toliko priča o vasioni Kad je samo ona idealnija od zemljine teže I ko je Mileva Ajnštajn Kuraba jedna beogradska Kada i ptice znaju da je Albert čekao uzalud Nju Da se rodi Da bi joj posvetio teoriju relativiteta I da ga nijesu omađijale vještice vlaške Sa blagoslovom Akademije I lično patrijarha Pitala bi ih Ona koga je čekao taj čupavi Jeti A ovako Šta da se radi Mora se mrijeti Sa ranom na srcu I ni riječ više... U zlu se ne podaj U dobru se ne ponesi Ni riječ I nijesam Jesi Zaveži Sida je neophodna Da uništi ovaj polusvijet Jer kako bih drugačije vidio u suncu i mjesecu Njenu odslikanu nesanicu i bol Kako bih zamolio zvijezdu Danicu da ne izlazi Jer stvarno je pretjerala više Koliko se nameće I da sam drugi Zapalio bih hrišćanske bogomolje 60

I zatro ime Marija Kome je do te farse od molitve A tek do tog ižvakanog imena Kad se ona neuporedivo ljepše zove Ali da nije ko pisnuo Njeno je ime svetinja Da sam neko Iskorjenio bih religije I filozofije I ideologije Jer su ženskog roda Samo podnosi noć Ako hoće da se zove kao Ona OK Tako su obje mistične i slične A ako ikada pomenem poeziju Tu je kraj Drolja je imala više ljubavnika nego slova Ili planeta zima... A kad smo kod godišnjih doba Jesen nije godišnje doba Nego njena mrzovolja Zima glavobolja Ljeto osmijeh A proljeće orgazam Bolan Ali neponovljiv I kako pijem čaj sa šećerom A ne sa Njom u šolji Zašto je Kuvajt toliko bitan I nekakav Irak Da zbog crne nafte padaju glave A zbog Nje ni kokos sa palme Ni prst sa ruke Ni uvo niko odsjekao nije Osim mene istog trenutka Pala je u nesvijest I plakala do jutra Pa to je uradio Van Gog zbog manjeg razloga I kako sam tako neorginalan I dosadan Mrzi me Prezire I još štošta I Japan se neki mrtvi zove Zemljom izlazećeg sunca A po Njoj ni ulica... Kad će opet ledeno doba Da zatre ovo ruglo zemlje Kad će kuga Gospode pomozi Još samo u tebi vidi druga Ili Ona ili čovječanstvo Pa biraj Gospode I požuri Ovo već ne može da podnese... Ali Nijesam imao veze Ni kod boga I stoga Morala je da ode... I neka sam proklet I ako me ikada vidi opet Pregrizla bi mi grkljan I opet su brzo letjele godine A minuti nikad Neki tihi inat je tinjao u meni Bolan kao infarkt Živio sam neki pasji trenutak Otrovan A divan 61

Napokon sam među ljudima i stvarima Napokon odbačen i ignorisan Napokon kao iz svojih knjiga Nas dvojica Dva viteza od papira... Opet sam imao kome da pišem I šta se koga tiče Što sam se više mrzio od miša i mačke I kome je do fraza I pamfleta Mi smo odrasli ljudi I revolucije su prošle Ja ne umijem da živim I ne očekujem rasplet Kao u holivudskim blokbasterima I više ličim na svjetlosnu signalizaciju Na poluprazni kiosk Na izlokvan kružni tok Na sve što ne živi punim plućima I ne pristajem da je izgubim Pa nek sve ide u vojni i rok garancije Ona mora da me prepoznaje Da me ljubi Da je dosljedno lažem Ja sam sav njen svijet Pa ko koga ovdje laže Onda je srela muža To je bestseler kaže Ali taj nije pisao pjesme Već crne hronike Rekla je da sam truba Luzer Gubitnik I pjesnik To se podrazumijevalo Valjda Onda me tip sreo I zavazda mi mater I oca I sve po spisku To se podrazumijevalo Mislim Onda je rekao da će da me raspori kao svinju I da mi u vene ubaci pse tragače I pacove I samo ako nađe jedno osjećanje za Nju Kroše Aperkat Pa lucidni direkt To se podrazumijeva De fakto Ali ja sam pjesnik I nijesam neotesan Da se branim I koga je briga što mi je zarasla arkada A srce još krvari 62

I prošla je godina I druga... I svaka se zvala kao Ona I nikla je sijeda I jedna I druga I čitava glava I svaka se dlaka I bora zvala Kao Ona I jedne večeri je došla sa djecom I plakala Jer je taj bilmez zaglavio kavez A djeca moraju da jedu I da žive I ako mi nije na teret godinu-dvije Dok se snađe Vratiće Sa kamatom I izvini.... Zaljubila se I trpi Šta može Ne budi šonja Ne gledaj me tako Blago meni što sam sam Što nemam nikog I ništa Osim Nje Neka sam proklet kako sam srećan I otkud mi hrabrost Da pišem O kome Za koga Koga briga... Ko će ti zahvaliti Bar će se po Njoj djeca zvati A po meni Valjda sramota Ili bruka To se podrazumijeva Valjda Mislim De fakto izem ti ljubav 63

CENTAR MOG SVIJETA



Prolje}e je otputovalo na zapad (Mojoj Gini) Odavno ćutimo moju mladost Stara Na postajama misli očajava Mokri lavež tuge Misliš Ali ne smiješ da kažeš Kad već ideš u lov na život Kao na vjetrove Sine Prodaj nebo Naš jedini imetak Proljeće je otputovalo na zapad Sunce vuče ostatke trapavog dana Svečani pogreb Svakodnevno defiluje Stara Kroz našu bolešljivu mansardu San mi je svu noć bio na tragu smrti Vuk u jagnjećoj koži Pjevao je opijelo Doručkovao sam koru hljeba Tvoje godine Crnogorko Seobe Korote Mlaz krvi iz rane od srpa I kap mastila Nijesam oženio onu grudvu zebnje Iz rođakinog sela Nijesam ubio ljubav da bi me proklela Niti preorao očev grob Da bih posijao sreću Sahranio sam godine da trunu U budoaru poezije! (Pjesnici su samo mrtvi Krunisani) Nijeste posadili orah Kada sam rođen Ne plači Siromašice moja Smrt je bila jedini luksuz Drumovanje Ludo radovanje Šapućeš vjetru Sa suvim snijegom Skidaš korotu sa glave Da bi otresla slutnje A nikog nije bilo da te slaže Da te razuvjeri Da sam samo pjesnik Podozrivi svjedok Ili saučesnik Svakodnevnoj neposlušnosti životu. 67

Vjetrena brda (Miru Nikoli}u) Obuzima me zima A na vijestima vele da avgust topi asfalt Možda je to od kisjelog vina Čiju ambalažu žvaćem kao melemno saće od divljih pčela Samo smo ja i ti jahali crvene vrance ispod Lobanje glave I padali divno naglavačke I mrsili grive plamenih kobila Sali ko ždrijebad noći tamnije od Prokordea... Ne daj mi sjećanja Kao što ja tvoja proricanja čuvam Ova razvratna noć me htjela Kao vranica bijela crnoga pastuva Pij je Piću je I ko nam mater tjera Taj ne zna kako vjetar duva sa pete strane svijeta I svima im majku... Ljubim u skuta Ne dam našu stotinku minuta Za čitav vašar od njihovog života Mene je po vratu zaklao Mjesec oštrim srpom Kad si ljubakao Sjevernjaču preko Vjetrenih brda Mene su krda Vila Vilenjaka Zduvaća I Vampira Spopadali dok sam ti držao tvrdu stražu Jer srećan sam bio da umrem za nekog U ova vremena grdna Kad Crnogorci ponosno nose neke sintetičke marke A ne turske glave I htjedoh da ti odbranim slavu Orfeja Koji te mrzio zbog glasnih žica Ali bijah divlje dijete iz Bijelih gora Gdje pada crni snijeg I zapadoh u namete poezije 68

I nikud Ni tamo Ni ovamo I naći će me proljeće I prvu dokoljenu uberi iz mog plavog oka Da obraduješ Sjevernjaču I opet ću ni živ ni mrtav Brojati kao posmrče vojnike čekajući oca iz rata Kako umornim glasom krotiš razuzdane zvijezde I vodiš u jame bezdnanice I dublje u utrobe poezije Gdje niko sašao nije osim ti da mi pokažeš Šta me čeka Da me zapeče budućnost Da mi otvori smrdljive rane sjutrašnjice I nek zamiriše vaseljena na nejakog Uroša Vukašine nije Vidosava - ljuba Momčilova – kurva Samo nije znala da se ljubav drugačije zove grijeh Molim te kao ranjeni vuk krvoločnog pastira Ne daj čavkama da mi raznose slova Moja je prva a tvoja potonja riječ Koja neće spasiti svijet Ni paučinu skinuti neće sa Gutenberga Ali hoće reći HVALA kad ljudi zaborave da su ljudi I hoće reći ČOVJEK kad riječi budu koštale glave I hoće reći NIKAD kad poeziju zaoru dublje od Atlantide I hoće reći PRIJATELJU kad ruke budu od čelika I srca od plastike I vene od elektronike I biće - POČETAK Kad u KRAJU bude izlazilo i zalazilo sunce 69

U slavu \\ovanija i Ljuba (posve}eno svima sa kojima sam odrastao) Lijeva, lijeva, lijeva... Ko to tamo desnom? Ja, druže Majakovski... I zabolje me Bulevar 13. jula za sve tvoje pamflete Ti si mrtav... I tek te koja čitanka pamti I koji pijani student slavenske književnosti Ali i pola moje desne ulice koja se zove Školska Jer ona pamti sve pošasti milenijum unazad I divani kao nadrndan neženja partiju preferansa ili bridža I ferke neke iz doba Aca Lakonića i Ljube Zemunca I svi su bili beletristika pri tim teorijama Petparačkih likova iz pratabloida A prije svih Đovani Bereta Preteča gangstera i gugla u kraju Iza trafike Boža Francuza Sa balom albanske gandže u izlogu Sve je prolazno kleo se Đovani u tri rane od metaka Kao crta koke između 15 zatvorenika Sve osim Ljuba Čupića i čuvenog keza Koji je Bereta nosio umjesto ikone I sva je ulica morala na liturgiju Kad zvoni vladika sa beretom I to je bila jedina petokraka ispod koje se palilo kandilo I prota Malik je pojao kao Radio London do jutra Jer Đovani je pio I majke su zatvarale djecu i škure I pucalo se na sve što se mrda Od Trebjese do Carevog mosta Pa svima plaćao kurve osim meni knjige Jer ja sam morao da čitam a ne da pijem i da se kurvam Jer ko će pisati sjutra o divnim vremenima Kad se pucalo na ljude kao na zečeve I pušila vutra umjesto cigareta 70

Onda bi stajali mirno i plakali za Ljubom Jer Đovani je govorio da je to jedini svetac Koji je hodao zemljom I ko bi pomenuo Če Gevaru – Taj je dobijao volej u glavu I trotoar u zube I možda Jesenjin da nije bio sisa I volio neku američku kurvu... Tako mi Tita – rekao bi A onda napušio narodnog sina Zbog nekog djeda informbirovca – šta li I opet tjerao oca Malika da poje I zvao ga kita Jer mu je mantija stajala kao kondom A svita bivših i budućih robijaša se smijala kao nikad A ja sam plakao i molio Ljuba Tita I sedam sekretara SKOJa Da spase Malika... Ali hoćeš kad je Đovani vladika Tu i bog pita gdje mu je mjesto pod suncem Sjeb'o me fejsbuk Rekao mi je Bereta nema nedjelju dana I stavio nitroglicerin pod jezik Napaljena djeca voajerišu profile starleta Koje su nama fafale viršle od straha Sine Sjećaš se kad je bila čast da se gine Kao Ljubo Čupić – slava mu i milost I još da se smiješ žabarima u face Ali djeca danas ne idu u muzeje i čitanke Nego u memorijske kartice i igrice A mi smo se igrali utokama iz prave A ipak ti si kod mene više pročitao lektire Nego u školi Zato bih polomio sve što ima displej I zatvorio crkve I te zajebancije što zovu na oprost 71

Oko za oko Zub za zub Čovjek je utripovao da je čovjek I treba da mu razbiješ iluzije Ali ne olovkom nego bejzbolkom I spremi mi govor kad umrem za par dana I onoj banani od Malika Nek neko probuši gume na džipu Ako bude previše srao iz Svete knjige Hoću počasni plotun iz bereta I sliku Ljuba Čupića na odru I niko da nije pisnuo Jer ću mu glavu rascopati čim umre I dovuče se na drugi svijet Znam ja da su ljudi dobri samo kad ih je strah I ti mnogo ne drobi da me ne kunu mrtva I kaži da sam otišao da sa Ljubom čitam Marksov Kapital Jer niko nije vjerovao u njega osim on I da jebem mater Majakovskom Što je maltretirao onu sisu od Jesenjina Ali je iza njega stajala Revolucija A iza Sergeja samo ona divna poezija Što si mi je govorio kad se nadžidžam Trista iz Sparte je jurnulo na oblake da spase Beretu Ali su sveti Petar i Pavle bili brži Soliteri su su se savijali do zemlje I vjetrenjače se lomile kao grane od tuge Umro je Đovani Bereta I svak je morao da plače Osim Ljubo da se smije uz odar I svi smo desno, desno, desno... Jer lijevog, lijevog, lijevog... Čeka bejzbolka u tintaru kad umre Malik je rekao samo jedno predugo Amiiin Umjesto molitve... 72

I upitao me uplašeno je li pretjerao A ja sam odužio za još jednu riječ – dvije i veznik Slava ti i hvala... prije nego su zagrmjele berete I natjerale Đovanijevu dušu nekud preko Trebjese Daleko tamo otkud je i došao Razbarašun i prijek Prije mnogo ljeta I ušao u legendu Samo on I Ljubo I niko više nikad Ja da znam I neće nikad 73

Auto-portret Ja sam stranac u umjetnosti Na žalost Ali ne bih bio u Parizu Ili Njujorku Tamo bih mogao da budem uspješan liftboj Nosač kofera ili prodavac srećki Scenarista mekih pornića Ili biograf Tereze Orlovski Ili ne daj bože Elizabet Tejlor I Grejs Keli Ili, pak, balkanskih kulova Gregorija Peka i Džona Malkoviča Lobista i pljuvač pozicije i opozicije – ko koliko plati… I u koje vrijeme I nemoj da se smiješ Glasna si kao svraka A lijepa kao majka Bogorodica I sirotorodica Ali majka Tvoja platna su okej Diskurs Hronotop Jesenji salon Bijenale Soroš Rotštild Parada globalnih i lokalnih laureta Nad paradom svijesti.. Ali vi nemate pojma Kako Krsto Andrijašević Bolni Sve te eufemenizme velike umjetnosti Linijom nabije na Kič… Pričaj mi… O malim stvarima O crtežima O bojama Dok gola ateljeom juriš kao promaja I od tvog smijeha se vrata i prozori zatvaraju Kao što se gase svijeće od tuge i bola A ovdje sam to što jesam Hroničar davni na barci koja plovi Unazad da shvati gdje je i kad zajeban svijet... Otkud ti crni prsti kad ne bereš masline Kad ne guliš narandže Kad ne cijediš grožđe Pričaj mi o vinu koje teče iz očiju tvojih portreta 74

Bez očiju kao Modiljanijeve žene Kao Simonidine freske Pričaj mi na koga imaš tako lijepe vene Modre Zelene Kao rijeke Na koga su ti takvi zubi kao stijene Grudi bijele i bradavice crne Kao mjesečeve noći i mijene Otkud ti takvi bokovi čvrsti kao brane… I dojke koje kao topole vole vjetrove I usne od kojih gusne pljuvačka i krv se gruša Pričaj mi… Ko je smrt kušao da bude dio tvoje jave I snova… Od kojih gora u proljeće vene A u jesen buja Pričaj mi… Jer ne smijem preći preko tvog praga Tvog haustora Koji ima dosije slavniji od prohibicije U njemu je ubijen kontraverzni političar Silovana nezavisna novina I čitava muška postava Prebijen aktivista LGBT Pojeban čitav ulaz U moždane vijuge U lakat U portal mutavog Nostradamusa Koji je predstavljen kao samozadovoljan falus u sakou Dovajan špaklom Fotošopiran kistom Ali i dalje glupav i u gluposti srećan Ne zaboravi Ja nijesam akt Ni mrtva priroda Ni Šagal Mone mi je pase Mane aut Ne svršavam na ekspresionizam Dada mi je budalaština Futurizam alternacija neobrazovanim I ambicioznim I svi ti štampani manifesti su uzalud posječena drva I uzalud istopljeno olovo za kojim pati topovsko meso 75

I jedino pamtim Impresije na fb i instagram profilima slikarki (A ti si prva i posljednja) Kao i ... Slatke prikaze isfeminiziranih istoričara umjetnosti Muškobanjastih istoričarki sa tzv. prefiksom FEM Ja sam sve ono što slikari mrze I ne podnosi mejnstrim Dado mi je osviješćeni ludak A Petar neosviješćena uspomena na zavičaj Filo i Milo suvisla škrabotina za puritance I samo me impresionira tvoj klovnovski kostim I bradavica u temperi I u međunožju mutni kristal kičica Rekla si da se slikari mjere na kila Pjesnici na litre Muzičari na ciroze Da je sva tvoja poetika jedan ćorsokak Upala jajnika i na oba krila klimaksa Orgazam Dojka na oku Nikad ne odmotan pupak Noć ovdje Draga Nije ni opora Ni slatka Ni gorka Noć je ovdje usamljenija od mene A providnija od stakla I šta da radim gorčiji od uzoraka Svih Boja Pastela Ulja Grafita Papira Platna U kojima smo naslikani kao stih A na staklenim nogama Štafelaja Koji ti je poklonio bivši Kepec u velikom i malom mozgu Kad si mi rekla Piši Ja i ti smo naš auto-portret Ti si na mojoj slici obris svijetla Ja u tvojoj poeziji tama Rekao sam - Slikaj Opet Neka sam proklet Dok god pišem A ti slikaš Idiot nesuvisli Rekao sam - Piši za sebe 76

A ne za neke anegdote I legende Po kojima će drame da se pišu Znao sam da nijesi moja adresa Ni ja tvoja Bili smo kao čekić i nakovanj Vatra i voda Kao olovo i slova Ideja nova i poetika Ipak Ne postoji pošta koja ište tvoja pisma Kao ova moja Još od dimnih signala I dresiranih golubova I možda joj je poštanski broj Mržnja bez broja Ili ljubav Čovjek je proces koji diše Živi I ubija se u čelo U sljepočnicu U srce U sve U ništa I jedino poprište je jedan mimohod Pogled jedan I ništa više I sve u jedan Svijet I planeta Vijek jedan Milenijum... ali koga briga Planeta se vrti na nuklearni pogon I nije nikakva šteta Što se ja ne vrtim ni za čim Osim za tobom 77

Usjedjelica iz IV3 Stalno se pravila važna Čas ispunjena - čas prazna kao vaza Uvijek tijesna kao ženska tašna Prepuna bajatih uspomena i čednog staža Na pogled divna Još uvijek Ko voli takve One burazeru što su im se omakle... Nepristojno je dame pitati za muškarce I godine Ali nikako da mi se sa uma makne Jer pamtim naše dodire iz škole Naivne kao plovke i labudije bolne I miris još jasan i ukusan Na neke šanele njene majke Koje je krala Dok sam ja polagao ispite iz hrabrosti Da maznem razrednoj brushalter sa žice I bacam petarde u kinu I raznosaču pice drpim vespu Jer sam znao da svi hoće da je kresnu A ja da je volim I zato sam morao biti hrabar Neke masne viceve sam joj pričao iz rukava Kikotala se Unosila se i prodirala u mene Kao gradska vlaga I vrela mi je krv kao vulkanska lava I nijesmo morali da maturiramo baš tada... Kad sam smogao snage da je pitam Bi li mi dala adresu da joj pišem Jer me pješadija zvala Da branim otadžbinu Koja se raspadala I svi su to vidjeli Osim Crnogorci Crn im obraz i vojevanje Govorila je još tada njena baba po majci 78

Vlaška vještica Ali prava Jer kad je ljuta Za njom je ostajala slana i maća Kao divni tragovi iza mlažnjaka I svak je otišao na svoju stranu Kao što odmetnice pčele biraju svoju granu I desetljeća nam cvjetaju u kosi Ja jedva svoj život kao film nosim A ona još gleda u oblake I mlake poglede na mužjake katkad baci Koje umjesto mudrosti mladost krasi I čujem kako joj se smiju za stolom Volovi neki Što su stampedo za njom dizali kao junci I šalju klince da se dokazuju kao Nekad ja što sam neznaven i ćosav Da joj zavrnu suknju i drpe tašnu A ne znaju da njoj U stvari Više ne radi libido nego sjećanje Priznala mi je pijana I htjela Da se tucamo bez obaveza I kad sam otišao Čuo sam da me klela Kao vlaška vještica Jebem joj mater I čuvao sam se Da na mene ne padne neka građevinska skela Ili stara fasada Ili odžačar neki pijani Što kao Betmen plijeni Žensku i dječju pažnju I kad smo prosuli taj zaborav kao živu Nikad je više nijesam vidio divnu Usjedjelicu iz IV3 Kosu njenu kao lavlju grivu I grudi teške kao vilendorfske venere I noge duge kao autoputevi I oči sjetne kao majki narodnih heroja I dušu malu bojažljivu kao lastu 79

I mnogo neponovljivog U srca raste usjedjelička I ne znaju ti klipani i orijaši Da se više o tim ribetinama priča uz šank Nego o američkim sranjima I tihoj njemačkoj asimilaciji Evrope I uzalud joj trgate tašnu I noge I ruke I glavu joj možete smaći Ona i dalje miriše na sjećanje... I majčin šanel I nosi kao panel onaj prkosan osmijeh Iz IV3 Kad su se svi gradski mačkovi Ježili kao žmarci prvog poljupca Kad prođe taj ženski hir A tek kako su joj se grudi jedrile i valjale kao barke I tamnile kao novski sutoni na vrhu Kao moje nausnice I na jubileju mature smo svi bili pijani od sreće Samo su njoj nedaće virile iz džaka uspomena I niko se usudio nije da je pita Šta radi I je li srećna Osim ja I dan danas me prati ta grehota upornija od astme Zagrlila me kao nekad I rekla Poljubi me Znaš Ipak je šteta Što to nijesmo probali još onda Kad si otišao u vojsku... Streknuo sam od nje kao od geja I rekao drčno da moja usta nijesu šalter Za prolazne jezike Smijala se i slatko me klela I rekla da je to očekivala od pisca Rekla je i da je srećna usjedjelica Ali da je sramota Što svi imaju sadašnjost a ona prošlost I do đavola rekoh To je divota Od toga ne rastu sijede Već strije i stomak Kao od svakog zadovoljstva I blijede živci i koža i ništa više 80

Smijala se kao masnim vicevima nekad I nikad mi se više nije javila Kad nijesam htio da se neobavezno tucam I svak je sa nekim otišao kući Osim ja sa strahovima I ona sa kletvama posvećenim meni I opet je bila lijepa ta divna usjedjelica iz IV3 Kojoj kradu tašne klipani neki A još majka nije rodila noge Tako duge kao magistrale I korak dug i graciozan kao most preko Tare I grudi uspravne i srdite kao gotske palate Sve joj uzmite gradske barabe Ona odavno ne živi od plate Nego od snova I još da znate Ona ima prošlost Bar A vi ni budućnost nemate 81

Festivalska papazjanija Festival marioneta U nervoznom gradu Gladna rulja jurca za karte Kao za vekne hljeba Dajte dvije ulaznice Galamim na nekog uparađenog tipa Koji gusla da više ne kasne plate Pa kupujte Idioti I ne gurajte Pozivnice su podijeljene I doštampane Pa to i hoću da gledam kako džabe gledaju (Rekao je jedan velikan U zemlji gdje narod postoji radi države A država radi onih što džabe gledaju) Ona se raduje Jer iako voli pozorište Više voli restorane I neki džez Crnce vokale I neslane viceve i šale Uz dobro vino Kao i ja pozorište više od Nje Ali kako da joj kažem Da ne želim da je vodim u motel Nego na neke Slovence Što forsiraju postdramski teatar kao mutavi I umiru bez stida U lokvama ciničnih emocija Smijući se metodu Stanislavskog Ej to je pristup Grotovskog O čemu to vi... Izvini Da ja ću salatu od hobotnice I neću više ni riječ o Siromašnom pozorištu Ma kakva kreativna gimnastika tijela i uma Flašu vrhunskog vranca I fotka sa glavnim glumcem U Adamovom kostimu I ako nije deplasirano autogram purgerskog barda 82

(Ma smrada, bre Taj je zvijezda koliko i upaljač na baterije) Što odavno forsira neke telenovele I puni su ga tabloidi... Dobro Ni riječ neću više o teatru Samo ne idi I koliko sam god ružna Ljepša sam no ova fufa što je slušaš A veće joj je oko nego usta I jedino umije ispravno da izgovori Festival marioneta Od tog i tog do tog i tog I hvala tom i tom na tom i tom Za to i to ... I hvala glumcu Stvoritelju naroda Rekoh Parafrazirajući opsenost jednog divnog pisca Znam i tog fakina To je polupismeni Orson Vels A sa Ženeom mu je zajedničko što je peder Šta hoćeš Hoću dobru predstavu da odgledam Hoću Ibzena u postmodernom sosu Iako je istorija Hoću Čapeka Hoću armiju robota i androida Hoću Hljeb i Lutke I Livingovce da vode ljubav korzoom Kad se već tucaju gradske lutalice na očigled naroda Ti si lud I jesam Ali pristojno obrazovan i gladan Ne tih glupih plodova mora Daj mi jedan gestus Daj mi začudnog Brehta Daj mi Lemanov ekspoze u četiri toma A to niko nije čitao u narodnom Čudno... Tamo se čitala velikosrpska Pa velikodukljanska naučna literatura (a o Crnogorcima se šaputalo do 2006te) Idemo Igraju Sarajlije Čehovljeva Višnjika Taj smiješni izgovor je ljubak Gledao sam ih i prošlog puta Taj tragični narod umije da čita iz želuca 83

I jeb’o intelektualni pristup Kad plače pola sale Pučko je jednako teatar I to nema veze sa masovnim medijima I komunikacijama To je nauka Teatar nije Teatar je rođen u bradi nekog mitskog jarca I odrastao je kao svaki skitnica na točkovima Do dan danas Do vjeki i vjekov I baš ga briga Za istoriju teatra na prvoj I teoriju na trećoj On se kotrlja i danas Ako sad odem Nećeš stići na beogradskog Fausta Trčaćeš za mnom čitav okrugli sto posvećen Geteu I nećeš me stići Pa da secirate čitav mračni srednji vijek (A ubijelili smo zgrade pozorišta Za inat) I neću I hoću Hoćeš ili nećeš Preskočiću i tebe I ako treba zlatni ruski devetnaesti vijek Ali gledaću Mađare Taj ravničarski narod je jako prijek i strog u pozorištu Zna što hoće kao Njemac I šta znači etnos (I nema utemeljenje u guslama Koje su nam bar milion svjetlosnih godina Bolje Bliže i poetskije od roken rola Kojim sam izdao pretke junake) Ovaj festival će biti interkulturalan I multimedijalan Ali samo na konferenciji za štampu Dolaze iz Evropskog narodnog Rekla je ispred civilnog sektora Jedna odavno razpoetičena djeva I zaplakala I svi smo cmizdrili da joj ne bude neprijatno I solidarnost je lična karta grada čelika i piva Ali dosta sa lokal-patriotizmom Stupa Trupa iz Makedonije I evo Sartra iz Sarajeva A znaju li, ba, da se završio rat? I da su svi poginuli tatama i mamama I nikom više 84

Dođe mi da prsnem kao lubenica na asfaltu I opet Ja sam diskriminator Ali zato me zabolje Moj diskriminatorski diskurs Ja večeras samo plačem za milionima izbjeglica Koji koračaju jebenom balkanskom rutom Dok ih kinje Kolonizatorske životinje od pamtivjeka I čekiraju nam bilete Ti divni Francuzi, Njemci, Englezi I njihove medijske utvare Ne znam kako se zovu Svi ti Belgijanci i pičkematerine iz neke Evrope Koju su otkrili moji pradjedovi Bježeći od osjeke i krvne plime I u potrazi za zlatom i kurvama I još mi sline Te bijedne civilizacijske olupine Par hiljada tamo Par ovamo Par u virtuelne piruete Ta gnusna gomila prejedenih gmazova Koji su naslijeđene demokrate A ne zaslužene I sve je to festival Jeste I divan je I nije I neće opstati i hoće Nek opstane Ali ja neću biti sa tobom kad on bude punoljetan Ćuti Rekla je Zatvoriće te prije nego te i ja protjeram Je li Ma šta pričaš Pa ja bolje njih znam od njih samih Ti se šaltaju više nego gavrani sa leša na leš I više vole da se provode na sahrani Nego na svadbi Jer je još jedan manje I baš ih briga za malograđanski pir Kad bi i ti i oni vidjeli kako šašavi Lir Prašta na engleskom 85

I kako blentavi Ibi ne prašta na francuskom I to su pisali oni što su znali šta je evropska pizma Pa nikad me ne bi ostavila Jer ja sam bolji Bar od njih dvojice kao političar Eto biću i duhovit Samo me drži za ruku Tražiću ti sebe u Steriji Molijera u njemu Sve naše malenkosti u Eshilu i Euripidu Nušića ću da čitam ozbiljno I Njegoša smiješno Pokloniću ti teatar umjesto buketa od 101 ruže Ma nosi se u 101 materinu Baksuze Konobar Račun Taksi za dva minuta ispred Narodnog I ko još jednom pomene pozorište `Ću mu mater I ako me ne ostaviš na miru Polomiću sve ove tvoje pajace I šalter na kom se dijele karte Koji treba zazidati Živio Platon I cenzura Festivalska papazjanija u depresivnom gradu Neki otmeni stranac iz Podgorice Bunca o Strindbergu I gura ruku plavuši Prevodiocu Između butina Ispod bluze Razmišljam da su na festivalima dobrodošle I loše predstave One su publici dobre za razmišljanje A na sceni gospođica Julija žudi kao zrela žena Poluprazna sala Prodaju se karte Napokon Salva aplauza Dobro je nikog ne držim za ruku Večeras volim skandinavskog ekspresionistu I uopšte mi ne fali salata od hobotnice Čeka me litar vranca I glavna glumica Moja ljubav iz studenjaka Eh tada sam umio da laskam Jer sam bio polupismen I uzbuđen I pričao sam joj o nikšićkom asfaltu 86

A večeras ću o glumcu O festivalu Kako je već prilično stara za Gospođicu Juliju Kako će da me mrzi kad ostane bez gran prija Kao ja nju kad je otišla na Brodvej A nije bilo ni fejsa Ni skajpa A pošta je kasnila kao nikad Bile su sankcije Valjda I samo su ta vremena bila nesrećnija od mene 87

Centar mog svijeta Nečija davno zaboravljena pumpa Umjesto srca Brekće lokomotiva crna Od nafte i ulja I nekih putnika Kojima se više ne sjećam lika A kamoli imena i djela A samo sam htio biti slika naturalistički nestvarna Ali avaj Ja sam gorštak I estetika sa mnom ima veze Kao noć sa danom Ili ponoć sa podne Mi smo dvije davno raskinute spone I ne moraš da mi šapćeš kako se krajnosti vole Jer po sebi znam da se mrzim U najmanju ruku Kao srednji vijek i renesansa I dok me gledaš kao Filermosa Ja ipak uporno tonem... Za slamku neću da se hvatam Jer ako ničeg nemam Imam viška ponosa I dostojanstveno ću da propadam Zajedno sa sopstvenim svijetom Kroz ovaj asfalt u kome ima više ljepote Nego u mojim sabranim djelima I jedino punokrvno bije Groteska ljepša od svake laži I ne traži mi da te čekam Dok ideš da se predaš Nekoj farsi Kojoj je estetika orden A ne suština od koje se plaši Kao od mraka Taj junak strašni Ali umije da se smije Svemu onome za čim ja plačem I umije da ubije Sve ono što je meni sveto Razum Smjernost I prijateljstvo I mada sam odavno svjestan Da sa mrakom hodam Egal I sa zorom zimi Kad se psi i mačke griju mržnjama U ulicama u kojima samo zalaze po kazni Djevojčure Ubice I mazni makroi i dileri sreće 88

Znam da me smrt neće Sve dok ne kažem Istinu Koja mi na srcu leži Iako ga nemam Nego mehanizam neki Koji otkucava Bezbroj brojki A nijedna nije prava I spavaj Iščupaću zvonik iz sata I crkvi Jer više volim da ti spavaš Nego da se čovječanstvo budi Jer ti ćeš od spavanja biti lijepa A čovječanstvo grdno kao zapad Koji postoji samo da proguta sunce I odmah posumnjam da me žmuriš bez razloga Kao neki bankomati od ljudi iz Trećeg doba A samo hoću da te sanjam kako goriš kao vatra Koju sam naložio u Andima Ili podno Budoša Jednako pomno Dok te jure poludjeli aktovi crnogorskog modernizma I neka vita jela iz dinarskog feminizma I sve si možda bila Osim moja diva do večeras I niko ne zna šta ćeš biti sjutra osim ja I moja nakaradna poezija Možda te zavolim više od sebe Pod uslovom da ne razočaraš moju ulicu Jer ja nijesam građanin svijeta Nego moje provincijske poente Kojom je marširala I prva bjelaška i zelenaška I Pircio Biroli I kažiprsti i palci I mali i domali I srednjaci oholi sa oreolima vođa Svi osim ti ... Nježno kao rođendanska moje majke Kunem ti se grobom mog oca Da ništa u ovoj divnoj vukojebini Neće izgledati tako mejnstrim i svjetski... Kao ti kad prođeš mojom ulicom Tako divna kao tokijska havarija Po moj metabolizam A ako nećeš Ništa Ne brini 89

Neće se raspolutiti nijedan atom Niti će u kosmos otići neka nuklearna glava Samo će nesrećan biti jedan drčni orah Kako me čaršija zvala otkad sam rođen Ako prođeš mojom ulicom znam... Da će kolporteri Komunalci Policajci Da se prave važni Kako su te prodali Oporezovali Kaznili... I hvaliće se neonski farovi da su te obasjali I neke krive svjetiljke da su ti pravile sjenke I Bandere starije i šverne kao krasnopisna ćirilica Glasno će da se cere I da te zavode I ptice su mi se klele da su ti pjevale elegije tužne I klele zime ružne što ih na seobe gone da te ne gledaju Sva četiri godišnja doba I tetke su te ogovarale i kume Čiji sinovi odavno već krase kolumne I crne hronike Da su te sotone poslale da nam sudbine kužne propovijedaš Jer za kim drugo se gasi gradska rasvjeta I policajci podjetinje kao školarci I popovi zvižde kao posljednji papci I Zeta neće da ponire Nego da te gleda I kosa sijeda potamni Od nekog slatkog ijeda... Idi bre u četiri materine južne Ovo je sjever I nikog neću da varam osim sebe I majku Da joj ne raste šećer I da bolje spava Kako bi te sanjala kao lani Da si pala kao maća na naš imetak mali I nema veze Sve što je svelo to će da se i omladi Samo da sam ja srećan I da se tobom kune Jer niko nikog čekao nije kao ona tebe I mene davno kad nije imala kim da se kune Dok spavaš da bi sjutra bila lijepa I tjerala neke univerzitete da se predstavljaju kao biblioteke 90

I željezare kao crkve A crkve kao markete Jedina slijepa ulica koju znam vodi ka tebi To nije sokak Ni bulevar Ili neki autoput slavni Nego jedna vena skromna Kojom sve moje mašine pulsiraju ka tebi Tamo gdje ispod perja koje potpisuju savremeni sveci Inicijalima a ne djelima A ne znaju da su srca slijepa kod lijepih oči I oči ne vide Dok srce ne progleda Kuca tvoje harmonično kao evergrin I ne zna kako bih volio da ga ljubim Kao što mene ljubljaše neka davna Prijeteći tobom Koja me neće slušat' Ali sve je to sujeta I nikad ne vjerovah u sudbinu Jer kakve veze bog ima sa tim što automobili lete Kad te vide I avioni plove I brodovi rone I podmornice čekaju na semaforima... U sudbinu vjeruju samo sujetni i grešni Ako sam grešan što te volim Nek me đavo nosi u moj A ne u tvoj bezdan Da se guram sa armijom taštih Koji su se okliznuli O tvoj osmijeh ledan I sad svako sebe traži I put svoj smjeran I pravimo se naivni i važni Kao da ne znamo jedni za druge Pogotovo za tebe Neke žene južne Koje su lijepe i kad su ružne Reče mi čovjek jedan Čiju put i srednje ime nosim A manje ga pamtim Nego ti mene Ali znam da je mislio na tebe Kad mi je rekao Da svak svoj križ nosi Jer krst nikad nije htio da pomene Kao dobro vaspitan i ozlojeđen komunist Čiju su ideologiju i poštenje Pretopile barabe u savremeno ordenje Koje rđa na pogled 91

I nemoj mi više ni preko pošte javljati da stižeš Ne marim za tvoje poglede Dublje od ruske filmske škole Ne marim za tvoje oči boje Tare I vodoskoke od grudi Ne marim za noge koje gaze kao metafore Knjigom poezije Ej, pa ja imam više ožiljaka nego pora I neću da se takmičim Ali sam i ja rezao ovim plavim mačem Više nego sva skandinavska invazija na Evropu Ili arapska danas.. Ali starim sa mudrostima iz novih i starih zavjeta I više ne vodim rat za ljepotu nego za spokoj I samo mi je žao što ne osvojih taj minijaturni prostor U kome je tijesno i mravu A zove se Moj centar svijeta Negdje između tvog ramena i glave Ima jedna pora manja od atoma I to je moja kapija svijeta A ne u nekim parizima i njujorcima Za koje me zabolješe sva ulazna i sobna vrata Moja kapija je negdje ispod guste kose jedne žene Sasvim južno u kosmosu Koju sretoh opet Sasvim desno od lijevih nahođenja I samo ja imam mapu Gdje još bogovi pale vatru Do ledenog doba I niko neće nikad naći to blago Bar se nadam Jer svi će tražiti mapu U kojoj piše da se blago kopa Na Araratu ili Olimpu A ne znaju da u trag niko još nije ušao piratskom zlatu Jer se ono kopa Daleko ispod nauke i ozona Par poljubaca južno od bradavice na vratu I još par od mladeža desno na usni Gdje gori onaj osmijeh južni I čitav niz poljubaca od bradavice desne dojke 92

Tačno tri od uvojka na čelu... I baš me briga što mi zato treba jedan čitav vijek Ja sam momak sa periferije koji hoda prijek Odvajkada ka centru svog svijeta Jer mu je jedini on lijek I hodaće makar izgubio glavu 93

Neizdr` Sve ću da izmislim samo da ti se javim Dok se daviš neki adskim pijeskom umjesto knjigama I gutaju te neki frajeri sa širokim ramenima I uskim moždanim vijugama... Neke žene u sukobu sa Biblijom... Nije bitno Sad ću da se gnjavim zbog toga što voz ne ide asfaltom I slično... Nego jadnim šinama Dosadnijim i jednoličnijim od vjeronauke I već strepim kao lik Hičkokov A sebe hrabrim da sam harambaša glavni Među kukavicama Kao onda u čuvenom ratu za mir Kad sam kroz tunel gurao avion (Kao nekad komšijin trabant da upali...) Ja i Treći vod Prva pješadijska četa Klasa sjebana septembarska Iz podzemnog geta Koji je pucao na stvarnost uplašenog djeteta Na sve što petokratku ne nosi... Odlazim ovaj put stvarno I odlučno kao prošli I ne znam koji mi đavo bi da se vratim Valjda da se lijepo sada oprostim I uzalud se hrabrim da mi je ravno ovo moje more krša Koje se ljepše talasa nego taj pijesak adski I kanim se odmetnuti u šume Gdje se jedino vuk sunča Dok čeka priklanu žrtvu da u molitvi umre Ali... Pamtim kako ti je topla ruka I vrat taj izvajani kao od stakla Kojima si me slučajno dotakla Kao ja sjajni krst koji me mami još arhangela Gavrila I divanim do pomračenja koje zovu prosvjetljenjem Jer mrak jedino sija u umjetnosti 94

Sve ostalo je zacjeljenje... I opet se pravdam kao posrnuli kaluđer Pred materom svojom i božjom Da više ne pamtim sve šta sam izmišljao Samo da je vratim I da joj se vratim Možda sam je izmolio od šerpasa sa Himelaja Ili su mi je donijeli kao masku sa Anda Frustrirani novopečeni turisti Sjetio sam se da je bila toliko lijepa da je zaobišao Moljac u pozorišnim fundusima Došla je iz neke kvazi demokratije Što tuca svoj narod u emancipacije A duva ga nadnacijama Malo starijim od televizije (Čak je ni moja bivša nije pronašla U svim gradskim i seoskim arhivama UDBe A kunem se Nek mi savjest umre Ta je bar hiljadu puta našla Iglu u plastu sijena...) Samo je došla niotkud kao kijavica Napad žuči ili sramnog kašlja Na pozorišnoj premijeri Nijesam je sretao po restoranima U kojima jedu za „dž“ kurcoglave birokrate I galame na šankere i konobare Njihove uparađene i napirlitane babuskare Niti u pabovima među andegraund snobovima U tabloidima je nijesu pominjali Niti na društvenim mrežama Sasvim nezanimljiva za javno mnjenje A sasvim zanimljiva za mene Sa stavom Sa stilom Sa strukom uskim kao Suecki kanal I ustalasanim grudima kao Sinjajevina I strahom da je neko ne prepozna I kad bi napisao da je ovo pjesma o njoj Nikad mi više ne bi dozvolila da se oprostim od nje 95

Kao što trpi sve moje dolaske U njen raskošni suton očiju Samo mi je jedne noći šapnula Tiše nego što je pčela oplodila grm divlje ruže I uzela ruku i ljubila je kao gospodnju Dok mi se koža ježila kao stepa pred kišu Da je svela zajedno sa idealima o savršenom piscu Dolazim kao plamen i kao dim nestajem I da je kamen napravio bih mu ožiljak I sve je Kao što znam Lijepa laž Koja svakako pripada meni I ako mi nešto znači prije nego opet zauvijek odem Da je opet nađem Želi da joj na grobu govore Neizdrž Ovaj neizdrživi što sam joj posvetio... I već je znala šta ću da kažem Jer svaki je moj odlazak njoj pomen Da sam u znanju i ljubavi nepismen I da to pored nje samo zna Jedan radnik u kamenolomu Kome sam platio da mi na grobu iskleše Jedno obično: Zbogom, vratiću se opet I opet do sudnjeg dana Da te zagrlim prije nego odem Da ti se što prije vratim 96

Zadnja pjesma Čuješ kako ti čitav grad govori da mislim o tebi Kako se krovovi došaptavaju i oluci dižu graju Mi smo u kraju novi... nepoznati i zanimljivi svima Samo dimnjaci znaju što drže straže kao spomenici Da te nijesam uzeo za ruku... Ni usne ti ne poznajem osim na slici... To što semafori graju kao jutarnje ptice Da smo se gledali i čikali kao klinci Možda je perjana izmišljotina A možda nije... Jedino kiše znaju koliko mi fališ na lijevom ramenu A i to je kliše I nije ni čudo što se duriš I praviš neupućena i neobaviještena A i trafike već znaju da pušim cigarete sa tvojim likom I novine čitam s tvojom bestidnom slikom I kafane znaju da istraju da si mejnstrim I meni suđena kao njima komunalna ili finansijka inspekcija I neki fensi nakit Kolektivna izložba idiota Sa prefiksom modni I slična sranja od kojih boli Jetra I sva donja laga seksipila umjesto glasa Nemamo spasa Draga Ni ja ni ti Ovdje oduvijek talasa vještačka trava A naša je glava odavno pokošena jer je znala Da se izdigne iznad svih Dobro veče Umjesto jutra Falširamo dan I bolesti nekako prebolimo Ali djecu u nama nikad Bolje sjeban rasvit nego depresivan sumrak Ali kako da te ubijedim kad znam Ako Muhamed neće brijegu Ni brijeg neće Muhamedu I svaki dan uzalud nam sviće Crna hronika za doručak I vutra savijena u celulozu Nik Kejv zaboravljen na nosaču zvuka I žena zvana oblina Na FB profilu Na instagramu fotošopirana sranja 97

Koja sam bespomučno guglao do sna Ili buđenja Poziv sa posla Mejl Jedan Pa drugi Pa treći: Pregledaj kliping Pojedi kliping Kad ćeš već jednom da dođeš na vrijeme – Idi u biznis bilding Šest SMS poruka: Stigla sam Volim te Pokupi veš Ko je riba na FB profilu Sisaj ga idiote M’rš Računi za struju Smeće Voda kasni da opere Svanuća Paralizovana balerina vježba povratak niz stepeništa A i na dnu i vrhu je prosut život još iz obdaništa I psuje raspojasane tinejdžere u haustorima Gazdarica urla na muža Pjeva autistično dijete Sve do besprekornog krošea U pogana usta Policija kasni kao pms tatinog sina Sa silikonskim grudima i usnama Rva se država sa ženama Sa muškarcima Sa trandžama Sa preljubnicima Sa autistima Koji vam je klinac Svima Ja hoću da spavam Da prespavam Digitalno doba I hoću silikon Ali ne u sise Nego umjesto moždane mase A šta ako ne budeš razumjela dobro jutro u sred noći Kada te prigrabim u krilo I razlijem budućnost slikovitije od boja A šta ako ti nazovem dobro veče u podne I zavjese se spuste na sred treće scene Trećeg čina I vojska arlekina te bude ubjeđivala Da nijesam pisac nego dreser svih tih likova Sa velikim egom Većim libidom I ogromnom taštinom Šta ako ti kažu da pišem iz rukava Kao što živim Kockam I pijem Na sreću Na crno 11 Crveno 8 Na arapskog vranca iz kraljevske porodice I iz 2 u 1 na malca iz komšiluka Koji igra divizije španske ‘Talijanske I britanske Ali ne vojne nego fudbalske A šta ako te poljubim negdje gdje ti kičma ljubi rebra 98

Ili gdje se vrat ljuti na rame i pali tajmer na isključivanje A šta ako sam samo provajder svih tvojih osjećanja i želja I ništa više I u svemu Okupacija u 26 slika je izlaz Razmišljam Brojim Mrzim Kovača Nije ušavniji od terazijskih Crnogoraca Bar kad je jezik u pitanju Besplatna novina i skupa glumica na naslovnici Uspjela je djevojčica sa Manitovca Sa Pristana Sa Pina Ubijen u pojam tajkun iz fusnota ANBa Iz prepodobnog i velevlažnog socijalizma Šest SMS poruka: Majka sam ti Sve imam Astme više od svega Svi smo zdravo Šta ćeš za ručak Ako opet ne dođeš nema veze I dva mejla: Dolazim za pola sata Izvini greška Smajli Retardirano nakreveljen Kao i uvijek Maršira kurtoazija sa likom USA predsjednika Iz prvog dnevnika Sa trećeg portala Iz memoara debila od 25 godina Ispod slike maršala u BOSS uniformi I ništa ti ne zamjeram Osim što si mi dala Da ti govorim Majakovskog I čitav sijaset budala ispod šinjela Bukovskog On je sa poezijom imao samo erotske veze Kao i Vladimir Iljič sa socijalizmom Trocki je bar bio osvjedočen drkadžija Kao i Solana sadista Ili dva Buša I bijeli Obama u crnim rukavicama Ova pjesma mora da nosi naslov ZADNJA Jer više neću da pišem o tebi Ni o nama Život je otužni spektakl Smrt je istinska drama 99

@ena (monolog freskopisca Prokopija u *Gorskoj drami*“ Obrada Nenezi}a) Žena nije od Adamovog rebra Ona je Adamov kičmeni stub i moždana pjena Koja čini uspravnim i mislećim Ona se jednostavno zove Žena I svaki pravopis je loš ako se ta imenica Ne piše velikim slovom Ona je htjenje i želja koja pomiče kamenje stance I pogledom ruši Kineski zid I sve petrovaradinske tvrđave su „smešne“ Da ne pričam o Kalemegdanu i nikšićkom Bedemu Ona je onaj oblak straha koji je ostajao Iza mongolskih hordi i krvožednih Huna Ona je ono plavetnilo slobode Koje je uzmutilo sve rijeke od Karpata Pa do Jadranskog mora I drugačije se jedino zove sloboda Ona je papirus na kom je izvajana Istorija čovječanstva Žena je stub srama na kom smo razapeti Odvajkada i do vječnosti Jer se ni pred čim ne stidimo kao pred njenom suzom Ona je onaj talas koji je nosio Nojevu barku Da bi smo trajali do današnjeg dana I nijesmo mi rodili Božijeg sina, nego Žena I uzalud su nam sve mišice i sablje svevide Leteći konji i lebdeće mašine Samo jedan njen pogled je dovoljan da sruši Muškarčev svijet, pa makar bio od željeza Ona je dobro jutro i dobar dan I svaki je dan do viđenja i laku noć kad je nema I zašto bi uostalom izlazilo sunce Da nemamo kome da ga zavještamo I uzalud - zvijezde nijesu ženskog roda 100

Jer i mjesec izlazi da bi njih zadivio Ona je poezija Vladike Rada i san... A džeferdar je, tek, Mandušića Vuka Ili neki nož ili mač Sve te gluposti muškog roda koje nas čine nesrećnima Pa nije ikona ili freska muškog roda Već ženskog i samo nas one nagone na pokajanje I neslavna djela od kojih se stide stare i nove knjige Pa koga je i nečastivi Hitler volio osim jednu Ženu Ili Makedonski i Bonaparta U san se ne snili I sva ta osmanska imperija je U stvari Samo zadivljenje nekoj ženi Da se ne zove Žena zvala bi se Rana Jer ništa ne boli i ništa ne zaraste kao Ona Ona nije potreba Nego stanje duha I muška je izmišljotina i medicinska Da venama teče krv Teče Žena Ako vam je milo znati Molekul se ne sastoji od nekih atoma Nego od čitavog sijaseta Žena I ko drugačije misli Hajde Nek stisne petlju i nek joj kaže Bez tebe mogu Na vo vjeki vjekov To su priče za malu djecu Ja znam da mi Ona smrkava i sviće I Bog daće da tako ostane Jer svi smo rođeni da umremo po jednom Osim Žena Ona živi dovijek U meni U tebi U njemu I čeka sjeme da nas opet rodi Kad smislimo neke ratne svinjarije I podoji I podigne I zasmije I zaplače I tako će biti dovijek 101