Džentlmenska ponuda

Roman iz serije o obitelji BridgertonJQuuliinan džentlmenska ponuda“Pametno, duhovito!” time magazin



Julia QuinnDŽENTLMENSKA PONUDA

Naslov izvornikaAn Offer From a GentlemanCopyright © 2001 by Julia Cotler PottingerCopyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015.UrednikZoran MaljkovićNakladnikMozaik knjigaZa nakladnikaBojan VidmarGlavni urednikZoran MaljkovićGrafički urednikIvica JandrijevićOblikovanje naslovniceMarija MorićIlustracija na naslovnici© Lee Avison / Arcangel ImagesTisakDenona, Zagreb, lipanj 2015.ISBN 978-953-14-1824-9CIP zapis je dostupan u računalnome kataloguNacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000907242.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem,sniman­ jem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Julia QuinnDžentlmenska ponuda S engleskoga prevela ZRINKA BUDAK



Za Cheyenne, i uspomenu na jedno ljeto kad smo pile frappuccino.Također i za Paula, iako on misli da je sasvim u redu gledati na televiziji operaciju na otvorenom srcu dok jedemo špagete.



PROLOGSvi su znali da je Sophie Beckett kopile. Sva služinčad je to znala. No voljeli su malu Sophie. Volje-li su je otkako je stigla u Penwood Park kad su joj bile tri godi-ne. Malena djevojčica, zamotana u preveliki kaput, ostavljena napragu jedne srpanjske noći. I zato što su je voljeli, pretvarali su seda vjeruju u ono što je šesti grof od Penwooda tvrdio za nju – daje sirota kći njegova pokojnog prijatelja. Bez obzira na to što suSophijine oči boje mahovine bile identične grofovima. Bez obzirana to što je oblik njezina lica nevjerojatno podsjećao na oblik licanjegove nedavno preminule majke. I bez obzira na to što je nje-zin osmijeh bio vjerna kopija osmijeha grofove sestre. Nitko niježelio povrijediti Sophijine osjećaje – niti ugroziti svoju sigurnost– ukazujući na te činjenice. Grof, građanskim imenom Richard Gunningworth, nikad ni-je raspravljao o Sophijinu podrijetlu, no morao je znati da je onanjegovo izvanbračno dijete. Nitko nije znao što je pisalo u pismukoje je domaćica kuće izvukla iz Sophijina džepa kad su je pronašlite kišne noći: grof je spalio cedulju čim ju je pročitao. Promatraoje kako se papir smežurava i savija u plamenu, a zatim naredio dase uredi soba za Sophie odmah pokraj dječje sobe. Od toga danaona je ostala ondje. On je nju zvao Sophie, ona njega “moj gospo-daru”, i viđali su se nekoliko puta godišnje, kad bi se grof vratiokući iz Londona, što nije bilo baš često. 9

Julia Quinn Najvažnije je, međutim, bilo to što je Sophie znala da je kopi-le. Nije bila posve sigurna kako je to znala, jednostavno jest, vje-rojatno oduvijek. Nije se mnogo toga sjećala iz svoga života prijedolaska u Penwood Park, no zapamtila je dugo putovanje Engle-skom, i svoju stravično mršavu baku koja joj je govorila, kašljućii hripljući, da ide živjeti sa svojim ocem. No najsnažnije joj se usjećanje urezao trenutak kako stoji pred vratima na kiši, znajućida joj se baka skriva u grmlju i čeka da Sophie puste unutra. Grof je prstima dodirnuo bradu malene djevojčice, podigao jojlice prema svjetlu, i u tom su trenutku oboje znali istinu. Svi su znali da je Sophie kopile, ali nitko o tomu nije govorio isvi su bili prilično zadovoljni tim prešutnim dogovorom. Sve dok se grof nije odlučio oženiti. Sophie je bilo drago kad je čula tu vijest. Domaćica kuće je reklakako je batler rekao, da je grofov tajnik rekao da grof kani provo-diti više vremena u Penwood Parku sad kad će postati obiteljskimčovjekom. I premda Sophie grof nije osobito nedostajao kad ganije bilo – kako da ti nedostaje netko tko te jedva primjećuje čaki kad je tu – voljela je misliti da bi joj mogao nedostajati kad bi gamalo bolje upoznala, a kad bi ga bolje upoznala, možda ne bi to-liko često odlazio. Osim toga, sobarica s gornjeg kata je rekla daje domaćica rekla da je susjedov batler rekao da grofova budućažena ima dvije kćeri, otprilike Sophijinih godina. Nakon sedam godina samoće u dječjoj sobi, Sophie je bila ushi-ćena. Za razliku od ostale djece u susjedstvu, nju nikad nisu pozi-vali na lokalne zabave i društvena zbivanja. Nitko je nije otvorenonazvao kopiletom – to bi bilo ravno nazivanju grofa, koji je samojednom izjavio da je Sophie njegova štićenica i više se nikad nijeo tome izjašnjavao, lašcem. S druge strane, grof se nikad nije osobito potrudio da Sophiebude prihvaćena u društvu. I tako je, sa svojih deset godina,10

Džentlmenska ponudaSophie stekla najbolje prijatelje među sobaricama i lakajima, a do-maćica kuće i batler bili su joj poput majke i oca. Ali sada će dobiti prave sestre. O, znala je ona da ih neće smjeti zvati sestrama. Znala je da ćeim biti predstavljena kao Sophie Maria Beckett, grofova štićenica,no one će joj biti poput pravih sestara. A to je jedino bilo važno. I tako je jednog poslijepodneva u veljači Sophie čekala u glav-nom predvorju, zajedno sa svom služinčadi kućanstva, okuplje-nom za tu prigodu, i gledala kroz prozor ne bi li na prilaznomputu spazila grofovu kočiju, s novom groficom i njezinim kćeri-ma u njoj. I, dakako, grofom. “Mislite li da ću joj se svidjeti?” šapne Sophie gospođi Gibbons,domaćici kuće. “Grofovoj ženi, mislim.” “Naravno da hoćeš, dušo”, odgovori joj gospođa Gibbons, ta-kođer šaptom. No pogled joj nije bio jednako siguran kao tonnjezina glasa. Nova grofica možda neće s naklonošću gledati naprisutnost muževa vanbračnog djeteta u njihovu domu. “Školovat ću se s njezinim kćerima?” “Bilo bi besmisleno školovati vas zasebno.” Sophie zamišljeno kimne, a zatim se uzvrpolji, spazivši kočijukako prilazi kući. “Stigli su!” prošapće. Gospođa Gibbons pruži ruku kako bi je potapšala po glavi, alije Sophie već pojurila prema prozoru i doslovno zalijepila lice zastaklo. Grof prvi izađe iz kočije pa pomogne sići dvjema djevojčicama.Bile su odjevene u jednake crne kapute. Jedna je imala ružičastuvrpcu u kosi, druga žutu. Zatim, kad su se djevojčice odmakle ustranu, grof pruži ruku posljednjoj osobi u kočiji. Sophie zastane dah dok je čekala da se pojavi nova grofica. Pre-križivši prstiće, gotovo nečujno prošapće: “Molim Te.” Molim Te, neka me zavoli. 11

Julia Quinn Kad bi je grofica zavoljela, možda bi je i grof zavolio, i moždabi se, iako je nikad nije zvao svojom kćeri, barem tako ponašaoprema njoj pa bi bili prava obitelj. Dok je Sophie gledala kroz prozor, nova je grofica izašla izkočije, krećući se tako elegantno i skladno da ju je podsjetila nanježnu pticu ševu koja se povremeno dolazila praćakati u ptičjempojilu u njihovom vrtu. Čak je i grofičin šešir bio urešen dugimtirkiznim perom koje je svjetlucalo na oštrom zimskom suncu. “Prelijepa je”, prošapće Sophie. Bacila je kratki pogled premagospođi Gibbons ne bi li uhvatila njezinu reakciju, no domaćica jestajala u strogo pozornom stavu, očiju uperenih preda se, čekajućida grof uvede svoju novu obitelj na upoznavanje. Sophie glasno gutne, ne znajući točno gdje bi trebala stajati. Či-nilo se da svi ostali imaju svoja mjesta. Služinčad je bila postroje-na prema rangu, od batlera pa sve do najniže pralje. Čak su i psiposlušno sjedili u kutu, a uzice im je u rukama držao nadglednikpsetarnice. Sophie, međutim, nije imala nikakvih korijena. Da je uistinubila grofova kći, čekala bi groficu stojeći pokraj guvernante. Da jeuistinu bila grofova štićenica, bila bi više-manje na istom položa-ju. No gospođica Timmons se naglo prehladila i odlučila je ostatiu dječjoj sobi. Nitko od slugu nije ni na trenutak povjerovao da jeguvernanta doista bolesna. Prethodnu je noć bila savršeno zdra-va, ali je nitko nije krivio zbog te laži. Sophie je, na koncu, bi-la grofovo kopile i nitko se nije želio dovesti u položaj da moždauvrijedi groficu predstavivši joj nezakonito dijete njezina muža. A grofica bi trebala biti slijepa, glupa, ili oboje, da istog trenutkane shvati kako je Sophie nešto više od grofove štićenice. Osjetivši kako ju je odjednom preplavio stid, Sophie se povu-kla u kut dok su dva lakaja teatralno otvarala ulazna vrata. Prvesu ušle dvije djevojčice, koje su se zatim odmakle u stranu dok je12

Džentlmenska ponudagrof uvodio groficu u kuću. Grof predstavi groficu i njezine kćeribatleru, a batler ih upozna s ostalim osobljem. Sophie je čekala. Batler je predstavio lakaje, glavnog kuhara, domaćicu kuće,konjušare. A Sophie je čekala. Predstavio je kuhinjske sluškinje, sobarice i sudoperke. A Sophie je čekala. I konačno batler – zvao se Rumsey – predstavi najnižu od naj-nižih služavki, sudoperku po imenu Dulcie koja je bila u službitek tjedan dana. Grof je kimao i mrmljao riječi zahvale, a Sophieje još čekala, nemajući ni približnu zamisao što joj je činiti. Stoga se ona nakašlje i istupi naprijed, nervozno se smiješeći.Grof se zapravo nikad nije družio s njom, no kad god bi posjetioPenwood Park, bila bi izvedena pred njega i on bi joj uvijek po-svetio nekoliko minuta svoga vremena, ispitujući je o onomu štoje naučila, a zatim bi je žurno potjerao natrag u dječju sobu. Zacijelo ga i dalje zanima kako napreduje njezina naobrazba,čak i sada kad je oženjen. Sigurno će mu biti drago čuti da je svla-dala množenje razlomaka i da je gospođica Timmons nedavnoizjavila kako je njezin francuski naglasak “čisto savršenstvo”. No on je bio zauzet govoreći nešto grofičinim kćerima i nije ječuo. Sophie se ponovno nakašlja, ovaj put nešto glasnije, i reče: “Mojgospodaru?” glasom koji je ispao znatno skvičaviji no što je htjela. Grof se okrene. “Aha, Sophia”, promumlja, “nisam znao da sii ti u predvorju.” Sophie je bila ozarena. Ipak je nije ignorirao. “A tko je to?” upita grofica, prišavši im kako bi bolje vidjela. “Moja štićenica”, odgovori grof. “Gospođica Sophia Beckett.” Grofica prostrijeli Sophie ocjenjivačkim pogledom, a zatim za-škilji. 13

Julia Quinn I nastavi škiljiti. Pa zaškilji još jače. “Shvaćam”, reče. I svi su u prostoriji odmah znali što je to shvatila. “Rosamund”, reče grofica, okrenuvši se prema svojim kćerima,“Posy, pođite sa mnom.” Djevojčice se smjesta pridruže majci. Odvaživši se, Sophie imse nasmiješi. Mlađa joj uzvrati osmijehom, no starija, čija je ko-sa bila poput zlatnih niti, oponašajući svoju majku podigne nos uzrak i odlučno okrene glavu. Sophie gutne i ponovno se nasmiješi prijateljski raspoloženojdjevojčici, ali je ona ovaj put nesigurno grickala donju usnu, a za-tim oborila pogled. Grofica okrene leđa Sophie i reče grofu: “Pretpostavljam da susobe za Rosamund i Posy spremne.” On kimne. “Blizu dječje sobe. Odmah do Sophijine.” Uslijedila je duga tišina, a zatim je grofica očito zaključila ka-ko se neke bitke ne vode pred slugama jer je samo rekla: “Voljelabih sada poći gore.” I otišla je, povevši grofa i kćeri sa sobom. Sophie je gledala kako se njezina nova obitelj uspinje stubama,a kad su joj nestali iz vidokruga skrenuvši na polukatu, okrene seprema gospođi Gibbons i upita: “Mislite li da trebam poći gore ipomoći im? Mogla bih djevojčicama pokazati dječju sobu.” Gospođa Gibbons odmahne glavom. “Izgledale su umorno”,lagala je. “Sigurno će htjeti odrijemati.” Sophie se namršti. Čula je da Rosamund ima jedanaest, a Posydeset godina. Malo su prestare za popodnevno drijemanje. Gospođa Gibbons je potapša po leđima. “Dođi sa mnom. Goditće mi tvoje društvo, a kuharica mi je rekla kako je upravo ispeklanovu turu čajnih kolačića. Mislim da su još topli.”14

Džentlmenska ponuda Sophie kimne i pođe za njom. Imat će te večeri dovoljno vre-mena upoznati djevojčice. Pokazat će im dječju sobu i sprijateljitise s njima, i ubrzo će joj biti poput sestara. Sophie se nasmiješi. Bilo bi prekrasno imati sestre.Međutim, Sophie nije vidjela ni Rosamund ni Posy – a niti gro-fa ni groficu – sve do sutradan. Ušavši u dječju sobu na večeru,ugleda stol postavljen za dvije, a ne za četiri osobe. GospođicaTimmons (koja se čudesno oporavila od prehlade) reče kako jojje grofica rekla da Rosamund i Posy ne mogu večerati jer su pre-umorne od putovanja. No djevojčice su morale doći na nastavu i sutradan ujutro su sepojavile u dječjoj sobi, prateći svoju majku u stopu. Sophie, koja jeveć sat vremena rješavala zadatke iz matematike, sa zanimanjempodigne pogled sa svoje pločice. Ovaj put im se nije nasmiješila.Nekako joj se to nije učinilo pametnim. “Gospođice Timmons”, reče grofica. Gospođica Timmons se nakloni, promrmljavši: “Milostiva gos-pođo.” “Grof mi je rekao da ćete vi podučavati moje kćeri.” “Dat ću sve od sebe, milostiva gospođo.” Grofica pokaže prema starijoj djevojčici, onoj sa zlatnom ko-som i očima boje različka. Lijepa je, pomisli Sophie, poput porcu-lanske lutke koju joj je grof donio iz Londona za sedmi rođendan. “Ovo je”, reče grofica, “je Rosamund. Jedanaest joj je godina.A ovo je”, zatim pokaže prema drugoj djevojčici, koja nije odva-jala pogled od svojih cipela, “Posy. Njoj je deset godina.” Sophie promotri Posy s velikim zanimanjem. Za razliku odsvoje majke i sestre, ona je imala tamne oči i kosu, a obrazi su jojbili pomalo bucmasti. “I Sophie ima deset godina”, odvrati gospođica Timmons. 15

Julia Quinn Grofica stisne usne. “Voljela bih da odvedete djevojčice u obi-lazak kuće i vrta.” Gospođica Timmons kimne. “U redu. Sophie, odloži svoju plo-čicu. Nastavit ćemo s matematikom kad...“ “Samo moje kćeri”, grofica je prekine tonom koji je istodobnobio užaren i hladan. “Želim razgovarati nasamo sa Sophie.” Sophie gutne i pokuša podignuti pogled prema grofici, no dos-pije samo do njezine brade. Dok je gospođica Timmons izvodi-la Rosamund i Posy iz sobe, ona ustane, iščekujući daljnje uputeočeve nove žene. “Znam tko si ti”, reče grofica čim su se zatvorila vrata. “M-milostiva?” “Ti si njegovo kopile, i nemoj ni pokušavati to poreći.” Sophie ne reče ništa. Bila je to, dakako, istina, ali je nitko nikadnije glasno izrekao. Barem ne njoj u lice. Grofica je zgrabi za bradu, stisne je i podigne tako da je Sophiebila prisiljena gledati je u oči. “Slušaj me dobro”, reče prijetećimglasom. “Možeš živjeti u Penwood Parku, i možeš pohađati nasta-vu s mojim kćerima, ali ćeš uvijek ostati kopile i ništa više od toga.Da se nisi nikad, nikad usudila pomisliti da si ravnopravna s nama.” Sophie tiho zajeca. Grofičini su joj se nokti zarili ispod brade. “Moj je muž”, nastavi grofica, “zaveden osjećajem nekakve ob-veze prema tebi. Njegovo nastojanje da ispravi svoje pogreške vri-jedno je divljenja, no tvoja nazočnost u ovoj kući - to što te hrani,odijeva i školuje kao da si mu prava kći, vrijeđa mene kao njego-vu ženu.” Ali ona jest njegova prava kći. I to je bio njezin dom puno duljenego što je bio grofičin. Grofica naglo pusti njezinu bradu. “Ne želim te viđati”, prosik-ta. “Nikad mi se nećeš obraćati i izbjegavat ćeš moje društvo. Na-dalje, osim za vrijeme nastave, nećeš razgovarati ni s Rosamund16

Džentlmenska ponudai Posy. One su sada grofove kćeri i ne smiju se družiti s nekimepoput tebe. Imaš li kakvih pitanja?” Sophie odmahne glavom. “Odlično.” Izgovorivši to, grofica se pokupi iz sobe, ostavivši Sophie naklecavim nogama i drhtavih usana. I očima punim suza.S vremenom je Sophie otkrila još ponešto o neizvjesnosti svojegpoložaja u kući. Sluge su uvijek sve znale, pa bi to naposljetku do-spjelo i do Sophijinih ušiju. Grofica, čije je osobno ime bilo Araminta, već je prvog danazahtijevala da Sophie bude udaljena iz kuće. Grof je to bio odbio.Hladno je rekao kako ne očekuje od Araminte da voli Sophie,čak ni da joj se sviđa. No morat će je podnositi. Sedam je godinaispunjavao svoju dužnost prema njoj i nije kanio prekinuti s time. Rosamund i Posy su oponašale Aramintu i ponašale se premaSophie neprijateljski i s prijezirom, iako Posy očito nije bila sklonamučenju i okrutnosti poput Rosamund. Rosamund je obožavalaštipati i zavrtati kožu na Sophijinoj nadlanici kad god gospođicaTimmons nije gledala. Sophie se nikad nije žalila; sumnjala je dabi gospođica Timmons imala hrabrosti ukoriti Rosamund (kojabi zacijelo odjurila Araminti s nekom izmišljenom pričom), i akoje itko opazio da su Sophijine ruke neprekidno pune modrica, nit-ko nije ništa rekao. Posy je povremeno bila ljubazna prema njoj, no uglavnom bisamo uzdahnula i rekla:“Moja mama kaže da ne smijem biti do-bra prema tebi.” Što se grofa tiče, on se nikad nije miješao. Sophijin je život protekao u takvom ozračju četiri godine, aonda je grof sve iznenadio uhvativši se za prsa dok je pio čaj u 17

Julia Quinnružičnjaku i hrapavo ispustivši dah, pao licem prema dolje na ka-meni pod. Nikad više nije došao k svijesti. Svi su bili preneraženi. Grofu je bilo tek četrdeset godina. Tkoje mogao znati da će ga srce izdati tako rano? Nitko nije bio u ve-ćem šoku od Araminte, koja je još od prve bračne noći očajničkipokušavala zanijeti toliko važnoga nasljednika. “Možda sam u drugom stanju!” požurila je upozoriti grofoveodvjetnike. “Ne možete predati titulu tamo nekom daljnjem ro-đaku. Lako bih mogla biti u drugom stanju.” No nije bila u drugom stanju i mjesec dana poslije (odvjetnicisu htjeli dati grofici dovoljno vremena da se uvjeri je li trudna ilinije), prilikom čitanja grofove oporuke, Araminta je bila prisilje-na sjediti pokraj novoga grofa, prilično razuzdanog mladića kojije češće bio pijan nego trijezan. Većina grofovih želja bila je uobičajena. Zbrinuo je svoje vjernesluge. Osnovao je zaklade za Rosamund, Posy, pa čak i Sophie,osiguravši svim trima djevojkama pristojne miraze. A zatim je odvjetnik stigao do Aramintina imena. Svojoj ženi, Araminti Gunningworth, grofici od Penwooda, ostav- ljam godišnji prihod od dvije tisuće funta… “To je sve?” krikne Araminta. …osim ako pristane udomiti moju štićenicu, gospođicu Sophiju Mari- ju Beckett, i skrbiti o njoj dok ne napuni dvadeset godina. U tom će slu- čaju njezin godišnji prihod biti utrostručen i iznosit će šest tisuća funta. “Ne želim je”, prošapće Araminta. “Ne morate je uzeti”, podsjeti je odvjetnik. “Možete…“18

Džentlmenska ponuda “Živjeti od bijednih dvije tisuće na godinu?” planula je. “Nedolazi u obzir.” Odvjetnik, čija su godišnja primanja bila znatno ispod dvije ti-suće, ne reče ništa. Novi grof, koji je neprekidno pio tijekom cijelog sastanka, sa-mo slegne ramenima. Araminta ustane. “Što ste odlučili?” upita je odvjetnik. “Uzet ću je”, reče tiho. “Želite li da ja izvijestim djevojčicu?” Araminta odmahne glavom. “Sama ću joj reći.” No kad je Araminta pronašla Sophie, izostavila je neke bitnečinjenice... 19



1. DIO



1. POGLAVLJENajtraženija pozivnica ove sezone zacijelo je pozivnica na krabulj-ni ples obitelji Bridgerton koji će se održati sljedećeg ponedjeljka. Ui-stinu, ne možete se ni okrenuti, a već ste prisiljeni slušati nagađanjamajki iz visokog društva o tome tko će se sve biti pozvan i, još važni-je, što će tko odjenuti. Nijedna od gore navedenih tema nije, međutim, zanimljivija oddvojice neoženjenih Bridgertona, braće Benedicta i Colina. (Prije nošto se netko dosjeti istaknuti kako je još jedan od braće Bridgerton ne-oženjen, Vaša Vas autorica želi obavijestiti kako je posve svjesna po-stojanja Gregoryja Bridgertona, no njemu je tek četrnaest godina testoga nije važan za ovu kolumnu koja se, poput većine kolumni Va-še autorice, bavi najuzvišenijom od svih zabava: lovom na muževe.) Iako su gospoda Bridgerton samo to – obična gospoda – svejedno ihsmatraju najboljim ulovom ove sezone. Opće je poznato kako su obo-jica u posjedu pozamašnog imetka, a ni kratkovidnima ne bi proma-klo da posjeduju, baš kao svih osmero potomaka obitelji Bridgerton, ilijepu vanjštinu, također tipičnu za Bridgertone. Hoće li neka sretna dama iskoristiti tajanstvenost noći pod maska-ma kako bi ugrabila jednog od najpoželjnijih neženja? Vaša autorica neće ni pokušati nagađati. Društveni bilten lady Whistledown, 31. svibnja 1815. 23

Julia QuinnSophie! Sophieeeeeeeee!” Krici su bili dovoljno glasni za pucanje stakla. Ili barem uš-nih bubnjića. “Evo me, Rosamund! Dolazim!” Sophie zadigne rub svojihgrubih vunenih suknji i pohita uz stubište, poskliznuvši se na če-tvrtoj stubi i jedva se uhvativši za ogradu da ne tresne na stražnji-cu. Trebala je zapamtiti da je stubište sklisko jer ga je to jutro ula-štila voskom, pomažući sluškinji iz donjeg dijela kuće. Uklizavši pred vrata Rosamundine spavaće sobe, reče zadiha-no: “Da?” “Čaj mi se ohladio.” Sophie je htjela reći: “Bio je topao kad sam ti ga donijela prije satvremena,lijenagaduro.” No umjesto toga reče: “Donijetćutidrugi.” Rosamund šmrkne. “Učini to.” Sophie razvuče usne u nešto što bi samo vrlo slabovidni mogli na-zvati osmijehom i podigne servis za čaj. “Da ostavim kolačiće?” upita. Rosamund zatrese svojom lijepom glavom. “Želim svježe.” Blago pognutih ramena od težine pladnja prenatrpanog servi-som za čaj, Sophie izađe iz sobe, pazeći da ne počne gunđati prijenego što stigne na sigurnu udaljenost u hodniku. Rosamund jestalno naručivala čaj, a onda ga sat vremena ne bi ni taknula. Zato vrijeme bi se, dakako, čaj ohladio pa je morala naručivati novi. Zbog toga je Sophie neprekidno trčala gore-dolje po stubama,gore pa dolje, gore pa dolje. Katkada joj se činilo kako je to bilosve što je činila u životu. Gore pa dolje, gore pa dolje. To i, naravno, šivanje, glačanje, češljanje i slaganje frizura, či-šćenje cipela, krpanje, pospremanje kreveta... “Sophie!” Sophie se okrene i ugleda Posy kako dolazi prema njoj. “Samo sam te htjela pitati, Sophie, misliš li da mi ova boja do-bro pristaje?”24

Džentlmenska ponuda Sophie promotri Posyin kostim sirene. Kroj nije baš bio odgo-varajući za Posyin stas koji je još uvijek bio dječje debeljuškast, noboja joj je prelijepo isticala ten. “Lijepa nijansa zelene boje”, iskre-no joj odgovori Sophie. “Obrazi ti uz nju izgledaju vrlo rumeno.” “Joj, dobro. Baš mi je drago što ti se sviđa. Stvarno mi znašizabrati odjeću.” Posy se nasmiješi pruživši ruku i ugrabi kola-čić s pladnja. “Majka nas cijeli tjedan gnjavi s tim maskenbalom iznam da me neće pustiti na miru dok ne budem izgledala najbolješto mogu. Ili”, Posy napravi grimasu, “dok ona ne bude mislilada izgledam najbolje što mogu. Znaš, odlučila je da jedna od nasmora ščepati nekog od preostale braće Bridgerton.” “Znam.” “A ona Whistledownica dodatno pogoršava situaciju. Opet jepisala o njima. Majci od toga samo”, Posy prestane žvakati i na-pravi pauzu kako bi progutala kolačić, “rastu zazubice.” “Je li jutrošnja kolumna bila jako dobra?” upita Sophie, naslo-nivši pladanj na bok. “Nisam je još stigla pročitati.” “Ma, uobičajene tričarije”, kaže Posy odmahnuvši rukom.“Znaš, katkada je stvarno dosadna.” Sophie se pokuša nasmiješiti, ali ne uspije. Više od ičega bi vo-ljela proživjeti barem jedan dan Posyna dosadna života. Dobro,možda ne baš s Aramintom u ulozi majke, no ne bi imala ništaprotiv života koji se sastojao od čajanki, večernjih zabava i pri-vatnih koncerata. “Ako se dobro sjećam”, zamišljeno nastavi Posy, “napisala jekritiku nedavnog bala lady Worth, spominjala vikonta Guelpha,koji je očito prilično očaran nekom Škotkinjom, i završila dugimpasusom o nadolazećem maskenbalu kod Bridgertona.” Sophie uzdahne. Već je tjednima čitala o tom krabuljnom ple-su i, iako nije bila ništa više od osobne sobarice (a povremeno iobična sluškinja, kad god bi Araminta zaključila da nije dovoljno 25

Julia Quinnzaposlena), nije si mogla pomoći, poželjela je da i ona može ići nataj bal. “Nitko ne bi bio sretniji od mene kad bi se vikont Guelph za-ručio”, napomene Posy posegnuvši za još jednim kolačićem. “Ba-rem jedan neženja manje na majčinu popisu potencijalnih muževakojime me neprestano gnjavi. Ionako nema nikakvih izgleda dauopće privučem njegovu pažnju.” Odgrize komad kolačića; buč-no je hrskao u njenim ustima. “Nadam se da je lady Whistledownu pravu u vezi s njim.” “Vjerojatno jest”, odgovori Sophie. Pratila je Društveni biltenlady Whistledown od njegova prvog izdanja 1813. godine, i kolum­nistica je gotovo uvijek bila u pravu u pitanju tema s bračnog tržišta. Sophie, naravno, nije nikada imala priliku osobno vidjeti brač-no tržište. No, čitajući Whistledown dovoljno često, mogla je go-tovo osjetiti taj dio londonskog društva i bez stvarne nazočnostina balovima. Čitanje Whistledowna bila je zapravo jedina Sophijina uistinuzabavna razonoda. Već je bila pročitala sve romane u knjižnici, akako Araminta, Rosamund i Posy nisu bile osobito zaljubljene učitanje, Sophie se nije mogla nadati dolasku novih knjiga u kuću. No Whistledown je bio silno zabavan. Nitko zapravo nije znaokolumnističin pravi identitet. Kad se prije dvije godine bilten po-javio u obliku novina od samo jednog lista, nagađanja su se smje-sta rasplamsala. Pa čak i sad, kad god bi lady Whistledown preni-jela neki osobito sočan trač, ljudi bi ponovno počeli pričati i na-gađati, pitajući se tko, u ime svijeta, može tako brzo i preciznoizvještavati. Za Sophie, Whistledown je bio uzbudljiv pogled u svijet ko-ji je mogao biti njezin, da je odnos njezinih roditelja bio zakonit.Mogla je biti grofova kći, a ne njegovo kopile; ne bi se prezivalaBeckett, već Gunningworth.26

Džentlmenska ponuda Samo jednom, voljela bi da je ona ta koja ulazi u kočiju i od-lazi na bal. Umjesto toga, uređivala je druge za njihove večernje izlaske ugrad, zatežući Posyn korzet, slažući Rosamundinu frizuru ili la-šteći Aramintine cipele. No nije se mogla – ili se barem nije smjela – žaliti. Da, bila jepoput sobarice Araminti i njezinim kćerima, ali barem je imaladom. Bilo je to više nego što su mnoge djevojke u njezinu polo-žaju imale. Kad joj je otac umro, nije joj ostavio ništa. Odnosno, ništa osimkrova nad glavom. Pobrinuo se da bude zbrinuta do svoje dvade-sete godine. Araminta se nikad ne bi odrekla četiri tisuće funta nagodinu izbacivši Sophie na cestu. Ali tih četiri tisuće funta bile su Aramintine, a ne Sophijine, iSophie nikad nije vidjela ni novčića. Lijepa odjeća koju je dotadnosila zamijenjena je grubom vunenom, kakvu nosi služinčad.Jela je ono što je jela ostala služinčad – što god bi im Araminta,Rosamund i Posy odlučile ostaviti. Prošlo je, međutim, već gotovo godinu dana od Sophijinadvadesetog rođendana, a ona je još živjela u kući Penwood, slu-žeći Aramintu i ispunjavajući svaku njezinu zapovijed. Iz ne-kog razloga – vjerojatno zato što nije htjela obučavati (i plaća-ti) novu sobaricu – Araminta joj je dopustila ostati u njihovomkućanstvu. I Sophie je ostala. Araminta je barem bila zlo koje je poznavala,ostatak svijeta bio je nepoznato zlo. A Sophie nije znala što je gore. “Nije li ti pretežak taj pladanj?” Sophie trepćući prekine sanjarenje i usredotoči se na Posy, ko-ja je upravo posegnula za posljednjim kolačićem na pladnju. Kvragu. Nadala se da će ga uspjeti ugrabiti za sebe. “Da”, tiho re-če. “Doista je težak. Trebala bih ga stvarno odnijeti u kuhinju.” 27

Julia Quinn Posy se nasmiješi. “Neću te više zadržavati, ali kad budeš go-tova s tim, možeš li mi izglačati ružičastu haljinu? Večeras ću jeodjenuti. Ah, da, vjerojatno bi trebalo pripremiti i odgovarajućecipele. Malo sam ih zaprljala prošli put kad sam ih nosila, a znaškakva je majka što se tiče cipela. Iako mi se uopće ne vide ispodskuta, ona će opaziti i najmanju mrljicu prljavštine čim zadignemrub uspinjući se uz stube.” Sophie kimne, dodajući u glavi Posyne zahtjeve popisu svojihdnevnih obveza. “Onda se vidimo poslije!” Zagrizavši u posljednji kolačić, Po-sy se okrene i nestane u svojoj spavaćoj sobi. A Sophie se odvučedolje u kuhinju. Nekoliko dana kasnije, Sophie je klečala s pribadačama međuzubima, prepravljajući u posljednji čas Aramintin kostim za kra-buljni ples. Oprava kraljice Elizabete bila je, naravno, dopremlje-na iz modnog salona savršeno skrojena po mjeri, no Aramintaje uporno tvrdila da joj je za šest milimetara preširoka u struku. “Kako je sad?” upita Sophie kroz zube da joj pribadače ne bipoispadale. “Preusko.” Sophie izvadi nekoliko pribadača. “A sad?” “Preširoko.” Sophie vrati pribadaču na isto mjesto gdje je bila prije. “Evo.Kako vam se sada čini?” Araminta se okrene na jednu, pa na drugu stranu, pa konačnoizjavi: “Bit će u redu.” Sophie se nasmije u sebi dok se dizala kako bi pomogla Ara-minti izaći iz oprave. “Mora biti spremna za sat vremena, želimo li stići na vrijemena bal”, reče Araminta. “Svakako”, prošapće Sophie. U razgovorima s Aramintom bilojoj je jednostavnije samo ponavljati “svakako”.28

Džentlmenska ponuda “Ovo je izuzetno važan bal”, oštro će Araminta. “Rosamund semora dobro udati, i to ove godine. Novi grof…“ Strese se od ga-đenja; novog je grofa još smatrala uljezom, bez obzira na to što jebio najbliži rođak bivšeg grofa. “Dakle, rekao mi je da nam je ovoposljednja godina u londonskoj kući Penwood. Kakav drznik. Nakoncu, ja sam udova grofica, a Rosamund i Posy su grofove kćeri.” Pastorke, šutke je ispravi Sophie. “Imamo svako pravo koristiti kuću Penwood tijekom sezone.Što će njemu uopće ova kuća, željela bih znati.” “Možda i on želi iskoristiti sezonu da pronađe sebi ženu”, na-tukne Sophie. “Sigurno će željeti nasljednika.” Araminta se namršti. “Ne uda li se Rosamund za bogata muža,stvarno ne znam što ćemo. Tako je teško unajmiti odgovarajućukuću. I tako skupo.” Sophie se suzdrži od komentara kako Araminta barem ne trebaplaćati osobnu sobaricu. Štoviše, do Sophijine dvadesete godine jedobivala četiri tisuće funta samo zato što je imala osobnu sobaricu. Araminta pucne prstima. “Ne zaboravi napudrati Rosamun-dinu kosu.” Rosamund će ići na bal odjevena kao Marija Antoaneta. Sophieju je upitala kani li si nanijeti obruč lažne krvi oko vrata. Rosa-mund to nije bilo smiješno. Araminta navuče kućni ogrtač i zaveže pojas brzim, čvrstimpokretima. “A Posy…“ Zastane namrštivši nos. “Pa, sigurna samda će i Posy trebati tvoju pomoć u vezi s nečim.” “Uvijek rado pomažem Posy”, odgovori Sophie. Araminta je pogleda iskosa pokušavajući procijeniti je li Sophiebila bezobrazna. “Samo to učini”, reče naposljetku, naglašavajućisvaki slog, i odmaršira u kupaonicu. Dok su se vrata za njom zatvarala, Sophie podigne ruku i voj-nički joj salutira. 29

Julia Quinn “O, tu si, Sophie”, reče Rosamund užurbano ušavši u sobu.“Trebam smjesta tvoju pomoć.” “Bojim se da ćeš morati pričekati dok…“ “Rekla sam smjesta!” drekne Rosamund. Sophie uspravi ramena i ledeno pogleda Rosamund. “Tvojamajka želi da joj prepravim opravu.” “Samo izvadi pribadače i reci joj da si je suzila. Neće opazitirazliku.” Sophie zastenje jer joj je to bila i namjera. Ali učini li to sada, Ro-samund će je već sutra tužiti majci pa će Araminta tjedan dana bje-snjeti i derati se na nju. Sad će stvarno morati prepravljati opravu. “Rosamund, što trebaš?” “Porubkostimamisepoderao.Nemampojmakakosetodogodilo.” “Možda dok si ga isprobavala…“ “Ne budi drska!” Sophie se ugrize za jezik. Znatno joj je teže padalo Rosamun-dino zapovijedanje od Aramintinog, možda zato što su nekoć bileravnopravne, dijeleći istu učionicu i guvernantu. “Mora odmah biti zašiven”, reče Rosamund, nadmeno frknuv-ši nosom. Sophie uzdahne. “Samo ga donesi. Napravit ću to čim zavr-šim s kostimom tvoje majke. Dobit ćeš ga na vrijeme, obećajem.” “Na ovaj bal ne smijem zakasniti”, upozori je Rosamund. “Do-godi li se to, platit ćeš mi svojom glavom.” “Nećeš zakasniti”, obeća joj Sophie. Rosamund ispusti nekakav prilično srditi zvuk, a zatim se po-žuri prema vratima po svoj kostim. “Uuuf!” Sophie pogleda prema Rosamund u trenutku kad se sudarila sPosy, koja je upravo protutnjala kroz vrata. “Posy, gledaj kamo ideš!” planula je Rosamund.30

Džentlmenska ponuda “I ti bi trebala gledati kamo ideš”, naglasi Posy. “Ja jesam gledala. Tebe je nemoguće izbjeći, debelo derište.” Posy se zacrvene obrazi i ona se odmakne u stranu. “Posy, nešto si trebala?” upita je Sophie čim je Rosamund nestala. Posy kimne. “Možeš li večeras odvojiti još malo vremena i na-praviti mi frizuru? Pronašla sam neke zelene vrpce koje doneklepodsjećaju na morsku travu.” Sophie duboko udahne. Tamnozelene vrpce vjerojatno nećedobro izgledati u Posynoj tamnoj kosi, no nije joj imala srca toreći. “Pokušat ću, Posy, ali prvo moram suziti haljinu tvoje maj-ke i zakrpati Rosamundinu.” “Oh.” Posyn razočarani izraz lica zamalo slomi Sophijino sr-ce. Osim slugu, Posy je bila jedina osoba u Aramintinu kućan-stvu koja je bila barem malo ljubazna prema njoj. “Ne brini se”,tješila ju je. “Pobrinut ću se da ti kosa izgleda lijepo, koliko godvremena imale.” “O, hvala ti, Sophie! Ja…” “Još mi nisi počela prepravljati opravu?” zagrmi Araminta čimse vratila iz kupaonice. Sophie glasno gutne. “Razgovarala sam s Rosamund i Posy.Rosamund je poderala svoju opravu, a…” “Samo se primi posla!” “Hoću. Odmah.” Sophie brzo sjedne na divan i izvrne opravukako bi je mogla suziti u struku. “Brže od odmah”, mrmljala je.“Brže od krila kolibrića. Brže od…” “Šta to brbljaš?” upita je Araminta. “Ništa.” “Onda smjesta prestani blebetati. Tvoj glas me jako iritira.” Sophie zaškrguta zubima. “Mama”, reče Posy, “Sophie će mi večeras napraviti frizuru daizgleda kao…” 31

Julia Quinn “Naravno da će ti napraviti frizuru. Prestani dangubiti i idi sistaviti obloge na oči da ti ne izgledaju tako natečeno.” Posy se snuždi. “Oči su mi natečene?” Sophie je odmahivala glavom u nadi da će Posy pogledati unjenom smjeru. “Tebi oči uvijek izgledaju natečeno”, odgovori Araminta. “Zarnije tako, Rosamund?” Posy i Sophie okrenu glave prema vratima. Rosamund je upra-vo ušla, noseći svoj kostim Marije Antoanete. “Uvijek”, složila ses majkom. “No sigurna sam da će oblozi pomoći.” “Večeras izgledaš zapanjujuće lijepo”, Araminta reče Rosa-mund. “A još se nisi ni počela spremati za bal. Ovo ti se zlato naopravi savršeno slaže s kosom.” Sophie uputi sućutan pogled tamnokosoj Posy koja nikada nijedobivala takve komplimente od svoje majke. “Ulovit ćeš jednog od braće Bridgerton”, nastavi Araminta.“Sigurna sam u to.” Rosamund stidljivo obori pogled. Dobro je uvježbala taj izrazlica i Sophie je morala priznati da joj je vrlo dražesno stajao. Dodu-še, Rosamund je sve dobro stajalo. Njezina kosa boje zlata i plaveoči bile su te godine veoma popularne, a zahvaljujući pozamaš-nom mirazu koji joj je ostavio pokojni grof, svi su pretpostavljalida će se prije završetka sezone odlično udati. Sophie se ponovno okrene prema Posy, koja je sjetno i žalo-sno gledala u svoju majku. “I ti izgledaš lijepo, Posy”, spontanoće Sophie. Posyne oči živnu. “Doista to misliš?” “Svakako. A tvoja je oprava baš strašno originalna. Sigurna samda ćeš biti jedina sirena ondje.” “Kako ti to možeš znati, Sophie?” upita je Rosamund krozsmijeh. “Kao da si ikad bila na nekom društvenom događanju.”32

Džentlmenska ponuda “Posy, sigurna sam da ćeš se lijepo zabaviti”, naglasi Sophie, na-mjerno ignorirajući Rosamundinu zajedljivu opasku. “Tako vamzavidim. Voljela bih da mogu ići s vama.” Nakon što je Sophie izrazila svoju želju uz čeznutljivi uzdah, usobi je zavladao potpuni muk ... a zatim su Araminta i Rosamundprasnule u smijeh. Čak se i Posy malo zahihotala. “Ovo je sjajno”, reče Araminta, jedva došavši do daha. “Ma-la Sophie na balu obitelji Bridgerton. Znaš, kopiladi je zabranjenulaz u visoko društvo.” “Nisam rekla da očekujem poziv”, branila se Sophie, “nego sa-mo da bih voljela da mogu ići.” “Pa, ne bi trebala uopće razmišljati o tome”, prekine je Rosa-mund. “Čezneš li za nečime što se nikako ne može ostvariti, sa-mo ćeš se razočarati.” No Sophie ju je prestala slušati jer se u tom trenutku dogodilonešto neobično. Okrenuvši se prema Rosamund, spazila je predvratima domaćicu kuće, gospođu Gibbons, koja je došla iz Penwo-od Parka nakon što je domaćica gradske rezidencije preminula.Susrevši Sophijin pogled, gospođa Gibbons joj namigne. Namigne! Sophie nikad nije vidjela gospođu Gibbons kako namiguje. “Sophie! Sophie! Slušaš li me uopće?” Sophie se odsutno okrene prema Araminti. “Oprostite”, pro-mrmlja. “Što ste rekli?” “Rekla sam”, Araminta će zlovoljno, “da ti je bolje da smjestapočneš prepravljati moju opravu. Zakasnimo li na bal, ti ćeš misutra odgovarati zbog toga.” “Da, svakako”, brzo odvrati Sophie. Zabode iglu u tkaninu ipočne šivati, no nije prestajala misliti na gospođu Gibbons. Namigivanje? Zašto joj je, u ime svijeta, namignula? 33

Julia Quinn *Tri sata kasnije, Sophie je stajala na ulaznim stubama kuće Penwo-od, gledajući kako lakaj pomaže pri ulasku u kočiju prvo Aramin-ti, zatim Rosamund, i na kraju Posy. Sophie mahne Posy, i ona jojodmahne. Promatrala je zatim kako se kočija udaljava niz ulicui nestaje iza ugla. Kuća Bridgerton bila je udaljena samo šest blo-kova, no Araminta bi inzistirala da idu kočijom čak i da su živjeliu susjednoj kući. Naposljetku, važno je pojaviti se u velikom stilu. Uzdahnuvši, Sophie se okrene i krene se uspinjati stubama na-trag u kuću. U cijelom tom uzbuđenju, Araminta joj je baremzaboravila ostaviti popis zadataka koje je Sophie trebala obavitido njezina povratka. Slobodna večer bila je uistinu pravi luksuz.Možda bi mogla ponovno pročitati neki roman. Ili potražiti da-našnje izdanje Whistledowna. Bila je gotovo sigurna da je u jed-nom trenutku tijekom poslijepodneva vidjela Rosamund kako gaodnosi u svoju sobu. No čim je kročila kroz ulazna vrata gradske rezidencije Penwo-od, gospođa Gibbons, koja kao da se ni od kuda stvorila pred njom,zgrabi je za ruku. “Nemamo vremena za gubljenje!” reče domaćica. Sophie je pogleda kao da je skrenula s uma. “Molim?” Gospođa Gibbons je povuče za lakat. “Dođi sa mnom.” Sophie joj dopusti da je odvuče uz tri niza stuba do njezina ti-jesnog sobička u potkrovlju. Gospođa Gibbons se ponašala veo-ma neobično, no Sophie joj je odlučila udovoljiti pa ju je slijedila.Domaćica je oduvijek bila iznimno ljubazna prema njoj, čak i kadje bilo očito da Araminti nije drago zbog toga. “Morat ćeš se skinuti”, reče gospođa Gibbons uhvativši kvakuna vratima njezine sobe. “Što?” “Stvarno bismo se trebale požuriti.”34

Džentlmenska ponuda “Gospođo Gibbons, vi...” Sophie zine, a riječi joj zastanu u gr-lu kad je ugledala prizor u svojoj spavaćoj sobi. Usred sobe je bilakada iz koje se pušila para, a bile su tu i tri veoma užurbane sluš-kinje. Jedna je ulijevala vruću vodu u kadu, druga je nešto pet-ljala oko lokota nekog prilično tajanstvenog kovčega, a treća je, sručnikom u rukama, govorila: “Požurite, požurite!” Sophie je zbunjeno zurila u njih. “Što se događa?” Gospođa Gibbons se okrene prema njoj, ozarena lica. “Vi, gos-pođice Sophia Maria Beckett, idete na krabuljni ples!”Jedan sat kasnije, Sophie se pretvorila u drugu osobu. U kovčegusu se nalazile haljine pokojne grofove majke. Sve su bile stare pe-deset godina, no to nije bilo bitno; na balu pod maskama ionakonitko ne očekuje da oprave budu po posljednjoj modi. Na samom dnu kovčega pronašle su profinjenu kreaciju od svje-tlucavog srebra, s uskim, biserjem optočenim gornjim dijelom, iširokim skutima, popularnima u prošlom stoljeću. Sophie se osje-ćala poput kraljevne već samo dodirujući ih. Haljina je bila po-malo ustajala nakon toliko godina u kovčegu, pa ju je jedna odsluškinji nakratko iznijela van, provjetrila i poškropila tkaninuružinom vodicom. Sophie je bila okupana i namirisana, kosa joj je bila podignutau elegantnu frizuru, a jedna joj je sluškinja čak nanijela malo ružana usnice. “Nemoj reći gospođici Rosamund”, prošaputa sluški-nja. “Drpila sam ga iz njezine zbirke.” “Ooooo, pogledajte”, reče gospođa Gibbons. “Pronašla sam od-govarajuće rukavice.” Sophie podigne glavu i ugleda domaćicu kuće kako drži u ru-kama par rukavica, dugih do lakata. “Pogledajte”, reče ona, uzevšijednu rukavicu od gospođe Gibbons kako bi je bolje promotrila.“Grb grofova Penwood. I inicijali. Na samom rubu.” 35

Julia Quinn Gospođa Gibbons okrene rukavicu koja joj je ostala u ruci.“SLG. Sarah Louisa Gunningworth. Tvoja baka.” Sophie je iznenađeno pogleda. Gospođa Gibbons nikad nije go-vorila o grofu kao o njezinu ocu. Nitko u Penwood Parku nikada ni-je na glas priznao njezino krvno srodstvo s obitelji Gunningworth. “Pa, ona jest tvoja baka”, izjavi gospođa Gibbons. “Svi smo pre-dugo izbjegavali tu temu. Nije pošteno da Rosamund i Posy uži-vaju povlastice kao da su grofove kćeri, a ti, koja si njegova pravakći, moraš čistiti i služiti ih kao neka sluškinja!” Tri sluškinje kimnu s odobravanjem. “Samo jednom”, nastavigospođa Gibbons, “barem jednu noć, ti ćeš biti najljepša djevojkana balu.” S osmijehom na licu polako okrene Sophie kako bi sepogledala u zrcalu. Sophie zastane dah. “Zar sam to ja?” Gospođa Gibbons kimne, oči su joj sumnjivo svjetlucale. “Izgle-daš prekrasno, draga”, prošapće. Sophie polako podigne ruku prema kosi. “Nemoj pokvaritifrizuru!” zacvili jedna od sluškinji. “Neću”, obeća Sophie, drhtavo se smiješeći dok se borila sa suza-ma. Kosa joj je bila posuta svjetlucavim praškom pa je blistala poputvilinske kraljevne. Tamnoplave su joj kovrče bile podignute u laba-vu punđu na vrhu glave, a jedna joj je debela kovrča visjela niz vrat.A njezine oči, inače zelene poput mahovine, blistale su kao smaragdi. Doduše, Sophie je slutila da su za to najvjerojatnije bile zasluž-ne neprolivene suze. “Ovo je tvoja krinka”, živahno će gospođa Gibbons. Bila je topolumaska i vezivala se na potiljku, pa je Sophie nije morala pri-državati rukom. “Sad nam još samo trebaju cipele.” Sophie pogleda prema svojim praktičnim, ali ružnim radnimcipelama, odloženima u kutu sobe. “Bojim se da nemam ništa štobi išlo uz ovako profinjenu haljinu.”36

Džentlmenska ponuda Sluškinja koja je joj je našminkala usne ponudi joj par bijelih ci-pela. “Iz Rosamundina ormara”, reče. Sophie brzo ugura desnostopalo u cipelu i jednako brzo ga izvadi iz nje. “Prevelika mi je”,reče, podignuvši pogled prema gospođi Gibbons. “Ne bih moglahodati u njima.” Gospođa Gibbons se obrati sluškinji. “Donesi par cipela iz Po-syna ormara.” “Njezine su još veće”, reče Sophie. “Znam to, dovoljno sam ihputa čistila.” Gospođa Gibbons duboko uzdahne. “Onda nam nema druge.Morat ćemo opelješiti Aramintinu zbirku.” Sophie se naježi. Pomisao na hodanje uokolo u Aramintinimcipelama bila je pomalo jezovita. No bilo je to jedino rješenje, toili da ide bosa, a bila je sigurna da bose noge ne bi bile prihvatljivena otmjenom londonskom krabuljnom plesu. Nekoliko minuta kasnije, sluškinja se vratila s parom bijelih sa-tenskih cipelica, izvezenih srebrom i ukrašenih predivnim ruži-cama od umjetnih dijamanata. Sophie se još bojala obuti Aramintine cipele, ali je svejedno pro-bala jednu. Savršeno joj je pristajala. “A odgovaraju i uz haljinu”, reče jedna od sluškinji, pokazavšina srebrni vez. “Kao da su napravljene baš za tu haljinu.” “Nemamo vremena diviti se cipelama”, odjednom reče gospo-đa Gibbons. “Slušaj sada dobro ove upute. Kočijaš se vratio nakonšto je iskrcao groficu i djevojke, i odvest će te u kuću Bridgerton.No, morat će ih čekati ispred kad se budu poželjele vratiti kući,a to znači da se ti moraš vratiti do ponoći i niti sekunde kasnije.Razumiješ?” Sophie kimnu i pogleda prema zidnom satu. Bilo je malo izadevet, što je značilo da će provesti više od dva sata na krabuljnomplesu. “Hvala”, prošapće. “O, tako sam vam silno zahvalna.” 37