Moja kratka povijest

2. St. AlbansG o d i n e 1 9 5 0 . očevo je radno mjesto pre­­mješteno iz Hampsteada u blizini Highgatea u tekizgrađen Nacionalni institut medicinskih istraživanjana Mill Hillu, na sjevernom rubu Londona. Izgledaloje razumnije da se s obitelji odseli iz Lon­d­ ona um­jesto da na posao putuje iz Highgatea. Stoga sumoji roditelji kupili kuću u St. Albansu, poznatompo svojoj katedrali, šesnaest kilometara sjevernood Mill Hilla i trideset dva kilometra od središtaLondona. Bila je to velika viktorijanska kuća kojaje donekle posjedovala i eleganciju i karakter. Kadsu je kupili, moji roditelji nisu bili osobito imućni,a morali su je znatno preurediti prije nego što smose mogli preseliti. Nakon toga je moj otac, kaopravi jorkširski muškarac, odbio plaćati bilo kakvedodatne popravke. Umjesto toga, nastojao je kućuodržavati i redovito je ličiti, ali bila je velika, a onnije bio osobito vješt u takvim poslovima. No kućaje bila čvrsto građena pa je izdržala taj nemar. Mojisu je roditelji prodali 1985. godine, kad je otac biojako bolestan, godinu dana prije nego što je umro.Nedavno sam je vidio – izgleda da se na njoj nakontoga više ništa nije radilo. 21

Naša kuća u St. AlbansuBila je namijenjena obitelji koja drži i poslugu,a u ostavi se nalazila ploča na kojoj se vidjelo izkoje se prostorije zvoni. Mi, dakako, nismo imaliposlugu, ali moja prva spavaća soba bila je sobicau obliku slova L, zacijelo namijenjena posluzi. Naprijedlog moje sestrične Sare, koja je bila malo starijaod mene i kojoj sam se divio, zamolio sam da jeprepuste meni. Rekla je da bismo se ondje moglisjajno zabavljati. Jedna od prednosti te sobe bilaje u tome što smo se mogli popeti kroz prozor nakrov spremišta za bicikle, a odatle na tlo. Sarah je bila kći najstarije sestre moje majke,Janet, koja je studirala medicinu i bila udana zapsihoanalitičara. Živjeli su sjeverno od nas, u kućivrlo sličnoj našoj u Harpendenu, selu udaljenomosam kilometara. Oni su bili jedan od razloga zbogkojih smo se preselili u St. Albans. Za mene je bila22

velika prednost to što sam bio blizu Sare te sam ječesto posjećivao autobusom. Sam gradić St. Albans smješten je u blizini osta­taka antičkog rimskog grada Verulamija, uz Londonnajvažnijeg rimskog naselja u Britaniji. U srednjemvijeku tu je bio najbogatiji britanski samostan.Podignut je na lokaciji hrama svetog Albana; Albanje bio rimski centurion koji je, kako se priča, bioprvi čovjek u Britaniji pogubljen zbog kršćanskevjere. Od opatije je ostala samo vrlo velika i prili­čno ružna crkva te stara zgrada na ulazu kojaje danas dio škole St. Albans, koju sam kasnijepohađao. St. Albans bio je donekle staromodno ikonzervativno mjesto u usporedbi s Highgateomili Harpendenom. Moji roditelji ondje gotovo da inisu imali prijatelja. To je djelomično bila i njihovakrivnja, jer su po prirodi bili osamljenici, osobitomoj otac. Ali i stanovništvo je ondje bilo drukčije;nijedan od roditelja mojih školskih prijatelja u St.Albansu ne bi se mogao smatrati intelektualcem. Naša se obitelj u Highgateu doimala priličnonormalnom, ali u St. Albansu svakako su nas sma­­trali ekscentricima. Takav je dojam potvrđivaloponašanje moga oca, kojemu uopće nije bilo stalodo vanjskog izgleda ako je mogao nešto uštedjeti.Njegova je obitelj bila vrlo siromašna dok je biomlad i to je na njemu ostavilo dubok trag. Nijemogao podnijeti da troši novac na vlastiti komfor,čak ni kasnije kad si je to mogao priuštiti. Odbijao 23

je uvesti centralno grijanje, iako je bio osjetljivna hladnoću. Preko svakodnevne odjeće nosio binekoliko pulovera i kućni ogrtač. Međutim, bio jevrlo velikodušan prema drugim ljudima. Pedesetih godina dvadesetog stoljeća smatraoje da si ne možemo priuštiti novi automobil pa jekupio predratni londonski taksi, a zajedno smo odkontejnera napravili garažu. Susjedi su bili izvan sebeod bijesa, ali nisu nas mogli spriječiti. Poput većinedječaka, i ja sam se stidio zbog svojih roditelja. Alinjima to nikad nije smetalo. Za praznike su kupili romski karavan, koji supostavili na polje kod Osmington Millsa, na južnojobali Britanije u blizini Weymoutha. Bivši vlasnici,Romi, vedro su ga i raskošno ukrasili. Moj ga jeotac prebojio zelenom bojom da prikrije njihov rad.Karavan je imao bračni krevet za roditelje, a ispodnjega ormarić za spavanje za djecu, ali moj ga je otacpreradio u krevete na kat koristeći se nosilima izvojnih viškova, dok su on i majka spavali u vojnomšatoru pokraj kola. Onamo smo na ljetne praznikeodlazili sve do 1958. godine, kad je općinski odborkonačno uspio ukloniti karavan.K a d s m o s e d o s e l i l i u St. Albans,mene su upisali u školu za djevojčice koja je, unatočsvom imenu, primala i dječake koji još nisu navršili24

Naš romski karavan

deset godina. No, nakon što sam ondje proveo jedansemestar, moj je otac otputovao u svoj godišnji posjetAfrici, ovaj put na prilično dugo vremena, otprilikečetiri mjeseca. Majci se nije sviđalo što bi toliko dugoostajala sama te je moje dvije sestre i mene povela uposjet svojoj školskoj prijateljici Beryl, koja je bilaudana za pjesnika Roberta Gravesa. Živjeli su u seluDeya, na španjolskom otoku Mallorci. To je bilosamo pet godina nakon rata i španjolski je diktator,Francisco Franco, Hitlerov i Mussolinijev saveznik,još uvijek vladao Španjolskom. (Zapravo, na vlastije ostao još sljedeća dva desetljeća.) Bez obzira nato, moja je majka, koja je prije rata bila pripadnicaKomunističke omladine, brodom i vlakom, s trojemale djece, otputovala na Mallorcu. Unajmili smokuću u Deyi i prekrasno se proveli. Robertov sinWilliam i ja imali smo zajedničkog učitelja. Taj je učitelj bio Robertov štićenik i više ga jezanimalo pisanje drame za Edinburški festival negopoučavanje. Da bi nas zabavio, odredio je da svakogdana pročitamo poglavlje iz Biblije i napišemo esejo pročitanom.26

Jedrenje na jezeru Oulton Broad u Suffolku

Naš privremeni dom: Deya na Mallorci Ja (lijevo) i William, sin Roberta Gravesa Smisao je bio u tome da naučimo nešto o lje­poti engleskoga jezika. Obradili smo cijelu Knjigupos­­­tanka i dio Knjige izlaska prije nego što smootputovali. Jedna od važnijih stvari koju sam iz toganaučio bila je da rečenicu ne bi trebalo počinjati s28

veznikom i. Kad sam upozorio na to da većina reče­nica u Bibliji počinje s i, rečeno mi je da se engleskipromijenio od vremena kralja Jakova. Ako je tako,zašto bismo onda morali čitati Bibliju, pitao sam se. Ali sve je bilo uzalud. Robert Graves u to jevrijeme bio osobito zainteresiran za simbolizam imisticizam u Bibliji. Zato više nije bilo nikoga komebih se mogao obratiti. Kući smo se vratili kad je započeo Britanski fe­­­stival. Laburistička vlada pokušala je na taj načinobnoviti uspjeh Velike izložbe iz 1851. godine kojuje organizirao princ Albert i koja je bila prvi Svjetskivelesajam u modernom smislu riječi. Festival jedonio itekako potrebno olakšanje od ratne osku­dice i poslijeratnih godina u Britaniji. Izložba, kojase održavala na južnoj obali Temze, otvorila mije oči za nove oblike arhitekture, novu znanost itehnologiju. Međutim, kratko je trajala: te su jesenina izborima pobijedili konzervativci i zatvorili je. U desetoj sam godini izašao na test za jedanae­stogodišnjake i dvanaestogodišnjake. To je bio testinteligencije kojemu je cilj bio razvrstati djecu pri­kladnu za znanstveno obrazovanje od većine onihkoji su bili prikladni za strukovne škole. Takav jesustav omogućio djeci radničke klase i donje srednjeklase da pohađaju sveučilišta i steknu istaknutepoložaje, ali mnogi su se pobunili protiv cijele teideje o konačnom izboru koji se vrši u jedanaestojgodini; uglavnom su se bunili roditelji srednje klase 29

čija su djeca školu pohađala s radničkom djecom.Sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća taj jesu­s­­tav uglavnom napušten u korist obuhvatnogobrazovanja. Pedesetih godina obrazovanje u Engleskoj bilo jehijerarhijsko. Ne samo što su škole bile podijeljenena znanstvene i strukovne, nego su se znanstveneškole dodatno dijelile na A, B i C klase. To je sasvimdobro funkcioniralo za djecu u klasi A, nešto lošijeza onu u klasi B, ali i jako negativno za djecu u klasiC, koju je takav sustav obeshrabrivao. Na temeljurezultata testa za jedanaestogodišnjake i dvanaesto­godišnjake, mene su u školi St. Albans smjestili uklasu A. Ali nakon prve školske godine svi koji subili ispod dvadesetog mjesta u razredu morali suprijeći u klasu B. To je predstavljalo težak udaracnjihovu samopouzdanju, od čega se neki nikad nisuoporavili. Tijekom prva dva semestra našao sam sena dvadeset četvrtom i dvadeset trećem mjestu, alina kraju trećeg semestra bio sam na osamnaestom.Tako sam za dlaku izbjegao da me na kraju godineprebace u klasu B.K a d s a m i m a o trinaest godina moj jeotac htio da se pokušam upisati u školu West­­minster, jednu od brojnih britanskih javnih škola(u Sjedinjenim Američkim Državama to su privatne30

škole). U to je doba, kako sam već spomenuo, vladalaoštra podjela u obrazovanju u pogledu društveneklase, i moj je otac smatrao da će mi društvene vješti­­ne koje bi mi ta škola mogla pružiti biti od koristiu životu. Vjerovao je da su ga u karijeri nadmašilimanje sposobni ljudi zbog toga što nije posjedovaosamopouzdanje i veze. Bio je donekle ogorčen jer jeimao osjećaj da su bolje napredovali ljudi koji nisubili tako sposobni, ali imali su potrebno podrijetloi veze. Običavao me upozoravati na takve ljude. Budući da moji roditelji nisu bili imućni, moraosam dobiti školarinu da bih mogao pohađati West­­minster. Međutim, u vrijeme kad su se održavaliispiti za stipendije bio sam bolestan i nisam mogaoizaći na ispit. Zato sam ostao u školi St. Albans,gdje sam dobio obrazovanje koje je bilo baremjednako, ako ne i bolje, od onoga što bih ga stekaou Westminsteru. Nikad se nije pokazalo da minedostatak društvenih vještina predstavlja problem.Ali mislim da je fizika u tom smislu donekle druk­čija od medicine. U fizici nije važno koju ste školupohađali ili s kime ste u rodu. Važno je samo onošto radite. Nikad nisam bio u gornjoj polovici razreda. (Bioje to vrlo pametan razred.) Moje su školske zadaćebile vrlo neuredne, a učitelji su očajavali nad mojimrukopisom. Ali razredni kolege nadjenuli su minadimak Einstein, stoga pretpostavljam da su onividjeli nešto više u meni. Kad sam imao dvanaest 31

godina jedan od mojih prijatelja kladio se s drugimu vrećicu slatkiša da nikad neću ništa postići. Neznam jesu li ikada namirili okladu i ako jesu, kakavje bio zaključak. Ja (desno) pri kraju tinejdžerskog razdoblja Imao sam šest-sedam bliskih prijatelja, a s veći­nom sam još u dodiru. Običavali smo nadugačkoraspravljati o svemu, od radijski kontroliranih modelai religije do parapsihologije i fizike. Jedna od stvario kojima smo govorili bilo je i podrijetlo svemira teje li Bog potreban kao njegov stvoritelj i pokretač.Bio sam načuo da se svjetlost udaljenih galaksija32

pomiče prema crvenom kraju spektra te da bi totrebalo značiti kako se svemir širi. (Pomak premaplavom kraju spektra značio bi da se skuplja.) Alibio sam siguran da mora postojati neki drugi razlogza pomak svjetlosti prema crvenom kraju spektra. Uosnovi nepromjenjiv i vječni svemir doimao se znatnoprirodnije. Nagađao sam da se svjetlost na svom putuprema nama možda samo umorila i postala crvenija.Tek sam nakon otprilike dvije godine poslijediplom­skog istraživanja shvatio da sam pogriješio.M o j s e o t a c bavio istraživanjem tropskihbolesti i često me vodio po svom laboratoriju uMill Hillu. Uživao sam u tome, osobito kad bih Moj otac na jednom od svojih terenskih istraživanja o tropskoj medicini 33

pogledao kroz mikroskop. Također me običavaovoditi u nastambu kukaca, gdje je držao komarcezaražene tropskim bolestima. To me zabrinjavalo, jeruvijek mi se činilo da nekoliko komaraca slobodnoleprša naokolo. Otac je bio vrlo marljiv i predansvom istraživanju. Oduvijek me jako zanimalo kako predmeti istvari funkcioniraju te sam ih često rastavljao davidim kako rade, ali mi nije baš išlo od ruke njihovoponovno sastavljanje. Moje praktične sposobno­sti nikad nisu bile u skladu s mojim teoretskimistraživanjima. Otac je poticao moje zanimanje zaznanost pa me čak i poučavao matematici, sve doknismo došli do stupnja na kojem mi više nije mogaopomoći. Zahvaljujući takvom temelju i očevu posluprihvatio sam zdravo za gotovo da ću se posvetitiznanstvenom istraživanju. Kad sam došao do posljednje dvije godine ško­lovanja želio sam se specijalizirati za matematikui fiziku. Imao sam učitelja matematike, gospodinaTahtu, koji me je nadahnjivao, a u školi su upra­vo izgradili novi kabinet za matematiku, koji sumatematičari prisvojili kao svoju učionicu. Alimoj se otac tome uvelike protivio, jer je smatraoda za matematičare nema drugih poslova osimprofesorskih. On je uistinu želio da se upišem namedicinu, ali mene biologija nije zanimala jer sam jesmatrao previše opisnom i nedovoljno utemeljenom.Osim toga, u školi je imala prilično nizak položaj.34

Najinteligentniji dječaci bavili su se matematikomi fizikom, a biologijom oni manje nadareni. Moj je otac bio svjestan da se neću posvetitibiologiji, ali natjerao me da se prihvatim kemije,a matematici posvetim barem manji dio vremena.Smatrao je da će mi tako ostati otvorene različitemogućnosti. Danas sam profesor matematike, alinisam dobivao nikakve ozbiljne pouke iz matematikeotkako sam u sedamnaestoj godini napustio školu St.Albans. Ono što znam, naučio sam usput. Predavaosam studentima na Cambridgeu i nastojao sam ulekcijama ostati tjedan dana ispred njih. Fizika je u školi uvijek bila najdosadniji predmetjer je bila lagana i razumljiva. Kemija je bila znatnozabavnija jer se stalno događalo nešto neočekivano,kao što su eksplozije. Ali fizika i astronomija pružalesu mi nadu da ću shvatiti odakle dolazimo i zaštoJa (skroz lijevo) u školi St. Albans 35

smo ovdje. Želio sam spoznati dubine svemira.Možda sam u tome donekle uspio, ali još mnogotoga želim saznati.36